četvrtak, 4. ožujka 2021.

VJEŠTICE, Roald Dahl

Izdavač: Znanje, 2020.
[eng. The Witches]
Prijevod: Nika Radić

"U bajkama, vještice uvijek nose budalaste crne šešire i crne plašteve i jašu na metlama.
Ali ovo nije bajka. Ovo je o PRAVIM VJEŠTICAMA."


Prvi put objavljen prije 38 godina, ovaj roman Roalda Dahla jedan je od njegovih najpoznatijih i, ako mene pitate, najzabavnijih. Doživio je čak dvije ekranizacije, bio pretvoren u radio-dramu, operu, a zaživio je i na kazališnim daskama. Koju god njegovu adaptaciju da ste pogledali ili poslušali, jednostavno morate pročitati i original koji je sve to inspirirao.

Upotpunjen ilustracijama Dahlovog vjernog književnog suputnika Quentina Blakea, ovaj je roman omiljena zabava djece i, općenito, čitatelja svih uzrasta.

Roman nam priča o jednom dječaku i njegovoj baki i njihovoj hrabroj borbi s vješticama Engleske.

Možda mislite da je vješticu lako prepoznati i uočiti, ali upravo je u tome stvar: vještice se tako dobro uklapaju u svaku sredinu da je gotovo nemoguće reći tko je, a tko nije vještica. Ipak, postoje mali znaci raspoznavanja, koje valja vrlo pažljivo gledati i za tim znakovima tragati. (Rekla bih vam koji su, ali bolje je da to držimo u tajnosti. Nikada ne znate vreba li negdje u blizini kakva vještica, spremna otkriti naša tajna oružja za borbu s njome i njoj sličnima.)

Dječak iz ove priče, usred bezbrižnog odmora s voljenom bakom, slučajno nabasa ne na jednu, ni na deset, nego na čitavu gomilu vještica, koje baš u istom hotelu u kojem su on i baka odsjeli upravo održavaju konferenciju koja okuplja baš sve vještice Engleske, uključujući i strahovitu vrhovnu velevješticu. Slučajno se našavši na krivom mjestu u krivo vrijeme, ovaj hrabri dječak posvjedočit će groznom planu groznih vještica da se jednim potezom riješe sve djece u čitavoj Engleskoj.

Uz malo lukavstva, puno hrabrosti i ponešto domišljatosti, dječak i njegova baka možda imaju šansu ne samo spriječiti vještice da svoj grozni plan provedu, već i pobijediti te vještice jednom zauvijek. No, da bi to postigli, morat će proći kroz svašta, uključujući i postati miševima. (Duga je to - i urnebesno zabavna - priča. Vidjet ćete. ;))

Vrckava, zabavna - a ponekad i malo strašna - priča o strašnim vješticama koje iz dna duše mrze svu djecu ispričana je upečatljivim stilom jednog i jedinog Roalda Dahla, a uz nju ćete se zabaviti, nasmijati i podsjetiti na sve one najbolje stvari vašeg djetinjstva. Bilo da ovaj roman čitate radi sebe, ili ga čitate svojim klincima ili zajedno s njima, jednako će vas očarati.

Dahlovi likovi uvijek su specifični, nipošto uobičajeni i unutar nekih normi. Često su neposlušni, pomalo buntovni, čak drski. No, suočeni s prijetnjom, uvijek reagiraju onako kako bi svi junaci trebali reagirati - hrabro i neustrašivo.

Dahlu su često zamjerali da način na koji piše o djeci - koja su uvijek junaci njegovih romana - nije baš laskav, odnosno da se ponekad čini kao da ni sam pisac ne voli djecu, budući da ih uvijek postavlja u grozne situacije, među ljude koji ih zlostavljaju, zanemaruju ili im suprotstavlja negativce koji - doslovno - tu djecu mrze, kao što je ovdje slučaj s vješticama. No ono što je Dahl u svojim romanima tako sjajno prikazao je zapravo to da prijetnja djeci nikada nisu čudovišta sama po sebi, već ljudi koju su zapravo čudovišta pod maskom ljudskosti. Možda su upravo zato Dahlovi romani toliko popularni - jer nam prikazuju opasnosti stvarnosti, vješto upakirane u najčudnovatije priče i dogodovštine, i jer šalju poruku da je sve te opasnosti itekako moguće savladati. Čak i ako si samo miš.

Mislim da ne moram posebno naglašavati da su knjige Roalda Dahla apsolutni must have u svakoj dječjoj biblioteci, ali posebno ću naglasiti da je upravo ova knjiga ona koju morate u toj biblioteci imati. Ona je Roald Dahl u svom najboljem izdanju. Svakako pročitajte! I pripazite na vještice. Nikada ne znate otkuda vrebaju i kakve nove spačke smišljaju. ;)

________________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/3qkXGUq

nedjelja, 14. veljače 2021.

POLAGAN POGLED NIJEMIH STVARI, Patrick Rothfuss

Izdavač: Vorto Palabra, 2020.
Novela iz serijala Kronike Kraljosjeka
[eng. The slow regard of silent things]
Prijevod: Petra Mrduljaš Doležal

"Možda ne trebate kupiti ovu knjigu."

Kada neka knjiga započne ovakvom rečenicom, već u startu ne znate što pomisliti o samoj knjizi, čak i ako ste bili uzbuđeni dok ste ju iščekivali i nabavljali. Možda neuobičajen i podosta sumnjičav, autorov proslov koji je ovako započeo zapravo me samo još više zaintrigirao za priču koja leži unutar korica ove knjige.

Radi se o noveli iz svijeta Rothfussovih 'Kronika Kraljosjeka', koja je radnjom smještena nakon druge knjige ovog serijala. Radnjom je možda loš izbor riječi jer ova novela u biti i nema neku radnju, ali o tome ću malo poslije. Htjela bih vam prvo reći zašto sam ju uopće krenula čitati.

Najprije da vam priznam, ne, nisam (još) pročitala 'Kronike Kraljosjeka'. Također, imam čitalački OCD koji mi uglavnom brani čitanje izvan redoslijeda propisanog serijalom. A opet sam prije prve dvije knjige pročitala baš ovu novelu. Zašto? Pa... Rothfuss u proslovu kaže kako ova novela nije dobar izbor za započeti sa serijalom. Kaže i kako je svijet koji je stvorio puno bolje objašnjen u prve dvije knjige. Kaže i da novela priča o jednom od najzagonetnijih likova serijala, Auri. No, također kaže i kako bi oni koji su čitali 'Kronike Kraljosjeka', i oni kojima se svidio lik Auri, mogli ostati razočarani ovom pričom jer u njoj neće pronaći ono što traže. Pomislila sam, nakon svega toga, plaši li me više pomisao da ništa neću razumjeti, jer nisam čitala serijal, ili pomisao da će me novela razočarati nakon što ga pročitam?

Ispalo je da je strah od razočaranja veći, pa sam zagušila svoj OCD i odlučila pružiti joj priliku. Napokon, uvijek ju mogu ponovno pročitati nakon što pročitam serijal, zar ne?

Aurina priča neobična je priča, što je nešto što i sam Rothfuss više puta spominje u proslovu i, kasnije, pogovoru. Ova priča nema radnje, napetosti, sukoba, dijaloga. Prati samo jednog jedinog lika i njenu svakodnevnu, iako neuobičajenu i tajanstvenu, rutinu, koja se proteže kroz splet zamršenih podzemnih hodnika i prostorija, koji više nalikuju nekakvom zapetljanom krtičnjaku nego nečemu u čemu živi jedna sitna djevojka. Auri pronalazi i brine za različite predmete koji joj na neki način govore i kojima pronalazi ime i njihovo savršeno mjesto. Jer, sve ima svoje pravo mjesto. A na Auri je da to mjesto čuva i održava, i brine za stvari koje ondje s njom obitavaju.

Iako joj nedostaju neki uobičajeni elementi koji tvore svaku priču, i iako se možda čini dosta suhoparnom i prepunom... pa, ničega, zapravo, nekako mi se njom bilo vrlo lako povezati. Auri je pomalo neobična, slomljena i osamljena djevojka, okružena kaosom prostorija, hodnika i stvari u kojima samo ona nalazi neki neobičan red. Nije svaki dan u Aurinom svijetu dobar, ima onih u kojima joj sve polazi od ruke s lakoćom, a ima onih u kojima ništa nije kako bi trebalo biti. A stvari koje pronalazi, iako nijeme i trome, tvore svojevrsni splet dodatnih likova, koje na neki neobičan način osjećate i za koje brinete. Šašavo je, znam, ali ne znam kako bih to objasnila.

Ne znam što očekujete od ove priče: uvod u svijet 'Kronika Kraljosjeka', ili neki njegov smisleni nastavak. Nećete dobiti ni jedno ni drugo, baš kao što je Rothfuss i najavio. Ova je priča puno neobičnija, ne uklapa se ni u što, ne odaje puno toga. Ali daje vam pogled u Aurin svijet, onaj izvana i onaj unutar nje same, a lik Auri je takav da ćete se ili s njim instantno povezati ili nećete baš ništa kužiti.

Da sumiramo, ovo nije priča namijenjena svima, čak ni poklonicima serijala 'Kronika Kraljosjeka'.

Rothfussovim riječima:

"Čitatelji nešto očekuju. Ljudi će ovo pročitati i ostati razočarani. Ne pruža ono što bi normalna priča trebala pružati."

Riječima njegove prve čitateljice:

"Neka ti drugi ljudi čitaju svoje normalne priče. Ovo nije priča za njih. Ovo je priča za ljude kao što sam ja."

Mislim da će vam ova priča najbolje sjesti ako u Auri prepoznate neki djelić sebe. Ako ste možda mrvicu neobični, mrvicu napuknuti, mrvicu drugačiji. Rothfuss ju isprva nije ni htio objaviti, misleći kako se apsolutno nikome neće svidjeti. A onda ju je ipak dao nekolicini ljudi na testno čitanje i svima se baš svidjela. Meni također. Teško je reći kome će se ova priča svidjeti, a kome ne. Bi li 'Kronike Kraljosjeka' mogle i bez nje, ili čini njihov nezaobilazan dio? Najbolje da to sami ustanovite.

"Ova priča je za malčice slomljene ljude na svijetu.
Ja sam jedan od vas. Niste sami. I meni ste prelijepi."

 _________________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/37aJUNh

četvrtak, 4. veljače 2021.

TIJELO DOM, Rupi Kaur

Izdavač: Stilus, 2020.
[eng. home body
Prijevod: Ira Martinović

Nakon što su se prve dvije zbirke Rupi Kaur - 'mlijeko i med' i 'sunce i njeni cvjetovi' - prodale u milijunima primjeraka, završile na vrhovima top lista bestselera i priskrbile joj preko milijun pratitelja na društvenim mrežama, treću je zbirku - kako kaže sama Rupi - bilo nešto teže napisati.

U intervjuu za CBC Radio, Rupi je ispričala kako se tijekom pisanja treće zbirke pjesama borila s tjeskobom i snažnim osjećajem nedoraslosti, brige i straha da više nikada neće napisati nešto što će ponoviti uspjeh prve dvije zbirke.

Velik dio ove zbirke bavi se upravo tim njenim strahovima, problemima depresije, anksioznosti, pritiska da ponoviš uspjehe iz prošlosti i straha od neuspjeha. Problemi su to s kojima se svi mi neprestano nosimo, zbog čega će upravo ove pjesme publici zvučati možda bliže no ikad.

"depresija je tiha
ne čuješ je kako se prikrada
a odjednom je
najglasniji glas u tvojoj glavi"


Zbirka je podijeljena na 4 dijela: um, srce, odmor i buđenje i bavi se unutarnjim borbama sa samom sobom, prevladavanjem osjećaja neadekvatnosti i sumnje u samu sebe, te konačnim samoprihvaćanjem i slobodom koju ono donosi.

Velik dio Rupinih pjesama ponovno je u znaku žena i ženstvenosti, što se dosada pokazalo njezinim zaštitnim znakom, a i ovoga se puta Rupi pozabavila i aktualnim društvenim temama: položajem žena u društvu, problemima zlostavljanja žena i osude žrtava, te rasnim problemima, neizravno aludirajući na aktualne #metoo i #blacklivesmatter pokrete. Feminizam je još jednom snažna nota u svim njenim pjesmama, baš kao i slavlje žena, ženske snage i svega što žene čini ženama.

Ni tema pandemije nije izostavljena iz ove zbirke, a stranica koja se na tu temu odnosi najdraža mi je u cijeloj zbirci - a ta stranica ujedno pokazuje i upravo koliko Rupina poezija može biti jezgrovita i pronicljiva, sadržavajući golemo značenje i zadirući u samu bit problema o kojem govori, i to samo jednim jedinim stihom:

"naši najstariji nisu potrošna roba"

Može li samo jedan stih činiti čitavu pjesmu? Je li tzv. 'insta-poezija' 'prava' poezija i možemo li uopće tvrditi da postoji nešto što je 'prava' i 'kriva' poezija? Može li samo nekoliko riječi toliko točno opisati upravo to kako se sada osjećate, možete li se zbog nekoliko stihova osjetiti povezanima s masom drugih ljudi, koji se osjećaju baš isto kao i vi? Odgovori su da, da, da i da.

Uvijek će postojati ljudi koji će tvrditi da je prava poezija samo ona zaključana rimom i formom, da su prave knjige samo one papirnate, da su pravi pisci samo... ne znam. Za mene, Rupi i njena poezija nešto su posebno. Inspiracija, utjeha, motivacija; osnaženje, ohrabrenje, podrška; suputnica, prijateljica, sestra - svakome će ova knjiga predstavljati nešto drugo, ovisno o trenutku i raspoloženju u kojem će ju čitati. Otkrijte što će predstavljati vama.

"sada kada si slobodna
i jedino što te obavezuje
jesu tvoji snovi
što ćeš sada
sa svim tim vremenom"

__________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/3tukHXG

ponedjeljak, 1. veljače 2021.

PREGRŠT PRAŠINE, Evelyn Waugh

Izdavač: Mozaik knjiga, 2019.
[eng. A handful of dust]
Prijevod: Petra Mrduljaš

Postoji puno raznih začina kojima će pisci začiniti svoja djela, a meni omiljeni je - sarkazam. Kad bi postojao slikovni rječnik u kojem bi kao objašnjenje svake riječi stajala samo jedna slika, slika ovog romana savršeno bi prikazala upravo sarkazam, budući da on ovdje doslovno pršti sa svake stranice, viri iz svake rečenice. Ne govorim to u lošem smislu i ne mislim da je pretjerano upotrebljavan (može li uopće negdje biti PREVIŠE sarkazma? :)), sarkazam se ovdje savršeno upio u tekst i priču i baš je taman.

Iskreno, kad sam tek dobila ovu knjigu u ruke i pročitala o čemu se radi, nije me pretjerano zaintrigirala. Čak sam razmišljala hoću li je uopće pročitati, ali nešto me nagnalo da je baš sada uzmem u ruke. Srećom da jesam, jer propustila bih nešto neočekivano zabavno i pitko - baš pravi gušt za čitanje!

Roman govori o engleskom društvu negdje u vrijeme između dva svjetska rata i prati bračni par Tonya i Brendu Last i ljude iz društvenih krugova u kojima se kreću. Lastovi žive u ogromnoj staroj kući na imanju koje je već generacijama u Tonyevoj obitelji te je Tonyu posebno priraslo srcu. Njegovoj ženi Brendi, pak, baš i nije. Dok Tony uživa u samoći na ladanju, Brenda žudi za društvenim događajima i zabavama užurbanog Londona. Posebno nakon što upozna mladog Beavera, posve beznačajnog i ni po čemu posebnog pozera koji bi rado i sam bio dio visokog društva, ali mu to nikako ne polazi za rukom.

Brenda se (ne)promišljeno upusti u vezu Beaverom, sve se više odvajajući od Tonya i uživajući u gradskom životu. Tonyu će jako dugo trebati da shvati da se Brenda ne misli vratiti, a u međuvremenu će ih oboje zadesiti tragedija zbog koje će njihova ionako slaba veza konačno puknuti, a životi im krenuti posve neočekivanim putevima (Tonyev pogotovo).

Parafrazirajući vlastiti raspad braka, Evelyn Waugh na veoma duhovit način, ispunjen sarkazmom i finom ironijom, ali i određenom dozom gorčine, prikazuje razilaženje dvoje ljudi čiji se životni put nenadano počne račvati, a njihove osobne razlike sve više dolaziti do izražaja. Također, Waugh maestralno opisuje englesko društvo toga razdoblja, bogataško društvo egoističnih dokoličara, koji malo mare za išta osim sočnog trača i društvenog ranga, a iz tračnica ih neće izbaciti čak ni tragedija sa smrtnim ishodom.

Posljednja trećina knjige malo me iznenadila, odvevši priču u neočekivanom smjeru. Taj me dio romana, pretvorivši se iz kronike društva u pustolovnu avanturu, stilom i događajima podsjetio malo na 'Izgubljeni grad Z' Davida Granna. Zanimljiv preokret radnje i zanimljiva avantura, moram reći.

Zanimljivo je spomenuti i da ovaj roman, od prve objave 1934. godine, nikada nije izašao iz tiska. Čini se da je jednako popularan danas, baš kao što je bio gotovo stoljeće ranije.

Naslov romana dio je stiha iz pjesme T.S. Eliota 'The waste land', a odnosi se na neodgovorno ponašanje i potpun nedostatak morala društva u njemu opisanog. No moglo bi ga se shvatiti i ovako: da od jedne veze dvoje ljudi, ili planiranog zajedničkog života, ili života pojedinca koji je od tog života toliko puno očekivao, na kraju ostane tek šačica (a ponegdje i pregršt) prašine. Ova šačica prašine svakako zaslužuje biti pročitana. Nemojte ju pomesti pod tepih. ;) 

________________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/3pHG9Xc

nedjelja, 31. siječnja 2021.

FANTASTIČNI GOSPODIN LISAC, Roald Dahl

Izdavač: Znanje, 2020.
[eng. Fantastic Mr. Fox
Prijevod: Lara Hölbling Matković

U svijetu dječje književnosti, Roald Dahl nezaobilazna je stanica na uzbudljivom putovanju kroz taj svijet. Baš su me razveselila nedavna nova izdanja njegovih bezvremenskih klasika. :)

Ako ste upoznati s knjigama i fantastičnim i pustolovnim pričama Roalda Dahla, tada znate da je on bio majstor u pisanju posve neobičnih priča, koje nastanjuju jednako neobični, neki posve obični, te uvijek i neki malo vragolasti likovi.

Priča o fantastičnom gospodinu Liscu započinje upoznavanjem njegovih neprijatelja: Muljića, Mahune i Mješine. Ova tri zločesta M.-a bogati su, ali i gadni vlasnici imanja u blizini kojih živi gospodin Lisac sa svojom obitelji. Stvar je u tome, vidite, što se lukavi gospodin Lisac često zna poslužiti kokošima, guskama i jabukovačom kojih spomenuta tri M.-a imaju prepuna skladišta. Muljiću, Mahuni i Mješini Liščeva se samoposluga nimalo ne sviđa, u tolikoj mjeri da su čvrsto odlučili ubiti ga. I ne samo njega, nego i cijelu njegovu obitelj: gospođu Lisac i tri mala lisičića!

Odlučni u naumu da Liščev dom sravne sa zemljom, ne bi li ga iz njega istjerali na čistinu gdje ga mogu na miru upucati puškom, Muljić, Mahuna i Mješina ne prezaju ni od čega da taj svoj grozni cilj ostvare. Lukavi gospodin Lisac morat će upotrijebiti svo svoje lukavstvo ne bi li sebe i svoju obitelj izvukao - žive i zdrave - iz ove nevolje.

Roald Dahl zna vrlo vješto postaviti likove na scenu, tako da odmah znate za koga ćete u priči navijati, a tko vam se neće svidjeti. Iako premisa ovdje nije baš crno-bijela, jer koliko god gospodin Lisac bio fantastičan, ne možemo reći da je lijepo krasti, zar ne? Čak i ako se radi o krađi od zločestih ljudi. No reakcija trojice M.-ova na Liščeve povremene pothvate, na koje je odlazio samo kako bi prehranio sebe i svoju malu lisičju obitelj, uvelike je pretjerana, a njihov bijesni pohod na Liščev dom strašan.

Srećom, pametni gospodin Lisac smislio je fantastičan plan kako izbjeći groznoj sudbini koju su mu trojica M.-ova namijenila, kojim nije profitirala samo obitelj Lisac, već i brojni im prijatelji koji su u pravo vrijeme pritekli u pomoć.

Kao i sva djela Roalda Dahla, i ova je knjiga zabavna i pustolovna, ispunjena šarolikim likovima koji će zacijelo očarati mnoge klince. Lekcija ove priče nikako nije bez mana, ali ako to stavimo na stranu, dobit ćemo maštovitu priču o lukavstvu, suradnji i domišljatosti. Nije mi ovo najdraži Dahl, niti Dahl u svom najboljem izdanju, ali ipak je Dahl - a jednom kad se upoznate s njegovim knjigama shvatit ćete da su one nezaobilazno štivo koje je potrebno svakom djetinjstvu. Uz maštovite ilustracije uvijek genijalnog Quentina Blakea, koji je česti suputnik Dahlovih priča, čitanje tih priča ljepše je i zabavnije. Nadam se da ćemo uskoro vidjeti još novih izdanja ovog sjajnog partnerstva u stvaranju priča za djecu. 

__________________________________ 

Kako do knjige: http://bit.ly/2YwN75q

nedjelja, 24. siječnja 2021.

UGOVOR, Mojca Širok

Izdavač: Mozaik knjiga, 2020.
[izv. Pogodba
Prijevod: Jagna Pogačnik

Slovenska spisateljica Mojca Širok punih je trinaest godina radila kao dopisnica RTV Slovenije iz Italije i Vatikana, a teme koje je obrađivala kroz novinarski rad bave se zloglasnom sicilijanskom mafijom. Rezultat njenog rada na temu mafije prvo je bio dokumentarni film 'Šutnja u Palermu', a kasnije je svoj rad i saznanja o mafiji pretočila u roman simboličnog naslova - 'Ugovor' - koji ne simbolizira bilo kakav ugovor, već upravo onaj sklopljen s vragom. Ovaj joj je roman 2018. godine donio i slovensku književnu nagradu 'Modra ptica'.

U ovom romanu, Mojca prati širok splet raznovrsnih likova koje spletom okolnosti spoji vijest o tri iznenadne smrti: one slavnog rimskog odvjetnika, uspješnog rimskog kiruga i zloglasnog mafijaškog bossa. I dok dio ljudi upletenih u ovu priču - od novinara gladnih istine i bliskih prijatelja žrtava do revnih policijskih detektiva - pokušava rasvijetliti okolnosti koje su dovele do ovih smrti, drugi dio ljudi - od medijskih mogula i utjecajnih političara do same mafije - pokušava sve smesti pod tepih plasirajući lažne priče o onome što se doista dogodilo.

A kako otkrivamo pozadinu ove priče, tako otkrivamo i nove i nove razine upletenosti političke korupcije i mafijaške kontrole unutar svih slojeva društva. Na kojoj god strani priče se nalazili, baš sve likove ovdje povezuje jedinstvena zajednička prošlost, povezana s mafijom i/ili borbom protiv mafije, unutar koje se svatko od njih u nekom trenutku našao.

"Smiješno, pomislila je Ilaria, do tada nije nikad pomislila na to što je uvijek govorila Flaminia, da mafijaško nasilje potiče koncentrične krugove, udarne valove koji pustoše daleko i dugo, koji se prije ili poslije na ovaj ili onaj način dotaknu svih ljudi. Jedan tako bezvezan stari mafijaš, a oko njega takvo ludilo. Flaminia je otišla u Palermo gdje je ponovno srela Emanuelea. Kad se vratila, napustila je Paola, Ilaria nije nikada saznala zašto. Odselila se, onda polako, ali neizbježno tonula u ponor. Kakve to veze ima s mafijom, gorko je pomislila Ilaria. Nikakve. Ali ni Flaminia ni Emanuele, nakon što su svaki na svoj način imali s njom posla, nisu više imali normalan život."

Mojca Širok savršeno je opisala načine na koji funkcionira 'vlast iza vlasti', u ovom slučaju sicilijanska mafija, koja posredno ili neposredno kontrolira baš sve: od politike i medija do policije i sudova.

"Imao je vlast. Ne vlast kakvu je imala država koju ljudi izigravaju, ne vlast kakvu ima politika kojoj se ljudi podsmjehuju ili joj se ulizuju. Imao je vlast koje se ljudi boje. Pred kojom kleče. Jer je neizrečena. Nigdje zapisana. Nigdje očita. Ali svima pred očima. Vlast iz pozadine. Pred kojom se ne trebaš opravdavati, koju ne treba utemeljivati, ograničavati. Vlast bez pravila, bez ideologije i bez morala. Vlast onoga tko zna kako se ponašati da nije moguće izgubiti."

Fascinantno je otkriti kako u sjeni te vlasti stoji zapravo jako malen broj ljudi, praktički jedna osoba, koja vuče sve konce. A još je fascinantnije kako se ta osoba umješno skriva baš svima naočigled. Slučajevi političke korupcije i kontrole raznih interesnih skupina, ne nužno mafijaških, izneseni u ovom romanu možda se tiču Italije, ali lako ih možemo prepoznati i na drugim mjestima, u drugim državama, a posebno i kod nas.

"Što je bilo na tom čovjeku da je u svima pobuđivao takav strah i poštovanje? (...) Nije bio ni sjajan retoričar ni spretan političar, iako je već više od petnaest godina bio u parlamentu. Nitko se nije sjećao nikakva njegova nastupa, nikakva govora, nikakva parlamentarnog pitanja, kamoli polemike. Nijedan zakon nije nosio njegovo ime, ni u jednoj parlamentarnoj komisiji nisu ga vidjeli, iako je bio član svih najvažnijih. Nikad nije bio ni u jednoj vladi, iako je on bio taj koji je u pravom trenutku našao pravog čovjeka, pravog bogatog poduzetnika da ga gurne u politiku, ni od čega mu napravio stranku i između nekoliko izbornih promašaja vodio od jedne veličantsvene pobjede do druge, od jedne veličanstvene vlade do druge."

Podijeljen u tri dijela, koji vremenski obuhvaćaju događaje od svega tri dana, ovaj roman je brz, pronicljiv i vrlo, vrlo zanimljiv. Kada uzmete u obzir i to da se bazira na godinama stvarnog istraživačkog novinarstva, još je zanimljiviji - i stvarniji. A ono što je također stvarno, iako se nekima možda neće svidjeti, je kraj. Zašto? Jer ćete ga možda smatrati nedorečenim, ili naprasno prekinutim. Ja ga smatram poprilično realnim. A on daje i nedvosmislen odgovor na pitanje tko pobjeđuje u sukobu u kojem se na jednoj strani nalazi mafija. Taj odgovor, nažalost, nije: druga strana.

___________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/3c5zTo7

petak, 22. siječnja 2021.

VELIKI DAN GOSPOĐICE PETTIGREW, Winifred Watson

Izdavač: Sonatina, 2020.
[eng. Miss Pettigrew lives for a day]
Prijevod: Marko Maras

 

Gospođica Pettigrew neugledna je, siromašna i osamljena guvernanta, k tome ne baš osobito uspješna u svom poslu. U godinama je u kojima se žene bez muža na vidiku već smatra usidjelicama i samo je na korak od potpune neimaštine i života u kakvoj ubožnici.

Kada je zavod za zapošljavanje pošalje na razgovor za novi posao, gospođica Pettigrew tu priliku vidi kao posljednji vlak na koji se mora ukrcati, ako noćas ne želi spavati na ulici. Uplašena i bez samopouzdanja, gospođica Pettigrew stigne na adresu na koju ju je zavod uputio, onu izvjesne gospođice LaFosse, i pozvoni na vrata.

I upravo u tom trenu započinje 'Veliki dan gospođice Pettigrew'.

Gospođica LaFosse glamurozna je pjevačica, a njen je život ispunjen glamuroznim zabavama, burnim ljubavnim životom i osebujnim prijateljstvima. Igrom slučaja, gospođica Pettigrew ispast će baš ono što je gospođici LaFosse toga dana trebalo, iako će se obje dame uplesti u rješavanje zamršene mreže ljudskih odnosa, odgađajući razgovor o razlogu posjeta gospođice Pettigrew i sprijateljujući se pritom. A gospođica Pettigrew, bilo to zbog blizine gospođice LaFosse, novootkrivenih uzbuđenja koje život nosi ili jednostavne odluke da u potpunosti iskoristi poklonjeni joj dan, otkrit će jednu posve novu sebe: odvažnu, hrabru i samouvjerenu.

'Veliki dan gospođice Pettigrew' prava je komedija situacije, prpošna i zabavna. Smještena u London 1930-ih, kada je i pisana, ova pripovijest vrti se oko očekivano običnog dana u kojem gospođicu Pettigrew čeka običan, iako zbog njene nesigurnosti i pomalo zastrašujuć, razgovor za posao, koji se igrom slučaja pretvori u nešto neočekivano - avanturu, uzbudljivu pustolovinu i posjet životu o kakvom je do tada samo sanjala. Na jedan dan, gospođica Pettigrew postat će ono što je gospođica LaFosse cijelog svog života - glamurozna glumica, zvijezda večeri.

"Trebaš još jedanput napudrati nos. To se mora. Zadnja gesta prije ulaska u svaku sobu: pudranje nosa. To ti daje samopouzdanje. -
Drhtavim prstima, nervozna, nespretna i zadovoljna, gospođica Pettigrew prvi put u životu napudra nos.
- Znaš - reče radosno - mislim da imaš pravo. Stvarno daje nekakvu sigurnost. Već to osjećam."


Simpatična stvar kod cijele priče je to što gospođica Pettigrew ne iskorištava nastalu situaciju da bi iz nje nekako profitirala, već samo da bi iskusila jedan dan bezbrižne zabave na kakvu nije navikla. A dok sudjeluje u uzbudljivim događajima koji oko gospođice LaFosse samo iskaču, jedan za drugim, gospođica Pettigrew se prema gospođici LaFosse odnosi vrlo zaštitnički, nastojeći joj pomoći na svaki način na koji može. Pri tome stječe i još nekolicinu prijatelja, koji, budući da ju, kao i gospođica LaFosse, prvi put vide i ne znaju kakva je inače, imaju priliku vidjeti kakva bi gospođica Pettigrew mogla biti kada bi sama sebi dopustila da bude slobodnija, odlučnija i hrabrija.

Gospođica Pettigrew u svom velikom danu ne nosi nikakvu masku - dobro, možda malo - ona jednostavno po prvi put pušta da iz nje na površinu pohrle osobine koje je cijelo vrijeme imala u sebi, ali nije znala da ih posjeduje. Ona je primjer žene koja si je konačno dopustila da raširi krila i poleti, da prestane biti prestrašena ptičica i postane veličanstvena sokolica.

Ovaj roman sjajno prikazuje razliku načina na koji mi sami vidimo sebe i načina na koji nas vide drugi. Gospođica Pettigrew poznaje samu sebe kao ostarjelu nesposobnu usidjelicu, dok ju gospođica LaFosse i ljudi koje preko nje upoznaje vide kao šarmantnu i pametnu osobu od povjerenja, spremnu pomoći potpunim neznancima i snaći se u bilo kakvoj situaciji.

Šarmantan i duhovit, ovaj roman nije samo ugodna zabava, već i topla priča o neobično započetom prijateljstvu, prilikama koje se jave kad ih najmanje očekujete i neočekivanim ishodima koji mogu proizaći iz nečega što je trebao biti samo isti, običan, jednoličan, dan kao i svaki drugi. Prilika će ponekad pokucati na vrata, a ponekad mi sami moramo pokucati na njezina. Gospođica Pettigrew isprva je oklijevala i plašila se, ali se na kraju ipak usudila pokucati - i zakoračiti u pustolovinu. A kako je ta pustolovina završila? Pročitajte pa saznajte. ;) 

______________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/398SI88