nedjelja, 14. veljače 2021.

POLAGAN POGLED NIJEMIH STVARI, Patrick Rothfuss

Izdavač: Vorto Palabra, 2020.
Novela iz serijala Kronike Kraljosjeka
[eng. The slow regard of silent things]
Prijevod: Petra Mrduljaš Doležal

"Možda ne trebate kupiti ovu knjigu."

Kada neka knjiga započne ovakvom rečenicom, već u startu ne znate što pomisliti o samoj knjizi, čak i ako ste bili uzbuđeni dok ste ju iščekivali i nabavljali. Možda neuobičajen i podosta sumnjičav, autorov proslov koji je ovako započeo zapravo me samo još više zaintrigirao za priču koja leži unutar korica ove knjige.

Radi se o noveli iz svijeta Rothfussovih 'Kronika Kraljosjeka', koja je radnjom smještena nakon druge knjige ovog serijala. Radnjom je možda loš izbor riječi jer ova novela u biti i nema neku radnju, ali o tome ću malo poslije. Htjela bih vam prvo reći zašto sam ju uopće krenula čitati.

Najprije da vam priznam, ne, nisam (još) pročitala 'Kronike Kraljosjeka'. Također, imam čitalački OCD koji mi uglavnom brani čitanje izvan redoslijeda propisanog serijalom. A opet sam prije prve dvije knjige pročitala baš ovu novelu. Zašto? Pa... Rothfuss u proslovu kaže kako ova novela nije dobar izbor za započeti sa serijalom. Kaže i kako je svijet koji je stvorio puno bolje objašnjen u prve dvije knjige. Kaže i da novela priča o jednom od najzagonetnijih likova serijala, Auri. No, također kaže i kako bi oni koji su čitali 'Kronike Kraljosjeka', i oni kojima se svidio lik Auri, mogli ostati razočarani ovom pričom jer u njoj neće pronaći ono što traže. Pomislila sam, nakon svega toga, plaši li me više pomisao da ništa neću razumjeti, jer nisam čitala serijal, ili pomisao da će me novela razočarati nakon što ga pročitam?

Ispalo je da je strah od razočaranja veći, pa sam zagušila svoj OCD i odlučila pružiti joj priliku. Napokon, uvijek ju mogu ponovno pročitati nakon što pročitam serijal, zar ne?

Aurina priča neobična je priča, što je nešto što i sam Rothfuss više puta spominje u proslovu i, kasnije, pogovoru. Ova priča nema radnje, napetosti, sukoba, dijaloga. Prati samo jednog jedinog lika i njenu svakodnevnu, iako neuobičajenu i tajanstvenu, rutinu, koja se proteže kroz splet zamršenih podzemnih hodnika i prostorija, koji više nalikuju nekakvom zapetljanom krtičnjaku nego nečemu u čemu živi jedna sitna djevojka. Auri pronalazi i brine za različite predmete koji joj na neki način govore i kojima pronalazi ime i njihovo savršeno mjesto. Jer, sve ima svoje pravo mjesto. A na Auri je da to mjesto čuva i održava, i brine za stvari koje ondje s njom obitavaju.

Iako joj nedostaju neki uobičajeni elementi koji tvore svaku priču, i iako se možda čini dosta suhoparnom i prepunom... pa, ničega, zapravo, nekako mi se njom bilo vrlo lako povezati. Auri je pomalo neobična, slomljena i osamljena djevojka, okružena kaosom prostorija, hodnika i stvari u kojima samo ona nalazi neki neobičan red. Nije svaki dan u Aurinom svijetu dobar, ima onih u kojima joj sve polazi od ruke s lakoćom, a ima onih u kojima ništa nije kako bi trebalo biti. A stvari koje pronalazi, iako nijeme i trome, tvore svojevrsni splet dodatnih likova, koje na neki neobičan način osjećate i za koje brinete. Šašavo je, znam, ali ne znam kako bih to objasnila.

Ne znam što očekujete od ove priče: uvod u svijet 'Kronika Kraljosjeka', ili neki njegov smisleni nastavak. Nećete dobiti ni jedno ni drugo, baš kao što je Rothfuss i najavio. Ova je priča puno neobičnija, ne uklapa se ni u što, ne odaje puno toga. Ali daje vam pogled u Aurin svijet, onaj izvana i onaj unutar nje same, a lik Auri je takav da ćete se ili s njim instantno povezati ili nećete baš ništa kužiti.

Da sumiramo, ovo nije priča namijenjena svima, čak ni poklonicima serijala 'Kronika Kraljosjeka'.

Rothfussovim riječima:

"Čitatelji nešto očekuju. Ljudi će ovo pročitati i ostati razočarani. Ne pruža ono što bi normalna priča trebala pružati."

Riječima njegove prve čitateljice:

"Neka ti drugi ljudi čitaju svoje normalne priče. Ovo nije priča za njih. Ovo je priča za ljude kao što sam ja."

Mislim da će vam ova priča najbolje sjesti ako u Auri prepoznate neki djelić sebe. Ako ste možda mrvicu neobični, mrvicu napuknuti, mrvicu drugačiji. Rothfuss ju isprva nije ni htio objaviti, misleći kako se apsolutno nikome neće svidjeti. A onda ju je ipak dao nekolicini ljudi na testno čitanje i svima se baš svidjela. Meni također. Teško je reći kome će se ova priča svidjeti, a kome ne. Bi li 'Kronike Kraljosjeka' mogle i bez nje, ili čini njihov nezaobilazan dio? Najbolje da to sami ustanovite.

"Ova priča je za malčice slomljene ljude na svijetu.
Ja sam jedan od vas. Niste sami. I meni ste prelijepi."

 _________________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/37aJUNh

četvrtak, 4. veljače 2021.

TIJELO DOM, Rupi Kaur

Izdavač: Stilus, 2020.
[eng. home body
Prijevod: Ira Martinović

Nakon što su se prve dvije zbirke Rupi Kaur - 'mlijeko i med' i 'sunce i njeni cvjetovi' - prodale u milijunima primjeraka, završile na vrhovima top lista bestselera i priskrbile joj preko milijun pratitelja na društvenim mrežama, treću je zbirku - kako kaže sama Rupi - bilo nešto teže napisati.

U intervjuu za CBC Radio, Rupi je ispričala kako se tijekom pisanja treće zbirke pjesama borila s tjeskobom i snažnim osjećajem nedoraslosti, brige i straha da više nikada neće napisati nešto što će ponoviti uspjeh prve dvije zbirke.

Velik dio ove zbirke bavi se upravo tim njenim strahovima, problemima depresije, anksioznosti, pritiska da ponoviš uspjehe iz prošlosti i straha od neuspjeha. Problemi su to s kojima se svi mi neprestano nosimo, zbog čega će upravo ove pjesme publici zvučati možda bliže no ikad.

"depresija je tiha
ne čuješ je kako se prikrada
a odjednom je
najglasniji glas u tvojoj glavi"


Zbirka je podijeljena na 4 dijela: um, srce, odmor i buđenje i bavi se unutarnjim borbama sa samom sobom, prevladavanjem osjećaja neadekvatnosti i sumnje u samu sebe, te konačnim samoprihvaćanjem i slobodom koju ono donosi.

Velik dio Rupinih pjesama ponovno je u znaku žena i ženstvenosti, što se dosada pokazalo njezinim zaštitnim znakom, a i ovoga se puta Rupi pozabavila i aktualnim društvenim temama: položajem žena u društvu, problemima zlostavljanja žena i osude žrtava, te rasnim problemima, neizravno aludirajući na aktualne #metoo i #blacklivesmatter pokrete. Feminizam je još jednom snažna nota u svim njenim pjesmama, baš kao i slavlje žena, ženske snage i svega što žene čini ženama.

Ni tema pandemije nije izostavljena iz ove zbirke, a stranica koja se na tu temu odnosi najdraža mi je u cijeloj zbirci - a ta stranica ujedno pokazuje i upravo koliko Rupina poezija može biti jezgrovita i pronicljiva, sadržavajući golemo značenje i zadirući u samu bit problema o kojem govori, i to samo jednim jedinim stihom:

"naši najstariji nisu potrošna roba"

Može li samo jedan stih činiti čitavu pjesmu? Je li tzv. 'insta-poezija' 'prava' poezija i možemo li uopće tvrditi da postoji nešto što je 'prava' i 'kriva' poezija? Može li samo nekoliko riječi toliko točno opisati upravo to kako se sada osjećate, možete li se zbog nekoliko stihova osjetiti povezanima s masom drugih ljudi, koji se osjećaju baš isto kao i vi? Odgovori su da, da, da i da.

Uvijek će postojati ljudi koji će tvrditi da je prava poezija samo ona zaključana rimom i formom, da su prave knjige samo one papirnate, da su pravi pisci samo... ne znam. Za mene, Rupi i njena poezija nešto su posebno. Inspiracija, utjeha, motivacija; osnaženje, ohrabrenje, podrška; suputnica, prijateljica, sestra - svakome će ova knjiga predstavljati nešto drugo, ovisno o trenutku i raspoloženju u kojem će ju čitati. Otkrijte što će predstavljati vama.

"sada kada si slobodna
i jedino što te obavezuje
jesu tvoji snovi
što ćeš sada
sa svim tim vremenom"

__________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/3tukHXG

ponedjeljak, 1. veljače 2021.

PREGRŠT PRAŠINE, Evelyn Waugh

Izdavač: Mozaik knjiga, 2019.
[eng. A handful of dust]
Prijevod: Petra Mrduljaš

Postoji puno raznih začina kojima će pisci začiniti svoja djela, a meni omiljeni je - sarkazam. Kad bi postojao slikovni rječnik u kojem bi kao objašnjenje svake riječi stajala samo jedna slika, slika ovog romana savršeno bi prikazala upravo sarkazam, budući da on ovdje doslovno pršti sa svake stranice, viri iz svake rečenice. Ne govorim to u lošem smislu i ne mislim da je pretjerano upotrebljavan (može li uopće negdje biti PREVIŠE sarkazma? :)), sarkazam se ovdje savršeno upio u tekst i priču i baš je taman.

Iskreno, kad sam tek dobila ovu knjigu u ruke i pročitala o čemu se radi, nije me pretjerano zaintrigirala. Čak sam razmišljala hoću li je uopće pročitati, ali nešto me nagnalo da je baš sada uzmem u ruke. Srećom da jesam, jer propustila bih nešto neočekivano zabavno i pitko - baš pravi gušt za čitanje!

Roman govori o engleskom društvu negdje u vrijeme između dva svjetska rata i prati bračni par Tonya i Brendu Last i ljude iz društvenih krugova u kojima se kreću. Lastovi žive u ogromnoj staroj kući na imanju koje je već generacijama u Tonyevoj obitelji te je Tonyu posebno priraslo srcu. Njegovoj ženi Brendi, pak, baš i nije. Dok Tony uživa u samoći na ladanju, Brenda žudi za društvenim događajima i zabavama užurbanog Londona. Posebno nakon što upozna mladog Beavera, posve beznačajnog i ni po čemu posebnog pozera koji bi rado i sam bio dio visokog društva, ali mu to nikako ne polazi za rukom.

Brenda se (ne)promišljeno upusti u vezu Beaverom, sve se više odvajajući od Tonya i uživajući u gradskom životu. Tonyu će jako dugo trebati da shvati da se Brenda ne misli vratiti, a u međuvremenu će ih oboje zadesiti tragedija zbog koje će njihova ionako slaba veza konačno puknuti, a životi im krenuti posve neočekivanim putevima (Tonyev pogotovo).

Parafrazirajući vlastiti raspad braka, Evelyn Waugh na veoma duhovit način, ispunjen sarkazmom i finom ironijom, ali i određenom dozom gorčine, prikazuje razilaženje dvoje ljudi čiji se životni put nenadano počne račvati, a njihove osobne razlike sve više dolaziti do izražaja. Također, Waugh maestralno opisuje englesko društvo toga razdoblja, bogataško društvo egoističnih dokoličara, koji malo mare za išta osim sočnog trača i društvenog ranga, a iz tračnica ih neće izbaciti čak ni tragedija sa smrtnim ishodom.

Posljednja trećina knjige malo me iznenadila, odvevši priču u neočekivanom smjeru. Taj me dio romana, pretvorivši se iz kronike društva u pustolovnu avanturu, stilom i događajima podsjetio malo na 'Izgubljeni grad Z' Davida Granna. Zanimljiv preokret radnje i zanimljiva avantura, moram reći.

Zanimljivo je spomenuti i da ovaj roman, od prve objave 1934. godine, nikada nije izašao iz tiska. Čini se da je jednako popularan danas, baš kao što je bio gotovo stoljeće ranije.

Naslov romana dio je stiha iz pjesme T.S. Eliota 'The waste land', a odnosi se na neodgovorno ponašanje i potpun nedostatak morala društva u njemu opisanog. No moglo bi ga se shvatiti i ovako: da od jedne veze dvoje ljudi, ili planiranog zajedničkog života, ili života pojedinca koji je od tog života toliko puno očekivao, na kraju ostane tek šačica (a ponegdje i pregršt) prašine. Ova šačica prašine svakako zaslužuje biti pročitana. Nemojte ju pomesti pod tepih. ;) 

________________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/3pHG9Xc