subota, 19. prosinca 2020.

GOSPODARICA JEZERA, Andrzej Sapkowski

Izdavač: Egmont, 2020.
7. knjiga Sage o Vješcu
[polj. Pani jeziora]
Prijevod: Mladen Martić

"'Nešto je završilo', rekao je promijenjenim glasom Maslačak.
'Nešto započinje', podupro ga je Yarpen Zigrin."


Fantastična Saga o Vješcu, čija je prva knjiga kod nas objavljena tek prije nešto manje od dvije godine, jako je brzo, baš kao i u ostatku svijeta, utrla svoj put u srca domaćih čitatelja i ljubitelja fantastike. Ovo je jedan od serijala koji je doista izlazio brzo, i to uz uvijek istu kvalitetu, unatoč brzini, za što moram dati sve pohvale izdavaču. Svaka čast!

Posljednji, sedmi dio Sage, vodi nas na najepskije putovanje ovog serijala do sad. Ako ste pročitali prethodnih šest knjiga, tada znate da je puno toga još ostalo što se mora razriješiti, puno neodgovorenih pitanja i još neotkrivenih sudbina likova. Kako je Sapkowski zamislio sve to utrpati u jednu knjigu - i smisleno dovršiti? Pa, mogu vam reći - sjajno je to zamislio. I senzacionalno odradio!

Na samom početku susrećemo Ciri, koja je prolaskom kroz Lastavičju kulu završila u pomalo čudnoj zemlji vilenjaka - zemlji u kojoj vrijeme drugačije teče. A dok očajnički pokušava pobjeći odande, i vratiti se natrag u svijet koji poznaje i u kojem je ostavila ljude koje voli, Ciri će - htjela, ne htjela - spoznati i stvarnu snagu moći koju u sebi nosi.

Onako kako je započeo u prethodnim romanima, Sapkowski se nastavlja vješto poigravati izmjenama različitih perspektiva različitih likova, izmjenjujući i načine pripovijedanja, dajući nam time maestralno širok uvid u golem raspon radnje koja se u ovoj knjizi tek ima odigrati. Yennefer u zatočeništvu, Geralt na putu, uvijek na putu da priskoči u pomoć i Ciri i Yen, u pratnji Milve, Cahira, Regisa i najnovijeg dodatka družini - Angouleme; Maslačak zarobljen u ljubavnim okovima 'dražesne' kneževine Touissant, Bonhart i Sova u bijesnoj potjeri za Ciri i drugim načinima da udovolje čarobnjaku Vilgeforzu... svi ovi likovi na različitim mjestima, praćeni različitim tehnikama i metodama - a opet, sve njih pratiti, na način na koji to čini Sapkowski, nevjerojatno je lako. I nevjerojatno zanimljivo!

Znajući da se radi o posljednjem nastavku Sage, nekako cijelo vrijeme očekujete da se pojavi taj završni događaj, finalna epska borba, sudar sudbina. Pa, malčice ćete se načekati, jer Sapkowski nimalo ne žuri s pričom. On nas polako vodi kraju kakav je zamislio, detaljno nam prikazujući kako izgleda svijet u raljama rata (iz kojeg je lako povući poveznicu prema minulim ratovima današnjice, kao i onima koji još traju), kako se u tom svijetu snalaze i kraljevi i sluge i seljaci i razbojnici i vitezovi i junaci i hulje i sasvim obični ljudi.

Kada govorimo o junacima, obično očekujemo da svaki od njih uvijek pronađe neki epski kraj, skonča u nekoj važnoj borbi, da život za neki važan cilj. Ovdje i je i nije tako. Junaci Sapkowskoga umiru realno, naturalistički, poneki čak i usputno, iako uvijek na putu prema cilju kojem su stremili. Takvi su načini umiranja ponegdje pomalo razočaravajući, posebno ako vam je koji od likova koji su na taj način izgubili život bio drag i prirastao srcu.

Sapkowski se ovdje ne poigrava samo načinima pripovijedanja, već vješto u svoj svijet i pripadajuću mu mitologiju upliće i neke druge mitove i legende, poput one o kralju Arthuru i samoj Gospodarici jezera. Njegova priča ne preskače samo mjesta i vremena unutar same priče, već prelazi granice svjetova, stvarajući svoj vlastiti.

Za mene, ovo je bio dojmljiv i maestralno ispripovijedan završetak jedne epske sage. Neki su dijelovi mogli možda biti malo kraći, nekima nisam vidjela neki veći smisao (primjerice, cijeli dio radnje koji se odvija u Toussaintu činio mi se kao čisto traćenje vremena, iz kojeg na kraju Geralt izvuče tek jedan koristan podatak), ali gledajući roman u cijelosti, doista me oduševio. Čak i kraj, koji mi je u prvi mah izgledao nekako razočaravajuće, što sam više o njemu razmišljala dojmio me se kao zapravo jedini mogući. Ne bih rekla da je nedovršen, rekla bih da je namjerno osmišljen kao mjesto koje ostavlja mogućnost za nove početke. Za likove koji su do tog kraja uspjeli dospjeti, novi početak su - bome - zaslužili!

"To je bilo za njima.
A pred njima je bilo sve."
 
________________________________________
 
Kako do knjige: http://bit.ly/2J4G93f 

petak, 11. prosinca 2020.

SVA RADOSNA MJESTA, Jennifer Niven

Izdavač: Profil, 2016.
[eng. All the bright places]
Prijevod: Ozren Doležal

Roman 'Ovdje sve počinje' Jennifer Niven jedan mi je od najdražih. On je, također, i jedan od romana koje ja zovem VAŽNIMA. Važnima jer se bave temama koje se tiču neuklapanja u društvenu sredinu i problemima koji se zbog toga javljaju (posebno kod tinejdžera), a, uz to, promiču pozitivnost, prihvaćanje drugačijeg, ljubaznost i prihvaćanje samih sebe.

'Sva radosna mjesta' roman je koji je Jennifer Niven objavila prije 'Ovdje sve počinje', a kojeg sam se ja uhvatila tek sada (iako je kupljen još prije nekoliko godina i skoro je sve ovo vrijeme proveo promatrajući me s mog noćnog ormarića). Zašto sad, pitate se. Jer sam vidjela da je izašao film i jer ga ne mogu pogledati prije nego što pročitam. A i krajnje je vrijeme!

I u ovom romanu Niven se bavi problemima neuklapanja u društvenu sredinu, ponovno s naglaskom na tinejdžere, iako problemi koje ova knjiga opisuje ne pogađaju samo tinejdžersku populaciju. Ovdje, također, Niven progovara i o psihološkim poremećajima i bolestima koje velika većina nas (uključujući i ljude oboljele od tih istih bolesti) još uvijek uopće ne shvaća ozbiljno.

Junaci ovog romana su Finch i Violet, a njihova priča započinje slučajnim susretom na vrhu zvonika škole koju oboje pohađaju. Violet se ondje našla jer je pomislila kako bi se tuge za sestrom koju je izgubila u prometnoj nesreći i osjećaja krivnje koji ju otada progoni mogla riješiti jednostavnim skokom sa zvonika. Finch se ondje našao jer na skok na koji je Violet tek sada pomislila on pomišlja redovito, budući da svakog dana razmišlja o različitim načinima na koje bi se mogao ubiti.

Možda ni jedno ni drugo ne bi doista skočili tog jutra. A možda to nisu učinili upravo zato jer su ondje jedno drugo pronašli.

Sklopeći nekakav neodređeni pakt, Violet i Finch počinju se družiti i provoditi vrijeme skupa. Finch upoznaje nekoć popularnu djevojku koja mu malo-pomalo otkriva razloge zbog kojih se povukla u sebe i zbog kojih nesreću koristi kao izgovor da izbjegne doista živjeti svoj život. Violet, pak, upoznaje tog čudnog klinca, kojeg je cijela škola etiketirala kao takvog, a koji svoje stečeno 'čudaštvo' koristi kako bi ga drugi ostavili na miru i kako nitko ne bi vidio duboku depresiju i bipolaran poremećaj s kojim se Finch svaki dan bori - a ta borba je uvijek neizvjesna.

Bez nekog konkretnog plana, ali s iskrenom namjerom, Violet i Finch pomoći će jedno drugome da lakše opstanu u svijetu u koji im se toliko teško uklopiti.

Jennifer Niven dala si je truda doista duboko zaći u probleme koji muče ovo dvoje tinejdžera, ne bi li nam približila i omogućila nam da te probleme bolje shvatimo i razumijemo. Problem je kod ovakvih stvari taj što su tegobe s kojima se ljudi koje te stvari muče u biti nevidljive, a većina ljudi ih niti ne smatra nekim osobitim tegobama. Violet ponekad i sama sebi predbacuje to što se ne može vratiti u 'normalno' stanje čak niti mjesece i mjesece nakon nesreće. Kako bi i mogla, uostalom? Tugu i bijes, baš kao i PTSP izazvan tragedijom kojoj si bio svjedok, ne možeš baš samo tako - puf! - ugasiti.

"Nemaš ti pojma kako je to. Kao da u meni živi neki bijesan čovječuljak, a ja stalno osjećam da pokušava izići. Postaje mu tijesno jer je sve veći i veći, pa se počinje nadimati, ulazi mi u pluća, prsni koš, grlo, a ja ga samo guram dolje odakle je i došao. Ne želim da iziđe. Ne smijem ga pustiti da iziđe."

Na primjeru Fincha, Niven nam sjajno prikazuje kako je to biti u koži osobe koja pati od bipolarnog poremećaja. Za Fincha, svaki dan je nova borba s neizvjesnim ishodom. On nikada ne zna koliko mu je vremena preostalo u stanju koje on naziva 'budnim', a koje je stanje u kojem se - donekle, barem - osjeća normalno. Jer, ono što dolazi nakon toga je ono što ga straši.

"Ne mogu ti obećati da te neću napustiti i to ne zato što ne bih želio ostati. Teško mi je objasniti. Sjeban sam. Nešto je u meni polomljeno, a nitko to ne može popraviti. Pokušao sam. Još pokušavam. Ne smijem nikoga voljeti jer to ne bi bilo fer prema onome tko mi tu ljubav uzvraća. Nikada te neću povrijediti, ne onako kako želim povrijediti Roamera. Ali ne mogu ti obećati da te neću rastaviti, dio po dio, dok i ti ne završiš razasuta u tisuću dijelova, baš poput mene. Trebala bi znati u što se upuštaš prije nego što postane ozbiljno."

Fincheva opsjednutost načinima na koje se može ubiti, i sam taj čin samoubojstva, nije nešto što on priželjkuje niti nešto što mu se sviđa. To je naprosto nužnost na koju ga tjera njegova manija. Često se susrećemo s pričama o ljudima koji su počinili samoubojstvo iako su se naizgled drugima činili kao pozitivne osobe pune života. I Finch je pozitivan i pun života, ali njegova bolest je poput nekog parazita kojemu on naprosto ne može pobjeći, a koji ga tjera na razmišljanje o tome da je smrt jedini izlaz. Ovom stanju, naravno, ima pomoći, ali da bi ta pomoć djelovala potrebno je prepoznavanje, prihvaćanje i razumijevanje okoline i društva, a ne marginaliziranje i etiketiranje osoba s ovakvim problemima kao 'čudnih' i 'problematičnih'.

"Slušaj, ja sam frik. Čudak. Opasan tip. Izazivam tučnjave. Razočaravam sve oko sebe. Što god radila, samo pazi da ne razljutiš Fincha. Oh, evo ga opet, upao je u mračno raspoloženje. Mračni Finch. Bijesni Finch. Nepredvidljivi Finch. Ludi Finch. Ali ja nisam samo zbirka simptoma. Ni žrtva usranih roditelja i još usranije kemije u mozgu. Nisam problem. Nisam dijagnoza. Nisam bolest. Nisam nešto što treba spašavati. Ja sam osoba."

Ovaj roman istovremeno je lijep i strašan. Duhovit i ozbiljan. Pozitivan, ali i srceparajući. Približit će vam ozbiljne probleme s kojima se brojni ljudi svakodnevno nose, naučiti vas da ih prepoznate i da te ljude bolje razumijete, potaknuti vas da im pružite podršku, a ne osudu.

S Violet i Finchem, posjetiti ćete sva ta radosna mjesta, i uživati u svim sretnim trenucima, ali tu su i oni tužni, a oni će vas rastaviti na sastavne dijelove i svaki od tih dijelova će boljeti. No, potrebna nam je ta bol, potrebno nam je da ju osjetimo i da ju doživimo, kako bi obratili pozornost na ono što se događa oko nas i reagirali ako ondje spazimo nekoga kome je potrebna pomoć, razumijevanje, razgovor.

Kao što sam rekla na početku, ovo je VAŽNA knjiga. Odvest će na vas na razna mjesta, neće sva biti radosna, ali sva će biti bitna da ih posjetite. Svakako to učinite. 

_____________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2KkEQxC

četvrtak, 10. prosinca 2020.

KAO VODA ZA ČOKOLADU, Laura Esquivel

Izdavač: Vorto Palabra, 2020.
[španj. Como agua para chocolate]
Prijevod: Mirjana Polić Babić

Vruću čokoladu - volite li ju praviti sami - obično ćete napraviti tako da zagrijete mlijeko i u njega umiješate čokoladu, dodavajući začine po volji. U Meksiku, vruća se čokolada spravlja s vodom: voda se pusti da zavrije, i čokolada se - u idealnom slučaju - u vodu umiješa tik pred vrenje.

Upravo odavde dolazi i izraz 'kao voda za čokoladu', koji se u Meksiku obično koristi za izražavanje strasti i (seksualnog) uzbuđenja, a ponekad i ljutnje. Da bi bila spremna 'prihvatiti' čokoladu, da to tako kažem, voda mora biti dovoljno vruća, ali opet ne previše, ne smije prijeći tu krajnju točku vrenja. Naslov ove knjige više je usmjeren na ovo prvo značenje, a nakon što upoznate glavnu junakinju ovog romana - Titu - shvatit ćete da je ovaj izraz pomalo i Titina personifikacija, jer nerijetko sjajno određuje upravo to kako se Tita osjeća.

Titina priča priča je o ženama iz obitelji De La Garza, matrijarhalne obitelji na čelu s mamom Elenom. Kao najmlađoj kćeri, Titina je sudbina da zauvijek ostane uz majku i svoj život posveti skrbi za nju. U tom smislu, Titi je zabranjena udaja, a samim time i bilo kakva romansa i ljubav. Zaljubljena u Pedra, s kojim je osjetila ljubav na prvi pogled, Tita je ljuta i pokušava se pobuniti protiv svoje sudbine, ali mama Elena je neumoljiva.

Kada Pedro zaprosi Titu, a mama Elena ga odbije, zauzvrat mu ipak ponudi ruku svoje starije kćeri Rosaure. Pedro ovu ponudu prihvati, ne bi li tako bio blizu Tite. Ova ljubavna i obiteljska zavrzlama zakuhati će razne osjećaje, na koje niti jedan lik neće biti imun, a kad u tu priču dodate i prava tradicionalna jela meksičke kuhinje, obogaćena začinima i mirodijama svih vrsta, i ljubav prema kuhanju koja također na neki način obilježava obitelj De La Garza, dobit ćete zanimljivo jelo magijskog realizma kojem ćete se teško oduprijeti bez da ga kušate.

Magičan i strastven, ovaj roman dosta se brzo čita, što zbog samog svog obujma, koji nije velik, što zbog načina pisanja koji pomalo podsjeća na Marqueza, a koji se, meni osobno, jako sviđa. Svako od 12 poglavlja na koliko je ovaj roman podijeljen započinje s posebnim receptom, koji romanu daju tu dodatnu notu zanimljivosti, a i - začinjenosti. Doduše, ove recepte nećete baš lako sami rekreirati kod kuće, budući da su neki od sastojaka prilično egzotični i - čak bih rekla - i sami pomalo magični, ali svejedno ih je zanimljivo upoznati.

Tita i ostale žene iz njene obitelji primjeri su snažnih žena kojima život ipak ne ispadne uvijek onako kako su one to zamislile. Sve one imaju i svoje dobre i loše strane, ali sve su strastvene u svojim željama i razmišljanjima. Ono što mi u ovoj priči 'ne drži vodu', da tako kažem, je ta ideja ljubavi na prvi pogled, u čije postojanje naprosto ne vjerujem. Možda samo zato jer sam vječni cinik, tko zna? Također, odabranik Titinog srca - Pedro - tako je loš odabir! Pedro je slabić, povodljiv, cendrav, ponaša se kao malo dijete i doista mi nije jasno što to, zaboga, Tita u njemu pronalazi. A opet, možda je upravo to stvar kod ljubavi na prvi pogled: zaljubiš se i već je gotovo, kakva osoba ispadne kasnije, nakon što ju upoznaš, više nije bitno, jer je tvoje srce već njegovo bez obzira na sve. Ili? Ne znam.

"Moja je baka imala vrlo zanimljivu teoriju. Govorila je da se svi rađamo s kutijom šibica u sebi, ali da ih ne možemo uvijek upaliti sami jer trebamo kisik i svijeću. Samo što u tom slučaju kisik mora doći od daha ljubljene osobe; kao svijeća može poslužiti bilo kakva vrsta hrane, glazba, milovanje, riječ ili zvuk koji će aktivirati detonator i tako zapaliti jednu od šibica. U nama će se stvoriti ugodna toplina koja će u tijeku vremena malo – pomalo nestajati sve dok se ne pothrani velika eksplozija. Svatko, da bi mogao živjeti, mora otkriti svoje detonatore jer izgaranje do kojega dolazi kad se jedan od njih zapali, hrani dušu energijom. Drugim riječima, to izgaranje predstavlja hranu. Ako čovjek ne otkrije na vrijeme svoje detonatore, kutija šibica se navlaži i on nikada više ne uspije zapaliti jednu od tih šibica. Kad se takvo što dogodi, duša pobjegne iz tijela, bezglavo luta najdubljom tminom pokušavajući uzalud pronaći sebi hranu i ne shvaćajući da joj jedino to tijelo, koje je ostavila goloruko i hladno, može priskrbiti."

Kad sve zbrojim i oduzmem, ovaj je roman za mene poput šalice vruće čokolade, smiješane od raznih egzotičnih sastojaka. Svaki gutljaj je drugačiji, neki mi pašu, neki baš i ne, ali spremna sam ispiti ovaj napitak do kraja. Kušajte ga i vi, pa vidite koje ćete sve okuse u njemu pronaći.

____________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/37M7yzm

srijeda, 2. prosinca 2020.

LASTAVIČJA KULA, Andrzej Sapkowski

Izdavač: Egmont Hrvatska, 2020.
6. knjiga Sage o Vješcu
[polj.Wieża Jaskółki]
Prijevod: Mladen Martić

Epska priča o bjelokosom vješcu Geraltu i kraljevni Ciri, predodređenom mu djetetu, bliži se kraju.

U petoj smo knjizi Sage o vješcu pratili uglavnom Geralta, uz tek poneku naznaku Ciri, dok se u ovoj knjizi ti omjeri izokreću. Na samom početku Ciri nalazimo u kolibi pustinjaka Vysogote, koji o njoj skrbi nakon nevolja koje su je zadesile, a Ciri mu priča svoju priču - što joj se dogodilo i kako je dospjela ovdje gdje je sad. No, cijelo vrijeme koje provodi pričajući, Ciri se polako sprema nastaviti svoj put i susresti svoju sudbinu - čak i ako to, isprva, ni sama još ne zna.

Prateći Cirine dogodovštine, priča neprekidno skače iz sadašnjosti u prošlost, i obrnuto, a, uz samu Ciri, priču pratimo iz mnogih kuteva gledanja, preko različitih likova. Ono što je već načeo u ranijim nastavcima - uvodeći višestruke poglede na centralnu priču, prebacujući lopticu pripovjedača od jednog do drugog lika, pokojeg glavnog, pokojog sporednog, pokojeg tek epizodnog; u ovoj knjizi Sapkowski dovodi do savršenstva. Iako se, što se same radnje tiče, baš kao i u prethodnoj knjizi, ovdje ne događa mnogo toga, različitim perspektivama i dinamikom izmjene tih perspektiva i sama radnja postaje vrlo dinamična te se priča jako brzo čita. A i uživa se u tome. :)

Ovdje nam se otkrivaju neke pozadinske priče u koje smo se ranije uspjeli tek naluknuti, te doznajemo mnoge pojedinosti - o Cirinom bijegu s Thanedda, npr., o sudbini njenih roditelja, o ulogama različitih likova koji su kroz priču svojedobno prošli, a čiji se komadići vlastitih priča tek sada počinju savršeno uklapati u cjelinu.

I Geralt je tu, dakako, iako možda manje prisutan no u ranijim knjigama. Yennefer također, kao i svi drugi do sada mi (a vjerujem i vama) već strašno srcu prirasli likovi.

Postoji li doista Lastavičja kula i je li ona cilj na kojem završava Cirin put? Mnogi će vam reći da je ona samo legenda, hrpa beznačajnog kamenja. Ako i postoji, sigurno više nije funkcionalna. Ona je mit. Uzaludno traćenje vremena. Navikli ste dosada, baš kao i ja, da s Ciri nikada ništa nije onako kako se čini. Da je sama Ciri puno više od svega što se o njoj zna i govori. Tako da nije nikakav spoiler, niti bi trebalo biti ikakvo iznenađenje da je Ciri sposobna tu legendarnu kulu pronaći. Ali, što će je ondje dočekati, u kojem obliku i kamo će je odvesti? Saznat ćete čitajući. (Ili barem donekle saznati. ;))

Kako mi se doista sviđa i Netflixova serija snimljena prema ovoj sagi, uhvatila sam se kako često pomišljam: "baš me zanima kako će ova scena izgledati na ekranu". U dobrom smislu, dakako. Budući da tek iščekujemo drugu sezonu serije, to je nešto za radovati se, budući da ova knjiška saga i prebrzo dolazi svome kraju. Nakon ove, ostala je još samo jedna stepenica koju treba prijeći. Već sam krenula s čitanjem, i - onaj osjećaj kad želiš doći do kraja, ali ipak ne želiš da nešto završi? U potpunosti je stvaran. I cijelo vrijeme prisutan.

_______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3mBFXXY