ponedjeljak, 11. siječnja 2021.

SVAKOG JUTRA PUT DO KUĆE SVE JE DUŽI, Fredrik Backman

Izdavač: Fokus, 2020.
[šved. Och varje morgon blir vägen hem längre och längre]
Prijevod s engleskog: Nikola Perišić

"Trg se noćas ponovo smanjio."

Kad razmišljate o starenju, nečemu kroz što svi mi svakodnevno prolazimo i što nas sve čeka, strahujete li od čega s tim procesom povezanim? Koliko god se možda ne bojali ni starenja niti smrti, postoje stvari usko vezane uz te životne procese koje mogu djelovati zastrašujuće. Ja ne mogu reći da me smrt ili starost osobito plaše, ali jedne se mogućnosti užasavam: gubitka pamćenja.

Demencija, čiji je najčešći oblik Alzheimerova bolest, okrutna je bolest koja pogađa uglavnom ljude starije životne dobi. Od različitih oblika demencija u svijetu boluje 47 milijuna ljudi, od toga u Hrvatskoj oko 87 tisuća. Ogromna je to brojka, i sama zastrašujuća.

Fredrik Backman u ovoj je knjizi, koja u početku uopće nije trebala biti knjiga, ušao u um jednog djeda i živopisnom nam i veoma dirljivom pričom pokazao kako to izgleda kada si zarobljen u vlastitom umu koji oko tebe malo po malo, ali ustrajno i nesmiljeno, nestaje. Počne sitnicama, zatim sve važnijim i važnijim stvarima, dok na kraju ne počneš zaboravljati i ljude i mjesta i sve što si ikad volio. A dok sva ta sjećanja, jedno po jedno, nestaju, ti sve vrijeme pokušavaš ona najvažnija očuvati, sakriti, nekako spasiti od propasti.

"Sjećanja mi izmiču, draga moja, kao da pokušavam izvaditi ulje iz vode. Stalno čitam knjigu u kojoj nedostaje stranica, a ta stranica je uvijek baš ona najvažnija."

Naslovna metafora sjajno opisuje osjećaj izgubljenosti koji su dementne osobe prisiljene svakoga dana iznova proživljavati. Vrijeme prestaje teći linearno i postaješ izgubljen u fragmentima različitih razdoblja svog života, poput slagalice čije dijelove uporno pogrešno sklapaš, iako ti se čini da ti dijelovi savršeno dobro pristaju jedan uz drugi.

"...ponekad se osjećam kao da sam zaspao na kauču dok je još bio dan, a onda se iznenada probudim i mrak je, pa mi treba nekoliko sekundi da se sjetim gdje sam. Na nekoliko trenutaka sam u svemiru, moram žmirkati i trljati oči pa dopustiti mozgu da napravi još nekoliko dodatnih koraka kako bih se prisjetio tko sam i gdje sam. Kako bih se vratio kući. Taj put svakog jutra postaje sve duži, put od svemira do kuće."

No, koliko god tema ove knjižice bila zastrašujuća, ova se knjižica bavi pozitivom: pokušava nam pokazati da, uz podršku i potporu onih koje voliš, nikad zapravo nisi izgubljen, koliko god se u svome umu tako osjećao. Neke će ti dane trebati malo duže, neke malo kraće, ali svaki ćeš se dan uspjeti ponovno vratiti kući. A ako to jednoga dana ipak ne budeš mogao, i to je u redu. Nema razloga za strah.

Najteža je stvar na svijetu izgubiti samog sebe, nastaviti živjeti nakon što zaboraviš sve o svima koje voliš i sve o sebi samome. Znati da te čeka budućnost u kojoj ćeš postojati, ali toga nećeš biti svjestan. Ulivši u ovu knjižicu vlastito iskustvo, vlastita razmišljanja o ovoj temi, Backman nam pokazuje kako sve nije tako crno kako nam se možda čini. Put do kuće svakog je jutra možda sve duži, ali tim putem nikada ne moramo koračati sami. Svi koji nas vole tu su za nas i spremni su s nama tim putem svako jutro ponovno ići, makar ih svako jutro morali iznova upoznavati.

Ova knjižica možda nema puno stranica, ali poruka koju nosi veća je od života. I jedna od najvažnijih koje ćete ikad pročitati. 

___________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/2MU5L4x

nedjelja, 10. siječnja 2021.

MI PROTIV VAS, Fredrik Backman

Izdavač: Fokus, 2020.
Nastavak romana 'Medvedgrad'
[šved. Vi mot er]
Prijevod s engleskog: Antonija Magaš


"...samo se pretvaramo da je hokej kompliciran, jer on to zapravo nije.
Kad makneš sve one besmislice koje ga okružuju, to je jednostavna igra: svakom po palica, dvije mreže, dvije momčadi. Mi protiv vas."


Hokejaški klub Medvedgrad uvijek je bio središte svog zabačenog grada na rubu šume. I kada se stanovnici Medvedgrada baš ni oko čega drugog ne bi mogli složiti, uvijek bi se svi složno okupljali na hokejaškim utakmicama, složno i jednoglasno bodreći svoj klub. U zajednici različitih skupina ljudi, on je uvijek bio ono nešto što ih sve povezuje. I još je. Samo je pitanje koliko dugo.

Hokejaški klub Medvedgrad u nezavidnoj je poziciji. Iako je iza njega sjajna sezona juniorske momčadi, ta sezona ipak nije završila pobjedom, a sve je dodatno ukaljao slučaj silovanja u kojem je počinitelj bio glavna zvijezda juniorske momčadi. Sve je to dodatno produbilo već postojeće podjele u društvu, a sada gradsko i regionalno vijeće razmišlja o tome da ukine HK Medvedgrad i sve resurse prebaci u susjedni Hed.

Tu na scenu stupa politika, i pruža ruku spasa klubu i njegovom menadžeru, Peteru Anderssonu. Naravno, uz određenu cijenu. Pitanje je samo koliko će dodatnih troškova ta cijena izazvati jednom kad dođe na naplatu i tko je i koliko spreman učiniti da spasi klub i, posredno, svoj grad?

"Politika je beskrajan niz pregovora i kompromisa, no iako su procedure često komplicirane, temelji su uvijek jednostavni: svatko želi biti plaćen, na ovaj ili onaj način, pa većina dijelova svih birokratskih sustava funkcionira na isti način. Daj mi nešto, pa ću ja tebi nešto zauzvrat. Tako gradimo civilizacije."

U opisima zakulisnih igara oko očuvanja jednog hokejaškog kluba, Backman savršeno pronicljivo i precizno ocrtava načine na koje politika uvijek djeluje. Igre su to kojima svi mi svakodnevno svjedočimo, na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini. Meritokracija je utopija. Uvijek i svugdje stvar je samo u tome čiji ciljevi imaju za usputnu postaju ostvarenje i nekog javnog dobra.

"Jedan potpis na listu papira u zamjenu za potpis na drugom. Birokracija na djelu. (...) Svi želimo da nas plate, jedina je razlika među nama u tome koju valutu preferiramo."

Ako ste čitali 'Medvedgrad', onda ste već dobro upoznati sa svim likovima koje ćete pronaći i u ovoj knjizi. Prethodno čitanje 'Medvedgrada' nije nužno da biste uspjeli sve pohvatati u ovom romanu, koji je 'Medvedgradov' nastavak, ali za bolje razumijevanje vam to svakako preporučam. Osim toga, Backman je tako sjajan pisac, a 'Medvedgrad' tako sjajan roman, da bi bila čista šteta da ga propustite.

Priča se i ovdje vrti uglavnom oko hokejaškog kluba i likova s njime neposredno povezanih, ali sam sport nije ono centralno u ovoj priči; fokus je na zajednici i odnosima unutar te zajednice. Peter Andersson, menadžer HK Medvedgrad, pokušava još jednom spasiti svoj klub od propasti, dok je istovremeno nemoćan isto napraviti s vlastitom obitelji. Njegova kći Maya još pokušava naučiti nastaviti normalno živjeti nakon silovanja, svjesna da je taj čin nju slomio, ali njenu obitelj gotovo posve uništio. Mayin mlađi brat Leo najteže se nosi sa cijelom situacijom i izlaz vidi u nasilju, koje, zbog mogućeg ukidanja hokejaškog kluba Medvedgrad i pripajanja njegovih resursa Hedu, između ova dva susjedna grada sve više buja.

Mnogo je pitanja koje Backman u ovom romanu postavlja, ali generalno se sva ta pitanja svode na jedno: tko je kriv? Kada dođe do onog neizbježnog, kada nasilje eskalira u tragediju koju je svatko mogao predvidjeti, tko snosi krivnju za to što se dogodilo? Oni upleteni, oni s lošim namjerama, oni s dobrim namjerama, ali neskloni miješanju, ili čitava zajednica?

"Istina o većini ljudi jednostavna je koliko i nepodnošljiva: rijetko želimo ono što je najbolje za sve. Uglavnom želimo ono što je najbolje za nas same."

Posebnost ovog romana je i ta što ćemo se u njemu itekako prepoznati. Nasilje i mržnja nikome s ovih prostora nisu strani, bilo da se ta mržnja odnosi na suprotstavljene navijačke skupine ili različite skupine društva. Ako se ne mrzimo na relaciji Dinamo-Hajduk, mrzit ćemo se na relaciji Hrvati-Srbi, ili nekoj drugoj, jednako 'prikladnoj'. Razloge za mržnju uvijek je lako pronaći. I ne raspiruju ju uvijek oni očiti krivci.

"Tko je gori: tipovi s tetovažama na vratu ili oni u odijelima i kravatama?"

Sve probleme društva koje je već načeo u 'Medvedgradu', poput odnosa prema žrtvama silovanja, ženama i marginaliziranim skupinama u društvu, Backman ovdje još produbljuje i nadopunjuje, obuhvaćajući probleme nasilja, poticanja na nasilje, šikaniranja različitih, toleriranja mržnje kada pojedincima to pogoduje, međusobnog nesvaćanja i iskakanja iz uobičajenog, društveno prihvaćenog kalupa. A on to radi tako pronicljivo, savršeno pogađajući u samu srž problema, prisiljavajući nas da doista i vidimo ono u što cijelo vrijeme gledamo, ali nam nikada stvarno ne uđe u fokus.

"Trče samo ondje gdje ima svjetiljki, ne razgovaraju, no obje misle isto: dečki nikad ne razmišljaju o svjetlima, to u njihovim životima ne predstavlja problem. Kad se dečki boje mraka, boje se duhova i čudovišta, ali kad se djevojke boje mraka, boje se dečki."

Ovaj roman sjajno opisuje i još uvijek gorući problem prihvaćanja bilo kakve različitosti u sportu. Naravno, društvo se polako mijenja i uči prihvaćati ono što mu je do sada bilo nepojmljivo, ali mržnja i netolerancija i dalje su prisutne, i dalje su na nekoga usmjerene, i dalje nekoga bole.

"Najdublje rane zadaju male stvari, izbor riječi koji drugi uzimaju zdravo za gotovo, kao kad 'peder' koriste kao uvredu. 'Igraš kao peder!' 'Pederski sudac!' 'Jebeni pederski aparat za kavu ne radi!' S pomoću pet malih slova opisuje se slabost, glupost, sve što ne radi kako treba. Sve što ima greške.

(...)

To su samo riječi. Samo slova. Samo ljudsko biće."


Sjajna stvar kod ove knjige je što ona ne samo da oslikava sve te probleme u društvu, već nas uči i kako da te probleme prestanemo ignorirati, uči nas da na nasilje i mržnju odgovorimo tolerancijom i prihvaćanjem. Govori nam da nije tako teško svijet učiniti boljim mjestom, trebaš se samo malo potruditi. Tako da idući put na izjave tipa 'tako je to u sportu' i 'tako je to u braku' i 'sama je to tražila', i 'što možemo' - imamo spreman odgovor: možemo puno toga.

"'Ali što možemo?'
(...)
'Pobrinuti se da idućeg klinca koji kaže da je na neki način različit dočeka slijeganje ramenima. Trebamo mu reći: 'Pa što? To nije važno, zar ne?' Tako jednog dana možda neće biti homoseksualnih hokejaša i ženskih trenerica. Oni će biti hokejaši i treneri.'"


Nisam neki fan sportskih knjiga, no ova me osvojila, kao, uostalom, i svaka druga koju Backman napiše. Dobro, ovo nije sportska knjiga u tom smislu, sport je ovdje samo dio priče. Ali čak i taj dio me uspio privući. Može biti da mi je tek sad malo jasnije što svi ljudi u sportu vide. My point is: ne morate voljeti sport, niti hokej, da biste zavoljeli ovu knjigu, ali lako biste - uz nju - mogli zavoljeti i hokej. Uostalom, imamo i mi sjajne Medvjede na ovim prostorima za koje možemo navijati. :) Zig-zag!

"Zašto svi vole timske sportove? Jer želimo biti dio skupine? Za neke je ljude odgovor jednostavno kako je momčad obitelj. Za sve koji trebaju dodatnu ili nikad nisu ni imali obitelj."
 
___________________________________________
 
Kako do knjige: http://bit.ly/3q70LI5

petak, 8. siječnja 2021.

NOS4A2, Joe Hill

Izdavač: Hangar 7, 2019. 
Prijevod: Igor Rendić

 

"Svi koje izgubite ostanu s vama, pa stoga možda nitko ne bude zaista izgubljen.
Osim ako ne pođu s Charliejem Manxom."


Kladim se da većini ljudi, ukoliko su u potrazi za savršenim božićnim štivom, ova knjiga nikako ne bi pala na pamet. Šteta, jer ona je upravo to - savršeno božićno štivo.

Ok, ok, naravno da tu sad postoje razlike između onoga što pojedini ljudi smatraju 'savršeno božićnim'. Pretpostavljam da su te razlike iste kao i u ljudi koji će vam kao odgovor na pitanje koji je savršeni božićni film dati posve drugačije odgovore. Neki će reći 'Sam u kući', neki će reći 'Zapravo ljubav', neki će reći 'Čudo u 34. ulici', i tako dalje. A neki će, pak, reći 'Umri muški'. E, ako ste jedni od tih, ovo je definitivno knjiga za vas. ;)

Naslov knjige odnosi se na registarske pločice Rolls-Roycea 'Utvare', limited edition klasika pomoću kojeg zlikovac u ovoj priči, Charlie Manx, mami i otima djecu, odvozeći ih u tajanstvenu Božićnu zemlju. Božićna zemlja mjesto je kojem samo rijetki mogu pristupiti, i samo ti rijetki mogu nekoga drugoga onamo prevesti. Vic McQueen jedna je od tih rijetkih, iako njen izbor vozila za tu svrhu nije Rolls, već Raleigh Tuff Burner bicikl, bicikl s kojim je već odlazila na brojne pustolovine u mjesta koja je nemoguće naći ni na jednoj konvencionalnoj zemljopisnoj karti.

Vic McQueen posebna je po još nečemu - jedino je dijete koje je uspjelo pobjeći Charlieju Manxu, i ujedno jedino koje ga je - više posredno no neposredno - na dugi niz godina lišilo slobode i zdravlja. Susret s Charliejem ostavio je dubok trag traume na Vic, koja se, godinama poslije, s tom traumom jedva nosi. A onda se jednog dana Charliejeva 'Utvara' ponovno pojavi na cesti. Sve je te godine Charlie dobro iskoristio - planirajući osvetu. A kad otme Vicinog sina, Waynea, neće postojati ništa što Vic neće učiniti da još jednom pronađe Charlieja, i spasi svog sina. Ili to, ili će umrijeti pokušavajući.

Joe Hill sin je jednog i jedinog Stephena Kinga, a u obitelji King gen spisateljske genijalnosti očito je veoma plodonosan i lako se prenosi s generacije na generaciju. Mašte, genijalnosti umijeća pripovijedanja i stravično dobrog stvaralaštva također u ovoj obitelji ne manjka, a ova je knjiga čisti primjer svega toga. Ono što je u Kingovoj bibliografiji sad već kultni roman 'Ono', to je, rekla bih, u bibliografiji Joea Hilla upravo 'NOS4A2'. Ako ga pomno čitate, uhvatit ćete i referencu na Pennywisea. Briljantno.

U maniri najboljih Kingovih romana, ni ova knjiga nije čisti horor: ona se mijenja i lagano prelazi iz nadnaravnog trilera u napeti horor, fast-pacing akciju, pa čak i toplu priču o posve disfunkcionalnoj obitelji. Pri tome, svaki je od ovih elemenata vrhunski postavljen: od horor sekvenci dobivate žmarce, na akcijskim dijelovima prestajete disati, triler dijelovi vas zapanjuju. A fantastični svijet koji je Joe Hill tako vješto utkao u onaj naš, obični, sa svojim vlastitim zakonitostima i logikom, kao i načinima prijelaza između ta dva svijeta, naprosto je genijalan.

"Svatko živi u dva svijeta, je li tako? Fizički svijet... ali i naš osobni svijet u glavi, svijet misli. Svijet od ideja a ne stvari. Taj je stvaran koliko i naš svijet, samo je unutra. Svatko ima unutarnji krajolik. Svatko ima unutarnji krajolik a svi su ti krajolici povezani baš kao što je New Hampshire povezan s Vermontom. I možda ima ljudi koji se tim svijetom misli mogu voziti, ako imaju pravo vozilo. Ključ. Motor. Auto. Štogod."

O, a jesam li spomenula pravi božićni duh priče? Možda malo uvrnut, možda čudan, možda ponekad zastrašujuć, ali svakako prisutan.

Ne znam kako izgleda istoimena serija snimljena prema ovom romanu, koju svakako planiram pogledati, ali za ovaj roman - svaka preporuka! (I ne samo fanovima kategorije 'Umri muški' božićnih filmova. :)) Brz je, napet, strašan na svim pravim mjestima, zanimljiv, pronicljiv, i tako nekako posebno geekovski. Vidjet ćete na što mislim kad pročitate. 

Možda samo mali savjet: ako ne morate, nemojte čitati sami, u mraku, prije spavanja. I nemojte s nepoznatim ljudima ulaziti u nepoznate aute, ma koliko kul izgledali. ;)

___________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/3bm6tBx

subota, 19. prosinca 2020.

GOSPODARICA JEZERA, Andrzej Sapkowski

Izdavač: Egmont, 2020.
7. knjiga Sage o Vješcu
[polj. Pani jeziora]
Prijevod: Mladen Martić

"'Nešto je završilo', rekao je promijenjenim glasom Maslačak.
'Nešto započinje', podupro ga je Yarpen Zigrin."


Fantastična Saga o Vješcu, čija je prva knjiga kod nas objavljena tek prije nešto manje od dvije godine, jako je brzo, baš kao i u ostatku svijeta, utrla svoj put u srca domaćih čitatelja i ljubitelja fantastike. Ovo je jedan od serijala koji je doista izlazio brzo, i to uz uvijek istu kvalitetu, unatoč brzini, za što moram dati sve pohvale izdavaču. Svaka čast!

Posljednji, sedmi dio Sage, vodi nas na najepskije putovanje ovog serijala do sad. Ako ste pročitali prethodnih šest knjiga, tada znate da je puno toga još ostalo što se mora razriješiti, puno neodgovorenih pitanja i još neotkrivenih sudbina likova. Kako je Sapkowski zamislio sve to utrpati u jednu knjigu - i smisleno dovršiti? Pa, mogu vam reći - sjajno je to zamislio. I senzacionalno odradio!

Na samom početku susrećemo Ciri, koja je prolaskom kroz Lastavičju kulu završila u pomalo čudnoj zemlji vilenjaka - zemlji u kojoj vrijeme drugačije teče. A dok očajnički pokušava pobjeći odande, i vratiti se natrag u svijet koji poznaje i u kojem je ostavila ljude koje voli, Ciri će - htjela, ne htjela - spoznati i stvarnu snagu moći koju u sebi nosi.

Onako kako je započeo u prethodnim romanima, Sapkowski se nastavlja vješto poigravati izmjenama različitih perspektiva različitih likova, izmjenjujući i načine pripovijedanja, dajući nam time maestralno širok uvid u golem raspon radnje koja se u ovoj knjizi tek ima odigrati. Yennefer u zatočeništvu, Geralt na putu, uvijek na putu da priskoči u pomoć i Ciri i Yen, u pratnji Milve, Cahira, Regisa i najnovijeg dodatka družini - Angouleme; Maslačak zarobljen u ljubavnim okovima 'dražesne' kneževine Touissant, Bonhart i Sova u bijesnoj potjeri za Ciri i drugim načinima da udovolje čarobnjaku Vilgeforzu... svi ovi likovi na različitim mjestima, praćeni različitim tehnikama i metodama - a opet, sve njih pratiti, na način na koji to čini Sapkowski, nevjerojatno je lako. I nevjerojatno zanimljivo!

Znajući da se radi o posljednjem nastavku Sage, nekako cijelo vrijeme očekujete da se pojavi taj završni događaj, finalna epska borba, sudar sudbina. Pa, malčice ćete se načekati, jer Sapkowski nimalo ne žuri s pričom. On nas polako vodi kraju kakav je zamislio, detaljno nam prikazujući kako izgleda svijet u raljama rata (iz kojeg je lako povući poveznicu prema minulim ratovima današnjice, kao i onima koji još traju), kako se u tom svijetu snalaze i kraljevi i sluge i seljaci i razbojnici i vitezovi i junaci i hulje i sasvim obični ljudi.

Kada govorimo o junacima, obično očekujemo da svaki od njih uvijek pronađe neki epski kraj, skonča u nekoj važnoj borbi, da život za neki važan cilj. Ovdje i je i nije tako. Junaci Sapkowskoga umiru realno, naturalistički, poneki čak i usputno, iako uvijek na putu prema cilju kojem su stremili. Takvi su načini umiranja ponegdje pomalo razočaravajući, posebno ako vam je koji od likova koji su na taj način izgubili život bio drag i prirastao srcu.

Sapkowski se ovdje ne poigrava samo načinima pripovijedanja, već vješto u svoj svijet i pripadajuću mu mitologiju upliće i neke druge mitove i legende, poput one o kralju Arthuru i samoj Gospodarici jezera. Njegova priča ne preskače samo mjesta i vremena unutar same priče, već prelazi granice svjetova, stvarajući svoj vlastiti.

Za mene, ovo je bio dojmljiv i maestralno ispripovijedan završetak jedne epske sage. Neki su dijelovi mogli možda biti malo kraći, nekima nisam vidjela neki veći smisao (primjerice, cijeli dio radnje koji se odvija u Toussaintu činio mi se kao čisto traćenje vremena, iz kojeg na kraju Geralt izvuče tek jedan koristan podatak), ali gledajući roman u cijelosti, doista me oduševio. Čak i kraj, koji mi je u prvi mah izgledao nekako razočaravajuće, što sam više o njemu razmišljala dojmio me se kao zapravo jedini mogući. Ne bih rekla da je nedovršen, rekla bih da je namjerno osmišljen kao mjesto koje ostavlja mogućnost za nove početke. Za likove koji su do tog kraja uspjeli dospjeti, novi početak su - bome - zaslužili!

"To je bilo za njima.
A pred njima je bilo sve."
 
________________________________________
 
Kako do knjige: http://bit.ly/2J4G93f 

petak, 11. prosinca 2020.

SVA RADOSNA MJESTA, Jennifer Niven

Izdavač: Profil, 2016.
[eng. All the bright places]
Prijevod: Ozren Doležal

Roman 'Ovdje sve počinje' Jennifer Niven jedan mi je od najdražih. On je, također, i jedan od romana koje ja zovem VAŽNIMA. Važnima jer se bave temama koje se tiču neuklapanja u društvenu sredinu i problemima koji se zbog toga javljaju (posebno kod tinejdžera), a, uz to, promiču pozitivnost, prihvaćanje drugačijeg, ljubaznost i prihvaćanje samih sebe.

'Sva radosna mjesta' roman je koji je Jennifer Niven objavila prije 'Ovdje sve počinje', a kojeg sam se ja uhvatila tek sada (iako je kupljen još prije nekoliko godina i skoro je sve ovo vrijeme proveo promatrajući me s mog noćnog ormarića). Zašto sad, pitate se. Jer sam vidjela da je izašao film i jer ga ne mogu pogledati prije nego što pročitam. A i krajnje je vrijeme!

I u ovom romanu Niven se bavi problemima neuklapanja u društvenu sredinu, ponovno s naglaskom na tinejdžere, iako problemi koje ova knjiga opisuje ne pogađaju samo tinejdžersku populaciju. Ovdje, također, Niven progovara i o psihološkim poremećajima i bolestima koje velika većina nas (uključujući i ljude oboljele od tih istih bolesti) još uvijek uopće ne shvaća ozbiljno.

Junaci ovog romana su Finch i Violet, a njihova priča započinje slučajnim susretom na vrhu zvonika škole koju oboje pohađaju. Violet se ondje našla jer je pomislila kako bi se tuge za sestrom koju je izgubila u prometnoj nesreći i osjećaja krivnje koji ju otada progoni mogla riješiti jednostavnim skokom sa zvonika. Finch se ondje našao jer na skok na koji je Violet tek sada pomislila on pomišlja redovito, budući da svakog dana razmišlja o različitim načinima na koje bi se mogao ubiti.

Možda ni jedno ni drugo ne bi doista skočili tog jutra. A možda to nisu učinili upravo zato jer su ondje jedno drugo pronašli.

Sklopeći nekakav neodređeni pakt, Violet i Finch počinju se družiti i provoditi vrijeme skupa. Finch upoznaje nekoć popularnu djevojku koja mu malo-pomalo otkriva razloge zbog kojih se povukla u sebe i zbog kojih nesreću koristi kao izgovor da izbjegne doista živjeti svoj život. Violet, pak, upoznaje tog čudnog klinca, kojeg je cijela škola etiketirala kao takvog, a koji svoje stečeno 'čudaštvo' koristi kako bi ga drugi ostavili na miru i kako nitko ne bi vidio duboku depresiju i bipolaran poremećaj s kojim se Finch svaki dan bori - a ta borba je uvijek neizvjesna.

Bez nekog konkretnog plana, ali s iskrenom namjerom, Violet i Finch pomoći će jedno drugome da lakše opstanu u svijetu u koji im se toliko teško uklopiti.

Jennifer Niven dala si je truda doista duboko zaći u probleme koji muče ovo dvoje tinejdžera, ne bi li nam približila i omogućila nam da te probleme bolje shvatimo i razumijemo. Problem je kod ovakvih stvari taj što su tegobe s kojima se ljudi koje te stvari muče u biti nevidljive, a većina ljudi ih niti ne smatra nekim osobitim tegobama. Violet ponekad i sama sebi predbacuje to što se ne može vratiti u 'normalno' stanje čak niti mjesece i mjesece nakon nesreće. Kako bi i mogla, uostalom? Tugu i bijes, baš kao i PTSP izazvan tragedijom kojoj si bio svjedok, ne možeš baš samo tako - puf! - ugasiti.

"Nemaš ti pojma kako je to. Kao da u meni živi neki bijesan čovječuljak, a ja stalno osjećam da pokušava izići. Postaje mu tijesno jer je sve veći i veći, pa se počinje nadimati, ulazi mi u pluća, prsni koš, grlo, a ja ga samo guram dolje odakle je i došao. Ne želim da iziđe. Ne smijem ga pustiti da iziđe."

Na primjeru Fincha, Niven nam sjajno prikazuje kako je to biti u koži osobe koja pati od bipolarnog poremećaja. Za Fincha, svaki dan je nova borba s neizvjesnim ishodom. On nikada ne zna koliko mu je vremena preostalo u stanju koje on naziva 'budnim', a koje je stanje u kojem se - donekle, barem - osjeća normalno. Jer, ono što dolazi nakon toga je ono što ga straši.

"Ne mogu ti obećati da te neću napustiti i to ne zato što ne bih želio ostati. Teško mi je objasniti. Sjeban sam. Nešto je u meni polomljeno, a nitko to ne može popraviti. Pokušao sam. Još pokušavam. Ne smijem nikoga voljeti jer to ne bi bilo fer prema onome tko mi tu ljubav uzvraća. Nikada te neću povrijediti, ne onako kako želim povrijediti Roamera. Ali ne mogu ti obećati da te neću rastaviti, dio po dio, dok i ti ne završiš razasuta u tisuću dijelova, baš poput mene. Trebala bi znati u što se upuštaš prije nego što postane ozbiljno."

Fincheva opsjednutost načinima na koje se može ubiti, i sam taj čin samoubojstva, nije nešto što on priželjkuje niti nešto što mu se sviđa. To je naprosto nužnost na koju ga tjera njegova manija. Često se susrećemo s pričama o ljudima koji su počinili samoubojstvo iako su se naizgled drugima činili kao pozitivne osobe pune života. I Finch je pozitivan i pun života, ali njegova bolest je poput nekog parazita kojemu on naprosto ne može pobjeći, a koji ga tjera na razmišljanje o tome da je smrt jedini izlaz. Ovom stanju, naravno, ima pomoći, ali da bi ta pomoć djelovala potrebno je prepoznavanje, prihvaćanje i razumijevanje okoline i društva, a ne marginaliziranje i etiketiranje osoba s ovakvim problemima kao 'čudnih' i 'problematičnih'.

"Slušaj, ja sam frik. Čudak. Opasan tip. Izazivam tučnjave. Razočaravam sve oko sebe. Što god radila, samo pazi da ne razljutiš Fincha. Oh, evo ga opet, upao je u mračno raspoloženje. Mračni Finch. Bijesni Finch. Nepredvidljivi Finch. Ludi Finch. Ali ja nisam samo zbirka simptoma. Ni žrtva usranih roditelja i još usranije kemije u mozgu. Nisam problem. Nisam dijagnoza. Nisam bolest. Nisam nešto što treba spašavati. Ja sam osoba."

Ovaj roman istovremeno je lijep i strašan. Duhovit i ozbiljan. Pozitivan, ali i srceparajući. Približit će vam ozbiljne probleme s kojima se brojni ljudi svakodnevno nose, naučiti vas da ih prepoznate i da te ljude bolje razumijete, potaknuti vas da im pružite podršku, a ne osudu.

S Violet i Finchem, posjetiti ćete sva ta radosna mjesta, i uživati u svim sretnim trenucima, ali tu su i oni tužni, a oni će vas rastaviti na sastavne dijelove i svaki od tih dijelova će boljeti. No, potrebna nam je ta bol, potrebno nam je da ju osjetimo i da ju doživimo, kako bi obratili pozornost na ono što se događa oko nas i reagirali ako ondje spazimo nekoga kome je potrebna pomoć, razumijevanje, razgovor.

Kao što sam rekla na početku, ovo je VAŽNA knjiga. Odvest će na vas na razna mjesta, neće sva biti radosna, ali sva će biti bitna da ih posjetite. Svakako to učinite. 

_____________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2KkEQxC

četvrtak, 10. prosinca 2020.

KAO VODA ZA ČOKOLADU, Laura Esquivel

Izdavač: Vorto Palabra, 2020.
[španj. Como agua para chocolate]
Prijevod: Mirjana Polić Babić

Vruću čokoladu - volite li ju praviti sami - obično ćete napraviti tako da zagrijete mlijeko i u njega umiješate čokoladu, dodavajući začine po volji. U Meksiku, vruća se čokolada spravlja s vodom: voda se pusti da zavrije, i čokolada se - u idealnom slučaju - u vodu umiješa tik pred vrenje.

Upravo odavde dolazi i izraz 'kao voda za čokoladu', koji se u Meksiku obično koristi za izražavanje strasti i (seksualnog) uzbuđenja, a ponekad i ljutnje. Da bi bila spremna 'prihvatiti' čokoladu, da to tako kažem, voda mora biti dovoljno vruća, ali opet ne previše, ne smije prijeći tu krajnju točku vrenja. Naslov ove knjige više je usmjeren na ovo prvo značenje, a nakon što upoznate glavnu junakinju ovog romana - Titu - shvatit ćete da je ovaj izraz pomalo i Titina personifikacija, jer nerijetko sjajno određuje upravo to kako se Tita osjeća.

Titina priča priča je o ženama iz obitelji De La Garza, matrijarhalne obitelji na čelu s mamom Elenom. Kao najmlađoj kćeri, Titina je sudbina da zauvijek ostane uz majku i svoj život posveti skrbi za nju. U tom smislu, Titi je zabranjena udaja, a samim time i bilo kakva romansa i ljubav. Zaljubljena u Pedra, s kojim je osjetila ljubav na prvi pogled, Tita je ljuta i pokušava se pobuniti protiv svoje sudbine, ali mama Elena je neumoljiva.

Kada Pedro zaprosi Titu, a mama Elena ga odbije, zauzvrat mu ipak ponudi ruku svoje starije kćeri Rosaure. Pedro ovu ponudu prihvati, ne bi li tako bio blizu Tite. Ova ljubavna i obiteljska zavrzlama zakuhati će razne osjećaje, na koje niti jedan lik neće biti imun, a kad u tu priču dodate i prava tradicionalna jela meksičke kuhinje, obogaćena začinima i mirodijama svih vrsta, i ljubav prema kuhanju koja također na neki način obilježava obitelj De La Garza, dobit ćete zanimljivo jelo magijskog realizma kojem ćete se teško oduprijeti bez da ga kušate.

Magičan i strastven, ovaj roman dosta se brzo čita, što zbog samog svog obujma, koji nije velik, što zbog načina pisanja koji pomalo podsjeća na Marqueza, a koji se, meni osobno, jako sviđa. Svako od 12 poglavlja na koliko je ovaj roman podijeljen započinje s posebnim receptom, koji romanu daju tu dodatnu notu zanimljivosti, a i - začinjenosti. Doduše, ove recepte nećete baš lako sami rekreirati kod kuće, budući da su neki od sastojaka prilično egzotični i - čak bih rekla - i sami pomalo magični, ali svejedno ih je zanimljivo upoznati.

Tita i ostale žene iz njene obitelji primjeri su snažnih žena kojima život ipak ne ispadne uvijek onako kako su one to zamislile. Sve one imaju i svoje dobre i loše strane, ali sve su strastvene u svojim željama i razmišljanjima. Ono što mi u ovoj priči 'ne drži vodu', da tako kažem, je ta ideja ljubavi na prvi pogled, u čije postojanje naprosto ne vjerujem. Možda samo zato jer sam vječni cinik, tko zna? Također, odabranik Titinog srca - Pedro - tako je loš odabir! Pedro je slabić, povodljiv, cendrav, ponaša se kao malo dijete i doista mi nije jasno što to, zaboga, Tita u njemu pronalazi. A opet, možda je upravo to stvar kod ljubavi na prvi pogled: zaljubiš se i već je gotovo, kakva osoba ispadne kasnije, nakon što ju upoznaš, više nije bitno, jer je tvoje srce već njegovo bez obzira na sve. Ili? Ne znam.

"Moja je baka imala vrlo zanimljivu teoriju. Govorila je da se svi rađamo s kutijom šibica u sebi, ali da ih ne možemo uvijek upaliti sami jer trebamo kisik i svijeću. Samo što u tom slučaju kisik mora doći od daha ljubljene osobe; kao svijeća može poslužiti bilo kakva vrsta hrane, glazba, milovanje, riječ ili zvuk koji će aktivirati detonator i tako zapaliti jednu od šibica. U nama će se stvoriti ugodna toplina koja će u tijeku vremena malo – pomalo nestajati sve dok se ne pothrani velika eksplozija. Svatko, da bi mogao živjeti, mora otkriti svoje detonatore jer izgaranje do kojega dolazi kad se jedan od njih zapali, hrani dušu energijom. Drugim riječima, to izgaranje predstavlja hranu. Ako čovjek ne otkrije na vrijeme svoje detonatore, kutija šibica se navlaži i on nikada više ne uspije zapaliti jednu od tih šibica. Kad se takvo što dogodi, duša pobjegne iz tijela, bezglavo luta najdubljom tminom pokušavajući uzalud pronaći sebi hranu i ne shvaćajući da joj jedino to tijelo, koje je ostavila goloruko i hladno, može priskrbiti."

Kad sve zbrojim i oduzmem, ovaj je roman za mene poput šalice vruće čokolade, smiješane od raznih egzotičnih sastojaka. Svaki gutljaj je drugačiji, neki mi pašu, neki baš i ne, ali spremna sam ispiti ovaj napitak do kraja. Kušajte ga i vi, pa vidite koje ćete sve okuse u njemu pronaći.

____________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/37M7yzm

srijeda, 2. prosinca 2020.

LASTAVIČJA KULA, Andrzej Sapkowski

Izdavač: Egmont Hrvatska, 2020.
6. knjiga Sage o Vješcu
[polj.Wieża Jaskółki]
Prijevod: Mladen Martić

Epska priča o bjelokosom vješcu Geraltu i kraljevni Ciri, predodređenom mu djetetu, bliži se kraju.

U petoj smo knjizi Sage o vješcu pratili uglavnom Geralta, uz tek poneku naznaku Ciri, dok se u ovoj knjizi ti omjeri izokreću. Na samom početku Ciri nalazimo u kolibi pustinjaka Vysogote, koji o njoj skrbi nakon nevolja koje su je zadesile, a Ciri mu priča svoju priču - što joj se dogodilo i kako je dospjela ovdje gdje je sad. No, cijelo vrijeme koje provodi pričajući, Ciri se polako sprema nastaviti svoj put i susresti svoju sudbinu - čak i ako to, isprva, ni sama još ne zna.

Prateći Cirine dogodovštine, priča neprekidno skače iz sadašnjosti u prošlost, i obrnuto, a, uz samu Ciri, priču pratimo iz mnogih kuteva gledanja, preko različitih likova. Ono što je već načeo u ranijim nastavcima - uvodeći višestruke poglede na centralnu priču, prebacujući lopticu pripovjedača od jednog do drugog lika, pokojeg glavnog, pokojog sporednog, pokojeg tek epizodnog; u ovoj knjizi Sapkowski dovodi do savršenstva. Iako se, što se same radnje tiče, baš kao i u prethodnoj knjizi, ovdje ne događa mnogo toga, različitim perspektivama i dinamikom izmjene tih perspektiva i sama radnja postaje vrlo dinamična te se priča jako brzo čita. A i uživa se u tome. :)

Ovdje nam se otkrivaju neke pozadinske priče u koje smo se ranije uspjeli tek naluknuti, te doznajemo mnoge pojedinosti - o Cirinom bijegu s Thanedda, npr., o sudbini njenih roditelja, o ulogama različitih likova koji su kroz priču svojedobno prošli, a čiji se komadići vlastitih priča tek sada počinju savršeno uklapati u cjelinu.

I Geralt je tu, dakako, iako možda manje prisutan no u ranijim knjigama. Yennefer također, kao i svi drugi do sada mi (a vjerujem i vama) već strašno srcu prirasli likovi.

Postoji li doista Lastavičja kula i je li ona cilj na kojem završava Cirin put? Mnogi će vam reći da je ona samo legenda, hrpa beznačajnog kamenja. Ako i postoji, sigurno više nije funkcionalna. Ona je mit. Uzaludno traćenje vremena. Navikli ste dosada, baš kao i ja, da s Ciri nikada ništa nije onako kako se čini. Da je sama Ciri puno više od svega što se o njoj zna i govori. Tako da nije nikakav spoiler, niti bi trebalo biti ikakvo iznenađenje da je Ciri sposobna tu legendarnu kulu pronaći. Ali, što će je ondje dočekati, u kojem obliku i kamo će je odvesti? Saznat ćete čitajući. (Ili barem donekle saznati. ;))

Kako mi se doista sviđa i Netflixova serija snimljena prema ovoj sagi, uhvatila sam se kako često pomišljam: "baš me zanima kako će ova scena izgledati na ekranu". U dobrom smislu, dakako. Budući da tek iščekujemo drugu sezonu serije, to je nešto za radovati se, budući da ova knjiška saga i prebrzo dolazi svome kraju. Nakon ove, ostala je još samo jedna stepenica koju treba prijeći. Već sam krenula s čitanjem, i - onaj osjećaj kad želiš doći do kraja, ali ipak ne želiš da nešto završi? U potpunosti je stvaran. I cijelo vrijeme prisutan.

_______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3mBFXXY