FORREST GUMP, Winston Groom

Izdavač: Algoritam, 2005.
[eng. Forrest Gump]

Ne znam postoji li još itko tko nije pogledao film 'Forrest Gump', s Tomom Hanksom u glavnoj ulozi. Ja sam ga gledala već nekoliko puta, prvi put davno, i svaki me put oduševio. Nisam odmah znala da postoji i knjiga prema kojoj je film snimljen, ali kasnije, kad sam saznala, sam ju i kupila, iako sam ju, eto, tek sad pročitala. Zašto tek sad? Ne znam. Zašto neke knjige dugo stoje na polici dok neke budu pročitane istog trena nakon što ih donesemo doma? Nemam odgovor na to pitanje. Bilo kako bilo, uhvatila sam se, eto, konačno i Forresta, koji me oduševio baš kao i film, ali i iznenadio jer se ta dva prikaza Forresta Gumpa poprilično razlikuju.

Počnimo od samog Forresta: filmski Forrest Gump je kržljavi mršavac (bar na početku) koji ima problema s iskrivljenom kralježnicom, zbog čega mora nositi specijalna pomagala za noge, koja mu pak otežavaju hodanje i onemogućuju trčanje. Knjižni Forrest je potpuno suprotan tome: on je vrlo visok i snažan i teži preko 120 kila, zbog čega ga ne biste baš svrstali među najbrže trkače na svijetu, ali Forrest zaista može biti strašno brz, pogotovo kad misli da ga netko goni. No, ona posebnost koja čini lik Forresta Gumpa u oba je Forresta prisutna, pa sve druge razlike u biti čini zanemarivima: Forrest je mentalno zaostao, odnosno, kako sam za sebe zna reći, on je 'idijot', ali 'idijot' u najpozitivnijem mogućem smislu.

Forrestova priča počinje odrastanjem u malom američkom gradiću, gdje je pohađao školu za djecu s mentalnim poteškoćama (ili školu 'za ostale', kako ju on zove), i gdje se među ostalom djecom isticao svojom veličinom. Zbog te su ga veličine zamijetili srednjoškolski sportski treneri, te ga uvrstili u nogometnu momčad. Tako je nekako ipak uspio i maturirati i čak se upisati na faks. Kako nije bilo moguće da studira, a da ne upiše niti jedan predmet osim sporta, Forrest je morao pohađati još pokoji kolegij, čime se ispostavilo da je izuzetno nadaren za matematiku i složene izračune, te da je Forrest zapravo 'idiot savant', kako ga kasnije medicinski ispravnim nazivom nazove jedan profesor psihologije.

Nakon što ipak, unatoč nadarenosti za određene predmete, Forrest padne prvu godinu faksa, njegov se život počne odvijati u nevjerojatnim i posve nepredviđenim smjerovima, u kojima će iskusiti i ono najbolje i ono najgore od života, sve vrijeme upadajući u jednu avanturu za drugom, i živeći život punim plućima, onako kako nikada nije očekivao da će to moći.

Forrestove dogodovštine su ono po čemu se film i knjiga najviše razlikuju. Ipak, to ne znači da i jedan i drugi nisu dobri, već samo da su različiti. Filmska je verzija malo blaža, malo realističnija, dok je ova knjižna puna svega i svačega što bi bilo teško pretočiti u film, a da on ne traje 12 sati. Forrestova književna avantura puna je apsurdnih situacija, potpuno nevjerojatnih, ali izrazito komičnih, događaja i cijele gomile najšarolikijih likova koje je moguće zamisliti. Pri tome moram napomenuti da, ma koliko se činilo da, čitajući, svjedočimo teatru apsurda, Forrestova je priča svejedno i više no uvjerljiva.

Forrest je i srce i duša ove priče, a ova je pak priča nešto što jednostavno morate pročitati. Jer, ona je jedna od rijetkih koje na mentalne probleme gledaju pozitivno, podižući time svijest o osobama s mentalnim poteškoćama i govoreći nam kako su i one, na kraju krajeva, samo obični ljudi, koji se od nas razlikuju samo stigmom koju im mi sami namećemo. I oni su sretni, i tužni, i hrabri, i sramežljivi, i pametni, i luckasti, i snalažljivi, i odlučni, i sve drugo baš kao i svi mi ostali. A takav je i Forrest. Njegova zaostalost nije nešto što ga čini drukčijim, nego samo nešto što ga čini posebnijim. On na svoj problem ne gleda kao na problem, on ga prihvaća i korača dalje s njim, ne dopuštajući mu da ga obeshrabri ili ga zaustavi da postigne ono što želi, a to je ono što je, za mene, najinspirativnija i najznačajnija stvar kod ove knjige.

Mislim da ova knjiga nosi snažnu poruku, koja glasi da, bez obzira kakva su nam ograničenja dana, bilo rođenjem, bilo nečim drugim, svatko od nas može uspjeti u životu i ostvariti svoje ciljeve, samo ako ne dopusti da ga ta nametnuta ograničenja sprečavaju u tome. Treba se prestati brinuti o uklapanju i problemima, i prepustiti se strujama života, da nas nose onamo kamo trebamo ići. Ako je to mogao Forrest, možete i vi.

"I tako mislim: bez obzira na to što se dogodilo, možem se uvjek prisjetit prošlosti i reć: barem nisam imo dosadan život.

Jel shvaćate što vam oću reć?"

DJEVOJKA OD MILIJUN DOLARA: PRIČE IZ KUTA, F. X. Toole

Izdavač: Algoritam, 2005.
[eng. Million dollar baby: Stories from the corner]

F. X. Toole spisateljski je pseudonim boksačkog trenera Jerrya Boyda, a ova je knjiga pomalo autobiografska zbirka priča o njegovim iskustvima i doživljajima iz, kako i sam naslov kaže, 'iz kuta' boksačkog ringa.

Zbirka se sastoji od 7 kratkih priča i novela, uključujući uvodnu, kao i onu naslovnu, koja je, po mom mišljenju, ujedno i jedna od najboljih. Sve priče ispričane su preko nekog promatrača, 'iz kuta' (bilo da je taj promatrač boksački trener ili i sam boksač), ili iz trećeg lica.

Iako se radi o boksu, fokus zbivanja svake priče nije na samom sportu, već na svemu što se događa oko njega: treninzi, privatni životi, privatne borbe, usponi i padovi talentiranih mladih boksača, problemi na koje nailaze... Čitajući ove priče, saznat ćete puno toga što niste znali o ovom sportu, uključujući i neke iznenađujuće činjenice.

Odmah vam moram reći da inače nisam neki fan ovog sporta, čak mi je i pomalo mrzak: ne vidim nikakvu privlačnost u promatranju dvoje ljudi kako se međusobno mlate. No, ova mi je knjiga promijenila pogled na sve to i, iako i dalje nisam fan, sada vidim da je moje viđenje boksa bilo u potpunosti pogrešno i ispunjeno predrasudama. Jer, kako Toole to znalački prikazuje u svojim pričama, boks nisu mišići, udarci i bijes - bit boksa je ravnoteža, brzina, snaga; ali i razmišljanje, taktika, poštovanje i, možda i najvažnija stvar - disanje.

"Boks je čarolija ljudi u borbi, čarolija volje, i vještine, i boli, i riskiranja svega kako bi mogao zaraditi poštovanje do kraja života."

Inače ne volim čitati baš 'sportske' knjige, u smislu da je sam sport u njima glavni fokus radnje (pogotovo ako se radi o nekom sportu koji me uopće ne zanima i koji ne pratim), koje se bave baš konkretnim opisivanjem utakmica/mečeva/etc. i malo previše idu u detalje, statistiku, pogled iz navijačkog kuta. Takve su knjige većinom i namijenjene fanovima određenog sporta koji u njima uživaju, ali meni su većinom dosadne i naporne. Kad god uzmem u ruke neku potencijalno 'sportsku' knjigu, uvijek imam taj neki strah da će i ta knjiga biti jedna od gore opisanih, što često bude slučaj, ali zna i ne biti, i potpuno me iznenaditi. Ovu bih knjigu u tom smislu smjestila negdje na sredinu, jer ima malo i jednog i drugog, ali ovo drugo prevladava.

Ima, dakle, u ovim pričama i samog boksa, borbi, i detaljno opisanih ozljeda o kojima mi nije bilo baš gušt čitati (posebno o ovom posljednjem), ali ima također i životnih priča, priča o ljudskim sudbinama koje su mi bile izuzetno zanimljive i koje su me uspjele čak i potresti, tako da se sve to nekako izbalansira i prevagne na onu pozitivnu stranu. I same su priče raznolike, a variraju i dužinom: neke se protežu na stotinjak, a neke tek na desetak stranica. Neke su mi bile malo dosadnjikave, neke pak jako zanimljive; neke su me uspjele dodirnuti, neke nisu. No, dvije su me se priče dojmile puno više od ostalih i zbog te dvije priče mislim da definitivno valja pročitati ovu zbirku - to su naslovna, 'Djevojka od milijun dolara', i posljednja, 'Tragovi konopca'.

'Djevojka od milijun dolara' je priča o Maggie Fitzgerald, talentiranoj i upornoj boksačici koja ne odustaje od svog cilja da nagovori trenera kojeg želi da je trenira. U svom naumu, dakako, uspije i to ju u konačnici dovede vrlo blizu tome da postane prva djevojka 'od milijun dolara' (ona koja bi mogla zaraditi milijun po borbi), ali na tom putu joj se ispriječi i jedna tragedija. To je tužna i potresna priča o upornosti i putu do uspjeha, te o tome kako je samo jedan, nepravedan i nepošten, trenutak nerazmišljanja dovoljan da nekome uništi čitav život. Preporučam da, nakon čitanja, pogledate i istoimeni film Clinta Eastwooda, koji je jednako dobar kao i sama priča.

'Tragovi konopca' priča su o mladom talentiranom boksaču u usponu, nadimka Puding, koji odrasta u četvrti Los Angelesa okruženoj rasnom netrpeljivošću i obračunima bandi. Pokušavajući biti 'dobri dečki' i raditi ono što je ispravno, Puding i njegov trener, Mac, nađu se na putu nekim huliganima iz jedne bande, koji ne odustaju od osvete nakon što su par puta zbog Pudinga i Maca ostali poniženi. Situacija eskalira obračunom, neredima i tragedijom iz koje nema natrag. Pudingova priča u prvi plan podiže rasne probleme u Americi s polovice 20. st. i govori o tome kako je lako, zbog nečije obijesti i, jednostavno, zloće, nekome uništiti i život i karijeru. To je tužna, ali ujedno i bolno realistična, priča o kraju jednog perspektivnog puta koji nije još ni dobio priliku početi, o kojoj ćete razmišljati još dugo nakon čitanja.

Ne znam volite li boks, ili sport općenito, ali bez obzira na vaše preferencije o 'sportskim' knjigama, ovu vrijedi pročitati.  Jer tu nije stvar samo u boksu, već u ljudima oko njega, njihovim životima i njihovim pričama, koje zaslužuju da budu ispričane. Neće vam se možda sve svidjeti, ali neke hoće. Neke će vas dirnuti i možda vam, kao i meni, u potpunosti promijeniti pogled na boks i sve s njim u vezi. Boks se nevještom oku promatrača može činiti kao brutalan, krvav sport, ali, nakon što ovo pročitate, vidjet ćete da to i nije baš tako: ima tu puno toga što leži ispod površine - prijateljstvo, respekt, obiteljska povezanost i neka posebna čarolija, koju, sad nakon čitanja, čak i ja vidim.

Robinson Crusoe ili Dan kad sam zavoljela knjige

Tekst koji slijedi i koji s vama želim podijeliti napisala je moja sestra, Kristina, i skroz me iznenadila njime. Radi se o tome kako je i kada zavoljela knjige i čitanje, a, dok ga čitate, pozivam vas da i sami razmislite o tom pitanju, jer knjige zbog kojih smo zavoljeli čitanje se uvijek pamte. :)

_____________________________________________________

Prije otprilike mjesec dana počela sam čitat knjigu Moć Albiura. Pročitala sam ukupno 6 stranica i zatvorila knjigu. Sestra me gledala kao da sam pala s Marsa kad sam izjavila da je „ova knjiga grozno pisana i živcira me i ja to ne mogu čitati“. Onda sam ustala iz fotelje i proslijedila knjigu njoj na čitanje. Par dana nakon toga rekla mi je da je pročitala knjigu i da odem pročitati recenziju na facebook stranici, na što sam zakolutala očima (ali srećom ne živimo zajedno pa me nije vidjela da to radim) i rekla „ajde budem“. No nije sad to bit. Stvar je u tome da sam nakon čitanja recenzije malo scrollala po stranici, što inače baš ne radim i za što redovito dobivam jezikovu juhu od gore navedene sestre aka admin stranice. Tad sam naletila na onu sliku s jajcem gdje piše „Read from an early age“ i „Kad ste vi počeli čitati? Sjećate li se prve knjige koju ste pročitali?“

Odmah ću reći da se ne sjećam. Nemam blage veze koja mi je knjiga bila prva u životu. Kad sam bila mala nisam čitala. Da, dobro ste pročitali. Trčala sam od čitanja ko vrag od tamjana. U nižim razredima mama je bila ta koja bi pročitala moje lektire, prepričala mi što se u njima radi i ja bi fino napisala svoju lektiru i znala točno kaj se desi u svakoj knjizi premda ju nisam uopće uzela u ruke osim kad sam ju donijela doma iz knjižnice. U višim razredima su postojali oni neki vodiči kroz lektiru koji su imali sve, od glavnih likova, kratkog sadržaja, mjesta i vremena radnje, tra la la, sve što trebate znati o svakoj lektiri. A one koje nisu bile u vodiču, ništa zato. Utipkate u Google i eto ti lektire za prepisat. Pročitala sam tu i tamo neku knjigu, ako je bila tanka ili ako je bila neka zbirka kratkih priča od kojih smo mi trebali pročitat, ono, tri. Npr. Ezopove basne. Ili Grički top. Kužite poantu. Grozno, znam. Nije da sam ponosna na to, ali tako je bilo.

Možda ne znam koja je bila prva knjiga koju sam pročitala. Zato se jako dobro sjećam dana kad sam počela čitati za stvarno i zaljubila se u knjige.

Bilo je to u šestom razredu, prvo polugodište. Profa nam je za lektiru dala Robinson Crusoea, a ja sam u knjižnici posudila knjigu koja je prije svakog poglavlja imala par rečenica kratkog sadržaja što se točno događa u kojem poglavlju. Pa neću valjda to čitat, pa ima više od 200 strana! Ne moram ni reć da sam knjigu otpisala odmah. Onda sam došla doma i rekla kaj imam za lektiru i da naravno pfffff ne mislim to čitat. A sestra je rekla „ne može“. Samo tako. „Kik, nemoj bit glupa. Ne možeš hodat svijetom ko neka tuksa koja u životu nije pročitala ni jednu knjigu.“ Okej možda to nije rekla baš tim riječima, ali davno je to bilo. Da danas dođem doma s Robinsonom to je točno ono kaj bi rekla. Uglavnom da se vratim na priču.

Kad sam i dalje gunđala da su knjige glupe i da neću gubit vrijeme na to, mogli ste vidjet paru koja je mojoj sestri izlazila kroz uši dok sam to govorila. A onda je ona odlučila uzet stvar u svoje ruke i napravila je nešto što je promijenilo cijelu moju perspektivu što se tiče knjiga i čitanja.

Svake večeri prije spavanja legla bi sa mnom u krevet i čitala mi Robinsona na glas. Skuhale bi čaj, a ona bi čitala. A ja sam slušala. Imala sam u planu zatvorit oči i zaspat, bojkotiravši lektiru tim postupkom, al ona bi me gurnula laktom i držala me budnom dok ne bi pročitala par poglavlja koja si je zacrtala da će mi pročitat taj dan. A ja nisam mogla ni mrdnut. Mogla sam samo ležat u krevetu, tiha ko bubica, pit čaj i slušat Robinsona.

Kad vas tak stjeraju u kut ne možete niš osim stvarno se uživit u priču. Kak je koje poglavlje prolazilo tak sam ja sve više čekala kaj će se sljedeće desit jer nisam imala izbora nego slušat. Čim bi me uhvatila da blejim okolo umjesto da se skoncentiram na knjigu, gurnula bi me laktom ili prestala čitat i zaderala se meni u uho „KIK!“, a ja bi onda htjela-ne htjela morala dalje slušat priču. Do kraja knjige ove male večeri čaja i Robinsona ponavljale su se otprilike desetak dana. Ja bi ležala kraj sestre, ona bi mi čitala, povremeno srknula čaj, a onda bi se zajedno hihotale - kako tome kak čita i mijenja glasove između Robinsona i Petka, tako i srkanju čaja koje je znalo završit time da bi ga pola prolila od previše smijeha.

Do današnjeg dana ja sama nisam pročitala Robinson Crusoea. Niti neću. Jer to bi skroz pokvarilo ovo sjećanje koje, premda nije izazvano madeleinama, je jedno od najdragocjenijih koje imam. Ti dani, ta knjiga, to je bilo prekretnica od toga da izbjegavam knjige, do toga da ih danas kupujem i posuđujem previše i da znam da ću umrijeti, a neću stići pročitati u životu sve knjige koje želim. Tragedija.

Sestra je počela čitati od malih nogu, knjige, časopise, deklaracije sa sredstava za čišćenje, što god je imalo neka slova na sebi. Do današnjeg dana pročitala je tri put više knjiga nego ja. Ja sam počela otprilike s 13, u šestom razredu, s Robinsonom, uz malu pomoć moje sestre koja me pretvorila u knjiškog moljca. Danas sam jedna od onih rijetkih osoba koje u busu ili tramvaju nemaju nos zabijen u mobitel nego u knjigu. Ne mogu zamisliti život bez knjiga. A sve zahvaljujući čaju i Robinsonu. I naravno, mojoj sestri.

[by Kristina Š.]

ŠTO NAS NE UBIJE, David Lagercrantz

Izdavač: Fraktura, 2015.
[šved. Det som inte dödar oss]

Dugo sam se dvoumila da li da uopće pročitam ovu knjigu. Ne zbog predrasuda da sigurno neće biti dobra kao originalna Larssonova trilogija, već zbog gnjusnog načina na koji je došlo do njenog nastanka, a koji je, po mom mišljenju, vrijedan svake osude.

Naime, nemam ništa protiv nastavljanja serijala preminulih autora, ukoliko je taj autor nekome dao dopuštenje i/ili ostavio upute kako nastaviti njegov serijal. Ali imam puno toga protiv prisilnog nastavljanja serijala samo u svrhu profita, a protivno željama autora i njemu najbliskijih osoba, koje bi ovdje trebale imati glavnu riječ, budući da su samog autora najbolje poznavale (kao što je to slučaj sa Larssonovom partnericom Evom Gabrielsson). Eva nije bila protiv nastavljanja samog serijala, ali je željela da se on nastavi prema Stiegovim uputama i bilješkama, onako kako bi on želio. No, švedski zakoni nasljeđivanja autorskih prava u najmanju su ruku bizarni, tako da su osobe koje su dobile prava na serijal bili Larssonovi otac i brat, koji sa samim autorom za života nisu bili u nimalo dobrim odnosima. To ih, dakako, nije spriječilo u tome da se njegovom smrću besramno okoriste i daju dopuštenje za pisanje 4. nastavka Larssonove svjetski popularne trilogije. Četvrtog, ali i prvog od mnogih koji će uslijediti.

I tu dolazimo do ove knjige. I Davida Lagercrantza, koji je bio angažiran da ju napiše.

Naravno da ne možemo kriviti Lagercrantza za ono što su učinili Larssonovi otac i brat i izdavačka kuća. Da nisu angažirali njega, angažirali bi već nekoga drugog. Također, naravno da ne možeš, ni dobro ni loše, pričati o knjizi koju nisi pročitao, tako da sam joj ipak odlučila dati priliku.

Prilika se pokazala razočaranjem već pri čitanju prvih 100 stranica. I kod Larssona je bilo potrebno neko vrijeme da pohvataš sve konce i skužiš tko je tko i kakva mu je uloga u čitavoj priči, ali kod Lagercrantza mi se bilo još teže snaći. Puno je likova, na početku nepovezanih, a i puno zamršenih njihovih priča koje često odvrludaju u nebitne detalje i slijepe ulice. Naravno, srećemo tu i neke poznate nam likove, na čelu s Mikaelom Blomkvistom, dok se Lisbeth Salander ne pojavljuje baš tako brzo, iako ju često spominju. U toj prvoj četvrtini knjige, nisam se mogla oteti dojmu da je i sam Lagercrantz nekako osupnut i knjigom koju piše i njenim likovima: kad god govori o njima, moguće je ispod teksta nazrijeti nešto nalik strahopoštovanju, ili čak divljenju, posebno prema Salander.

Kasnije se sve to skupa malo stiša i priča se počne zahuktavati. I tu dolazimo do još jednog problema. Uz najbolju volju, nisam mogla postići to da me Lagercrantzova priča zainteresira, ni blizu u onoj mjeri u kojoj je to uspio Larsson. Larssonova trilogija bila je trilogija punokrvnih krimi trilera, koji su se bavili socijalno-političkim problemima i u žarište zbivanja dovodili neka vrlo bitna društvena pitanja, kao ono o položaju žena u društvu. Lagercrantzov 'nastavak' bavi se suludim špijunskim urotama i nekako je previše 'američki', blockbusterski. U terminima filma, Larssonovu trilogiju vidim kao pametan, pitak, napet i pomalo mračan skandinavski triler, nešto poput švedsko-danske TV serije 'Most', dok je Lagercrantzov roman više poput nekog američkog akcijskog blockbustera koji je sav u specijalnim efektima, pravi 'Mission: Impossible'. I iako nemam apsolutno ništa protiv takve vrste ni knjiga ni filmova, nekako bi sve to skupa možda bolje ispalo da je Lagercrantz krenuo pisati svoj samostalni, novi, serijal (jer talenta zaista ima), a ne nastavak serijala koji je očito bio puno preveliki književni zalogaj no što je on u stanju progutati.

Ukratko, što se radnje i teme romana tiče: Larsson se bavio socijalnim, političkim i društvenim problemima i (ponekad uzaludnom) borbom protiv sistema i uvriježenih stavova društva, dok se Lagercrantz bavi top secret planovima za izgradnju nadmoćnih superinteligentnih sustava koji bi više pasali u nekakav SF roman, i oko kojih se bore sve moguće tajne službe, od Rusa do CIA-e i NSA-e. Zvuči kao malo 'too much'? Vjerujte, i jest.

Kad smo već kod naprednih sustava umjetne inteligencije, moram spomenuti da će čak i čitateljima koji su naprednije informatički potkovani biti teško shvatiti o čemu Lagercrantz priča u svojim dugačkim opisima procesa hakiranja NSA-e, a kamoli onim čitateljima koji nisu baš vješti s kompjutorima. Kad krene opisivati sve te procese i procedure, nazive i kratice koji su malo ili nimalo objašnjeni, počet ćete se osjećati kao da gledate neku epizodu TV serije 'CSI: Cyber' (osim što bi vam ta epizoda zapravo imala puno više smisla).

Krenimo sad na ono što čini ovaj serijal, a to su njegovi likovi - Blomkvist i Salander - koji su, u ovom romanu, glavni razlog zbojeg mi se on nije uopće svidio.

Mikaela Blomkvista ovdje srećemo u krizi srednjih godina, kako besciljno životari razmišljajući o svom životu i tome kako već dugo nije napisao niti jednu reportažu u rangu onih koje su ga proslavile kao jednog od najznačajnijih švedskih novinara, a njegov časopis, Millennium, trenutno prolazi kroz krizno razdoblje. Kontemplirajući o svom životu, Blomkvist počinje razmišljati nije li vrijeme da napusti Millennium i krene raditi nešto drugo ('...jer svemu jednom mora doći kraj' i ostali klišeji). Zvuči li vam ovo uopće kao Blomkvist kojeg svi mi znamo i volimo? Ni meni. Kasnije se malo oporavi od svog tog turobnog promišljanja, ali moram priznati da me baš zasmetala ta činjenica da razmišlja o napuštanju Millenniuma. Jer, Larssonov Blomkvist to nikad ne bi napravio, Millennium je cijeli njegov svijet, a s obzirom da su visoki moral i poštenje jedna od glavnih obilježja koja su ga kroz trilogiju u kojoj smo ga upoznali definirali kao lika, nije nimalo logično da bi uopće pomislio napustiti novine, pogotovo sada kada se nalaze u financijskim poteškoćama.

Sa Salander je još gora situacija. Nakon početnih stotinjak strana, na kojima iskazuje dužno poštovanje njenoj genijalnosti, Lagercrantz se u ostatku romana koncentrira isključivo na naglašavanje njene ekscentričnosti - toga da je ona djevojka u crnom, tetovirana i ispirsana. Njeno odskakanje izgledom Lagercrantz ima potrebu spomenuti u baš svakoj situaciji u kojoj spominje Lisbeth, što se nikako ne uklapa u ono što ovaj serijal čini posebnim: to da nije važno kako izgledaš, jer čak i ljudi koji su najneobičniji i najmanje se uklapaju u nekakve društveno uvriježene slike o tome kako bi neka osoba trebala izgledati mogu biti genijalni i osobiti. Larsson je Lisbethin izgled njoj pridodao baš kako bi to naglasio, to da se ne moraš uklopiti da bio fantastična osoba, ali nije ga imao potrebu koristiti kao činjenicu koja će ju neprestano obilježavati kao čudakinju, kao što to čini Lagercrantz. Lagercrantzova Lisbeth u ovom romanu uopće ne nalikuje na ljudsko biće, nego više na nekakvu heroinu iz stripa, jednu od onih kakve obično nazivamo 'badass', i, iako Lisbeth uistinu je 'badass', ona je toliko puno više od ove papirnate i isprane blockbusterske verzije kakvu je Lagercrantz stvorio.

Kad se sve zbroji i sve mane stave na stranu, dobije se kakav-takav polu-špijunski, polu-cyber triler koji, kako sam već spomenula, bi bio sasvim ok sam za sebe, ali u serijal Millennium nikako se ne uklapa.

Nažalost, nikad nećemo moći saznati kako bi sve to skupa izgledalo da je serijal nastavljen prema Larssonovim zamislima i kako bi izgledala ova četvrta knjiga da ju je on napisao. Jedina stvar koju sa sigurnošću možemo znati je da on ne bi dopustio svu tu komercijalizaciju svog serijala u svrhu profita. Kako je u razgovoru za 'Globus' istaknula njegova partnerica, Eva Gabrielsson:

"On [Stieg] to ne bi dopustio. Ne bi dao da se sve to na taj način brendira, prodaje, iskorištava. Naravno, bio bi sretan što je slavan pisac i sigurno da bi naši životi bili drukčiji, ali mislim da ne bi dopustio da se sve to razmaše na ovaj način. Ali, njegovo djelo sada nitko ne može braniti, ne postoji nitko tko bi ga zaštitio i mislim da i njegov slučaj puno govori o industriji kulture u kojoj živimo. Umjetnike nitko ništa ne pita."

"I to je ono što Stieg nikad ne bi dopustio, ne bi prodao svoje likove. Oni su njegova djeca. Sada mu je to oduzeto."

Rekla sam na početku da bi Lagercrantzu možda ipak trebalo dati priliku, jer ga se ne može kriviti za gnjusno grabanje Larssonovog oca i brata za njegovim naslijeđem. No, baš tu me razočarao. Jer, u Lagercrantzovim zahvalama na kraju romana mjesta su pronašli i Larssonov otac i Larssonov brat. Ali mislite li da je mjesta tamo pronašao i tvorac ovog serijala, zapravo jedina osoba kojoj bi trebalo zahvaliti za to što je stvorio ovu priču i ove likove o kojima sad Lagercrantz može nastaviti pisati? Ne. Stiegu Larssonu David Lagercrantz nije osjetio potrebu zahvaliti. I mislim da to sve govori - i o ovoj knjizi, i o njemu kao autoru ove knjige, i o tužnoj sudbini Larssonovog genijalnog serijala.

A.J.FIKRY - PUT DO SREĆE, Gabrielle Zevin

Izdavač: Lumen, 2015.
[eng. The storied life of A.J. Fikry]

Kako zaista obožavam čitati knjige, još više me oduševe one među njima koje govore o knjigama - 'knjige o knjigama'. Ili, bolje rečeno, ne samo knjige o knjigama: knjige o knjižarama, o knjižnicama, o strastvenim čitateljima; one koje govore o ljubavi prema knjigama i prema čitanju. A ovo je jedna upravo takva knjiga.

A.J. Fikry vlasnik je male knjižare na malom otoku. Njegova knjižara specifična je ne samo po tome što je to jedina knjižara u mjestu u kojem se nalazi, nego i zato što ona nudi samo određene naslove: samo one koji se sviđaju njenom vlasniku. A taj je vlasnik, A.J., i sam po sebi specifičan: on je udovac u tridesetima, ne baš pretjerano druželjubiv, zatvoren, osebujnog čitalačkog ukusa. No, sve te osobine netko ipak smatra poželjnima, ili barem odgovarajućima, jer jednog dana A.J. u knjižari zatekne neobičan 'poklon': malenu djevojčicu, tek bebu, koju je netko ondje ostavio s porukom namijenjenom njemu, A.J.-u, da se pobrine za dijete. Uskoro se ispostavi da je djetetova majka počinila samoubojstvo i A.J., ne želeći dijete ostaviti na milost i nemilost socijalnoj službi, odluči učiniti upravo ono što je poruka ostavljena uz dijete od njega tražila: brinuti se za njega, odnosno nju. A.J.-eva nova kći učinit će ono što nitko još od smrti njegove supruge nije uspio učiniti: otvoriti A.J.-a prema ljudima, učiniti ga druželjubivijim, mekšim i natjerati ga da ponovno sebi dopusti nekoga zavoljeti. Zauzvrat, A.J. će djevojčicu naučiti čitati i podijeliti s njom svoju ljubav prema čitanju, te je uvesti u predivan svijet knjiga.

Ovo je topla ljudska priča smještena među police s knjigama, okružena knjigama sa svih strana. To je priča koja zagrijava srca, nasmijava vas, podsjeća vas na knjige koje ste davno pročitali, ali i da postoji još puno njih koje ćete tek poželjeti čitati. Ona također i iznenađuje: kad sam  ju počela čitati, nisam uopće očekivala takav razvoj događaja, iznenadilo me kako se priča zaplela i rasplela, što joj je dalo i jedan dodatan plus, jer volim kad me neka knjiga onako, baš ugodno, iznenadi.

Knjige su u ovoj priči poput još jednog, dodatnog, lika. A.J. neprestano spominje određene knjige, pisce ili kratke priče, a svako poglavlje započinje njegovim kratkim osvrtom na neku kratku priču. U tim se osvrtima on obraća svojoj kćeri, govoreći joj o pričama koje su njemu drage ili koje su ga se posebno dojmile u određenim trenucima njegovog života, a ljubav prema kojima bi sada htio na nju prenijeti. Zanimljiva stvar kod tih priča mi je bila ta da sam se prisjetila nekih koje sam i sama pročitala, ali sam otkrila i neke koje su mi do sada bile relativno nepoznate - neke s kojima uopće nisam bila upoznata, ili pak neke manje poznate od nekih dragih mi pisaca kratkih priča, poput Edgara Allana Poea ili Francisa Scotta Fitzgeralda. Ono što mogu reći nakon čitanja o tim pričama je to da me ono natjeralo da ih krenem potražiti - i pročitati - neke prvi put, neke ponovno.

Što se tiče ljudskih likova ove priče, i oni su mi se svidjeli - neki više, neki manje. Svi su sjajno okarakterizirani i posebni, svaki na svoj način. A.J., osebujni knjižničar, prednjači pred svima, ali imamo ovdje i policajca koji vodi klub čitatelja detektivskih romana, pisca one-hit-wondera koji bezuspješno pokušava ponoviti uspjeh svog prvog hita, itd. Svaki od tih likova ima određeno mjesto u ovoj priči i određenu ulogu u njenom odvijanju, bez njih ona ne bi bila to što jest.

Dok čitamo, zanimljivo je pratiti promjenu koju u A.J.-u izaziva to što je neočekivano postao ocem. Od početka do kraja romana on se pred našim očima pretvara, neću baš reći u drugu osobu, jer sve ono što ga definira kao osebujnog sve vrijeme je prisutno, nego u drugačiju osobu: manje opterećenu problemima, nekako 'lakšu', otvoreniju, opušteniju... kao da su konačno popustili neki neviljivi okovi koji su ga bili sputavali da bude sretan i uživa u životu.

Ako se dvoumite oko čitanja ove knjige, zapitajte se jednu stvar: Volite li knjige? Volite li čitati? Bez ikakve sumnje, znam da će vaš odgovor biti potvrdan (čak i ako ste malo izbirljiviji čitatelj, poput A.J.-a). Zato, dodajte na svoju listu pročitanih knjiga i ovu. Vjerujte, zaslužuje to.

VLAK SIROČADI, Christina Baker Kline

Izdavač: Mozaik knjiga, 2015.
[eng. The orphan train]

Molly Ayer buntovna je tinejdžerica, kojoj prijeti kazna društveno korisnog rada zbog jednog manjeg prijestupa. Prijestup o kojem se radi možda (vrlo vjerojatno!) će biti ono zbog čega će vam se Molly odmah svidjeti (znam da meni je): naime, Molly je pokušala ukrasti knjigu 'Jane Eyre' iz gradske knjižnice, i to ne bilo koju knjigu - ne onu novu, niti onu u tvrdim koricama, već najpohabanije očerupano izdanje koje je knjižnica imala. Jer, Molly je siroče koje živi u udomiteljskoj obitelji i nikada ništa nije zapravo posjedovala, a k tome Molly jako voli čitati, pa je poželjela imati svoj primjerak knjige koja je se dojmila, i to onaj primjerak za koji je mislila da će knjižnici najmanje nedostajati. (Naravno, ne odobravam krađu kao takvu, ali ne mogu ne progledati Molly kroz prste imajući u vidu njene motive.)

Kako bi odradila kaznu, Molly pristaje jednoj starijoj gospođi pomoći počistiti tavan. Ono na što isprva gleda kao na tlaku, za Molly se ubrzo pretvori u zadovoljstvo, jer gospođa kojoj pomaže, Vivian Daly, s Molly dijelu jednu osobitu karakteristiku: i ona sama je siroče. Dvije će žene, unatoč ogromnoj razlici u godinama, razviti ugodno prijateljstvo, a jednom kad počnu otvarati Vivanine kutije pune uspomena, koje skrivaju njenu nimalo laku životnu priču, još će se više zbližiti i ostati neraskidivo povezane...

U ovoj knjizi pratimo dvije priče - onu sadašnju, Mollynu, i onu prošlu, Vivianinu. Dvije priče, iako se odvijaju u različito doba i u različitim okolnostima, na puno su načina slične, a opet i posve različite. Zanimljivo je vidjeti promjenu u načinu na koji se društvo ophodi sa siročadi i kako se taj sustav mijenjao kroz godine, iako se u njegovoj biti zapravo malo toga uistinu promijenilo. No ono što je također zanimljivo je to što nam ovaj roman poručuje da nisu sve priče o udomljavanju i životu u udomiteljskim obiteljima loše, samo ponekad moraš proći kroz čak i nekoliko loših iskustava prije no što dođeš do onog dobrog.

Priča o vlakovima siročadi, koji su prevozili djecu siročiće s američke obale u unutrašnjost zemlje između 1845. i 1929. godine, stvarna je priča jednog pomalo skrivenog dijela američke povijesti. Djeca su vlakom bila prevožena u gradove u unutrašnjosti, gdje bi ih predstavljali potencijalnim udomiteljima, većinom farmerskim obiteljima, a cijeli je taj postupak veoma nalikovao lutriji: iako su im obećavali bolji život, ono što bi ih stvarno u njemu čekalo ovisilo je o tome žele li ih udomitelji primiti jer žele djecu ili tek ispomoć na farmi. Autorica u napomeni na kraju romana posebno spominje kako je, istražujući za ovaj roman, saslušala priče stvarne djece s vlakova siročadi, stvarnih putnika, koji su joj ispričali svoja iskustva, a ta je njihova iskustva ona onda pretočila u svoju - Vivianinu - priču.

Sama priča vrlo je emocionalna, dirljiva, čak potresna. Očekivali biste da je i tužna, ali, iako postoje tužni dijelovi, priča u cjelini se ne bi mogla takvom opisati. Jer, usprkos svim nevoljama koje prate njene likove, ona je ustrajno optimistična - cijelo vrijeme dok čitate, postoji nešto što vam govori da će krenuti na bolje. To ne znači da je priča predvidiva, jer nije, nego samo ima to nešto što vas je u stanju uvjeriti da neće baš sve završiti tragično, da iza svake nesreće mora doći razdoblje sreće.

Čitala sam je sa zanimanjem i strepnjom, neprestano očekujući kamo će životni putevi likova u ovoj priči dalje krenuti. U nekoliko navrata me priča posve iznenadila, jednom i zapanjila. Sviđa mi se način na koji je pisana, način na koji su likovi opisani, način na koji se odvija radnja... Sviđa mi se to što je utemeljena na stvarnim događajima, iako je konkretna priča ovdje iznesena u potpunosti fikcijska. Sviđa mi se i to što sam doznala nešto o američkoj povijesti što mi nije bilo poznato prije, i to što, unatoč tragičnim dijelovima, ova priča naglašava i postojanje pozitivnih iskustava siročadi u udomiteljskim obiteljima, koje su većinom prikazivane kao disfunkcionalne i loše. Lijepo je znati da postoji i druga strana medalje što se toga tiče.

Preporučam vam ovu knjigu, pročitajte je. Protrest će vaš svijet, iznenaditi vas, probuditi vam emocije i natjerati vas da o njoj razmišljate još dugo poslije čitanja.

ŽELJEZNI ISPIT & BAKRENA RUKAVICA, Holly Black & Cassandra Clare

Izdavač: Egmont, 2014./2015.
1. & 2. knjiga iz serijala Magisterium
[eng. The iron trial & The copper gauntlet]

Serijal 'Magisterium' odvodi nas u novi čarobnjački svijet, koji premisom možda malo podsjeća na Harrya Pottera - radi se o dječaku, čarobnjaku, koji kreće u školu magije - ali izmaštan je drugačije, originalnim idejama dviju spisateljica koje već imaju pozamašnog iskustva u pisanju fantastičnih serijala za mlade.

Radi se o Callumu - Callu - Huntu, dječaku čarobnjaku koji dobiva poziv za pristupanje ispitu za ulazak u školu magije - Magisterium. Callov je otac pohađao tu školu, koju sada mrzi, i čije učitelje - majstore - krivi za smrt svoje supruge, Callumove majke. Call pristupa ispitu s jednom jedinom željom - da bude što lošiji i ne uspije upasti. Taj mu plan isprva sasvim dobro polazi za rukom, čak i bez previše truda, no unatoč tome, jedan od učitelja u Callumu vidi potencijal i odabere ga za svog šegrta.
 

'Željezni ispit' bavi se Callovim dolaskom u Magisterium, koji on, zbog očevih priča, vidi kao mračnu špilju punu zamki i opasnosti. No, već na prvim satovima Call otkriva kako je škola također i fascinantno magično mjesto, koje može biti ispunjeno i zabavom i dobrim stvarima. Call, do sada osamljeni samotnjak, u školi stječe i prve prijatelje - iritantnu bogatašicu Tamaru i beskrajno pristojnog Aarona. No, cilj škole nije samo da ih poduči magiji, kako ne bi kao nevješti čarobnjaci predstavljali opasnost i za sebe i za druge, već i da ih pripremi za nadolazeći sukob s Neprijateljem smrti - jedinim živućim čarobnjakom Makarom koji ima moć vladati elementom kaosa, a koji je ujedno i onaj koji je ubio Callovu majku. Učeći i pripremajući se za neizbježan rat, Call saznaje puno toga o magiji što do sada nije znao, ali i puno toga o samome sebi, kao i jednu tajnu koja će mu izokrenuti čitav život i apsolutno sve promijeniti...

U 'Bakrenoj rukavici' Callove avanture se nastavljaju. Magisteriumom kruži priča kako se netko sprema ukrasti magičnu rukavicu koja je u stanju ubiti Makara. Sumnja pada na Callovog oca, a na Callu je da dokaže, unatoč i pokojoj vlastitoj sumnji, da njegov otac to ne bi bio u stanju učiniti i da ne surađuje s neprijateljem. Vrijeme sve brže istječe, a Call mora uspjeti pronaći svog oca prije nego bude prekasno i prije nego što ga ubiju...

Majstorstvo pisanja Holly Black imali smo već prilike upoznati u serijalu 'Kronike Spiderwick', a ono Cassandre Clare u serijalima 'Instrumentarij smrtnika' i 'Paklene naprave'. Obje su spisateljice već prekaljene majstorice u pisanju fantastičnih serijala, no do sada se niti jedna od njih nije bila uhvatila jednog koji se bavi isključivo čarobnjacima, te su, izgleda, odlučile u tu se avanturu upustiti zajedno. Konačan rezultat je originalan, maštovit, napet i uzbudljiv serijal u kojem će uživati i mlađi čitatelji kojima je namijenjen, i oni stariji koji općenito vole uživati u čitalačkim putovanjima punim čarolija i magičnih svjetova.

Po prvi puta imamo prilike čitati o glavnom liku čija je sudbina htjela da on postane dio jedne magične zajednice - čarobnjačke škole - ali on to ne želi i svim se silama trudi postići da to izbjegne. Call pri tome ne želi, kao većina likova koji zbog nekih svojih posebnosti dospiju u središte pažnje, izbjeći to jer samo želi biti običan dječak, već je duboko uvjeren da se u onome što svi smatraju dobrim i korisnim zapravo krije nešto sasvim drugo, nešto zlo i opako. Naravno, kad jednom ipak uđe u Magisterium, on postupno biva razuvjeren, ali također i uviđa kako i s druge strane postoje stvari za koje ga uče da su ili crne ili bijele, ili dobre ili zle, a za koje Call zna da zapravo nikad nisu tako jednostrane.

Likovi su također sve samo ne jednostrani i jednostavni. I sam Call, glavni junak, koji bi po svemu trebao biti pozitivac u cijeloj priči, skriva i jednu svoju malo mračniju stranu; njegovi prijatelji, Tamara i Aaron, naglašavaju svoje dobre, ali ne skrivaju ni svoje loše osobine, a iritantni dosadnjaković koji Calla gnjavi od prvog dana - Jasper - ponekad ispadne kao i ne baš toliki gnjavator. Sviđa mi se to kako su likovi portretirani kao skup različitih osobina, i dobrih i loših, koje ih na prvi pogled mogu svrstati samo na jednu stranu, samo među crne ili samo među bijele, ali kad ih se dublje pogleda vidi se da ima tu puno više od onoga što možemo zaključiti samo na prvi pogled ili samo iz nekih njihovih postupaka.

Od trenutka kad ova priča krene (a to je već od prvih stranica), ona se ne zaustavlja. Događaji se nižu jedan za drugim, neprestano se nešto događa, nema praznog hoda. Call i njegovi prijatelji često upadaju u razne nevolje i iz njih se izvlače, što ponekad moraju činiti i u utrci s vremenom. Sve vrijeme dok ih pratimo, otkrivamo i dosta toga o magičnom svijetu u koji su smješteni, događajima koji su se u njemu zbili negdje u prošlosti i drugim zanimljivostima koje putem srećemo. Jedno je sigurno: čitanje ovog serijala zaista ni u jednom trenu nije dosadno.

Ako volite fantastiku, magiju, čarobnjake, maštovite svjetove i uzbudljive priče, ovaj vas serijal neće razočarati. Prevedene su tek dvije knjige, a serijal bi se trebao sastojati od njih pet. Samo, tko će ih dočekati? Već sad sam nestrpljiva. Pridružite mi se!