OVA DJEVOJKA JE DRUKČIJA, J.J. Johnson

Izdavač: Algoritam, 2016.

[eng. This girl is different]

Evie je tinejdžerica koja se upravo sprema krenuti u zadnji razred srednje škole. Za Evie je to prilično velik korak, budući da nikada ranije nije išla u školu, već se školovala kod kuće. Školovanje kod kuće nije, pritom, i jedina stvar zbog koje će se Evie razlikovati od većine svojih vršnjaka i budućih školskih kolega: Evie je odrasla samo s majkom, koja ju je naučila da uvijek bude samouvjerena, emancipirana, slobodoumna i samostalna; da uvijek kaže ono što misli i da se bori za svoja uvjerenja, čak i u naizgled bezizglednim situacijama, te da nikad, baš nikad, ne odustane od onog što što želi.

Dolaskom u školu, Eve se po prvi puta susreće sa svime onime što je njenim vršnjacima već odavna dobro poznato: zadaće, zabave, dobri i loši profesori, predmeti koje voliš i predmeti s kojima te tlače, srednjoškolska prijateljstva i suparništva, simpatije i ljubavi. Na prvi pogled, Evie sve to izgleda pomalo zastrašujuće, ali ona si neće dopustiti da ju početni strah obeshrabri. Oboružana novim prijateljima i novim entuzijazmom, Evie će iskusiti sve čari srednjoškolskog života i sustava, što će ju možda malo i promijeniti, ali će istodobno i utjecaj njenog snažnog karaktera na sve oko nje potaknuti neke promjene i u samom tom sustavu.

Ova je knjiga, baš kao i njena naslovna djevojka, ponešto drukčija od uobičajenih romana za mlade. Naravno, i ovdje imamo sve ono što čini tipičan teen roman: mladenačke ljubavi i prijateljstva, školske brige, vječna rivalstva popularnih i nepopularnih, itd. No, ono što ovaj roman čini ne-tipičnim su njegovi likovi (na čelu s Evie), malo drugačiji pogled na tipične tinejdžerske probleme odrastanja i uklapanja u novu sredinu, te, na kraju, i poruke koje nosi.

Umjesto da se fokusira samo na probleme (ne)popularnosti, (ne)uklapanja, romantične zavrzlame i druge probleme koji su sve nas svojedobno mučili u tim godinama, ovaj roman dotiče i pregršt vrlo važnih tema i pitanja, poput prekoračivanja ovlasti pojedinih profesora ili same škole, neprimjerenog ponašanja profesora i učenika, verbalnog maltretiranja i zlostavljanja (koliko god ono možda bilo nenamjerno), te zloupotrebljavanja inicijalno dobrih i pravednih ideja. On se također bavi pitanjem do kuda smo spremni ići da bi ostvarili i/ili obranili svoja prava, ali i vječnim pitanjem opravdava li cilj sredstvo. Pri tome, ovaj roman u prvi plan izvlači važnu poruku: da je važno boriti se za svoja uvjerenja i ne odustajati od svojih principa, ali ne na štetu drugih, te da je važno, ako se ispostavi da si pogriješio, stati i priznati svoju pogrešku i, po mogućnosti, tu pogrešku pokušati ispraviti.

Za razliku od drugih romana za mlade, koji također uvijek ističu važnost prijateljstva i prihvaćanja drugačijih od sebe, ovaj roman, osim toga, ističe i neke druge važne teme, poput feminizma, eko-osviještenosti, odgovornosti za ono što činiš, aktivizma i spremnosti da čvrsto stojiš iza svojih uvjerenja. Evie nije samo drugačija jer se razlikuje od drugih, ona je drugačija i jer to prihvaća i jer se time ponosi; na svoje razlike ne gleda kao na nešto zbog čega se neće uklopiti, već na nešto što ju čini posebnom, drugačijom. A ono što mi se najviše svidjelo u ovom romanu je to što se ovdje na tu 'drugačijost' ne gleda kao na nešto negativno niti čudno - ovo je prvi roman u kojem glavni lik zbog svoje različitosti nije automatski strpan u kategoriju 'nepopularnih', 'čudaka', ili čega već. Evie je potpuno svoja i potpuno dosljedna od početka do kraja, a njezini prijatelji i njezini kolege to prihvaćaju, čak ju zbog toga nerijetko i cijene ili joj se dive. Naravno da tu ipak zna biti i trzavica i nesuglasica, ali one su potpuno marginalne.

Svidjelo mi se i isticanje borbe za svoja prava, nečega za što mislim da je posebno bitno da bude što češće istaknuto u knjigama za mlade, kako bi naučili prepoznati situacije u kojima se trebaju za svoja prava izboriti i kako bi, kad i ako taj trenutak dođe, bili spremni to učiniti. Super mi je to što ova knjiga blago ide protiv konformizma i prepuštanja; što poručuje da je sasvim ok biti drugačiji, te, više od svega, što prikazuje feminizam onakav kakav je, a ne kao neku čudnovatu maglovitu riječ koje se ljudi često skanjuju. Ista stvar je i ekološkom osviještenosti. Zaista sjajno uklopljeni pojmovi u priču koja ima velik potencijal da o njima podigne svijest svojim mladim čitateljima.

Centar priče je sama Evie, koja bi se kao filozofski nastrojen lik tinejdžera koji promišlja o svijetu oko sebe (i to često na način zbog kojeg se doima kao puno starija no što jest), sjajno ukopila u neki roman Johna Greena, iako Evie, za razliku od Greenovih uobičajenih likova tinejdžera-filozofa koji su često oblikovani bez neke stvarne pozadine, tu pozadinu ima. Jako mi se svidjela Evie, i voljela bih čitati o više takvih likova.

Jedina stvar koja mi je malo nedorečena u cijeloj ovoj priči je način na koji je Evie krenula u svoju borbu, odnosno, nije mi baš bilo posve jasno kako je svojom akcijom naumila doći do cilja i što bi taj cilj u biti točno bio. Tu su stvari malo zamršene i nekako ne baš jasno ispričane, ali ne u tolikoj mjeri da nije jasno što se htjelo u globalu, više je kao neka greška u koracima. Ako ste pročitali, možda znate na što mislim, ako niste, vjerojatno vam i ovaj moj komentar djeluje malo zbrčkano, jel' da? Nema veze. :)

Zaključak je sljedeći: i ova djevojka, i ova knjiga, definitivno su drukčiji od uobičajenog, i to u vrlo, vrlo pozitivnom smislu. Tu i tamo postoji možda neka nedorečenost, ali ona je posve zanemariva. Važna poruka i važne teme o kojima ovaj roman progovara već su preporuka sama za sebe da ga se pročita, a to što je, uz sve to, on i zabavan i zanimljiv, samo je dodatni bonus. Iako je namijenjen mladima, ne vidim niti jedan razlog zbog kojeg ga ne bi mogao ili htio pročitati baš svatko. Treba nam više ovakvih romana i ovakvih likova. Definitivno.

SUDBE I SRDŽBE, Lauren Groff

Izdavač: Profil, 2016.
[eng. Fates and furies]

'Sudbe i srdžbe' su kompleksna ljubavna priča o braku dvoje osebujnih ljudi, Mathilde i Lotta, razlomljena na dva dijela - 'Sudbe' i 'Srdžbe'.

Prvi dio, 'Sudbe', u centar priče smješta Lotta, tj. Lancelota - karizmatičnog mladića koji ima onu osobitu sposobnost da uvijek i u svakoj prigodi bude centar pažnje i privlači svačiju pozornost. Lotto je opisan kao 'sjajni dečko', 'sjajni' u smislu da isijava neku posebnu svjetlost koja plijeni pozornost i zrači nekim osobitim šarmom koji mu je sposoban otvoriti baš svaka vrata. Lotto je poput sunca koje privlači sve druge planete u svojoj blizini, istovremeno ih obuhvaćajući svojom toplinom i svjetlošću, što ga čini nevjerojatno popularnim u baš svakom društvu i osobitim miljenikom žena (a i muškaraca).

Zanimljiva je stvar kod Lotta da on nije opisan kao nevjerojatno privlačan fizički, spisateljica u više navrata spominje njegov upravo prosječan, čak ponegdje i pomalo zapušten izgled. Lottova se privlačnost očituje upravo u njegovom osobitom šarmu i karizmi, te njegovoj prštavoj životnosti i osebujnoj ličnosti, kojom uvijek uspije baš svakoga očarati. Mene se Lotto dojmio i kao veoma narcisoidan lik, zaljubljen prvenstveno u samoga sebe, a tek potom i u svoju suprugu, o kojoj je ujedno i veoma ovisan. U nekim dijelovima romana, Lotto mi je djelovao poput malog djeteta, kojeg Mathilde često mora 'voditi za ručicu', poticati i usmjeravati kako bi nešto postigao, što bi mu samome inače teško uspjelo.

Lottovo zanimanje u potpunosti se slaže s njegovim karakterom - on je umjetnik, pisac kazališnih komada, vrlo cijenjen i od publike i od kritike, a u ovom prvom dijelu romana pratimo njegov životni put od djetinjstva, preko upoznavanja Mathilde i njihovog (uglavnom) sretnog braka, pa sve do započinjanja karijere, umjetničkog stvaranja i postizanja golemog uspjeha.

Drugi dio romana, 'Srdžbe', fokusira se na Mathilde. Mathilde je samozatajna i tajnovita žena, koju smo u prvom dijelu romana upoznali samo kao Lottovu suprugu. Ovdje doznajemo malo više o samoj Mathilde, njenoj prošlosti i njenim tajnama. Mathilde je do ovog dijela bila portretirana onako kako ju vidi Lotto: kao savršenu, nježnu, neiskvarenu i nevinu djevojku, u koju se zaljubio na prvi pogled i o kojoj je sve otada postao praktički ovisan. No, kako jedna po jedna Mathildeina tajna isplivava polako na površinu, saznajemo da je ovo Lottovo viđenje nje u velikoj mjeri idealizirano i ne podudara se posve sa onom stvarnom Mathilde.

Ono što je zanimljivo i kod Mathilde je, kao i kod Lotta, ta suprotnost načina na koji je opisana i onoga što predstavlja. Iako opisana kao nježna i neiskvarena, savršena djevojka, Mathilde je u neku ruku ujedno i 'femme fatale' koja uspije trenutačno i potpuno zarobiti Lottovo srce, iako nije, prema onome kako ju vide Lottovi prijatelji, 'ništa posebno' - ni posebno lijepa, ni posebno zanimljiva. Bez obzira na to što se često čude i zapitkuju što je bilo to što je privuklo Mathilde i Lotta jedno drugome, njihovi su prijatelji zapravo velikom većinom ljubomorni na njihovu potpunu predanost jedno drugome, njihovu vjernost i postojanost njihove veze.

Lik Mathilde puno me više zaintrigirao od Lotta. Možda je to bilo zato što se u njoj gotovo kroz čitavo vrijeme čitanja može osjetiti nekakav zatomljeni bijes, duboko zakopano nezadovoljstvo koje se u tek nekoliko trenutaka uspije probiti do površine, a i onda ondje ostane tek vrlo kratko, jedva toliko dugo da ga zamijetiš. Budući da se u prvom dijelu romana o Mathilde ionako dobije vrlo malo informacija, te je njena karakterizacija nekako štura, ona već tad postaje zagonetka koju težite čitanjem odgonetnuti.

Brak Lotta i Mathilde sve je, samo ne običan i pun je suprotnosti. On započinje impulzivno, tek dva tjedna nakon što su se upoznali, i vrlo je nepredvidiv, ali je, ujedno, i vrlo postojan: Lotto i Mathilde u svoj su brak uskočili u dvadesetima, i uspjeli su ga održati i sačuvati i kroz svoje tridesete, i četrdesete, još jednako zaljubljeni, jednako odani, jednako (većinom) sretni. Iako u biti uopće ne poznaju jedno drugo, barem na početku, do srži su si odani i mogu jedno drugome čak pogoditi misli, učiniti točno ono što treba da jedno drugo usreće kad je potrebno. Ovaj brak istobno i jest i nije savršen, ovisno o tome kako se na njega gleda, no, nije li takav, uostalom, i svaki brak?

Ova je knjiga opisana kao priča o jednom braku, no, po meni, ona je zapravo više priča o pojedincima koji čine taj brak, nego o samom braku. Mathilde i Lotto dvije su posve različite individue čije pojedinačne priče samo ponekad pratimo kroz prizmu njihovog braka. Većim se dijelom ovaj roman sastoji od zasebnih dviju priča privučenih jedna drugoj, čije ispreplitanje pratimo dok pratimo i odvojene priče. Ono što u tim zasebnim pričama Mathilde i Lotto (odnosno njihov brak) predstavljaju jedno drugom, jest sidro koje ih vraća na pravi put kada predaleko odlutaju, sigurna luka u koju se vraćaju s putovanja kroz svoje priče.

Teško je ovu knjigu, kao i njene likove, ocijeniti u smislu toga da ti se sviđa ili ne sviđa. Likovi mi se ovdje definitvno nisu svidjeli, iako su mi bili intrigantni i zanimljivi, no Lottova narcisoidnost i Mathildeina podređenost, njen odabir da bude samo sjena svome suprugu, bili su mi u najmanju ruku odbojni. Ono za što definitivno mogu reći da mi se svidjelo je stil pisanja, jer knjiga je zaista divno pisana, a stil je drugačiji, nov i fascinantan. Sama knjiga, čitava priča, je osebujna, drugačija, i sasvim sigurno je tip knjige o kojoj se kasnije promišlja i čiju radnju se propituje. Teško da će vas ostaviti ravnodušnima: ili će vas fascinirati i zaokupiti, ili ćete ju čak smatrati odbojnom, a možda i sve to zajedno u različitim fazama čitanja. Ako je cilj ove knjige bio u čitatelju izazvati osjećaje, bilo dobre, bilo loše; bilo pomiješane - u tome je definitivno uspjela.

Mislim da je najveći problem kod ove knjige to što ona, prema onome što piše na ovitku, a i prema onome što o njoj možete pronaći na Internetu, djeluje kao nešto nevjerojatno, nesvakidašnje i nešto što će vas oboriti s nogu. Slažem se da je definitivno nesvakidašnja i da, u nekoj mjeri, ima neke odlike svega što je o njoj napisano, ali svrstati ju među 'najfascinantnije knjige godine' i okititi ju epitetima kao što su 'veličanstvena' i 'genijalna' je prilično pretjerivanje. Zbog toga već prije samog čitanja imaš jako visoka očekivanja, pa je gotovo neumitno da će ono što će uslijediti biti razočaranje. Voljela bih da nisam pročitala sve te hvalospjeve prije no što sam ju i sama krenula čitati, vjerujem da bi tako moj dojam možda bio bolji.

Dakle, moj savjet vam je da ne čitate sve te izdvojene hvalospjeve i usporedbe koje 'Sudbe i srdžbe' stavljaju uz bok Gillian Flynn. Nemojte očekivati veličanstvenu ljubavnu priču niti općenito imati prenapuhana očekivanja. Radije o njenoj veličanstvenosti i genijalnosti nakon čitanja prosudite sami.

CRNA KAO EBANOVINA, Salla Simukka

Izdavač: Znanje, 2015.

3. knjiga trilogije Snjeguljica

[fin. Musta kuin eebenpuu]

Posljednja knjiga iz trilogije 'Snjeguljica', o mladoj Finkinji Lumikki Andersson, donosi nam pravo zaključenje ovog serijala i odgovore na sva neriješena pitanja preostala iz prethodnih nastavaka.

U ovoj knjizi, Lumikkin se život, nakon ljeta punog iznenađenja, koje je proživjela u 2. knjizi trilogije, nastavlja svojim uobičajenim tokom. Lumikki je konačno zadovoljna i sretna sa svojim životom, unatoč nekolicini neodgovorenih pitanja vezanih za njeno djetinjstvo, koja joj se motaju po glavi. Lumikki 'cvatu ruže' i u ljubavnom životu, jer je pronašla sjajnog i odanog dečka, s kojim joj je ugodno biti. No, Lumikkina idila ne potraje zadugo, jer netko joj počinje ostavljati tajnovite prijeteće anonimne poruke, a nekako istodobno, u njenom se životu ponovno pojavljuje Blaze, dečko koji joj je slomio srce.

Da bi otkrila tko stoji iza anonimnih poruka, te da bi spriječila da ta osoba napravi nešto grozno njoj ili nekome od njenih prijatelja, Lumikki će morati napraviti sve što ta osoba od nje u porukama traži. A dok polako otkriva identitet tajanstvenog stalkera, Lumikki će se približiti i odgovorima na pitanja iz njenog vlastitog života koja ju još uvijek muče, kao što je pitanje je li imala sestru i što joj se dogodilo. A dok se bori s podijeljenim osjećajima o vlastitoj prošlosti, morat će se upustiti i u borbu s osjećajima prema Blazeu, koji su očito u njoj još uvijek prisutni, ali sada se tu nalaze i osjećaji prema sadašnjem dečku, kojeg ne želi izgubiti...

Ako na prvu knjigu ove trilogije gledamo kao na svojevrsni uvod, a na drugu kao na zaplet, na ovu treću knjigu tada možemo gledati kao na konačni rasplet i razrješenje Lumikkine priče koja se protezala kroz sve tri knjige. 

Lumikki je kroz prve dvije knjige prošla kroz svašta, što ju je oblikovalo i učinilo likom kakav je ovdje: iskusnijom, staloženijom; osobom koja zna što želi i koja se zna obraniti od svega što se pred njom nađe kako bi ju napalo, unatoč strahu koji, normalno, u sebi osjeća. Lumikkina znatiželja koju smo upoznali odmah u prvoj knjizi i ovdje je prisutna, ali ovdje je ona još odlučnija i zagriženija da sazna sve odgovore na sva pitanja koja ju muče - i ne misli stati dok do njih ne dođe.

Ljubavna priča Lumikki i Blazea, koja je obilježila njen život i o kojoj smo čitali u drugoj knjizi trilogije, ovdje dobiva svoj crescendo i svoj konačni rasplet, ali se i dodatno zapliće uvodeći u priču Lumikkinog novog dečka, što stvara dodatnu napetost u cijeloj priči i daje joj neki dodatni začin, ali ju u nekim dijelovima i nepotrebno dodatno komplicira.

Sama priča u ovoj je knjizi napeta i zanimljiva, ali i izbjegava sva ona pretjerivanja koja smo imali prilike vidjeti u prvoj knjizi koja su od Lumikki bila načinila nekakvog ženskog Jamesa Bonda - Lumikki je ovdje sasvim normalna djevojka, svjesna dosega svojih sposobnosti, baš onakva kakva bi i trebala biti. 

Ono što mi se posebno svidjelo kod ovog dijela Lumikkine priče je to kako ona prihvaća samu sebe i život kao takav - malo sretan, malo nesretan; čime se odvaja od bajke s kojom je njena priča alegorijski povezana. Lumikki shvaća da nisu sve priče bajke, i da u njima ljudi ne žive sretno zauvijek, već njihova sreća ovisi o tome kakv život si oni sami stvore i kako sami sebe doživljavaju. 

"Imala je jednako toliko slojeva i granala se isto kao i bajka stara tisuću godina. Bajka koje je počela davno prije riječi 'jednom davno' i koja će se nastaviti dugo nakon riječi 'i živjeli su sretno zauvijek'. Jer ništa se zapravo ne dogodi samo jednom. Sve su priče postojale mnogo puta, spajale su se i mijenjale. I nitko ne živi zauvijek sretno. Ili nesretno. Svatko živi i sretno i nesretno, u različita vremena, a ponekad istovremeno."

Ovo je kraj Lumikkine bajke (ili možda tek njen početak) i kraj našeg druženja s njom. S ovom knjigom Lumikkina trilogija čini zaokruženu cjelinu, bez zaostalih repova i pitanja, što mi se svidjelo, jer, iako ponekad paše da neki serijal ostavi otvorenu mogućnost dodatnog nastavka, mislim da s ovim serijalom to nije potrebno, da je u njemu rečeno sve što je trebalo biti rečeno i da, kao takav, on čini jedan solidan, zatvoren krug dobre priče. U konačnici, ovo je jedan sasvim solidan triler, premda možda malo više orijentiran na mlađe čitatelje i malo blaži od onakvih na kakve smo kod skandinavskih pisaca općenito do sada navikli. Ako ste fan Lumikki, vrijeme je da pročitate i zadnju etapu njene priče.

ZOV ANĐELA, Guillaume Musso

Izdavač: Fokus, 2016.
[franc.  L'appel de l'ange]

Za početak, moram vam reći da je ovo moja prva Mussoova knjiga. Zašto dosada nisam bila pročitala niti jednu njegovu knjigu, ne znam. Ne postoji neki posebni razlog, iako pretpostavljam da se možda našao među svim onim knjigama koje imate u planu pročitati, ali nekako nikako da dođu na red. Pa eto, konačno je i on došao na red. :)

Nisam imala neko formirano mišljenje o vrsti knjiga kakve piše Musso, iako su me, onako, na prvu, nekako vukle k žanru ljubića, nešto u stilu romana kakve piše Nicholas Sparks (čiji fan nisam, odmah da priznam. Nije mi se svidjela 'Bilježnica'. (A, BTW, ne sviđa mi se ni Ryan Gosling.) There, I said it. Već čujem zgranute uzdahe kako idu u mom smjeru. ;) No, sad kad sam obavila ovaj full confession, vratimo se na temu. Dakle, Musso.), ali izgleda da sam nisam mogla biti više u krivu ni da sam se potrudila, što je super.

Jer, Guillaume Musso doista piše ljubavne priče, ali izuzetno zanimljive i, k tome još, i vrlo kompleksne ljubavne priče, dodatno začinjene elementima kriminalističkih romana i uzbudljivih trilera.

Na početku, upoznajemo dvoje ljudi: Jonathana i Madeline. Jonathan je kuhar i razvedeni otac jednog dječaka, koji vodi mali bistro u San Franciscu. Madeline je cvjećarica, koja živi u Parizu i koja se uskoro treba udati za svog dugogodišnjeg zaručnika. U jednom trenutku u jednom kafiću na newyorškom aerodromu, Jonathan i Madeline se sudare jedno s drugim (doslovno) i, dok međusobno izmjenjuju uvrede oko toga tko je izazvao sudar, slučajno zamijene mobitele.

Zamjenu i jedno i drugo primijete tek kad se između njih nađe udaljenost od 15.000 kilometara, a brzu razmjenu uređaja im onemogući štrajk poštanskih službi i druge sitne neprilike. Imajući u rukama tuđi mobitel, i Jonathan i Madeline jednostavno ne uspiju odoljeti onoj univerzalnoj ljudskoj znatiželji, te počnu malo švrljati po datotekama koje se na mobitelu nalaze, otkrivajući time mnogo toga jedno o drugome, ali i jednu zapanjujuću činjenicu koja ih oboje povezuje, a za koju nikad ne bi doznali da nije bilo tog 'kobnog' slučajnog sudara koji ih je jedno drugome bacio na put.

Ono što počne kao lagana ljubavna priča, već nakon prve trećine romana počinje se pretvarati u pravi misterij, koji otada nadalje, a još i više kako priča ide prema samom kraju, prerasta u pravi napeti i uzbudljivi triler, pun preokreta i iznenađenja. Jonathanova i Madelineina priča sudare se jedna s drugom, otkrivajući nam tako obje njihove zasebne priče, ali ono što leži još dublje ispod svega toga je još jedna, još intrigantnija i tajanstvenija priča s kojom su njih dvoje neraskidivo povezani svaki za sebe, ali koja će ih i međusobno još više povezati.

Mussoova motivacija za pisanje ovog romana bio je, kako kaže u zahvalama na kraju romana, njegov vlastiti sudar s nepoznatom osobom na jednom aerodromu. Uvidjevši kako ljudi sve više ovise o mobitelima, koje nerijetko koriste baš kao prava mala prijenosna računala, odnosno prave male osobne datoteke u koje spremaju baš sve podatke o svojim životima i bez kojih ne mogu funkcionirati, Musso je odlučio istražiti što bi se dogodilo kada bismo ostali bez svojih mobitela - kada bi se naš uređaj, a s njime i naš kompletan život u slikama, videima, dokumentima, itd. našao u tuđim rukama. Rezultat je ova knjiga.

Ova je knjiga puno više od onoga što se možda čini na prvi pogled. Ona je i ljubić, i krimić, i triler; ona je i kronika jednog zaljubljivanja, i zapetljani kriminalistički slučaj, i odlučna potraga za istinom, i luda jurnjava preko polovice grada kako bi se spasio vlastiti život; i još puno, puno toga. Ispunjena je događajima, zagonetkama, preokretima i pametnim dijalozima od prve do zadnje stranice, a što dalje odmičete dok čitate, sve vam bude teže ispustiti ju iz ruku.

Likovi u ovoj knjizi vrlo su životni, pomalo vrckavi i mušičavi, ali i tako stvarni. Imaju 'ono nešto' zbog čega vam se sviđaju i zbog čega rado provodite svoje vrijeme s njima. Posebno mi se svidjelo kako, za razliku od nekih romana u kojima već odmah na početku možete vidjeti u kojem će se smjeru odvijati ljubavna priča dvoje glavnih likova, ovdje taj tijek događaja možda možete nazrijeti, ali nema one uobičajene predvidivosti i unaprijed određenih postupaka koji likove dovode do krajnjeg cilja, što radnju čini još zanimljivijom i puno dinamičnijom.

Puno je toga skriveno između korica ove knjige, pa ako volite priče koje nisu jednostavne i koje je nemoguće uklopiti u samo jedan žanr, već su kompleksne, maštovite, originalne i slojevite, isprobajte ovu. Možda će vam se svidjeti, a možda i neće, ali u svakom slučaju nadmašit će vaša očekivanja i sasvim vas sigurno iznenaditi. Mene jest. A, s obzirom da mi je ovo bio tek prvi Musso, imam još puno materijala za čitanje, čemu se zbilja veselim. I ovaj put ću se potruditi da malo brže dođe na red.

WAYWARD PINES, Blake Crouch

Izdavač: Znanje, 2015.
1. knjiga istoimene trilogije

Ethan Burke budi se pored rijeke u nepoznatom gradiću u koji nema pojma kako je dospio i u kojem ga nitko ne poznaje. Uočava i da je očito bio u nekakvoj nesreći ili mu se nešto dogodilo, budući da na sebi vidi brojne ozljede, a i izgleda da pati od nekog oblika amnezije, zbog koje mu se teško prisjetiti i vlastitog imena. Ipak, nekako uspije doći do bolnice i, nakon što se tamo za njega pobrinu, polako mu se sve počinje vraćati.

Malo po malo, Burke se prisjeti da je on agent tajne službe i da je trenutno u potrazi za dvoje nestalih kolega čija je zadnja poznata destinacija bio gradić Wayward Pines, u kojem se i on sam trenutno nalazi. No, kako nikako ne može doći do svog novčanika i oružja, kao ni svojih dokumenata, nitko mu, čini se, nije sklon povjerovati - ni u njegov identitet, ni u priču o nestalim agentima. Osim toga, Ethan primjećuje da se ljudi u ovom gradiću općenito čudno ponašaju, a sam je gradić pak nekako preidealan, daje presavršenu sliku tipičnog malog američkog mjesta. Što više njuška naokolo, Ethan nailazi na sve veće neprijateljstvo ostalih građana i pronalazi sve čudnije stvari: ljude za koje ostali tvrde da ih nikada nisu vidjeli na mjestima na kojima Ethan tvrdi da ih je sreo, ceste koje bi trebale voditi van grada, ali koje vas zapravo stalno vraćaju natrag u grad, te visoku ogradu koja okružuje čitav grad i sprečava da netko iz njega ode - ili da netko ili nešto u njega uđe...

Ova knjiga započinje kao napeti misteriozni krimić, a na početku sam očekivala da će se u istom tom tonu nastaviti i dalje. No, kako radnja odmiče, ova se knjiga pretvara u ono što u svojoj srži i jest: jako, jako dobar roman znanstvene fantastike, rekla bih čak - distopijske znanstvene fantastike, koja, kako ide prema svom kraju, poprima i neke elemente horora.

Tematski, ovaj roman je vrlo sličan romanu 'Pod kupolom' Stephena Kinga (ali bez vanzemaljaca), a s Kingom ga povezuje i osobit način stvaranja onoga što ja zovem 'tjeskobne napetosti' i klaustrofobije, koju samo ovako savršeno stvoreni književni svjetovi iz kojih ne postoji mogućnost izlaza mogu u čitatelju izazvati.

Radnja je napeta već od prve stranice, a ta napetost nimalo ne jenjava čitavom dužinom romana. Osjećaj koji se javlja dok čitate ovaj roman mogla bih jedino usporediti s hodanjem niz dug, polumračan hodnik, prepun križanja sa sporednim hodnicima, iz kojih bi u svakom trenutku moglo nešto iznenada iskočiti. A pri čitanju romana, upravo se to i događa: iznenađenja vas vrebaju na svakom koraku i nikada ne znate što bi se sljedeće moglo dogoditi ili kamo bi put Ethana mogao u idućem koraku odvesti, te što bi on tamo mogao otkriti. Sve to zajedno čini ovo čitalačko putovanje jednim i više no uzbudljivim iskustvom, a na kraju tog putovanja nalazi se opet nešto posve neočekivano, na što zaista nikada ne bih ni pomislila da je moguće da će se dogoditi kad sam tek bila uzela ovaj roman u ruke.

Za mene, ovo je jedan od najboljih SF romana koje sam pročitala ove godine, a i općenito, i nestrpljivo iščekujem ostala dva romana ove trilogije. Čekanje ću malo skratiti gledajući istoimenu TV seriju, za koju sam također čula da je jako dobra. Ako ste i vi čuli za seriju, a ne možete se odlučiti bi li ju gledali, pročitajte prvo knjigu - ona će vam pomoći da se odlučite. Ako ste pak već gledali seriju i sviđa vam se (pa i ako vam se ne sviđa), također pročitajte knjigu - u većini slučajeva knjiga je uvijek bolja od njene filmske i TV inačice. Pročitajte knjigu i ako vas uopće nije briga za seriju, posebno ako ste fan SF-a i dobrih misterija. Nećete požaliti, sjajna je.

SPOJENI, Ally Condie

Izdavač: Algoritam, 2016.
1. knjiga istoimene trilogije
[eng. Matched]

Zamislite da živite u svijetu u kojem je sve unaprijed određeno i u kojem je moguće temeljem vjerojatnosti i analize dosadašnjih postupaka točno odrediti čitav život neke osobe. Odnosno, ne jedne osobe, nego svih. Svakog pojedinačno.

Zamislite da postoji sustav koji ovim unaprijed određenim svijetom upravlja na način da vam točno određuje baš sve: vaš tijek školovanja, vaše zaposlenje, vašeg partnera, vaš dom; čak i svaki vaš obrok, svaki komad odjeće, svaki korak, pa i trenutak vaše smrti.

Upravo u takvom svijetu živi Cassia: savršenom svijetu u kojem svaka osoba ima svoje mjesto i svoje dužnosti, a svime upravlja Društvo. I taj se svijet doista na prvi pogled čini savršenim: gotovo su sve bolesti iskorijenjene, te nema bolesnih, svakoga se upošljava na točno onim zadacima za koje iskazuje interes i potrebne sposobnosti, svi umiru u optimalnoj dobi i nitko ne doživi tu nesreću da postane beskoristan ili bespomoćan. Svi obroci su strogo nutritivno kontrolirani kako bi svatko dobio točno one hranjive sastojke koji mu omogućuju da bude potpuno zdrav i u najboljoj mogućoj formi. A čak je i romantični dio života svakog pojedinca unaprijed određen: u dobi kad navrše 17 godina, svi dobivaju partnera, koji je prethodnim analizama zajedničkih osobina unaprijed određen kao njihov savršen Spoj.

Na svoj 17. rođendan, Cassia nestpljivo iščekuje trenutak u kojem će joj otkriti tko je njen Spoj. A kada taj trenutak dođe, ispostavi se da je Spojena sretnije no što je mogla očekivati, jer njen je Spoj ujedno i njen najbolji prijatelj Xander. Ipak, u Cassijinu sreću uskoro se uvuče i tračak sumnje, radoznalosti i nespokoja, kada na mikrokartici sa Xanderovim podacima, koju su joj dali da prouči, na časak, umjesto Xanderove, bljesne slika jednog drugog dečka. I dok Cassia i dalje pokušava biti uzorna građanka, a brojna se pitanja sve više i više vrtlože u njenoj glavi, nagovještaj mogućnosti da je možda trebala biti Spojena s nekim drugim suočit će je s činjenicom da joj u njenoj savršeno posloženoj budućnosti nešto bitno nedostaje: sloboda.

Ovo je prva knjiga istoimene distopijske trilogije Ally Condie, koja vam možda izgleda kao tek još jedna u nizu takvih trilogija popularnog 'young adult' žanra, ali, iako s njima ima, naravno, i nekih sličnosti, ujedno se i ističe svojom originalnošću.

Distopijski svijet ovdje prikazan nije onako brutalan kao onaj iz, primjerice, 'Igara gladi' ili 'Različite', a opet nije ni onako romantično bezbrižan, sa prikrivenom surovošću, kao npr. onaj iz 'Izbora', iako sve njih spaja jedna zajednička karakteristika, koja je općenito karakteristična za distopijske romane: nedostatak slobode izbora. Ovdašnji distopijski svijet ustrojen je s ciljem očuvanja stanovništva i osiguranja njihove zaštite, a to se postiglo tako da se Društvo, suočeno s mogućnošću kaosa koji izaziva prekomjerna količina informacija kojima ljudi bivaju svakodnevno preplavljeni, odlučilo tu poplavu informacija zaustaviti i zadržati samo one koje su smatrali najbitnijima, najkorisnijima ili najboljima, te su tako odlučili zadržati po stotinu od svega i uništiti sve ostalo: 100 pjesama, 100 umjetničkih slika, 100 povijesnih lekcija, itd. Pitanja i moguće pobune građana uklonili su dajući im sve ono što im treba za ugodan i siguran život, ali ništa više od toga, a kako bi spriječili one buntovne da ipak pokušaju stvoriti kaos, stvorili su sustav kazni, stvorivši time ujedno i savršen mali sustav robotskih ljudi koji čine što im se kaže i nikada ništa ne zapitkuju.

Ovaj prikaz 'robotskog' društva doživjela sam kao zbilja jeziv. Zamislite da se sva književnost na svijetu svede tek na stotinu književnih djela, a sva ostala da se unište i nitko ih nikada više ne pročita! Strašno, zar ne? I svih ostalih stotinu stvari: slika, glazbe... Zbilja jeziv i ograničen svijet u kojem nikako ne bih voljela živjeti. Pogotovo zbog toga što je daljnje stvaranje također zabranjeno, tako da će, npr., 100 pjesama zauvijek ostati samo 100 pjesama. Najtužnija stvar od svega je što Društvo u biti ne dopušta građanima da žive - samo im daje dovoljno onoga što im treba da prežive i prožive svoj unaprijed osmišljeni život zamagljenih očiju koje ne vide da ništa od čitavog njihovog života nisu sami izabrali. Da su možda živi, ali nisu slobodni. A najgore je, po meni, živjeti bez slobode - slobode da radiš što želiš i živiš kao želiš, onako kako si sam izabrao.

Ono što mi se pak posebno svidjelo, bilo je to kako ovdje, na neki način, tihu revoluciju započne upravo jedna pjesma. To kako su stihovi ti koji zapale plamen pitanja, i imaju potencijal proširiti se poput požara, samo nevidljivi. Oni pružaju slobodu u svijetu u kojem je sloboda zabranjena, jer, nakon što ih jednom upamtiš, nitko ti ih više ne može oduzeti.

Bilo mi je strašno zanimljivo čitajući otkrivati kako funkcionira Društvo, te istovremeno otkrivati i sve njegove skrivene (a nerijetko i podle) karakteristike. Ono što mi je posebno privuklo pažnju je činjenica da građani ovdje ne samo da su zaboravili (ili im nije bilo dozvoljeno prisjećati se ili sačuvati koju uspomenu na) određene stvari, pjesme, priče ili lekcije, već nemaju ni znanje o nekim vještinama, kao što je npr. pisanje (a pod tim mislim na pisanje olovkom po papiru, ne tipkama po računalu). Ono što mi je kod tog konkretnog zaborava bilo fascinantno je to koliko je povezano i s nama danas: ljudi sve više tipkaju po mobitelima i koriste se touch screenovima, u tolikoj mjeri da se čak već teško snalaze na običnom 'no-touch-screen' računalu, a pisanjem vlastitom rukom po papiru se gotovo uopće ne koriste. Nekako mi se čini da je pisanje već i sad postalo pomalo zaboravljena vještina i da je samo pitanje trenutka kada ćemo i mi, kao Cassia, u čudu promatrati riječi ispisane rukom, nesposobni da ih i sami napišemo.

No vratimo se na knjigu.

Iako ovdje postoji romantična priča, a i sama radnja pokrene se Banketom Spajanja, ta romansa ne dominira čitavom pričom, već se samo uvijek nalazi negdje njoj u blizini i služi kao motivacija za sve što Cassia čini (iako ona nije pritom i jedina njena motivacija). Radnja je zanimljiva, premda se ne odvija odveć brzo, ali sama priča je u dovoljnoj mjeri napeta i sadrži dovoljno iznenađenja da joj ovakav tempo odvijanja radnje baš pogoduje. Svako poglavlje ostavi dovoljno materijala 'u zraku' da odmah poželite krenuti na ono sljedeće, i tako, poglavlje po poglavlje, stignete na kraj prije no što ste to možda htjeli. Knjiga nije dugačka i brzo se čita, tako da joj slobodno možete dopustiti da vas zaokupi.

Mene je ova knjiga zaokupila toliko da sam ju pročitala u samo jednom danu, što možda baš i nije bila najbolja stvar koju sam mogla napraviti budući da sam sad gotova i slijedi mi (nadam se ne dugo) čekanje na idući nastavak. :( A ako i vi, kao i ja, inače volite fantastiku, a posebno distopije, ovu nemojte propustiti. Nadam se da će vam se svidjeti jednako kao i meni.

NAJSRETNIJA CURA NA SVIJETU, Jessica Knoll

Izdavač: Znanje, 2016.
[eng. Luckiest Girl Alive]

'Najsretnija cura na svijetu' - Ani Fanelli - sve je ono što bi svaka djevojka poželjela biti, samo ne baš zaista i sretna. Ani naizgled ima baš sve - uspješna je u svom poslu, zaručena za zgodnog (i bogatog) Lukea, koji ju voli i za kojeg bi se trebala uskoro udati, savršeno izgleda, ima savršenu frizuru i nosi savršenu odjeću. Dugo je i mukotrpno radila da bi sve ovo postigla i da bi se sve kockice njenog života baš tako savršeno posložile. No, ova savršena i uspješna Ani Fanelli samo je fasada ispod koje se skrivaju strahovi, nesigurnost i duboko zakopana bolna prošlost.

Kada ju pozovu da sudjeluje u snimanju dokumentarca o svojoj bivšoj srednjoj školi, Ani se, svjesna da će to itekako otvoriti neke stare rane, ali joj  možda dati i mogućnost razrješenja, spremno odazove pozivu. Dok se sprema po prvi put javno progovoriti o svemu što se dogodilo, Ani se sve slike iz prošlosti vraćaju, no ovaj put ne da bi ju progonile, već da bi ih se jednom zauvijek oslobodila i možda, konačno, i ostvarila svoj cilj - da zaista postane najsretnija cura na svijetu.

Iskreno, nisam znala što očekivati od ovog romana kad sam ga po prvi put uzela u ruke. Prema naslovu, očekivala sam nekakav chick-lit, nešto zabavno i lepršavo, s primjesom romantike. Ali već je sinopsis sa stražnje strane korica knjige potpuno razbio ta moja prvotna očekivanja, jer me naveo da pomislim kako se ovdje ipak radi o nečem drugačijem - napetom trileru punom misterija, u kojem se sadašnjost i prošlost izmjenjuju kako bi otkrile neku duboko zakopanu tajnu iz prošlosti koja bi mogla čitavu radnju romana okrenuti naglavce.

Istina je, pak, da je ovaj roman, iako doista sadrži elemente trilera i mnoge misterije, nešto sasvim drugo.

Pisan je na jedan potpuno drugačiji način od ičega što sam do sada pročitala. Priču priča Ani, iz prvog lica, započevši priču u sadašnjosti, a nastavljajući ju skokovima u prošlost, pa natrag u sadašnjost, sa svakim skokom otkrivajući malo više - i o samoj priči, ali i o samoj sebi. No, to nije ono što je drugačije kod ove priče. Ono što je drugačije je način na koji ju Ani priča, odnosno način na koji se ona kao lik prema priči postavlja, iznoseći činjenice o sebi i svome životu na jedan pomalo grub i vrlo kritički način, koji bi se mogao okarakterizirati kao onaj 'bez dlake na jeziku', ali ne u smislu provokacije ili korištenja psovki i slično. U svemu što govori, Ani se koristi određenom dozom sarkazma i autoironije, što se posebno osjeti kada priča o svemu što je ostvarila, tj. o svemu onom što njen život čini savršenim - tada njen ton zna postati i podsmješljiv, pa čak i crnohumoran. No, kakav god bio ton kojim priča, ono što se ne mijenja je činjenica da uvijek pogađa u samu bit stvari.

Kao lik Ani je dosta kompleksna, tj. moglo bi se reći da je sastavljena od više slojeva. 'Savršena' Ani koju upoznamo na početku i čije tajne malo pomalo otkrivamo zapravo je samo ljuštura - pomno izgrađen oklop oko one prave Ani, koja je u prošlosti bila povrijeđena i koja taj oklop koristi kako se to više nikada ne bi ponovilo. Ta 'savršena' Ani, koju prvu upoznajemo, nije baš lik koji za kojeg je moguće razviti preveliku simpatiju (prije bi bila ono što bi vas moglo otjerati od nastavka čitanja), jer ta Ani predstavlja ono što bismo teško mogli nazvati ikako drugačije od 'prava kučka', kako često i sama Ani sebe opisuje. Također, na prvi pogled, Ani odaje i dojam strašno plitke i površne osobe, opsjednute izgledom i dojmom koji ostavlja na druge, što me znalo pomalo živcirati. No, ono što ćete otkriti ako pogledate ispod te savršene površine je puno 'dublji' lik - žena koja se s tragedijom koja joj se dogodila nije znala nositi nikako drugačije nego da oko sebe izgradi neprobojni štit kojeg nitko više nikada neće moći probiti.

Možda ste iz svega što sam do sada napisala dobili dojam da je Anina priča nekakva priča o ružnom pačetu koje se pretvara u labuda, ili barem nešto slično, ali ne, to nije to. Ova priča progovara o puno bitnijim i surovijim temama: nasilju među vršnjacima, zlostavljanju, bullyingu i seksualnim zločinima. Konkretnije, ona se bavi i danas aktualnom i gorućom temom silovanja, te, nažalost, također danas još aktualnim polemikama oko toga znači li 'ne' uvijek 'ne'.

Nisam to znala dok sam čitala, ali autorica ove knjige, Jessica Knoll, temelje je za Aninu priču uzela iz svog vlastitog bolnog iskustva, budući da je i sama, baš kao Ani, bila grupno silovana u dobi od 15 godina. Kako je ispričala u jednom intervjuu, trebalo joj je 17 godina da skupi hrabrosti i javno progovori o onome što joj se dogodilo, a pri tome nije mislila samo na čin silovanja, već i na to da joj drugi - liječnici, psiholozi, prijatelji, poznanici - nakon što se to dogodilo jednostavno nisu vjerovali; da su smatrali da silovanje nije silovanje ako si pio ili bio pijan tijekom tog čina ili da to 'ne' nije bilo 'pravo ne' ili stotinu drugih takvih groznih besmislica. Upravo je iz tog razloga, po mom mišljenju, bitno pročitati ovu knjigu: jer ona podiže svijest o žrtvama silovanja, podiže svijest o tome da je 'ne' uvijek 'ne' bez obzira na okolnosti u kojima se izreklo i da je silovanje uvijek silovanje ako osoba nije i fizički i mentalno prisutna i voljna tijekom seksualnog čina.

Druga, ali ne i manje bitna, stvar o kojoj ova knjiga progovara i o čemu podiže svijest je to da sva naša djela usmjerena prema drugoj osobi, koliko god ona bila učinjena u šali ili bila ne namjerno zla, snose posljedice. To se pogotovo odnosi na klince, prvenstveno tinejdžere, čija društva se nerijetko sastoje od popularnih i manje popularnih grupica, pri čemu one popularne često tiraniziraju one nepopularne i zlostavljaju ih, i verbalno i fizički. Ova knjiga nam pruža maleni uvid u to što se može dogoditi kada to zlostavljanje prevrši svaku granicu i kakve točno tragične posljedice to može izazvati. U svijetu u kojem smo svjedočili brojnim incidentima u brojnim školama širom svijeta, u kojima su se vršnjaci okrenuli protiv kolega vršnjaka, podizanje svijesti o posljedicama koje mogu izazvati naša djela vrlo je bitno, i sjajno je da je postoje ovakva djela u kojima o tome možemo čitati.

Ova je knjiga idealan primjer onoga kad očekuješ jednu stvar, a dobiješ nešto sasvim drugo. Nadam se da vam nisam previše toga otkrila o samoj radnji (mislim da nisam), a da sam vas istovremeno u dovoljnoj mjeri zaintrigirala za ovu knjigu da ju  poželite pročitati. Neobična je, govori o bitnim i ozbiljnim temama, i skriva puno više toga od onoga što možete naslutiti na prvi pogled. Mislim da ovo nije knjiga za koju se jednostavno može odrediti da li vam se sviđa ili ne. Ali ono što je sigurno, je to da će ona u vama potaknuti razna pitanja i razna razmišljanja, nakon što ju dovršite. Pročitajte i javite mi jesam li bila u pravu.