ČITAM TE KAO KNJIGU, Emily Henry

Izdavač: Egmont, 2022.

[eng. Book lovers]

Prijevod: Tanja Jelinić

Čitala sam ovu knjigu u nekoj fazi svog života u kojoj sam - u smislu romantičnih odnosa - bila u totalnom raspadu sistema i, iskreno, tako umorna od svega (romantičnog, jel). Pa se nekako poklopilo da mi se s Norom, glavnom junakinjom ovog romana, bilo savršeno lako poistovjetiti (ne doslovno, ali u nekim glavnim crtama, ajmo reći). Možda mi je zato bila draža nego što bi mi bila da sam je upoznala u neko drugo vrijeme, ali eto, tako se poklopilo.

Nora Stephens uspješna je književna agentica koja u stvarnom životu predstavlja stereotip tipične gradske cure i karijeristice - onaj tip žene koju u romantičnim filmovima dečki ostave zbog 'djevojke iz susjedstva', što bi bilo pomalo smiješno da nije činjenice da se Nori to doista i dogodilo - i to sa doslovno svakim dečkom s kojim je izlazila.

Norina sestra Libby smatra da bi Nora bila puno sretnija u ljubavi i u životu kada bi i sama isprobala doživljaj zaljubljivanja u 'dečka iz susjedstva', a gdje drugdje bi to bilo bolje ostvariti nego u tipičnom malom gradu, jednom od onih u kojima se radnje romantičnih filmova tipično događaju. Sestrinsko putovanje zamišljeno je tako da potpuno preobrazi Noru i odmakne ju od svih onih stvari o kojima je ovisna, ali Nori se prilično teško posve odmaknuti od posla i (još teže) svog karaktera. Pogotovo kad prva osoba na koju na putovanju naleti bude Charlie Lastra - kolega iz velikog grada, osorni književni urednik kojeg jedva može smisliti, ali koji se pokaže kao puno sličniji joj nego što je mogla zamisliti.

I evo nas u klasičnoj enemies-to-lovers romantičnoj komediji. Ali - jako dobroj, da znate.

Čitajući ovu knjigu, imala sam dojam da i ona mene čita kao knjigu, jer se moj i Norin pogled na veze dosta poklapao.

"Gledala sam prijatelje koji su bili u vezama kako pristaju na kompromis za kompromisom, kako se uvlače u sebe i postaju sve manji sve dok nisu postali samo dio cjeline, sve dok sve njihove priče nisu počele dolaziti iz prošlosti, a njihove profesionalne ambicije, njihove prijatelje i njihove stanove zamijenile naše ambicije, naši prijatelji, naš stan. Poluživoti koji su im mogli biti oduzeti bez imalo upozorenja."

Dok za svoj to (još) ne mogu reći, Norin se pogled na veze, kako sve više upoznaje Charlieja i shvaća neke stvari, s vremenom izmijeni. Charlie i Nora karakterno su vrlo slični, zbog čega si savršeno pristaju. Oboje su skeptični i rezervirani, vole i ne vole iste stvari, a kada su zajedno, stranice pršte od dobre i prilično zabavne komunikacije, sarkastičnih dosjetki i romantične napetosti. Vidite odmah da su njih dvoje totalno jedno za drugo, ali, naravno, bit će tu još par zavrzlama i prepreka prije nego što i oni sami to shvate. :)

Ono što je fora je i to što se dobar dio romana vrti oko knjiga, a dobar se dio radnje odvija i u jednoj knjižari - dodatan užitak za sve nas knjigoljupce. :)

"Postoji li išta bolje od ledene kave i knjižare na sunčani dan? Mislim, osim vruće kave i knjižare na kišni dan."

Moram priznati da me sami likovi na početku nisu baš oduševili, ali što sam ih više upoznavala, to su mi bili sve draži. A osim same romantične priče, fokus ove knjige je i na sestrinskom i obiteljskom odnosu, koji se isto nađe u raznim iskušenjima - i na razne ih načine uspije prevladati.

"Nekada, čak i kad započneš s posljednjom stranicom i misliš da znaš sve, knjiga nađe načina da te iznenadi."

Emily Henry uzela je dvoje posve netipičnih likova za romantične komedije - par ciničnih, zatvorenih i ne osobito likeable likova - i natjerala me da ih zavolim. I to toliko da mi se nije bilo drago prestati s njima družiti.

"Ova knjiga, ovaj posao, ovo putovanje, ovi beskrajni razgovori koji traju danima. Želim da to potraje, a moram znati kako završava. Želim s time završiti, a treba mi da se nastavi zauvijek."

Ovo je zapravo knjiga o ljubiteljima knjiga, koji se zaljubljuju uz knjige, namijenjena ljubiteljima knjiga. Pun pogodak - čak i kada ju, kao u mom slučaju, čitate baš nimalo romantično raspoloženi.

_______________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/citam-te-kao-knjigu/

MILOSTI, Kiran Millwood Hargrave

Izdavač: Mozaik knjiga, 2023.

[eng. The Mercies] 

Prijevod: Sanja Ščibajlo

Stvarna oluja - oluja nad olujama, kako se o njoj pričalo - opustošila je ribarski gradić Vardø na obali Norveške 1617. godine i u smrt odvela gotovo sve njegove muške žitelje. Za ovaj prirodni fenomen vrlo su brzo okrivljene žene Vardøa (ne sve, naravno, samo one nepodobne), uz optužbe vještičarenja. Suđenja koja su uslijedila bila su okrutna i brutalna, a kazne za žene proglašene vješticama još okrutnije i brutalnije.

Prvi roman za odrasle Kiran Millwood Hargrave inspiraciju je izvukao upravo iz ovih povijesnih događaja, uzevši oluju i suđenja kao početnu i krajnju točku priče, dok je samu priču usmjerio na živote žena u Vardøu i njihovu borbu za preživljavanjem - i surovih životnih uvjeta, i hajke muškaraca koji ih pod svaku cijenu žele kazniti i u njima zatrti svaku iskru neovisnosti i slobode.

Priča prati dvije žene: Maren, odraslu u Vardøu, koja je u oluji izgubila oca, brata i zaručnika; te Ursu, novopečenu suprugu novopečenog predstavnika vlasti u Vardøu, koja surovost života u ovom tmurnom gradiću nije mogla ni sanjati kada je pristala udati se i preseliti se onamo iz Bergena.

Neovisnu Maren guši život uz sve zloćudniju majku i potpuno nezainteresiranu šogoricu, dok preplašenu Ursu sve više šokira njen novi život i uloga supruge. Dvije žene će jedna u drugoj naći ne samo prijateljicu, nego i utjehu, snagu, potporu i ljubav.

I dok dio žena u Vardøu samo želi preživjeti i ostati slobodne od konstantnih nametanja vjere i načina za koje crkva misli da su ispravni, drugi dio žena, zajedno sa poslanikom i ostalim muškarcima koji su s njim došli provoditi pravdu iz obližnjeg dvorca, ne preza ni od čega da svoje sunarodnjakinje osudi na smrt. I to samo zbog toga što im se neka od njih zamjerila - svojim ponašanjem, načinom odijevanja, ili pak porijeklom i običajima.

"Mislila je da je vidjela najgore što se može vidjeti u toj luci, da se ništa ne može usporediti s opakošću one oluje. Ali sada zna kako je bila glupa kada je vjerovala da zlo postoji samo ondje, na pučini. Bilo je ovdje, među njima, hodalo na dvije noge, izričući osudu ljudskim jezikom."

Posebna pozornost u ovom romanu skrenuta je na problem naroda Sami, autohtonog naroda koji naseljava sjeverna područja Finske, Švedske i Norveške, a čiji su običaji (i više od toga vjerojatno zemlja!) smetali crkvenjacima i samoprozvanim utjerivačima ispravnosti. Neki se pripadnici ovog naroda i dan danas bore s diskriminacijom i oduzimanjem prava, iako su puno postigli da im se autohtoni status i običaji međunarodno priznaju i da ih se uključi u zajednicu.

Ljudska zloba ono je što je u ovom romanu fenomenalno opisano, a ono što je tužno je to da ista ta zloba i dalje živi - možda ne u obliku progona vještica, ali ima načina da se i danas probije i ugnjetava sve one koje smatra previše drugačijima, previše neovisnima, previše slobodnima. Posebno kad se radi o ženama.

Za okrivljene žene Vardøa, u ovom romanu, nažalost, nema milosti, no njihova snaga, prkos (pogotovo kod fenomenalne Kirsten) i borba nešto su što inspirira i zadivljuje, bez obzira na konačan ishod njihove životne priče.

Iskreno, početak romana me malo mučio, dok nisam pohvatala konce i ufurala se u priču, koja nije brza i nije baš ispunjena događajima, ali jako je zanimljiva i baš sam uživala čitajući je. Neće se svidjeti svima, pogotovo ako niste fan sporih radnji i priča u kojima ima puno atmosfere i nekakve melankolije (ne znam kako bih to bolje opisala). Usporedila bih ovaj roman s Eseškom zmijom, ili možda Nijemim pratiteljima, u smislu atmosfere i brzine odvijanja radnje, pa ako vam se neka od ovih knjiga svidjela (kao što meni jest), izgledno je da će i ova. Meni doista jest. 

__________________________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/milosti/

TRAGOM MJESECA, James Norbury

Izdavač: Stilus, 2024.

[eng. Following the Moon]

Prijevod: Lara Furlan Zaborac 

Veliki Panda i Sićušni Zmaj naučili su nas vidjeti ljepotu prijateljstva i doživljavati čaroliju u svakodnevici jednostavnih i običnih stvari svijeta oko nas. Naučili su nas i kako se nositi s promjenama u životu, nastavljajući uživati u malim radostima koje život sa sobom nosi. Jedan nas je Mačak, pak, uz pomoć razigranog Mačića, naučio filozofiji zena, čaroliji bivanja u trenutku i svjesnosti svih tih malih trenutaka od kojih nam se život sastoji, a koji nam često samo prođu nezamijećeno.

Svi ovi divni učitelji sada su mjesto ustupili jednom malenom psiću - Amayi, i jednom mudrom Vuku.

Priča o ovo dvoje prijatelja započinje Amayinom potragom za roditeljima, od kojih se odvojila tijekom jedne oluje. Lutajući naokolo, Amaya je naišla na čopor vukova, ne baš prijateljski nastrojenih, od čijih ju je ralja uspio spasiti ostarjeli vođa čopora. Stari Vuk, ni sam ne shvaćajući točno zašto je učinio to što je učinio, izuzev osjećaja da je učiniti to bilo jedino ispravno, odluči pomoći Amayi u njenoj potrazi i pratiti ju na njenom putu. Barem onoliko koliko može.

Naporan put preko planinskih prijevoja, kroz mračne šume i zaleđene vodopade, dvoje će suputnika provesti kroz mnoga iskušenja i opasnosti. Cilj tog puta često će im izmaći iz vida, zbog čega će Amaya očajavati i gubiti nadu, ali Vuk će uvijek biti tu da ju podsjeti da ništa nije izgubljeno sve dok se još trudiš i da je tvoj put uvijek tu, čak i ako ga ponekad ne vidiš jasno.

 

Priča o izgubljenom psiću i mudrom Vuku koji psiću odluči pomoći priča je o nesebičnom pružanju ruke nekome tko je u nevolji, priča o prijateljstvu, snazi i pomaganju drugima, ali je to i priča o prolaznosti, gubitku i smrti.

Smrt je prirodan dio života, ali bol koja uz nju uvijek ide ruku pod ruku, čini ju jako strašnim i teškim iskustvom. Iako tužna, ova priča uspijeva dočarati nam smrt kao nešto što nije samo strašno i crno, nego nešto s čim se moguće nositi, a rekla bih da je čak možda uspjela i opisati ju s određenom dozom ljepote i smirenosti, prihvaćanja bez obzira na bol koja je i dalje prisutna.

Filozofija prisutnosti u trenutku i proživljavanja svega onoga lijepoga u životu, čak i u teškim trenucima, koja je prisutna u svakoj knjizi Jamesa Norburya, prisutna je i ovdje, baš kao i njegove predivne ilustracije, koje svaku knjigu čine doista čarobnom. Svatko se u životu nekad izgubi i skrene s puta, ali bitno je samo nastaviti dalje, čak i kad je teško. A kada trag kojim idemo postane nejasan, treba vjerovati da ćemo ga s vremenom opet uspjeti jasno vidjeti, i nastaviti ga slijediti, dok nas ne odvede baš tamo gdje trebamo biti.

"'Postoje trenuci', nastavio je Mačak, 'u kojima smo učinili sve što možemo. Tada moramo naučiti odmaknuti se i dopustiti svemiru da djeluje u svoj svojoj nedokučivoj čudesnosti.'"

_______________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/tragom-mjeseca/ 

ČETVRTO KRILO, Rebecca Yarros

Izdavač: Fokus, 2023.

1. knjiga Empyrean serijala

[eng. The Fourth Wing]

Prijevod: Anja Franjić

Kad je ogroman hype oko neke knjige, kao što je to bio slučaj i s ovom, ne znam više što očekivati. Nekad se priklonim hypeu, nekad se razočaram. Ova je knjiga u startu ipak imala jedan plus koji kod mene uvijek pali, a to su - zmajevi. :) E sad, kad bismo pobrisali zmajeve iz priče, ne znam bi li mi se svidjela ovoliko koliko jest, ali to onda ne bi ni bila ista priča, pa nema smisla o tome ni razmišljati.

Long story short: da, svidjela mi se. :)

Priča prati Violet Sorrengail, sitnu i krhku djevojku koja se čitav život obučavala za Kvadrant pisara, no majka (opaka vojna generalica) ju natjera da se prijavi u Kvadrant jahača, kao njeni stariji sestra i brat. Jahača zmajeva, jel. Sva djeca u Navarreu, kraljevstvu u kojem se radnja odvija, naime, školuju se tako da odabiru jedan od Kvadranata, tj. jedno od zanimanja koje pripada pojedinom Kvadrantu. Problem kod Kvadranta jahača je taj što je to jedini Kvadrant u kojem postoji mogućnost da kadeti umru, i to vrlo groznom i nasilnom smrću, a postotak onih koji svake godine umiru prilično je velik. Čak i nakon školovanja, budući da je Navarre u vječnom ratu s neprijateljima izvana, a kadeti i njihovi zmajevi automatski bivaju pridruženi vojsci, opasnost od iznenadne i nasilne smrti za jednog jahača nikada ne prestaje.

Zbog svoje veličine i građe Violet je u ozbiljnom zaostatku za ostalim kadetima, ali uspije preživjeti opasni inicijalni test i biva dodijeljena odredu Četvrtog krila. Tu nastaju dodatni problemi, budući da je vođa Četvrtog krila, Xanden Riorson, sin pobunjenika kojeg je pogubila upravo Violetina majka, što znači da bi ju vrlo vjerojatno najradije vidio mrtvu. No, kako obuka odmiče, Violet shvaća da stvari u ovom kraljevstvu nisu baš tako crno-bijele kakvima ih se predstavlja, a granice između prijatelja i neprijatelja sve su samo ne jasno određene.

Ovaj je roman određeni miks 'Žara u pepelu', 'Igara gladi' i 'Različite'. Imamo vojno društvo, poput onog u serijalu Sabaae Tahir, bespoštedne borbe kadeta nalik onima u serijalu Suzanne Collins te frakcijsku podijeljenost nalik na onu u serijalu Veronice Roth. A, kao što je to uvijek u apsolutno svim YA fantasy romanima, imamo i nezaobilaznu romansu, ovog puta u stilu enemies-to-lovers, što vam bude jasno već od prvog susreta Violet i Xadena.

Radnja je zanimljiva, fantasy svijet Rebecce Yarros odlično je zamišljen, ima tu puno tajni, prevara, sukoba i obrata koji sve skupa dodatno začine, a čak je i slow burn romansa glavnih likova prilično dobra. Šteta što sva ta napetost, koja se između Violet i Xadena neprestano nakuplja, kasnije rezultira jednom smiješno lošom scenom seksa, koju prati i salva nevjerojatno bedastog dirty talka. (Inače, ta me spicy scena zaskočila prilikom vožnje tramvajem, ali umjesto da mi bude vruće od začinjenosti same scene, vruće mi je bilo od neugode koliko je loša. No, bar je bilo smiješno. :D)

A zmajevi? Zmajevi su onaj jako dobar dio priče, koji me u tom smislu malo podsjetio i na 'Eragona', a način odabira jahača, pak, vrlo je nalik na onaj iz serije 'House of dragon'. Zmajevi su veličanstveni, jako su fora i sjajno su opisani, baš kao i magija koja ih obavija i koju njihovi jahači kanaliziraju. Jednostavno, sve je bolje kad su zmajevi uključeni u priču.

Neke dijelove priče i načine na koji se radnja razvila sam očekivala, dok su me neki baš iznenadili. Svidjela mi se, kraj pogotovo - ima onaj wow moment i tjera te da opsesivno nastaviš čitati iduće nastavke. Što i planiram, što prije. :)

______________________________________________

Kako do knjige: https://fokusnahit.com/proizvod/cetvrto-krilo/

DJEVOJKA KOJA JE GLEDALA ZVIJEZDE, Louise Nealon

Izdavač: Znanje, 2023.

[eng. Snowflake]

Prijevod: Maja Klarić 

Priča o djevojci koja s ujakom voli promatrati zvijezde i pričati priče priča je o odrastanju u ruralnoj sredini, strahu od (ne)uklapanja, prijateljstvu i obitelji.

Kroz centralni lik ove priče, Debbie, pratimo put sazrijevanja jedne djevojke koja je čitav život bila pomalo zaštićena u svojoj zoni komfora, svom životu na selu uz ekscentričnog ujaka i još ekscentričniju majku, gdje joj je sve bilo poznato. Debbien odlazak na sveučilište prati i njen strah od nepoznatog, od neuklapanja i neuspjeha, a više od svega i njen strah da će se u nekom trenu pretvoriti u svoju majku i da će i nju izludjeti jednake stvari koje izluđuju i njenu majku, a o kojima nitko u obitelji ne voli pričati, već ih radije ignoriraju i otpisuju kao lude.

Poput originalnog naslova ovog romana, Debbie je i sama poput snježne pahulje. Osjetljiva i neuhvatljiva, u vječnom strahu od rastapanja. Koliko se lako povezati s Debbie i njenim problemima u odrastanju i sazrijevanju, toliko je sama Debbie prilično antipatična, a takvi su i likovi koji je okružuju, njena obitelj i prijatelji. Svatko od njih osoba je na drugačiji način disfunkcionalna, a svi zajedno gravitiraju oko Debbie u jednako disfunkcionalnim odnosima, u kojima, uza sve to što me nanerviralo, ipak ima i neke ljepote.

Zanimljiva stvar u ovoj priči njen je pomalo nadnaravni, pomalo magični element, a to je sposobnost članova Debbiene obitelji da, na neki način, vide i prožive tuđe snove i sjećanja, u trenutku u kojem se odvijaju. Nije to baš neki dar, iako ima određenih dobrih strana, već više kletva koja tišti i Debbie i njenu majku, a dodatnu težinu svemu tome pridodaje činjenica da nitko o tome ne voli razgovarati i priznati da je uopće stvarno.

Još je stvari u ovom romanu o kojima ljudi u sredini u kojoj Debbie odrasta ne vole razgovarati, a koje uključuju nečiju borbu s ovisnošću, mentalne poteškoće, razgovore s psiholozima, i slično. Debbie odrasta u sredini u kojoj se stvari metu pod tepih i ignoriraju, umjesto da ih se pokuša riješiti, što ponekad rezultira tragičnim posljedicama.

"Da je Audrey šutjela i nastavila piti kod kuće, ljudi bi joj još slali djecu na sate klavira. Njezin je problem bio taj što je priznala da ima problem, a problem je imala s alkoholom, jedinim što svi vole."

Unatoč tome što nema neku radnju, i likove ponekad poželiš išamarati, u ovom romanu ima neke osobite ljepote i melankolije koja mi se doista svidjela, a dašak magije snova pridonosi tom dojmu. Likovi možda nisu nimalo simpatični, ali zato su vrlo stvarni, baš kao i problemi s kojima se nose. Lijep roman, nekako lagan, iako teme o kojima progovara to uopće nisu. Snowflake, doista.

"Nema načina da uloviš snježnu pahulju. A ja nisam upoznala nikoga tko je uspio uloviti san."

__________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/djevojka-koja-je-gledala-zvijezde/427962

KAD SMO VJEROVALI U SIRENE, Barbara O'Neal

Izdavač: Stilus, 2021. 

[eng. When we believed in mermaids]

Prijevod: Lidija Toman

"Bila sam tako usamljena, tako dugo."

Kada Kit Bianci jedne tople kalifornijske večeri na televizijskoj reportaži o požaru u jednom noćnom klubu na Novom Zelandu ugleda lice svoje sestre Josie, sestre koja je navodno mrtva već 15 godina, zapitat će se postoji li mogućnost da je Josie ipak živa, i krenuti na dalek put ne bi li saznala odgovor na to pitanje. A krenuvši ususret svojoj davno izgubljenoj sestri, krenut će ususret i uspomenama iz prošlosti i demonima koji ih prate, s kojima se dugo izbjegavala suočiti.

Usporedo prateći dvije sestre, priča koja se u ovom romanu razvija prava je obiteljska drama, ispunjena čitavim spletom emocija uhvaćenih u mrežu obiteljskih, romantičnih i sestrinskih odnosa. Prošlost koja iz priča dviju sestara izvire krcata je bolnim uspomenama, tragičnim događajima i ožiljcima koji ponekad izblijede, ali nikad ne nestanu.

"Ljudsko tijelo je delikatna, čudesna tvorevina. S jedne ga strane može slomiti najmanja sitnica, a s druge je pak strane neuništivo. Ali većina nas ipak uspijeva ostati na ovom planetu, u svojim tijelima, dobrih sedamdeset ili osamdeset godina, a putem svi gomilamo ožiljke od kojih svaki ima svoju priču. Posjeklina na čelu, kopča pojasa, žar cigare."

Odnos dviju sestara, Kit i Josie, u najmanju je ruku kompliciran, ali je također ispunjen i sestrinskom ljubavlju, kakvu malošto drugo može nadmašiti. Njihova obiteljska prošlost puna je boli i udaraca: zanemarivanja, zlostavljanja, ovisnosti, gubitka... Puno je toga kroz što su Kit i Josie prolazile odrastajući, a što nije bilo nimalo lako, kako za djevojčice koje su tada bile, tako i za žene koje su potom postale, noseći svoju bol sa sobom kamo god pošle. Svi odnosi s drugim ljudima u njihovim životima na neki su način obilježeni obiteljskim odnosima u kojima su sestre odrastale, kompliciranim ljubavima koje su vladale između članova njihove obitelji.

"Kako mu objasniti tako komplicirane ljubavi? Majka puši u kuhinji dok nam Dylan čita naglas, miris kave ispunjava zrak, sestra žvače krajeve kose, tata u drugoj prostoriji pjeva, zaokupljen nekakvim fizičkim zadatkom. 'Svi mi nedostaju. Možda mi nedostaje i ono dijete koje sam nekoć bila.'"

Unatoč svemu kroz što su prošle, Josie i Kit pronaći će svoj put do iskupljenja, do zaborava i oprosta, iako on neće biti lagan. Ono što je divno prikazano u ovom romanu je upravo to da ljudi, koliko god griješili u prošlosti, kroz što god prošli, uvijek imaju mogućnost popraviti stvari, zacijeliti stare rane i pronaći svoj mir. A oni najbliži ljudi tu su da u svemu tome budu podrška i potpora, što god da se dogodi.

Svidjela mi se ova lijepa obiteljska i sestrinska priča, dijelom čak i romantična, koja kroz sjećanja na vjerovanje u sirene vraća vjeru u - ljude.

_____________________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/kad-smo-vjerovali-u-sirene/

O ŽENAMA I SOLI, Gabriela Garcia

Izdavač: Znanje, 2022. 

[eng. Of women and salt]

Prijevod: Mirjana Valent

Kao što mu i sam naslov govori, ovaj je roman skup priča o ženama i soli. Soli, u smislu nečega što je začinilo njihove živote, ali ne nužno na dobar način.

Priče sedam žena protežu se kroz prostor i vrijeme, od nemirne Kube u jeku revolucije, kubanske tvornice duhana na kraju 19. stoljeća, do "američkog sna" moderne Floride, sivila deportacijskih centara Teksasa i života deportiranih imigranata u Meksiku danas.

Svaka od ovih sedam žena proživjela je drugačiji život, život od kojeg nam ovaj roman prikazuje tek pokoji komadić, ali i taj je komadić itekako dovoljan da upoznamo, shvatimo, suosjećamo s ovim ženama, divimo se njihovoj snazi i zapamtimo njihove priče. Jer, bez obzira na razdoblje u kojem se te priče odigravaju, i bez obzira na mjesto, one bi zapravo mogle biti priče bilo koje od nas - bezvremenske, s uvijek istim problemima s kojima se treba suočiti i prevladati ih, s uvijek istom soli koja po njima pada.

Nasilni muževi, obiteljsko zlostavljanje, borba s ovisnostima, siromaštvo... svaka žena u ovom romanu iskusila je drugačiji oblik stavljanja soli na ranu. I svaka je od njih od onoga što joj se dogodilo odlučila pobjeći na drugačiji način, neke manje, neke više uspješno. Ono što je ovdje posebno naglašeno su problemi ilegalne imigracije, potrage za boljim životom i straha od deportacije - nečega s čim se brojne žene svakodnevno susreću, od čega strepe i za što riskiraju živote, ponekad posve uzaludno i s tragičnim ishodom.

Povezane obiteljskim vezama i nasljeđem, sve su priče ovdje međusobno isprepletene, na razne načine. Generacije žena od 19. stoljeća do danas nastavljaju svoje priče jedna kroz drugu, prenoseći štafetu s majke na kćeri i obrnuto. Odnos majki i kćeri ovdje je posebno naglašen, i bit je ovog romana, bez obzira na to kakav taj odnos bio. Ponekad ispunjen šutnjom i zamjeranjem, ponekad ponosom i prihvaćanjem.

Priče o ženama i soli priče su o tragediji, snazi, životu, obitelji, teškoćama i borbi - sa sustavom, sa obiteljima, sa samima sobom. No one su više od svega priče o majkama i kćerima. Snažne, dirljive i pamtljive priče, koje definitivno treba pročitati. Moja preporuka.

__________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/o-zenama-i-soli/421325