GOSPODARICA JEZERA, Andrzej Sapkowski

Izdavač: Egmont, 2020.

7. knjiga Sage o Vješcu

[polj. Pani jeziora]

Prijevod: Mladen Martić

"'Nešto je završilo', rekao je promijenjenim glasom Maslačak.
'Nešto započinje', podupro ga je Yarpen Zigrin."

Fantastična Saga o Vješcu, čija je prva knjiga kod nas objavljena tek prije nešto manje od dvije godine, jako je brzo, baš kao i u ostatku svijeta, utrla svoj put u srca domaćih čitatelja i ljubitelja fantastike. Ovo je jedan od serijala koji je doista izlazio brzo, i to uz uvijek istu kvalitetu, unatoč brzini, za što moram dati sve pohvale izdavaču. Svaka čast!

Posljednji, sedmi dio Sage, vodi nas na najepskije putovanje ovog serijala do sad. Ako ste pročitali prethodnih šest knjiga, tada znate da je puno toga još ostalo što se mora razriješiti, puno neodgovorenih pitanja i još neotkrivenih sudbina likova. Kako je Sapkowski zamislio sve to utrpati u jednu knjigu - i smisleno dovršiti? Pa, mogu vam reći - sjajno je to zamislio. I senzacionalno odradio!

Na samom početku susrećemo Ciri, koja je prolaskom kroz Lastavičju kulu završila u pomalo čudnoj zemlji vilenjaka - zemlji u kojoj vrijeme drugačije teče. A dok očajnički pokušava pobjeći odande, i vratiti se natrag u svijet koji poznaje i u kojem je ostavila ljude koje voli, Ciri će - htjela, ne htjela - spoznati i stvarnu snagu moći koju u sebi nosi.

Onako kako je započeo u prethodnim romanima, Sapkowski se nastavlja vješto poigravati izmjenama različitih perspektiva različitih likova, izmjenjujući i načine pripovijedanja, dajući nam time maestralno širok uvid u golem raspon radnje koja se u ovoj knjizi tek ima odigrati. Yennefer u zatočeništvu, Geralt na putu, uvijek na putu da priskoči u pomoć i Ciri i Yen, u pratnji Milve, Cahira, Regisa i najnovijeg dodatka družini - Angouleme; Maslačak zarobljen u ljubavnim okovima 'dražesne' kneževine Touissant, Bonhart i Sova u bijesnoj potjeri za Ciri i drugim načinima da udovolje čarobnjaku Vilgeforzu... svi ovi likovi na različitim mjestima, praćeni različitim tehnikama i metodama - a opet, sve njih pratiti, na način na koji to čini Sapkowski, nevjerojatno je lako. I nevjerojatno zanimljivo!

Znajući da se radi o posljednjem nastavku Sage, nekako cijelo vrijeme očekujete da se pojavi taj završni događaj, finalna epska borba, sudar sudbina. Pa, malčice ćete se načekati, jer Sapkowski nimalo ne žuri s pričom. On nas polako vodi kraju kakav je zamislio, detaljno nam prikazujući kako izgleda svijet u raljama rata (iz kojeg je lako povući poveznicu prema minulim ratovima današnjice, kao i onima koji još traju), kako se u tom svijetu snalaze i kraljevi i sluge i seljaci i razbojnici i vitezovi i junaci i hulje i sasvim obični ljudi.

Kada govorimo o junacima, obično očekujemo da svaki od njih uvijek pronađe neki epski kraj, skonča u nekoj važnoj borbi, da život za neki važan cilj. Ovdje i je i nije tako. Junaci Sapkowskoga umiru realno, naturalistički, poneki čak i usputno, iako uvijek na putu prema cilju kojem su stremili. Takvi su načini umiranja ponegdje pomalo razočaravajući, posebno ako vam je koji od likova koji su na taj način izgubili život bio drag i prirastao srcu.

Sapkowski se ovdje ne poigrava samo načinima pripovijedanja, već vješto u svoj svijet i pripadajuću mu mitologiju upliće i neke druge mitove i legende, poput one o kralju Arthuru i samoj Gospodarici jezera. Njegova priča ne preskače samo mjesta i vremena unutar same priče, već prelazi granice svjetova, stvarajući svoj vlastiti.

Za mene, ovo je bio dojmljiv i maestralno ispripovijedan završetak jedne epske sage. Neki su dijelovi mogli možda biti malo kraći, nekima nisam vidjela neki veći smisao (primjerice, cijeli dio radnje koji se odvija u Toussaintu činio mi se kao čisto traćenje vremena, iz kojeg na kraju Geralt izvuče tek jedan koristan podatak), ali gledajući roman u cijelosti, doista me oduševio. Čak i kraj, koji mi je u prvi mah izgledao nekako razočaravajuće, što sam više o njemu razmišljala dojmio me se kao zapravo jedini mogući. Ne bih rekla da je nedovršen, rekla bih da je namjerno osmišljen kao mjesto koje ostavlja mogućnost za nove početke. Za likove koji su do tog kraja uspjeli dospjeti, novi početak su - bome - zaslužili!

"To je bilo za njima.
A pred njima je bilo sve."

 

________________________________________

 

Kako do knjige: http://bit.ly/2J4G93f 

SVA RADOSNA MJESTA, Jennifer Niven

Izdavač: Profil, 2016.

[eng. All the bright places]

Prijevod: Ozren Doležal

Roman 'Ovdje sve počinje' Jennifer Niven jedan mi je od najdražih. On je, također, i jedan od romana koje ja zovem VAŽNIMA. Važnima jer se bave temama koje se tiču neuklapanja u društvenu sredinu i problemima koji se zbog toga javljaju (posebno kod tinejdžera), a, uz to, promiču pozitivnost, prihvaćanje drugačijeg, ljubaznost i prihvaćanje samih sebe.

'Sva radosna mjesta' roman je koji je Jennifer Niven objavila prije 'Ovdje sve počinje', a kojeg sam se ja uhvatila tek sada (iako je kupljen još prije nekoliko godina i skoro je sve ovo vrijeme proveo promatrajući me s mog noćnog ormarića). Zašto sad, pitate se. Jer sam vidjela da je izašao film i jer ga ne mogu pogledati prije nego što pročitam. A i krajnje je vrijeme!

I u ovom romanu Niven se bavi problemima neuklapanja u društvenu sredinu, ponovno s naglaskom na tinejdžere, iako problemi koje ova knjiga opisuje ne pogađaju samo tinejdžersku populaciju. Ovdje, također, Niven progovara i o psihološkim poremećajima i bolestima koje velika većina nas (uključujući i ljude oboljele od tih istih bolesti) još uvijek uopće ne shvaća ozbiljno.

Junaci ovog romana su Finch i Violet, a njihova priča započinje slučajnim susretom na vrhu zvonika škole koju oboje pohađaju. Violet se ondje našla jer je pomislila kako bi se tuge za sestrom koju je izgubila u prometnoj nesreći i osjećaja krivnje koji ju otada progoni mogla riješiti jednostavnim skokom sa zvonika. Finch se ondje našao jer na skok na koji je Violet tek sada pomislila on pomišlja redovito, budući da svakog dana razmišlja o različitim načinima na koje bi se mogao ubiti.

Možda ni jedno ni drugo ne bi doista skočili tog jutra. A možda to nisu učinili upravo zato jer su ondje jedno drugo pronašli.

Sklopeći nekakav neodređeni pakt, Violet i Finch počinju se družiti i provoditi vrijeme skupa. Finch upoznaje nekoć popularnu djevojku koja mu malo-pomalo otkriva razloge zbog kojih se povukla u sebe i zbog kojih nesreću koristi kao izgovor da izbjegne doista živjeti svoj život. Violet, pak, upoznaje tog čudnog klinca, kojeg je cijela škola etiketirala kao takvog, a koji svoje stečeno 'čudaštvo' koristi kako bi ga drugi ostavili na miru i kako nitko ne bi vidio duboku depresiju i bipolaran poremećaj s kojim se Finch svaki dan bori - a ta borba je uvijek neizvjesna.

Bez nekog konkretnog plana, ali s iskrenom namjerom, Violet i Finch pomoći će jedno drugome da lakše opstanu u svijetu u koji im se toliko teško uklopiti.

Jennifer Niven dala si je truda doista duboko zaći u probleme koji muče ovo dvoje tinejdžera, ne bi li nam približila i omogućila nam da te probleme bolje shvatimo i razumijemo. Problem je kod ovakvih stvari taj što su tegobe s kojima se ljudi koje te stvari muče u biti nevidljive, a većina ljudi ih niti ne smatra nekim osobitim tegobama. Violet ponekad i sama sebi predbacuje to što se ne može vratiti u 'normalno' stanje čak niti mjesece i mjesece nakon nesreće. Kako bi i mogla, uostalom? Tugu i bijes, baš kao i PTSP izazvan tragedijom kojoj si bio svjedok, ne možeš baš samo tako - puf! - ugasiti.

"Nemaš ti pojma kako je to. Kao da u meni živi neki bijesan čovječuljak, a ja stalno osjećam da pokušava izići. Postaje mu tijesno jer je sve veći i veći, pa se počinje nadimati, ulazi mi u pluća, prsni koš, grlo, a ja ga samo guram dolje odakle je i došao. Ne želim da iziđe. Ne smijem ga pustiti da iziđe."

Na primjeru Fincha, Niven nam sjajno prikazuje kako je to biti u koži osobe koja pati od bipolarnog poremećaja. Za Fincha, svaki dan je nova borba s neizvjesnim ishodom. On nikada ne zna koliko mu je vremena preostalo u stanju koje on naziva 'budnim', a koje je stanje u kojem se - donekle, barem - osjeća normalno. Jer, ono što dolazi nakon toga je ono što ga straši.

"Ne mogu ti obećati da te neću napustiti i to ne zato što ne bih želio ostati. Teško mi je objasniti. Sjeban sam. Nešto je u meni polomljeno, a nitko to ne može popraviti. Pokušao sam. Još pokušavam. Ne smijem nikoga voljeti jer to ne bi bilo fer prema onome tko mi tu ljubav uzvraća. Nikada te neću povrijediti, ne onako kako želim povrijediti Roamera. Ali ne mogu ti obećati da te neću rastaviti, dio po dio, dok i ti ne završiš razasuta u tisuću dijelova, baš poput mene. Trebala bi znati u što se upuštaš prije nego što postane ozbiljno."

Fincheva opsjednutost načinima na koje se može ubiti, i sam taj čin samoubojstva, nije nešto što on priželjkuje niti nešto što mu se sviđa. To je naprosto nužnost na koju ga tjera njegova manija. Često se susrećemo s pričama o ljudima koji su počinili samoubojstvo iako su se naizgled drugima činili kao pozitivne osobe pune života. I Finch je pozitivan i pun života, ali njegova bolest je poput nekog parazita kojemu on naprosto ne može pobjeći, a koji ga tjera na razmišljanje o tome da je smrt jedini izlaz. Ovom stanju, naravno, ima pomoći, ali da bi ta pomoć djelovala potrebno je prepoznavanje, prihvaćanje i razumijevanje okoline i društva, a ne marginaliziranje i etiketiranje osoba s ovakvim problemima kao 'čudnih' i 'problematičnih'.

"Slušaj, ja sam frik. Čudak. Opasan tip. Izazivam tučnjave. Razočaravam sve oko sebe. Što god radila, samo pazi da ne razljutiš Fincha. Oh, evo ga opet, upao je u mračno raspoloženje. Mračni Finch. Bijesni Finch. Nepredvidljivi Finch. Ludi Finch. Ali ja nisam samo zbirka simptoma. Ni žrtva usranih roditelja i još usranije kemije u mozgu. Nisam problem. Nisam dijagnoza. Nisam bolest. Nisam nešto što treba spašavati. Ja sam osoba."

Ovaj roman istovremeno je lijep i strašan. Duhovit i ozbiljan. Pozitivan, ali i srceparajući. Približit će vam ozbiljne probleme s kojima se brojni ljudi svakodnevno nose, naučiti vas da ih prepoznate i da te ljude bolje razumijete, potaknuti vas da im pružite podršku, a ne osudu.

S Violet i Finchem, posjetiti ćete sva ta radosna mjesta, i uživati u svim sretnim trenucima, ali tu su i oni tužni, a oni će vas rastaviti na sastavne dijelove i svaki od tih dijelova će boljeti. No, potrebna nam je ta bol, potrebno nam je da ju osjetimo i da ju doživimo, kako bi obratili pozornost na ono što se događa oko nas i reagirali ako ondje spazimo nekoga kome je potrebna pomoć, razumijevanje, razgovor.

Kao što sam rekla na početku, ovo je VAŽNA knjiga. Odvest će na vas na razna mjesta, neće sva biti radosna, ali sva će biti bitna da ih posjetite. Svakako to učinite. 

_____________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2KkEQxC

KAO VODA ZA ČOKOLADU, Laura Esquivel

Izdavač: Vorto Palabra, 2020.

[španj. Como agua para chocolate]

Prijevod: Mirjana Polić Babić

Vruću čokoladu - volite li ju praviti sami - obično ćete napraviti tako da zagrijete mlijeko i u njega umiješate čokoladu, dodavajući začine po volji. U Meksiku, vruća se čokolada spravlja s vodom: voda se pusti da zavrije, i čokolada se - u idealnom slučaju - u vodu umiješa tik pred vrenje.

Upravo odavde dolazi i izraz 'kao voda za čokoladu', koji se u Meksiku obično koristi za izražavanje strasti i (seksualnog) uzbuđenja, a ponekad i ljutnje. Da bi bila spremna 'prihvatiti' čokoladu, da to tako kažem, voda mora biti dovoljno vruća, ali opet ne previše, ne smije prijeći tu krajnju točku vrenja. Naslov ove knjige više je usmjeren na ovo prvo značenje, a nakon što upoznate glavnu junakinju ovog romana - Titu - shvatit ćete da je ovaj izraz pomalo i Titina personifikacija, jer nerijetko sjajno određuje upravo to kako se Tita osjeća.

Titina priča priča je o ženama iz obitelji De La Garza, matrijarhalne obitelji na čelu s mamom Elenom. Kao najmlađoj kćeri, Titina je sudbina da zauvijek ostane uz majku i svoj život posveti skrbi za nju. U tom smislu, Titi je zabranjena udaja, a samim time i bilo kakva romansa i ljubav. Zaljubljena u Pedra, s kojim je osjetila ljubav na prvi pogled, Tita je ljuta i pokušava se pobuniti protiv svoje sudbine, ali mama Elena je neumoljiva.

Kada Pedro zaprosi Titu, a mama Elena ga odbije, zauzvrat mu ipak ponudi ruku svoje starije kćeri Rosaure. Pedro ovu ponudu prihvati, ne bi li tako bio blizu Tite. Ova ljubavna i obiteljska zavrzlama zakuhati će razne osjećaje, na koje niti jedan lik neće biti imun, a kad u tu priču dodate i prava tradicionalna jela meksičke kuhinje, obogaćena začinima i mirodijama svih vrsta, i ljubav prema kuhanju koja također na neki način obilježava obitelj De La Garza, dobit ćete zanimljivo jelo magijskog realizma kojem ćete se teško oduprijeti bez da ga kušate.

Magičan i strastven, ovaj roman dosta se brzo čita, što zbog samog svog obujma, koji nije velik, što zbog načina pisanja koji pomalo podsjeća na Marqueza, a koji se, meni osobno, jako sviđa. Svako od 12 poglavlja na koliko je ovaj roman podijeljen započinje s posebnim receptom, koji romanu daju tu dodatnu notu zanimljivosti, a i - začinjenosti. Doduše, ove recepte nećete baš lako sami rekreirati kod kuće, budući da su neki od sastojaka prilično egzotični i - čak bih rekla - i sami pomalo magični, ali svejedno ih je zanimljivo upoznati.

Tita i ostale žene iz njene obitelji primjeri su snažnih žena kojima život ipak ne ispadne uvijek onako kako su one to zamislile. Sve one imaju i svoje dobre i loše strane, ali sve su strastvene u svojim željama i razmišljanjima. Ono što mi u ovoj priči 'ne drži vodu', da tako kažem, je ta ideja ljubavi na prvi pogled, u čije postojanje naprosto ne vjerujem. Možda samo zato jer sam vječni cinik, tko zna? Također, odabranik Titinog srca - Pedro - tako je loš odabir! Pedro je slabić, povodljiv, cendrav, ponaša se kao malo dijete i doista mi nije jasno što to, zaboga, Tita u njemu pronalazi. A opet, možda je upravo to stvar kod ljubavi na prvi pogled: zaljubiš se i već je gotovo, kakva osoba ispadne kasnije, nakon što ju upoznaš, više nije bitno, jer je tvoje srce već njegovo bez obzira na sve. Ili? Ne znam.

"Moja je baka imala vrlo zanimljivu teoriju. Govorila je da se svi rađamo s kutijom šibica u sebi, ali da ih ne možemo uvijek upaliti sami jer trebamo kisik i svijeću. Samo što u tom slučaju kisik mora doći od daha ljubljene osobe; kao svijeća može poslužiti bilo kakva vrsta hrane, glazba, milovanje, riječ ili zvuk koji će aktivirati detonator i tako zapaliti jednu od šibica. U nama će se stvoriti ugodna toplina koja će u tijeku vremena malo – pomalo nestajati sve dok se ne pothrani velika eksplozija. Svatko, da bi mogao živjeti, mora otkriti svoje detonatore jer izgaranje do kojega dolazi kad se jedan od njih zapali, hrani dušu energijom. Drugim riječima, to izgaranje predstavlja hranu. Ako čovjek ne otkrije na vrijeme svoje detonatore, kutija šibica se navlaži i on nikada više ne uspije zapaliti jednu od tih šibica. Kad se takvo što dogodi, duša pobjegne iz tijela, bezglavo luta najdubljom tminom pokušavajući uzalud pronaći sebi hranu i ne shvaćajući da joj jedino to tijelo, koje je ostavila goloruko i hladno, može priskrbiti."

Kad sve zbrojim i oduzmem, ovaj je roman za mene poput šalice vruće čokolade, smiješane od raznih egzotičnih sastojaka. Svaki gutljaj je drugačiji, neki mi pašu, neki baš i ne, ali spremna sam ispiti ovaj napitak do kraja. Kušajte ga i vi, pa vidite koje ćete sve okuse u njemu pronaći.

____________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/37M7yzm

LASTAVIČJA KULA, Andrzej Sapkowski

Izdavač: Egmont Hrvatska, 2020.

6. knjiga Sage o Vješcu

[polj.Wieża Jaskółki]

Prijevod: Mladen Martić

Epska priča o bjelokosom vješcu Geraltu i kraljevni Ciri, predodređenom mu djetetu, bliži se kraju.

U petoj smo knjizi Sage o vješcu pratili uglavnom Geralta, uz tek poneku naznaku Ciri, dok se u ovoj knjizi ti omjeri izokreću. Na samom početku Ciri nalazimo u kolibi pustinjaka Vysogote, koji o njoj skrbi nakon nevolja koje su je zadesile, a Ciri mu priča svoju priču - što joj se dogodilo i kako je dospjela ovdje gdje je sad. No, cijelo vrijeme koje provodi pričajući, Ciri se polako sprema nastaviti svoj put i susresti svoju sudbinu - čak i ako to, isprva, ni sama još ne zna.

Prateći Cirine dogodovštine, priča neprekidno skače iz sadašnjosti u prošlost, i obrnuto, a, uz samu Ciri, priču pratimo iz mnogih kuteva gledanja, preko različitih likova. Ono što je već načeo u ranijim nastavcima - uvodeći višestruke poglede na centralnu priču, prebacujući lopticu pripovjedača od jednog do drugog lika, pokojeg glavnog, pokojog sporednog, pokojeg tek epizodnog; u ovoj knjizi Sapkowski dovodi do savršenstva. Iako se, što se same radnje tiče, baš kao i u prethodnoj knjizi, ovdje ne događa mnogo toga, različitim perspektivama i dinamikom izmjene tih perspektiva i sama radnja postaje vrlo dinamična te se priča jako brzo čita. A i uživa se u tome. :)

Ovdje nam se otkrivaju neke pozadinske priče u koje smo se ranije uspjeli tek naluknuti, te doznajemo mnoge pojedinosti - o Cirinom bijegu s Thanedda, npr., o sudbini njenih roditelja, o ulogama različitih likova koji su kroz priču svojedobno prošli, a čiji se komadići vlastitih priča tek sada počinju savršeno uklapati u cjelinu.

I Geralt je tu, dakako, iako možda manje prisutan no u ranijim knjigama. Yennefer također, kao i svi drugi do sada mi (a vjerujem i vama) već strašno srcu prirasli likovi.

Postoji li doista Lastavičja kula i je li ona cilj na kojem završava Cirin put? Mnogi će vam reći da je ona samo legenda, hrpa beznačajnog kamenja. Ako i postoji, sigurno više nije funkcionalna. Ona je mit. Uzaludno traćenje vremena. Navikli ste dosada, baš kao i ja, da s Ciri nikada ništa nije onako kako se čini. Da je sama Ciri puno više od svega što se o njoj zna i govori. Tako da nije nikakav spoiler, niti bi trebalo biti ikakvo iznenađenje da je Ciri sposobna tu legendarnu kulu pronaći. Ali, što će je ondje dočekati, u kojem obliku i kamo će je odvesti? Saznat ćete čitajući. (Ili barem donekle saznati. ;))

Kako mi se doista sviđa i Netflixova serija snimljena prema ovoj sagi, uhvatila sam se kako često pomišljam: "baš me zanima kako će ova scena izgledati na ekranu". U dobrom smislu, dakako. Budući da tek iščekujemo drugu sezonu serije, to je nešto za radovati se, budući da ova knjiška saga i prebrzo dolazi svome kraju. Nakon ove, ostala je još samo jedna stepenica koju treba prijeći. Već sam krenula s čitanjem, i - onaj osjećaj kad želiš doći do kraja, ali ipak ne želiš da nešto završi? U potpunosti je stvaran. I cijelo vrijeme prisutan.

_______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3mBFXXY

VATRENO KRŠTENJE, Andrzej Sapkowski

Izdavač: Egmont, 2020. 

5. knjiga Sage o Vješcu

[polj. Chrzest ognia]

Prijevod: Mladen Martić

"U vatri koju zapalite i sami ćete izgorjeti.
Vatra čisti. I krijepi. Valja proći kroz nju. Aenyell'haell, ell'ea, sor'ca? Po vašemu: vatreno krštenje."

Nakon burnih događaja na otoku Thaneddu, s kojima je završila prethodna knjiga, družina koju su činili Geralt, Ciri i Yennefer razdvojila se na razne strane svijeta. Ozlijeđen, Geralt se polagano liječi u Brokilonu, mrzeći ovaj 'polagani' dio i želeći što prije pronaći Ciri. Vijesti o Ciri nisu baš dobre, budući da se posvuda priča kako se mlada kraljevna nalazi na dvoru cara Emhyra, u srcu Nilfgaarda, gdje ima uskoro postati Nilfgaardskom caricom. Koliko su te vijesti točne, Geralt nikako ne može znati, ali ga i one i snovi koje sve češće sanja, a tiču se Ciri, primoraju da se otputi na opasan put prema jugu, kako bi ju pronašao. Na tom putu pridružit će mu se vjerni Maslačak, kao i još nekolicina manje ili više dragih mu suputnika.

A gdje je u svemu ovome Yennefer, pitate se? Ah, to je dobro pitanje i ova knjiga dat će vam na njega još bolji odgovor, ali suzdržat ću se od spominjanja istog, da vam ne upropastim (još) poneku dozu iznenađenja. :)

Radnja ovog, petog nastavka Sage, bavi se najvećim dijelom Geraltovim putovanjem na jug, ponekom epizodom u kojoj nakratko vidimo Ciri, te otkrivanjem zanimljivog plana čarobnica koje su uspjele izbjeći smrt na Thaneddu. Radnja se, poput Geraltovog putovanja, ovdje odvija dosta sporo, što ipak ne znači da nije zanimljiva, dapače. Dugo i sumorno putovanje kroz ratom pogođena područja krate duhoviti dijalozi šarolike družbe likova u kojoj se nalazi i sam Geralt, kao i zanimljivih likova na koje ova družba na svom putovanju nailazi. Dodatno je zanimljivo i to (a i komično), koliko se puta i u kolikoj mjeri Geralt uporno pokušava riješiti svoje družbe, tj. odvratiti ih od nauma da ga prate, čineći to na njemu svojstven mrk i otresit način, a sve s ciljem kako bi ih poštedio nepotrebne opasnosti i izgledne pogibelji.

"Savjeti su ti suvišni, saveznici su ti suvišni, bez sudrugova ćeš se također snaći na putu. Jer cilj je tvojega puta osoban i privatan, štoviše, narav cilja zahtijeva da ga ostvariš sam, osobno. Rizik, pogibelj, napor, borba s dvojbama, moraju opteretiti samo i isključivo tebe. Jer su sve to djelići ispaštanja, iskupljenja krivnje, koje želiš postići. To je, rekao bih, vatreno krštenje. Proći ćeš kroz vatru koja peče, ali i čisti. Sam, bez ikoga. Jer kada bi te netko u tome podržao, pomogao ti, uzeo bi na sebe makar djelić toga vatrenog krštenja, te boli, toga ispaštanja, pa te samim time i osiromašio. Lišio te dijela pokore koja mu pripada za sudioništvo, a koja je isključivo tvoja pokora. Isključivo ti moraš isplatiti dug, ne želiš ga plaćati zadužujući se istodobno kod drugih vjerovnika. Razmišljam li logično?"

Naravno, ako ste u prethodnim knjigama imalo upoznali Maslačka i drugove na kakve Geralt obično nailazi, tada znate i da nema toga što Geralt može reći ili učiniti, a da njegove prijatelje odvrati od nakane da mu pomognu.

Hence, the fellowship potrage za Ciri. :D

"'U lijepoj sam se družbi našao', nastavio je Geralt vrteći glavom. 'Braća po oružju! Družina junaka! Ništa, da sjedneš i plačeš. Stihoklepac s lutnjom. Divlja i jezičava pola žena, a pola drijada. Vampir koji će uskoro razmijeniti petu stotku. I prokleti Nilfgaarđanin koji se inati da nije Nilfgaarđanin.'

'A na čelu družbe vještac koji boluje od grizodušja, bespomoćnosti i nemogućnosti donošenja odluka.', spokojno je završio Regis. 'Zbilja, predlažem da putujemo incognito kako ne bismo izazivali senzaciju.'

'I smijeh', dodala je Milva."

Naslovno vatreno krštenje u ovom romanu predstavlja prepreku koju će, ne jednom, i Geralt i njegovi kompanjoni morati prijeći na putu do svog cilja. S time da, navedeni cilj, ispočetka jasan, sve je manje jasan kako radnja dalje odmiče. Šarolika družina koju je Geralt oko sebe (ne svojom voljom) okupio, zabavno je društvo sjajnih suputnika na ovom čitalačkom putu, petoj postaji puta kroz Sagu. U njihovom društvu, romanu i prebrzo dođe kraj.

A na tom kraju doista ne nedostaje dodatnih uzbuđenja, a saznajemo čak i zanimljivu zgodu o tome kako je Geralt iz Rivije zapravo (p)ostao Geralt iz Rivije. Sudbina, čini se, doista djeluje na neki svoj zagonetan način. Geraltova pogotovo. Slijedi vidjeti što mu je sudbina pripremila u posljednje dvije knjige.

__________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2URJzIO

PRIČA O JEDNOJ OBITELJI, Rosa Ventrella

Izdavač: Koncept izdavaštvo, 2020.

[tal. Storia di una famiglia perbene]

Prijevod: Ana Katana

 

"Ljubitelji 'Napuljske tetralogije' Elene Ferrante uživat će u dojmljivoj obiteljskoj sagi priznate talijanske autorice Rose Ventrelle o borbi ustrajne mlade žene protiv učmale sredine."

Kada je jedna knjiga ovako predstavljena, u usporedbi s drugom - a ta je druga, meni barem, genijalna! - obično na kraju ispadne da se radi o jednoj od dvije stvari: ili je usporedba u potpunosti pogođena ili je pak potpuni promašaj. Nema sredine.

Srećom po mene, Rosa Ventrella doista je, po načinu na koji piše i pričama koje nam donosi, nalik Eleni Ferrante.

Nije Napulj, nego stari dio Barija, i nisu Elena i Lila, već Maria - sama Maria, tek povremeno u prijateljstvu s Micheleom s kojim joj ionako ne daju družiti se, budući da on potječe iz zle obitelji Beskrvnih, kriminalaca i lopova.

Maria odrasta u siromašnoj četvrti Barija, vječno sama i drugačija, "sitna i smeđa poput zrele šljive. Kako sam rasla, divlje crte mojeg lica postajale su sve izraženije i s godinama sam se, i u dobrom i u lošem smislu, počela jako razlikovati od ostalih djevojčica iz susjedstva."

Uz plašljivu majku i nasilnog oca, te dvojicu braće od kojih je jedan naumio krenuti očevim stopama, a drugi što prije pobjeći i osamostaliti se, Maria odrasta pomalo izopćena, vječno na oprezu zbog očevih olujnih raspoloženja, nepredvidivih poput olujnog vremena. Druga djeca ju često zadirkuju i rugaju joj se, koristeći se nadimkom 'Zlo sjeme', kojeg je Mariji nadjenula vlastita baka.

Michele Beskrvni Marijin je jedini prijatelj i jedina osoba kojoj se može povjeriti, iako i to zna biti jako teško budući da joj otac zabranjuje da se s njime druži. Nekako, njihovo će prijateljstvo uspjeti preživjeti i vrijeme i razdvojenost, a Michele će se pokazati kao prava suprotnost onoga što većini ljudi Beskrvni predstavljaju. Na Micheleu je Ventrella možda i najbolje opisala koliku ulogu mišljenje društva o nečijoj obitelji ima na stvaranje mišljenja o toj osobi kao pojedincu. S kim si, takav si. To je način na koji ovo društvo (a i većina drugih) funkcionira.

Marijinu priču pratimo podijeljenu u manje cjeline, koje postupno obuhvaćaju čitav njen život: djetinjstvo, mladost, sazrijevanje i odrastanje. Maria je uvijek bila drugačija, uvijek sama sa svojim snovima o nekom drugom, boljem životu, negdje drugdje. Izlaz iz ovog života u kojem se osjeća zarobljenom Maria vidi u učenju i obrazovanju, a kada nema prijatelja s kojima bi se družila, Maria dane provodi u društvu knjiga.

Ono što je u ovoj knjizi sjajno opisano - na primjeru Marije - je zapravo sam život. Njegovi usponi, padovi, njegov tok; tragedije, uspomene, male pobjede, mali koraci prema nečemu boljem i sretnijem; sreća, tuga, jad; sve je ovdje ispremiješano u šarolikoj slici života u jednom siromašnom talijanskom rajonu. A ono što, čitajući, otkrivamo je to da nadimak 'Zlo sjeme', koji se ispočetka čini pogrdnim i ružnim, zapravo samo označava Marijinu različitost, i to ponekad na najbolji mogući način.

'Zlo sjeme' nije nužno zlo - samo drugačije. To je ono sjeme koje se ne boji otrgnuti iz društveno mu nametnutih okvira, koje nema straha od pada iz poznatog mu gnijezda i leta u nepoznato. Rekla bih da je u ovoj knjizi nadimak 'Zlo sjeme' jednostavno sinonim za snažnu ženu, onu koja sanja o boljoj budućnosti i ne boji se učiniti sve što može da tu budućnost jednoga dana i dostigne.

Oduševila me ova priča, oduševio me stil pisanja Rose Ventrelle, baš kao što me svojedobno oduševila i Elena Ferrante. Usporedba ovih dviju spisateljica navedena na početku, po mom mišljenju, itekako stoji. Stoga, ako ste ljubitelj, provjerite jesam li u pravu. Nadam se da ćete se oduševiti jednako kao i ja.

________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2IcfYXE

ODMOR, T.M. Logan

Izdavač: Stilus knjiga, 2020.

[eng. The holiday]

Prijevod: Andrea Marić

Nakon tri pročitana romana, od kojih mi je svaki malo bolji od prethodnog, mogu reći da se T.M. Logan kod mene ukorijenio kao pisac psiholoških trilera čiji ću svaki novi roman - doslovce - progutati.

Za razliku od 'Laži' i '29 sekundi', koji su više nalik klasičnim fast-pacing trilerima, iako se također bave obiteljskim odnosima, Loganov treći roman - 'Odmor' - radnjom je malo sporiji, puno više obiteljski nego triler nabijen akcijom.

Ovaj roman prati četiri prijateljice i njihove obitelji (u biti, tri obitelji i jednu single prijateljicu), koje su se zaputile na tradicionalan zajednički odmor. No, tek što su svi stigli, i krenuli raspakiravati stvari, već vidimo da svaka od ovih obitelji krije neke svoje obiteljske tajne i razmirice.

Tu je, prije svega, Kate, s kojom započinjemo ovu priču. Kate se na odmor zaputila u nadi da će izgladiti napetost koja u posljednje vrijeme vlada između nje i njenog supruga, a koja izvire iz tajnovitih poruka koje on neprestano šalje mobitelom. Kome? Kate ne zna zasigurno, ali uskoro počne sumnjati da se radi o jednoj od njezinih prijateljica, jednoj od ostale tri žene s kojima provodi ovaj odmor.

Kateina priča okosnica je radnje, ali kako upoznajemo i ostale likove, saznajemo da svaka od ovih obitelji i svaka od ostale tri prijateljice - Rowan, Jennifer i Izzy - ima neke svoje tajne i sumnje. Jedna ima tajnu ljubav, jednu muž sumnjiči za prevaru, jedna se pretjerano zaštitinički odnosi prema sinovima i zatvara oči pred njihovim delinkventnim ponašanjem, uvijek spremna izmisliti logično objašnjenje za svaki njihov ispad. Sve ove naizgled nepovezane tajne i sumnje T.M. Logan uspjet će na najnepredvidiviji mogući način povezati i time nam otkriti još strašnije tajne, tajne zbog kojih su neki od ove grupe ljudi koja zajedno ljetuje, spremni i ubiti.

Iako je dosta sporiji u usporedbi s prva dva romana, ovaj mi je Loganov roman najbolji do sad. Obiteljske odnose i odnose između pojedinih likova Logan je ovdje detaljno razradio, dajući nam uvid u podsvijest svakog od likova, ma koliko nam se neki od njih u početku činili beznačajnima za radnju. Sumnja je dodatan lik u čitavoj ovoj priči, vječno prisutna, vjerno prateći svakog pojedinog lika i stvarajući napetost u naizgled bezazlenim situacijama.

Pitanje koje nam ovaj triler, naposlijetku, postavlja je ovo: Koliko daleko smo spremni ići da bi zaštitili vlastitu obitelj i one koje volimo? Jesmo li spremni na sve? Zločin? Ubojstvo?

Pa, neki od ovih likova itekako jesu.

Odličan, odličan triler, možda čak jedan od najboljih koje sam pročitala ove godine. Odličan je za čitanje na odmoru, a odličan je i sam kao odmor od dosadne svakodnevice. Možda ga samo nemojte ponijeti sa sobom ako se spremate na zajednički odmor s prijateljima za koje gajite određene sumnje. Da ne bi dobili kojekakve ideje. ;) (Zafrkavam se, ponesite ga i tad!)

______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3lbSlNA