Nakon što mi je nekolicina ljudi čiji čitalački ukus cijenim rekla kako
ih je ovaj roman Paule Hawkins razočarao, nekako sam i ja očekivala to
razočaranje. Ono je, međutim, kod mene izostalo. Možda je zapravo dobra
stvar kad nemaš visoka očekivanja pa te knjiga iznenadi kad ih nadvisi. A
možda su samo mnogi očekivali nešto jako nalik Djevojci u vlaku,
što ovaj roman nije. Žanrovski jest, iako tu ovisi što točno smatrate
žanrovskim trilerom, jer i Sebastian Fitzek i Patricia Highsmith spadaju
pod žanrovske pisce psiholoških trilera, a njihovi se trileri baš jako,
jako razlikuju.
Kad smo već kod Patricie Highsmith, pisac John
Boyne za ovaj je roman komentirao kako Paula Hawkins s Patriciom
Highsmith ne dijeli tek inicijale. I to je u potpunosti točno. Sličnog
stila i tona, razrade likova i njihove motivacije, pa čak i one
neodređeno zloslutne atmosfere koja u romanu prevladava, Paula Hawkins u
ovom romanu neodoljivo nalikuje nečemu što bi napisala Patricia.
Priča
nas vodi na otok Eris, samotno mjesto poznato po tome što je ondje
živjela poznata umjetnica Vanessa Chapman. Vanessa, čijom umjetnošću su
svi bili zadivljeni, a čiju su osobnost svi doživljavali teškom, nakon
svoje je smrti neočekivano sva svoja djela ostavila na brigu zakladi
bivšeg kustosa, s kojim nije bila u dobrim odnosima, umjesto
prijateljici koja je bila uz Vanessu do samog kraja, Grace.
Trenutni
kustos, James Becker, pripremajući prvu Vanessinu posmrtnu izložbu,
dobije šokantnu vijest iz londonske galerije, u kojoj je na posudbi
jedno od Vanessinih djela, zbog koje je primoran kontaktirati Grace, ne
bi li od nje saznao više o Vamessi i njenom životu te tako otklonio, ili
barem donekle rasvijetlio, onaj šokantni dio iz vijesti koju je primio
(rekla bih vam o čem se radi, but where's the fun in that?).
Iako
Grace nije baš voljna surađivati, ona i James ipak će, oboje
fascinirani Vanessom, nekako pronaći zajednički jezik, a time i
zagrebati površinu ispod koje leže mnoge, prilično uznemirujuće, tajne,
među kojima je i ona o tajanstvenom nestanku Vanessinog supruga Juliana.
Ovo
je vrlo atmosferičan triler, ćudljiv i nepredvidiv poput plime koja
otok Eris iznenada odsječe od svakog kontakta s kopnom. Likovi su poput
mora koje okružuje otok, magloviti i puni tajni koje skrivaju u mračnim
dubinama. Nitko nije posve onakav kakvim se čini: požrtvovna
prijateljica, ohola umjetnica, nevjerni plejboj. (Dobro, ovaj zadnji
možda ipak jest. :))
Ono što ova priča istražuje su dubine veza
između ljudi, značaj tih veza i sve ono što su ljudi njima povezani
spremni učiniti ne samo jedno za drugo, već i za to da osiguraju pažnju -
i ljubav - tog drugog. Poseban naglasak priča stavlja na prijateljstvo,
onu posebnu vezu koju stvoriš s nekim s kim se uspiješ posve povezati,
kao i izazovima koje ta veza sa sobom nosi te pitanjem međuodnosa
potrebe za drugom osobom i uzvraćanja te potrebe, koje često nisu
jednakog intenziteta.
"A što je i mogla reći da ju je tko
upitao? Kako bi mogla objasniti kad se sve druge ljubavi drži manje
vrijednima od romantične? Ono što su ona i Vanessa dijelile nije bilo
romantično, ali nije bilo ni manje vrijedno od toga. Samo prijateljica,
tako su ljudi govorili. O, ona je samo prijateljica. Kao da je biti
prijatelj nešto obično, kao da ti prijateljica ne može značiti sve na
svijetu."
Naslovni plavi sat odnosi se na period vremena
netom nakon sumraka, odnosno netom prije svitanja, u kojem svjetlost
poprimi karakterističnu plavu notu. To je ujedno i sat u kojem se odvije
značajan događaj u ovom romanu, onaj koji iscrta putanju za sve
događaje nakon njega. Baš kao i plima, more i sve vezano uz posebnost
otoka Eris, ovo karakteristično vrijeme također je jedan od elemenata
koji upotpunjuje atmosferu ovog romana.
"U tom plavom satu u
kojem je sa svih strana polako prodirala noć, nebo se počelo polako
puniti zvijezdama, a Grace je nakratko zaplakala, preplašena onim što je
učinila i što još mora učiniti."
Po pitanju ozračja, ovaj me roman podsjetio na Esešku zmiju
Sarah Perry. Ima to nešto sumorno, ne baš posve mračno, ali opet nekako
zlokobno i tajnovito, što ga čini baš takvim kakav jest. Također,
odvija se sporo, tajne se jako polako otkrivaju, a društvo likova koji
roman nastavaju često nije najugodnije. Mene je zaintrigirao, uvukao me u
tu svoju atmosferu i podsjetio na Patriciu Highsmith. Možda nisu posve
kao gospodin Ripley, ali pojedini likovi ovdje itekako imaju svojih
talenata. A ima ih definitivno i Paula Hawkins.
_________________________________________
Kako do knjige: https://www.profil.hr/proizvod/plavi-sat/