ŠTO NAS NE UBIJE, David Lagercrantz

Izdavač: Fraktura, 2015.
[šved. Det som inte dödar oss]

Dugo sam se dvoumila da li da uopće pročitam ovu knjigu. Ne zbog predrasuda da sigurno neće biti dobra kao originalna Larssonova trilogija, već zbog gnjusnog načina na koji je došlo do njenog nastanka, a koji je, po mom mišljenju, vrijedan svake osude.

Naime, nemam ništa protiv nastavljanja serijala preminulih autora, ukoliko je taj autor nekome dao dopuštenje i/ili ostavio upute kako nastaviti njegov serijal. Ali imam puno toga protiv prisilnog nastavljanja serijala samo u svrhu profita, a protivno željama autora i njemu najbliskijih osoba, koje bi ovdje trebale imati glavnu riječ, budući da su samog autora najbolje poznavale (kao što je to slučaj sa Larssonovom partnericom Evom Gabrielsson). Eva nije bila protiv nastavljanja samog serijala, ali je željela da se on nastavi prema Stiegovim uputama i bilješkama, onako kako bi on želio. No, švedski zakoni nasljeđivanja autorskih prava u najmanju su ruku bizarni, tako da su osobe koje su dobile prava na serijal bili Larssonovi otac i brat, koji sa samim autorom za života nisu bili u nimalo dobrim odnosima. To ih, dakako, nije spriječilo u tome da se njegovom smrću besramno okoriste i daju dopuštenje za pisanje 4. nastavka Larssonove svjetski popularne trilogije. Četvrtog, ali i prvog od mnogih koji će uslijediti.

I tu dolazimo do ove knjige. I Davida Lagercrantza, koji je bio angažiran da ju napiše.

Naravno da ne možemo kriviti Lagercrantza za ono što su učinili Larssonovi otac i brat i izdavačka kuća. Da nisu angažirali njega, angažirali bi već nekoga drugog. Također, naravno da ne možeš, ni dobro ni loše, pričati o knjizi koju nisi pročitao, tako da sam joj ipak odlučila dati priliku.

Prilika se pokazala razočaranjem već pri čitanju prvih 100 stranica. I kod Larssona je bilo potrebno neko vrijeme da pohvataš sve konce i skužiš tko je tko i kakva mu je uloga u čitavoj priči, ali kod Lagercrantza mi se bilo još teže snaći. Puno je likova, na početku nepovezanih, a i puno zamršenih njihovih priča koje često odvrludaju u nebitne detalje i slijepe ulice. Naravno, srećemo tu i neke poznate nam likove, na čelu s Mikaelom Blomkvistom, dok se Lisbeth Salander ne pojavljuje baš tako brzo, iako ju često spominju. U toj prvoj četvrtini knjige, nisam se mogla oteti dojmu da je i sam Lagercrantz nekako osupnut i knjigom koju piše i njenim likovima: kad god govori o njima, moguće je ispod teksta nazrijeti nešto nalik strahopoštovanju, ili čak divljenju, posebno prema Salander.

Kasnije se sve to skupa malo stiša i priča se počne zahuktavati. I tu dolazimo do još jednog problema. Uz najbolju volju, nisam mogla postići to da me Lagercrantzova priča zainteresira, ni blizu u onoj mjeri u kojoj je to uspio Larsson. Larssonova trilogija bila je trilogija punokrvnih krimi trilera, koji su se bavili socijalno-političkim problemima i u žarište zbivanja dovodili neka vrlo bitna društvena pitanja, kao ono o položaju žena u društvu. Lagercrantzov 'nastavak' bavi se suludim špijunskim urotama i nekako je previše 'američki', blockbusterski. U terminima filma, Larssonovu trilogiju vidim kao pametan, pitak, napet i pomalo mračan skandinavski triler, nešto poput švedsko-danske TV serije 'Most', dok je Lagercrantzov roman više poput nekog američkog akcijskog blockbustera koji je sav u specijalnim efektima, pravi 'Mission: Impossible'. I iako nemam apsolutno ništa protiv takve vrste ni knjiga ni filmova, nekako bi sve to skupa možda bolje ispalo da je Lagercrantz krenuo pisati svoj samostalni, novi, serijal (jer talenta zaista ima), a ne nastavak serijala koji je očito bio puno preveliki književni zalogaj no što je on u stanju progutati.

Ukratko, što se radnje i teme romana tiče: Larsson se bavio socijalnim, političkim i društvenim problemima i (ponekad uzaludnom) borbom protiv sistema i uvriježenih stavova društva, dok se Lagercrantz bavi top secret planovima za izgradnju nadmoćnih superinteligentnih sustava koji bi više pasali u nekakav SF roman, i oko kojih se bore sve moguće tajne službe, od Rusa do CIA-e i NSA-e. Zvuči kao malo 'too much'? Vjerujte, i jest.

Kad smo već kod naprednih sustava umjetne inteligencije, moram spomenuti da će čak i čitateljima koji su naprednije informatički potkovani biti teško shvatiti o čemu Lagercrantz priča u svojim dugačkim opisima procesa hakiranja NSA-e, a kamoli onim čitateljima koji nisu baš vješti s kompjutorima. Kad krene opisivati sve te procese i procedure, nazive i kratice koji su malo ili nimalo objašnjeni, počet ćete se osjećati kao da gledate neku epizodu TV serije 'CSI: Cyber' (osim što bi vam ta epizoda zapravo imala puno više smisla).

Krenimo sad na ono što čini ovaj serijal, a to su njegovi likovi - Blomkvist i Salander - koji su, u ovom romanu, glavni razlog zbojeg mi se on nije uopće svidio.

Mikaela Blomkvista ovdje srećemo u krizi srednjih godina, kako besciljno životari razmišljajući o svom životu i tome kako već dugo nije napisao niti jednu reportažu u rangu onih koje su ga proslavile kao jednog od najznačajnijih švedskih novinara, a njegov časopis, Millennium, trenutno prolazi kroz krizno razdoblje. Kontemplirajući o svom životu, Blomkvist počinje razmišljati nije li vrijeme da napusti Millennium i krene raditi nešto drugo ('...jer svemu jednom mora doći kraj' i ostali klišeji). Zvuči li vam ovo uopće kao Blomkvist kojeg svi mi znamo i volimo? Ni meni. Kasnije se malo oporavi od svog tog turobnog promišljanja, ali moram priznati da me baš zasmetala ta činjenica da razmišlja o napuštanju Millenniuma. Jer, Larssonov Blomkvist to nikad ne bi napravio, Millennium je cijeli njegov svijet, a s obzirom da su visoki moral i poštenje jedna od glavnih obilježja koja su ga kroz trilogiju u kojoj smo ga upoznali definirali kao lika, nije nimalo logično da bi uopće pomislio napustiti novine, pogotovo sada kada se nalaze u financijskim poteškoćama.

Sa Salander je još gora situacija. Nakon početnih stotinjak strana, na kojima iskazuje dužno poštovanje njenoj genijalnosti, Lagercrantz se u ostatku romana koncentrira isključivo na naglašavanje njene ekscentričnosti - toga da je ona djevojka u crnom, tetovirana i ispirsana. Njeno odskakanje izgledom Lagercrantz ima potrebu spomenuti u baš svakoj situaciji u kojoj spominje Lisbeth, što se nikako ne uklapa u ono što ovaj serijal čini posebnim: to da nije važno kako izgledaš, jer čak i ljudi koji su najneobičniji i najmanje se uklapaju u nekakve društveno uvriježene slike o tome kako bi neka osoba trebala izgledati mogu biti genijalni i osobiti. Larsson je Lisbethin izgled njoj pridodao baš kako bi to naglasio, to da se ne moraš uklopiti da bio fantastična osoba, ali nije ga imao potrebu koristiti kao činjenicu koja će ju neprestano obilježavati kao čudakinju, kao što to čini Lagercrantz. Lagercrantzova Lisbeth u ovom romanu uopće ne nalikuje na ljudsko biće, nego više na nekakvu heroinu iz stripa, jednu od onih kakve obično nazivamo 'badass', i, iako Lisbeth uistinu je 'badass', ona je toliko puno više od ove papirnate i isprane blockbusterske verzije kakvu je Lagercrantz stvorio.

Kad se sve zbroji i sve mane stave na stranu, dobije se kakav-takav polu-špijunski, polu-cyber triler koji, kako sam već spomenula, bi bio sasvim ok sam za sebe, ali u serijal Millennium nikako se ne uklapa.

Nažalost, nikad nećemo moći saznati kako bi sve to skupa izgledalo da je serijal nastavljen prema Larssonovim zamislima i kako bi izgledala ova četvrta knjiga da ju je on napisao. Jedina stvar koju sa sigurnošću možemo znati je da on ne bi dopustio svu tu komercijalizaciju svog serijala u svrhu profita. Kako je u razgovoru za 'Globus' istaknula njegova partnerica, Eva Gabrielsson:

"On [Stieg] to ne bi dopustio. Ne bi dao da se sve to na taj način brendira, prodaje, iskorištava. Naravno, bio bi sretan što je slavan pisac i sigurno da bi naši životi bili drukčiji, ali mislim da ne bi dopustio da se sve to razmaše na ovaj način. Ali, njegovo djelo sada nitko ne može braniti, ne postoji nitko tko bi ga zaštitio i mislim da i njegov slučaj puno govori o industriji kulture u kojoj živimo. Umjetnike nitko ništa ne pita."

"I to je ono što Stieg nikad ne bi dopustio, ne bi prodao svoje likove. Oni su njegova djeca. Sada mu je to oduzeto."

Rekla sam na početku da bi Lagercrantzu možda ipak trebalo dati priliku, jer ga se ne može kriviti za gnjusno grabanje Larssonovog oca i brata za njegovim naslijeđem. No, baš tu me razočarao. Jer, u Lagercrantzovim zahvalama na kraju romana mjesta su pronašli i Larssonov otac i Larssonov brat. Ali mislite li da je mjesta tamo pronašao i tvorac ovog serijala, zapravo jedina osoba kojoj bi trebalo zahvaliti za to što je stvorio ovu priču i ove likove o kojima sad Lagercrantz može nastaviti pisati? Ne. Stiegu Larssonu David Lagercrantz nije osjetio potrebu zahvaliti. I mislim da to sve govori - i o ovoj knjizi, i o njemu kao autoru ove knjige, i o tužnoj sudbini Larssonovog genijalnog serijala.

A.J.FIKRY - PUT DO SREĆE, Gabrielle Zevin

Izdavač: Lumen, 2015.
[eng. The storied life of A.J. Fikry]

Kako zaista obožavam čitati knjige, još više me oduševe one među njima koje govore o knjigama - 'knjige o knjigama'. Ili, bolje rečeno, ne samo knjige o knjigama: knjige o knjižarama, o knjižnicama, o strastvenim čitateljima; one koje govore o ljubavi prema knjigama i prema čitanju. A ovo je jedna upravo takva knjiga.

A.J. Fikry vlasnik je male knjižare na malom otoku. Njegova knjižara specifična je ne samo po tome što je to jedina knjižara u mjestu u kojem se nalazi, nego i zato što ona nudi samo određene naslove: samo one koji se sviđaju njenom vlasniku. A taj je vlasnik, A.J., i sam po sebi specifičan: on je udovac u tridesetima, ne baš pretjerano druželjubiv, zatvoren, osebujnog čitalačkog ukusa. No, sve te osobine netko ipak smatra poželjnima, ili barem odgovarajućima, jer jednog dana A.J. u knjižari zatekne neobičan 'poklon': malenu djevojčicu, tek bebu, koju je netko ondje ostavio s porukom namijenjenom njemu, A.J.-u, da se pobrine za dijete. Uskoro se ispostavi da je djetetova majka počinila samoubojstvo i A.J., ne želeći dijete ostaviti na milost i nemilost socijalnoj službi, odluči učiniti upravo ono što je poruka ostavljena uz dijete od njega tražila: brinuti se za njega, odnosno nju. A.J.-eva nova kći učinit će ono što nitko još od smrti njegove supruge nije uspio učiniti: otvoriti A.J.-a prema ljudima, učiniti ga druželjubivijim, mekšim i natjerati ga da ponovno sebi dopusti nekoga zavoljeti. Zauzvrat, A.J. će djevojčicu naučiti čitati i podijeliti s njom svoju ljubav prema čitanju, te je uvesti u predivan svijet knjiga.

Ovo je topla ljudska priča smještena među police s knjigama, okružena knjigama sa svih strana. To je priča koja zagrijava srca, nasmijava vas, podsjeća vas na knjige koje ste davno pročitali, ali i da postoji još puno njih koje ćete tek poželjeti čitati. Ona također i iznenađuje: kad sam  ju počela čitati, nisam uopće očekivala takav razvoj događaja, iznenadilo me kako se priča zaplela i rasplela, što joj je dalo i jedan dodatan plus, jer volim kad me neka knjiga onako, baš ugodno, iznenadi.

Knjige su u ovoj priči poput još jednog, dodatnog, lika. A.J. neprestano spominje određene knjige, pisce ili kratke priče, a svako poglavlje započinje njegovim kratkim osvrtom na neku kratku priču. U tim se osvrtima on obraća svojoj kćeri, govoreći joj o pričama koje su njemu drage ili koje su ga se posebno dojmile u određenim trenucima njegovog života, a ljubav prema kojima bi sada htio na nju prenijeti. Zanimljiva stvar kod tih priča mi je bila ta da sam se prisjetila nekih koje sam i sama pročitala, ali sam otkrila i neke koje su mi do sada bile relativno nepoznate - neke s kojima uopće nisam bila upoznata, ili pak neke manje poznate od nekih dragih mi pisaca kratkih priča, poput Edgara Allana Poea ili Francisa Scotta Fitzgeralda. Ono što mogu reći nakon čitanja o tim pričama je to da me ono natjeralo da ih krenem potražiti - i pročitati - neke prvi put, neke ponovno.

Što se tiče ljudskih likova ove priče, i oni su mi se svidjeli - neki više, neki manje. Svi su sjajno okarakterizirani i posebni, svaki na svoj način. A.J., osebujni knjižničar, prednjači pred svima, ali imamo ovdje i policajca koji vodi klub čitatelja detektivskih romana, pisca one-hit-wondera koji bezuspješno pokušava ponoviti uspjeh svog prvog hita, itd. Svaki od tih likova ima određeno mjesto u ovoj priči i određenu ulogu u njenom odvijanju, bez njih ona ne bi bila to što jest.

Dok čitamo, zanimljivo je pratiti promjenu koju u A.J.-u izaziva to što je neočekivano postao ocem. Od početka do kraja romana on se pred našim očima pretvara, neću baš reći u drugu osobu, jer sve ono što ga definira kao osebujnog sve vrijeme je prisutno, nego u drugačiju osobu: manje opterećenu problemima, nekako 'lakšu', otvoreniju, opušteniju... kao da su konačno popustili neki neviljivi okovi koji su ga bili sputavali da bude sretan i uživa u životu.

Ako se dvoumite oko čitanja ove knjige, zapitajte se jednu stvar: Volite li knjige? Volite li čitati? Bez ikakve sumnje, znam da će vaš odgovor biti potvrdan (čak i ako ste malo izbirljiviji čitatelj, poput A.J.-a). Zato, dodajte na svoju listu pročitanih knjiga i ovu. Vjerujte, zaslužuje to.

VLAK SIROČADI, Christina Baker Kline

Izdavač: Mozaik knjiga, 2015.
[eng. The orphan train]

Molly Ayer buntovna je tinejdžerica, kojoj prijeti kazna društveno korisnog rada zbog jednog manjeg prijestupa. Prijestup o kojem se radi možda (vrlo vjerojatno!) će biti ono zbog čega će vam se Molly odmah svidjeti (znam da meni je): naime, Molly je pokušala ukrasti knjigu 'Jane Eyre' iz gradske knjižnice, i to ne bilo koju knjigu - ne onu novu, niti onu u tvrdim koricama, već najpohabanije očerupano izdanje koje je knjižnica imala. Jer, Molly je siroče koje živi u udomiteljskoj obitelji i nikada ništa nije zapravo posjedovala, a k tome Molly jako voli čitati, pa je poželjela imati svoj primjerak knjige koja je se dojmila, i to onaj primjerak za koji je mislila da će knjižnici najmanje nedostajati. (Naravno, ne odobravam krađu kao takvu, ali ne mogu ne progledati Molly kroz prste imajući u vidu njene motive.)

Kako bi odradila kaznu, Molly pristaje jednoj starijoj gospođi pomoći počistiti tavan. Ono na što isprva gleda kao na tlaku, za Molly se ubrzo pretvori u zadovoljstvo, jer gospođa kojoj pomaže, Vivian Daly, s Molly dijelu jednu osobitu karakteristiku: i ona sama je siroče. Dvije će žene, unatoč ogromnoj razlici u godinama, razviti ugodno prijateljstvo, a jednom kad počnu otvarati Vivanine kutije pune uspomena, koje skrivaju njenu nimalo laku životnu priču, još će se više zbližiti i ostati neraskidivo povezane...

U ovoj knjizi pratimo dvije priče - onu sadašnju, Mollynu, i onu prošlu, Vivianinu. Dvije priče, iako se odvijaju u različito doba i u različitim okolnostima, na puno su načina slične, a opet i posve različite. Zanimljivo je vidjeti promjenu u načinu na koji se društvo ophodi sa siročadi i kako se taj sustav mijenjao kroz godine, iako se u njegovoj biti zapravo malo toga uistinu promijenilo. No ono što je također zanimljivo je to što nam ovaj roman poručuje da nisu sve priče o udomljavanju i životu u udomiteljskim obiteljima loše, samo ponekad moraš proći kroz čak i nekoliko loših iskustava prije no što dođeš do onog dobrog.

Priča o vlakovima siročadi, koji su prevozili djecu siročiće s američke obale u unutrašnjost zemlje između 1845. i 1929. godine, stvarna je priča jednog pomalo skrivenog dijela američke povijesti. Djeca su vlakom bila prevožena u gradove u unutrašnjosti, gdje bi ih predstavljali potencijalnim udomiteljima, većinom farmerskim obiteljima, a cijeli je taj postupak veoma nalikovao lutriji: iako su im obećavali bolji život, ono što bi ih stvarno u njemu čekalo ovisilo je o tome žele li ih udomitelji primiti jer žele djecu ili tek ispomoć na farmi. Autorica u napomeni na kraju romana posebno spominje kako je, istražujući za ovaj roman, saslušala priče stvarne djece s vlakova siročadi, stvarnih putnika, koji su joj ispričali svoja iskustva, a ta je njihova iskustva ona onda pretočila u svoju - Vivianinu - priču.

Sama priča vrlo je emocionalna, dirljiva, čak potresna. Očekivali biste da je i tužna, ali, iako postoje tužni dijelovi, priča u cjelini se ne bi mogla takvom opisati. Jer, usprkos svim nevoljama koje prate njene likove, ona je ustrajno optimistična - cijelo vrijeme dok čitate, postoji nešto što vam govori da će krenuti na bolje. To ne znači da je priča predvidiva, jer nije, nego samo ima to nešto što vas je u stanju uvjeriti da neće baš sve završiti tragično, da iza svake nesreće mora doći razdoblje sreće.

Čitala sam je sa zanimanjem i strepnjom, neprestano očekujući kamo će životni putevi likova u ovoj priči dalje krenuti. U nekoliko navrata me priča posve iznenadila, jednom i zapanjila. Sviđa mi se način na koji je pisana, način na koji su likovi opisani, način na koji se odvija radnja... Sviđa mi se to što je utemeljena na stvarnim događajima, iako je konkretna priča ovdje iznesena u potpunosti fikcijska. Sviđa mi se i to što sam doznala nešto o američkoj povijesti što mi nije bilo poznato prije, i to što, unatoč tragičnim dijelovima, ova priča naglašava i postojanje pozitivnih iskustava siročadi u udomiteljskim obiteljima, koje su većinom prikazivane kao disfunkcionalne i loše. Lijepo je znati da postoji i druga strana medalje što se toga tiče.

Preporučam vam ovu knjigu, pročitajte je. Protrest će vaš svijet, iznenaditi vas, probuditi vam emocije i natjerati vas da o njoj razmišljate još dugo poslije čitanja.

ŽELJEZNI ISPIT & BAKRENA RUKAVICA, Holly Black & Cassandra Clare

Izdavač: Egmont, 2014./2015.
1. & 2. knjiga iz serijala Magisterium
[eng. The iron trial & The copper gauntlet]

Serijal 'Magisterium' odvodi nas u novi čarobnjački svijet, koji premisom možda malo podsjeća na Harrya Pottera - radi se o dječaku, čarobnjaku, koji kreće u školu magije - ali izmaštan je drugačije, originalnim idejama dviju spisateljica koje već imaju pozamašnog iskustva u pisanju fantastičnih serijala za mlade.

Radi se o Callumu - Callu - Huntu, dječaku čarobnjaku koji dobiva poziv za pristupanje ispitu za ulazak u školu magije - Magisterium. Callov je otac pohađao tu školu, koju sada mrzi, i čije učitelje - majstore - krivi za smrt svoje supruge, Callumove majke. Call pristupa ispitu s jednom jedinom željom - da bude što lošiji i ne uspije upasti. Taj mu plan isprva sasvim dobro polazi za rukom, čak i bez previše truda, no unatoč tome, jedan od učitelja u Callumu vidi potencijal i odabere ga za svog šegrta.
 

'Željezni ispit' bavi se Callovim dolaskom u Magisterium, koji on, zbog očevih priča, vidi kao mračnu špilju punu zamki i opasnosti. No, već na prvim satovima Call otkriva kako je škola također i fascinantno magično mjesto, koje može biti ispunjeno i zabavom i dobrim stvarima. Call, do sada osamljeni samotnjak, u školi stječe i prve prijatelje - iritantnu bogatašicu Tamaru i beskrajno pristojnog Aarona. No, cilj škole nije samo da ih poduči magiji, kako ne bi kao nevješti čarobnjaci predstavljali opasnost i za sebe i za druge, već i da ih pripremi za nadolazeći sukob s Neprijateljem smrti - jedinim živućim čarobnjakom Makarom koji ima moć vladati elementom kaosa, a koji je ujedno i onaj koji je ubio Callovu majku. Učeći i pripremajući se za neizbježan rat, Call saznaje puno toga o magiji što do sada nije znao, ali i puno toga o samome sebi, kao i jednu tajnu koja će mu izokrenuti čitav život i apsolutno sve promijeniti...

U 'Bakrenoj rukavici' Callove avanture se nastavljaju. Magisteriumom kruži priča kako se netko sprema ukrasti magičnu rukavicu koja je u stanju ubiti Makara. Sumnja pada na Callovog oca, a na Callu je da dokaže, unatoč i pokojoj vlastitoj sumnji, da njegov otac to ne bi bio u stanju učiniti i da ne surađuje s neprijateljem. Vrijeme sve brže istječe, a Call mora uspjeti pronaći svog oca prije nego bude prekasno i prije nego što ga ubiju...

Majstorstvo pisanja Holly Black imali smo već prilike upoznati u serijalu 'Kronike Spiderwick', a ono Cassandre Clare u serijalima 'Instrumentarij smrtnika' i 'Paklene naprave'. Obje su spisateljice već prekaljene majstorice u pisanju fantastičnih serijala, no do sada se niti jedna od njih nije bila uhvatila jednog koji se bavi isključivo čarobnjacima, te su, izgleda, odlučile u tu se avanturu upustiti zajedno. Konačan rezultat je originalan, maštovit, napet i uzbudljiv serijal u kojem će uživati i mlađi čitatelji kojima je namijenjen, i oni stariji koji općenito vole uživati u čitalačkim putovanjima punim čarolija i magičnih svjetova.

Po prvi puta imamo prilike čitati o glavnom liku čija je sudbina htjela da on postane dio jedne magične zajednice - čarobnjačke škole - ali on to ne želi i svim se silama trudi postići da to izbjegne. Call pri tome ne želi, kao većina likova koji zbog nekih svojih posebnosti dospiju u središte pažnje, izbjeći to jer samo želi biti običan dječak, već je duboko uvjeren da se u onome što svi smatraju dobrim i korisnim zapravo krije nešto sasvim drugo, nešto zlo i opako. Naravno, kad jednom ipak uđe u Magisterium, on postupno biva razuvjeren, ali također i uviđa kako i s druge strane postoje stvari za koje ga uče da su ili crne ili bijele, ili dobre ili zle, a za koje Call zna da zapravo nikad nisu tako jednostrane.

Likovi su također sve samo ne jednostrani i jednostavni. I sam Call, glavni junak, koji bi po svemu trebao biti pozitivac u cijeloj priči, skriva i jednu svoju malo mračniju stranu; njegovi prijatelji, Tamara i Aaron, naglašavaju svoje dobre, ali ne skrivaju ni svoje loše osobine, a iritantni dosadnjaković koji Calla gnjavi od prvog dana - Jasper - ponekad ispadne kao i ne baš toliki gnjavator. Sviđa mi se to kako su likovi portretirani kao skup različitih osobina, i dobrih i loših, koje ih na prvi pogled mogu svrstati samo na jednu stranu, samo među crne ili samo među bijele, ali kad ih se dublje pogleda vidi se da ima tu puno više od onoga što možemo zaključiti samo na prvi pogled ili samo iz nekih njihovih postupaka.

Od trenutka kad ova priča krene (a to je već od prvih stranica), ona se ne zaustavlja. Događaji se nižu jedan za drugim, neprestano se nešto događa, nema praznog hoda. Call i njegovi prijatelji često upadaju u razne nevolje i iz njih se izvlače, što ponekad moraju činiti i u utrci s vremenom. Sve vrijeme dok ih pratimo, otkrivamo i dosta toga o magičnom svijetu u koji su smješteni, događajima koji su se u njemu zbili negdje u prošlosti i drugim zanimljivostima koje putem srećemo. Jedno je sigurno: čitanje ovog serijala zaista ni u jednom trenu nije dosadno.

Ako volite fantastiku, magiju, čarobnjake, maštovite svjetove i uzbudljive priče, ovaj vas serijal neće razočarati. Prevedene su tek dvije knjige, a serijal bi se trebao sastojati od njih pet. Samo, tko će ih dočekati? Već sad sam nestrpljiva. Pridružite mi se!

ŽENA S DRUGOG KATA, Jurica Pavičić

Izdavač: Profil, 2015.

U pisanje Jurice Pavičića zaljubila sam se još davnih dana, nakon što sam pročitala njegovog 'Nedjeljnog prijatelja', koji mi je pokazao da postoje itekako dobri domaći kriminalistički romani i razbio moju skepsu prema domaćoj književnosti. Slijedile su 'Ovce od gipsa', 'Minuta 88', 'Kuća njene majke', a nekako sam negdje između svih tih knjiga počela pratiti i njegovu kolumnu u Jutarnjem listu. Sviđa mi se kako piše: argumentirano i s izraženim stavom, a njegove sam romane toliko zavoljela da nestrpljivo iščekujem svaki sljedeći.

'Žena s drugog kata' napeti je psihološki triler, koji prati jednu ženu u pokušaju da si, nakon udaje, napravi mjesto u novostečenoj obitelji. To praćenje odvija se unatraške, jer na samom početku glavnu junakinju nalazimo u zatvoru.

Glavna junakinja priče, Bruna, dugi je niz godina provela u zatvoru i trenutno čeka na uvjetni otpust zbog primjernog ponašanja. Njeni dani u zatvoru su jednolični i repetitivni i svode se, manje-više, na rad u zatvorskoj kuhinji. Bruna rijetko prima posjete, dolaze joj tek majka, jednom mjesečno, i prijateljica, također rijetko. Dok tako pratimo Brunine jednolične dane između sivih zatvorskih zidova, odlazimo na izlete u prošlost, gdje saznajemo kako je ovdje dospjela.

Bruna je po svemu bila tek obična žena, koja je živjela sama sa suprugom u stanu na drugom katu obiteljske kuće, stanu koji je bio direktno iznad stana u kojem je živjela njegova majka, s kojom se nije baš najbolje slagala. Njen je suprug, kao pomorac, često zbog posla dugo izbivao iz kuće, ostavljajući nju samu sa svekrvom, koja je nedavno doživjela moždani udar i za koju se Bruna morala potpuno sama brinuti. Zbog tereta života koji joj je nametnut, Bruna svakog dana malo-pomalo sve više puca po šavovima, i sve je izglednije da će jedan od tih šavova, kad pukne, biti onaj jedan previše koji će ju natjerati na nezamislive postupke koji će joj promijeniti čitav život, od tog trena nadalje...

S psihološkog aspekta, ovaj se roman bavi neprekidnim trudom jedne žene da se održi na površini vrtloga života kakav nije očekivala i o kakvom nije sanjala kada se odlučila udati za čovjeka kojeg je voljela. Bačena u gotovu situaciju iz koje vidi da ne može samo tako izaći, Bruna se snalazi kako može, svjesna toga da sa svakim novim danom ima sve manje snage. I sama bi promjena načina života iz samačkog u bračni, kao i preseljenje i navikavanje na suživot sa suprugovom majkom za jednu osobu bili dovoljno stresni i naporni, no teret stalne skrbi za nepokretnu osobu dodaje tome još jednu dodatnu težinu cjelokupnom teretu za koji bi se moglo ispostaviti da je pretežak da bi ga samo jedna osoba samostalno nosila na plećima.

Već samim dolaskom u novi stan i upoznavanjem svekrve, postaje jasno da je ta žena do sada činila glavu svoje obitelji, bila njena alfa (i omega), te da neće lako dopustiti da se netko u tu obitelj ugura, barem ne bez da ga ona izmodelira u osobu koju smatra prikladnim dodatkom obitelji. Pri svemu tome, svekrva nije naočigled tiranin - nije glasna, puna zahtjeva i ne odaje na prvi pogled dojam teške osobe, već ona svoju tiraniju sprovodi tiho, usputno, malim, ali direktnim primjedbama i postupcima, zbog kojih je osoba na koju su ti postupci usmjereni prisiljena učiniti sve što može da joj udovolji.

Brunina priča priča je tolikih mnogih žena za koje inače ne čujemo i koje ne vidimo, svih žena koje su udajom došle u suprugovu obitelj i bile prisiljene tamo se izboriti za svoje mjesto u toj obitelji. Svatko tko je prošao kroz bilo što slično tome, suosjećat će s Brunom. Neće odobravati njene postupke, ali će ih biti u stanju shvatiti - to je žena koja se, ne svojom voljom, našla u bezizlaznoj situaciji, bez ikoga kome bi se mogla obratiti za pomoć, koja je većinu vremena provodila sama i koja je, s obzirom na suprugov posao, s njim imala tako malo vremena prije sljedećeg posla, da ga nije željela zamarati ni sa čime, već samo uživati u to malo vremena koje imaju zajedno.

Progutala sam ovu knjigu u jedno popodne - jednom kad sam krenula, nisam mogla prestati čitati. To je napeti triler u kojem već odmah na početku imate osjećaj kao da nešto ključa ispod površine i nestrpljivi ste saznati u kojem će trenutku to - što god to bilo - izaći van. Način na koji se ova priča pretvorila u kriminalističku me i je i nije iznenadio: očekivala sam da će se nešto dogoditi, čak i nagađala kako će se to dogoditi, ali svejedno me iznenadilo kad se to konačno dogodilo. Napetost iščekivanja onoga što će se dogoditi potom, mogla se nožem rezati, a iako mi je kraj bio već poznat s početka knjige, svejedno se nisam mogla oteti priželjkivanju da se radnja ipak nekako drugačije odvije.

Konačan zaključak: jako, jako dobra knjiga. Nemojte ju propustiti pročitati.

U MALU JE UŠA ĐAVA, Tisja Kljaković Braić

Izdavač: Profil, 2015.

Poznata slikarica, Tisja Kljaković Braić, u svojoj je prvoj knjizi s čitateljima podijelila zbirku memoara, svojih osobnih priča iz djetinjstva proživljenog u gradu Splitu tijekom osamdesetih.

Ova je zbirka neizmjerno duhovita, zabavna i nadasve iskrena. Ona je u stanju u svakome od nas pobuditi ne samo sjećanja na vlastito djetinjstvo i ljude u njemu, već i nostalgiju za vremenom toga djetinjstva, bez obzira da li se ono odvijalo u isto ono vrijeme kao i Tisjino.

Odrastanje, boravak kod djeda i bake na 'čuvanju', dječje nepodopštine, prvi dani škole, obiteljske 'mušice' i svi oni događaji iz djetinjstva koji zauvijek ostaju urezani u sjećanje; ljudi, situacije, mjesta, događaji... čitajući o svim Tisjinim sjećanjima na ono što je oblikovalo njeno djetinjstvo, nemoguće je ne prisjetiti se i vlastitog: svih komičnih situacija, nezaboravnih dogodovština i davnih anegdota koje se zauvijek pamte.

Lijepo se prisjetiti svega toga - odrastanja, vremena i ljudi, s nostalgijom pomisliti na ono 'kako je nekad bilo' i potom razmišljati o svemu što se otada promijenilo, kao i uvidjeti, sad kad se prisjetimo nekih stvari iz djetinjstva, koliko su nas baš te stvari zapravo oblikovale kao osobe.

Ova je knjiga namijenjena svakome tko želi još jednom uroniti u čari djetinjstva čitajući o čarima jednog drugog djetinjstva. Bilo da ste i sami odrastali u osamdesetima kao i Tisja, ili možda ranije ili kasnije, ili ste možda zapravo još uvijek u procesu odrastanja, svakako pročitajte ovu knjigu. Vratit će vas u djetinjstvo ili podsjetiti na neke stvari iz njega, ili će vam, pak, pokazati kako je to bilo kad su odrastali vaši stariji braća i/ili sestre, kad su vaši roditelji bili mladi, ili jednostavno kako je bilo odrastati u neko drugo vrijeme i na nekom drugom mjestu - više ili manje sličnom onom danas.

Nedavno je domaća TV serija 'Crno bijeli svijet', koja se također odvija negdje u osamdesetima, pobudila velik interes i pridobila velik broj gledatelja, što starijih, što mlađih. Ako ste i vi bili među njima, onda će vas ova knjiga također pridobiti. U seriji ste mogli vidjeti kako je to bilo u Zagrebu osamdesetih, a ovdje možete dobiti uvid u to kako je bilo u Splitu. 

Čak i da niste nostalgični za 'dobrim starim vremenima', ili za djetinjstvom općenito, sigurno ima nešto ili netko za kime ili čime bi ova knjiga ipak mogla probuditi nostalgiju u vama, bilo da je to ekscentrični susjed, pretjerano zaštitnički nastrojeni djed, bakina kuhinja ili nešto posve drugo. Pročitajte i saznajte. ;)

PROBODENO SRCE, Lynn Shepherd

Izdavač: Lumen, 2015.

4. knjiga u serijalu o Charlesu Maddoxu

[eng. The pierced heart]

 

Ukoliko još nište čitali ništa iz ovog serijala, predlažem vam da počnete čitati po redu. Ja sam s čitanjem bila krenula od 'Fatalne bliskosti' i već sam tamo naletjela na brojne nepoznanice koje mi nisu bile jasne jer nisam bila pročitala prethodne knjige, a ova se knjiga nastavlja u istom tonu, s tim da se Charlesov konkretni slučaj koji u njoj istražuje nadovezuje na posjetu klijenta koja se dogodila netom prije kraja prethodnog romana.

Dakle, Charlesa su angažirali ljudi s Oxfordskog sveučilišta kako bi provjerio njihovog velikog donatora, baruna von Reisenberga. Tim poslom Charles odlazi u posjetu Reisenbergu na njegovo imanje u Austriju. Već je i Charlesov put do tamo prepun čudnovatih zbivanja, koja se samo još pojačaju kad stigne na imanje i upozna baruna, koji je i sam, blago rečeno, vrlo ekscentrična pojava. Nekako u to vrijeme, događaju se i misteriozni nestanci nekoliko djevojaka, a kasnije, u Londonu, i nekoliko brutalnih ubojstava. Charlesov instinkt govori mu da su svi ti događaji nekako povezani sa tajanstvenim barunom, ali svoju teoriju tek treba doraditi i dokazati, po mogućnosti prije nego se dogodi još jedno ubojstvo...

Ono što mi se općenito svidjelo kod ovog serijala je to što je svaki roman u određenoj mjeri povezan s nekim poznatim djelom svjetske književnosti i/ili njegovim tvorcem: 'Fatalna bliskost' bila je povezana s 'Frankensteinom', odnosno Shelleyevima; 'Murder at Mansfield Park' s (je li uopće potrebno napominjati?) 'Mansfieldskim parkom' Jane Austen, a 'Tom All-Alone's' aka 'The solitary house' sa 'Sumornom kućom' Charlesa Dickensa. Ta povezanost s književnim djelima i/ili njihovim autorima obično je utkana i u samu radnju svakog romana, no u ovom je romanu ta povezanost malo drugačije izražena: roman je pisan u stilu koji neodoljivo podsjeća na 'Draculu' Brama Stokera, ali radnja romana nema baš neke veze s tim romanom, već je inspirirana fantazmagorijom i eksperimentima stvarnog austrijskog ekscentrika, Karla Von Reichenbacha.

Kao i 'Fatalna bliskost', i ovaj roman odiše nekom mračnom i tajanstvenom atmosferom tipičnom za gotičke romane iz 18. stoljeća. Likovi samo doprinose toj atmosferi - što samim svojim pojavama, što načinom na koji nam iznose svoje pojedinačne priče i upleću ih u onu glavnu, koja ih sve povezuje. Poglavlja su pisana u stilu dnevničkih zapisa i ponekog pisma, namjerno, kako bi, budući da je tim djelom i djelomice inspiriran, nalikovao 'Draculi'. Poveznicu s 'Draculom' vidimo i iz izbora imena likova i načina na koji oni jedan s drugim dolaze u doticaj: Charlesovo putovanje na u Austriju podsjeća na ono Jonathana Harkera u Transilvaniju; Lucyni dnevnički zapisi pisani su istim zagonetnim tonom i obiluju jednako zagonetnim događajima kao oni Lucy Westenra iz 'Dracule', itd. Puno je malih sličnosti, manje ili više značajnih, ali one su većinom stilske, radnjom se ta dva romana ipak razlikuju.

Sama radnja, njen tempo i njena slojevitost dobro su razrađeni, iako slabije no što je to slučaj s 'Fatalnom bliskosti'. Ono što ovdje nedostaje, a što je 'Fatalnu bliskost' činilo iznimnim djelom je utkanost povezanosti književnog djela koje je ovo djelo inspiriralo u samu priču. Ovaj roman svoju inspiraciju vuče iz dva izvora: eksperimenata Karla Von Reichenbacha i 'Dracule', ali ovaj prvi ogleda se u radnji, dok se ovaj drugi ogleda samo u stilu pisanja i općenitom ozračju romana. Kao što sam već spomenula, radnja je slojevita, ali na dijelove zna biti i zbrkana, kao i sporo se odvijati, zbog čega mi se ovaj roman, iako mi se jest svidio, svidio manje od 'Fatalne bliskosti'.

Charles je ona konstanta u romanu koja je ostala nepromijenjena od prethodnog, te mi se i dalje jako sviđa kao lik. Domišljat je, inteligentan, hrabar kad to treba biti, pravovremeno reagira, analitičan je i dosljedan: sve ono što očekujem od glavnog lika detektivskog romana, pa i više. I drugi su likovi jednako dobro okarakterizirani i dobro su uklopljeni u ovu priču, postoji samo jedan mali problemčić s njima u vezi, koji se u biti više tiče hrvatskog prijevoda romana no samih likova. Naime, ovaj je serijal od 'Fatalne bliskosti' do 'Probodenog srca' promijenio prevoditelja, što ne bi bio problem sam po sebi da je novi prevoditelj uskladio svoj prijevod sa svojim prethodnikom, što očito nije, jer u 'Probodenom srcu' su odjednom gotovo svi sporedni likovi (koji u originalu govore cockneyem, ali u 'Fatalnoj bliskosti' to nije pretjerano naglašavano u smislu da im se doda nekakvo hrvatsko narječje), ovdje iznenada postali Zagorci. Bilo bi bolje da su knjige međusobno usklađene, ovako se dobije dojam da su se u drugoj knjizi pojavili neki posve drugi likovi.

Ako ste se već upoznali s Charlesom u 'Fatalnoj bliskosti' (ili ranije), nemojte prekočiti ni ovaj roman o njegovim dogodovštinama. Nije toliko dobar kao 'Fatalna bliskost', ali je svejedno dobar i vrijedi ga pročitati. Ako još ne znate tko je Charles Maddox (ni mlađi ni stariji), preporučam da s čitanjem o njemu/njima krenete od početka serijala. Samo ćete na taj način uspjeti pohvatati baš sve konce u svim njihovim slučajevima. A ako vas pak ne smeta da vam pri čitanju negdje visi koji konac, krenite proizvoljnim redom. Samo krenite.