četvrtak, 17. listopada 2019.

DJECA SLIJEPOGA KOVAČA, Miro Morović

Izdavač: Naklada Fragment, 2019.


Koliko često posežete za romanima domaćih autora? Pogotovo onih novih?

Ljudi mi na ovo pitanje često odgovore s 'pa i ne baš često', poneki uz napomenu da bi voljeli u svoj čitalački opus uvrstiti više domaćih imena. Primijetila sam kako smo često skeptični oko čitanja domaćih autora, u smislu da ćemo, ako tražimo dobar krimić primjerice, češće posegnuti za stranim no domaćim imenima. Ne znam točno zašto je to tako, ali, vjerujte mi, na domaćoj književnoj sceni postoji puno autora koji zaslužuju našu čitalačku pozornost. Miro Morović, s debitantskim romanom 'Djeca slijepoga kovača', jedan je od njih. Zapamtite to ime, jer imam osjećaj da će nas nastaviti još dugo oduševljavati svojim budućim uradcima.

'Djeca slijepoga kovača' vrlo je zanimljiv i jako dobro posložen roman. Intrigantan kriminalistički zaplet, zanimljivi likovi, ekstremno zagonetan i napet slučaj, na čelu s istražiteljem za kojega ćemo, vjerujem, još čuti.

Radnja je smještena u fikcionalni američki gradić Shallow Lake City, u kojem je već devet ljudi neobjašnjivo nestalo bez traga. Policija tapka u mjestu, a šef policije John D'Angello puca po šavovima, razapet sve većim pritiskom javnosti. Kako bi istragu pomakao s mjesta, D'Angello na čelo istrage postavlja jednog od svojih najboljih istražitelja, Andrewa Framea.

Jutro prije no što je postavljen na slučaj nestalih osoba, Frame je krenuo raditi na slučaju djevojke koja je skočila kroz prozor stana u kojem je živjela. Naizgled jednostavan slučaj samoubojstva Frame će ubrzo povezati sa slučajem nestalih osoba, ali otkriće te poveznice dat će više pitanja no odgovora. Kako obje istrage napreduju, tih je pitanja sve više, a slučajevi su sve zamršeniji i mračniji. Može li Frame konačno dokučiti gdje su svi ti nestali ljudi i tko je odgovoran za njihove nestanke prije no što nestane još netko? I kako svemu stati na kraj? Nimalo lak zadatak.

Ovaj opsežan roman od čak pet stotina stranica možda će vam se učiniti kao prilično velik zalogaj, ali čita se tako lako i brzo da će vam tih pet stotina stranica naprosto proletjeti pred očima. Razlog tome je njegova zanimljiva i intrigantna radnja, usmjerena na napet slučaj pozadinu kojeg ćete nestrpljivo htjeti otkriti. Sve tajne ovog slučaja otkrivaju se postupno i detaljno, a, unatoč obimu, u ovom romanu nema praznog hoda.

Likovi su veoma zanimljivo i veoma dobro okarakterizirani. Andrew Frame književno je istražiteljsko ime za koje ćemo svakako još čuti, a njegov osebujan i pomalo osoran karakter, kao i prošlost na koju se neprestano trudi ne misliti i o kojoj je vrlo škrt na informacijama, samo pridodaje njegovoj zanimljivosti. Andy možda nije osobito 'likeable', ali nekako ti se svejedno svidi. Čak i njegov arogantan i svadljiv stav koji često ispoljava prema svojoj okolini i ljudima oko sebe. Naizgled tvrd i neosjetljiv, Andy je zapravo požrtvovan, iskren i pošten - kako bismo rekli - 'to a fault'. Ima mnogo mana, ali nekako ga jednostavno ne možeš ne voljeti. Ili bar respektirati.

Što još reći? Volite li dobre krimiće, nemojte dopustiti da vam ovaj prođe ispod radara. Pogotovo ako se ispostavi da je ovo tek prva u nizu kriminalističkih pustolovina istražitelja Andrewa Framea. Nešto mi govori da ćemo o njemu još dugo čitati. Počnite na vrijeme! ;)

_______________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/2oTdZOu

srijeda, 16. listopada 2019.

U POTRAZI ZA GOBI, Dion Leonard

*Dion Leonard s Craigom Borlaseom
Izdavač: Koncept izdavaštvo, 2019.
[eng. Finding Gobi
Prijevod: Marija Perišić i Ruđer Jeny


Marley, Hachiko, Dewey, Bob, Bailey... sve su to imena knjiških (i stvarnih!) dlakavaca koji su mi zarobili srce i čije priče su me oduševile. Nasmijale, rastužile, rasplakale, ponekad i bacile u očaj, ali i oduševile. Jer su posebne. Jer su tople. Jer su sposobne učiniti da ti, kao Grinchu nakon što spozna čar Božića, nakon čitanja srce naraste tri broja veće. A ovim se posebnim dlakavcima odnedavno pridružila i Gobi.

Dion Leonard, ultramaratonac, pronašao je Gobi trčeći jednu od etapa 250-kilometarske utrke kroz pustinju po kojoj je kasnije i nazvao ovu predivnu malenu kujicu. Ili je možda Gobi pronašla njega. Kako god bilo, od trenutka u kojem su se sreli, Gobi nije napuštala Diona, trčeći uz njega sve do cilja, što je udaljenost od preko stotinu kilometara, i to preko užarene pustinje. U trenucima u kojima je počeo sumnjati u sebe i čak poželio odustati, Gobi je Dionu dala snage da nastavi utrku. Vezao se uz nju, a da to u početku nije ni primjetio, i odlučio da će, kad završi, Gobi odvesti sa sobom kući, u škotski Edinburgh.

No, tu su krenuli prvi problemi.

Ako ste mislili da je posve jednostavno udomiti psa lutalicu i prevesti ga iz Kine do Velike Britanije, grdno se varate. To je dugačak proces koji zahtijeva nevjerojatnu količinu strpljenja, a i novca. Dion se uspio oboružati i jednim i drugim, ali dok je pripremao sve za početak ovog dugotrajnog procesa, tijekom kojeg je Gobi ostavio na čuvanje jednoj od organizatorica utrke na kojoj je netom sudjelovao, Gobi je nestala. Pronaći malenog psa u golemom gradu bio je težak pothvat, ali, uz pomoć dobrih ljudi i dragih prijatelja, te ne odustajući ni trenutka, Dion je uspio još jednom pronaći Gobi, dokazavši nam da ljubav prema životinjici koja ti je postala član obitelji doista pomiče sve granice.

Svatko tko je ikada imao ljubimca i svatko u čijoj obitelji se nalazi ijedan dlakavi član s 4 noge, zna da nema toga što za tog dlakavca nećeš učiniti.

Dionova priča predivna je priča o ljubavi između čovjeka i njegova psa i snazi te ljubavi. Iako mi je bilo jasno da je uspio u naumu da spasi Gobi i odvede ju kući, svejedno sam zadržavala dah i strepila nad svakom nedaćom koja se Dionu našla na putu da taj svoj naum ostvari. A najljepše od svega je to što se u potragu za Gobi, kada je nestala, uključilo toliko mnogo ljudi iz svih dijelova svijeta, koji su nesebično donirali novac, rad i trud da ju pomognu pronaći.

"Kažu da je za odgajanje djeteta potrebno cijelo selo. Mislim da je potrebna gotovo polovica planeta da se spasi jedan mali pas."

Trčanje ultramaratona prije ove knjige bilo mi je gotovo potpuna nepoznanica. Čitajući Dionovu priču saznala sam mnogo toga o ovome napornome sportu, kao i ljudima koji ga prakticiraju. Ultramaraton koji je Dion istrčao u pustinji Gobi nije bio ništa prema onome koji je proživio kasnije tražeći ju i pokušavajući ju odvesti kući, iako je u oba unio svu svoju izdržljivost, upornost i snagu volje. Dion piše kako se sa svake utrke koju je trčao vratio s novim iskustvom, osnažen prijeđenim preprekama i osobnim uspjesima (a i neuspjesima, kad ih je bilo), no utrka u pustinji Gobi zauvijek će mu biti najposebnije iskustvo, budući da je ondje pronašao Gobi.

Ljudi koji nisu skloni ljubimcima i te ljubimce promatraju samo kao životinje koje su tu da čuvaju kuću ili rade nešto drugo za što ih trebaju, nikada neće razumjeti koliko ti jedna mala krznena loptica može promijeniti život, oplemeniti ga i učiniti boljim. Veza koja se stvori između ljudi i njihovih krznenih članova obitelji najsnažnija je veza koja postoji. To je veza koja pomiče planine, ljubav koja je sposobna natjerati milijune ljudi da učine sve što mogu kako bi ujedinili jednog čovjeka i njegovog nestalog psića. A priča koja je nakon toga svega ispričana jedna je od onih od kojih će vam se srce zagrijati na temperaturu pustinje po kojoj su Dion i Gobi trčali. Predivna je to priča. Svakako pročitajte!

"Prava je istina da me ovaj psić promijenio na način za koji mi se čini da ga tek počinjem shvaćati. Možda nikad neću posve razumjeti sve što se dogodilo. No nešto ipak znam: pronaći Gobi bila je jedna od najtežih stvari koje sam u životu učinio. Ali to što je ona pronašla mene - to je bila jedna od najboljih."