ponedjeljak, 19. travnja 2021.

DRAGI AUTORE ILI KAKO ODBITI REMEK-DJELO, Riccardo Bozzi

Izdavač: Znanje, 2020.
[tal. Caro autore: Come rifiutare un capolavoro]
Prijevod: Maja Klarić

"Monsieur,

u naslovu piše 'Tri mušketira', ali po čitanju Vaše pozamašne knjige ustvrdili smo da ih je četiri. Možete li nam to pojasniti? Čitatelji ne vole da ih se zbunjuje."


'Dragi autore' simpatična je knjižica koja pokušava dočarati kako bi rukopisi nekih od najznamenitijih djela svjetske književnosti prošli da su ih ovi autori slali današnjem (nemilosrdnom) izdavaštvu.

Sudeći po duhovitim i satiričnim tekstovima sabranima ovdje, mnogi od renomiranih književnih klasika danas ne bi uspjeli ugledati svjetlo dana, ili bi bili izmijenjeni do neprepoznatljivosti.

"Niti je roman, niti kratka priča. Ne. Nego nešto još gore. To je novela. NOVELA. Eskimu možete prodati led, ali novelu (NOVELU!) ne možete prodati ni Eskimu ni Indijcu ni slonu ni beskralježnjaku. Nikome je ne možete prodati.

I zadnja stvar. Ako ste već smjestili roman (NOVELU) u Veneciju, onda morate imati barem jednu gondolu na svakoj stranici. Dakle, da rezimiramo, molim Vas da zagrijete stolicu i a) napišete bestseler veličine XXXL i b) dodate još gondola. To bi bilo sve."


Da, Thomasu Mannu i njegovoj 'Smrti u Veneciji' danas ne bi bilo nimalo lako naći izdavača i urednika.

Šalu na stranu, ova me knjižica baš nasmijala. Sarkastična je, satirična, nemilosrdna i bez dlake na jeziku u obraćanju autorima, ne štedeći ih čak ni ako su ranije već imali bestseler kojim su se proslavili. Zaključujem da autorima danas, koji se žele probiti, nije nimalo lako. :D

Pročitala sam ju brzinom munje, i pritom se dobro nasmijala. Zgodna je za podizanje raspoloženja, kada vam je to potrebno, a čini i zgodan poklon za nekog knjigoljupca koji vam je drag, pogotovo ako voli klasike - i dobru šalu.

Zasmetao me jedino prijevod stripa Charlesa M. Schulza, čiji su 'Peanuts' ovdje prevedeni kao 'Kikiriki'. Možda nije ni do prijevoda, možda je tako i u originalu. Da, znam da se to može doslovno prevesti, ali ne. Za mene je to big no-no. Kao da, primjerice, umjesto 'Hellboy' napišete 'Pakleni dečko'. A-a. Ne.

Unatoč ovoj sitnoj smetnji, ovu bih knjižicu generalno ocijenila kao vrlo zabavnom. A na kraju vas čeka i poziv da svoj rukopis slobodno pošaljete ovom izdavaču. Na prvi pogled ne zvuči kao da bi moglo dobro proći za vas, ali nikad ne znate. Ako ništa drugo, možda barem dobijete - kao i svi autori navedeni u ovoj knjizi - jednu legendarnu odbijenicu.

__________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2Q9bIwy

nedjelja, 18. travnja 2021.

NOĆ KAD JE OLIVIA PALA, Christina McDonald

Izdavač: Mozaik knjiga, 2020.
[eng. The night Olivia fell]
Prijevod: Ira Martinović

Telefonski poziv usred noći nikada ne nagoviješta ništa dobro. Pogotovo kada ste roditelj, a dijete vam je negdje vani, na izlasku s prijateljima. Bilo da ste to dijete sami pustili van, ili mislite da je u svojoj sobi i spava, a ono se iskralo bez vašeg znanja, telefonskim pozivom usred noći, u kojem vam javljaju da se vašem djetetu nešto dogodilo, započinje ono što ova knjiga naziva 'najgorom noćnom morom svakog roditelja'.

Abi je samohrana majka koja je netom primila upravo ovakav poziv kakav sam opisala. Njena kći, Olivia, doživjela je nesreću i nalazi se u bolnici. Već samo saznanje o nesreći za Abi predstavlja ogroman šok, a taj šok samo se poveća kada Abi stigne u bolnicu i ondje dozna da je Olivia na životu isključivo zahvaljujući aparatima. A kao da sve to nije dovoljno, Abi dodatno šokira spoznaja da je njena kći, koja pred svojom majkom nikada nije imala tajni, trudna.

Što se dogodilo u noći Olivijine nesreće? Policija istražuje slučaj, ali kao da nitko ondje nije zaista zainteresiran da dozna što se stvarno dogodilo, već su skloniji sve pripisati nesretnom slučaju. Abi u to ne vjeruje, misli da je Oliviju netko ubio, i odlučna je doznati tko je to učinio. A jednom kada zagrebe po površini Olivijina života, otkrit će da kćer nije poznavala baš onoliko dobro koliko je mislila.

Ako postoji neki tip osobe koji ne podnosim, onda su to lažljivci. A u ovoj knjizi apsolutno svi lažu. Mreža laži koju su likovi ovdje ispleli - neki da bi zaštitili svoju obitelj, neki da bi pomogli svojoj karijeri, neki jer nisu htjeli istinom nekoga povrijediti, a neki zbog nekih drugih, sebičnih ciljeva - razgranata je i ogromna, i razaznati niti istine u svemu tome nije nimalo lak zadatak.

Autorica tu istinu ne skriva od čitatelja, nama je posve očigledno tko tu što skriva i zašto, no ono što je na čitatelju da propituje i pokušava otkriti je to kako su svi ovi likovi i njihove tajne međusobno povezani i kako su sve njihove laži dovele do toga da jedna djevojka nastrada. Da su svi jednostavno rekli drugima istinu, koliko god ona za neke bila bolna, ništa se od svega ovoga ne bi dogodilo. Možda je to pouka cijele priče: uvijek govori istinu. Ne postoji opravdanje za laž, čak i kad imaš najbolje namjere - netko će uvijek nastradati.

Naoko triler, ovaj roman dubinski propituje obiteljske odnose, posebno odnos majke i kćeri. U tom su smislu svi odnosi i likovi ovdje vrlo realno opisani, zbog čega priču pratite pomalo kao da se događa u vašem susjedstvu. Priča je ispričana kroz dva lika: Abi i Oliviju, radnjom skačući iz sadašnjosti u prošlost, čime malo-pomalo slažemo slagalicu okolnosti koje su dovele do Olivijine nesreće, pokušavajući doznati kada je nastupio taj presudan trenutak koji je presudio Oliviji i tko je bio taj tko je to učinio.

Roman je napet i zanimljiv, i na dijelovima vrlo emotivan, što me iznenadilo. Nekako ne očekujete takvu emotivnost u trilerima. Tajne iz prošlosti, povezane s osobnim tragedijama likova, istovremeno su ono što te likove sputava, ali i ono pomoću čega mogu pronaći iskupljenje i nastaviti dalje. Sve se to sjajno vidi upravo na Abi, koja se kroz priču mijenja i sazrijeva na načine na koje u početku zasigurno nije mislila da je moguće da se to njoj dogodi.

Više obiteljska drama no pravi punokrvni triler, ovaj roman ima nešto od oba ova žanra: napetost i misteriju trilera, emocije i istraživanje ljudskih karaktera obiteljske drame. Kraj, koji će donijeti sve odgovore na sva pitanja, gorko je sladak: vrlo je emotivan, tragičan, ali uz prstohvat nade da će sve biti bolje. Čak i ako mislite da ste tvrd orah, možda će vam zatrebati maramica.

____________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/32mXmuO

ponedjeljak, 12. travnja 2021.

FONDACIJA, Isaac Asimov

Izdavač: Koncept izdavaštvo, 2020.
1. knjiga istoimenog serijala
[eng. Foundation]
Prijevod: Nada Mihelčić 

Među velikanima znanstveno-fantastičnog žanra ime Isaaca Asimova posebno se ističe. Uz Clarkea i Heinleina, Asimov spada u sam vrh majstora ovog žanra, a od ove trojice, iskreno, teško je reći tko je prvi, tko drugi, a tko treći; najbolje ih je sve smjestiti na prvo mjesto SF-a.

Jako me razveselila činjenica da se u zadnjih godinu-dvije sve više počinju objavljivati reizdanja znanstveno-fantastičnih remek-djela, poput nedavno objavljene Herbertove 'Dine', a Asimovljeva 'Fondacija' svakako je jedno od spomenutih remek-djela SF-a.

Obujmom relativno kratka, prva knjiga istoimenog serijala sadrži priču čija radnja obuhvaća na stotine godina, pričajući nam o raspadu i ponovnom nastajanju jednog golemog galaktičkog carstva, vodeći nas povijesno-političkim etapama u razmacima od nekoliko desetljeća, pa i stoljeća, kroz koje se sve to događalo. A navedeni događaji, osim vremenski, raštrkani su i teritorijalno, odnosno odvijaju se u različitim dijelovima svemira, na različitim planetima, različitim republikama i carstvima koje su nekad činile jedno golemo galaktičko Carstvo.

Hari Seldon, začetnik znanstvene grane pod nazivom psihohistorika, koja se bavi matematičkim i statističkim predviđanjem budućih događaja, predvidio je pad galaktičkog Carstva i uništenje njegovog centralnog planeta, Terminusa. Kako bi umanjio kaos i anarhiju koji bi nakon tog pada nastali, i ubrzao proces stvaranja novog Carstva, Seldon okuplja određen dio znanstvenika i stručnjaka i odvodi ih na planet na samom rubu galaktike, gdje osniva Fondaciju.

Inicijalna zadaća Fondacije je prikupiti svo ljudsko znanje i ovjekovječiti ga u opsežnoj Enciklopediji, koja će kasnijim generacijama pomoći da brže uspostave red i prosperiraju, nakon što Carstvo bude uništeno ratovima, a galaktika razlomljena na međusobno suprotstavljene frakcije. No, Fondacija ima i jednu drugu zadaću, onu koju joj je Seldon zapravo namijenio, a koja će se tek razotkriti godinama poslije, kad za to dođe pravo vrijeme. No, do tog vremena, Fondacija će morati proći kroz razne krize, koje bi ju jednako lako mogle uništiti, kao i učiniti ju ključnom u stvaranju novog Carstva.

Ova knjiga, kao što sam već spomenula, na relativno malenom broju stranica sadrži toliko toga! Asimov je maestralno prikazao korake u ponovnom uspostavljanju kontrole nad čitavom galaktikom, vodeći se određenim pravilima i zakonima uzročno-posjedičnih veza koje, ukoliko ih se slijedi onako kako treba, nužno vode k uspostavljenom cilju. Uloga politike i pojedinaca koji u ključnim trenucima tu politiku vode i, po potrebi, mijenjaju, upregujući ju katkad i za vlastite potrebe i ciljeve, ovdje je potanko razrađena, dajući nam uvid ne samo u to kako bi jedan ovakav pothvat funkcionirao u uspostavljanju dalekog galaktičkog carstva, već prikazujući nam i parafrazirajući kako to otprilike izgleda bilo gdje, ovdje i danas.

Iako obuhvaća mnogo toga, radnja se odvija dosta brzo, knjiga je ispunjena dinamičnim i pametnim dijalozima, zbog kojih čitanje ide jako brzo. A i koji su užitak za čitati!

Mnogi čitatelji postavljaju pitanje kako čitati ovaj serijal: kronološki prema datumu objavljivanja ili prema radnji? Odgovor je: i jedno i drugo je okej. Ja sam više pripadnik redoslijeda objavljivanja, ali svatko čita kako mu paše - i serijal dobro funkcionira u oba slučaja.

Reizdanje drugog dijela serijala već je objavljeno, tako da svi vi koji volite SF jednako kao i ja, možete nastaviti s čitanjem. I treći dio nam dolazi uskoro. Ako ste oduvijek planirali pročitati Asimova, ali nikad nije došao na red, sad je prilika. A ako vam, pak, Asimov nikada nije došao na 'radar', preporučam! On je svakako jedan od pisaca čije bar jedno djelo u životu morate pročitati. Zašto ne bi započeli s ovim?

_________________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3dUjnqc

nedjelja, 11. travnja 2021.

NAĐI ME, André Aciman

Izdavač: Sonatina naklada, 2020.
nastavak romana 'Zovi me svojim imenom' 
[eng. Find me]
Prijevod: Marko Maras

"Tata, ovo ti nikad nisam rekao, ali jedne noći bio sam mrtav pijan, ispovraćao sam se kod Pasquinova kipa i nikad u životu nisam bio tako ošamućen, ali dok sam se naslanjao na ovaj zid i dok me je Oliver držao, znao sam unatoč pijanstvu da je to moj život, da sve što je bilo prije s drugima nije čak ni gruba skica ili sjena onoga što mi se događa. A sada, deset godina kasnije, kad pogledam ovaj zid pod ovom starom uličnom svjetiljkom, opet sam s njim i kunem ti se, ništa se nije promijenilo. Za trideset, četrdeset, pedeset godina, osjećat ću se jednako. U životu sam upoznao mnogo žena i još više muškaraca, ali ono što je ostalo zapečaćeno u ovom zidu zasjenjuje svakoga. Kad dođem ovamo, mogu biti sam ili s drugima, na primjer s tobom, ali uvijek sam s njim. Ako bih jedan sat stajao zagledan u ovaj zid, jedan sat bih proveo s njim. Ako bih se obratio ovom zidu, on bi mi odgovorio.

-Što bi ti rekao? - pitala je Miranda, posve očarana Eliom i zidom.
-Što bi rekao? Jednostavno: 'Potraži me, nađi me.'
-A što ti kažeš?
-Kažem isto. 'Potraži me, nađi me.'"


U romanu 'Zovi me svojim imenom' André Aciman opisao nam je jednu od najljepših ljubavnih priča suvremene književnosti. S Eliom i Oliverom smo voljeli, patili, disali. Imali su nešto posebno, nešto što se ne zaboravlja, ljubav kakvu nađeš samo jednom u životu, i to ako imaš sreće. Nije im bilo suđeno svoju ljetnu romansu nastaviti, ispriječio se život, odrastanje, (pogrešne) odluke. Ova je knjiga postavila pitanje može li prva ljubav biti ona prava, trajati zauvijek?

Sada, u ovom nastavku Elijeve i Oliverove priče, Aciman nam daje potpuni odgovor na to pitanje, postavljajući još jedno: može li prava ljubav ikada umrijeti?

Knjiga se sastoji od četiri priče muzikalnih naslova: tempo, cadenza, capriccio, da capo, a osim o ljubavi, priča nam i o glazbi, koja je uvijek imala snažnu ulogu i u Elijevu i Oliverovu životu.

Priče su ispričane iz različitih perspektiva, preko različitih likova. U prvoj, Elijev otac putuje u posjet Eliju, a na tom putu upozna ženu koja će mu promijeniti život. U drugoj, Elio upoznaje Michela, nekoga s kim ponovno upoznaje ljubav, ali tko ga na svoj način podsjeća i na onu ljubav koju je imao s Oliverom, a koja ga nikada nije napustila. U trećoj, Oliver i njegova supruga priređuju oproštajnu zabavu u svom njujorškom stanu, koja će Olivera potaknuti na promišljanja o vlastitom životu i svim onim nikad prežaljenim i nikad učinjenim koracima, posebno jednom, koji uključuje i Elija. U četvrtoj, Elio i Oliver se konačno ponovno susreću - i dobivaju kraj kakav su oduvijek trebali dobiti.

Nekako sam očekivala da će Elio i Oliver odmah biti u središtu radnje ove knjige, ali, u prvoj priči, Elio je tek sporedan lik, dok je Oliver poput duha o kojem se govori, ali koji nije ondje i prisutan. U drugoj priči, Oliver ostaje duh, a Elio postaje centralni lik, dok se u trećoj te uloge obrću. Tek u četvrtoj dobivamo ono što nam je ova knjiga i obećala: ponovni susret dvojice ljubavnika, nastavak - i završetak njihove priče. Sviđa mi se ovaj način na koji je Aciman ovaj nastavak konstruirao, dajući nam uvid u živote obojice nam dragih likova, na početku posredno, malo po malo im se približavajući, prateći glazbeno-ljubavni koncert u naslovnom ritmu svake od četiriju priča: tempo, cadenza, capriccio, da capo.

U sve četiri priče Aciman istražuje značenje prave ljubavi, snagu osjećaja, sve boje strasti i svu dubinu ljudske intime i emocija, propitujući kolika je zapravo snaga prave ljubavi. Može li takva ljubav ikada umrijeti? Mislim da je odgovor na ovo pitanje očit, no, najbolje će vam ga dati upravo Elio i Oliver.

"Ako upita koliko ostajem, reći ću mu istinu.
Ako upita gdje mislim spavati, reći ću mu istinu.
Ako upita.
Ali neće pitati. Neće morati. On zna."

________________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3s8L0B1

subota, 10. travnja 2021.

THE PRIORY OF THE ORANGE TREE, Samantha Shannon

Izdavač: Bloomsbury, 2019.

Kako napisati recenziju epskog fantasy romana, kad znaš da ta recenzija neće ni blizu biti tako epska, niti tako fantastična?

Eh.

Samanthu Shannon zavoljela sam sa 'Sezonom kostiju', i već nakon te jedne knjige bila sam sigurna da ću ju voljeti zauvijek. Dva nastavka 'Sezone', i jedan epski standalone roman kasnije, potpuno sam sigurna u ovaj svoj zaključak. Njeno pisanje me oduševljava, i svakoj novoj knjizi neizmjerno se veselim. Šteta što je hrvatski prijevod genijalne 'Sezone kostiju' završio s drugim nastavkom. :(

'Priory' je jedan ogroman književni zalogaj. I ne kažem to samo zato što se proteže na 830 stranica. Ovaj roman obuhvaća detaljne opise dvaju carstava, od njihovog ustroja, sustava vrijednosti, masivnih teritorija, vladajućih loza (kojih je bilo poprilično!), povijesnih događaja, do trenutne situacije, aktualnih previranja, borbi za vlast, dvorskih intriga, i tisućugodišnje prijetnje koja se polako budi, a koja bi svojom vatrom mogla pokoriti čitav svijet.

And then, there were dragons.

Dajte mi zmajeve i budite sigurni da će mi se u 90% slučajeva knjiga koja ih sadrži 100% svidjeti. Ne znam točno otkud mi baš ovih 90% slučajeva, jer se trenutno ne mogu sjetiti apsolutno niti jedne knjige sa zmajevima koja mi se nije svidjela, ali ostavit ću si otvorenu i tu (koliko god infinitezimalnu) mogućnost. :D

Naslovni 'Priory of the Orange Tree' odnosi se na skupinu žena ratnica koje se stoljećima bore protiv one prijetnje koju sam ranije spomenula i koje se pripremaju za njen povratak. Ime te prijetnje (ironično! :)) je The Nameless One i ona se odnosi na golemog zmaja, predvodnika vatrene vrste zmajeva kojima je cilj svojom vatrom sažgati čitav svijet i pokoriti ga svojoj volji. Prije 1000 godina, upravo to se i dogodilo, ali je jedna hrabra junakinja (ili jedan hrabri vitez, ovisno o tome koje carstvo pitate za verziju događaja), stala na put The Nameless Oneu i vezala ga na 1000 godina. 1000 godina, ali ni dan više.

Nakon tog nemilog događaja otprije tisuću godina, dio ljudi, tj. cijeli zapadni dio svijeta, s mržnjom gleda na sve zmajeve i želi ih sve istrijebiti. Uključujući 'Priory'. U međuvremenu, istočni dio svijeta dom je drugačije vrste zmajeva, s kojima žive u miru i suradnji. Ova dva kraja svijeta - istok i zapad - međusobno se ne podnose, uglavnom ignoriraju i prekinuli su gotovo sve kontakte, osim nešto malo trgovine. No, kako nova prijetnja jača, ovo bi se moglo promijeniti.

Glavna su okosnica priče dvije djevojke - Tane i Ead. Jedna se upravo sprema položiti ispit najveće časti u svojoj zemlji i postati jahačicom zmaja, dok je druga tajna namjesnica 'Priorya' na dvoru kraljice Sabran, čiji život joj je dužnost sačuvati kako bi Sabranino carstvo ostalo stabilno. U moru intriga, nepredviđenih događaja i životnih okolnosti, dvije će djevojke jedna drugu susresti - i otkriti ključ kojim bi mogle poraziti The Nameless Onea jednom zauvijek. No, za to će biti potrebna suradnja dvaju svjetova koji jedan drugoga jedva razumiju, ako već ne i otvoreno mrze, puno dobre volje, malo sreće i puno teškog rada da se sve to ostvari.

Kad sam tek počela čitati ovaj roman, teško sam se snalazila među svim tim likovima, mjestima i događajima iz povijesti koje sam tek trebala upoznati da bih u potpunosti razumjela svijet u koji sam upala. Napravila sam i tu pogrešku da sam bacila oko na kraj romana, na kojem se nalazi popis likova i događaja po godinama, kojih je bilo toliko da sam mislila da nikad neću u potpunosti shvatiti tko je tko i kamo pripada. No, nakon nekog vremena ipak sve pohvataš i počneš se snalaziti.

Poglavlja su, ovisno o tome gdje se radnja odvija, naslovljena s 'East' ili 'West'. Istočni mi je dio bi nekako draži za čitanje, prvenstveno zato jer je odmah u začetku sadržavao zmajeve (ah!), a i zato što se ovaj zapadni dio većim dijelom prve polovine knjige bavio svakodnevnim dvorskim dogodovštinama, što znači beskrajnim druženjima kraljice Sabran i njezine svite dama, dvorskim tračevima i opisima uobičajenih dužnosti kraljičine družbenice. Što će reći, ne baš osobito zanimljivim stvarima, dok su s se istočne strane već gomilale prevare, životni preokreti, navirali gusari i... jesam li spomenula zmajeve? :D

Nakon što se počneš snalaziti u samoj toj masivnosti ove priče, shvatiš gdje se nalaziš na karti teritorija na koji se odnose pojedina poglavlja, i shvatiš tko je tko u gomili likova koji ovu priču nastanjuju, shvatit ćeš i da si već preduboko u priči i da ne želiš van. Već sam spomenula da Samantha Shannon fantastično piše. A ova je priča definitivno fantastična, epski fantasy koji te posve obuhvati. Carstva na umoru, izdizanja novih carstava, tajna društva, zmajevi, epska borba dobra i zla, magične moći, dvorska previranja, avanture, opasnosti, neočekivani savezi, zatiranje starih i zadrtih tradicija... sve je to tu, i više! A najveći plus cijele ove epske sage je to što su svi najvažniji likovi žene i što cijela priča počiva upravo na ženama. Epski feminizam, mogla bih reći. Sjajan dodatak vrlom novom svijetu neustrašivih heroina koji su već dobrano začele Sarah J. Maas, Suzanne Collins, Veronica Roth i druge neustrašive spisateljice. Itekako lajkam! 

_________________________________

Kako do knjige: https://amzn.to/3sfMMk1

ponedjeljak, 29. ožujka 2021.

ANNA, Niccoló Ammaniti

Izdavač: Vorto Palabra, 2020.
Prijevod: Snježana Husić 

Kod većine distopija, koje već prema nazivu žanra opisuju katastrofalne i apokaliptične budućnosti, uvijek postoji ono neko zrnce nade da će, s vremenom i/ili trudom, stvari krenuti na bolje. Ammaniti je, u tom slučaju, beznadan.

Koliko te zadivi ljepotom proze i privuče likovima, toliko te ova njegova priča i slomi.

Okosnicu radnje čini djevojčica Anna. Nakon što je iznenadna i opaka bolest, koju su jednostavno nazvali 'Crvena', svijet posve lišila odraslih, na njemu su ostala samo djeca. No i ona su imuna samo do određene dobi: kako stare, tako im sve više prijeti opasnost od 'Crvene', a time i neizbježne smrti.

Anna je nadomak pubertetu, što znači nadomak dobi u kojoj bi mogla oboljeti, pa njena priča već na samom početku izgleda kao priča koja ima svoj rok trajanja - koji, kako se čini, neće biti dug. Bez odraslih, bez struje, bez svih modernih pomagala na koje smo kao čovječanstvo navikli, život je sam po sebi težak i oskudan. Nesmiljeni požari dodatno su opustošili područje Sicilije, na kojem zatječemo Annu, i natjerali ondje preživjelu djecu da se snalaze kako znaju i umiju, tragajući za još kojom konzervom hrane u već opustošenim supermarketima.

Anna još živi u obiteljskoj kući s mlađim bratom Astorom, kojeg pokušava sačuvati od opakog vanjskog svijeta, u kojem ne vlada samo neimaština, već i razne dječje bande i divlje životinje, posebno psi, koji te u potrazi za hranom mogu bez problema rastrgati.

No, čak i u ovom surovom svijetu bez budućnosti, Ammaniti će nam uspjeti prikazati i malo radosti, i tračak prijateljstva, i pokoju mrvicu dobrote, brige za druge; pa i hrabrosti, ustrajnosti i požrtvovnosti.

Ovaj roman ima nešto od McCarthya i Margaret Atwood, on je poput neobičnog spoja 'Gazele i Kosca' i 'Ceste'. Surova stvarnost bori se s ljepotom proze koja ju opisuje, nagon za preživljavanjem sukobljava se sa željom za pripadanjem, s dopuštanjem sebi da ti do nekoga bude stalo iako bi te to moglo odvesti u još veći očaj no što ga trenutno osjećaš.

A onda, tu je i jedan pas. 💕

Pas koji je isprva prikazan kao nešto čega se treba bojati, ali kojeg čak ni tada nisam mogla mrziti. I ovaj pas, kao i svi likovi s kojima će vas Ammaniti malo-pomalo upoznati, ima svoju tužnu pozadinsku priču, zbog koje je njegova sudbina (kao i sudbine svih njih, uostalom) još tragičnija i još više te slomi.

Nije sve tako crno, ima u ovoj priči i lijepih trenutaka, i dobrih dana, pa čak i mrvica kakve-takve nade u bolje sutra, koliko god to sutra bilo ograničeno vijekom trajanja. Ne znam jeste li čitali McCarthyevu 'Cestu', ali ova priča - to je to, možda ipak mrvicu manje sumorno. Samo što ovdje ne pratimo oca i sina, već sestru i brata.

Zanimljivo je napraviti i poveznicu s aktualnom situacijom pandemije, oko koje se, koliko vidim, baš nitko posebno ne uzrujava. Ovaj roman na sličan način prikazuje kako je jedan virus pomeo čitav svijet - odnosno prikazuje stanje koje je nakon toga ostalo - samo što je virus u ovom slučaju bio puno brži i opakiji od ovog s kojim se mi trenutno borimo. Pomalo vas tjera na razmišljanje o tome koliko je mala ta razlika, i što da je...?

Nadajmo se da odgovor na to nećemo nikada morati saznati. Osim, dakako, u fiktivnim distopijama. 

________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/31uYj3K

petak, 26. ožujka 2021.

UNFU*CK YOURSELF / SREDITE SE: Iziđite si iz glave i počnite živjeti, Gary John Bishop

Izdavač: Stilus knjiga, 2020.
[eng. Unfu*k yourself]
Prijevod: Jasmina Čulo 

Nisam baš od samopomoćnica, ako me pratite, to već dobro znate. No, tu i tamo, neka uspije uhvatiti moju pozornost. Ova ju je uhvatila, kako naslovom, tako i pitanjem koje vrišti s korica: "Dosadilo vam je osjećati se us*ano?". Bome jest, dosadilo mi je, pa sam odlučila zaviriti.

Autor Gary John Bishop svojim je pristupom 'urbane filozofije' dogurao do jednog od najpoznatijih life-coacheva današnjice. Ono što ga razlikuje od drugih njegov je pomalo drzak pristup u obraćanju klijentima, kojeg ćete imati prilike vidjeti i u ovoj knjizi. Bishop vam se obraća izravno, bez dlake na jeziku, bez uljepšavanja. Ne pokušava ublažiti ono što zapravo ne želiš čuti, već ti to izravno viče u facu. Neki će ovaj pristup smatrati osvježavajućim, neki će ga mrziti. No, bit onoga što Bishop iznosi i u svojim predavanjima i u ovoj knjizi je zapravo vrlo jednostavna i - posve istinita.

Mi nismo svoje misli, mi smo svoja djela. Jednostavnije rečeno: prestani (pretjerano) razmišljati, trgni se, pokreni i - djeluj!

Ne postoji neka revolucionarna metoda kojom se ovo gore navedeno može lako postići. Ako niste motivirani za promjenu i djelovanje, vjerujem da vas ni ova knjiga neće previše potaknuti da se trgnete i pokrenete. U tom smislu, ova vam knjiga neće reći ništa što već i sami ne znate, ali, možda će vam konačno to što ionako znate da trebate napraviti viknuti u facu da konačno to i napravite, pa ćete uzdahnuti i - barem pokušati.

Puno nas, a ja pogotovo, gubi mnogo vremena na promišljanje o različitim stvarima, situacijama i planovima, čekajući da se neke stvari (koje ne znamo točno baš ni koje su) poslože pa da možemo krenuti kamo, i s čim već, želimo krenuti. Sve je to u biti samo gubljenje vremena, besciljno stajanje u mjestu. Jer, ništa se neće pokrenuti ako se mi sami ne pokrenemo, ne postoji magični trenutak u kojem će se sve posložiti kako treba pa da nam od tog trenutka sve magično krene nabolje. Ne, za sve što želimo, za svaki cilj koji želimo ostvariti, moramo napraviti plan i - ključno - krenuti taj plan izvršavati i toga se držati.

Ova knjiga ne daje neke savjete kako se konačno pokrenuti i prestati razmišljati, ona samo kaže: ajde! Samo prestani. Kreni. Teško je, da, ali treba samo početi djelovati, jer, jednom kad počneš automatski ćeš prestati razmišljati o milijun stvari koje su te do tada sprečavale da počneš i svaki idući korak bit će tim lakši. Ali treba biti ustrajan, što je problematično, jer se većini nas sve to skupa jednostavno - ne da.

Bishop iznosi nekoliko mantri, poticajnih rečenica koje predlaže da sami sebi izgovaramo u trenucima u kojima nam je potrebna motivacija da ostanemo u pokretu. Možete ih isprobati pa vidjeti kako će ići. Knjiga je pisana vrlo jednostavno, i vrlo je izravna. Također, jako se brzo čita.

Dakle, kako izaći iz vlastite glave i krenuti živjeti? Ova knjiga kaže: samo kreni, i nastavi se kretati, pa će s vremenom biti lakše. It's that simple.

Iako je samopomoćnica, ovu knjigu ne bih opisala kao ruku pomoći koja ti se pruža da te izvuče na pravi put. Ne, ne. Ova je knjiga više poput šamara, koji će te opaliti i reći ti da prestaneš kukati i čekati na tko zna što, nego da se okreneš u smjeru u kojem želiš ići i jednostavno, dovraga, onamo kreneš.

Koliko je ova metoda uspješna, morat ćete vidjeti sami za sebe. Ponekad je, doduše, šamar sve što je potrebno za trgnuti se iz letargije. Na kraju krajeva, there's nothing to lose but time. 

_______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3d4VcF8