MLETAČKI SOKOL, Milena Benini

Izdavač: Hangar 7, 2019.

Milenu Benini upoznala sam preko njenog prevoditeljskog rada, puno prije nego onog spisateljskog, čitajući knjige o Artemisu Fowlu Eoina Colfera. Ono što je napravila s prijevodom ovog serijala (s kojim smo, nažalost, stali nakon prve 3 knjige), pokazalo mi je da, iako postoje mnogi sjajni prevoditelji, kada se sretnu prava knjiga i prava prevoditeljica, rezultat je - izvanredan.

Eoin Colfer gostovao je prije četiri godine na Zagreb Book Festivalu, a osoba koja je vodila razgovor s njime bila je upravo Milena. Bi li taj razgovor i to druženje bili tako zabavni, tako vrckavi i tako opušteni da ga je vodio netko drugi? Možda, ali ovako je bilo naprosto savršeno. Ako već nisam prije, tada sam shvatila koliko na neku knjigu utječe ne samo ljubav pisca koji ju je stvorio, već i prevoditelja, koji ju je približio širem krugu čitatelja.

Ljubiteljima SF-a ime Milene Benini itekako je poznato, a njeni romani i kratke priče obavezna su literatura. Mnogi čitatelji nekako zaziru od domaće književnosti, pa tako i SF-a, ali dojma sam da bi, kada bi pročitali nešto Milenino, brzo promijenili mišljenje. Čak i oni koji SF smatraju dosadnim žanrom punim svemirskih brodova i kompliciranih tehnoloških opisa brzo bi se razuvjerili, jer Milena Benini pokazala bi im koliko SF zapravo može biti pitak i zabavan.

'Mletački sokol' roman je spekulativne fikcije smješten u neodređenu budućnost, u kojoj se podigla razina mora (što, s obzirom na klimatske promjene, više i nije toliko spekulativna fikcija koliko prilično realna procjena budućnosti), zbog čega je većina kopna nestala pod vodom, a stanovništvo se (osim na ostatku kopna) okupilo na plovećim otocima. Jedan takav otok je i Serenissima Ressurecta, replika stare Venecije. Serenissima je bogataški otok kojim uglavnom upravlja mafija, a opstaje zahvaljujući turizmu. Prikvačeni za Serenissimu, za njom plove Lazzaretti, manji "otoci" sastavljeni od bilo čega što se lokalnom stanovništvu, uglavnom siromašnom, našlo pri ruci. Stanovnici Lazzaretta okupljeni su u skupine prema narodnosti ili zajedničkim interesima, pa tako postoje Lazzaretti kojima upravljaju punkeri, anarhisti, survivalisti...

Yoshitaka, mladi umjetnik koji se bavi (uglavnom) kaligrafijom, stanovnik je jednog od Lazzaretta, i provodi dane brinući se kako mlađem bratu osigurati liječničku skrb koja mu je potrebna. Za to mu je potreban novac i resursi do kojih je na siromašnim Lazzarettima veoma teško doći. No, sreća mu se promijeni kada mu Luca, član mafijaške obitelji koja upravlja Serenissimom, (doslovno!) padne na glavu, bježeći od nepoznatog ubojice. Yoshitaka odlučuje pomoći Luci, govoreći si pri tome kako to čini samo zbog njegove zlatne medikartice. A jednostavno zamišljen bijeg ubrzo postane opasna utrka s nepredvidivim ubojicama i obiteljskim spletkama, usred koje i Yoshitaka i Luca polako shvaćaju da postoje i drugi razlozi zbog kojih jedan drugog pokušavaju održati na životu pod svaku cijenu, a koji se ne odnose samo na osobnu korist.

Ovaj roman nije samo odlično napisan roman znanstvene fantastike i sjajno zamišljena spekulativna fikcija, već je on i brz i zabavan roman nabijen akcijom, a, uz sve to, on je i preslatka ljubavna priča. Kao šećer na kraju, on je, s brojnim referencama na sve ono što znamo i volimo (a spomenut ću samo mange i Pokemone, za početak), prava 'geekovska' poslastica.

Za slučaj da ste od onih koji poprijeko gledaju na uplitanje romanse u fantastične i SF romane, reći ću vam samo da je Lucina i Yoshitakina ljubavna priča ovdje prikazana jedna od rijetko osvježavajućih i tako prirodnih romantičnih priča, a njih su dvojica i zajedno i svaki za sebe likovi s kojima se baš gušt družiti. Uživala sam u svakom trenutku, i niti jedan od tih trenutaka nije bio ni najmanje dosadan.

'Mletački sokol' prvi je dio 'Mletačkog triptiha'. Nažalost, kako nas je Milena ove godine prerano i prebrzo napustila, ostat će, po svemu sudeći, i njegov jedini dio. Nemojte me krivo shvatiti, 'Mletački sokol' zaokružen je roman s početkom i krajem i sasvim je samostalan, ne ostavlja nikakve cliffhangere niti repove koje je potrebno slijediti. Ipak, s obzirom na genijalnost i originalnost Mileninih romana općenito, ne mogu se ne pitati kakav bi bio ostatak triptiha. A i svi ostali mogući romani, novele, kratke priče, genijalni tekstovi koje bi Milena izmaštala, a za koje ćemo ostati zakinuti. Ostaje nam da se tješimo onima koje je već napisala, što i nije tužna stvar, jer, vidjet ćete, sa svakim su čitanjem još bolji!

Ako do sada još niste upoznali Milenu Benini, svakako to učinite. 'Mletački sokol' sjajan je roman za započeti to upoznavanje. Rekla bih vam i da, nakon što ga pročitate, ne stanete samo na njemu, ali nešto mi govori da ćete i sami to shvatiti. ;)

_____________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/336bURi

KIRKA, Madeline Miller

Izdavač: Profil, 2019.

[eng. Circe] 

Prijevod: Patricija Horvat

Kada biste me upitali da vam preporučim najljepšu ljubavnu priču koju je u knjizi moguće pronaći, zaobišla bih one očite, iako i samoj mi vrlo drage, naslove, poput 'Ponosa i predrasuda', pa i one suvremene, koji su me također osvojili, poput 'Greške u našim zvijezdama' ili 'P.S. Volim te', i naslov kojeg bih vam na kraju preporučila bio bi 'Ahilejeva pjesma' Madeline Miller.

Taj me roman posve oduševio, a ljubavna priča u njemu ispričana, možda neobična za uobičajeno konzervativna i uska shvaćanja ljubavi koja često vladaju na našim prostorima, posve osvojila. A Madeline Miller stavila je na moju listu pisaca koji imaju moć stvaranja nevjerojatno životnih i snažnih likova te pričanja priča, koje sam već mnogo puta čula, na jedan posve nov i drugačiji način, s posve drukčijim pogledom na odavno poznate mi događaje.

A sve što je u tom romanu postigla s Ahilejem i događajima iz 'Ilijade', u ovom romanu postiže s Kirkom i događajima iz 'Odiseje'.

Kirku obično pamtimo kao prilično negativan lik iz grčkih mitova i legendi, zlu čarobnicu koja se pokazala kao još jedna prepreka hrabrom Odiseju na njegovom dugom putovanju kući, navevši ga da na njenom otoku provede čitavu godinu i pretvorivši njegove ljude u svinje. No, kao što svaka priča ima dvije strane, ova je bila Odisejeva, a Madeline Miller nam u ovom romanu prikazuje onu Kirkinu.

Umjesto zločeste vještice, Kirka koju ovdje upoznajemo tek je plaha djevojčica, koja izrasta u mirnu i povučenu djevojku, koja ipak posjeduje hrabrost koju zatomljuje duboko u sebi, a koja do izražaja dolazi tek u rijetkim trenucima, iznenađujući svojom pojavom i samu Kirku. Ismijavana od samog rođenja, kao najneuglednija i najčudnija od svoje braće i sestara, Kirka će, sazrijevajući, na svojoj koži osjetiti baš svaki udarac zadan ruganjem, zanemarivanjem, otvorenim ismijavanjem i opakim primjedbama. Odbačena od svoje obitelji, u očajnoj potrebi za nekim koga će voljeti i tko će joj to uzvratiti, Kirka naivno daje sve od sebe kako bi onima koje voli dala sve što žele. No, njihove se želje prebrzo i prečesto odmah potom usmjere na nove i više horizonte, gubeći Kirku iz vida.

"To je zajedničko bogovima i smrtnicima: dok smo mladi, za svaki osjećaj na svijetu mislimo da ga nitko prije nije osjećao."

Zaintrigirana Prometejevim djelima i zasićena ponašanjem besmrtnih božanskih bića kojima je okružena, Kirka je fascinirana smrtnicima, i žudi saznati što više o smrtničkom životu, njihovim žudnjama i strepnjama. Zbog ljubavi prema smrtniku, Kirka čini svoju prvu i najveću pogrešku, zbog koje biva izgnana na otok Eeju, da ondje živi u izolaciji, protjerana od ostalih bogova.

No, ono što bi trebalo biti kazna, za Kirku se ispostavi da je upravo ono što joj je trebalo da od plahe i podložne djevojčice izraste u snažnu ženu koja se ne da pokolebati, koja zna što hoće i kako to uzeti - vlastitim rukama i vlastitom snagom.

"Bila je to prva lekcija koju sam naučila. Ispod glatkoga, poznatog lica stvari krije se jedno drugo lice koje čeka pravi trenutak da raskoli svijet."

Svjesna svoje kazne, Kirka odluči ne očajavati i ne čekati na spas, već bira uzeti stvari u svoje ruke i napraviti najbolje što može od onoga što joj je dano. Tako njen zatvor postaje njen dom, a njeno zatočeništvo stvar izbora. Kirka, naravno, ne postaje odmah samodostatna, samostalna i odlučna žena koja je u stanju sama stvoriti svoju sreću, puno je tu pogrešaka i lekcija koje će putem morati naučiti. No, svaka lekcija učinila ju je snažnijom, hrabrijom i mudrijom.

"Neću biti poput ptice u kavezu, pomislila sam, odviše otupjele da bi odletjela čak i kada se otvore vrata. Zakoračila sam u šumu i moj je život započeo."

Ovaj roman prikazuje nam jedno putovanje, ali ne ono zemljopisno, već ono koje inače nazivamo odrastanjem i sazrijevanjem. Kirkin put iz djeteta u moćnu čarobnicu.

"Stotinama naraštaja hodala sam po svijetu pospano, tupo, besposleno i opušteno. Nisam za sobom ostavila nikakav trag ni djelo. Čak ni oni koji su me malo voljeli nisu marili dovoljno za mene da bi ostali. Zatim sam saznala da sam u stanju svinuti svijet po svojoj volji, kao što se luk savija za strijelu."

I u grčkim su mitovima, kao i u književnosti i umjetnosti općenito, dugo vremena žene predstavljale tek sporedne likove, lijepe nagrade, usputne postaje i povremene pomagačice stvarnim, 'pravim' junacima. Madeline Miller Kirkinom nam pričom pokazuje kako je to tek stvar pogleda, ne samo na primjeru same Kirke, već i drugih žena koje u njenoj priči susrećemo, poput Arijadne ili Medeje. A ono što je Kirkinu priču, baš kao i samu Kirku ovdje najviše obilježilo, po meni, njena je spremnost na promjenu i prihvaćanje te promjene. Umjesto da bude tek još jedna nimfa, tek još jedna lijepa Sunčeva kći koja će se bogato udati i izroditi silne junake, Kirka svakim korakom krči svoj vlastiti put, i to čini na svoj način.

"Strašno sam dugo bila stara i nepopustljiva, poput monolita izrezbarenog kajanjem i godinama. No to je bio samo kalup u koji su me ulili. Nisam morala zadržati taj oblik."

Strašno mi se svidio kraj Kirkine priče, Miller ga je ispričala na način koji čini krunu te priče, koji Kirki daje točno ono čemu je čitav život, možda to ni ne znajući, stremila. Kirka je sjajan lik. Ona je snažna žena koja je vlastitim pogreškama i vlastitim izborima praktički samu sebe stvorila. Iako su joj svi predviđali tek blijedu, nezamjetnu sudbinu, Kirka je postala moćno ime koje se ne izgovara tek olako, lik kakvom se valja diviti i u kakvog se može ugledati. Bila je drukčija od svih ostalih, iskakala je iz kalupa, imala je oštre rubove na mjestima na kojima su svi ostali bogovi bili savršeno obli. I svoju je snagu stekla upravo zbog toga, a ne tome unatoč.

"Nekoć sam mislila da su bogovi suprotnost smrti, no sada shvaćam da su mrtviji od bilo čega jer su nepromjenjivi i ne mogu ništa zadržati u rukama."

Madeline Miller ispričala je još jednu fenomenalnu priču nadahnutu grčkim mitovima - toliko puta prepričanim, a u njenoj verziji opet svježim i novim. Kirka je snažan ženski lik koji utjelovljuje mnoge od nas, ako ne i sve: naše nade, strahove, pokušaje i pogreške, želje, snage i moći. Kirka je živi dokaz da u svakoj ženi čuči snaga koju nije ni svjesna da posjeduje, samo joj je potrebno da je nešto potakne da izađe van. A onda - samo nebo je granica. 

________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/32ZYNkD

OTKRIJ MI TAJNU, Karen M. McManus

Izdavač: Profil, 2019.

[eng. Two can keep a secret] 

Prijevod: Andrea Pongrac

Poput 'Lažljivca među nama', njenog prvijenca, novi roman Karen M. McManus zagonetan je i zabavan YA triler, pun zamršenih tajni i ubojstava.

Mjesto radnje je Echo Ridge, mali američki gradić u kojem se u ne tako davnoj prošlosti dogodila tragedija, kada je nestala jedna tinejdžerica. Tu je tragediju uskoro slijedila još jedna, ponovno sa žrtvom tinejdžericom, ali ovaj put okarakterizirana kao ubojstvo. Obje nestale djevojke bile su popularne među svojim vršnjacima, kandidatkinje za kraljicu maturalne zabave. No, niti jedna niti druga tragedija nikada nisu do kraja razjašnjene, niti je ikada uhvaćen počinitelj (ili više njih).

Sada, godinama poslije, nove tri djevojke kandidirane su za kraljicu maturalne zabave, no uz mogućnost osvajanja krune, dolaze i prijetnje smrću. Tko se namjerio na popularne djevojke u ovom malom gradu? Nikada uhvaćen ubojica koji se vratio po još ili netko posve nov?

Odgovor leži u klupku tajni iz prošlosti koje tek treba razmrsiti.

Ovaj roman podsjetio me na popularne tinejdžerske triler/horor romane kakve piše R.L. Stine, s tim da je ovaj roman, po meni, puno napetiji i uvjerljiviji od Stineovih. A zbog likova dvije generacije blizanaca, koji ovdje imaju jednu od glavnih uloga, u ovom sam romanu osjetila i neku vibru sestara Owens Alice Hoffman (samo bez magije :)).

Uz nerazjašnjena ubojstva i prijetnje da će doći do novih, vode ovog romana dodatno uzburkavaju obiteljske tajne o kojima nitko ne želi izravno pričati, zakopane nesuglasice sadašnjih i bivših prijateljstava, osobni problemi koje likovi drže u sebi, skrivene osobnosti ljudi koje misliš da dobro poznaješ.

U početku mi se bilo malo teže snaći među brojnim likovima od kojih neki izviruju iz prošlosti, a neki su prisutni u sadašnjosti, pogotovo kada su i svi oni međusobno još dodatno povezani nekim tajnovitim vezama. No, klupko se relativno brzo rasplete u tri zasebna niza koje sam onda uspijevala popratiti, što mi je dobro došlo da se uspijem uhvatiti u koštac s njihovim tajnama, koje čine jedno posve novo zamršeno klupko. :)

Činjenica da se jedno od ubojstava dogodilo u tzv. Zemlji straha, zabavnom horor parku na rubu šume, ovom trileru dodaje i notu horora, iako je triler cijelo vrijeme žanr koji ovdje dominira. Zamršen je, zabavan, zanimljiv. Priznat ću vam da mi nije, doduše, bolji od 'Lažljivca', ali potvrdio mi je Karen M. McManus kao autoricu na čije ću romane uvijek obratiti pažnju. That being said, početkom godine izašao je i nastavak 'Lažljivca'. Baš me zanima kakve je nove tinejdžerske tajne u njemu uspjela zamrsiti. 

________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2ULrtsC

OBLOZI OD TINTE, Bogdan Stevanović Blogdan

Izdavač: Naklada Fragment, 2019.

U posljednja dva mjeseca nisam pročitala ništa. Long story short, izdogađalo mi se svašta zbog čega sam vrijeme provodila uglavnom zureći u prazno i čekajući da to vrijeme prođe. Nije da nisam željela čitati, nego se jednostavno nisam mogla natjerati da krenem, da otvorim knjigu, okrenem stranicu. Depresija? Možda. Tjeskoba? Povremeno bi navratila u posjet. Tako to valjda ide kad ti stvari na koje ne možeš utjecati diktiraju život, a ti se ne uspiješ snaći i uhvatiti pravi smjer.

I tako, gledam ja knjige, gledaju one mene, u hrpi na stolu uhvatim Blogdanov pogled. Pa pomislim, možda, možda bih mogla probati s ovom, to je zbirka tekstova, mogu pročitati barem jedan. Zar ne? Možda je baš to ono što mi treba.

Bome, bilo je. 'Oblozi od tinte' ispali su melem za ranu koju nisam ni znala da sam imala. A najvažnije od svega, podsjetili su me da čitanje uvijek pomaže da se osjećaš bolje.

Tekstovi ispisani u ovoj knjizi sadrže životne priče i lekcije koje smo svi, a neki već i više puta, proživjeli. Sadrže svijet oko nas sveden na ono bitno, probleme naše generacije savršeno ocrtane i obilježene, ali i pogled iznad tih problema, koji nam pokazuje da je sve ono što nas muči i što nam se čini nerješivo i neprelazno zapravo samo kriva perspektiva. Jer ne znamo gledati - ili gledamo, a da zapravo ništa ne vidimo.

Rješenje je jednostavno: #samoljubav.

"Ljubav nije nešto vanjsko, već je duboko unutra. Ljubav je stanje bića. Nikad se ne može izgubiti jer ne zavisi od nekog drugog tijela ili bilo čega vanjskog, zato je ta priča o ljepšim i jačim polovicama potpuno pogrešna. Kome još treba polovica da bi bio cijeli? Znači da, ili nije potpun, ili mu nedostaje netko polovičan. Dajte sebe cijelog, a kad to uradite, dobit ćete isto toliko natrag. Tada ćete shvatiti da su dvoje cijelih s istom vizijom uvijek jači od dvoje polovičnih u istoj cjelini."

B(l)ogdanovi tekstovi čine oblog od tinte zato jer su nevjerojatno optimistični. Izravni su, direktni, ponekad i brutalni (brutalno iskreni) i na sto ti različitih načina pokazuju da, čak i kad si na dnu, može (i, s vremenom, hoće) biti bolje. Ali, da bi bilo što promijenio ili postigao, moraš krenuti od sebe - promijeniti sebe, način na koji gledaš na svijet, način na koji tretiraš druge.

Ono što ova knjiga sjajno opisuje je to koliko su nam životi u zadnje vrijeme postali površni i nevažni. Umjesto da živimo u stvarnom svijetu, lutamo tim svijetom tragajući za savršenom fotkom koju ćemo podijeliti s drugima, kako bismo im prikazali da se zabavljamo, iako to često uopće nije slučaj. A dok to radimo, propuštamo stvarne trenutke i prilike, stvarne ljude, stvarne živote.

"Žive se Instagram životi. (...) Umjesto da stvarno živimo lijepe trenutke koje bismo kasnije podijelili na društvenim mrežama, počeli smo forsirati trenutke koje ni ne živimo, da bismo ih dijelili na društvenim mrežama. Onda se događa da se svi toliko druže, a da nitko nikoga zapravo ne poznaje, da se svi toliko muvaju, a da se nitko pored nekoga ne budi, da se svi toliko trude biti posebni, a da upravo zbog toga svi sliče jedni na druge. (...) Svi pričaju naglas i nitko nikoga ne čuje, svi imaju komentar na sve, a nikoga ničiji zapravo ne zanima. Svi govore mnogo, a malo tko zna slušati, iako imamo dva uha, a jedna usta da bismo slušali bar duplo više nego što govorimo."

Svatko je od nas (barem) jednom bio slomljen, dotučen, odustao. Svatko od nas na svojoj koži nosi neke svoje ožiljke. Tekstovi u ovoj knjizi oblozi su upravo za te ožiljke, i iako oni neće učiniti da ti ožiljci nestanu, mogli bi učiniti da nas manje bole, da ih prihvatimo i naučimo živjeti s njima.

B(l)ogdan je poput glasa u tvojoj glavi, za kojeg znaš da je u pravu, ali te strah poslušati ga. Jer će ti neuvijeno i posve iskreno reći kako stvari zaista stoje, jer će te zaraziti svojim optimizmom i natjerati te da se pokreneš, iskusiš, osjetiš. A ti ćeš, sa svakim novim tekstom, to sve više htjeti.

"Ja sam ovdje da svakog dana budem veći. Da svakog dana saznam, naučim, prođem, vidim, iskusim, oprostim i uvećam onaj dio sebe koji osjećam, iako se očima ne može vidjeti. Mene ne zanima pola, malo, na žličicu. Ja biram osjetiti, jer to je moja svrha."

_______________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3fhuLLI

DJEVOJKA IZ MOČVARE, Delia Owens

Izdavač: Vorto Palabra, 2019.

[eng. Where the crawdads sing] 

Prijevod: Petra Pugar

 

Ima već neko vrijeme kako sam pročitala ovu knjigu, ali recenzija je svoj put van probila tek sad. S nekim je knjigama jednostavno tako, posebno onim najboljima. A ova je definitivno jedna od najboljih knjiga prošle godine, barem po meni.

'Djevojka iz močvare' knjiga je o kojoj su prošle godine baš svi pričali. Često se dogodi da takve knjige neopravdano privlače svu tu pažnju, ali ne i ova. Svaki komadić pažnje kojeg je privukla bio je tu s razlogom. Knjiga je to, napokon, i koju je Reese Witherspoon odabrala za svoj književni klub. Kako pratim Reesein klub već neko vrijeme, kao i knjige koje odabire, uvjerila sam se da ima odličan 'nos' za sjajne knjige. A ova mi je, do sada, čak najbolja od svih.

Knjiga nam donosi priču o Kyi, mladoj djevojci koja je bila prisiljena odrasti sasvim sama u skromnoj kolibi usred močvare. Kao djevojčica, Kya je gledala jednog po jednog člana svoje obitelji kako odlaze i napuštaju ju. Prvo je otišla mama, zatim braća i sestre, naposlijetku i otac. Susjeda nije imala, a okrug za nju nije mario. Sama i napuštena, utekla se jedinoj majci koju je ikada poznavala - močvari koja ju je okruživala.

"Sunce, toplo poput pokrivača, obavijalo je Kyina ramena i mamilo je sve dublje u močvaru. Ponekad bi u noći začula nepoznate zvukove, ili poskočila od munje koja bi joj sijevnula preblizu, no kad god bi se spotakla, zemlja bi je uhvatila. Sve dok joj na koncu, u nekom nezabilježenom trenutku, bol nije iscurila iz srca kao što voda iscuri u pijesak. I dalje je bila tu, ali duboko. Kya je položila ruku na vlažnu, uzdisalu zemlju, a močvara joj je postala majka."

Odrastavši sama usred močvare, Kya je močvarni krajolik i njegove biljne i životinjske stanovnike upoznala kao dlan vlastite ruke. Močvara joj je bila utočište, a galebovi prijatelji. Ljude je sretala rijetko i dragovoljno ih se klonila, izuzev nekolicine koji su se prema njoj odnosili kao prema ljudskom biću a ne čudovištu iz močvare: Jumpina, starog trgovca koji joj je pomagao kad god je mogao i Tatea, dječaka koji joj je bio prvi pravi prijatelj i koji ju je naučio čitati.

"'Postoje oni koji mogu živjeti bez divljine, i oni koji ne mogu.'
'Oh', izustila je. 'Oh.'
'Znaš čitati, Kya. Više se nikad neće vratiti ono vrijeme kad nisi znala čitati.'
'Nije samo to.' Progovorila je gotovo šaptom. 'Nisam ti ja znala da riječi mogu toliko toga čuvat. Nisam znala da rečenica može biti tako puna.'
Nasmiješio se. 'Ovo je izvrsna rečenica. Ne čuvaju sve riječi baš toliko.'"

Kya bi ponekad dolazila u kontakt s drugim ljudima, ali to bi uvijek završilo s još jednom ranom na njezinu srcu. Čak i oni dobronamjerni na Kyu su gledali samo kao na čudnovato biće iz močvare, nešto čega se bolje kloniti. Pa tako, kada se u gradiću uz močvaru dogodi ubojstvo, koga okriviti no čudnu i zloglasnu 'Djevojku iz močvare'?

Kyina priča podsjetila me na još jednu meni jako dragu priču i jednu od najboljih koje sam ikada pročitala: 'Ubiti pticu rugalicu'. Obje se ove knjige bave (nepravednim) odnosom sredine prema onima koji su drugačiji. U 'Ubiti pticu rugalicu' naglasak je na rasnu segregaciju, a ovdje je (iako i ovdje vidimo taj isti problem) veći naglasak na odnos ljudi prema nekome koga smatraju čudnim i društveno neprihvatljivim i to ne zbog te osobe same po sebi nego zbog okolnosti u kojima je morala odrasti, okolnosti koje su je učinile onakvom kakva jest. Pri tome, vidimo i da se rijetko tko potrudi doista upoznati nekoga za koga misli da je čudan, već većina ljudi radije izbjegava one koje su tako označili, zlu ne trebalo, (namjerno) ignorirajući činjenicu da najviše zla tim ljudima nanose upravo oni sami.

"'Da, recimo to jasno i glasno. Zvali smo je Djevojkom iz močvare. Mnogi je i danas tako zovu. Bilo je i nekih šaputanja da je napola vučica, ili pak karika koja nedostaje između čovjeka i majmuna. Da joj oči svijetle u mraku. Međutim, u stvarnom je životu ona bila samo napušteno dijete, djevojčica koja je sama preživljavala u močvari, izgladnjela i promrzla, a mi joj nismo pomogli. (...) Umjesto toga, obilježili smo je i odbacili jer smo je smatrali drugačijom. No, dame i gospodo, jesmo li gospođicu Clark isključili zato što je bila drugačija, ili je bila drugačija zato što smo je isključili?

(...)

Vrijeme je da konačno budemo pravedni prema Djevojci iz močvare.'"

Kyina priča istodobno je i divna i strašna. Prelijepa je, a opet i teška. Srce će vas zaboljeti dok čitate s čime se sve morala nositi jedna šestogodišnja djevojčica, jedna tinejdžerica, jedna mlada djevojka. Kya je odrastala u groznim uvjetima, sama i izopćena, napuštena od sviju koji su je trebali bezuvjetno voljeti. A opet, odrastajući tako, Kya je izrasla u predivnu i snažnu ženu, ženu koja je sama, svojim vlastitim snagama, uspjela izgraditi temelje svog života, snaći se i izbaviti iz siromaštva i bijede u kojoj su je ostavili. Močvara joj je cijelo to vrijeme bila jedina obitelj i jedino utočište, njen oslonac i njen poticaj. Ljubav prema močvari ono je što će Kyi pomoći da nađe svoj put, a taj put tu močvaru nikada neće napustiti.

Uz priču o odrastanju i sazrijevanju, ova priča, baš kao i 'Ubiti pticu rugalicu', ima elemente sudske drame, pa i detektivske priče, koji joj samo dodaju na zanimljivosti. Priča vrluda između prošlosti i sadašnjosti, držeći nas time dodatno u napetosti, a njeni opisi močvarnog južnjačkog krajolika oduzimaju dah. Puno je tuge utkano u ovu priču, ali ona istodobno pršti i takvom snagom kakvu nikakva tuga na cijelom svijetu ne može pokolebati. Je li sretna ili tužna? I jedno i drugo. Ipak, kad se svi dojmovi slegnu, naginjem na ovo prvo. Kya je 'Djevojka iz močvare' koju morate upoznati. Svakako to učinite. 

 

__________________________________

 

Kako do knjige: https://bit.ly/2X0P3ls

JA, ZEUS, I EKIPA S OLIMPA, Frank Schwieger

Izdavač: Znanje, 2020.

[njem. Ich, Zeus, und die Bande vom Olymp]

Prijevod: Snježana Božin

 

Priče i mitovi o grčkim bogovima i junacima ispričane su već na stotine različitih načina, u stotinu različitih verzija. Ova konkretna verzija prilagođena je djeci (što ne znači da neće biti jednako zabavna za čitanje i odraslima!), a ispričana je na način da glavnu riječ u mitovima o grčkim bogovima i junacima prepušta - njima samima.

Tako će vam Zeus glavom i bradom objasniti zašto je baš on šef na Olimpu. Hermes će vam ispričati kako je već na prvi dan svog života upoznao svog najboljeg prijatelja. Demetra će vam otkriti kakve veze gubitak njene kćeri ima s promjenom godišnjih doba. Odisej će vam ispričati na koji je način nasamario jednog posebno gadnog kiklopa - i kako ga je oholost koju je potom iskazao koštala povratka kući. Heraklo će vam, pak, ispričati kako je zeznuo jednog titana, glavom i bradom, a Nausikaja kako se nesretno zaljubila u potpunog neznanca.

A tu su još i Medeja, Hefest, Helena, Orfej, Europa, Ahilej, i još mnogi drugi.

Priča svakog ovog junaka popraćena je simpatičnim ilustracijama i započinje nečime što bismo mogli nazvati njihovom osobnom kartom - parom stranica na kojima junaci navode svoje najvažnije osobine, odakle dolaze i tko im je obitelj. A sve je to skupa, zajedno sa pričama koje slijede, zapravo veoma, veoma zabavno!

Svaki bog, božica, junak i junakinja svoju će priču u ovoj knjizi ispričati pomalo samodopadno (čak i dijelove u kojima sami sebe ne prikazuju u najboljem svjetlu), baš onako kako jednom bogu, tj. božici, odnosno junaku ili junakinji, i priliči. A svaka od tih priča na svoj je način zabavna. Ton priča je duhovit, prikazuje neke zbilja šašave zgode, i priče je vrlo ugodno čitati. Nasmijavaju, opuštajuće su i zabavne. A ujedno i poučne - jer, bez obzira na lepršav ton, ove priče prikazuju svima nam poznate grčke legende bez njihovog izvrtanja, točno - koliko jedna legenda i mit to uopće mogu biti.

Zeus i ekipa s Olimpa tu su da vam još jednom ispričaju svoje priče - ovaj put vlastitim glasovima - i, bez obzira bile to ili ne priče koje ste već stotinu puta čuli, ovu njihovu verziju trebate pročitati! Bez muljanja i uljepšavanja, grčki će vam bogovi i junaci reći kako stvari zbilja stoje i što se zapravo dogodilo ono jednom kad su, hm, sreli bijelog bika. Ili bili greškom zamijenjeni za dječaka. Ili samo željeli dobiti jabuku namijenjenu najljepšoj ženi na svijetu. Ono što se zatim dogodilo nije možda baš bilo ono što su namjeravali da se dogodi, ali eto. Shvatit ćete. Život grčkih junaka nije uvijek lak. Dopustite im da vam objasne zašto. :D

 

____________________________

 

Kako do knjige: https://bit.ly/2xGiZKL

KNJIGA ZA DIVLJU ŽENU, Ingrid Divković

Izdavač: Stilus, 2020.

II. dopunjeno izdanje

Mogla bih vam napisati klasičnu recenziju, ali ovaj put to neću učiniti. Zašto? Jer Knjiga za Divlju ženu nije knjiga koja se (samo) čita, ona ti se, na neki način, obraća. 

Ova motivacijska knjižica može ti biti izvor inspiracije, ili utjehe, ili pozitivne misli s kojom ćeš započeti dan. A može ti biti i prijateljica. Što god trebaš. 

Ispunjena je porukama namijenjenima svim Divljim ženama, i onima koje će se kao takve, čitajući ju, tek prepoznati. 

Zato ovu recenziju neću napisati ja, već će je, na neki način, napisati sama knjiga, svojim riječima, odnosno malenim dijelom tih riječi, koje su u meni nekako najviše odjeknule.

⧫⧫⧫

"Ženo, svaki izbor koji činiš, činiš za sebe, to valjda znaš.

Ipak, nerijetko izabireš ono što ne želiš. Ili što ti nametnu drugi. 

Zatvaraš oči i žmiriš. Nadaš se da će se s vremenom slika promijeniti. Neće."

"Divlja žena izabire."

"Ti u korijenu svog pogleda nosiš životnu svjetlost.

Mogu te okrenuti naopačke, no ti ćeš i dalje plamtjeti.

Ti znaš."

"Divlja žena nosi sjaj u očima." 

"Vidiš, priroda želi da budeš veselo dijete.

Tko te učio da hodaš ozbiljna? Da požuruješ vrijeme?

Da budeš igračka?

Odrasli?

Zašto težiš biti kao oni?

Hajde, igraj se još malo."

"Divlja žena ne želi odrasti." 

"Sloboda ne znači imati dovoljno novca,

sloboda znači imati dovoljno sebe."

"Divlja žena je autentična." 

"Izvađene iz kutije sjećanja. Stare i požutjele.

Reci  mi, što vidiš kada pogledaš svoje stare fotografije?

(...)

To si ti. U svim svojim oblicima.

Ista. Različita. Dijete. Djevojka. Žena.

Ali, ipak ti.

Ne srami se djevojke koja te gleda s fotografije.

Zavoli je."

"Divlja žena njeguje svoje uspomene." 

"Mrak guta, proždire, zaklanja.

Njih, ne i tebe. Ti si progledala u tom dubokom crnilu.

Dobro kažu, djevojčice se boje mraka, 

žene u mraku uživaju."

"Mrak je boja Divlje žene." 

"Prijateljstvo traje onoliko dugo

koliko se ljudi međusobno nadahnjuju.

Gomila ne nadahnjuje.

Zato Divlja žena ne traži stado, 

već čopor."

"Divlja žena ima svoj čopor."

"Divlja žena luta cestom života,

nerazgaženom, neutabanom, blatnjavom.

Divljoj ženi treba da izađe.

Da iskoči iz sebe."

"Divlja žena ne zna živjeti nečujno."

"Divlja žena zna da se svi njezini odgovori ne kriju

iza ekrana, već unutar korica."

"Divlja žena čita." 

_______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3b2uT0d