nedjelja, 14. lipnja 2020.

OTKRIJ MI TAJNU, Karen M. McManus

Izdavač: Profil, 2019.
[eng. Two can keep a secret
Prijevod: Andrea Pongrac


Poput 'Lažljivca među nama', njenog prvijenca, novi roman Karen M. McManus zagonetan je i zabavan YA triler, pun zamršenih tajni i ubojstava.

Mjesto radnje je Echo Ridge, mali američki gradić u kojem se u ne tako davnoj prošlosti dogodila tragedija, kada je nestala jedna tinejdžerica. Tu je tragediju uskoro slijedila još jedna, ponovno sa žrtvom tinejdžericom, ali ovaj put okarakterizirana kao ubojstvo. Obje nestale djevojke bile su popularne među svojim vršnjacima, kandidatkinje za kraljicu maturalne zabave. No, niti jedna niti druga tragedija nikada nisu do kraja razjašnjene, niti je ikada uhvaćen počinitelj (ili više njih).

Sada, godinama poslije, nove tri djevojke kandidirane su za kraljicu maturalne zabave, no uz mogućnost osvajanja krune, dolaze i prijetnje smrću. Tko se namjerio na popularne djevojke u ovom malom gradu? Nikada uhvaćen ubojica koji se vratio po još ili netko posve nov?

Odgovor leži u klupku tajni iz prošlosti koje tek treba razmrsiti.

Ovaj roman podsjetio me na popularne tinejdžerske triler/horor romane kakve piše R.L. Stine, s tim da je ovaj roman, po meni, puno napetiji i uvjerljiviji od Stineovih. A zbog likova dvije generacije blizanaca, koji ovdje imaju jednu od glavnih uloga, u ovom sam romanu osjetila i neku vibru sestara Owens Alice Hoffman (samo bez magije :)).

Uz nerazjašnjena ubojstva i prijetnje da će doći do novih, vode ovog romana dodatno uzburkavaju obiteljske tajne o kojima nitko ne želi izravno pričati, zakopane nesuglasice sadašnjih i bivših prijateljstava, osobni problemi koje likovi drže u sebi, skrivene osobnosti ljudi koje misliš da dobro poznaješ.

U početku mi se bilo malo teže snaći među brojnim likovima od kojih neki izviruju iz prošlosti, a neki su prisutni u sadašnjosti, pogotovo kada su i svi oni međusobno još dodatno povezani nekim tajnovitim vezama. No, klupko se raltivno brzo rasplete u tri zasebna niza koje sam onda uspijevala popratiti, što mi je dobro došlo da se uspijem uhvatiti u koštac s njihovim tajnama, koje čine jedno posve novo zamršeno klupko. :)

Činjenica da se jedno od ubojstava dogodilo u tzv. Zemlji straha, zabavnom horor parku na rubu šume, ovom trileru dodaje i notu horora, iako je triler cijelo vrijeme žanr koji ovdje dominira. Zamršen je, zabavan, zanimljiv. Priznat ću vam da mi nije, doduše, bolji od 'Lažljivca', ali potvrdio mi je Karen M. McManus kao autoricu na čije ću romane uvijek obratiti pažnju. That being said, početkom godine izašao je i nastavak 'Lažljivca'. Baš me zanima kakve je nove tinejdžerske tajne u njemu uspjela zamrsiti. 

________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2ULrtsC

četvrtak, 11. lipnja 2020.

OBLOZI OD TINTE, Bogdan Stevanović Blogdan

Izdavač: Naklada Fragment, 2019.


U posljednja dva mjeseca nisam pročitala ništa. Long story short, izdogađalo mi se svašta zbog čega sam vrijeme provodila uglavnom zureći u prazno i čekajući da to vrijeme prođe. Nije da nisam željela čitati, nego se jednostavno nisam mogla natjerati da krenem, da otvorim knjigu, okrenem stranicu. Depresija? Možda. Tjeskoba? Povremeno bi navratila u posjet. Tako to valjda ide kad ti stvari na koje ne možeš utjecati diktiraju život, a ti se ne uspiješ snaći i uhvatiti pravi smjer.

I tako, gledam ja knjige, gledaju one mene, u hrpi na stolu uhvatim Blogdanov pogled. Pa pomislim, možda, možda bih mogla probati s ovom, to je zbirka tekstova, mogu pročitati barem jedan. Zar ne? Možda je baš to ono što mi treba.

Bome, bilo je. 'Oblozi od tinte' ispali su melem za ranu koju nisam ni znala da sam imala. A najvažnije od svega, podsjetili su me da čitanje uvijek pomaže da se osjećaš bolje.

Tekstovi ispisani u ovoj knjizi sadrže životne priče i lekcije koje smo svi, a neki već i više puta, proživjeli. Sadrže svijet oko nas sveden na ono bitno, probleme naše generacije savršeno ocrtane i obilježene, ali i pogled iznad tih problema, koji nam pokazuje da je sve ono što nas muči i što nam se čini nerješivo i neprelazno zapravo samo kriva perspektiva. Jer ne znamo gledati - ili gledamo, a da zapravo ništa ne vidimo.

Rješenje je jednostavno: #samoljubav.

"Ljubav nije nešto vanjsko, već je duboko unutra. Ljubav je stanje bića. Nikad se ne može izgubiti jer ne zavisi od nekog drugog tijela ili bilo čega vanjskog, zato je ta priča o ljepšim i jačim polovicama potpuno pogrešna. Kome još treba polovica da bi bio cijeli? Znači da, ili nije potpun, ili mu nedostaje netko polovičan. Dajte sebe cijelog, a kad to uradite, dobit ćete isto toliko natrag. Tada ćete shvatiti da su dvoje cijelih s istom vizijom uvijek jači od dvoje polovičnih u istoj cjelini."

B(l)ogdanovi tekstovi čine oblog od tinte zato jer su nevjerojatno optimistični. Izravni su, direktni, ponekad i brutalni (brutalno iskreni) i na sto ti različitih načina pokazuju da, čak i kad si na dnu, može (i, s vremenom, hoće) biti bolje. Ali, da bi bilo što promijenio ili postigao, moraš krenuti od sebe - promijeniti sebe, način na koji gledaš na svijet, način na koji tretiraš druge.

Ono što ova knjiga sjajno opisuje je to koliko su nam životi u zadnje vrijeme postali površni i nevažni. Umjesto da živimo u stvarnom svijetu, lutamo tim svijetom tragajući za savršenom fotkom koju ćemo podijeliti s drugima, kako bismo im prikazali da se zabavljamo, iako to često uopće nije slučaj. A dok to radimo, propuštamo stvarne trenutke i prilike, stvarne ljude, stvarne živote.

"Žive se Instagram životi. (...) Umjesto da stvarno živimo lijepe trenutke koje bismo kasnije podijelili na društvenim mrežama, počeli smo forsirati trenutke koje ni ne živimo, da bismo ih dijelili na društvenim mrežama. Onda se događa da se svi toliko druže, a da nitko nikoga zapravo ne poznaje, da se svi toliko muvaju, a da se nitko pored nekoga ne budi, da se svi toliko trude biti posebni, a da upravo zbog toga svi sliče jedni na druge. (...) Svi pričaju naglas i nitko nikoga ne čuje, svi imaju komentar na sve, a nikoga ničiji zapravo ne zanima. Svi govore mnogo, a malo tko zna slušati, iako imamo dva uha, a jedna usta da bismo slušali bar duplo više nego što govorimo."

Svatko je od nas (barem) jednom bio slomljen, dotučen, odustao. Svatko od nas na svojoj koži nosi neke svoje ožiljke. Tekstovi u ovoj knjizi oblozi su upravo za te ožiljke, i iako oni neće učiniti da ti ožiljci nestanu, mogli bi učiniti da nas manje bole, da ih prihvatimo i naučimo živjeti s njima.

B(l)ogdan je poput glasa u tvojoj glavi, za kojeg znaš da je u pravu, ali te strah poslušati ga. Jer će ti neuvijeno i posve iskreno reći kako stvari zaista stoje, jer će te zaraziti svojim optimizmom i natjerati te da se pokreneš, iskusiš, osjetiš. A ti ćeš, sa svakim novim tekstom, to sve više htjeti.

"Ja sam ovdje da svakog dana budem veći. Da svakog dana saznam, naučim, prođem, vidim, iskusim, oprostim i uvećam onaj dio sebe koji osjećam, iako se očima ne može vidjeti. Mene ne zanima pola, malo, na žličicu. Ja biram osjetiti, jer to je moja svrha."

_______________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3fhuLLI

subota, 16. svibnja 2020.

DJEVOJKA IZ MOČVARE, Delia Owens

Izdavač: Vorto Palabra, 2019.
[eng. Where the crawdads sing
Prijevod: Petra Pugar

 
Ima već neko vrijeme kako sam pročitala ovu knjigu, ali recenzija je svoj put van probila tek sad. S nekim je knjigama jednostavno tako, posebno onim najboljima. A ova je definitivno jedna od najboljih knjiga prošle godine, barem po meni.

'Djevojka iz močvare' knjiga je o kojoj su prošle godine baš svi pričali. Često se dogodi da takve knjige neopravdano privlače svu tu pažnju, ali ne i ova. Svaki komadić pažnje kojeg je privukla bio je tu s razlogom. Knjiga je to, napokon, i koju je Reese Witherspoon odabrala za svoj književni klub. Kako pratim Reesein klub već neko vrijeme, kao i knjige koje odabire, uvjerila sam se da ima odličan 'nos' za sjajne knjige. A ova mi je, do sada, čak najbolja od svih.

Knjiga nam donosi priču o Kyi, mladoj djevojci koja je bila prisiljena odrasti sasvim sama u skromnoj kolibi usred močvare. Kao djevojčica, Kya je gledala jednog po jednog člana svoje obitelji kako odlaze i napuštaju ju. Prvo je otišla mama, zatim braća i sestre, naposlijetku i otac. Susjeda nije imala, a okrug za nju nije mario. Sama i napuštena, utekla se jedinoj majci koju je ikada poznavala - močvari koja ju je okruživala.

"Sunce, toplo poput pokrivača, obavijalo je Kyina ramena i mamilo je sve dublje u močvaru. Ponekad bi u noći začula nepoznate zvukove, ili poskočila od munje koja bi joj sijevnula preblizu, no kad god bi se spotakla, zemlja bi je uhvatila. Sve dok joj na koncu, u nekom nezabilježenom trenutku, bol nije iscurila iz srca kao što voda iscuri u pijesak. I dalje je bila tu, ali duboko. Kya je položila ruku na vlažnu, uzdisalu zemlju, a močvara joj je postala majka."

Odrastavši sama usred močvare, Kya je močvarni krajolik i njegove biljne i životinjske stanovnike upoznala kao dlan vlastite ruke. Močvara joj je bila utočište, a galebovi prijatelji. Ljude je sretala rijetko i dragovoljno ih se klonila, izuzev nekolicine koji su se prema njoj odnosili kao prema ljudskom biću a ne čudovištu iz močvare: Jumpina, starog trgovca koji joj je pomagao kad god je mogao i Tatea, dječaka koji joj je bio prvi pravi prijatelj i koji ju je naučio čitati.

"'Postoje oni koji mogu živjeti bez divljine, i oni koji ne mogu.'
'Oh', izustila je. 'Oh.'
'Znaš čitati, Kya. Više se nikad neće vratiti ono vrijeme kad nisi znala čitati.'
'Nije samo to.' Progovorila je gotovo šaptom. 'Nisam ti ja znala da riječi mogu toliko toga čuvat. Nisam znala da rečenica može biti tako puna.'
Nasmiješio se. 'Ovo je izvrsna rečenica. Ne čuvaju sve riječi baš toliko.'"

Kya bi ponekad dolazila u kontakt s drugim ljudima, ali to bi uvijek završilo s još jednom ranom na njezinu srcu. Čak i oni dobronamjerni na Kyu su gledali samo kao na čudnovato biće iz močvare, nešto čega se bolje kloniti. Pa tako, kada se u gradiću uz močvaru dogodi ubojstvo, koga okriviti no čudnu i zloglasnu 'Djevojku iz močvare'?

Kyina priča podsjetila me na još jednu meni jako dragu priču i jednu od najboljih koje sam ikada pročitala: 'Ubiti pticu rugalicu'. Obje se ove knjige bave (nepravednim) odnosom sredine prema onima koji su drugačiji. U 'Ubiti pticu rugalicu' naglasak je na rasnu segregaciju, a ovdje je (iako i ovdje vidimo taj isti problem) veći naglasak na odnos ljudi prema nekome koga smatraju čudnim i društveno neprihvatljivim i to ne zbog te osobe same po sebi nego zbog okolnosti u kojima je morala odrasti, okolnosti koje su je učinile onakvom kakva jest. Pri tome, vidimo i da se rijetko tko potrudi doista upoznati nekoga za koga misli da je čudan, već većina ljudi radije izbjegava one koje su tako označili, zlu ne trebalo, (namjerno) ignorirajući činjenicu da najviše zla tim ljudima nanose upravo oni sami.

"'Da, recimo to jasno i glasno. Zvali smo je Djevojkom iz močvare. Mnogi je i danas tako zovu. Bilo je i nekih šaputanja da je napola vučica, ili pak karika koja nedostaje između čovjeka i majmuna. Da joj oči svijetle u mraku. Međutim, u stvarnom je životu ona bila samo napušteno dijete, djevojčica koja je sama preživljavala u močvari, izgladnjela i promrzla, a mi joj nismo pomogli. (...) Umjesto toga, obilježili smo je i odbacili jer smo je smatrali drugačijom. No, dame i gospodo, jesmo li gospođicu Clark isključili zato što je bila drugačija, ili je bila drugačija zato što smo je isključili?

(...)

Vrijeme je da konačno budemo pravedni prema Djevojci iz močvare.'"

Kyina priča istodobno je i divna i strašna. Prelijepa je, a opet i teška. Srce će vas zaboljeti dok čitate s čime se sve morala nositi jedna šestogodišnja djevojčica, jedna tinejdžerica, jedna mlada djevojka. Kya je odrastala u groznim uvjetima, sama i izopćena, napuštena od sviju koji su je trebali bezuvjetno voljeti. A opet, odrastajući tako, Kya je izrasla u predivnu i snažnu ženu, ženu koja je sama, svojim vlastitim snagama, uspjela izgraditi temelje svog života, snaći se i izbaviti iz siromaštva i bijede u kojoj su je ostavili. Močvara joj je cijelo to vrijeme bila jedina obitelj i jedino utočište, njen oslonac i njen poticaj. Ljubav prema močvari ono je što će Kyi pomoći da nađe svoj put, a taj put tu močvaru nikada neće napustiti.

Uz priču o odrastanju i sazrijevanju, ova priča, baš kao i 'Ubiti pticu rugalicu', ima elemente sudske drame, pa i detektivske priče, koji joj samo dodaju na zanimljivosti. Priča vrluda između prošlosti i sadašnjosti, držeći nas time dodatno u napetosti, a njeni opisi močvarnog južnjačkog krajolika oduzimaju dah. Puno je tuge utkano u ovu priču, ali ona istodobno pršti i takvom snagom kakvu nikakva tuga na cijelom svijetu ne može pokolebati. Je li sretna ili tužna? I jedno i drugo. Ipak, kad se svi dojmovi slegnu, naginjem na ovo prvo. Kya je 'Djevojka iz močvare' koju morate upoznati. Svakako to učinite. 
 
__________________________________
 
Kako do knjige: https://bit.ly/2X0P3ls

subota, 18. travnja 2020.

JA, ZEUS, I EKIPA S OLIMPA, Frank Schwieger

Izdavač: Znanje, 2020.
[njem. Ich, Zeus, und die Bande vom Olymp]
Prijevod: Snježana Božin

 
Priče i mitovi o grčkim bogovima i junacima ispričane su već na stotine različitih načina, u stotinu različitih verzija. Ova konkretna verzija prilagođena je djeci (što ne znači da neće biti jednako zabavna za čitanje i odraslima!), a ispričana je na način da glavnu riječ u mitovima o grčkim bogovima i junacima prepušta - njima samima.

Tako će vam Zeus glavom i bradom objasniti zašto je baš on šef na Olimpu. Hermes će vam ispričati kako je već na prvi dan svog života upoznao svog najboljeg prijatelja. Demetra će vam otkriti kakve veze gubitak njene kćeri ima s promjenom godišnjih doba. Odisej će vam ispričati na koji je način nasamario jednog posebno gadnog kiklopa - i kako ga je oholost koju je potom iskazao koštala povratka kući. Heraklo će vam, pak, ispričati kako je zeznuo jednog titana, glavom i bradom, a Nausikaja kako se nesretno zaljubila u potpunog neznanca.

A tu su još i Medeja, Hefest, Helena, Orfej, Europa, Ahilej, i još mnogi drugi.

Priča svakog ovog junaka popraćena je simpatičnim ilustracijama i započinje nečime što bismo mogli nazvati njihovom osobnom kartom - parom stranica na kojima junaci navode svoje najvažnije osobine, odakle dolaze i tko im je obitelj. A sve je to skupa, zajedno sa pričama koje slijede, zapravo veoma, veoma zabavno!

Svaki bog, božica, junak i junakinja svoju će priču u ovoj knjizi ispričati pomalo samodopadno (čak i dijelove u kojima sami sebe ne prikazuju u najboljem svjetlu), baš onako kako jednom bogu, tj. božici, odnosno junaku ili junakinji, i priliči. A svaka od tih priča na svoj je način zabavna. Ton priča je duhovit, prikazuje neke zbilja šašave zgode, i priče je vrlo ugodno čitati. Nasmijavaju, opuštajuće su i zabavne. A ujedno i poučne - jer, bez obzira na lepršav ton, ove priče prikazuju svima nam poznate grčke legende bez njihovog izvrtanja, točno - koliko jedna legenda i mit to uopće mogu biti.

Zeus i ekipa s Olimpa tu su da vam još jednom ispričaju svoje priče - ovaj put vlastitim glasovima - i, bez obzira bile to ili ne priče koje ste već stotinu puta čuli, ovu njihovu verziju trebate pročitati! Bez muljanja i uljepšavanja, grčki će vam bogovi i junaci reći kako stvari zbilja stoje i što se zapravo dogodilo ono jednom kad su, hm, sreli bijelog bika. Ili bili greškom zamijenjeni za dječaka. Ili samo željeli dobiti jabuku namijenjenu najljepšoj ženi na svijetu. Ono što se zatim dogodilo nije možda baš bilo ono što su namjeravali da se dogodi, ali eto. Shvatit ćete. Život grčkih junaka nije uvijek lak. Dopustite im da vam objasne zašto. :D
 
____________________________
 
Kako do knjige: https://bit.ly/2xGiZKL

nedjelja, 12. travnja 2020.

KNJIGA ZA DIVLJU ŽENU, Ingrid Divković

Izdavač: Stilus, 2020.
II. dopunjeno izdanje


Mogla bih vam napisati klasičnu recenziju, ali ovaj put to neću učiniti. Zašto? Jer Knjiga za Divlju ženu nije knjiga koja se (samo) čita, ona ti se, na neki način, obraća. 

Ova motivacijska knjižica može ti biti izvor inspiracije, ili utjehe, ili pozitivne misli s kojom ćeš započeti dan. A može ti biti i prijateljica. Što god trebaš. 

Ispunjena je porukama namijenjenima svim Divljim ženama, i onima koje će se kao takve, čitajući ju, tek prepoznati. 

Zato ovu recenziju neću napisati ja, već će je, na neki način, napisati sama knjiga, svojim riječima, odnosno malenim dijelom tih riječi, koje su u meni nekako najviše odjeknule.

⧫⧫⧫

"Ženo, svaki izbor koji činiš, činiš za sebe, to valjda znaš.
Ipak, nerijetko izabireš ono što ne želiš. Ili što ti nametnu drugi. 
Zatvaraš oči i žmiriš. Nadaš se da će se s vremenom slika promijeniti. Neće."

"Divlja žena izabire."

"Ti u korijenu svog pogleda nosiš životnu svjetlost.
Mogu te okrenuti naopačke, no ti ćeš i dalje plamtjeti.
Ti znaš."

"Divlja žena nosi sjaj u očima.

"Vidiš, priroda želi da budeš veselo dijete.
Tko te učio da hodaš ozbiljna? Da požuruješ vrijeme?
Da budeš igračka?

Odrasli?
Zašto težiš biti kao oni?

Hajde, igraj se još malo."

"Divlja žena ne želi odrasti.

"Sloboda ne znači imati dovoljno novca,
sloboda znači imati dovoljno sebe."

"Divlja žena je autentična.

"Izvađene iz kutije sjećanja. Stare i požutjele.
Reci  mi, što vidiš kada pogledaš svoje stare fotografije?

(...)

To si ti. U svim svojim oblicima.
Ista. Različita. Dijete. Djevojka. Žena.
Ali, ipak ti.

Ne srami se djevojke koja te gleda s fotografije.
Zavoli je."

"Divlja žena njeguje svoje uspomene.

"Mrak guta, proždire, zaklanja.
Njih, ne i tebe. Ti si progledala u tom dubokom crnilu.
Dobro kažu, djevojčice se boje mraka, 
žene u mraku uživaju."

"Mrak je boja Divlje žene.

"Prijateljstvo traje onoliko dugo
koliko se ljudi međusobno nadahnjuju.

Gomila ne nadahnjuje.
Zato Divlja žena ne traži stado, 
već čopor."

"Divlja žena ima svoj čopor."

"Divlja žena luta cestom života,
nerazgaženom, neutabanom, blatnjavom.

Divljoj ženi treba da izađe.
Da iskoči iz sebe."

"Divlja žena ne zna živjeti nečujno."

"Divlja žena zna da se svi njezini odgovori ne kriju
iza ekrana, već unutar korica."

"Divlja žena čita.

_______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3b2uT0d

petak, 3. travnja 2020.

KRUNSKI DOKAZ, Peter James

Izdavač: Fokus, 2019.
[eng. Absolute proof]
Prijevod: Josipa Šiklić


Što mislite, što bi bio krunski dokaz - nepobitan, apsolutan dokaz - o postojanju Boga?

Peter James proveo je 29 godina istražujući moguće odgovore na ovo pitanje, a ovaj roman predstavlja svojevrsni rezultat tih istraživanja.

U centru priče nalazi se Ross Hunter, svjetski poznati istraživački novinar, kojem se jedan luckasti starac - dr. Harry Cook - obrati za pomoć pri - kako on to predstavi - "spašavanju svijeta". Cook tvrdi da mu se Bog osobno obratio i dao mu tri seta koordinata koji će otkriti krunski dokaz o postojanju Boga. A da bi se ova bombastična vijest mogla pronijeti širom svijeta, Cook (ili pak Bog osobno) odabrao je Rossa da joj bude glasnik.

Zaintrigiran pričom i njenim potencijalom, Ross Hunter u glavi već zamišlja novinski članak koji bi o njoj mogao napisati - i odjek koji bi taj članak mogao imati. Naravno, ukoliko je Cookova tvrdnja točna. Kako bi ga uvjerio da misli ozbiljno, Cook Rossu daje prvi set koordinata, koji će i samog Rossa odvesti u potragu za tajnom koje te koordinate skrivaju. Problem je samo u tome što ono što se nalazi na kraju Rossove potrage - ukoliko je autentično - ne želi samo Harry Cook, kako bi spasio svijet, već to žele i mnogi drugi 'igrači', na vjerskom polju i šire, kojima su ispred spašavanja svijeta pak neki drugi ciljevi.

Roman pred vama predstavlja jedan brz, napet, uzbudljiv triler prepun akcije. Iako opsežan, na preko pet stotina stranica, zbog kratkih poglavlja, brze radnje i načina na koji je pisan, ovaj roman jako se brzo čita.

Uspoređuju ga često s 'Da Vincijevim kodom' Dana Browna, no, iako je po načinu pisanja prilično 'danbrownowski', za ovu mu usporedbu, po mom mišljenju, manjka opsežnog istraživanja ne samo teme, već i lokacija i predmeta na kojima i oko kojih se njegova radnja odvija, a koje su Danu Brownu svojstvene. Unatoč gotovo tri desetljeća koja je proveo, kako kaže, istražujući temu ovog romana, Peter James povijesne lokacije ovdje koristi tek kao kulisu, usputnu postaju za svog glavnog lika - Rossa Huntera, ne udubljujući se previše u to što ta lokacija predstavlja i zašto je baš ta lokacija odabrana. Također, lokacije koje je James odabrao za svoje setove koordinata prilično su očite, iako, kažu da je uvijek nešto najbolje sakriti svima naočigled, pa zašto ne?

Ovaj je roman prvenstveno usredotočen na priču, koja, iako je izrazito vjerske tematike, zapravo ne traži od vas da zauzmete stranu, što joj je, kod mene, plus. James je uspio priču iznijeti prilično neutralno, tek lagano naginjući religijskom objašnjenju događaja koji će, na kraju romana, predstavljati krunski dokaz postojanja Boga. I sam je Ross priličan skeptik oko cijele te stvari, iako na njemu vidimo da, što više slijedi tragove koje mu je Cook dao, doista želi vjerovati da su stvarni.

Rossova potraga za apsolutnim dokazom postojanja Boga brza je i akcijom nabijena utrka s vremenom, utrka u kojoj ga mnogo drugih trkača želi po svaku cijenu prestići - a neki ga, usput, i pregaziti. Ti drugi trkači, zlikovci, ili, nazovimo ih - zainteresirane strane u ovoj priči - predstavljaju splet zanimljivih likova: od izaslanika samog pape, preko unajmljenih ubojica i šefova farmaceutskih kompanija, do evangeličkih pastora multimilijardera. Svatko od ovih živopisnih likova se s nekim svojim razlogom uključuje u utrku za onime za čime traga Ross, ne prezajući ni pred čim da to dobije.

Rossova utrka ponekad je utrka s preponama, ponekad iscrpljujući maraton. Ipak, Ross ne odustaje od namjere da dođe do cilja, čak i kad zbog toga počne patiti njegov privatni život, čak i kad mu se obitelj počne raspadati. Za jednog skeptika, to je možda malo izvan karaktera, ali za jednog novinara gladnog dobre priče (priče za koju Ross misli da bi mogla biti najveća priča svih vremena), zapravo ne postoji druga opcija, nikad i nije.

Je li 'Krunski dokaz', onako kako ga je James zamislio, doista odgovor na pitanje s početka ovog teksta? Predstavlja li krunski dokaz iznesen u ovom romanu doista krunski dokaz o postojanju Boga? Pa, pretpostavljam da to ovisi o tome u što i koliko vjerujete. Mene nije uvjerio. Kraj mi je ostao nedorečen, a tragovi nedovoljno objašnjeni. Također, James ne ulazi baš previše u to kako bi zapravo taj krunski dokaz trebao spasiti svijet. Puki dokaz o postojanju Boga neće sve ljude magično preobratiti u vjernike, tj. sljedbenike određenog božanstva. Možda neke, ali ne sve. Znam da mene ne bi. A čak i da to učini, na koji način bi temeljem toga svijet bio spašen? I od čega ga uopće treba spasiti?

Možda je najbolje da sami pokušate odgovoriti na ultimativno pitanje - što bi za vas predstavljalo krunski dokaz o postojanju Boga - pa, na kraju romana, vidite je li ono što je James zamislio nešto što bi se poklapalo i s vašim odgovorom. Možda se iznenadite, možda se razočarate, ali, čak i ako ovaj roman ne zadovolji vašu žeđ u filozofskom smislu, mislim da u trilerskom ipak bude. Provjerite.

_____________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2UY69zf

utorak, 31. ožujka 2020.

VRIJEME PREZIRA, Andrzej Sapkowski

Izdavač: Egmont, 2019.
4. dio Sage o Vješcu
[polj. Czas pogardy
Prijevod: Mladen Martić

 
Rat je stigao.

Vode koje je Nilfgaard uzburkao još u prošlom romanu, u ovom su se pretvorile u divlju bujicu. A u središtu te bujice, naravno, nalaze se Geralt i Ciri.

Ne počne to odmah, ne. Na početku imamo malo spletkarenja.

"Dolazi vrijeme prezira, kolego vješče, vrijeme velikog, neizmjernog prezira. Moraš se prilagoditi. To što ti predlažem je jednostavna alternativa. Netko će umrijeti da bi netko mogao poživjeti."

Hoće li doći do rata i kada bi se to moglo dogoditi tema je baš svakog razgovora, vodio se on među ljudima, vilenjacima ili čarobnjacima. A svaka od zainteresiranih strana naumila je pridobiti Vješca na svoju. Čine to prijedlozima, obećanjima, prijetnjama i nasiljem. No, Geralt svakome odgovara isto: on ne zauzima strane. No, koliko će dugo moći tako govoriti i ostati neutralan? Pogotovo kada je ono što svi žele, još više od vješčeve potpore, njegova štićenica Ciri.

Čarobnjaci, čarobnice i izaslanici raznih kraljeva planiraju se sastati kako bi vijećali o tome što im je činiti u vremenima u kojima je izgledno da je rat sve neizbježniji. Geralt, nevoljko pristavši prisustvovati svečanosti uoči Vijeća, i to Yennefer za ljubav, uskoro se nađe u kaosu izazvanom istovremenim izdajama i pobunama koje doslovno pršte sa svih strana. I samo tako, svijet je u ratu.

"'Rat.', rekao je napokon pjesnik. 'Rat, mržnja i prezir. Posvuda. U svim srcima.'"

Naslovni prezir u ovom je romanu gotovo kao neki dodatni lik, i to još lik u nekoj od glavnih uloga. Svatko svakoga promatra s prezirom, prezir je čimbenik koji pokreće svaku akciju, akter svakog događanja. Prezreni preziru one koji su ih prezreli, a ovi potonji preziru sve oko sebe. Doista, naslovna vremena u kojima se odvija radnja ovog romana nikako se drugačije niti ne bi mogla nazvati.

Iako vrvi akcijom i prepun je scena borbi, u kojima Geralt briljira, ovaj put suočen s ljudima, a ne čudovištima, rat kojeg baš svi spominju uvijek ostaje negdje na marginama. Ratom zahvaćene prostore vidimo tek nakon što su bitke u njima minule, ili su iste, pak, vješto izbjegnute prikladnim dogovorima između zaraćenih strana. S tim da su ti dogovori uvijek prikladniji za cara Emhyra, nego za kraljeve s kojima ih sklapa.

A dok Geralt vodi bitku za bitkom i liječi rane tim bitkama izazvane, Ciri je primorana voditi neke svoje bitke, u kojima pomoć može očekivati jedino od sebe same. I u prijašnjim je knjigama Ciri sa svakom napredovala i gradila svoj lik, no u ovoj je to možda najviše izraženo. U ovoj tek knjizi vidimo naznake moći koju Ciri skriva u sebi i svega što bi tek mogla postati.

Ovaj je roman pisan na način da većinu vremena imamo svojevrsnog naratora koji nas vraća u prethodna zbivanja, pričajući nam o njima dio po dio. Tako, primjerice, pratimo razgovor Geralta i Maslačka u sadašnjosti, slušajući ih kako jedan drugome pričaju o zbivanjima koja su se dogodila danima, ili tjednima, ili mjesecima prije. Zanimljiv oblik pripovijedanja, moram reći, iako se ponekad u tim zbivanjima lako i pogubiti.

Ponekad, naime, zbivanja o kojima je riječ uključuju zapanjujuću količinu likova, od kojih su tek neki bitni za njen tijek, ali su ipak svi ti likovi u nekom trenutku spomenuti. Od nabrajanja svih tih kneževa, kraljeva, izaslanika, i svih njihovih međusobnih veza znalo mi se zavrtjeti u glavi, tako da sam par puta morala zastati i zapitati se: "Čekaj, tko?" Ipak, ove su zbrke s likovima kratkotrajne i ne utječu na samu priču, tako da mi nisu previše smetale. Ili jednostavno volim ovaj serijal toliko da ću mu uvijek progledati kroz prste. :)

Puno se toga izdogađa u ovom romanu, akcija, izdaje, prevrati, pokušaji ubojstva, zasjede, noževi u leđa, sve se to reda velikom brzinom. Geralta i Ciri ovdje vidimo i u nekom novom svjetlu, njega kao ranjivog, nju kao opasnu. Radnja se sve više zahuktava, pitam se, što je sljedeće? Ne znam, ali 5. nastavak je već tu. Idem otkriti. 
 
__________________________
 
Kako do knjige: https://bit.ly/2ygiQO6