KRUG SESTARA, Roger R. Talbot

Izdavač: Lumen, 2014.

[tal. Il cenacolo delle sorelle]

 

Nadja Deržavina kći je ruskog oligarha Gavrila i slavne glumice Katarine Deržavine, koja je od svijeta kriminala u kojem joj se kreće otac pobjegla u daleki Afganistan, gdje radi kao liječnica. No, kada na TV-u ugleda vijest o nesretnoj smrti svoje majke na setu snimanja njenog novog filma, Nadja se vraća kući, želeći saznati što se stvarno dogodilo.

Njen otac poriče da to što se dogodilo ima ikakve veze s njegovim poslovima, a jedino što je možda s njime povezano je nestanak kazališne scenografije, koju je Gavril nedavno nabavio u kompletu s još nekoliko scenografija, svima puno poznatijima i vrednijima od ove ukradene. Jedina osoba koja je još vidjela scenografiju, izuzev Gavrila i Katarine, je Gavrilova ljubavnica Lena Leskov. Kakve veze ime Lena sa smrću Katarine Deržavine i kako se u sve to uklapa nestala scenografija, tek su neka od pitanja na koja Nadja, uz pomoć očevog tjelohranitelja Kirila, mora naći odgovore. Kada joj uskoro netko pokuša ubiti i oca, Nadja shvaća da će se u tome traženju odgovora morati još više požuriti, prije no što još netko strada.

U Londonu, mlada glumica Victoria Price dobiva ponudu da ju poučava Madam Iv, jedna od najpoznatijih učiteljica glume na svijetu, koja je stvorila glumačka imena kao što je Katarina Deržavina. No, učenje o čudnim simbolima i vibracijama glasova nisu baš ono čemu je Victoria zamislila da će je Madam Iv podučiti. Kad joj k tome Madam Iv kaže da je za nju namijenila nešto drugačije, nešto posebno, o čemu joj ne može odmah sve reći, ali traži da joj vjeruje, Victoria samo postaje još zbunjenija, ali odluči vjerovati Iv. Put koji joj je Iv namijenila povezan je s tajanstvenim Krugom sestara, mitskim krugom moćnih žena o kojem se predaja prenosi isključivo usmeno, a čiji je član, čini se, bila i nedavno ubijena Katarina Deržavina. Kako je Krug povezan sa smrću slavne glumice i kako bi se u sve to trebala uklopiti Victoria, još su neka od pitanja koja ovaj roman postavlja, a na koja ćete odgovore doznati čitajući.

U ovoj se knjizi susreću, te potom isprepliću dvije priče - misterij ukradene scenografije i ubojstva Katarine Deržavine i priča o tajanstvenom krugu najmoćnijih žena na svijetu. I dok je ova prva priča sasvim solidan triler, ova druga je pomalo konfuzna i zbrkana.

Talbot je zamislio Krug sestara kao mistično sestrinstvo u koje se pozivaju samo one odabrane, žene koje će svojim sposobnostima pridonijeti djelovanju Kruga i time praktički omogućiti Krugu da nastavi vući sve konce svijeta onako kako mu odgovara. Nije, međutim, jasno koja je točno svrha držanja kontrole nad svijetom i gomilanja sve te moći, odnosno s kojim ciljem i u čiju korist sestrinstvo sve to radi. Za poboljšanje svijeta? Svoju osobnu korist? Ili nešto treće? Taj je dio ostao nedorečen. 

Ono što mi se nije baš svidjelo je ta moć Kruga, koja je, po mom mišljenju, zapravo prilično mizerna. Naime, moć koju odabrane Sestre dobivaju i ono za što se obučavaju je umijeće zavođenja i održavanja kontrole nad muškarcima. Ne bilo kojim muškarcima, naravno, već onim moćnim - predsjednicima, oligarsima, moćnicima koji u svojim rukama drže uzde svjetske ekonomije, bogatstva i moći. Autor čak daje naslutiti da su u Krugu sestara bile neke od najpoznatijih žena i supruga svjetski poznatih ličnosti i time implicira da su one zapravo bile te koje su donijele sve povijesno važne odluke, a ne njihovi muževi. Ideja Kruga sestara kao da je nastala iz one krilatice koja kaže da "iza svakog uspješnog muškarca stoji žena". S jedne strane to ima smisla: cilj je Kruga ostati skriven i vući konce iz pozadine; ali s druge strane Krug tvore navodno najmoćnije žene na svijetu, zar ne bi te žene onda mogle i samostalno preuzeti kontrolu, ne skrivajući se iza muškaraca koje su poslane zavesti? Muškarci su ovdje zapravo portretirani kao marionete koje je i suviše lako kontrolirati, čak i one najmoćnije i najnepovjerljivije.

Dio koji mi je bio konfuzan su opisi rituala Kruga, za koje mi također nije baš bilo najjasnije što bi se njima trebalo postići i kako i zašto djeluju. U biti sam cijelu tu priču o Krugu doživjela kao punu nedorečenosti, jednostavno sam na previše mjesta ostala čitati s upitnicima iznad glave pitajući se: Ha?

Onaj dio koji je dobar je Nadjina potraga za odgovorima o smrti majke i ukradenoj scenografiji. Nadja i Kiril su najuvjerljiviji likovi u cijelom romanu i kada se bavi njima, ovaj roman se pretvara u vrlo napet i uzbudljiv triler. Iako odgovori koje Nadja traži imaju veze sa Krugom sestara, u tom se kontekstu priča ne bavi mistikom iza postojanja kruga, već samom činjenicom da postoji i da je upleten u događaje koji su se dogodili Nadjinoj obitelji. Nadjina bi priča bez problema mogla činiti samostalnu knjigu, uz malo razrađenije detalje oko toga tko stoji iza svega i zašto. Nadjina priča čini i većinu romana, tako da je on u biti 2/3 prilično dobar triler, a 1/3 konfuzna mistična pozadina.

Na kraju, dojma sam da bi sve skupa puno bolje funkcioniralo da je sam Krug sestara malo razrađeniji kao ideja, malo bolje objašnjen, malo hrabrije zamišljen. Ovako mi je on samo bio kamen spoticanja u inače dosta dobroj i napetoj priči.

U DOBRU I ZLU, Matthew Quick

Izdavač: Algoritam, 2014.
[eng. Silver linings playbook]

Pat Peoples vraća se kući nakon što je proveo neko vrijeme na liječenju u psihijatrijskoj ustanovi. Dok je bio tamo zaboravio je pojam o vremenu i zaboravio razlog zbog kojeg se tamo uopće našao. No, ono što zna je da ga je za vrijeme dok je boravio na psihijatriji ostavila supruga Nikki, te je Pat odlučan u svom cilju da ju nekako vrati - zbog toga pazi na prehranu, redovito vježba, svakog dana trči oko kvarta, čita Nikkine omiljene knjige i pokušava biti ljubazan prema ljudima (jer je važno biti ljubazan prema drugima, a ne biti uvijek u pravu). Radeći na sebi, i fizički i psihički, Pat je uvjeren da će uskoro doći do svog cilja - da mu se Nikki vrati - jer Pat više od svega vjeruje u sretne svršetke.

Nakon povratka iz "one grozne ustanove", Patova majka trudi se uklopiti ga u normalan svakodnevni život, te ga potiče da se druži sa starim prijateljima i poznanicima. Tako ga Danny, njegov stari prijatelj, pozove na večeru, gdje Pat upozna Tiffany, sestru Dannyeve žene. Tiffany, kao i Pat, ima nekih psihičkih problema, a njihovo na početku čudnovato poznanstvo postepeno prerasta u pravo prijateljstvo, u tolikoj mjeri da Tiffany Patu ponudi svoju pomoć u vraćanju Nikki, ako zauzvrat i on pomogne njoj - pobijediti na natjecanju u plesu. Obostrano si pomažući, Pat i Tiffany - dvoje ljudi kojima se teško uklopiti u 'normalni' svijet oko sebe - shvaćaju da bi se možda mogli savršeno uklopiti - u par.

Ova neobična priča o prijateljstvu dvoje ljudi koji se teško uklapaju u svoju okolinu odmah me osvojila. Mislim da je tema o kojoj piše važna, jer većina ljudi ne razumije koliko je teško nekome s psihičkim bolestima uklopiti se u 'normalni' svijet. Takvi ljudi drugačije reagiraju na svakodnevne stvari oko sebe, a te reakcije promatrane očima 'normalnih' ljudi onda djeluju kao ispadi, nešto čudno i možda čak šokantno, zbog čega zaziru od društva ljudi s psihičkih bolestima time ih samo još više isključujući i naglašavajući njihovu različitost, pred kojom je većini lakše zatvoriti oči i odijeliti se od nje (i njih) zidom - bilo imaginarnim, bilo onim stvarnim zidom neke psihijatrijske ustanove.

Patovu priču priča nam on sam, time nam dajući priliku da vidimo kako izgleda svijet iz njegovog kuta gledanja i kako ga on doživljava. Pat je osoba koja je upravo prošla kroz jedno teško životno razdoblje, koji je proveo znatnu količinu vremena odvojen od svijeta, zatvoren u "onoj groznoj ustanovi", a za to je vrijeme izgubio i ženu koju voli. No unatoč svemu tome, Pat nije ni depresivan ni pesimističan, več odlučan u namjeri da popravi stvari u svojem životu i nadoknadi vrijeme koje je izgubio, jer Pat čvrsto vjeruje da nakon svake oluje dolazi ona srebrna crta iznad oblaka, koja najavljuje promjenu na bolje, i vjeruje da će se ta crta sada pojaviti i nad oblacima njegovog života.

Svidjet će vam se Pat, kao što se i meni svidio: njegov nepokolebljivi optimizam, njegova odlučnost i pozitivan stav, čak i njegove male neobičnosti koje ga činim takvim kakav je. Navijat ćete za njega da uspije u svom naumu i bodriti ga na svakoj stepenici tog puta.

Patova priča u biti je priča o resocijalizaciji nakon institucionalizacije i pokazuje nam koliko je za nečiji oporavak važan ne samo stav te osobe prema svom životu i oporavku, već i stav njegove okoline, razumijevanje i potpora obitelji i prijatelja. Dok se njegova majka strašno trudi olakšati mu povratak u normalan svakodnevni život, pazeći na stvari koje bi mogle potaknuti njegovu bolest, njegov otac ponaša se slično kao i većina ljudi u takvim situacijama - ignorira ga i drži se na odstojanju. Mislim da je upravo zato ovu knjigu važno pročitati - jer podiže svijest o ljudima s psihičkim bolestima i govori nam da ograđivanjem od njih i odvajanjem ih od svijeta zatvarajući ih u institucije zapravo više pomažemo sebi zatvoriti oči pred onim s čim se ne želimo nositi nego što to pomaže njima.

Zbog svega navedenog, ova knjiga ima moju veliku preporuku. Vedra je i optimistična, i priča o važnoj temi. Pogledajte i vi kroz Patove oči, i neka i vas osvoji njegova priča.

STROJ SMRTI, skupina autora

(ZBIRKA PRIČA O LJUDIMA KOJI ZNAJU KAKO ĆE UMRIJETI)

Izdavač: Lumen, 2014.

[eng. Machine of Death: A Collection of Stories about People Who Know How They Will Die]

Ova knjiga nastala je kao ideja trojice njezinih urednika - Ryana Northa, Matthewa Bennarda i Davida Malkija! - ideja u sklopu koje su pozvali ljude da napišu i pošalju im kratke priče vezane uz temu Stroja smrti, koncepta koji su smislili i koji povezuje sve priče u knjizi. Iz gomile dobivenih radova odabrali su 34 priče, koje čine ovu zbirku, a čiji autori nisu nužno pisci, već jednostavno ljudi koji su se odazvali pozivu i čije su priče odabrane kao najbolje.

Ideja trojice urednika, naslovni 'Stroj smrti', polazi od pretpostavke da postoji neki način na koji svatko može saznati kako će umrijeti i postavlja pitanje što bi onda taj netko, sa znanjem o svojoj neizbježnoj budućnosti, učinio, tj. kako bi dalje tekao njegov život. Radi se, dakle, o mehaničkom stroju, za koji nitko nije siguran kako točno funkcionira, a koji na temelju uzorka nečije krvi izbacuje papirić na kojem piše kako će ta osoba umrijeti. Pri tome, stroj nije uvijek baš najprecizniji, i ispisane riječi često mogu biti višeznačne i neodređene, ali predviđanja uvijek, baš uvijek ispadnu točna. Stroj je neumoljiv i ne griješi, a opetovana testiranja uvijek i ponovno vraćaju iste odgovore.

Zbirka je puna originalnih i maštovitih priča različitih žanrova. Iako je tema Stroja smrti o kojoj pišu znanstveno-fantastična, nisu svi autori čije su priče odabrane da čine ovu zbirku nastavili u tom žanru - njihove priče su akcijske, dramatične, fantastične, humoristične, satirične, neke čak graniče s apsurdom, ali svaka, baš svaka priča na svoj je način genijalna. 

S obzirom da Stroj svoja predviđanja ne iskazuje ciljano i precizno, već ta činjenica sama po sebi u razradnji priče otvara beskonačne mogućnosti, a autori priča to su iskoristili, svaki na sebi svojstven način, izmislivši najnevjerojatnije moguće načine na koje nekoga može zadesiti smrt, kao i one vrlo vjerojatne, ali koji se mogu dogoditi onda i onako kako biste to najmanje očekivali. Od 'običnih' uzroka smrti kao što su starost, glad ili metak, do onih neobičnijih, poput badema, pudinga, gorućeg sljezovog kolačića, ili pak očaja, svaki od njih će se u svojoj pripadajućoj priči dogoditi na prilično iznenađujuć način i rijetko kad mu je značenje doslovno: tako, primjerice, 'badem' može značiti da će se netko ugušiti bademima, možda zbog alergije na orašaste plodove, ali isto tako može značiti i da će ga pregaziti kamion na kojem je nacrtana reklama za bademe ili nešto još nevjerojatnije.

Priče se, osim u žanrovima, razlikuju i načinom i stilom pisanja, a variraju i u dužini: naći će se ovdje priča od desetak stranica, ali i onih koje se sastoje od doslovno jedne rečenice. A ako se pitate kako jedna rečenica može biti priča, i to još dovoljno uzbudljiva i zanimljiva da bude izabrana među stotinama koje su bile prijavljene za uvrštenje u ovu zbirku, vjerujte mi, itekako može, i jest. Čak može biti i toliko dobra da, nakon što ju pročitate i u nevjerici odmahnete glavom, još satima vas nastavi zapanjivati njena mini-genijalnost.

Smrt, odnosno znanje o tome kako će netko umrijeti, jest tema ove zbirke i tema svake priče koja se u njoj nalazi, ali ovo nije zbirka priča o smrti. Ovo je zbirka priča o različitim ljudima i njihovim različitim životima, koji se mijenjaju onog dana kada odluče (ili čvrsto odluče ne) upotrijebiti Stroj i saznati kako će umrijeti (ne i kada će se to dogoditi), te o svim njihovim postupcima koje će napraviti zbog tog saznanja, često ne bi li izbjegli prorečenu im sudbinu. Sam Stroj i njegovo funkcioniranje u drugom su planu, važno je samo njegovo postojanje i ta ideja, odnosno pitanje kako bi se pojedinci ponašali da unaprijed znaju kakva ih smrt čeka.

34 priče u ovoj zbirci daju nam svoje odgovore na to pitanje, a, iako ima i nekih priča koje govore o istim uzrocima smrti, ljudi o kojima pričaju su različiti, kao i same priče. Ovdje se nalazi 34 priče koje će vas zapanjiti, nasmijati, začuditi, zabaviti i zaokupiti, a navest će vas i da se sami zapitate: da postoji Stroj koji mi može reći kako ću umrijeti, bih li ga upotrijebio/la?

LANDLINE, Rainbow Rowell

Izdavač: St. Martin's Press, 2014.

Georgie McCool zna da joj je brak u problemima. Njen suprug Neal je uzeo djecu i otišao s njima k njegovoj mami za Božić. Georgie je ostala kako bi radila na svojoj seriji sa svojim prijateljima. Tog dana kada su otišli Georgie je mislila kako je njihov brak stvarno gotov. Umjesto da se sa obitelji priprema za Božić, ona je u uredu s dečkom koji je na faksu bio zaljubljen u nju. Zna da je izabrala krivo. 

Georgie tu noć, kad joj se mobitel opet ugasi, kod svoje mame naiđe na svoj stari telefon za fiksnu liniju žute boje. Odlučila je nazvati Neala, ali nije dobila svog Neala, već onog iz prošlosti - onog u kojeg se i zaljubila na faksu. Leži li u toj fiksnoj liniji spas za njen brak?

Ovo mi je prva knjiga od Rainbow Rowell koja je već dostigla puno sljedbenika sa svojim romanima Fangirl i Eleanor & Park. Ova knjiga je bila prošlogodišnji hit na BEA-u, a kod nas će doći...hmm...to nitko ne zna.

Ova knjiga je isprva recimo za odrasle. Ali je napisana tako jednostavno da je svatko može pročitati. Osim čarobnog telefona ovdje nema ničega natprirodnog - žena želi spasiti svoj brak i to je cijeli koncept priče. Razgovorom sa Nealom iz prošlosti Georgie se prisjeća kako su se tjedan dana prije zaruka posvađali, a on je već na Božić bio kod nje i zaprosio ju na njenom pragu. Prisjeća se kako je na faksu Neal bio odličan crtač i kako se bila divila njegovim crtežima. Isprva ga je samo pozdravljala, jer Neal je bio šutljiv, a onda je odlučila napraviti prvi korak i započeti razgovor s njim. Zaljubila se u nekog u koga se inače ne bi zaljubila.

Sada, ona se kaje. Kaje se jer je izabrala seriju umjesto njega. Umjesto svog Neala i svojih kćerkica.
Puno toga bih mogao još kazati, ali shvatili ste bit. Kroz razgovor s Nealom iz prošlosti Georgie želi znati gdje je pogriješila i kako će spasiti svoj brak. Kako će navesti Neala da se zaljubi u nju ispočetka.

Knjiga je prožeta humorom. Svaki čas možete opaziti neku šalu vezanu uz Harry Pottera i neke poznate serije.

Navijat ćete za Georgie i Neala. Znam da ja jesam. Knjigu sam završio u dva dana i poslije sam ju htio opet započeti - tako je bila slatka, divna i romantična. I nije samo za djevojke, knjigu bih preporučio ama baš svima.

[Josip Labaš]

TERAPIJA, Sebastian Fitzek

Izdavač: VBZ, 2012.
[njem. Therapie]

Viktor Larenz ugledni je psihijatar koji je prestao prakticirati nakon obiteljske tragedije koja ga je zadesila prije nekoliko godina - nestanka svoje kćeri Josephine.  Iako je uposlio i privatnog istražitelja, uz one policijske koji su istraživali slučaj nestanka, djevojčica nikada nije pronađena, niti se o njoj saznao ikakav trag. Povukavši se u osamu, u obiteljsku vikendicu na otoku Parkumu, Viktor Larenz odlučio je još jednom proći kroz čitav slučaj, čitavu tragediju, u sklopu intervjua za njemački list Bunte. Dok pokušava odgovoriti na pitanja Bunte-a, Viktora iznenada posjećuje jedna žena, Anna Spiegel, koja se predstavlja kao potencijalna pacijentica koja želi da baš Viktor preuzme njen slučaj, te koja mu ispriča prilično neobičnu priču o sebi i svojoj bolesti, shizofreniji, priču u kojoj se pojavljuju uznemirujuće poveznice s nestankom Viktorove kćeri...

Terapija je zaista fascinantan psihološki triler koji nas, prikazujući nam slučaj neriješenog nestanka jedne djevojčice, zapravo uvodi u svijet shizofrenije i daje nam uvid u to kako izgleda svijet promatran kroz oči osoba oboljelih od te opake psihičke bolesti.

Radnja je napeta i puna misterija koji nas tjeraju da, zajedno s Viktorom, tragamo za odgovorima, a kako se kojem odgovoru uspijemo približiti, još više pitanja potom iskoči. Neke stvari uspijete naslutiti, neke vas u potpunosti iznenade, i tako, preokret za preokretom, nastavite tragati za odgovorima do samog kraja. A kraj, iako će vam donijeti razriješenje u smislu da ćete shvatiti sve što se dogodilo, neće biti jedan od onih a-ha! krajeva nakon kojih čitatelj ostane zadovoljan rješenjem misterija, već, zbog teme (koja je sama po sebi uvijek mučna kada se radi o slučajevima u koje su uključena djeca) i onoga što otkrijete, ostavlja i jedan malo gorči okus u ustima, zbog čega ova knjiga možda neće dobro sjesti baš svakom čitateljskom 'želucu'.

Postoji i jedan osjećaj nemira koji prati čitanje ove knjige, koji je usko vezan za činjenicu da čitamo o svijetu paranoje i iznenadnih misli i osjećaja koje iz čista mira zaskaču osobe oboljele od shizofrenije, u čijem se svijetu, čitajući, nalazimo. Budući da mislim da u našem društvu postoji nekakva stigma, nekakvo podsvjesno zaziranje od psihički oboljelih bolesnika i mentalna slika ljudi u luđačkim košuljama zatvorenih u bijelim sobama bez prozora koja nam se stvara u glavama pri pomisli na psihički oboljele, smatram ovaj roman dobrim sredstvom koje nam može pomoći u boljem razumijevanju psihičkih bolesnika, odnosno konkretno osoba oboljelih od shizofrenije, i toga kako se oni, zatvoreni u svom umu unutar granica koje im je nametnula bolest, osjećaju.

Svijet promatran kroz oči shizofreničara najbolje dolazi do izražaja dok promatramo tijek radnje, koji ne prati neku kontinuiranu, logičnu crtu, već je podložan iznenadnim skretanjima i digresijama u koje ga povuče neka iznenadno isplivala misao, koja je nerijetko u stanju čak i povući nas u nekom sasvim drugom smjeru od ovog u kojem smo, prije nego što se ta misao pojavila, pošli. Takav način pisanja daje vam, dok čitate, osjećaj kao da se nalazite u koži tog shizofreničara i zajedno s njim proživljavate sve sumanutosti koje njegova bolest u njegovom umu izaziva, do te mjere da se ponekad i sami nađete izgubljeni i ništa vam nije jasno, te počnete sumnjati u mentalno zdravlje svakog od likova, pa čak i njihovo postojanje. Uz početnu napetost koju izaziva sama radnja, ovo će vas još dodatno 'držati na iglama' tijekom čitanja.

Naslov romana, 'Terapija', vrlo ga dobro sažima u jednu riječ, ali da vam ne bih previše toga otkrila, ostavit ću vam da sami otkrijete zašto. 'Terapija' je drugi roman Sebastana Fitzeka koji sam imala prilike pročitati, a iako mi se prvi, 'Sakupljač očiju', više svidio kao triler, 'Terapija' je ta koja pokazuje iznimnu vještinu Fitzekovog pisanja onog 'psihološkog' dijela njegovih psiholoških trilera.

OKSA POLLOCK: PROKLETE VEZE, Anne Plichota i Cendrine Wolf

Izdavač: Lumen, 2014.

4. knjiga iz serijala o Oksi Pollock

[franc. Oksa Pollock: Les liens maudits]

 

Oksa Pollock, nova Mlada Presvijetla Edefije, nakon dugo je vremena uspjela otvoriti dveri Edefije i po prvi se puta našla u svojoj domovini, zajedno sa još nekoliko otamo davno protjeranih Spašavaj-se-tko-može. Iako sretna što u Edefiju nije stigla sama, Oksu tišti što je neke svoje voljene, poput njene majke i njenog najboljeg prijatelja Gusa, morala ostaviti u Izvanjskom, u Londonu uništenom poplavama. Oksa, dakako, ima svaku namjeru što prije se po njih vratiti, ali da bi to mogla učiniti prvo mora popraviti ozlijeđeno Srce dvaju svjetova i ponovno uspostaviti ravnotežu između dva svijeta: Edefije i Izvanjskog.

Oksini zadaci kao Mlade Presvijetle nipošto nisu laki, a stvari joj još dodatno otežavaju njeni neprijatelji Izdajnici, na čelu sa zlim Ociusom i njegovim još gorim sinom Orthonom, koji će iskoristiti svaku priliku da iskoriste Oksu za svoje zle namjere. A kao da sudbina dvaju svjetova nije već sama po sebi dovoljno teško breme za jednu šesnaestogodišnjakinju, Oksu zbunjuju i novonastali osjećaji koje u njoj izaziva Tugdual, zagonetni mladić za kojeg joj još nije posve jasno pripada li njenim prijateljima ili neprijateljima. Dodajmo na to i neprestano brigu za majku i Gusa, koji su ostali zarobljeni u Izvanjskom i kojima prijeti smrt od ranije zadobivenih čini koje je na njih (posredno ili neposredno) bio bacio Orthon, i dobit ćemo cijeli niz nevolja koje mlada Oksa Pollock, novopečena Presvijetla Edefije, mora prevladati. A vrijeme joj neumoljivo istječe...

Nakon odbijenica od gotovo svih francuskih izdavača, Anne Plichota i Cendrine Wolf serijal o Oksi odlučile su izdati samostalno i lokalno podijeliti njegove prve primjerke zainteresiranim čitateljima. Upravo njima autorice mogu zahvaliti i na uspjehu samog serijala, jer je golemi broj vjernih čitatelja i fanova Okse Pollock kasnije uspio natjerati i izdavače da konačno prepoznaju potencijal ovih romana i izdaju čitavu seriju, koja je do sada dosegla već šesti nastavak, postigla međunarodni uspjeh i opcionirana je za filmsku adaptaciju.

Radi se o originalnom serijalu romana za mlade, smještenom u fantastični svijet Edefije, koji je zapravo neraskidivo povezan s našim 'običnim' svijetom i s njim mora neprestano biti u ravnoteži, kako bi oba svijeta opstala i nastavila postojati. Likovi su podijeljeni na stanovnike Edefije - Unutrašnje - i obične ljude - Izvanjske, a među njima opet vlada podjela na dobre i loše, pravednike i i izdajice, uz nekolicinu onih koji iz nekih vlastitih razloga još lelujaju negdje između, raskidani osjećajima odanosti i ispravnosti koji ih često vuku ka suprotnim stranama.

Oksa je centralni, i naslovni, lik svakog od romana, djevojčica koja je izabrana da bude nova Presvijetla svoje domovine i tu domovinu dovede do novog razdoblja prosperiteta, ali ona je također i tipična tinejdžerica koju muče tipični tinejdžerski problemi i s kojom bi se mnogi mlađi čitatelji mogli poistovjetiti. Poput većine svojih vršnjaka, Oksa je ponekad hrabra, a ponekad neodlučna, ponekad neovisna, a ponekad joj je potrebna podrška i pomoć obitelji i prijatelja, koji su uvijek tu da joj to i pruže. 

Kako se romani nastavljaju, pratimo Oksino odrastanje, njenu borbu s negativcima, neodustajanje na putu povratka u Edefiju, odlučnost da pomogne svojim voljenima koji su nastradali na tom putu, te pomiješane osjećaje prijateljstva i ljubavi koje Oksu prate u vezi njenog prijatelja Gusa i Tugduala, mladića koji joj se sviđa. Taj 'ljubavni trokut', koji se dao naslutiti već u 3. knjizi, a koji se ovdje nastavlja, posve je nepotreban i ne vidim zašto, ne samo ovdje, nego i u mnogim drugim sličnim knjigama u kojima su glavni likovi tinejdžeri, uvijek mora postojati nekakav ljubavni trokut. Čim se glavna protagonistica ili protagonist zaljube u neku osobu, odmah potom i njihov prijatelj ili prijateljica počnu prema njima iskazivati iste takve osjećaje, potičući u glavnim likovima osjećaj zbunjenosti i propitivanje tog prijateljstva, čime se klincima koji čitaju ove knjige, po mom mišljenju, šalje kriva poruka: da ne postoji pravo prijateljstvo, nego su tu uvijek neki potisnuti osjećaji koji kad-tad moraju isplivati na površinu. Voljela bih bar jednom vidjeti serijal knjiga za mlade u kojem postoji pravo prijateljstvo, bez ikakvih primjesa.

Mnogi Oksu Pollock uspoređuju s Harry Potterom, što je ipak malo pretjerana usporedba. Malo koji serijal ima ono što je potrebno da bi dosegnuo, ili čak nadmašio, Harrya, pa ovakve usporedbe na kraju stvore samo kontraefekt jer nam postave previsoka očekivanja koja serijal realno ne može ispuniti. Ali, usporedbe na stranu, ovo je sasvim solidan fantastični serijal za mlade, s originalnom pričom i simpatičnim likovima. Uspio je oduševiti brojne čitatelje diljem svijeta, pa, ako volite fantastiku, tajne svjetove i neobična stvorenja, provjerite može li oduševiti i vas.

PROPUH, PAPUČE & PUNICA, Cody McClain Brown

Izdavač: Algoritam, 2014.
[eng. Chasing a Croatian girl: A survivor's tale]

Dok je studirao na koledžu u Tulsi, Oklahoma, SAD, Cody McClain Brown upoznao je Vanu, Hrvaticu koja je tamo bila jedna od studenata na razmjeni. Znajući da je Vana iz Hrvatske, ali ne baš sasvim točno i gdje se ta Hrvatska nalazi, te sastavivši u svojoj glavi pogrešnu sliku te zemlje, Cody je uvjeren da će Vanu lako osvojiti svojim američkim šarmom, ali to ne ispadne uopće tako. Srećom, Cody ne posustaje tako lako, pa za Vanom putuje u New York i Istambul, te na kraju i u Hrvatsku, u koju se također zaljubljuje, te na koncu postaje i hrvatski zet.

O svojim je doživljajima upoznavanja Vane i njezine zemlje, kao i o svojim kasnijim doživljajima kao hrvatskog zeta, Cody napisao ovu kratku autobiografsku knjižicu, koja na iznimno duhovit i zabavan način opisuje sve naše luckaste i još luckastije običaje na koji smo svi mi već odavno navikli, a koji, gledani iz perspektive jednog stranca, zaista djeluju onako kakvi zapravo i jesu - prilično šašavi.

O hrvatskim običajima ispijanja kave, nedjeljnog ručka, čuvanja od zloglasnog propuha, zaziranja od hodanja bosih nogu i još mnogo drugih pravila koja se kod nas podrazumijevaju u ovoj se knjižici nalaze vrlo duhovite priče, u kojima će se svatko od nas prepoznati ili se barem prisjetiti neke od rečenica koje smo svi čuli bar jednom u životu od svojih baka, roditelja ili koga drugoga - rečenice poput 'Ne idi van mokre kose', 'Ne hodaj bos po golome podu', 'Ne sjedi na propuhu', itd.

Svaka zemlja, ili možda bolje rečeno područje, ima svoje neobičnosti, simpatične uvrnutosti koje strancima možda djeluju šašavo. Cody ne priča samo o našim šašavostima, nego iznosi i neke 'svoje', američke, kao i usporedbe raznoraznih svakodnevnih navika koje se ovdje i u Americi razlikuju, poput standardnih veličina šalica za kavu i običaja ispijanja te kave - naše sićušne espresso šalice turske kave, koju volimo ispijati satima, i američke Starbucks čaše s kavom raznoraznih okusa od pola litre koja se obično pije u hodu.

Zanimljivo je čitati o svim tim duhovitim prikazima procesa prilagodbe na drugačiji način življenja, i onaj u kojem se Cody polagano navikava na splitske običaje (ili kasnije, i zagrebačke), ali i onaj u kojem njegova hrvatska obitelj posjećuje SAD i susreće se s tamošnjim običajima.

Najviše mi se, ipak, svidjela priča o propuhu, kojeg zaista samo mi na našem području doživljavamo kao nešto opasno, dok ostatak svijeta propuh uopće ne zabrinjava. I u ove ljetne dane, dok i sama pokušavam stvoriti propuh u stanu, ne bi li malo osvježio ovu nesnosnu vrućinu, često se sjetim naslovnog propuha iz ove knjige, i svaki mi put on izmami smiješak na usne. A takvih je zabavnih priča, kojih ćete se uvijek rado prisjećati, ova knjiga puna!

Ako još niste pročitali 'Propuh, papuče i punicu', ponesite ju sa sobom na godišnji odmor. Ona je idealno štivo za plažu, ili za bilo kakvo mjesto negdje u hladu na kojem provodite svoj popodnevni odmor. Lagana je, kratka i zabavna, stane u svaku torbu i nasmijat će vas i opustiti gdje god se nalazili. A ako ste ju već pročitali, svejedno ju uzmite sa sobom - i uživajte u njoj ponovno. Znate da će vas opet nasmijati. ;)