DJEVOJKA IZ MOČVARE, Delia Owens

Izdavač: Vorto Palabra, 2019.

[eng. Where the crawdads sing] 

Prijevod: Petra Pugar

 

Ima već neko vrijeme kako sam pročitala ovu knjigu, ali recenzija je svoj put van probila tek sad. S nekim je knjigama jednostavno tako, posebno onim najboljima. A ova je definitivno jedna od najboljih knjiga prošle godine, barem po meni.

'Djevojka iz močvare' knjiga je o kojoj su prošle godine baš svi pričali. Često se dogodi da takve knjige neopravdano privlače svu tu pažnju, ali ne i ova. Svaki komadić pažnje kojeg je privukla bio je tu s razlogom. Knjiga je to, napokon, i koju je Reese Witherspoon odabrala za svoj književni klub. Kako pratim Reesein klub već neko vrijeme, kao i knjige koje odabire, uvjerila sam se da ima odličan 'nos' za sjajne knjige. A ova mi je, do sada, čak najbolja od svih.

Knjiga nam donosi priču o Kyi, mladoj djevojci koja je bila prisiljena odrasti sasvim sama u skromnoj kolibi usred močvare. Kao djevojčica, Kya je gledala jednog po jednog člana svoje obitelji kako odlaze i napuštaju ju. Prvo je otišla mama, zatim braća i sestre, naposlijetku i otac. Susjeda nije imala, a okrug za nju nije mario. Sama i napuštena, utekla se jedinoj majci koju je ikada poznavala - močvari koja ju je okruživala.

"Sunce, toplo poput pokrivača, obavijalo je Kyina ramena i mamilo je sve dublje u močvaru. Ponekad bi u noći začula nepoznate zvukove, ili poskočila od munje koja bi joj sijevnula preblizu, no kad god bi se spotakla, zemlja bi je uhvatila. Sve dok joj na koncu, u nekom nezabilježenom trenutku, bol nije iscurila iz srca kao što voda iscuri u pijesak. I dalje je bila tu, ali duboko. Kya je položila ruku na vlažnu, uzdisalu zemlju, a močvara joj je postala majka."

Odrastavši sama usred močvare, Kya je močvarni krajolik i njegove biljne i životinjske stanovnike upoznala kao dlan vlastite ruke. Močvara joj je bila utočište, a galebovi prijatelji. Ljude je sretala rijetko i dragovoljno ih se klonila, izuzev nekolicine koji su se prema njoj odnosili kao prema ljudskom biću a ne čudovištu iz močvare: Jumpina, starog trgovca koji joj je pomagao kad god je mogao i Tatea, dječaka koji joj je bio prvi pravi prijatelj i koji ju je naučio čitati.

"'Postoje oni koji mogu živjeti bez divljine, i oni koji ne mogu.'
'Oh', izustila je. 'Oh.'
'Znaš čitati, Kya. Više se nikad neće vratiti ono vrijeme kad nisi znala čitati.'
'Nije samo to.' Progovorila je gotovo šaptom. 'Nisam ti ja znala da riječi mogu toliko toga čuvat. Nisam znala da rečenica može biti tako puna.'
Nasmiješio se. 'Ovo je izvrsna rečenica. Ne čuvaju sve riječi baš toliko.'"

Kya bi ponekad dolazila u kontakt s drugim ljudima, ali to bi uvijek završilo s još jednom ranom na njezinu srcu. Čak i oni dobronamjerni na Kyu su gledali samo kao na čudnovato biće iz močvare, nešto čega se bolje kloniti. Pa tako, kada se u gradiću uz močvaru dogodi ubojstvo, koga okriviti no čudnu i zloglasnu 'Djevojku iz močvare'?

Kyina priča podsjetila me na još jednu meni jako dragu priču i jednu od najboljih koje sam ikada pročitala: 'Ubiti pticu rugalicu'. Obje se ove knjige bave (nepravednim) odnosom sredine prema onima koji su drugačiji. U 'Ubiti pticu rugalicu' naglasak je na rasnu segregaciju, a ovdje je (iako i ovdje vidimo taj isti problem) veći naglasak na odnos ljudi prema nekome koga smatraju čudnim i društveno neprihvatljivim i to ne zbog te osobe same po sebi nego zbog okolnosti u kojima je morala odrasti, okolnosti koje su je učinile onakvom kakva jest. Pri tome, vidimo i da se rijetko tko potrudi doista upoznati nekoga za koga misli da je čudan, već većina ljudi radije izbjegava one koje su tako označili, zlu ne trebalo, (namjerno) ignorirajući činjenicu da najviše zla tim ljudima nanose upravo oni sami.

"'Da, recimo to jasno i glasno. Zvali smo je Djevojkom iz močvare. Mnogi je i danas tako zovu. Bilo je i nekih šaputanja da je napola vučica, ili pak karika koja nedostaje između čovjeka i majmuna. Da joj oči svijetle u mraku. Međutim, u stvarnom je životu ona bila samo napušteno dijete, djevojčica koja je sama preživljavala u močvari, izgladnjela i promrzla, a mi joj nismo pomogli. (...) Umjesto toga, obilježili smo je i odbacili jer smo je smatrali drugačijom. No, dame i gospodo, jesmo li gospođicu Clark isključili zato što je bila drugačija, ili je bila drugačija zato što smo je isključili?

(...)

Vrijeme je da konačno budemo pravedni prema Djevojci iz močvare.'"

Kyina priča istodobno je i divna i strašna. Prelijepa je, a opet i teška. Srce će vas zaboljeti dok čitate s čime se sve morala nositi jedna šestogodišnja djevojčica, jedna tinejdžerica, jedna mlada djevojka. Kya je odrastala u groznim uvjetima, sama i izopćena, napuštena od sviju koji su je trebali bezuvjetno voljeti. A opet, odrastajući tako, Kya je izrasla u predivnu i snažnu ženu, ženu koja je sama, svojim vlastitim snagama, uspjela izgraditi temelje svog života, snaći se i izbaviti iz siromaštva i bijede u kojoj su je ostavili. Močvara joj je cijelo to vrijeme bila jedina obitelj i jedino utočište, njen oslonac i njen poticaj. Ljubav prema močvari ono je što će Kyi pomoći da nađe svoj put, a taj put tu močvaru nikada neće napustiti.

Uz priču o odrastanju i sazrijevanju, ova priča, baš kao i 'Ubiti pticu rugalicu', ima elemente sudske drame, pa i detektivske priče, koji joj samo dodaju na zanimljivosti. Priča vrluda između prošlosti i sadašnjosti, držeći nas time dodatno u napetosti, a njeni opisi močvarnog južnjačkog krajolika oduzimaju dah. Puno je tuge utkano u ovu priču, ali ona istodobno pršti i takvom snagom kakvu nikakva tuga na cijelom svijetu ne može pokolebati. Je li sretna ili tužna? I jedno i drugo. Ipak, kad se svi dojmovi slegnu, naginjem na ovo prvo. Kya je 'Djevojka iz močvare' koju morate upoznati. Svakako to učinite. 

 

__________________________________

 

Kako do knjige: https://bit.ly/2X0P3ls

JA, ZEUS, I EKIPA S OLIMPA, Frank Schwieger

Izdavač: Znanje, 2020.

[njem. Ich, Zeus, und die Bande vom Olymp]

Prijevod: Snježana Božin

 

Priče i mitovi o grčkim bogovima i junacima ispričane su već na stotine različitih načina, u stotinu različitih verzija. Ova konkretna verzija prilagođena je djeci (što ne znači da neće biti jednako zabavna za čitanje i odraslima!), a ispričana je na način da glavnu riječ u mitovima o grčkim bogovima i junacima prepušta - njima samima.

Tako će vam Zeus glavom i bradom objasniti zašto je baš on šef na Olimpu. Hermes će vam ispričati kako je već na prvi dan svog života upoznao svog najboljeg prijatelja. Demetra će vam otkriti kakve veze gubitak njene kćeri ima s promjenom godišnjih doba. Odisej će vam ispričati na koji je način nasamario jednog posebno gadnog kiklopa - i kako ga je oholost koju je potom iskazao koštala povratka kući. Heraklo će vam, pak, ispričati kako je zeznuo jednog titana, glavom i bradom, a Nausikaja kako se nesretno zaljubila u potpunog neznanca.

A tu su još i Medeja, Hefest, Helena, Orfej, Europa, Ahilej, i još mnogi drugi.

Priča svakog ovog junaka popraćena je simpatičnim ilustracijama i započinje nečime što bismo mogli nazvati njihovom osobnom kartom - parom stranica na kojima junaci navode svoje najvažnije osobine, odakle dolaze i tko im je obitelj. A sve je to skupa, zajedno sa pričama koje slijede, zapravo veoma, veoma zabavno!

Svaki bog, božica, junak i junakinja svoju će priču u ovoj knjizi ispričati pomalo samodopadno (čak i dijelove u kojima sami sebe ne prikazuju u najboljem svjetlu), baš onako kako jednom bogu, tj. božici, odnosno junaku ili junakinji, i priliči. A svaka od tih priča na svoj je način zabavna. Ton priča je duhovit, prikazuje neke zbilja šašave zgode, i priče je vrlo ugodno čitati. Nasmijavaju, opuštajuće su i zabavne. A ujedno i poučne - jer, bez obzira na lepršav ton, ove priče prikazuju svima nam poznate grčke legende bez njihovog izvrtanja, točno - koliko jedna legenda i mit to uopće mogu biti.

Zeus i ekipa s Olimpa tu su da vam još jednom ispričaju svoje priče - ovaj put vlastitim glasovima - i, bez obzira bile to ili ne priče koje ste već stotinu puta čuli, ovu njihovu verziju trebate pročitati! Bez muljanja i uljepšavanja, grčki će vam bogovi i junaci reći kako stvari zbilja stoje i što se zapravo dogodilo ono jednom kad su, hm, sreli bijelog bika. Ili bili greškom zamijenjeni za dječaka. Ili samo željeli dobiti jabuku namijenjenu najljepšoj ženi na svijetu. Ono što se zatim dogodilo nije možda baš bilo ono što su namjeravali da se dogodi, ali eto. Shvatit ćete. Život grčkih junaka nije uvijek lak. Dopustite im da vam objasne zašto. :D

 

____________________________

 

Kako do knjige: https://bit.ly/2xGiZKL

KNJIGA ZA DIVLJU ŽENU, Ingrid Divković

Izdavač: Stilus, 2020.

II. dopunjeno izdanje

Mogla bih vam napisati klasičnu recenziju, ali ovaj put to neću učiniti. Zašto? Jer Knjiga za Divlju ženu nije knjiga koja se (samo) čita, ona ti se, na neki način, obraća. 

Ova motivacijska knjižica može ti biti izvor inspiracije, ili utjehe, ili pozitivne misli s kojom ćeš započeti dan. A može ti biti i prijateljica. Što god trebaš. 

Ispunjena je porukama namijenjenima svim Divljim ženama, i onima koje će se kao takve, čitajući ju, tek prepoznati. 

Zato ovu recenziju neću napisati ja, već će je, na neki način, napisati sama knjiga, svojim riječima, odnosno malenim dijelom tih riječi, koje su u meni nekako najviše odjeknule.

⧫⧫⧫

"Ženo, svaki izbor koji činiš, činiš za sebe, to valjda znaš.

Ipak, nerijetko izabireš ono što ne želiš. Ili što ti nametnu drugi. 

Zatvaraš oči i žmiriš. Nadaš se da će se s vremenom slika promijeniti. Neće."

"Divlja žena izabire."

"Ti u korijenu svog pogleda nosiš životnu svjetlost.

Mogu te okrenuti naopačke, no ti ćeš i dalje plamtjeti.

Ti znaš."

"Divlja žena nosi sjaj u očima." 

"Vidiš, priroda želi da budeš veselo dijete.

Tko te učio da hodaš ozbiljna? Da požuruješ vrijeme?

Da budeš igračka?

Odrasli?

Zašto težiš biti kao oni?

Hajde, igraj se još malo."

"Divlja žena ne želi odrasti." 

"Sloboda ne znači imati dovoljno novca,

sloboda znači imati dovoljno sebe."

"Divlja žena je autentična." 

"Izvađene iz kutije sjećanja. Stare i požutjele.

Reci  mi, što vidiš kada pogledaš svoje stare fotografije?

(...)

To si ti. U svim svojim oblicima.

Ista. Različita. Dijete. Djevojka. Žena.

Ali, ipak ti.

Ne srami se djevojke koja te gleda s fotografije.

Zavoli je."

"Divlja žena njeguje svoje uspomene." 

"Mrak guta, proždire, zaklanja.

Njih, ne i tebe. Ti si progledala u tom dubokom crnilu.

Dobro kažu, djevojčice se boje mraka, 

žene u mraku uživaju."

"Mrak je boja Divlje žene." 

"Prijateljstvo traje onoliko dugo

koliko se ljudi međusobno nadahnjuju.

Gomila ne nadahnjuje.

Zato Divlja žena ne traži stado, 

već čopor."

"Divlja žena ima svoj čopor."

"Divlja žena luta cestom života,

nerazgaženom, neutabanom, blatnjavom.

Divljoj ženi treba da izađe.

Da iskoči iz sebe."

"Divlja žena ne zna živjeti nečujno."

"Divlja žena zna da se svi njezini odgovori ne kriju

iza ekrana, već unutar korica."

"Divlja žena čita." 

_______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3b2uT0d

KRUNSKI DOKAZ, Peter James

Izdavač: Fokus, 2019.

[eng. Absolute proof]

Prijevod: Josipa Šiklić

Što mislite, što bi bio krunski dokaz - nepobitan, apsolutan dokaz - o postojanju Boga?

Peter James proveo je 29 godina istražujući moguće odgovore na ovo pitanje, a ovaj roman predstavlja svojevrsni rezultat tih istraživanja.

U centru priče nalazi se Ross Hunter, svjetski poznati istraživački novinar, kojem se jedan luckasti starac - dr. Harry Cook - obrati za pomoć pri - kako on to predstavi - "spašavanju svijeta". Cook tvrdi da mu se Bog osobno obratio i dao mu tri seta koordinata koji će otkriti krunski dokaz o postojanju Boga. A da bi se ova bombastična vijest mogla pronijeti širom svijeta, Cook (ili pak Bog osobno) odabrao je Rossa da joj bude glasnik.

Zaintrigiran pričom i njenim potencijalom, Ross Hunter u glavi već zamišlja novinski članak koji bi o njoj mogao napisati - i odjek koji bi taj članak mogao imati. Naravno, ukoliko je Cookova tvrdnja točna. Kako bi ga uvjerio da misli ozbiljno, Cook Rossu daje prvi set koordinata, koji će i samog Rossa odvesti u potragu za tajnom koje te koordinate skrivaju. Problem je samo u tome što ono što se nalazi na kraju Rossove potrage - ukoliko je autentično - ne želi samo Harry Cook, kako bi spasio svijet, već to žele i mnogi drugi 'igrači', na vjerskom polju i šire, kojima su ispred spašavanja svijeta pak neki drugi ciljevi.

Roman pred vama predstavlja jedan brz, napet, uzbudljiv triler prepun akcije. Iako opsežan, na preko pet stotina stranica, zbog kratkih poglavlja, brze radnje i načina na koji je pisan, ovaj roman jako se brzo čita.

Uspoređuju ga često s 'Da Vincijevim kodom' Dana Browna, no, iako je po načinu pisanja prilično 'danbrownowski', za ovu mu usporedbu, po mom mišljenju, manjka opsežnog istraživanja ne samo teme, već i lokacija i predmeta na kojima i oko kojih se njegova radnja odvija, a koje su Danu Brownu svojstvene. Unatoč gotovo tri desetljeća koja je proveo, kako kaže, istražujući temu ovog romana, Peter James povijesne lokacije ovdje koristi tek kao kulisu, usputnu postaju za svog glavnog lika - Rossa Huntera, ne udubljujući se previše u to što ta lokacija predstavlja i zašto je baš ta lokacija odabrana. Također, lokacije koje je James odabrao za svoje setove koordinata prilično su očite, iako, kažu da je uvijek nešto najbolje sakriti svima naočigled, pa zašto ne?

Ovaj je roman prvenstveno usredotočen na priču, koja, iako je izrazito vjerske tematike, zapravo ne traži od vas da zauzmete stranu, što joj je, kod mene, plus. James je uspio priču iznijeti prilično neutralno, tek lagano naginjući religijskom objašnjenju događaja koji će, na kraju romana, predstavljati krunski dokaz postojanja Boga. I sam je Ross priličan skeptik oko cijele te stvari, iako na njemu vidimo da, što više slijedi tragove koje mu je Cook dao, doista želi vjerovati da su stvarni.

Rossova potraga za apsolutnim dokazom postojanja Boga brza je i akcijom nabijena utrka s vremenom, utrka u kojoj ga mnogo drugih trkača želi po svaku cijenu prestići - a neki ga, usput, i pregaziti. Ti drugi trkači, zlikovci, ili, nazovimo ih - zainteresirane strane u ovoj priči - predstavljaju splet zanimljivih likova: od izaslanika samog pape, preko unajmljenih ubojica i šefova farmaceutskih kompanija, do evangeličkih pastora multimilijardera. Svatko od ovih živopisnih likova se s nekim svojim razlogom uključuje u utrku za onime za čime traga Ross, ne prezajući ni pred čim da to dobije.

Rossova utrka ponekad je utrka s preponama, ponekad iscrpljujući maraton. Ipak, Ross ne odustaje od namjere da dođe do cilja, čak i kad zbog toga počne patiti njegov privatni život, čak i kad mu se obitelj počne raspadati. Za jednog skeptika, to je možda malo izvan karaktera, ali za jednog novinara gladnog dobre priče (priče za koju Ross misli da bi mogla biti najveća priča svih vremena), zapravo ne postoji druga opcija, nikad i nije.

Je li 'Krunski dokaz', onako kako ga je James zamislio, doista odgovor na pitanje s početka ovog teksta? Predstavlja li krunski dokaz iznesen u ovom romanu doista krunski dokaz o postojanju Boga? Pa, pretpostavljam da to ovisi o tome u što i koliko vjerujete. Mene nije uvjerio. Kraj mi je ostao nedorečen, a tragovi nedovoljno objašnjeni. Također, James ne ulazi baš previše u to kako bi zapravo taj krunski dokaz trebao spasiti svijet. Puki dokaz o postojanju Boga neće sve ljude magično preobratiti u vjernike, tj. sljedbenike određenog božanstva. Možda neke, ali ne sve. Znam da mene ne bi. A čak i da to učini, na koji način bi temeljem toga svijet bio spašen? I od čega ga uopće treba spasiti?

Možda je najbolje da sami pokušate odgovoriti na ultimativno pitanje - što bi za vas predstavljalo krunski dokaz o postojanju Boga - pa, na kraju romana, vidite je li ono što je James zamislio nešto što bi se poklapalo i s vašim odgovorom. Možda se iznenadite, možda se razočarate, ali, čak i ako ovaj roman ne zadovolji vašu žeđ u filozofskom smislu, mislim da u trilerskom ipak bude. Provjerite.

_____________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2UY69zf

VRIJEME PREZIRA, Andrzej Sapkowski

Izdavač: Egmont, 2019.

4. dio Sage o Vješcu

[polj. Czas pogardy] 

Prijevod: Mladen Martić

 

Rat je stigao.

Vode koje je Nilfgaard uzburkao još u prošlom romanu, u ovom su se pretvorile u divlju bujicu. A u središtu te bujice, naravno, nalaze se Geralt i Ciri.

Ne počne to odmah, ne. Na početku imamo malo spletkarenja.

"Dolazi vrijeme prezira, kolego vješče, vrijeme velikog, neizmjernog prezira. Moraš se prilagoditi. To što ti predlažem je jednostavna alternativa. Netko će umrijeti da bi netko mogao poživjeti."

Hoće li doći do rata i kada bi se to moglo dogoditi tema je baš svakog razgovora, vodio se on među ljudima, vilenjacima ili čarobnjacima. A svaka od zainteresiranih strana naumila je pridobiti Vješca na svoju. Čine to prijedlozima, obećanjima, prijetnjama i nasiljem. No, Geralt svakome odgovara isto: on ne zauzima strane. No, koliko će dugo moći tako govoriti i ostati neutralan? Pogotovo kada je ono što svi žele, još više od vješčeve potpore, njegova štićenica Ciri.

Čarobnjaci, čarobnice i izaslanici raznih kraljeva planiraju se sastati kako bi vijećali o tome što im je činiti u vremenima u kojima je izgledno da je rat sve neizbježniji. Geralt, nevoljko pristavši prisustvovati svečanosti uoči Vijeća, i to Yennefer za ljubav, uskoro se nađe u kaosu izazvanom istovremenim izdajama i pobunama koje doslovno pršte sa svih strana. I samo tako, svijet je u ratu.

"'Rat.', rekao je napokon pjesnik. 'Rat, mržnja i prezir. Posvuda. U svim srcima.'"

Naslovni prezir u ovom je romanu gotovo kao neki dodatni lik, i to još lik u nekoj od glavnih uloga. Svatko svakoga promatra s prezirom, prezir je čimbenik koji pokreće svaku akciju, akter svakog događanja. Prezreni preziru one koji su ih prezreli, a ovi potonji preziru sve oko sebe. Doista, naslovna vremena u kojima se odvija radnja ovog romana nikako se drugačije niti ne bi mogla nazvati.

Iako vrvi akcijom i prepun je scena borbi, u kojima Geralt briljira, ovaj put suočen s ljudima, a ne čudovištima, rat kojeg baš svi spominju uvijek ostaje negdje na marginama. Ratom zahvaćene prostore vidimo tek nakon što su bitke u njima minule, ili su iste, pak, vješto izbjegnute prikladnim dogovorima između zaraćenih strana. S tim da su ti dogovori uvijek prikladniji za cara Emhyra, nego za kraljeve s kojima ih sklapa.

A dok Geralt vodi bitku za bitkom i liječi rane tim bitkama izazvane, Ciri je primorana voditi neke svoje bitke, u kojima pomoć može očekivati jedino od sebe same. I u prijašnjim je knjigama Ciri sa svakom napredovala i gradila svoj lik, no u ovoj je to možda najviše izraženo. U ovoj tek knjizi vidimo naznake moći koju Ciri skriva u sebi i svega što bi tek mogla postati.

Ovaj je roman pisan na način da većinu vremena imamo svojevrsnog naratora koji nas vraća u prethodna zbivanja, pričajući nam o njima dio po dio. Tako, primjerice, pratimo razgovor Geralta i Maslačka u sadašnjosti, slušajući ih kako jedan drugome pričaju o zbivanjima koja su se dogodila danima, ili tjednima, ili mjesecima prije. Zanimljiv oblik pripovijedanja, moram reći, iako se ponekad u tim zbivanjima lako i pogubiti.

Ponekad, naime, zbivanja o kojima je riječ uključuju zapanjujuću količinu likova, od kojih su tek neki bitni za njen tijek, ali su ipak svi ti likovi u nekom trenutku spomenuti. Od nabrajanja svih tih kneževa, kraljeva, izaslanika, i svih njihovih međusobnih veza znalo mi se zavrtjeti u glavi, tako da sam par puta morala zastati i zapitati se: "Čekaj, tko?" Ipak, ove su zbrke s likovima kratkotrajne i ne utječu na samu priču, tako da mi nisu previše smetale. Ili jednostavno volim ovaj serijal toliko da ću mu uvijek progledati kroz prste. :)

Puno se toga izdogađa u ovom romanu, akcija, izdaje, prevrati, pokušaji ubojstva, zasjede, noževi u leđa, sve se to reda velikom brzinom. Geralta i Ciri ovdje vidimo i u nekom novom svjetlu, njega kao ranjivog, nju kao opasnu. Radnja se sve više zahuktava, pitam se, što je sljedeće? Ne znam, ali 5. nastavak je već tu. Idem otkriti. 

 

__________________________

 

Kako do knjige: https://bit.ly/2ygiQO6

A ONDA JE NESTALA, Lisa Jewell

Izdavač: Mozaik knjiga, 2019.
[eng. Then she was gone]
Prijevod: Saša Drach

Petnaestogodišnja Ellie Mack na jedan je sasvim običan dan izašla iz kuće i pošla u knjižnicu. U knjižnicu nikada nije stigla, a negdje između trenutka u kojem je zatvorila ulazna vrata svoje kuće za sobom i trenutka u kojem je trebala ušetati u knjižnicu, Ellie je netragom nestala.

Deset godina kasnije, Elliena majka, Laurel, još uvijek se ne može pomiriti s nestankom svoje kćeri, iako je istraga već godinama praktički mrtva. A onda, odjednom, pojavi se novi dokaz.

Istovremeno, Laurel pokušava nastaviti sa svojim životom. Nije ni svjesna koliko je zapravo zapela u vremenu, koliko joj se život vrti u jednom te istom krugu kojeg je sama oko sebe stvorila nakon Ellienog nestanka, sve dok ne upozna Floyda, šarmantnog muškarca koji joj pokaže da još postoje stvari za koje vrijedi živjeti.

No, tu nije kraj iznenađenjima i neobičnostima koje će Laurelin život prodrmati.

Naime, Floydova kći Poppy izgleda potpuno isto kao Ellie. Gotovo joj je identična. Ne samo izgledom, već i ponašanjem. Slučajnost? Ili se tu krije nešto mnogo zamršenije, mračnije i zapetljanije?

Lisa Jewell majstorica je u stvaranju kompleksnih priča, razoružavajućih, ozbiljnih i vrlo dirljivih. U ovu je, pak, umiješala i neke malo mračnije sastojke.

Knjiga je podijeljena u pet dijelova, a sa svakim dijelom otkrivaju se ne samo novi detalji same priče, već i nove razine povezanosti pojedinačnih priča svakog od likova, kao i njih samih. Neke od tih veza prirodno se nastavljaju jedna na drugu, dok su neke posve 'mindblowing'. Nisu me svi dijelovi ovog romana držali jednako zainteresiranom za čitanje, početak je bio veoma obećavajuć, nastavak se zatim jako usporio, pomalo me uspavljujući; ponegdje sam gubila interes, ponegdje bi mi zanimanje skočilo do plafona, kako bi već Lisa u priču dodavala nove sastojke i preokrete. No, što se kraj priče sve više bližio, priča je postajala sve zamršenija i sve napetija, do razine u kojoj ju jednostavno ne možeš ispustiti iz ruku. (Čak ni kad je već 1 ujutro i za 5 sati moraš na posao.)

Čitanje ovog romana nalik je konzumaciji torte od pet slojeva. Sa svakim novim slojem u koji zagrizeš, spoznaješ da unutra postoji neki novi okus. Na prvi pogled, uvjerena si da jedeš tortu od čokolade, ali onda otkriješ novi sloj i shvatiš da je to možda ipak limun. Ili kokos? Vanilija? Šumsko voće!? Kažem vam, 'mindblowing'.

Lisa Jewell ovdje vješto istražuje obiteljske odnose, neriješene tajne iz prošlosti, romantične odnose, probleme s povjerenjem, načine na koje se likovi nose s tugom i gubitkom i vlastitim tajnama. Ona također zaranja i u mračnu psihu nekih likova, pokušavajući nam predočiti što ih je natjeralo na određene postupke. Taj mračni dio priče nevjerojatno je jeziv, ali i stvaran, što ga čini još jezivijim.

Nakon čitanja mogli biste se zapitati znate li doista kakvi sve ljudi žive u vašoj blizini, jesu li ljudi kojima ste u određenom trenutku poklonili povjerenje bili toga povjerenja vrijedni, i što sve postoji oko vas, kakve sve mračne tajne lelujaju u vašoj okolini, među ljudima koje mislite da poznajete. Nisu to najugodnije misli, dakako, ali možda nam pomognu da svijet oko sebe malo pronicljivije promatramo.

Lisa Jewell piše sjajne romane, ako ste imali priliku kojeg od njih pročitati, tada to znate i sami. Ni ovaj nije razočarao. Imala sam možda malo natezanja s njim u početku, ali, u cjelini, rekla bih da je vrlo dobar. Lisini, naposlijetku, uvijek i jesu.

___________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3auLVDC

IZBLIZA, Cara Hunter

Izdavač: Mozaik knjiga, 2019.

1. slučaj detektiva Adama Fawleya

[eng. Close to home]

Prijevod: Maja Opačić

"Reći ću to odmah na početku. Neće vam se svidjeti, ali vjerujte mi, previše sam puta to prošao. Kod ovakvih slučajeva - otmice djeteta - u devedeset posto slučajeva treba tražiti nekoga iz djetetova neposrednoga okruženja. Člana obitelji, prijatelja, susjeda. Nemojte to zaboraviti. Ma kako potreseno izgledao, ma kako nevjerojatnim se činilo, on zna tko je krivac. Možda ne svjesno, možda ne još. Ali zna.
 
Zna."

Prvi slučaj detektiva Adama Fawleya, iz pera Care Hunter, donosi nam napetu policijsku proceduralnu dramu koja se vrti oko nestanka osmogodišnje Daisy Mason.

Daisyna obitelj priredila je vrtnu zabavu u svome domu, na koju su bili pozvani gotovo svi njihovi prijatelji i susjedi iz ulice. Svi su se sjajno zabavili, a baš nitko nije primijetio da je, u nekom trenutku, Daisy nestala.

Nitko nije primijetio ništa neobično, niti ikoga nepoznatog tko se možda uspio ugurati na zabavu. Ali nitko nije primijetio ni što se dogodilo s Daisy.

Kako je moguće da osmogodišnja djevojčica samo tako nestane, pred očima gomile odraslih? Je li sama pobjegla od kuće ili ju je tko oteo? Detektiv Fawley mora pronaći odgovore na ta pitanja što prije, jer u slučajevima poput ovoga, svaka je minuta ključna.

Otmica djeteta motiv je koji se provlači kroz mnogo kriminalističkih romana. Pomislili biste da su stoga svi ti romani nekako 'na istu foru'. Ali nisu! Mnogo ih je koji su ovoj temi pristupili s novim i originalnim pristupom, čega kao rezultat imamo napet, zanimljiv, uzbudljiv - i vrlo poučan roman.

I ovaj je roman baš takav.

Slučaj pratimo preko detektiva Fawleya i njegovih kolega, koji nam ga prenose detaljno, u skladu s pravim policijskim procedurama, uključujući i obraćanja medijima i javnosti, praćenja dojava s društvenim mreža... uključujući općenito sve korake koji uobičajeno slijede u istragama ovog tipa. Čitati o istrazi na ovaj način bilo je neobično zanimljivo, osjećala sam se kao da pratim stvarni slučaj, revno prateći kanale vijesti i društvene mreže, ne bih li doznala što će se iduće dogoditi.

Detektiv Fawley na početku romana otvoreno govori o tome kako je, u slučajevima nestanka djece, krivac (ili sukrivac) obično netko od djetetove obitelji ili užih poznanika. A obitelj Daisy Mason posebno je, hm, zanimljiva. Iako se svim silama trude prema van ostaviti dojam sretne obitelji, Masonovi su sve samo ne savršeni. Kako ih upoznajemo, jednog po jednog, vidimo sve više napuklina u fasadama koje su brižljivo složili, nadajući se da drugi kroz te fasade neće uspjeti prozrijeti. Strašno je, zapravo, koliko neke obitelji mogu biti, ne samo disfunkcionalne, već čak i posve gnjusne. Slika sretne i vesele Daisy, što bliže upoznajemo njenu obitelj, sve više blijedi.

Jako, jako napet roman. Relativno kratka poglavlja, ispresijecana objavama iz medija i komentarima s društvenih mreža, uvelike pridonose toj napetosti, ali i čine čitanje ovog romana bržim. Likovi Daisyne obitelji nevjerojatno su antipatični, ali im protutežu daju veoma požrtvovni i spretni likovi policijskih službenika, koji daju sve od sebe - a nerijetko i više od toga - da pronađu Daisy. Adam Fawley - glavni detektiv - uz borbu za Daisy bori se i sa demonima prošlosti i nestankom vlastitog djeteta.

Daisyna priča završava (sretno ili nesretno, to vam ipak ne mogu reći, da vam ne pokvarim čitanje) s ovim romanom, ali priča detektiva Fawleya ide dalje. Čitat ćemo o njemu još, u romanima koji slijede. Ako će biti poput ovoga, beskrajno im se veselim! 

__________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3aeI2mi