SRETNI LJUDI ČITAJU I PIJU KAVU, Agnès Martin-Lugand

Izdavač: Egmont, 2018.
[franc. Les gens heureux lisent et boivent du café]

Prvo što me privuklo ovoj knjizi njen je naslov: 'Sretni ljudi čitaju i piju kavu', a zbilja krasna naslovnica samo je uvećala tu snagu privlačenja.

Ipak, ovaj je naslov pomalo misleading (što nam samo govori da ne treba suditi o knjizi prema naslovu, kao ni koricama :)). Naime, 'Sretni ljudi čitaju i piju kavu' ne govore o sretnim ljudima, niti o kavi, a niti čitanju u nekoj većoj mjeri. Ovaj roman je zapravo roman o tuzi, osamljenosti, nošenju s gubitkom i trudu jedne žene da rupu koju je taj gubitak u njoj iskopao nekako prijeđe i nastavi sa svojim životom.

'Sretni ljudi čitaju i piju kavu' zapravo je naziv jednog francuskog kafića/knjižare čija je vlasnica Diane. Diane je osmislila ovaj kafić i nekoć je obožavala u njemu provoditi dane, radeći, družeći se s ljudima i uživajući u povremenim posjetima svoga supruga i kćeri. Nažalost, nakon dana u kojem je izgubila i supruga i kćer, Dianeina se ljubav prema ovom kafiću, kao i njena želja za životom općenito, također izgubila.

Od tog dana Diane dane provodi zatvorena među uspomenama od kojih se ne želi odvojiti, dok sve ostalo oko nje polako nastavlja sa životom. Dianein prijatelj Felix, kao i njeni roditelji, neprestano ju pokušavaju natjerati da se trgne i da nešto učini, ali Dianeina tuga to joj jednostavno ne dopušta. Ipak, nakon godine dana koju je provela u limbu koji je sama stvorila, Diane iznenada odluči napustiti svoju zonu sigurnosti i otputovati u malo selo u Irsku. Unatoč tome što je ovo isprva odlučila učiniti samo zato da ju konačno svi ostave na miru, nakon što tamo stigne, Diane uskoro počne shvaćati da je ovaj put možda ipak bio točno ono što je trebala - i da će joj možda pomoći da konačno prijeđe taj golemi ponor kojim ju je njena tuga odvojila od života.

Moram priznati da sam isprva bila malo razočarana činjenicom da u ovom romanu neću pronaći ono što sam mislila: nekakvu ljupku priču o ljudima koji vole čitati, dok se oko njih širi miris kave pomiješan s mirisom samih knjiga. Ah! No, vrlo me brzo ono što sam doista pronašla u ovoj knjizi: životnu priču o nadvladavanju gubitka i osobnih strahova, posve zaokupilo.

Dianeina tuga tako je stvarno i tako detaljno opisana, da ju gotovo i sami možete osjetiti dok čitate. Gubitkom obitelji, Dianein je život posve izgubio svrhu i sav smisao. Nakon tog gubitka, Diane se posve isključila iz svijeta: prestala je raditi, prestala je komunicirati s drugima, a često bi čak prestala uopće izlaziti van iz kreveta.

Svo to vrijeme, Diane se silno trudi sačuvati uspomenu na svoju obitelj i silno brine da će nešto (neki miris, neki trenutak) zaboraviti. Zato stalno nosi suprugovu odjeću, odbija mijenjati posteljinu na krevetima na kojima su njen suprug i kći spavali, uz sebe drži kćerinog plišanca, pere kosu njenim šamponom, sve to ne bi li što duže zadržala privid kao da njih dvoje nisu nikada otišli.

Dianeina odluka da otputuje, i to tako daleko, u posve nepoznat joj kraj, možda se čini ishitrena i šašava, ali za nju je to ogroman korak. Odlučivši napraviti taj korak, Diane je napravila nešto za nju doista strašno: napustila je svoje sigurno utočište, suočila se sa svijetom i svime što je dosad izbjegavala, sve odjednom, a usput je bila i prisiljena sudjelovati u kakvoj-takvoj interakciji s drugim ljudima. Iako u početku teško, Diane se dosta brzo prilagodila situaciji i počela ponovno otvarati, razgovarati, živjeti. Bar malo.

Voljela bih, doduše, da je Dianeina priča uspjela proći bez romantičnih primjesa. Zašto? Jer mislim da naznaka nove veze ili mogućnost da se ponovno zaljubiš nije jedina stvar na svijetu koja te može izvući iz ponora tuge i natjerati te da ponovno počneš živjeti. S druge strane, lik Edwarda mi se zapravo jako svidio i mogu shvatiti što je to što je Diane privuklo k njemu: on je miran ondje gdje je ona nemirna, on šuti kada bi ona najviše željela vikati. Oni su dvije suprotnosti koje su se savršeno zajedno uklopile i ako joj je već trebao netko kako bi shvatila da može ponovno voljeti, Edward je najbolji mogući izbor. Dianeinim riječima:

"S njim sam učila šutjeti kad nemam ništa pametno reći."

Ono bez čega mislim da bi ovaj roman definitivno mogao je uplitanje Edwardove bivše djevojke u cijelu tu priču. Ona je posve nepotrebna, čak suvišna komplikacija u priči koja se ovdje nepotrebno pretvorila u neku čudnu sapunicu. Srećom, tek nakratko.

Kraj mi se jako svidio. Nije predvidiv, čak i ako ste sve do tada dok ste čitali mislili da će biti. Savršeno je zaokružio Dianeniu priču i pružio - i njoj i nama - točno onakav završetak kakav nam je trebao. No, Dianeina priča tu ipak ne prestaje. Naime, postoji i nastavak - 'La vie est facile, ne t'inquiète pas' (u prijevodu: 'Život je lak, ne brini') - pa, ako ste uživali družeći se s Diane, znajte da ćete ju ponovno sresti. Treba samo pričekati prijevod. ;) 

MACBETH, Jo Nesbø

Izdavač: Fokus, 2018.

Kako bi izgledao škotski kralj Macbeth kada bi bio policijski inspektor u bezimenom industrijskom gradu 1970-ih? Novi roman Joa Nesbøa daje nam odgovor na to pitanje.

Napisan u sklopu projekta Hogarth Shakespeare, Nesbøov 'Macbeth' re-telling je slavne Shakespearove tragedije. Ovaj međunarodni projekt okupio je sedam slavnih književnih imena, uključujući Margaret Atwood, Jeanette Winterson i Tracy Chevalier (da spomenem samo neka), i ponudio im da još jednom vrate u život nezaboravne Shakespearove likove poput kralja Leara, Shylocka, Othella i, naravno, Macbetha. Autori su morali ostati vjerni duhu pojedine drame, ali su ujedno dobili i uzbudljivu priliku da tu dramu učine 'svojom' i pokušaju joj na nov način udahnuti život.

Ne znam u kojoj je mjeri ovaj zadatak uspio ostalima, ali Nesbøu svakako jest.

(#FunFact: Nesbø je jedini autor koji nije promijenio originalan naziv Shakespearovog djela koje je odlučio ponovno ispričati. 'Macbeth' je bio i ostao 'Macbeth'.)

Kao što sam spomenula na početku, Nesbøov Macbeth policijski je inspektor, specijalac, u bezimenom i sivom industrijskom gradu ogrezlom u korupciju i trgovinu drogom. Duncan, novi šef policije, odlučan je promijeniti ovaj grad i život u njemu na bolje, tako što namjerava iskorijeniti vladavinu narkobossova i na ključna mjesta u policiji postaviti sposobne, a ne podobne ljude. Kao jednog od tih ljudi Duncan vidi i Macbetha, kojeg postavi na čelo policijskog odjela za organizirani kriminal. A upravo je taj novi položaj za Macbetha okidač koji će zakotrljati kotače njegove sudbine.

Opojni miris uspjeha i moći koju taj uspjeh nosi sa sobom, uz žustru podršku i veliki apetit Lady, Macbethove ljubavi, gurnut će i samog Macbetha u vrtlog neprestanog posezanja za više: višom pozicijom, više moći, više utjecaja. A kada u to uplete i svoju staru ljubavnicu - drogu - jasno je da je Macbethov put koji je odabrao onaj bez povratka.

Na pitanje zašto baš 'Macbeth', Nesbø je rekao kako ga je odabrao zato što je lik Macbetha jedan od likova koji su mu posebno dragi: likovi koji nisu niti crni niti bijeli, odnosno ni sasvim dobri ni sasvim zli, već u raznim situacijama svijetle raznim nijansama oba ova spektra. Kada su mu ponudili da sudjeluje u projektu re-tellinga Shakespeara, Nesbø je zahtijevao da upravo ovo bude drama koju će pokušati ponovno ispričati u obliku romana, bez obzira na to što se ne radi o najkrvavijoj Shakespearovoj drami, kakva bi možda bila interesantniji izbor za jedan triler.

Unatoč tome što se obujmom dosta razlikuje od originala (Shakespearova tragedija proteže se na tek nešto više od stotinjak stranica, dok je Nesbøov roman čak pet puta dulji), sama se priča drži originalne priče i do zadnjeg je detalja ostala u duhu Shakespearove tragedije.

Ponekad je teško čitati nešto znajući kako na kraju čitava ta priča završava, pogotovo kad ti glavni lik, unatoč svim svojim manama, priraste srcu. Uhvatila sam se, ne jednom, nadajući se da će se određene situacije ovdje drugačije odviti, odnosno da će sudbine pojedinih likova drugačije završiti. Nisu, što je dobro, ali ponekad ti jednostavno bude žao tragične sudbine koja ih čeka.

Sam lik Macbetha Nesbø je sjajno otjelotvorio. Ostao je vjeran originalnom liku, a jedine izmjene koje je možda učinio odnosile su se na to da ga savršeno uklope u drugo mjesto i vrijeme na kojemu je njegov lik ponovno oživio. Isto se, u biti, odnosi i na sve druge likove, kao i na samu priču. Fascinantno je zapravo kako se savršeno Macbethova priča uklopila u jedno posve drugo vrijeme. Stvar koju je Nesbø možda najviše izmijenio u odnosu na originalnu dramu je to što je iz svoje verzije izbacio sve nadnaravne elemente. Kako je priznao da nije baš fan nadnaravnog, umjesto vještica proročica koje su kralju Macbethu prorekle sudbinu, Nesbøove su vještice zapravo prostitutke koje umjesto vještičjeg napitka kuhaju metamfetamin, proročanstvo je tek 'ponuda koju je nemoguće odbiti' njihovog šefa, narkobossa, a Macbethove vizije samo su drogom izazvane halucinacije. Sve se to, ipak, savršeno uklapa u priču i grad ogrezao u trgovinu drogom u kojem se ta priča odvija.

S obzirom na veliku razliku u dužini priče, nemoguće je bilo očekivati da Nesbøova verzija ne bude barem mrvicu razvučena, što i jest, ali gledajući na ovo djelo u cjelini, mislim da je Nesbø napravio sjajan posao. Trebalo je hrabrosti i odlučnosti uzeti nečije djelo, ispričati ga na nov način i učiniti ga 'svojim' - pogotovo kada je taj netko čije djelo pokušavaš iznova ispričati veliki Shakespeare glavom i bradom! Nesbø je u tome svakako uspio. Bi li se njegova verzija svidjela i samome Bardu? Tko zna. Jedino što možete saznati je hoće li se svidjeti vama. ;)

Druženje s Nesbøom u Gavelli

U sklopu turneje kojom promovira svoj najnoviji roman 'Macbeth', svjetski popularan norveški pisac Jo Nesbø posjetio je i Hrvatsku. U Hrvatsku ga je doveo Nesbøov domaći izdavač Fokus, a u sklopu boravka ovdje kod nas planira posjetiti Zagreb, Zadar i Split.

Zagrebačko dramsko kazalište Gavella jutros je, povodom Nesbøova posjeta, bilo krcato. Unatoč tome što je termin promocije bio zakazan u jutarnjim satima radnog dana, to nije spriječilo brojne fanove i općenito knjigoljupce da dođu poslušati što njihov omiljeni autor ima za reći i, uz malo sreće, ulove njegov autogram.

 

 

Voditeljica programa, Bojana Gregorić Vejzović, Nesbøa je najavila kao rock zvijezdu među piscima i kralja trilera, a vjerujte, on to doista i jest. :)

Nešto više od sat vremena pričao je o svom novom romanu, načinu na koji stvara svoje priče i likove, a spomenuo se, naravno, i neizbježni Harry Hole. (Usput, nije Heri Houl. Izgovara se Hari Hule, s tim da r izgovorite poput Francuza, a u malo rastegnete. :)) 

 

Na jedinstven i vrlo zabavan način Nesbø nam je ispričao kako je inzistirao da u sklopu projekta re-tellinga Shakespearovih djela napiše svoju verziju upravo 'Macbetha', otkrio nam je kako je uredio savršeno mjesto za pisanje u svom stanu, s krasnim pogledom na grad, aparatom za kavu i svojom najdražom glazbom nadohvat ruke, na kojem jednostavno uopće ne može pisati, već to čini u malom kafiću u blizini, u kojem je njegov omiljen stol često zauzet pa zato sjedne preko puta i zuri u čovjeka koji sjedi na njegovom omiljenom mjestu sve dok ovaj konačno ne ode. :D

Ispričao je i kako su mu posebno dragi upravo likovi negativaca, i to stoga što u njima uvijek postoji i malo one druge strane - niti jedan nije baš potpuno loš niti baš potpuno dobar, kao, uostalom i sam Macbeth. Rekao je i kako nije ljubitelj natprirodnog u književnosti, pa je originalne tri sestre vještice iz Shakespearovog 'Macbetha' i njihovo proroštvo u svojoj verziji pretvorio u tri prostitutke koje umjesto vještičjih napitaka kuhaju metamfetamin, a proročanstvo je više 'ponuda koja se ne može odbiti' od njihovog šefa, narkobossa.

 

Odgovorio je i na nekoliko pitanja fanova, te rekao, između ostalog, kako voli čitati klasike, kako su mu među dražim piscima Knut Hamsun, Hemingway, Nabokov i Dostojevski, ali da voli i Franka Millera i njegove stripove, pogotovo Sin City. Rekao je i kako je odmalena volio knjige, kako mu nije žao što je ozlijedio koljeno i prekinuo svoju nogometnu karijeru jer to znači da nikoga nije razočarao neostvarivši svoj talent kao što se mnogim mladim talentima često dogodi, kako ga za određene likove inspiriraju i ljudi iz stvarnog života (iako nije htio otkriti koji točno), te kako neke od najboljih ideja za umorstva u svojim romanima dobiva ujutro, u onom stanju polusna prije no što se probudi.

Što se Harrya Holea tiče, Nesbø nam nije htio otkriti kakve mu zgode i nezgode sprema za budućnost, ali je otkrio kako ta budućnost ima svoj rok trajanja, odnosno da Harry neće živjeti vječno, i, jednom kad njegova priča dođe svome kraju, neće biti ponovnog vraćanja na nju. Rekao je i da je svjestan kako se nekim čitateljima možda ne sviđa sudbina koju je namijenio određenim svojim likovima, ali da tu sudbinu svejedno ne misli mijenjati. Spomenuo je kako je Charles Dickens svojedobno svoje romane objavljivao poglavlje po poglavlje i prema mišljenjima čitatelja odlučivao kako će priča teći dalje. Nasmijavši se, zatim je rekao kako on sam, za razliku od Dickensa, ne mari za mišljenje čitatelja i obećao kako naše sugestije nikako neće uzeti u obzir. :D

Bilo je puno zanimljivosti, puno zabave i puno smijeha danas u Gavelli. Full je zabavan taj Jo Nesbø, i full je simpatičan. Ako ćete imati prilike poslušati ga još koji put, a ovu ste propustili, iduću nemojte nikako. ;)

 

P.S. Moje fotografske vještine, kao što vidite, pogotovo u slabo osvijetljenim prostorima, nisu baš iznimne - hence the ghostly figures. Isprike na lošim fotkama, ako ću biti baš potpuno iskrena, nisam se baš ni trudila. :P Previše sam uživala slušajući što Nesbø ima za reći. :D

PRINCEZA OD PAPIRA, Erin Watt

Izdavač: Stilus, 2018.

1. knjiga serijala o Royalima

[eng. Paper princess] 

Pročitavši sinopsis na koricama ove knjige, pomislila sam kako se ovdje radi o zanimljivom YA serijalu, nekakvoj, što ja znam, distopiji ili nečemu poput 'Tisućitog kata'. U svakom sam slučaju pomislila kako je ova knjiga nešto što bi mi se baš moglo svidjeti.

A onda sam prelistala malo komentare i čula dojmove drugih ljudi i dobila dojam da je ovo zapravo erotski roman ljupko upakiran u YA fikciju. Taj je dojam bio samo pojačan otkrićem da je Erin Watt zapravo pseudonim dviju autorica erotskih romana. Oho-no. Pomislila sam, ovo mi se nikako neće svidjeti.

Ali jest. Svidio mi se. Štoviše, baš je dobar!

Ako se pitate čemu iznenađenje, priznat ću vam odmah da ne volim erotske romane. Jednostavno nisu moj cup of tea. Ne zato što sam nekakav puritanac, već jednostavno zato jer mi je seks u knjigama u kojima je on okosnica radnje smrtno dosadan. Budimo realni, seks je radnja koju možeš inovativno i drugačije opisati samo prilično ograničen broj puta, zbog čega mi se u romanima tog tipa uvijek čini da neprestano čitam jedno te istih deset stranica, opet i opet. Nekima je to možda uzbudljivo, mene tjera na zijevanje.

Dobra stvar kod ovog romana je to što je on 3/4 YA fikcija, a samo 1/4 erotski roman. S tim da ovaj erotski dio ovdje nije sam sebi svrha, već je samo djelić veće priče - priče o Elli Harper.

Ella Harper tinejdžerica je kojoj je nedavno umrla majka, nakon čega je Ella ostala potpuno sama na svijetu - bez rodbine, bez prijatelja, bez ikoga kod koga bi mogla naći utočište. Kako bi platila majčine lijekove, te osigurala sebi školovanje i budućnost, Ella honorarno radi čak tri posla, od kojih je jedan striptiz. Ella je svjesna da striptiz nije najpoželjnije moguće zanimanje, ali plaća joj račune i podebljava joj štednju - štednju s kojom vjeruje da će jednog dana uspjeti započeti neki novi, bolji život.

Ellin život promijeni se kada se u njenoj školi jednog dana pojavi Callum Royal, multimilijunaš koji tvrdi da je bio najbolji prijatelj Ellinog oca, kojeg Ella nikada nije upoznala, te da mu je njen otac nakon smrti ostavio privremeno skrbništvo nad Ellom. Ella nevoljko pristane poći s Callumom i živjeti u njegovoj kući, koju dijeli s petoricom sinova. Callumovi sinovi nisu presretni kada ona ušeta u njihov život - štoviše, otvoreno joj pokazuju mržnju (pogotovo Reed) i ne skrivaju svoj cilj da je se što prije otarase. Ako je mislila da je život u siromaštvu bio surov, Ella će uvidjeti da to nije bilo ništa prema životu u nemilosti mladih Royala. Nema joj druge nego nastaviti se boriti - i nadati se da će u tome uspjeti.

Iako počne pomalo nerealno i blesavo - u školi se pojavi tip kojeg Ella nikada nije vidjela tvrdeći da joj je on skrbnik, a sve što ravnatelj škole ima na to reći je hej, Ella, odi s njim (?!) - ostatak je Elline priče prilično zanimljiv, uzbudljiv i povremeno čak zabavan. Zabavan je na jedan vrlo specifičan način koji je jednak načinu na koji Ella u biti priča cijelu svoju priču: cinično, sarkastično, čak oporo. Podsjetila me mrvicu na lik Charley Davidson Darynde Jones. Nakon svega kroz što je prošla, gubitka majke i niza nezavidnih poslova koje je morala raditi kako bi se uzdržavala, Ella na život gleda s određenom dozom cinizma i opreza, a ako negdje zagusti, uvijek ima spreman svoj plan za bijeg.

Iako se doima kao osoba koju ništa ne može pogoditi, Ella duboko u sebi skriva svoje prave osjećaje i svoju potrebu da bude prihvaćena i voljena. Nažalost, od trena u kojem ju Royali i gotovo svi ljudi u novoj školi upoznaju, njihovo mišljenje o njoj već je zacementirano onime što misle da o njoj znaju: da je laka cura koja je sve što ima postigla preko kreveta. Istina ne može biti dalja od toga, ali unaprijed određeno mišljenje nekoga o tebi teško je promijeniti, ma koliko se trudila. Zato Ella većinom samo stišće zube i nastavlja dalje, praveći se da je poniženja, grube riječi i spačke koje joj svakodnevno priređuju nimalo ne diraju, dok je ispod površine samo obična tinejdžerica koja zbog maltretiranja pati jednako koliko i svi drugi.

Svidjela mi se Ellina hrabrost, odlučnost i spremnost da se nosi sa svime što joj život baci na put. No, koliko god s jedne strane bila hrabra, s druge je nevjerojatno naivna. Od trenutka u kojem upozna Reeda Royala, Ella se u svakoj situaciji u kojoj se pojavi i Reed počne ponašati kao da nikada u životu nije vidjela niti jednu mušku osobu i ima tu potrebu da svoju fascinaciju njegovim izgledom neprestano ponavlja (napominjući svaki put, usput, i to da je napaljena (!!!)). Kao netko tko se bavio striptizom i prošao kroz sve što je Ella prošla, njena opsjednutost seksom (i Reedom općenito) uopće se ne uklapa u njen lik. Pogotovo kada sve što Reed radi je ponovno ju i ponovno ponižava. Koliko god Ellin lik inače bio trezven i pametan, ponekad sam ju, zbog ovoga, imala žarku želju ošamariti.

Postoji još jedan razlog iz kojeg ne volim erotske romane, a taj je to što u 99% slučajeva prikazuju manipulativne i opsesivno-posesivne muškarce (koji su, naravno, uvijek i bezobrazno bogati i nevjerojatno prekrasni) kao san snova svake žene. Nažalost, sudeći po popularnosti romana s ovakvim likovima, čini se da žene doista smatraju da su takvi muškarci san snova. Ili je zapravo stvar u novcu. Palimo se na novac, upakiran u zgodno mišićavo tijelo, bez obzira na vreću mana koje to tijelo sa sobom nosi. Strašno.

Za razliku od ovih tipičnih muških likova, Reed uopće ne skriva svoju neprijateljsku namjeru spram Elle. On ni u jednom trenutku ne pokušava svoje grozno ponašanje upakirati u nekakve nježne osjećaje ili brigu za Ellu - on je otvoreno neprijateljski nastrojen i ne libi se to joj pokazati. Od prvog trenutka Reed na Ellu gleda kao na nekakvo nimfomansko čudovište koje je došlo obrlatiti njegovog oca i uništiti mu obitelj i odmah joj otvoreno kaže kako će poduzeti sve da ju slomi i otjera. Ella je ta koja se nakon svakog poniženja uvijek vraća Reedu po još, umjesto da ga se kloni, zaboravi i ode dalje. Nije mi namjera opravdavati Reedove postupke, ali mogu ih razumjeti. Bi li itko samo tako prihvatio novopridošlicu u obitelj, pogotovo ako sumnjaš da ta novopridošlica ima neke zle namjere? Naravno da ne bi.

Iznenadilo me koliko sam uživala čitajući prve 3/4 ovog romana. Ona erotska 1/4 mi nije bila najuzbudljivije štivo na svijetu, ali budući da čini tako malen dio cijele priče, nije mi smetala. Ovaj roman baš je poput 'Tračerice' ili 'Tisućitog kata': priča o elitnoj mladeži u koju se jedna novopridošlica pomalo ne uklapa, svim onim intrigama, zavrzlamama i okrutnostima koje se mogu naći samo u elitnim krugovima u kakvima se ta elitna mladež kreće. Bili to Chuck i Blair, Atlas i Avery ili, ovdje, Ella i Reed, čitanje o njima pravi je guilty pleasure na koji se tako lako navući. Sad jedino treba pričekati nastavke - a uz cliffhanger kakvim ovaj roman završi, to će čekanje biti iznimno teško.

ON KAŽE/ONA KAŽE, Erin Kelly

Izdavač: Stilus, 2018.

[eng. He said/she said]

Cornwall, Lizard Point, 1999. godine. Gomile ljudi okupile su se na festivalu pomrčine Sunca. Kit i Laura, mladi par u kojem je Kit strastveni lovac na pomrčine, također su dio te gomile. Pomrčina te, 1999. godine, možda i nije bila najbolji od svih prizora pomrčine koji je Kit ikada promatrao, ali bila je jedan od najintimnijih trenutaka koji je podijelio s Laurom. Vraćajući se prema mjestu na kojem su kampirali, Kit i Laura slučajno nabasaju na drugi par i svjedoče trenutku u kojem se između tog drugog para odigra nešto strašno. Laura odluči uskočiti i pomoći djevojci jer vjeruje da je djevojka u onome što je vidjela žrtva, te odluči pozvati policiju. Žrtva šuti, a muškarac sve poriče.

U mjesecima koji slijede i pravnim zavrzlamama koje ih prate, cijeli se slučaj svodi na njegovu riječ protiv njezine. Odlučna pomoći djevojci koju uopće ne poznaje, Laura ne odustaje i čini sve što može kako bi se stvari okrenule u korist te djevojke - Beth. Zauzvrat, od Beth primi vječnu zahvalnost, no razmjeri u kojima se ta zahvalnost manifestira postepeno prerastaju u nešto posve ludo, pa i opasno. Da bi se spasili, Kit i Laura morat će pobjeći od svoje prošlosti - i nastaviti bježati, vječno se okrećući i panično gledajući za sobom. Jer, prošlost uvijek nađe načina da te sustigne.

Fantastično napisan, ovaj psihološki triler prepun je tajni i likova koji te tajne dobro skrivaju. Radnja se odvija brzo, a sadašnji događaji isprepliću se onima iz različitih razdoblja u prošlosti, čineći priču time još zagonetnijom. Priču pratimo naizmjence preko Kita i Laure, čas prateći njihove živote u sadašnjosti, čas one otprije 15 godina, kada je sve počelo. Sam početak odmah je zagonetan i teško je razlučiti što se tu zapravo događa, čak i nakon što vam ono što se događa likovi opišu u detalje. A upravo u tim detaljima je i stvar - o svemu što vidimo i svemu što svjedočimo postoje dvije (pa i više) verzija događaja, te nikada ne možemo biti sto posto sigurni jesmo li vidjeli ono što se odigralo ili samo ono što smo mislili da se odigralo. Kako saznajemo nove detalje o već poznatim događajima, tako nam se i mišljenje i shvaćanje čitave situacije iz trena u tren neprekidno mijenja.

Likovi su ono na čemu počiva čitava ova priča. Baš svaki lik ovdje je upitan, za baš svakog lika u pojedinom se trenutku počnemo pitati govori li istinu ili nešto skriva. A baš svi nešto skrivaju - samo je pitanje koliko je to što skrivaju strašno, i koliko je dobro skriveno. Laži i strah od njihovog izlaska na vidjelo u ovoj priči neprekidno plešu neki manijakalni ples, a trenutak u kojem konačno stanu trenutak je u kojem saznajemo novi komadić skrivene istine.

Svidjelo mi se kako su pomrčine Sunca i lova na te pomrčine utkani u ovu priču. I same po prirodi mistične, pomrčine dodaju neku posebnu dozu intrigantnosti cijelom ovom romanu, tvoreći svojevrsne checkpointe prema kojima pamtimo određene događaje i prema kojima se orijentiramo. A osim toga, nisam znala da su festivali pomrčina toliko fora. Gotovo ti dođe da potražiš kad je sljedeća i spakiraš kofere. :)

Ukoliko volite romane koji vam do zadnje stranice golicaju maštu i ostavljaju vas s upitnicima iznad glave, onakve romane u kojima nije samo teško, već i posve nemoguće sam zaključiti što se doista dogodilo i što je cijela istina, ovo je roman za vas. Posve je nepredvidiv; pomislit ćete u pojedinom trenutku kako ste na tragu nečega, ali taj će vas trag dovesti do nečeg posve drugog i izokrenuti cijelu priču naglavačke. Crescendo netom prije, a zatim i samo finale romana iznenadit će vas, no ne u tolikoj mjeri koliko će to tek učiniti njegov zadnji odlomak. Pročitavši ga, zaklopila sam knjigu, odmahnula glavom i pomislila jednostavno - wow.

Odličan triler, nemojte ga propustiti!

TVOJ DRUGI ŽIVOT POČINJE KAD SHVATIŠ DA IMAŠ SAMO JEDAN, Raphaëlle Giordano

Izdavač: Egmont, 2018.

[franc. Ta deuxième vie commence quand tu comprends que tu n'en as qu'une]

"Fikcija je najbolji oblik self-help literature.", rekla je američka spisateljica Quinn Barrett. Doista, svaka nas knjiga može nečemu podučiti, bez obzira na to radi li se baš o self-helpu ili pak dobroj staroj fikciji.

Roman pred vama predstavlja svojevrsni 'best of both worlds': spoj je fiktivnog romana i self-help priručnika.

Glavni lik ovog romana je Camille, žena u srednjim godinama, kojoj u životu ide baš onako kako bi trebalo: ima dobar posao, udana je za muškarca kojeg voli i majka je desetogodišnjeg dječaka. Ipak, Camille se ne osjeća sretnom i zadovoljnom, iako se konstantno pokušava uvjeriti da jest.

Kad joj jednog kišnog jutra baš sve pođe po zlu, igrom slučaja Camille upozna Claudea, koji joj ponudi pomoć u nevolji i predstavi se kao rutinolog. Čekajući da spomenuta pomoć stigne, Camille i Claude udube se u razgovor i ona mu prizna kako se već dulje vrijeme ne osjeća dobro u svojoj koži, u svom životu. Claude joj na to odgovori kako je sretna okolnost da je naišla baš na njega, jer mu se čini da pati od nečega što on naziva kroničnim rutinitisom, te ako želi, on će ju rado naučiti tehnici koja će joj pomoći da promijeni neke stvari u svom životu i postane sretna.

Camille se nećka, ali naposlijetku odluči da nema što izgubiti i odluči iskušati Claudeovu metodu. Isprva skeptična, uskoro počinje uviđati da su promjene koje su joj se do tada činile nemogućima za napraviti, zapravo itekako moguće, te da je ne samo moguće, već i izvjesno da bi iz cijele ove priče mogla izaći kao nova, sretnija i zadovoljnija osoba.

Self-help literatura nije oblik literature za kojom često posežem (ako i ikad), stoga sam se pomalo skeptično (baš poput Camille) upustila u ovu avanturu. Začudilo me koliko je zapravo ovaj roman, unatoč tome što se u biti radi o self-helpu pisanom u obliku romana, pitak, zabavan i jednostavan za čitanje.

Camille je lik s kojim će se mnogi poistovjetiti, a njena će priča mnogima biti itekako poznata. Koliko nas se samo u nekom trenutku u našim životima našlo u situaciji u kojoj se našla Camille - u vrtlogu rutine i zasićenosti vlastitim životom, koji nemamo snage prekinuti, što iz straha, što iz pukog neznanja što bismo uopće započeli sami sa sobom jednom kad bi nam to uspjelo.

Svidjelo mi se što odgovor na pitanje kako da izađemo iz te sumorne rutine u koju smo upali nije neki mumbo-jumbo niti neka suluda alternativna propaganda na kakve se i prečesto može nabasati kada smo u potrazi za promjenama koje žarko želimo. Odgovor je ovdje vrlo jednostavan i predstavljen je u obliku plana od nekoliko koraka koji su vrlo dobro objašnjeni i vrlo ih je lako slijediti. Za korjenitu promjenu vlastitog života nije zapravo potrebno mnogo: tek niz određenih malih promjena, sitnih koraka koji će nas jednostavno vratiti na pravi put, onaj kojim ćemo sa zadovoljstvom nastaviti kročiti.

Camille nam je taj svoj put ovdje predstavila i pozvala nas da zajedno s njom njime pođemo. Bilo se lako družiti s Camille, ona je vrlo simpatičan lik, a posebno mi se svidjelo kako je - baš kao i većina nas - na svakom koraku prvo skeptična i sklona gunđanju, prije no što joj stvari pođu za rukom. Jako mi se svidio i kraj romana, baš je poseban i ugodno me iznenadio. Neću vam ga otkriti, ali ću vam reći da ima tu neku pozitivnu vibru, koja nas zaziva da ju širimo.

Previše ljudi prečesto svoje živote provodi u nezadovoljstvu samo zato što se boje izaći iz sigurnosti sebi nametnutog im životnog mjehurića u koji su se zatvorili. Ponekad, ipak, taj mjehurić treba jednostavno probušiti - i pustiti neke nove stvari, ljude, osjećaje i iskustva unutra. Za promjenu je potrebno malo - ali i za to malo je potrebno odlučnosti i odvažnosti da to konačno napravimo. Camille je uspjela. A ako se osjećate poput Camille, zašto ne biste i vi pokušali?

P.S. JOŠ UVIJEK TE VOLIM, Jenny Han

Izdavač: Fokus, 2018.

Nastavak romana 'Dečki koje sam voljela'

[eng. P.S. I still love you]

Ako je ikada postojala knjiga, odnosno knjiški serijal, kojeg bi se moglo jednostavno opisati samo jednom rječju: sladak! - to je upravo ovaj serijal. Zapravo, ova jedna riječ hrvatskog jezika nije dostatna kako bih vam u dovoljnoj mjeri opisala koliko je sladak ovaj serijal - on je cute, sweet, adorable! Beskrajno je simpa i jednako toliko šarmantan.

A ako je ikada postojao neki književni lik kojeg bismo mogli nazvati beznadnim romantikom, taj je lik Lara Jean. <3

Ako se niste još upoznali s Larom Jean i njenim sestrama Margot i Kitty, obavezno prije čitanja ove knjige pročitajte prvi nastavak serijala: 'Dečki koje sam voljela'. Ne samo kako biste što bolje upoznali šarmantne sestre Song, već i kako biste u potpunosti razumjeli zašto su se neke stvari u nastavku odvile onako kako su se odvile i gdje i kako su uopće nastale. Osim toga, propustili ste sjajnu knjigu - morate taj propust nadoknaditi!

U ovom romanu, Laru Jean i dalje prate ljubavne, obiteljske i prijateljske zavrzlame, kao i sve ono što uobičajeno prati proces odrastanja i sazrijevanja. Lara Jean jednako je emocionalna i oprezna u svemu što radi i jednakom se silinom zaljubljuje - baš kao i u prvoj knjizi. Po prirodi samozatajna i povučena, kada joj je do nečega ili nekoga stalo, ona se za to predaje čitavim svojim bićem, čak i kada unaprijed očekuje da će na kraju ostati povrijeđena. Ipak, za razliku od plahe i pasivne djevojke kakva je bila kada smo je tek upoznali, Lara Jean sada je hrabrija, odlučnija, te i više no sposobna zadiviti nas nekim svojim postupcima.

Iako ju volim, u određenim trenucima poželjela sam Laru Jean zadaviti. Njena karakteristika da sve shvaća vrlo osobno i vrlo dramatično ponekad me tijekom čitanja dovodila do ludila, ali zahvaljujući njenom šarmu, sve joj se vrlo brzo može oprostiti. Na isti način me iznervirao i Peter. Ne jednom sam poželjela uletjeti u priču i oboje ih dobro protresti. :D A tek Genevieve... ona je i bila i ostala izrazito nesimpatičan lik.

Od dečki koje je Lara Jean voljela, a koje smo već upoznali, ovdje se pojavljuje njih nekoliko: naravno, Peter, zatim Josh, Lucas i još jedan kojeg vam neću otkriti jer će imati značajniju ulogu u ovoj priči. Obitelj i prijatelji Lare Jean i u ovoj priči imaju važne uloge, a možda najvažnija od svih pripala je Kitty, mlađoj sestri Lare Jean, koja se u ovoj knjizi pretvorila u sjajan, borben, ma, genijalan lik i baš me oduševila!

Ovaj je roman mnogo toga, ali je prije svega romantičan. I ne, ne mislim to u smislu da je onako ljigavo romantičan, već je romantičan baš onoliko koliko to treba biti. Zabavan je i pršti pozitivom, a ne libi se progovoriti i o nekim uobičajenim problemima s kojima se susreću tinejdžeri u svojim prvim ljubavnim vezama, poput pitanja prvog seksa i spremnosti na isti, te straha da će te zbog tvoje (ne)spremnosti drugi ismijavati ili ostaviti. Glavna tema ovog romana je upravo ljubav: ona nespretna, prva ljubav u kojoj se tek učimo snalaziti jer nam je sve novo i strano i uzbudljivo i ne znamo kako bismo se ponašali.

Neke su prve ljubavi vječne, neke nestanu jednako brzo kao prve simpatije. Ipak, jedna je stvar kod prvih ljubavi istinita: bile dobre ili loše, uvijek ih se sjećamo. Ljubav je u tinejdžerskim godinama nešto što te posve obuzme i može ti totalno rasturiti čitav tvoj svijet, ali ga i uljepšati na načine za koje nisi ni znao da postoje. Lara Jean uvijek stremi prema ovoj drugoj opciji, a njena neodoljiva pozitivnost pomalo je i zarazna. Lara Jean jednostavno uživa u ljubavi, a njena sestra Margot to u jednom trenutku savršeno opiše kada joj kaže da misli da Lara Jean nije uopće zaljubljena u nekog određenog dečka, već u ljubav samu.

Slatko, slatko, slatko. Zaboravite čokoladu (iako će to biti teško dok budete čitali o svim slasticama koje Lara Jean uživa pripremati), ovaj je roman točno ono što vam je potrebno da udovoljite svojoj želji za slatkim kada vas ta želja spopadne. Neodoljivo je šarmantan, lijepo napisan, pametan, simpatičan i divno pozitivan. U svijetu mladeži koja juri da što prije odraste, ovaj roman prikazuje jednu djevojku koja bi to radije odradila polako i umjerenim tempom. Možda je baš to ono što mu daje posebnost i zbog čega je tako osvježavajuće čitati ga. Što god to bilo, djeluje. Velika preporuka!