utorak, 11. prosinca 2018.

GOŠĆE, Catherine Burns

Izdavač: Znanje, 2018.
[eng. The visitors] 


Uh. Wow. Mislim da mi nikada nije bilo teže smisliti kako započeti neku recenziju. Ova knjiga me... zapanjila. Uzdrmala. Užasnula. I oduševila, također.

Roman prvijenac Catherine Burns govori nam o bratu i sestri, Marion i Johnu Zetlandu, koji zajedno žive u staroj viktorijanskoj kući u kojoj su odrasli i koju su, zajedno s gomilom novca, dobili u nasljedstvo. Marion je plaha, neugledna, povučena i osamljena žena, koja veći dio svog vremena provodi u svijetu mašte, zamišljajući situacije u kojima bi se mogla naći i prijatelje koje bi mogla imati kada ne bi bila takva kakva jest. Njen brat, John, intelektualno je nadaren, snažan, nešto otvoreniji od Marion, te pomalo zastrašujuć muškarac, koji većinu svog vremena provodi u podrumu.

Ali, u tom podrumu John ne boravi sam. Ondje se nalazi i stravična tajna koju John uspješno skriva od svih, pa čak i od svoje sestre, koja se ne libi okrenuti glavu na drugu stranu kako bi izbjegla vidjeti nešto što joj se ne sviđa. Iako podsvjesno shvaća što se događa u podrumu, Marion se nikada nije imala volje niti hrabrosti s tim suočiti - sve dok John ne završi u bolnici, a Marion bude prisiljena spoznati istinu - i o Johnu, i o samoj sebi.

Ovaj je psihološki triler, za mene, dašak svježeg zraka u moru romana ovog žanra. Njegova radnja odvija se sporo (pomalo kao u Hitchcockovom 'Psihu'), i postupno nas uvodi u priču, a neka neodređena zlokobnost i napetost prisutni su čitavo vrijeme dok čitate. Osjećaj je pomalo kao da znate da vas nešto zlokobno promatra odnekud iz prikrajka, a vi jednostavno ne možete prestati čitati, bez obzira na to što neprestano očekujete da vas ta zlokobnost iznenada zaskoči.

Psihološka karakterizacija likova u ovoj je knjizi naprosto maestralna. Način na koji je Catherine Burns do u detalje oslikala psihu dvoje, u najmanju ruku neprilagođenih, osoba, kao i zlo koje čuči u njima i oko njih i načine na koje to zlo djeluje i kako razmišlja, posve me ostavio bez teksta. Priča ovdje ispričana je teška, gorka, ponekad neprobavljiva, ponekad groteskna i jednostavno užasavajuća, ali je ispričana tako realistično i tako vjerno da mi se žmaraca koji su me na nekim njenim dijelovima prošli još uvijek teško otresti.

Slušajući komentare i dojmove drugih čitatelja, vidim da su mnogi razočarani i da ovom romanu zamjeraju tu njegovu sporost i nedostatak (većeg) uzbuđenja. Mislim da je vjerojatno većina ljudi od ovog romana očekivala da on bude nešto što nije. Ovo nije fast-pacing triler u kakvima se u zadnjih par godina utapamo, ovo je drukčija vrsta trilera. Ovo je jeziva, metodična priča o otkrivanju zla pred sobom i u sebi, zla za koje znamo da je prisutno i koje nas neće iznenaditi kada se konačno otkrije u svom punom sjaju, ali na putu do tog trenutka otkrit ćemo nešto puno zanimljivije (i puno više uznemirujuće) - kako to zlo funkcionira, čime se hrani, kako djeluje.

Ako tražite nešto što će vas tijekom čitanja neprestano držati na rubu, nešto s gomilom prevrata i obrata i akcije, ovo vjerojatno nije triler koji tražite. Ovaj triler traži od vas malo više pažnje i koncentracije, malo strpljenja i dobar želudac. Nemojte od njega očekivati da bude nešto što nije, to bi bilo kao da od 'Psiha' očekujete da bude 'Taken', ili od Agathe Christie da bude Lee Child. Pustite ga da vas obuzme na sebi svojstven način. Postoji mogućnost da ćete se oduševiti, baš kao i ja. 

______________________

Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2Egbr2w

srijeda, 5. prosinca 2018.

SJENA BRONČANOG ŠTAKORA, Mladen Kopjar

Izdavač: Naklada Ljevak, 2018.


Ovaj mi je roman umalo prošao 'ispod radara'. No, zahvaljujući preporuci dragih prijatelja iz Naklade Ljevak, ipak je došao u moje ruke.

Radi se o zabavno-scary romanu za mlade, koji je inspiriran domaćim legendama - pričama o coprnicama zagorskog kraja.

Glavni likovi ovog romana zaljubljeni su par četrnaestogodišnjaka - Sanjin i Nataša - koji prvi put provode praznike zajedno, kod Natašinih bake i djeda u malenom mjestašcu Mlinarevu. Neustrašiva Nataša Sanjinu je Mlinarevo opisala kao idilično mjesto na kojem će uživati u mnogobrojnim šetnjama po predivnoj prirodi, ali nakon što onamo stignu, Sanjin shvaća da je Mlinarevo idilično samo danju - to mjesto skriva mnoge strašne tajne, koje noću vole izaći na vidjelo.

Vampiri, vukodlaci, vještice, zagonetni štakori... Mlinarevo vrvi pričama o mnogim tajnovitim noćnim bićima. A neke od tih priča postat će stvarnost ravno ispred Sanjinovih očiju. Što se sve skriva u ovom idiličnom zagorskom seocetu i može li Sanjin smoći hrabrosti da to otkrije? I zašto njegovu djevojku sve ove priče i sve što se događa baš nimalo ne uznemiruju?

'Sjena brončanog štakora' zanimljiv je i originalno osmišljen, te vrlo zabavan roman za mlade, čiji elementi natprirodnog su vješto utkani u legende našeg domaćeg kraja. Doživljaj čitanja upotpunjen je zagorskim dijalektom, koji mi ponekad zna stvarati teškoće u čitanju, ali ovdje to nikako nije slučaj, već je ovdje taj dijalekt samo bonus koji sjajno nadopunjuje čitavu priču.

Likovi su raznoliki i živopisni, te nerijetko šašavi: tu su Natašini djed i baka, oboje ekscentrični svatko na svoj način, zatim krčmar Cer, lokalni pijanac Dragec, te načelnik općine Škrlek, čije ideje o dovođenju napretka i početka cvjetanja turizma u Mlinarevu su još luđe od zastrašujućih događaja koji se noću u tom selu odvijaju. A tu je također i šašavi istraživač natprirodnih pojava Žac, pa čak i legendarni grof Rakoš, koji me pomalo podsjetio na još jednog legendarnog grofa - Drakulu, tj. Vlada Tepeša.

Iako se radi o horor priči, ova priča nije samo strašna, nego je i strašno zabavna. Koliko će vam strašna biti ovisi o tome koliko se inače lako date prestrašiti, a hoće li vam biti zabavna, pa, sigurna sam da će i najtvrdokornijima uspjeti izmamiti bar jedan smiješak. :) Provjerite jesam li u pravu. 

__________________________

Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2Eh63wR

ponedjeljak, 3. prosinca 2018.

NIKAD KRAJA KORNJAČAMA, John Green

Izdavač: Fokus, 2018.
[eng. Turtles all the way down]
 

Pet je godina prošlo od 'Greške u našim zvijezdama', meni apsolutno najboljeg romana Johna Greena (a i jednog od najdražih mi uopće). Nakon pet godina stanke, Green se vratio s novim romanom, za koji kažu kako je najbolji nakon 'Greške', ili čak da je najbolji - i točka. A također je i roman u koji je Green unio najviše sebe.

Roman prati priču o Azi Holmes, 16-godišnjakinji iz Indianapolisa, čija je naoko sasvim obična priča o odrastanju na američkom Zapadu isprepletena s misterijom nestanka lokalnog milijardera Russella Picketta za čiji je pronalazak, ili informacije o istome, raspisana nagrada od stotinu tisuća dolara. Iako nakon očeve smrti živi samo s majkom učiteljicom i novac bi im objema dobro došao, Azu nagrada ne zanima. Zato je ona za oko zapela njezinoj najboljoj prijateljici Daisy, strastvenoj obožavateljici Ratova zvijezda i autorici internetske fan-fikcije na tu temu.

Ono što Azu zanima puno više od novca jesu bakterije. Ona, naime, pati od napadaja panike i često se uvlači u spiralu opsesivnih, intruzivnih misli koje ju neumoljivom brzinom vuku prema dnu. Za Azu, svaki je dan borba, a njena joj je bolest ponekad i prevelik teret, no da bi uopće imala ikakvu šansu za iole normalan život, Aza će morati pokušati nadvladati svoju anksioznost i naučiti živjeti s njom - svaki dan pomalo.

Kad sam na početku rekla kako je ovo roman u koji je John Green unio najviše sebe, mislila sam na to da je od svih njegovih romana ovaj najviše autobiografski. Naime, i sam Green muči se sa sličnim problemima koje muče njegovu junakinju Azu, zbog čega u ovom romanu dobivamo veoma jasan i veoma realističan uvid u to kako je živjeti s neprestanim osjećajem anksioznosti, popraćenim nasumičnim tutnjanjem opsesivno-kompulzivnog poremećaja koji se ni uz najbolje napore ne želi smiriti. Ljudi te možda vide kao normalnu osobu, ali ti se, ni uz najbolju volju, ne osjećaš normalno. Ni blizu.

"Svatko te može pogledati u oči, ali malo tko u tim očima vidi isti svijet koji ti vidiš."

Radnja romana okvirno prati priču o misterioznom nestanku milijardera Picketta, čiji je sin nekoć bio Azin dobar prijatelj. Kažem okvirno, jer sama priča ovdje nije toliko bitna. Ona je samo pozadina stvarne priče o Azi i njenoj bolesti i svakodnevnoj borbi da tu bolest, bar malo, potisne. Azina priča vodi nas na putovanje kroz njenu psihu, na kojem dobijamo mogućnost upoznati njene demone i razumjeti način na koji napadi tih demona funkcioniraju i kako se i zašto tako teško od njih obraniti.

"Imam te neke misli koje doktorica Karen Singh naziva 'intruzivnim'. (...) Navodno ih svi imaju - pogledaš s mosta ili nečega takvog, i odjednom ti iz vedra neba padne na pamet da bi mogao jednostavno skočiti. A onda, ako si nalik na većinu ljudi, pomisliš, To je zbilja čudna misao, i nastaviš sa životom. No kod nekih ljudi ta invazivna vrsta preuzme kontrolu i istisne sve druge misli, sve dok ne ostane jedna jedina koju neprekidno vrtiš, razmišljaš o njoj, ili pokušavaš ne misliti."

Aza je u biti rob svojim intruzivnim mislima, zarobljenica vlastitog uma koji je tjera da ponavlja opsesivne i potencijalno opasne radnje, a da bi zadovoljila neki imaginarni cilj, odnosno izbjegla neku imaginarnu opasnost. Imaginarnu nama, ali ne i Azi. Za nju je ta opasnost stvarna i ne da joj mira sve dok ne učini baš svaki pokret koji joj njene kompulzivne misli nametnu. A kada žuđeni mir dođe, ne traje dugo. Jer intruzivne misli cijelo vrijeme vrebaju i tako im je malo potrebno da se ponovno uključe.

"I tako se spirala misli kreće, bez kraja i konca."

Mislim da je ono najrealističnije i najbolje kod Azine priče to kako Green do u detalje opisuje i oslikava nam proces koji nastaje u njenom umu jednom kad se javi neka intruzivna misao. Gotovo je bolno o tome čitati, kako je Aza nemoćna spram svojih misli koje je neprestano vuku prema ludilu. Najgore je od svega, pri tome, što je Aza itekako svjesna da je ono što čini ludo, i potencijalno opasno za nju, ali ona jednostavno ništa ne može učiniti da bi sama sebi pomogla.

"Čudno je znati da si lud i ne moći si pomoći. Nije da vjeruješ da si normalan. Svjestan si da postoji problem, ali ne možeš dokučiti kako ga riješiti. Jer ne možeš biti siguran, znaš?"

Jesi li ti svoja bolest? Ponekad, da. No to nije ujedno i sve što te određuje. Grozno je znati da ne postoji magičan lijek koji će te konačno osloboditi iz zatvora koji ti je tvoja bolest nametnula, ali poanta je u tome da ne smiješ odustati. Svaki je dan borba, u kojoj ćeš ponekad pobijediti, a ponekad izgubiti. Ali, kako god bilo, ne smiješ se prestati boriti.

"Uvijek ću biti ovakva, uvijek ću imati to u sebi. To je nemoguće pobijediti. Nikad neću ubiti zmaja, jer ja sam taj zmaj. Moje ja i bolest zauvijek su povezani. (...) Zato ideš dalje, i onda kad struja ide u tvom smjeru i onda kad ne ide."

Je li ovaj roman uistinu najbolji Greenov roman do sad? Pa, meni nije uspio skinuti 'Grešku' s prvog mjesta. Ali mislim da je, od svih njegovih romana, ovaj možda najbitniji. Jer se bavi temom koja je teška, i temom o kojoj današnje društvo baš i ne voli pričati. A trebali bi, jer bismo tako možda svi mogli malo bolje razumjeti kroz što prolaze i kako se osjećaju osobe koje pate od mentalnih oboljenja i psihičkih poremećaja, i možda bismo im mogli pomoći, saslušati ih, biti tu kad im je to potrebno.

Ova knjiga nema happy end, u smislu da Aza uspije prevladati svoju anksioznost i riješiti je se. U Greenovim romanima nikad nema takvih krajeva, naprosto zato jer ni sam život tako ne funkcionira. Ali to ne znači da Azina priča završava tužno. Azina priča naprosto ne završava - ona samo staje, s mogućnošću da dalje krene u bilo kojem smjeru, ovisno o danu - neki će biti loši, neki dobri. Ali će se nastaviti. Jednu po jednu kornjaču, i tako do (bes)kraja.

___________________________

Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2UcnbZi

četvrtak, 29. studenoga 2018.

RAZDVOJENE SUDBINE, Veronica Roth

Izdavač: Naklada Ljevak, 2018.
nastavak romana Ureži znak smrti 
[eng. The fates divide]


U svijetu obavijenom Strujom, dar proroštva i dar otkrivanja sudbina pojedinaca je rijedak. Rijetki su i oni koji uopće imaju sudbine, još rjeđi oni čije su sudbine značajne za društvo i sam svijet u kojem to društvo živi. Sudbine Akosa i Cyre, glavnih likova ovog znanstveno-fantastičnog romana, na prvi pogled možda ne djeluju značajno same po sebi, ali njihove sudbine imat će značajnog utjecaja ne samo na njih same, već i na njihove sukobljene obitelji i njihova sukobljena plemena, a samim time i na čitav svemir u kojem žive.

Ipak, ni Cyrina ni Akosova sudbina ne zvuče kao nešto fantastično, čemu se mogu radovati, već zapravo djeluju surovo i kao nešto što bi svatko volio izbjeći. No, kada ih sudbine odvedu na put barbarskog rata, za početak kojeg je moguće okriviti samo Cyrinog zlog oca, koji bi trebao biti mrtav, Akos i Cyra otkrit će neizbježnu istinu da se sudbine pojedinaca mogu ispuniti na najneočekivaniji mogući način.

Je li sudbina određena rođenjem pojedinca zaista nepromjenjiva i čvrsto zapisana u Struji, ili ju je moguće protumačiti na više različitih načina, od kojih niti jedan ne mora biti onaj na koji će se ta ista sudbina na kraju odviti? Veronica Roth smislila je sjajan odgovor na to pitanje, koji leži unutar korica ovog romana.

Nastavak romana 'Ureži znak smrti' proširuje priču o sudbinama dvoje ljudi i dvaju različitih rasa - Shoteta i Thuvezijanaca - koju smo u prvoj knjizi tek upoznali. Priča se ovdje grana, raste i oblikuje na više različitih načina, baš kao i njeni likovi, te u mnogim segmentima nadrasta svoju prethodnicu.

Uz Akosa (ispričanog u trećem licu) i Cyru (ispričanu u prvom licu), ovdje dobivamo još jedan dodatan uvid u Strujom obavijen svemir Veronice Roth kroz Cisi, Akosovu sestru, čiji su dijelovi priče, kao i oni Cyrini, ispričani u prvom licu. Cisina se priča u određenom dijelu odvaja od one Akosa i Cyre, ali sve vrijeme čini veoma bitan i ujedno vrlo zanimljiv dio čitave priče.

Tema sukoba između dvaju rasa koje bi u nekom drugom svemiru možda bile samo prijateljski susjedi, dok su u ovom smrtni neprijatelji, stara je valjda koliko i vrijeme. Veronica Roth ovu je temu ipak uspjela ispričati na jedan posve nov i posve originalan način, oslikavajući nam nešto što nam istovremeno djeluje kao znanstvena fantastika i kao nešto posve nam poznato. Naravno, ishod ovog sukoba na kraju će biti posve drugačiji no što biste mogli predvidjeti.

Sudbine su ono što čini okosnicu ove priče, kao i vječno pitanje vjerovanja u to da sudbina uopće postoji i da nam je unaprijed određena. A ako jest, možemo li išta učiniti da ju promijenimo i koliko uopće išta što činimo zapravo utječe na dodijeljenu nam sudbinu? A opet, sudbina možda uopće nije ono što smo na početku mislili da jest, već skriva mnoga dublja značenja i razne mogućnosti.

Ne, neću vam reći koji je ispravan odgovor na sva ova pitanja o sudbini. Možda on uopće ne postoji. Morat ćete pročitati i otkriti to sami. :) Ono što ću vam otkriti jest to da, ukoliko volite fantastiku i SF upletene u zanimljivu i originalnu priču smještenu u neki posve novi svijet, unutar korica ovog romana pronaći ćete jednu upravo takvu.
 
___________________________
 
Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2Q7vsiY

ponedjeljak, 19. studenoga 2018.

ONO, Stephen King

Izdavač: Stilus, 2018.
[eng. It]


Što vam prvo padne na pamet kad pomislite na Kingov roman 'Ono' (ili neku od njegovih filmskih adaptacija)? Pennywise, naravno. I crveni balon. I onaj kanalizacijski odvod iz kojeg možda vire, a možda i ne vire, neke zle očice. I, naravno: "We all float down here".

32 godine nakon što je Pennywise prvi put ugledao svjetlo dana, još uvijek nam utjeruje strah u kosti. Zašto ga se toliko bojimo? Jer su klaunovi, općenito gledajući, pomalo zastrašujući sami po sebi? Jer se većina ljudi boji klaunova? Ne. Kod Kinga, nije stvar u klaunovima (ili čemu god što mu je poslužilo da nam u određenom romanu utjera strah u kosti) - stvar je u strahu samom po sebi.

'Ono' nije (samo) priča o zastrašujućem klaunu. To je priča o sedam prijatelja, od kojih je svatko u neku ruku luzer, koji djetinjstvo i početak svojih tinejdžerskih godina provode u malom gradu Derryu, u američkoj saveznoj državi Maine. 1957. godine, ovih se sedmero klinaca susrelo za svojim najgorim noćnim morama - i taj susret uspjelo preživjeti. 1984. godine, sedmero klinaca sada su odrasli ljudi, koje i dalje muče isti strahovi i mučna sjećanja na sve kroz što su prošli u djetinjstvu. Iako ih i dalje proganjaju traume, mislili su da je noćnoj mori kraj. Međutim - to baš i nije tako...

U možda najstrašnijem Kingovom romanu svih vremena, neprikosnoveni kralj horora predstavlja nam priču o odrastanju, neuklapanju, djetinjstvu i onakvom prijateljstvu za koje mislimo da će trajati vječno. Istovremeno, u priču se upliće i ono u čemu je King majstor: horor. I to još kakav!

Ono zbog čega su mi Kingovi romani toliko zastrašujući je njegova vještina da sasvim obične događaje, trenutke i stvari pretvori u nešto doista jezivo. Pri tome, on personificira strah u neku određenu figuru, koju načini toliko dobro da je se čitatelji i godinama nakon čitanja prisjećaju s jednakom dozom jeze, a ta ista figura također jednako uspješno zastrašuje sve nove i nove generacije čitatelja.

Važno je, ipak, imati na umu da Kingovi romani nisu čisti horor. On u biti zastrašujuće elemente skladno dozira, pružajući nam ih u malim i često daleko odmaknutim isječcima, čime oni postaju samo dio veće priče. A King je doista izvanredan pripovjedač, pogotovo kada se radi o opisivanju odrastanja u malim sredinama. King će vam sjajno oslikati baš svaki detalj, svaki trenutak i svaki osjećaj, zbog čega ćete se osjećati kao da ste doista tamo, da ste dio ekipe.

Iako se većina čitatelja slaže u tome da je 'Ono' jedan od najstrašnijih Kingovih romana (a možda i najstrašniji), mnogi mu zamjeraju dvije stvari: dužinu - i kraj. Kraj vam neću spojlati, samo ću spomenuti da uključuje jednu, pa, prilično bizarnu (onako WTF?!), scenu seksa, koja je, po meni, doista najslabiji dio cijele priče. Što se tiče dužine, možda je ovaj roman mogao biti i kraći. Možda. Ali onda bismo propustili nešto od Kingovog majstorskog pripovijedanja, zbog čega bi roman možda ispao drugačiji nego što jest. Bez obzira na dužinu i način na koji se priča na kraju odvila, jedno je neporecivo: ovaj roman je doista IT. On je kultni klasik horora i pisca koji je od horora napravio neku posve novu umjetnost.

It's a must read. It's an IT read.

Samo pročitajte. (Po mogućnosti ne sami, u mraku. Samo kažem.)

srijeda, 14. studenoga 2018.

NASLJEDNICA VATRE, Sarah J. Maas

Izdavač: Fokus, 2018.
3. knjiga u serijalu Prijestolje od stakla
[eng. Heir of fire


Obožavam ovaj serijal. O-B-O-Ž-A-V-A-M ga!

No, prije no što počnem s recenzijom, jedan mali #funfact o Sarah J. Maas:

na svoj 16. rođendan, Sarah je bila vrlo deprimirana zato što se nikakvo magično biće nije pojavilo i objavilo joj da je ona zapravo Mjesečeva ratnica ili prikrivena vještica i da su sve magične stvari koje je osjećala čitav život stvarne. Čitav je dan provela u depresivnom raspoloženju zbog spoznaje da nije magična niti posebna. Upravo zato je počela pisati o posebnim i magičnim djevojkama.

O, Sarah, kako li si bila u krivu! Stvorivši Celaenu Sardothien, najposebniju heroinu IKAD, i čitav magični svijet 'Prijestolja od stakla', pokazala si nam da si i magična i posebna - kao malo koja autorica do sad. <3

Napisavši 'Prijestolje od stakla' sa samo 16 godina, Sarah je započela jedinstveno književno putovanje na koje se kasnije otisnulo mnogo, mnogo ljudi - ljudi koji su uživali u svakoj etapi tog putovanja. Mladost i neiskustvo bile su dvije značajke koje su se osjetile u prvom romanu ovog serijala, ali nisu mu nimalo oduzele na fantastičnosti i originalnosti, dok je svaki sljedeći roman bio sve bolji i bolji. OK, tek sam na trećem, ali nevjerojatno je koliko je ovaj serijal već u prva tri nastavka napredovao u smislu i stila pisanja i izgradnje likova i same priče. Mogu samo zamisliti (i unaprijed se veseliti tome) koliko će tek sve bolji i bolji biti oni koji dođu poslije.

Celaena Sardothien, kraljeva Ubojica, na početku ovog romana nalazi se pred vrlo važnom zadaćom. Celaena se sprema osvetiti smrt svoje prijateljice, ali prije toga mora riješiti kraljev zadatak koji će ju odvesti na put na kojem se krije i tajna Celaenina podrijetla. Istovremeno, mračne se sile spremaju zauzeti svijet, a Celaena je možda jedina koja ga može spasiti. Ali da bi to učinila, morat će se od kraljevog borca pretvoriti u izdajnicu. Teška su vremena i još teži izbori pred našom najdražom Ubojicom, ali trebamo li uopće sumnjati da će njen izbor biti upravo onaj pravi?

Štošta me iznenadilo dok sam čitala prve dvije knjige ovog serijala, ali ništa me nije moglo pripremiti na iznenađenja koja su me dočekala u ovoj knjizi. U možda najmračnijem nastavku do sada, upoznala sam Celaenu bolje nego ikad prije, vidjela ju u neočekivano ranjivom, ali i ekstremno odlučnom i žestokom izdanju; svjedočila sam otkrivanju drugačije strane mnogih likova za koje sam vjerovala da se moji dojmovi o njima nikako ne mogu promijeniti, te sam vidjela i istražila veći dio fantastičnog svijeta ovog serijala no što je za to bilo prilike u prijašnjim nastavcima. Također, ovaj je nastavak puno više magičan od svojih prethodnika.

Celaena je ovdje jednostavno fantastična. Primorana boriti se i s vanjskim i s unutarnjim demonima, Celaena nam otkriva kako je možda najveći neprijatelj s kojim mora izaći na kraj - ona sama. U Celaeni čuči puno zamjeranja i kajanja zbog stvari koje je morala napraviti u svom životu, bilo da ih je napravila zato što je htjela ili zato što je morala, a ovdje sve te stvari izlaze na vidjelo i prikazuju nam Celaenu u svjetlu u kakvom ju još nismo vidjeli. Svakim korakom koji napravi, Celaena raste kao lik i oblikuje samu sebe u fantastičnu, zapanjujuću heroinu i snažan ženski lik o kakvom je pravi užitak čitati.

Lik koji me u ovom romanu najviše iznenadio je kraljević Dorian, koji mi je bio mrzak od trenutka u kojem sam ga upoznala, ali koji se ovdje pokazao puno drugačijim od onog umišljenog ženskara kakvim sam ga do sada vidjela. Ima i u njemu hrabrosti i potencijala za nevjerojatna djela. I dalje mi nije među najdražim likovima, ali zbog nekih postupaka koje je učinio u ovom romanu, počela sam ga respektirati. (Still #teamChaolena, though. :))

Uz to što ovdje dobivamo priliku istražiti i vidjeti malo veći dio Celaenina svijeta, posebno njenog rodnog kraja, imamo priliku i upoznati nekoliko zanimljivih novih likova. Najzanimljiviji je svakako Rowan, vilenjak koji će imati veliku ulogu u svemu što će se ovdje događati. Tu je također i Celaenin rođak Aedion, te opaka vještica Manon, koji su mi se, iako posve različiti, jednako svidjeli.

Sama je priča jednako zanimljiva i jednako sposobna zarobiti čitatelja kao što je to općenito svojstveno ovom serijalu, ali je ovdje puno razrađenija, dublja, šira i zamršenija no dosad. Karakterizacija likova također je prešla na jedan viši nivo, baš kao i sam stil pisanja. Ovaj serijal kao da nam naočigled raste i sa svakim novim nastavkom postaje sve bolji i sve zreliji.

Budući da je nedavno objavljen završni, sedmi dio serijala, a mi smo tek na trećem, pred nama su još četiri romana kojima se možemo veseliti i koje možemo nestrpljivo iščekivati. Uz znanje da će svaki biti još napetiji, još uzbudljiviji i još bolji od prethodnog, to će iščekivanje biti prava muka. Ali slatka muka. Let the torture begin... :)
________________________

Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2T8sOXQ

četvrtak, 8. studenoga 2018.

MJESEC U PALAČI, Weina Dai Randel

Izdavač: Lumen, 2018.
[eng. The Moon in the Palace

 
Volim čitati povijesnu fikciju, pogotovo kada se radi o likovima, dobima i civilizacijama o kojima do sada nisam znala baš puno. A još kada je u središtu priče jedna iznimna žena, ne može bolje!

Mlada Mei kći je kineskog guvernera, koja nakon smrti oca ostane bez svega. Jedini izlaz iz bijede i način da pomogne svojoj obitelji Mei vidi u prilici da dođe na dvor kineskog cara kao jedna od njegovih odabranica. Zahvaljujući očevom položaju, Mei vrlo brzo doista bude pozvana na dvor, ali tu tek počinje njen trnovit put do pravog položaja - i, možda, carevog srca. Naime, carevih je odabranica puno i svaka je od njih na svoj način lijepa i darovita, te se u tom moru ljupkih (i ambicioznih) djevojaka teško istaknuti. Mei će morati pomno odabrati svoj put i pažljivo iskoristiti svaku priliku koja joj se pruži da bi uopće došla do cara. Put je to koji joj može donijeti nezamislive nagrade i ostvariti joj životnu želju, ali i odvesti ju u propast ako učini i najmanju pogrešku.

Meina priča zapravo je priča o legendarnoj kineskoj carici Wu Zetian, jedinoj poznatoj i službeno priznatoj ženskoj carici Kine u više od dva tisućljeća kineske povijesti. Carica Wu započela je svoj put kao jedna od konkubina cara Taizonga, nakon čije se smrti udala za njegovog nasljednika, cara Gaozonga. Čitavo to vrijeme carica Wu stjecala je značajnu političku moć i utjecaj, te je, nakon iznenadne smrti supruga, praktički preuzela položaj koji je u ono vrijeme bio istovjetan onome cara, čineći ju prvom ženskom caricom.

Ponekad pomislim kako će mi činjenica da znam kako se priča nekog lika, koji je postojao kao stvarna povijesna ličnost (poput carice Wu u ovom slučaju), nekako umanjiti užitak čitanja i oduzeti onu neizvjesnost i vječno zdvajanje nad sudbinom lika o kojem čitam. No to gotovo nikada ne bude slučaj, pa tako nije ni ovdje. Meina priča bila mi je zanimljiva, a na trenutke i napeta, iako sam znala da će se za nju na kraju sve dobro posložiti. Možda je baš u tome posebna zanimljivost ove priče: to kako mi je ona dala priliku upoznati nesigurnu i plahu, iako veoma odlučnu, djevojku koja će kasnije postati jedna od najmoćnijih ljudi sedmostoljetne Kine, te pratiti tu djevojku na njenom putu od 'samo' Mei do carice Wu.

U jednakoj mjeri u kojoj mi je bila zanimljiva Meina priča, bilo mi je zanimljivo i čitati o običajima, događajima i prilikama koje su se odvijale na carskom dvoru u Kini u 7. stoljeću. Iako ovdje možemo vidjeti tek malen djelić bogate kineske povijesti, taj djelić veoma je fascinantan i autorica je uložila izniman trud kako bi nam ga u detalje opisala. Unatoč poznatoj činjenici da su kineski carevi običavali imati mnogo priležnica, zapanjili su me podaci o njihovom broju i položaju na dvoru, kao i činjenica da su sve te žene, jednostavno zbog svoje brojnosti, cara zapravo prilično rijetko viđale, a ponekad mu čak godinama ne bi imale prilike ni prići. Jednako su zanimljivi i podaci o uzgoju svile i gotovo pobožnom odnosu prema dudovim svilcima, kao i općenite zanimljivosti koje čine život na dvoru - dvorske intrige, spletke, urote i zakulisne igre moći.

Ova je priča, za mene, jedno veoma zanimljivo povijesno-romantično djelo, koje na fascinantan način opisuje uspon jedne djevojke na položaj u društvu, sve prepreke koje su joj pokušale taj uspon prepriječiti i sve sretno-dovitljive načine na koji je ona te prepreke uspjela savladati. Romantični dio priče mi možda i nije bio toliko fascinantan, ali pomogao mi je da bolje upoznam mladu Mei i dobijem potpuniji uvid u njenu priču.

Carica Wu žena je koja postigla nešto iznimno u jednom iznimno patrijarhalnom društvu, što ju čini jednom od iznimnih snažnih žena o kojima volim čitati i o kojima bih voljela da svi imamo prilike čitati još više. Svim ljubiteljima povijesne fikcije i lijepog pisanja, kao i svima koji vole čitati o snažnim ženama koje su na svoj način uspjele promijeniti svijet, velika preporuka!
 
_____________________
 
Knjigu možeš kupiti ovdje: http://bit.ly/2Ph6ld5