petak, 17. rujna 2021.

PLAVETNILO, Maja Lunde

Izdavač: Naklada Ljevak, 2019.
2. knjiga Klimatskog kvarteta
[norv. Blå]
Prijevod: Anja Majnarić 

Nakon 'Povijesti pčela', romana u kojem nam je opisala kakav nas život očekuje izumru li pčele i drugi kukci oprašivači, Maja Lunde u drugom nam romanu svog klimatskog kvarteta iznosi viđenje svijeta - i života - bez vode. Odnosno, sa sve većim i većim nestašicama pitke vode, s kojima se neki dijelovi svijeta već bore i danas.

Roman sadrži dvije međusobno povezane priče, iako prostorno i vremenski odvojene. U jednoj se nalazi Signe, ostarjela aktivistica i moreplovka, norvežanka koja je kroz život svjedočila nemilosrdnom iskorištavanju fjorda na kojem je odrasla, njegovih rijeka, jezera i ledenjaka, s ciljem sumanutog izvoza ledenjačkog leda kako bi isti negdje na jugu postao kockica u nečijem koktelu. Ogorčena time, Signe se odlučuje na posljednji, pomalo osvetnički pothvat - usmjeren ne toliko na kompaniju koja se bavi izvozom leda, koliko na ljude iz njezine prošlosti (posebno jednog) koji su sve to poticali i, naposlijetku, omogućili.

Druga priča vrti se oko Davida i Lou, oca i kćeri koje je požar otjerao iz doma i iz grada u Francuskoj u kojem su živjeli, te ih odvojio od Louine majke i brata, nakon čega su nastavili lutati od jednog do drugog izbjegličkog kampa, sve vrijeme u potrazi za izgubljenim članovima obitelji. No, požari i nemilosrdna suša prate ih kamo god pošli, ostavljajući im pronalazak sigurnog utočišta (uz dovoljno hrane i vode) gotovo nemogućim.

Ove prostorno i vremenski udaljene priče - jedna se odvija u 2019. godini, a druga u 2041. - spojit će se na posve neočekivan način, a veliku ulogu u tom spajanju odigrat će Signein brod, koji ujedno nosi ime samog romana - 'Plavetnilo'.

"Cijeli je život voda, cijeli je život bio voda, kamo god bih se okrenula, oko mene je bila voda, pljuštala je s neba u obliku kiše ili snijega, ispunjavala je jezerca u planinama, ležala kao led u glečeru, slijevala se niz strme padine u tisućama potočića, skupljala se u rijeku Breio, ležala je mirno pred selom u fjordu, fjordu koji je postajao more prema zapadu. Cijeli je moj svijet bio voda. Brdo, planine, pašnjaci bili su samo otočići u onome što je zapravo bilo svijet; i svoj sam svijet nazivala Zemljom, ali mislila sam da bi se zapravo trebao zvati Voda."

Bez vode nema života. To je rečenica koju smo često mogli čuti, kako u školi, tako i u drugim segmentima našeg odrastanja i formiranja, no čini se kako nam ta rečenica ipak ne znači mnogo. Čovječanstvo u tolikoj mjeri iskorištava vodu i vodne resurse, pritom ih i zagađujući, da se spekulativna fikcija Maje Lunde, kako dalje čitate, ne čini nimalo spekulativnom, već posve realnom.

Maja Lunde na sebi je svojstven, izniman, način opisala što bi nam se moglo dogoditi kada bismo nastavili iskorištavati, crpiti i zagađivati vodu u omjerima u kojima to već činimo, a koji neprestano rastu. Radi zarade, profita, ljudske lakomislenosti i sebičnosti, naš bi se plavi planet jako brzo mogao pretvoriti u sivi, opustošen, pustinjski. A sve ono što poznajemo i svakodnevo uzimamo zdravo za gotovo moglo bi nestati u trenu - ispariti zajedno sa zadnjim kapima pitke vode.

"Kako se stvari mogu brzo dogoditi. Jednog se dana probudiš sa zvukom budilice, doručkuješ, odeš na posao, svađaš se, smiješ, vodiš ljubav, okupaš se, brineš se hoće li ti se račun isprazniti prije nego što prođe mjesec dana... Ne misliš da sve što imaš oko sebe može samo tako nestati. Iako slušaš da se svijet mijenja. Iako to vidiš na termometru. Ne razmišljaš o tomu do dana kad te ujutro ne probudi zvuk budilice nego vrisak. Plamen je došao do tvojeg grada, do tvoje kuće, do tvojeg kreveta, do osoba koje voliš. Gori ti dom, postelja ti plane, jastuk ti se počinje dimiti, i nemaš drugog izbora nego da bježiš."

Kao i sa pčelama, kojima je posvetila prvi roman ovog klimatskog kvarteta, i stanje s vodom je prilično alarmantno. Važnost ovog romana upravo je u tome: da upozori na ono što nam prijeti ako nastavimo putem kojim smo krenuli, da nas zaustavi i natjera da razmislimo i krenemo u nekom drugom smjeru. Klimatska kriza nije na pomolu, ona je već ovdje, i to već neko vrijeme. Živimo na posuđenom vremenu, a radimo malo ili ništa da bismo to promijenili. Ovaj roman još je jedan glas u moru onih koji pokušavaju podići svijest o klimatskim promjenama i koji nastoje da taj glas dopre do onih koji s tim u vezi mogu nešto učiniti. Nadajmo se samo da slušaju, i da su spremni čuti što im taj glas ima za reći.

________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3zeXudL

četvrtak, 16. rujna 2021.

TEŽINA SNIJEGA, Christian Guay-Poliquin

Izdavač: Hena com, 2021.
[franc. Le poids de la neige]
Prijevod: Dalibor Joler

Zabačeno selo zatrpano snijegom, i dvojica ljudi koji nisu stanovnici tog sela, već se igrom slučaja ondje zateknu i zapnu, u nemogućnosti otići, prisiljeni ovisiti jedan o drugome kako bi se izvukli.

A snijeg i dalje nemilosrdno pada.

Ovaj pomalo klaustrofobičan i neodređeno apokaliptičan roman suočava nas s problemom preživljavanja u oskudnim uvjetima, u kojima se moguće osloniti tek na pomoć i podršku potpunog stranca. Priču pratimo preko mladića koji u neimenovanom selu doživi automobilsku nesreću, a stanovnici sela smještaju ga u kolibu u koju se već smjestio drugi neočekivani posjetitelj ovog sela, starac Matthias.

Matthias silno želi otići, ali ceste su neprohodne i, dok god snijeg i dalje pada, iz sela je nemoguće otići. Kako bi pomogli unesrećenom mladiću, i Matthiasa zadržali da ne pokuša nekakav samoubilački samostalan pothvat odlaska, stanovnici sela nude mu pogodbu: Matthias će se brinuti o ozlijeđenom mladiću, a zauzvrat će dobiti mjesto u ekspediciji koja se priprema za odlazak, čim vozilo za tu ekspediciju bude spremno. Matthias, naravno, pristaje, a snijega je svakim danom sve više.

Priču pratimo preko ozlijeđenog mladića, kojemu nikada ne saznamo ime. Šutljiv i povučen, on promatra sve oko sebe, i budno prati razvoj situacije. Snijeg je čitavo selo potpuno odsjekao od ostatka svijeta, a iz priča ostalih stanovnika sela koji povremeno navrate kako bi njemu i Matthiasu donijeli namirnice i drva za ogrjev, saznajemo i da je situacija izvan sela alarmantna: spominju se naoružani čuvari koji patroliraju ulicama i nestanak struje, zbog čega dobivamo dojam da se dogodila nekakva katastrofa ili da se odigrao nekakav apokaliptični scenarij, ali ne možemo točno utvrditi koji.

Taj neodređeni osjećaj opasnosti, ili samo neizvjesnosti, pratit će vas za čitavo vrijeme čitanja, i povremeno će pojačati osjećaj klaustrofobije koji okružuje likove zarobljene u kolibi zatrpanoj s dva metra snijega. No, svim tim osjećajima usprkos, čitanje ove knjige zapravo je doista ugodno; možda zbog načina na koji pisac pripovijeda, ili možda zbog kratkih, ali jezgrovitih poglavlja koja se brzo čitaju.

Zanimljiv je način na koji je pisac odlučio poglavlja nasloviti: umjesto klasičnih brojčanih naziva, naslov svakog poglavlja odnosi se na trenutnu visinu snijega. Pa tako krenemo s trideset i osam, što u nekim poglavljima naraste i preko dvjesto.

Kako rastu centimetri napadalog snijega, tako rastu i tenzije između likova. Matthiasova želja za bijegom sve se više povećava, baš kao i sumnjičavost ozlijeđenog mladića usmjerena na Matthiasove motive i postupke, a nestrpljenje i komešanje osjećaju se i među ostalim stanovnicima sela.

Postavljajući svoje likove u situaciju opisanu u ovom romanu, pisac propituje granice do kojih su ljudi spremni ići kako bi pomogli drugima bez da naštete sebi, granice strpljenja i veličinu potrebe oslanjanja na tuđu pomoć; ispituje reakcije na nepredviđene okolnosti i primoranost snalaženja u novonastaloj situaciji, spremnost na prigušivanje vlastitog nezadovoljstva kako bi se uspjelo preživjeti i/ili pobjeći. Likovi koje pratimo prikazani su sa svim ljudskim vrlinama i manama - spremni su pomoći, ali su ponekad i sebični i bezobzirni, što nam pak omogućuje da pratimo i do kojih granica ide ljudsko suosjećanje, a kada pak to suosjećanje zamjenjuje čisti instinkt za preživljavanjem.

Snijeg je u ovom romanu poput sveprisutnog, dodatnog lika, koji svime upravlja. Opisan je na stotine načina i mijenja se iz skupine tihih pahulja u razornu bijelu silu ili blještavo ledeno prostranstvo. A njegova težina sve pritišće. Hoće li ju likovi uspijeti iznijeti, ili će pod njom puknuti? Pročitajte i saznajte. ;)

___________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3luyRVR