utorak, 19. lipnja 2018.

TETOVIRER IZ AUSCHWITZA, Heather Morris

Izdavač: Fokus, 2018.
[eng. The tattooist of Auschwitz]
 
 
Auschwitz-Birkenau. Logor smrti. Holokaust.

Priče o ovom strašnom mjestu i strašnom dobu ljudske povijesti svi smo već mnogo puta čuli: iz povijesnih udžbenika, televizijskih dokumentaraca, knjiga i filmova. A onda te priče čujete iz usta ljudi koji su doista ondje bili i koji su to užasno mjesto preživjeli, i tek tada shvatite da je ono što smo do tada smatrali strašnim zapravo još puno, puno strašnije.

Židovi, Romi, politički neistomišljenici, neprijateljski vojnici, 'obični' kriminalci ili, jednostavno rečeno, svatko tko nije bio po volji nacistima završavao bi u nekom od koncentracijskih logora. Ljudi bi jednoga dana dobili obavijest da 'dođu raditi za Nijemce' kako bi spasili svoje obitelji, a već sljedećeg bi ih trpali u vagone za stoku i odvozili da se više nikada ne vrate. Tisuće i tisuće ljudi koncentracijski su logori pretvorili u pepeo, samo dio ih se izvukao, a tek šačica preživjelih se dovoljno osnažila da bi mogli pričati o onome što su proživjeli. Lali je jedan od njih.

Kad je pošao 'raditi za Nijemce', ne bi li time osigurao da ostatak njegove obitelji ostane na sigurnom, Lali je obukao najbolje odijelo i mislio da je spreman na sve. No, na ono što ga je dočekalo na odredištu, u koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau, nitko nije mogao biti spreman. Za razliku od većine logoraša, Lali je, zahvaljujući svom znanju stranih jezika, vrlo brzo nakon dolaska raspoređen na lakše dužnosti, a nedugo potom i na mjesto tetovirera - čovjeka koji novopridošlicama tintom utiskuje novi identitet i pretvara ih iz ljudi u brojeve.

(Zašto tetovirer, a ne tattoo majstor ili neki uvrježeniji naziv za osobu koja se bavi umijećem slikanja tintom po koži drugih ljudi? Upravo zato - jer ovdje tetovirer nije osoba koja se svojom voljom bavi umjetnošću i tom umjetnošću usrećuje druge ljude, već je tetovirer ovdje onaj koji utiskuje žig smrti na nesretne ljude koji taj žig ničim nisu zaslužili. Mislim da je sjajno što je ovim nazivom učinjena ta razlika.)

Lali mrzi svoj posao, ali trudi se obavljati ga što nježnije, kako nesretnim ljudima ne bi nanio još više štete no što će im nanijeti ovaj logor. Svjestan svog povlaštenog položaja u odnosu na druge logoraše, Lali im se trudi pomoći na sve načine na koje može, krijumčareći im hranu i lijekove kada se god toga može dokopati. A onda pred njegov stol za tetoviranje dođe jedna žena, Gita, u koju se Lali zaljubi na prvi pogled. U tom trenu on čvrsto odluči kako će oboje preživjeti ovaj logor, bez obzira na sve, i kako će imati zajedničku budućnost.

Ljubav je nešto što nikako ne očekujete da bi moglo postojati na mjestu koje sije samo muku i smrt. Ipak, užasni logor smrti bio je mjesto na kojem je započela ljubavna priča Lalija i Gite, a ta ih je ljubav održala živima i kad su mislili da je sve izgubljeno.

Optimizam je još jedna stvar za koju ne očekujete da bi mogla preživjeti okrutnosti i neljudske uvjete kojima su logoraši bili danonoćno izloženi. Ali Lalijev optimizam u tome je uspio. Od prvog dana u kojem je kročio u logor, Lali je čvrsto odlučio preživjeti i ništa i nitko tu njegovu odluku nisu mogli pokolebati. Ni sve smrti, sve okrutnosti, sva bezdušnost kojoj je svjedočio, a njegova odlučnost se, kad je upoznao Gitu, samo udvostručila.

Naravno, Lalijev i Gitin položaj u logoru nije bio onako strašan kao kod većine logoraša. Imali su neke povlastice i neke slobode koje drugi nisu imali. Upravo se zbog tog položaja i tih sloboda Lali jako dugo dvoumio bi li uopće ispričao svoju priču. Bilo ga je sram i bojao se kako će drugi misliti kako su on i Gita surađivali s nacistima. No, pred kraj života, Lali je ipak odlučio kako je ova priča prevažna da bi ostala skrivena i kako ljudima mora ispričati o svemu što se događalo i svemu čemu je svjedočio. I hvala mu na tome.

Budući da govori o najzloglasnijem logoru smrti 2. svjetskog rata, očekivali biste da je ova priča teška, i tužna. Ona to povremeno i jest, to se ne može nikako izbjeći, ali je i nevjerojatno pozitivna i optimistična i prikazuje nam ne samo strahote i grozne stvari koje su ljudi jedni drugima ondje činili, već i lijepe geste solidarnosti, međusobne podrške i pomaganja koje su ljudi u nevolji jedni drugima pružali. Ova priča prikazuje čovječanstvo i u svom najgorem i u svom najboljem izdanju istodobno.

Tijekom svog zarobljeništva, Lali često razmišlja o tome zašto su ga zatvorili - jer je Židov. I, da, on jest Židov, ali nikada nije imao potrebu to isticati niti smatra da ga njegova vjera određuje. A opet, ta je vjera jedini razlog zbog kojeg je u logoru. Ista je stvar s Romima, koje nacisti jednoga dana dovedu u logor. Stotine Roma zatvorili su samo zato jer su Romi. I samo zato im žele smrt. Izgleda da je strah od drugačijeg najgora vrsta straha koja tjera ljude na najodvratnija moguća djela.

Iz beznadnog zatvora koji sije samo smrt teško je pobjeći, makar i u mislima. Lali i Gita svoj su bijeg našli jedno u drugome. Mnogi nisu bili te sreće. Lalijeva priča bitna je jer nam prikazuje jedno razdoblje u kojem smo kao ljudi bili na samom dnu, mučeći i ubijajući drugačije od sebe samo zato jer to možemo. Žalosna je stvar da se ove iste stvari, samo u možda manjim razmjerima, još događaju širom svijeta. Ratovanja zbog vjere, napadi na drugačije, tijela imigranata koja plutaju u rijekama i oceanima jer im zbog straha ne želimo otvoriti svoje granice... ljudi i dalje rade strašne stvari jedni drugima. Lalijeva priča nešto je što bi nas moglo natjerati da malo razmislimo o tome što radimo - i da, možda, tih strašnih stvari bude manje. Možda u moru strašnih stvari ispliva i jedna dobra. Jer, kako kaže Lali:

"Spasiti jednog čovjeka znači spasiti svijet."

ponedjeljak, 18. lipnja 2018.

JUNACI, Joe Abercrombie

Izdavač: Vorto Palabra, 2018.
5. knjiga iz svijeta 'Prvog zakona'
[eng. The Heroes] 


U svijetu fantastike, mnogo je zanimljivih i uzbudljivih serijala čiji svaki novi nastavak jedan ljubitelj fantastike žedno upija. Opet, baš kao i u bilo kojem drugom žanru, uvijek postoje apsolutni favoriti, uvijek ima serijala i Serijala, pisaca i Pisaca. I premda je ponekad teško odabrati, uvijek postoje oni neki koji su nam najdraži, ili su barem među top 5 ili top 10 najdražih svih vremena. Za mene, to je Joe Abercrombie i njegov svijet 'Prvog zakona'.

Mjesto na kojem upoznajemo ovaj svijet Abercrombiejeva je trilogija 'Prvi zakon', a romani 'Poslužiti hladno', 'Junaci' i, još nepreveden, 'Red country' na tu se trilogiju nastavljaju. E sad, iako su ova tri romana svojevrsni nastavci originalne trilogije, njihova razlika u odnosu na trilogiju je u tome što je svaki od njih koncipiran i kao samostalna, zaokružena priča. Što znači da odabir načina na koji ćete uploviti u svijet 'Prvog zakona' ostaje isključivo na vama: volite li čitati kronološki, krenite s trilogijom; ako vas kronologija događaja pretjerano ne dira, krenite od nekog od ova tri samostalna romana. Kako god odabrali, vjerujte, uživat ćete u čitanju.

Naslovni 'Junaci' skupina je od nekoliko stijena kod koje će se sresti dvije sukobljene vojske: Južnjaci, predvođeni najhrabrijim časnicima Unije i Sjevernjaci, predvođeni Crnim Dowom. Ovaj sukob je nešto što se već dugo kuha, a prvi mag Bayaz, potaknut, nesumnjivo, interesima sveprisutnih bankara, odlučio je kako je vrijeme da se ovaj sukob prestane odgađati. Ono što će uslijediti bit će, nesumnjivo, gadna i krvava bitka u kojoj će se pokazati tko su Junaci, a tko tek junaci.

Ako ste čitali Abercrombieja, onda znate da je ono što vam je ovdje pripremio još jedna poslastica prepuna krvi, ožiljaka, oštrica, spletki, intriga, junaštva, izdaja i nemilosrdnih gadova koji su u sve to upleteni. A znate i da je sve to skupa umetnuto u sjajnu priču, ispunjenu jednako sjajno okarakretiziranim likovima, te onim posebnim, tipičnim za Abercrombieja, ciničnim humorom zbog kojeg ga toliko i volimo čitati.

Abercrombiejevi junaci možda nisu junaci s velikim J (barem ne svi), ali su svejedno posebni i lako prirastu srcu. Svi Abercrombiejevi junaci su, više ili manje, 'oštećeni', svi imaju neke svoje tajne, ožiljke, mane, svi imaju neko breme koje nose sa sobom, i to je ono zbog čega se možda s njima tako lako povezati i zašto ih je tako lako zavoljeti. Jer nisu savršeni, samo ljudski. Ipak, ono što im možda nedostaje u fizičkom smislu, ovi junaci daleko nadoknađuju svojom domišljatošću, lukavošću, inteligencijom ili jednostavno dobrim vezama i ludom srećom. Neki od njih će postati Velika imena, neki će završiti u blatu. Jer sam život je takav, grub i neuljepšan.

Abercrombiejev stil pisanja svrstava ga u tzv. grimdark fantastiku. Posebnost ovog podžanra fantastike je to što nam on prikazuje stvaran, neuljepšan fantastični svijet i događaje u njemu, za razliku od uobičajenog idealističkog pristupa koji je inače prisutan u žanru fantastike. U grimdarku junaci uvijek ne pobjeđuju, baš kao što ni dobro ne pobijedi uvijek zlo, smrt je ponekad (često) nemoguće izbjeći, moral nije uvijek na visini, a život je surov i pun nasilja. Abercrombie se u ovom žanru odlično snalazi i jedan je od pisaca koji su mu, po meni, najviše pridonijeli. Otišla bih čak toliko daleko da ga nazovem kraljem grimdarka (da, čak i uz G.R.R. Martina!).

Rat, tj. borbe i sukobi česta su tema u ovom žanru, a besmislenost ratovanja je genijalno prikazana u ovom romanu. Junaci su, bez obzira na junačko im ime, zapravo beznačajan komad zemlje, usred ničega, na kojem se spremaju sukobiti dvije velike vojske, od kojih niti jedna pobjedom u ovom sukobu neće bogznašto dobiti. Svejedno, mačevi se oštre, prilike za herojstva tu su za one koji ih žele. Sjevernjaci bitku misle dobiti hrabrošću i nemilosrdnim ratničkim vještima, Južnjaci svirepim lukavstvom i taktiziranjem. No, kao i u svakom ratu, pravi igrači uvijek su u pozadini: spletkari - ili kod Abercrombieja - bankari.

Volite li fantastiku, Abercrombie je pisac koje jednostavno ne možete zaobići. A jednom kad se navučete na njegove romane, stalno ćete željeti još i još (govorim iz iskustva :)). 'Junaci' su fantastičan roman ispunjen akcijom, pustolovinama, borbama, junačkim djelima (i onima koja su malo manje junačka), intrigama, spletkama, izdajama, porazima i pobjedama. Čitat ćete ga, opčinjeni, u jednom dahu, dok će vam u ušima odzvanjati zvuk sudaranja oštrica. Ako ste Abercrombiejev fan, vjerujem da vas ne moram nagovarati da pročitate ovaj roman, a ako (još) niste, svakako uplovite u njegov svijet 'Prvog zakona': kronološki ili ne, na vama je da odaberete.

utorak, 12. lipnja 2018.

ARTEMIS, Andy Weir

Izdavač: Profil, 2018.


Prošlogodišnji dobitnik Goodreads Choice nagrade za najbolji SF roman miks je SF-a, trilera i kriminalističke komedije u maniri 'Smrtonosnog oružja' - opasnost vreba sa svih strana, a likovi hrabro kroz nju kroče naoružani sarkazmom i šaljivim dosjetkama.

Glavni lik ovog romana je Jazz Bashara: dvadesetogodišnja švercerica koja muku muči s novcem (odnosno konstantnim nedostatkom istog). Jazz je stanovnica Artemisa - prvog ljudskog grada na Mjesecu, koji broji nekih 2000 stanovnika. Artemisova ekonomija oslanja se na industriju aluminija, koja na Mjesecu naprosto cvjeta. Ta je industrija, također, u monopolističkom vlaništvu tvrtke Sanchez Aluminij.

Jazzin san je jednostavan: želi biti bogata. Točnije, želi skupiti dovoljno novca da si osigura stan u jednom od poželjnijih područja za stanovanje u Artemisu, a njen posao dostavljačice i dodatna zarada od povremenog švercanja način su na koji Jazz planira svoj san ostvariti. Samo, to ide jako, jaaaaako sporo.

Kada od svog redovitog klijenta dobije ponudu koju naprosto ne može odbiti, a koja uključuje osigurati joj taman onoliko novca koliko joj je potrebno (a i još nešto više od toga), Jazz ne treba dugo nagovarati da pristane. Kvaka je u tome da ta ponuda uključuje i malo ozbiljniju kriminalnu aktivnost usmjerenu upravo na Sanchez Aluminij - i puno neželjenih posljedica ako Jazz uhvate. Ipak, novac će u ovoj odluci sasvim sigurno prevagnuti, a Jazz će se upustiti u najopasniji pothvat do sad. Ne trebam vam ni govoriti da stvari neće proteći onako glatko kako je zamišljala i da će se cijela situacija zakomplicirati do neviđenih razmjera - kao i opasnosti za Jazzin život.

Artemis je u Jazzinim rukama, a na njoj je da te ruke ostanu dovoljno mirne i spase stvar. (No pressure.)

Zanimljiv, napet i zabavan, ovaj je roman upravo ono što o njemu kaže citat s korica romana: predah od nemilosrdne gravitacije Zemlje. Koncept Artemisa sjajno je osmišljen i jako mi se svidio sustav kupola koje su ime dobile po prvim šetačima po Mjesecu. Način na koji grad funkcionira, industrija koja ga napaja, kao i život na gravitaciji nižoj od Zemljine jako su dobro objašnjeni, s pažnjom posvećenom baš svakom detalju. Koliko god se možda činili komplicirani, tehnički detalji su ono u čemu Andy Weir posebno briljira. Niste se stigli ni do kraja zapitati, npr. ok, kako to Jazz misli zapaliti plamen u vakuumu, a Weir vam je na to ne-dokraja-postavljeno pitanje već odgovorio. OK, mogla sam preživjeti bez svih tehničkih pojedinosti procesa varenja, ali nećemo biti sitničavi. :)

Jazz je simpatičan lik koji vam se vrlo brzo svidi, iako o njoj imam i ponešto pomiješane osjećaje. Jazz je nevjerojatno pametna i vrlo se brzo i spretno snalazi u svim mogućim (nepredviđenim) situacijama, ali je, s druge strane, i nevjerojatno nepromišljena, brzopleta i neodgovorna. Život joj nije bio lak, pa ga često ispunjava šalama i sarkastičnim primjedbama, iako su te primjedbe ponekad 'too much' i često iznesene u najneprimjerenijem mogućem trenutku. Jazz je i sebična i bahata, ali također ima i veliko srce i dat će sve od sebe da spasi svoje prijatelje (a čak i ponekog neprijatelja).

Sama priča slijedi klasični zaplet kriminalističkih trilera, uz taj dodatni začin činjenice da je njeno mjesto radnje na Mjesecu. Zanimljiva je i nepredvidiva i kako radnja dalje odmiče, tako raste i njena napetost. Najviše uzbuđenja donose događaji pred sam kraj, popraćeni i s puno neočekivanih obrata i zanimljivih rješenja gorućih problema. Kraj je, unatoč tome što sam i očekivala da će takav biti, savršen za Jazzinu priču. Da je imalo drugačiji, ne bi se uklopio.

Kriminalne aktivnosti, jurnjave po površini Mjeseca, mafija, eksplozije, ubojstva: svi provjereni sastojci napetog akcijskog trilera su tu, uklopljeni u nadrealno stvaran okoliš fiktivnog grada na Mjesecu. Kamo pobjeći od vrućeg ljeta na Zemlji? Mjesec? Zašto ne? Lansiranje spremno.

utorak, 5. lipnja 2018.

David Walliams: hit dječje književnosti i dostojan nasljednik velikog Roalda Dahla

Ako ste ikada čitali Roalda Dahla, bilo koji od njegovih klasika dječje književnosti, onda vam je jasno točno koliko su velike književne cipele koje bi nakon njega netko trebao popuniti. Genijalnost i lakoću s kojom je Dahl stvarao svoje književne svjetove iz dječje mašte i svu silu neobičnih i šarolikih likova kojim je te svjetove ispunjavao teško je dosegnuti i sve do sada, rekla bih, to nikome nije uspjelo. Sve do sada, kažem, jer, iako su se mnogi trudili, jedan se čovjek ipak uspio približiti rangu dječje književnosti u kojem je veliki Roald Dahl. A taj je čovjek David Walliams.

Fotografija: bit.ly/2Ja4hiR

Davida Walliamsa možda ćete prepoznati iz britanske humoristične serije Little Britain, koju je, zajedno s Mattom Lucasom, kreirao, za koju je pisao scenarij i u kojoj je glumio. Ovaj svestrani komičar s bogatom glumačkom karijerom, kako na filmu i televiziji, tako i na kazališnim daskama, pisanjem se počeo baviti 2008. godine, kada je sklopio ugovor s HarperCollinsom da napiše dvije knjige za djecu. Rezultat su bili romani 'Dječak u haljini' i 'Mr. Stink', a do današnjeg dana Walliams je objavio 12 romana za djecu, nekoliko slikovnica i autobiografiju, te ga smatraju autorom s najbrže rastućom popularnosti u Velikoj Britaniji ikad i jednim od najuspješnijih autora dječje književnosti (ispred njega su još samo Julia Donaldson i Jeff Kinney, koji, u usporedbi s Walliamsom, imaju nemjerljivo više napisanih knjiga iza sebe).

David Walliams veliki je fan Roalda Dahla, s kojim ga sve češće uspoređuju. I to s pravom. Magičnu vještinu stvaranja živopisnih likova bliskih djeci, koju je Roald Dahl majstorski koristio, kao i vještinu pričanja priča koje će djeca lako zavoljeti, posjeduje i Walliams i jednako je vješto upotrebljava. Baš kao i Roald Dahl, i Walliams posjeduje tu lakoću stvaranja čudnovatih, šašavih, vrckavih i luckastih likova, koje smješta u priče u kojima se djeca koja ih čitaju osjećaju kao kod kuće, a sve, baš kao i Dahl, uspijeva majstorski začiniti onim tipom humora koji klinci najviše vole: podrigancima, prdcima i tome slično, ali ne na vulgaran, već na zbilja smiješan i neponovljiv način na koji je to činio i Roald Dahl.


Posebnost je Davida Walliamsa u tome što u svojim romanima uspijeva ispričati sjajne, humoristične priče, istovremeno pričajući i o ozbiljnim temama, čime klincima približava neke stvari o kojima nerado govore jer su tužne ili strašne ili čudne, pokazujući im da su sve te stvari zapravo samo dio života i da nisu ništa čega bi se trebali plašiti ili od čega bi trebali bježati. Primjerice, u 'Banditskoj bakici', Walliams iznosi ludo zabavnu priču o krađi kraljevskih dragulja istovremeno pričajući o dječaku koji otkriva koliko voli svoju baku, koja pak boluje od raka i nije joj ostalo baš previše vremena da uživa u banditskim nepodopštinama u koje će se upustiti sa svojim unukom. A 'Djedov veliki bijeg', pak, knjiga je koja nas vodi u avanturu visoko, visoko, iznad oblaka, dok istovremeno priča o djedu koji boluje od Alzheimerove bolesti ili nekog uznapredovalog tipa demencije. U oba ova slučaja, osim što će klince odvesti u uzbudljive pustolovine, ove će ih knjige naučiti i kako da prihvate gubitak voljenih i kako da se s njim nose.

Također, ono što mi se posebno sviđa kod Davida Walliamsa je to što on u svojim romanima promiče toleranciju, ljubaznost, lijepo ponašanje i prihvaćanje drugačijeg, što je nešto o čemu klinci trebaju učiti već od malih nogu i zbog čega će, na koncu, izrasti u bolje ljude. Tako, npr., u 'Dječaku u haljini', Walliams priča o dječaku koji se volio oblačiti poput djevojčice, što je nešto što bi većina (odraslih) ljudi odmah smatrala čudnim ili čak poremećenim ponašanjem, no Walliams nam pokazuje kako se tu zapravo radi samo o jednostavnoj stvari nošenja odjeće u kojoj se osjećaš ugodno, učeći nas da prihvaćamo tuđe različitosti i prijateljski se odnosimo prema drugima, ma kakvi oni bili.

Fotografija: bit.ly/2INYaBt

Pričajući točno one priče o kakvima klinci vole čitati, ispunjavajući ih humorom kakav se klincima najviše sviđa i, općenito, stvarajući književnost u kojoj se klinci mogu pronaći, Walliams se pokazao jednim od najzanimljivijih (a i najuspješnijih) autora dječje književnosti današnjice. Način na koji koristi svoje umijeće ispredanja priča čini ga dostojnim nasljednikom jednog i jedinog Roalda Dahla. 'Matilda' i 'Charlie i tvornica čokolade' u 'Dječaku u haljini', 'Bljakburgeru', 'Zloj zubarici' ili pak 'Tetki probisvjetki' dobili su žestoku konkurenciju u misiji osvajanja dječjih srca širom svijeta. Kad kažem konkurenciju, mislim, naravno, na onu prijateljske vrste. Ni Roald Dahl ni David Walliams ne bi pristali na ništa manje od toga.

nedjelja, 3. lipnja 2018.

VRETENO, E.K. Johnston

Izdavač: Znanje, 2018.
2. dio serijala 'Tisuću noći'
[eng. Spindle] 


Mnogo je vremena prošlo otkako je Kraljica Pripovjedačica istjerala demona iz svog muža, kralja, i vratila prosperitet svojoj zemlji. Demone je zatočila duboko u planinama i stvorila čudesna stvorenja da ih zauvijek čuvaju ondje.

Ali, vrijeme nikada ne prestaje teći, a zatočenim demonima vrijeme je bilo sve što im je još preostalo. Vrijeme, i strpljenje.

Dugo nakon što je svijet napustila Kraljica Pripovjedačica, jedna je demonica konačno dovoljno ojačala da baci oko na još jednu buduću nadu kraljevstva: princezu Malu Ružu. Bacivši kletvu na princezu, bacila je i nju i njen narod u dubok ponor očaja i patnje. Ipak, i u najdubljim je ponorima moguće pronaći bar tračak nade, a i najčvršće ispredenu nit moguće je na neki način slomiti...

Nastavak magične priče E.K. Johnston 'Tisuću noći' jednako je magičan, vješto ispripovijedan i čaroban kao i njegov prethodnik. Ako ste već čitali 'Tisuću noći', onda znate točno kakvu vještinu pripovijedanja posjeduje njegova autorica, i kakvu predivnu priču svojim riječima može istkati. Ako pak još niste imali prilike pročitati nešto od E.K. Johnston, 'Vreteno' je savršeno mjesto da se s njom upoznate.

Iako su dio istog serijala, 'Tisuću noći' i 'Vreteno' nisu čvrsto povezani pričom, odnosno nema izravne uzročno-posljedične veze između ova dva romana, stoga ih bez problema možete čitati odvojeno, bilo kojim redoslijedom koji vam odgovara. Radnja 'Vretena' odvija se generacijama nakon dođaja iz 'Tisuću noći' i tvori zasebnu magičnu priču, ali koju je jednak užitak čitati kao i 'Tisuću noći'.

Priča koju ovdje susrećemo neodoljivo podsjeća na bajku o 'Trnoružici', te se može reći da je njen svojevrstan re-telling. Od kletve bačene na malu princezu, opasnosti od uboda na vreteno, dobre vile koja kletvu pokuša ublažiti svojim posebnim darom i sudbine kraljevstva koja je usko povezana sa sudbinom njegove princeze, priča o Trnoružici i priča o Maloj Ruži dva su naličja iste osnovne priče, ispričane na različite načine i s različitim sudbinama namijenjenim glavnim junakinjama priče.

Bajkovitost, magija, srčani likovi i nadasve predivan način na koji je sama priča ispričana aduti su kojima se ovaj roman ističe i zbog kojih ga je predivno čitati. Ima tu i pustolovine, hrabrosti, žrtvovanja i borbe, kao i prijateljstva i ljubavi - sve uklopljeno u okvire priče na jedinstven i sasvim poseban način.

Ovo nije brza avantura, već polako ispripovijedana pripovijest o sudbini jednog kraljevstva i njegove princeze, začinjena pravom mjerom čarolije, romantike i napetih trenutaka. Baš kao da vam netko ovu priču usmeno pripovijeda, neki će njeni dijelovi zvučati sporo, neki više, a neki manje uzbudljivo, ali niti na jednom dijelu priče nećete poželjeti prestati slušati.

subota, 26. svibnja 2018.

SRETNI LJUDI ČITAJU I PIJU KAVU, Agnès Martin-Lugand

Izdavač: Egmont, 2018.
[franc. Les gens heureux lisent et boivent du café]


Prvo što me privuklo ovoj knjizi njen je naslov: 'Sretni ljudi čitaju i piju kavu', a zbilja krasna naslovnica samo je uvećala tu snagu privlačenja.

Ipak, ovaj je naslov pomalo misleading (što nam samo govori da ne treba suditi o knjizi prema naslovu, kao ni koricama :)). Naime, 'Sretni ljudi čitaju i piju kavu' ne govore o sretnim ljudima, niti o kavi, a niti čitanju u nekoj većoj mjeri. Ovaj roman je zapravo roman o tuzi, osamljenosti, nošenju s gubitkom i trudu jedne žene da rupu koju je taj gubitak u njoj iskopao nekako prijeđe i nastavi sa svojim životom.

'Sretni ljudi čitaju i piju kavu' zapravo je naziv jednog francuskog kafića/knjižare čija je vlasnica Diane. Diane je osmislila ovaj kafić i nekoć je obožavala u njemu provoditi dane, radeći, družeći se s ljudima i uživajući u povremenim posjetima svoga supruga i kćeri. Nažalost, nakon dana u kojem je izgubila i supruga i kćer, Dianeina se ljubav prema ovom kafiću, kao i njena želja za životom općenito, također izgubila.

Od tog dana Diane dane provodi zatvorena među uspomenama od kojih se ne želi odvojiti, dok sve ostalo oko nje polako nastavlja sa životom. Dianein prijatelj Felix, kao i njeni roditelji, neprestano ju pokušavaju natjerati da se trgne i da nešto učini, ali Dianeina tuga to joj jednostavno ne dopušta. Ipak, nakon godine dana koju je provela u limbu koji je sama stvorila, Diane iznenada odluči napustiti svoju zonu sigurnosti i otputovati u malo selo u Irsku. Unatoč tome što je ovo isprva odlučila učiniti samo zato da ju konačno svi ostave na miru, nakon što tamo stigne, Diane uskoro počne shvaćati da je ovaj put možda ipak bio točno ono što je trebala - i da će joj možda pomoći da konačno prijeđe taj golemi ponor kojim ju je njena tuga odvojila od života.

Moram priznati da sam isprva bila malo razočarana činjenicom da u ovom romanu neću pronaći ono što sam mislila: nekakvu ljupku priču o ljudima koji vole čitati, dok se oko njih širi miris kave pomiješan s mirisom samih knjiga. Ah! No, vrlo me brzo ono što sam doista pronašla u ovoj knjizi: životnu priču o nadvladavanju gubitka i osobnih strahova, posve zaokupilo.

Dianeina tuga tako je stvarno i tako detaljno opisana, da ju gotovo i sami možete osjetiti dok čitate. Gubitkom obitelji, Dianein je život posve izgubio svrhu i sav smisao. Nakon tog gubitka, Diane se posve isključila iz svijeta: prestala je raditi, prestala je komunicirati s drugima, a često bi čak prestala uopće izlaziti van iz kreveta.

Svo to vrijeme, Diane se silno trudi sačuvati uspomenu na svoju obitelj i silno brine da će nešto (neki miris, neki trenutak) zaboraviti. Zato stalno nosi suprugovu odjeću, odbija mijenjati posteljinu na krevetima na kojima su njen suprug i kći spavali, uz sebe drži kćerinog plišanca, pere kosu njenim šamponom, sve to ne bi li što duže zadržala privid kao da njih dvoje nisu nikada otišli.

Dianeina odluka da otputuje, i to tako daleko, u posve nepoznat joj kraj, možda se čini ishitrena i šašava, ali za nju je to ogroman korak. Odlučivši napraviti taj korak, Diane je napravila nešto za nju doista strašno: napustila je svoje sigurno utočište, suočila se sa svijetom i svime što je dosad izbjegavala, sve odjednom, a usput je bila i prisiljena sudjelovati u kakvoj-takvoj interakciji s drugim ljudima. Iako u početku teško, Diane se dosta brzo prilagodila situaciji i počela ponovno otvarati, razgovarati, živjeti. Bar malo.

Voljela bih, doduše, da je Dianeina priča uspjela proći bez romantičnih primjesa. Zašto? Jer mislim da naznaka nove veze ili mogućnost da se ponovno zaljubiš nije jedina stvar na svijetu koja te može izvući iz ponora tuge i natjerati te da ponovno počneš živjeti. S druge strane, lik Edwarda mi se zapravo jako svidio i mogu shvatiti što je to što je Diane privuklo k njemu: on je miran ondje gdje je ona nemirna, on šuti kada bi ona najviše željela vikati. Oni su dvije suprotnosti koje su se savršeno zajedno uklopile i ako joj je već trebao netko kako bi shvatila da može ponovno voljeti, Edward je najbolji mogući izbor. Dianeinim riječima:

"S njim sam učila šutjeti kad nemam ništa pametno reći."

Ono bez čega mislim da bi ovaj roman definitivno mogao je uplitanje Edwardove bivše djevojke u cijelu tu priču. Ona je posve nepotrebna, čak suvišna komplikacija u priči koja se ovdje nepotrebno pretvorila u neku čudnu sapunicu. Srećom, tek nakratko.

Kraj mi se jako svidio. Nije predvidiv, čak i ako ste sve do tada dok ste čitali mislili da će biti. Savršeno je zaokružio Dianeniu priču i pružio - i njoj i nama - točno onakav završetak kakav nam je trebao. No, Dianeina priča tu ipak ne prestaje. Naime, postoji i nastavak - 'La vie est facile, ne t'inquiète pas' (u prijevodu: 'Život je lak, ne brini') - pa, ako ste uživali družeći se s Diane, znajte da ćete ju ponovno sresti. Treba samo pričekati prijevod. ;) 

utorak, 22. svibnja 2018.

MACBETH, Jo Nesbø

Izdavač: Fokus, 2018.


Kako bi izgledao škotski kralj Macbeth kada bi bio policijski inspektor u bezimenom industrijskom gradu 1970-ih? Novi roman Joa Nesbøa daje nam odgovor na to pitanje.

Napisan u sklopu projekta Hogarth Shakespeare, Nesbøov 'Macbeth' re-telling je slavne Shakespearove tragedije. Ovaj međunarodni projekt okupio je sedam slavnih književnih imena, uključujući Margaret Atwood, Jeanette Winterson i Tracy Chevalier (da spomenem samo neka), i ponudio im da još jednom vrate u život nezaboravne Shakespearove likove poput kralja Leara, Shylocka, Othella i, naravno, Macbetha. Autori su morali ostati vjerni duhu pojedine drame, ali su ujedno dobili i uzbudljivu priliku da tu dramu učine 'svojom' i pokušaju joj na nov način udahnuti život.

Ne znam u kojoj je mjeri ovaj zadatak uspio ostalima, ali Nesbøu svakako jest.

(#FunFact: Nesbø je jedini autor koji nije promijenio originalan naziv Shakespearovog djela koje je odlučio ponovno ispričati. 'Macbeth' je bio i ostao 'Macbeth'.)

Kao što sam spomenula na početku, Nesbøov Macbeth policijski je inspektor, specijalac, u bezimenom i sivom industrijskom gradu ogrezlom u korupciju i trgovinu drogom. Duncan, novi šef policije, odlučan je promijeniti ovaj grad i život u njemu na bolje, tako što namjerava iskorijeniti vladavinu narkobossova i na ključna mjesta u policiji postaviti sposobne, a ne podobne ljude. Kao jednog od tih ljudi Duncan vidi i Macbetha, kojeg postavi na čelo policijskog odjela za organizirani kriminal. A upravo je taj novi položaj za Macbetha okidač koji će zakotrljati kotače njegove sudbine.

Opojni miris uspjeha i moći koju taj uspjeh nosi sa sobom, uz žustru podršku i veliki apetit Lady, Macbethove ljubavi, gurnut će i samog Macbetha u vrtlog neprestanog posezanja za više: višom pozicijom, više moći, više utjecaja. A kada u to uplete i svoju staru ljubavnicu - drogu - jasno je da je Macbethov put koji je odabrao onaj bez povratka.

Na pitanje zašto baš 'Macbeth', Nesbø je rekao kako ga je odabrao zato što je lik Macbetha jedan od likova koji su mu posebno dragi: likovi koji nisu niti crni niti bijeli, odnosno ni sasvim dobri ni sasvim zli, već u raznim situacijama svijetle raznim nijansama oba ova spektra. Kada su mu ponudili da sudjeluje u projektu re-tellinga Shakespeara, Nesbø je zahtijevao da upravo ovo bude drama koju će pokušati ponovno ispričati u obliku romana, bez obzira na to što se ne radi o najkrvavijoj Shakespearovoj drami, kakva bi možda bila interesantniji izbor za jedan triler.

Unatoč tome što se obujmom dosta razlikuje od originala (Shakespearova tragedija proteže se na tek nešto više od stotinjak stranica, dok je Nesbøov roman čak pet puta dulji), sama se priča drži originalne priče i do zadnjeg je detalja ostala u duhu Shakespearove tragedije.

Ponekad je teško čitati nešto znajući kako na kraju čitava ta priča završava, pogotovo kad ti glavni lik, unatoč svim svojim manama, priraste srcu. Uhvatila sam se, ne jednom, nadajući se da će se određene situacije ovdje drugačije odviti, odnosno da će sudbine pojedinih likova drugačije završiti. Nisu, što je dobro, ali ponekad ti jednostavno bude žao tragične sudbine koja ih čeka.

Sam lik Macbetha Nesbø je sjajno otjelotvorio. Ostao je vjeran originalnom liku, a jedine izmjene koje je možda učinio odnosile su se na to da ga savršeno uklope u drugo mjesto i vrijeme na kojemu je njegov lik ponovno oživio. Isto se, u biti, odnosi i na sve druge likove, kao i na samu priču. Fascinantno je zapravo kako se savršeno Macbethova priča uklopila u jedno posve drugo vrijeme. Stvar koju je Nesbø možda najviše izmijenio u odnosu na originalnu dramu je to što je iz svoje verzije izbacio sve nadnaravne elemente. Kako je priznao da nije baš fan nadnaravnog, umjesto vještica proročica koje su kralju Macbethu prorekle sudbinu, Nesbøove su vještice zapravo prostitutke koje umjesto vještičjeg napitka kuhaju metamfetamin, proročanstvo je tek 'ponuda koju je nemoguće odbiti' njihovog šefa, narkobossa, a Macbethove vizije samo su drogom izazvane halucinacije. Sve se to, ipak, savršeno uklapa u priču i grad ogrezao u trgovinu drogom u kojem se ta priča odvija.

S obzirom na veliku razliku u dužini priče, nemoguće je bilo očekivati da Nesbøova verzija ne bude barem mrvicu razvučena, što i jest, ali gledajući na ovo djelo u cjelini, mislim da je Nesbø napravio sjajan posao. Trebalo je hrabrosti i odlučnosti uzeti nečije djelo, ispričati ga na nov način i učiniti ga 'svojim' - pogotovo kada je taj netko čije djelo pokušavaš iznova ispričati veliki Shakespeare glavom i bradom! Nesbø je u tome svakako uspio. Bi li se njegova verzija svidjela i samome Bardu? Tko zna. Jedino što možete saznati je hoće li se svidjeti vama. ;)