ELITA, Kiera Cass

Izdavač: Mozaik knjiga, 2015.

[eng. The Elite, 2. knjiga iz 'Selection' serijala]

 

Ovo je serijal koji spaja ono naizgled nespojivo - balske haljine i raskošne palače s distopijskim svijetom budućnosti. Upravo me taj neobičan spoj privukao prvoj knjizi serijala, 'Izbor', koja me zaintrigirala opisima tog distopijskog svijeta, a i svidjela mi se jer glavni događaj knjige - ljubavna priča, ili bolje reći ljubavni torkut - nije bila obična ni predvidiva. 'Elita' je u tom smislu slabija od svoje prethodnice, u više segmenata.

Na kraju 'Izbora' od svih djevojaka kojima se bila pružila prilika da sudjeluju u natjecanju za osvajanje princa Maxona, a time i krune, njih 6 ušlo je u uži krug tog odabira - Elitu. America Singer jedna je od tih 6 djevojaka i nakon početnog odbacivanja mogućnosti da bude odabrana i prijateljskog odnosa s princem Maxonom, sada shvaća da joj je do njega zbilja stalo i da zaista želi sudjelovati u Izboru, iako još nije sasvim sigurna želi li baš biti i ona koja će biti Odabrana - što zbog osjećaja koje još gaji prema svojoj prvoj ljubavi Aspenu, što zbog straha da se neće biti u stanju nositi sa svim dužnostima koje sa sobom nosi kruna. Njezinu neodlučnost dodatno pojačava činjenica da je Aspen sada stražar u palači i često ga viđa, kao i sve češći napadi pobunjenika i teške odluke koje vidi da će kao princeza morati donositi i provoditi, iako se ponekad s njima i neće slagati. Povrh svega toga, čini se da Maxonovom ocu, kralju Clarksonu, America baš nikako nije po volji i rado bi je se riješio...

Prvi segment u kojem mi je 'Elita' znatno slabija od 'Izbora' je sama America. Umjesto odlučne, hrabre i tvrdoglave djevojke koju sam upoznala u prvoj knjizi, ovdje sam naišla na Americu koja se nimalo ne razlikuje od bezličnih ženskih likova tipičnih tinejdžerskih ljubića, neodlučno zaljubljenu malo u jednog malo u drugog dečka koji joj uzvraćaju osjećaje. Njena se neodlučnost proteže i izvan njenih ljubavnih problema, na projekte koje radi i odluke koje donosi, za koje je u jednom trenu sigurna da su ispravne, ali na najmanji prigovor već mijenja mišljenje i zbog svojih se postupaka ispričava.

Druga stvar koja mi se nije baš svidjela u ovom romanu je nedorečenost kod opisivanja događaja koji se ne odnose na Izbor. Primjerice, napadi pobunjenika - jasno je da postoje dvije skupine pobunjenika, Sjevernjaci i Južnjaci, i njihovi napadi u ovom dijelu postaju još učestaliji nego u prvoj knjizi, čak i brutalniji, ali ostaje nam nejasno zašto se ti napadi uopće događaju, koja im je svrha, tko su zapravo ti pobunjenici i kako misle nasumičnim (i prilično besmislenim) napadima postići ono što žele. U jednom trenutku kralj nagađa da im je cilj prekinuti Izbor i prekinuti kraljevsku krvnu liniju, ali način na koji su ti napadi izvedeni teško da će postići išta od toga. Također, vidimo da je većina ljudi nezadovoljna društvom podijeljenim na kaste, ali na svaki spomen ukidanja tog nepravednog sustava jedina argumentacija koja kaže zašto to ne bi bilo izvedivo je ta da to nije izvedivo, iako iz samog opisa društva i sustava kasti uopće ne izgleda kao da bi njihovo ukidanje bilo teško provesti. Dojam koji su na mene ostavile ove nedorečenosti je taj da mi izgleda kao da je autorica bila u stanju smisliti originalni distopijski svijet i društveno ustrojstvo, ali nije više znala kako bi ga dalje razradila i što da s njim dalje učini.

Najveći dio radnje u ovoj knjizi otpada na ljubavni trokut između Americe, Maxona i Aspena i, u smislu ljubavne priče, taj je dio dosta dobar, unatoč tome što America u svojim osjećajima prema Maxonu djeluje puno manje uvjerljivo nego u onima prema Aspenu. Sama radnja teče nekim umjerenim tempom i dosta se toga događa, a tu i tamo pojave se i neki neočekivani događaji koji zatno utječu na njen daljnji tijek. America konačno shvaća da Izbor nije prijateljsko druženje, već nemilosrdno natjecanje za stjecanje krune, te da su neke djevojke spremne na sve kako bi baš one krunu i osvojile.

U 'Izboru' smo, čitajući, pomalo otkrivali distopijski svijet Kiere Cass, sam Izbor i njegova pravila, a u 'Eliti' otkrivamo više toga o kraljevskoj obitelji i prošlim događajima koji su doveli do stvaranja tog svijeta takvog kakav jest. Iako je naglasak na ljubavnoj priči, koja nije baš pretjerano uzbudljiva ni nepredvidiva, dovoljno je pojedinosti iz okolnih radnji koje zadržavaju čitateljevu pozornost i tjeraju ga da čita dalje. A dok su neki dijelovi priče, kao što sam ranije spomenula, pomalo nedorečeni, neke će se tajne ipak otkriti, a neke od njih bi vas mogle i zapanjiti.

Konačna ocjena: solidan nastavak serijala, ali moglo bi i bolje.

NAJLJUĆA JELA TATARSKE KUHINJE, Alina Bronsky

Izdavač: Ljevak, 2014.

[njem. Die Schärfsten Gerichte der Tatarischen Küche]

Sudeći po naslovu, očekivala sam da će ova knjiga biti jedna od onih u kojima je pripovijest o kojoj se piše ispremiješana sa hranom, njenim mirisima i okusima... Očekivala sam nešto poput 'Kluba božićnih kolačića' Ann Pearlman, 'Julie i Julia' Julie Powell ili možda 'Gozbe Johna Saturnalla' Lawrencea Norfolka. No, hrana je u ovom romanu sporedna i čak se rijetko spominje, a naslovna 'jela' više se odnose na ona koja likovi ovog romana moraju 'okusiti' u životu, pri čemu njihov okus ne bih opisala samo ljutim, već gorko-ljutim.

Glavna protagonistica i pripovjedačica ove priče je Rosalinda Ahmetovna, od koje teško da ste ikada upoznali antipatičniji lik. Ona je sebična, koristoljubiva, nametljiva i čak okrutna prema članovima svoje obitelji, posebno prema svojoj kćeri Sulfiji, koju smatra ružnom, glupom i niškoristi.

Kada Sulfija slučajno ostane trudna, tvrdeći da ne zna tko je otac djeteta, Rosalinda najprije na njoj iskuša svaki narodni 'recept' kojeg se mogla sjetiti, ne bi li se riješila djeteta. Nekim čudom, svi njeni napori ipak ne urode plodom i Sulfija uskoro rodi kćerkicu Aminat. Upoznavši svoju unučicu, Rosalinda se veoma iznenadi vidjevši koliko to dijete od svih nalikuje baš na nju i vuče njene tatarske korijene, te ju usprkos svemu zavoli.

Od tog trenutka Aminat postaje zjenica Rosalindinog oka i ona preuzima cjelokupnu brigu o djevojčici na sebe, zabranivši pristup njenoj majci, jer kako bi se zaboga 'glupa Sulfija' mogla adekvatno brinuti za svoju vlastitu kćer. U svojim nastojanjima da Aminat 'pravilno' odgoji i da sve uvijek bude po njezinom, Rosalinda ne preza ni od kakvih metoda, koliko god one koji put bile upitne. 

Životi triju žena u ovom romanu - Rosalinde, Sulfije i Aminat - neraskidivo su isprepleteni, iako se tijekom radnje često udaljavaju, pa opet približavaju jedan drugome. Pri svemu tome, konci tih života neprestano se nalaze u Rosalindinim rukama i ona, htjeli to drugi ili ne htjeli, njima upravlja kako ona želi.

Rosalinda je neobazriva za druge i prvo što gleda na svemu i svakomu oko sebe je kako da tu stvar ili tu osobu iskoristi za svoje potrebe. Pri svemu što čini, ona ipak nije namjerno zla, već sve što čini ona čini iz jednostavnog uvjerenja da to baš tako treba napraviti i da je njen put jedini moguć i ispravan. Ona je poput zločeste maćehe iz bajki, ili svekrve iz pakla, i apsolutno ništa u vezi nje vam se neće svidjeti, ali opet ćete njenu priču htjeti pročitati.

Ima, doduše, nekoliko trenutaka u knjizi, u kojima na površinu proviruje neka osjećajnija i ljubaznija Rosalinda, ali ono što ona čini prije i poslije tih trenutaka debelo prevaguje na onu goru stranu njene osobnosti.

Ova je knjiga zapravo poput njenog glavnog lika, u smislu da je nemoguće za nju reći da vam se sviđa ili ne sviđa, to nije pripovijest na koju možemo tako gledati. No ona fascinira, intrigira i začuđuje, iz početne tragikomedije prelazi u pravu tragediju, tjera vas da otvorenih usta u nevjerici odmahujete glavom na Rosalindine postupke, te nastavljate čitati, što zbog nevjerice, što zbog znatiželje.

Ova će knjiga u vama potaknuti osjećaje: bit ćete ljuti na Rosalindu, suosjećati s Aminat i žaliti Sulfiju, ili možda sve obrnuto, ali nećete ostati ravnodušni. Okus koji ostaje nakon kušanja najljućih jela koje vam ova knjiga servira je gorak, možda čak kiseo, ali taj će vas okus natjerati i da pogledate oko sebe na svoju obitelj i shvatite koliko ju cijenite. A kad god vas netko od njih naživcira, sjetite se Rosalinde - i shvatite da ste mogli i puno gore proći.

PRIJE NEGO ŠTO ODEM, Jenny Downham

Izdavač: Profil, 2009.

[eng. Before I die]

 

Može li se napisati priča koja govori o neizbježnoj smrti, a koja je istovremeno i svojevrsna oda životu? Odgovor je: da, i upravo sam ju pročitala.

Tessa ima 16 godina i boluje od leukemije. Njena je bolest već poprilično uznapredovala i Tessi nije ostalo još puno vremena. Zna da će umrijeti i zna da to ne može izbjeći, ali to ne znači da zbog toga ne može biti bijesna - na svoju bolest, na ljude oko sebe, na cijeli svijet. Zato većinu vremena provodi mrzovoljno ležeći ispod popluna na svom krevetu, smišljajući stvari koje bi radije radila. 

Stvar je u tome da Tessa ne želi umrijeti, bar ne dok ne napravi sve sa svog popisa - popisa od 10 stvari koje želi napraviti prije smrti. No da bi to uspjela obaviti, morat će ustati iz kreveta i izaći van, za što joj je potrebna dodatna pomoć - u obliku njene najbolje prijateljice Zoey, koja je neosjetljiva na Tessinu bolest i ne daje joj zbog nje nikakav poseban tretman. Uz Zoeyinu pomoć (ili njoj usprkos), Tessa kreće u križanje stvari s popisa, čime počinje njena utrka sa smrću, ali i ponovno otkrivanje životnih radosti.

Tessina priča stvarna je, živa, i brutalno iskrena. Suočavanje sa smrću nikada nikome nije bilo lako, kamoli jednoj šesnaestogodišnjakinji koja se, uz smrtonosnu bolest, još mora nositi i s adolescentskim problemima. Način na koji Tessa doživljava svoju situaciju i način na koji se s njom nosi jedan je od najrealnijih o kojima sam dosada čitala. Ona je ljuta, tužna, bijesna zbog nemoći da išta učini i gubitka kontrole nad vlastitim životom. U isti mah , njena ju je bolest natjerala da utoliko više cijeni i uživa u svim trenucima sreće i veselja koji su joj još ostali. U svom nastojanju da prestigne smrt, Tessa ponovno otkriva sve čari života, prijateljstva i ljubavi, i shvaća da joj budućnost nije samo pravocrtan put u ništavilo, već su tamo skriveni i neki nepredvidivi zavoji puni raznih iznenađenja koja nije očekivala doživjeti.

Priču nam priča sama Tessa, a čak i načinom pisanja ova knjiga odražava Tessino stanje uma i svega što ona doživljava, što se posebno ističe pri kraju romana i čini Tessinu priču još utoliko stvarnijom. Iako je tema teška, jer se radi o borbi s neizlječivom bolesti, u ovoj priči ima i veselja i humora i mnogo, mnogo lijepih trenutaka. A iako nam je kraj poznat odmah na početku, i znamo da je tužan, na putu do njega ipak ima mnogo toga što još ne znamo, pa kad na koncu i dođemo do kraja, on možda neće biti baš onakav kakvim smo ga na početku zamišljali. 

Dajući samoj sebi priliku da zaista proživi život prije no što ga bude prisiljena napustiti, Tessa doživljava i osobnu promjenu, mijenjaju se njene misli, želje i osjećaji, a način na koji je ona uspjela iskoristiti svoje vrijeme koje je imala čitateljima gotovo daje u zadatak da i sami promisle o svojim životima i tome žive li ih onako kako bi zaista željeli. 

Ono što ovaj roman zaista sjajno ocrtava je činjenica da se mnoga djeca oboljela od teških bolesti također nađu i u situaciji da unatoč svom stanju moraju ujedno biti i snažniji od svojih roditelja. To se ovdje vidi na primjeru Tessine obitelji - njenog oca, koji, iako se brine za nju i pokušava joj biti konstantna podrška, se ne može suzdržati od plakanja i ne prestaje satima pretraživati Internet u potrazi za nekim čudotvornim tretmanom koji bi ju mogao spasiti; te njene majke, koja se ne može prisiliti čak ni da nogom kroči u bolnicu. Iako se i Tessini roditelji kroz ovaj roman mijenjaju, Downham je vrlo dobro ocrtala ono što je čest problem kod djece oboljele od raka ili neke druge neizlječive bolesti, a to je da ponekad dođe do mijenjanja uloga odrasle osobe i djeteta jer se neki roditelji još teže nose s bolešću svoje djece nego ona sama.

Ova je priča i sretna i tužna i u njoj svoje uloge moraju odigrati i život i smrt, ali ono što je bitno naglasiti je da u ovoj priči ne tražimo pobjednika između njih, jer ovdje nije poanta pobijediti smrt ili joj izbjeći, već uživati u životu i iskusiti ga koliko god možemo prije no što dođe trenutak u kojem se smireno možemo predati u naručje smrti. Tessa će vas podsjetiti na sve trenutke vrijedne življenja i njena vas priča sasvim sigurno neće ostaviti ravnodušnima. S Tessom ćete se smijati, ali i plakati, pa, u svakom slučaju, pripremite maramice - i uživajte u čitanju!

ZAPISI JEDNOG SVODNIKA, Giorgio Faletti

Izdavač: Lumen, 2013.

[tal. Appunti di un venditore di donne]

U posljednje vrijeme u domaćoj književnoj ponudi može se pronaći zaista velik broj kriminalističkih romana i varijacija na taj žanr. U toj ponudi prednjače skandinavski krimići, koji nam donose različite priče i poglede na različite slučajeve serijskih ubojica i psihopata, mračne zločine nastale u još mračnijim zakucima umova tih monstruoznih ubojica. Ovaj je kriminalistički slučaj malo drugačije prirode, jer u njemu nailazimo na dobri stari politički motiviran zločin, potkrijepljen najstarijom od skrivenih ljudskih želja - onom za moći i novcem. 

Kako sam i sama fan krimića i kriminalističkih trilera, pa tako i onih opisanih u uvodnim rečenicama, ovaj mi je roman Giorgia Falettija došao kao dobrodošlo 'osvježenje' među dragim mi krimi-naslovima. Kažem 'osvježenje' jer mi je baš bilo zanimljivo odmaknuti se od uobičajenih tema gnjusnih ubojstava i shvaćanja kako funkcionira um serijskog ubojice i zakoračiti u svijet talijanskog krimi miljea iz 70-ih, gdje novac, moć i politički stavovi čine motivaciju za počinjene zločine, a baš svatko bi mogao spadati među one korumpirane, koristoljubive i ekstremno opasne.

Naslovni svodnik odaziva se na ime Bravo - zapravo, više nadimak nego ime - i prilično je neobičan izbor za svoje zvanje, budući da se bavi 'najstarijim zanatom na svijetu', a sam za taj zanat nema 'alata' jer su ga trojica napadača još kao mladića osakatili nožem. Bravo je pošteni kriminalac, ako takav paradoks uopće postoji. On je pametan, korektan prema djevojkama koje rade za njega i oprezan s obzirom na kriminalne krugove u kojima se kreće. Nikada ne postupa ishitreno i diskreciju uvijek stavlja na prvo mjesto, zbog čega si je i uspio stvoriti ime u svijetu kriminala. Također, nikome ne dopušta da ga zaista upozna niti dozna bilo što osim nužnih informacija o njemu, pa čak ni njegovo pravo ime. 

Sve se to promijeni kad u njegov život ušeta Carla, koja također želi raditi za njega, ali koja prema njemu pokazuje i neku osobitu naklonost na koju nije navikao, još više stoga što ni sam nije ravnodušan prema njoj. Situacija se zahukta kad jutro nakon Carlinog prvog 'posla', u kojem je sudjelovala s još dvije djevojke, te djevojke i njihove klijente pronađu ubijene, Carli nema ni traga ni glasa, a glavni osumnjičeni za cijeli masakr je Bravo, za kojim u potjeru kreće i policija i oni koji stvarno stoje iza pucnjave. Znajući da nema nikoga kome može vjerovati, Bravo mora sam dokučiti tko stoji iza svega, i to, po mogućnosti, prije nego što ga ubiju.

Radnja ovog romana napeta je i uzbudljiva, ali se ta napetost gradi postupno. Počinje sporije, upoznavanjem glavnog protagonista i svijeta kriminala u kojem se on kreće, te tako teče sve do jutra u kojem Bravo sazna za masakr prethodnoga dana. Od tog se trenutka stvari počinju odvijati ubrzano, lovci postaju lovine, a oni koje su do tada pokušavali uhvatiti započinju svoj vlastiti lov.

Posebno je zanimljivo pratiti povijesni okvir u kojem se radnja odvija, a u koji je Faletti sjajno uklopio događaje svog romana. Naime, vrijeme radnje su kasne 1970-e, vrijeme u kojem po Italiji ordinira paravojna organizacija Crvene brigade, koja je netom otela talijanskog premijera Alda Mora. Crvene brigade i spomenuta otmica, otkrit ćete, igraju ulogu i u događajima u koje se upleo Bravo u ovoj knjizi. Faletti je svojom paletom likova sjajno ukazao na stanje društva u Italiji u to doba, kada nitko nije znao tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj, jer je svatko mogao biti prikriveni član Crvene brigade, pa čak i oni na visokim političkim funkcijama.

Način na koji Faletti piše pomalo naginje noiru, što mi se svidjelo jer volim taj žanr, a i zato jer se takav način pisanja sjajno uklapa u opće ozračje romana. Ako ste se, kao i ja, zaželjeli malo drugačijeg krimića, punog političkih spletki, potkupljivih suradnika i organiziranog kriminala, ovo je knjiga za vas. Napeta priča, puna prevrata i iznenadnih obrata, tijekom kojih krinke padaju, neprijatelji postaju saveznici, a saveznici izdajice...dodajte još tome i neobičnu, a na trenutke i pomalo nerealnu ljubavnu priču, i dobit ćete intrigantno štivo koje ne biste željeti propustiti.

BIJELA KAO MLIJEKO, CRVENA KAO KRV, Alessandro D'Avenia

Izdavač: Algoritam, 2011.
[tal. Bianca come il latte, rossa come il sangue]

Prvo što me privuklo ovoj knjizi bio je njen naslov, koji me podsjetio na priču o Snjeguljici. Očekivala sam stoga nekakvu novoispričanu priču o Snjeguljici ili općenito pojavu Snjeguljice u bilo kakvom prenesenom obliku u ovoj priči, ali otkrila sam da ona sa Snjeguljicom nema baš nikakvih dodirnih točaka. Što ne znači da sam se razočarala, dapače.

Ova je priča priča jednog tinejdžera koji svijet oko sebe doživljava 'u bojama', odnosno sklon je dodjeljivati različite boje svojim različitim razmišljanjima i osjećajima. Tako je bijela za njega boja tihe osamljenosti i zaglušnog šuma misli koje ne želi misliti, dok je, npr. crvena za njega boja istinske ljubavi i onog euforičnog osjećaja kakav samo prava ljubav može u nekome izazvati.

Spomenuti tinejdžer zove se Leo, i beznadno je zaljubljen u Beatrice, djevojku iz škole, koja boluje od leukemije. Dok pokušava biti snažan i velik, toliko da to bude dostojno njegovog 'lavljeg' imena, Leo se na svoj način prisiljen nositi sa neizbježnom boli koju nosi mogućnost gubitka voljene osobe, kao i ostalim problemima koji prate uobičajeno odrastanje.

Priča Lea i Beatrice referira se na priču talijanskog pjesnika Dantea Alghierija, i njegove Beatrice, žene koju je volio i kojoj je posvetio svoje prvo djelo, 'La vita nuova' ('Novi život') - a to je djelo ujedno i ono koje je poslužilo Alessandru D'Avenii kao inspiracija za ovu knjigu. I dok je Danteova Beatrice ona koja ga vodi kroz raj u posljednjem dijelu njegove 'Božanstvene komedije', D'Aveniin Leo pokušava biti onaj koji će svoju Beatrice spasiti iz pakla u koji ju je bacila njena bolest i odvesti ju u raj u kojem ju čeka obilje njegove neizmjerne ljubavi.

Iako na prvu ovo zvuči kao ljubavna priča, ovo je zapravo priča o odrastanju kojeg je ljubavna priča samo dio. Beatrice zaokuplja Leove misli onako kako to samo prva ljubav jednom tinejdžeru može misli zaokupiti, no uz nju, Leove misli zaokupljaju i školske obaveze, prijateljstva, sportske utakmice i problemi odrastanja. Leo nam svoju priču iznosi iskreno, izravno i s puno osjećaja, dočaravajući nam (ili nas podsjećajući na) to kako je biti tinejdžer, koliko gorko-slatko ponekad zna biti odrastati, te kako je teško promatrati kako nekoga gubiš, dajući sve od sebe da mu pomogneš, iako znaš da, ma koliko se trudio, zapravo ne postoji ništa što možeš učiniti da bi promijenio ono što se neizbježno mora dogoditi.

Iako u svojim razmišljanjima Leo ponekad nadilazi granice svojih godina, njegova uvjerljivost kao lika za mene se ni u jednom trenutku čitanja nije umanjila. Oni čitatelji koji su po godinama bliski Leu s njime će se u mnogo navrata poistovjetiti, a one druge Leo će neizbježno podsjetiti na njihove tinejdžerske dane, prve ljubavi i prve boli; doba istraživanja granica prijateljstava i vjerovanja da je sve moguće ako to dovoljno želiš.

Bijela kao mlijeko, crvena kao krv na kraju nije ispala još i crna kao ebanovina, ali bajke na stranu, u ovoj priči ima i više no dovoljno bajkovitosti i ljepote koja zaslužuje da je se pročita.

KAMO SI OTIŠLA BERNADETTE?, Maria Semple

Izdavač: Mozaik knjiga, 2014.
[eng. Where'd you go Bernadette]
 

Bernadette Fox nekoć je bila poznata i cijenjena arhitektica, koja je za svoj prvi projekt osvojila najznačajniju nagradu u svijetu arhitekture. No, taj joj je projekt ujedno ostao i jedini, jer se nakon njega povukla u anonimnost i nikada više nije ništa izgradila.

Bernadette sada živi u Seattleu, gradu koji mrzi, sa mužem Elgiejem, i kćerkom Bee i gotovo nikada ne izlazi iz kuće. No, budući da su ona i suprug kćeri obećali ispuniti bilo koju želju ukoliko bude imala savršene ocjene u školi, Bernadette će morati za tu prigodu izaći - i to kako bi svi zajedno otputovali na Antartik, jer baš je to Beeina želja. Kako se dan putovanja bliži, Bernadette se sve više koleba između odlučnosti da ne razočara Bee i smišljanja stotina mogućnosti kako da se izmota od odlaska na putovanje. Štogod da je odlučila, Bee za tu odluku neće saznati, jer na dan putovanja Bernadette nestane bez traga, a Bee kreće u iscrpnu potragu za njom, skupljajući tragove i komadiće informacija koji joj neće otkriti samo kamo je nestala Bernadette, već i tko je ona bila.

Maria Semple napisala je vrlo zanimljivu i neobičnu priču, čija me originalnost i nepredvidivost radnje zarobila u trenu. Knjiga je oblikovana kao konačni rezultat Beeinog istraživanja i nastojanja da pronađe majku, te je pisana u obliku dnevničkih zapisa, pisama, mailova i drugih oblika informacija koje je Bee skupila i zapisala tijekom svoje potrage. Već sam takav način pisanja čini roman napetim, jer nikada ne znaš što će se sljedeće dogoditi, a čitajući o Bernadette, saznajemo i puno toga o svim drugim likovima koji su na neki način imali utjecaja na njen život, pri čemu je konačna slika toga kako su svi oni upleteni u događaje koji su prethodili nestanku i događaje nakon njega potpuno nepredvidiva sve dok nam se ne otkriju baš svi detalji.

Žanrovski bih opisala ovaj roman kao neki oblik humorne drame. Na početku, on se doima kao prpošno i zabavno štivo, iako je tematski ozbiljan, jer ispod tog 'lakog' tona on progovara o problemu tjeskobe i socijalne neprilagođenosti. Kako radnja dalje odmiče, roman poprima blagi ton trilera (no, nemojte zbog teme nestanka osobe misliti da se radi o još jednom krimi trileru kakvi su preplavili tržište, ovo nije triler u tom smilslu), koji se ne odnosi samo na Bernadettein misteriozni nestanak, već i na samu Bernadette - ženu-misterij.

Bernadette je osoba koja se jednostavno ne uklapa u svoju okolinu. Ostale majke iz Beeine škole smatraju ju luđakinjom, dok je sama Bee smatra svojim herojem i uzorom. U svijetu arhitekture, ona je genij, ali i misterij jer je jednostavno napustila svoju struku nakon svog jedinog, i vrlo uspješnog projekta i više nikada nitko za nju nije čuo. Elgie je zabrinut da je odustajanje od karijere Bernadette stajalo puno više no što to ona želi priznati, te strahuje da je baš zbog toga ona postala tako povučena, tjeskobna i nesretna. Zbog njenog ponašanja i odbijanja da izađe iz kuće Elgie je uvjeren da joj je potrebna psihološka pomoć, a odgovor na taj problem vidi u institucionalizaciji. Elgiejevi postupci glede toga sjajno prikazuju to kako bi se i većina ljudi nosila s nekime tko možda boluje od kakvog psihičkog poremećaja - umjesto da ga pokušaju razumjeti i pomoći mu, koliko god to bilo teško, radije ga zatvore u neku psihijatrijsku ustanovu, time zapravo rješavajući svoj, a ne njegov problem.

Čitajući, bilo mi je zanimljivo vidjeti kako se mijenja moj dojam o pojedinim likovima iz romana. Iako ostali likovi nisu toliko kompleksni kao Bernadette, i oni su vrlo zanimljivi i nepredvidivi, te se na kraju romana moj dojam o nekima od njih gotovo u potpunosti promijenio u odnosu na početak. Primjerice, Bernadetteina prva susjeda i jedna od majki iz Beeine škole, Audrey, užasno me živcirala tijekom prve polovice romana (pa i dobre druge polovice), da bih na kraju potpuno promijenila mišljenje o njoj. Isto tako, Elgie mi je u početku bio vrlo drag lik, a kasnije me totalno razočarao i postao mi odbojan. Opet, postoje ovdje i likovi koji su mi jednako išli na živce od početka do kraja, kao Soo-Lin, kao i oni koje sam odmah zavoljela, poput Bee, pa i Bernadette, i koji su mi ostali dragi do kraja, bez obzira na osobnu promjenu kroz koju bi prošli.

Ovaj roman je, po mom mišljenju, originalni miks svega i svačega - malo drame, malo humora, malo satire, malo trilera - koji ispod svega toga krije priču o ozbiljnom psihičkom problemu na koji mnogi olako gledaju, a to je depresija i anksioznost. Bernadetteine su mušice njen način da se nosi s tim problemom, s kojim se zapravo vrlo dobro nosi, za razliku od mnogih ljudi koji možda nisu tako jaki kao ona. Zato je važno da njihove probleme pokušamo razumjeti, kako bismo ih kad 'nestanu' uvijek mogli 'pronaći'.

ŠOK OD PADA, Nathan Filer

Izdavač: Profil, 2014.

[eng. The shock of the fall]

 

U ulozi pripovjedača ovog romana nalazi se Matthew. Matthew je u dobi od 5 godina svjedočio smrti svoga brata Simona, za koju okrivljuje isključivo sebe. Nakon tog događaja Matthewov se svijet potpuno promijenio, ne samo zbog gubitka brata, već i zato jer je neposredno nakon toga obolio od shizofrenije. Gonjen krivnjom i podložan opakoj psihičkoj bolesti, Matthew odrasta bivajući povremeno hospitaliziran, mijenjajući škole i liječnike, te se, nakon napunjenih 18 godina, pokušava osamostaliti. Negdje u cijelom tom procesu odrastanja i osamostaljivanja, Matthew odlučuje napisati svoju priču.

Priča koju nam želi ispričati Matthew priča je ispričana iz kuta gledanja jednog shizofreničara i daje nam jedinstven uvid u njegov svijet, kojim upravlja ta opaka bolest. Pričajući svoju priču, Matthew često digresira i ne drži se kronološkog slijeda događaja, baš kao što ni stvarni shizofreničari to ne bi bili u stanju. Čak i način na koji je pisana, različitim fontovima i različitim tonom u pojedinim dijelovima, koji se mijenja ovisno o tome uzima li Matthew lijekove ili ih izbjegava, to naglašava. Matthewova priča stoga je realna, gotovo bolno stvarna i utoliko više važna kao knjiga koja podiže svijest o tome kako se osjećaju ljudi oboljeli od shizofrenije, kako njima izgleda svijet i kako reagiraju u određenim situacijama. 

Iako ozbiljna, a na dijelove i potresna, ovo nije u potpunosti tužna priča. Matthewovo odrastanje bilo je sve samo ne lako i bezbrižno, ali unatoč svemu što ga muči, Matthew se ne prestaje truditi živjeti svoj život, normalno koliko mu okviri bolesti u kojoj je zarobljen to dopuštaju. U tom nastojanju on prevladava prepreke jednu po jednu, cijelo vrijeme svjestan svoje bolesti i onoga što mu ona čini. To kako shizofrenija utječe na oboljelu osobu Matthew savršeno objašnjava kada kaže da se njegova bolest razlikuje od drugih, fizičkih, bolesti, poput npr. meninigitisa, jer njegova bolest u njemu živi poput iznimno inteligentnog parazita, razvija se usporedno s njim i uči sve što i on uči, te je upravo zbog toga tako opaka. 

Ono što je također vrlo dobro ocrtano u ovom romanu je to kako se djeca nose s gubitkom voljene osobe. Svakom bi djetetu od samo 5 godina gubitak brata teško pao, čak i onima koji se ne moraju uz to nositi sa psihičkom bolesti. No ono što je još strašnije od samog gubitka, je to što Matthew nije izgubio samo brata, već na neki način i roditelje, ili barem dio njih. Matthewovi roditelji ne krive Matthewa za ono što se dogodilo, to čini isključivo on sam, ali praznina koju je njegov brat u njihovim životima ostavio utječe i na njihovo ponašanje prema Matthewu, te se oni, svjesno ili nesvjesno, malo pomalo udaljavaju jedni od drugih. Mjesto koje je u njihovoj obitelji do tada popunjavao Simon i dalje je prisutno u obliku goleme praznine, što je sjajno opisano u trenucima kada Matthew s roditeljima na TV-u gleda svima njima omiljenu seriju, pri čemu nitko zapravo ne gleda seriju, već svi zure u mjesto pred televizorom gdje je običavao sjediti Simon.

Ovo je osvježavajuće realna priča koja progovara o životu s teškom bolesti, s kojom većina nas ne zna kako se nositi, niti kako se odnositi prema ljudima oboljelima od te bolesti. Nakon čitanja nećete postati stručnjaci, ali ćete moći bolje razumjeti kako funkcionira svijet shizofreničara i da naš strah od bolesti koju ne razumijemo samo pojačava njen utjecaj na osobu koja od nje boluje i na okolinu općenito. Još važnija stvar kod ove knjige je to što nam ona govori da koliko god bio velik i strašan 'šok od pada', on se može prevladati, a koliko god opaka bila psihička bolest koja nas napadne, s njom se može živjeti.