KAKO ZAGRLITI DIKOBRAZA, Debbie Joffe Ellis

Stilus, 2025.

[eng. How to Hug a Porcupine: Easy Ways to Love the Difficult People in Your Life] 

Prijevod: Julijana Jurković   

Self-help literatura nije nešto što ću često odabrati za čitanje, no ponekad mi neka od ovih samopomoćnica zna privući pozornost. Nekad zbog teme, nekad zbog naslovnice, nekad jer me asocira na nešto iz vlastitog života s čim bi mi doista dobro došla pomoć ili bar samo malo više informacija.

Ova mi je knjiga na prvi pogled bila nekako slatka - i kratka, ali najviše me privukao ovaj naslovni dikobraz. Jednom su me nazvali dikobrazom, i to baš u smislu zagrljaja - tj. tvrdnje da mi se teško približiti. Iako se pojam dikobraza koji se odnosio na mene baš i ne poklapa s pojmom dikobraza o kakvima se radi u ovoj knjizi, pomislila sam, svejedno, da ne bi škodilo da prelistam ovaj priručnik o dikobrazima i vidim što ima.

Ne znam je li dikobraz baš najprikladnija metafora za ljude o kojima je u ovoj knjizi riječ, jer mene dikobrazi asociraju na nešto slatko i malo povučeno, a ne teško i teško za razumjeti, iako shvaćam zašto je odabir morao pasti na nekog bodljikavca.

Dikobrazi o kakvima je u ovoj knjizi riječ su ono što bi se generalno moglo nazvati 'teškim ljudima' ili ljudima s teškim karakterom, onima koji drugima zadaju glavobolje i čije bodlje je bolje izbjegavati. Ova knjižica ne ulazi duboko u istraživanje karaktera dikobraza, niti se detaljno bavi psihološkim aspektima (su)života s njima, već predstavlja zbirku svojevrsnih smjernica i savjeta kako se u određenim situacijama najbolje ponijeti ukoliko je neka osoba u vašem neposrednom okruženju dikobraz - ili ukoliko iznenadno naletite na jednog od njih.

Ne bih čak rekla da se primjeri boljeg ophođenja s dikobrazima koji su ovdje opisani nužno svode samo na dikobraze, mogu se bez problema primijeniti na bilo koga. U tom je smislu ova knjižica skup savjeta kako se najbolje ponijeti u slučaju sukoba, razmirica, ili bilo kakvih drugih situacija u koje se može upasti tijekom interakcije s drugim ljudima, s ciljem da rezultat te interakcije nema trajnog lošeg utjecaja ni na koga od uključenih.

Iako je knjiga fokusirana na ljude-dikobraze, ima tu par zanimljivosti i o pravim dikobrazima, kao i slatkih ilustracija. Nije ovo neki revolucionarni priručnik za sređivanje svih bodljikavih odnosa na koje ćete ikad naići, već ukratko posložen set ideja kako najbolje reagirati u određenoj situaciji, bez da se pritom ubodete.

Kao netko tko je bio optužen da je dikobraz, reći ću vam i to da mislim da nije stvar u tome da dikobrazi ne dopuštaju da ih zagrlite, već je tu samo stvar u odabiru pravog pristupa za zagrljaj. ;)

_______________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/kako-zagrliti-dikobraza/ 

SVE ŠTO NAM JE OSTALO, Kerry Lonsdale

Stilus, 2020.

1. dio trilogije Everything

[eng. Everything we keep] 

Prijevod: Igor Rednić 

 

  

Ovaj sam roman za ljetno čitanje odabrala uglavnom zbog morske naslovnice, iako ne mogu reći da mi je sama naslovnica bila osobito privlačna. Prema opisu na koricama, očekivala sam nekakvu čeznutljivu romantičnu priču, s laganom primjesom trilera. Iznenadilo me ono što sam na kraju dobila - i u smislu priče, i u smislu naslovnice - jer mi je sam roman bio iznenađujuće dobar.

Zvijezda prvijenca Kerry Lonsdale je Aimee, mlada žena čiji je zaručnik James misteriozno nestao tijekom poslovnog puta u Meksiko, a par mjeseci potom, na dan koji je trebao biti dan njihova vjenčanja, Aimee je za Jamesa održala pogreb. Nakon pogreba, Aimee pristupi tajanstvena žena, tvrdeći joj da je James zapravo živ. Aimee, uz podršku prijateljica, odbaci tu tvrdnju kao suludu, iako će ju neodgovorena pitanja oko Jamesove smrti nastaviti kopkati.

Boreći se s tugom i gubitkom, ali se istodobno trudeći ponovno stati na noge, Aimee se koncentrira na ostvarivanje svog poslovnog sna - otvaranja vlastitog kafića. Malo po malo, uz podršku obitelji i prijatelja, Aimee nastavlja sa svojim životom, pa čak i upoznaje zanimljivog fotografa koji joj se zbilja svidi. Ipak, nerazjašnjene okolnosti Jamesove smrti i ono što joj je ona tajanstvena žena rekla na pogrebu i dalje je muče, jer...što ako?

Jedini način da dobije odgovor na to pitanje je da ga sama ode potražiti - i da njena priča s Jamesom dobije svoj kraj, kakav god on bio.

Ono što započne kao priča o gubitku i čežnji za izgubljenim životom, kroz Aimeeinu potragu za odgovorima vrlo brzo preraste u priču o nastavljanju s vlastitim životom, prevladavanju teškoća i pronalasku razloga za ponovnu sreću. Elementi trilera i cijeli taj misterij oko Jamesovog nestanka i smrti tu su da dodaju dozu napetosti, ali Aimee je ovdje bit priče. Tražeći odgovore o Jamesu, Aimee pronalazi odgovore o samoj sebi i svom životu te prvi put gleda na taj život iz drugačije perspektive, shvaćajući što bi sve mogla biti i postići.

Aimee mi se svidjela kao lik. Mislim da izvrsno prikazuje ženu koja se ne samo nosi s gubitkom svega što joj je do tada bilo poznato, nego uspješno sve to prevladava, oslanjajući se na samu sebe. Umjesto da se fokusira na ono što je izgubila, Aimee pronalazi novu sebe, iskušava tko je točno ona bez Jamesa i što je sve još pred njom. Aimee cijelo to vrijeme pati, ali uči kako se s tom boli nositi i kako ju pustiti, pri čemu ne srlja, što je nešto što mi se posebno svidjelo. Naime, upoznavši Iana, koji joj se očito sviđa, Aimee donosi svjesnu odluku da pričeka s ulaženjem u nešto novo, dok ne bude spremna za to, što je nešto što ja prva vjerojatno ne bih bila u stanju napraviti, a trebala bih - trebao bi svatko.

Misterij oko Jamesa na početku je samo tajanstvena nit koja se lagano otpliće, no kako se to klupko krene raspetljavati i kako malo po malo upoznajemo i Jamesovu i Aimeeinu prošlost, sve se to skupa pretvori u pravu televisa presenta sapunicu (hej, ipak je dio radnje smješten u Meksiko :)). Obiteljske tajne dobivaju potpuno novu dimenziju i ima tu svega, od mafijaških kartela do incesta. Hold my popcorn.

Roman me nije oborio s nogu, ali čitanje je bilo iznenađujuće zanimljivo. Bonus u priči je, ako ste ljubitelj kave, kao ja, to što je i kava mali dio priče i Aimeeinog sna o vlastitom kafiću, a kava je i nešto što poveže nju i Iana, što mi je bilo slatko. Općenito mislim da je romansa u ovom romanu (ona između Aimee i Iana) jedna od zdravijih o kojima sam imala prilike čitati, tako da velike pohvale i za to. Cliffhanger u epilogu sam, priznat ću, očekivala, ali jako je dobro izveden i potiče na čitanje nastavka - što mi je i plan. :)

 

_____________________________________

 

Kako do knjige: https://www.knjizara-dominovic.hr/sve-sto-nam-je-ostalo-proizvod-29140/ 

ITAKA, Claire North

Stilus, 2023.

1. dio trilogije The Songs of Penelope 

[orig. Ithaca] 

Prijevod: Paula Jurišić 

 

  

Ilijada, Odiseja, Eneida...grčka i rimska mitologija prepune su priča o bogovima i junacima, njihovim slavnim junačkim pohodima i opjevanim avanturama. U ovom muškom svijetu, žene obično predstavljaju nagradu koju slavni junak ima osvojiti, prepreku čiji hirovi tom junaku stoje na putu, ili tek statiste, vjerne pratilje koje stoje sa strane i strpljivo čekaju da se njihov junak vrati i podari im malo pažnje.

Ili su nas barem uvjerili da je takva bila ženska uloga.

Jako me veseli činjenica da postoji sve više romana koji propituju mitološke uloge žena i bave se njihovim sudbinama, prikazujući nam ih u posve drugačijem svjetlu. Isto je to u ovom romanu učinila i Claire North s Penelopom.

Penelopa, ideal ženske vjernosti, supruga koja je 20 godina strpljivo čekala da joj se muž vrati, odbijajući povjerovati u to da ju je napustio ili umro, i odbijajući brojne prosce koji su je uporno snubili da se preuda.

Ili je to ipak Penelopa, simbol ženske strpljivosti i snage, koja, oboružana samo vlastitom dovitljivošću i intelektom, štiti i uspijeva održati čitavo jedno kraljevstvo na životu, pazeći pritom da u javnosti ostavlja sasvim drugu sliku i da ne prijeđe nametnute joj ovlasti, jer svi znaju da žene nisu sposobne za vladanje.

Pogađate o kojoj se Penelopi radi, zar ne?

Ispričana od same Here, vrhovne božice, ujedno i boginje braka, kojeg sama Hera toliko prezire, ova je priča pravi dragulj ženskog sarkazma, oda ženama i njihovoj pameti, posveta feminizmu, i to bez dlake na jeziku.

Hera je fantastična pripovjedačica, oporog stila pripovijedanja, u kojem se nimalo ne suzdržava kritike, što muškaraca, što drugih bogova, što vlastitog muža. Drska je, energična i žestoka i baš je gušt bio čitati kako priča o svima nam poznatim događajima, ali s naglaskom na ono što se stvarno dogodilo, pogledom u pozadinu i zakulisne igre, i uz sarkastični komentar i osudu (često zlostavljačkog) tiranskog ponašanja (većinom prilično narcisoidnih) muškaraca. Herin stil pripovijedanja je brutalan - i brutalno dobar.

Dajući ženama prostor koji im je u pričama u kojima su sudjelovale uskraćen, Hera slavi žene i njihovu snalažljivost, obožavajući one koje su se usudile pobuniti protiv svojih očeva, supruga, sinova, i ostalih zlostavljača, bilo otvoreno, bilo fino smišljenim podvalama. I sama nezadovoljna onime na što ju je sveo Zeus, i to samo iz ljubomore i posesivnosti, Hera se trudi pružiti ruku svim ženama koje se osjećaju isto kao i ona sama, zbog čega ovaj roman nije samo priča o Penelopi, već o ženskim savezima i sestrinstvu općenito, i baš je moćan u tom smislu.

"Nekoć sam bila kraljica žena, prije nego što me muž okovao lancima i pretvorio u kraljicu supruga."

Penelopa je centralni lik priče, koja se odvija na Itaci, ali Hera je ta koja priču drži živom, i koja je, po mom mišljenju, ovdje prava heroina. Iako, sve su žene ovdje, kakvi god im bili postupci, također genijalni likovi. Snažne, pametne, snalažljive, borbene - ne trebaju im oružja i avanture da bi dokazale svoje junaštvo, već ga imaju napretek.

Možda bih ovu knjigu mogla nazvati feminističkom Odisejom, pričom o tome kako jedna žena štiti i održava kraljevstvo dok joj se muž okolo provodi - što je nešto što mnogo žena svakodnevno radi i u čemu će se sigurno prepoznati. Odiseja su pjesnici opjevali i zbog njega je možda Itaka mjesto koje je svima poznato, ali Penelopa je ta zbog koje je Itaka preživjela i opstala. No, pjesme se ne pišu o održavanju kućanstva i pametnoj trgovini, lukavoj obrani i zaradi na izvozu. Nije li vrijeme da počnu? 

 

__________________________________________

 

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/itaka/ 

NEZABORAVNO LJETO MARY JANE, Jessica Anya Blau

Znanje, 2022.

[orig. Mary Jane] 

Prijevod: Marija Perica 

Mary Jane ima 14 godina i živi savršeno urednim životom, u urednoj kući, sa urednim roditeljima, urednim odlascima nedjeljom u crkvu i na zbor. Vrijeme provodi u urednim druženjima, urednim razgovorima, urednim obiteljskim odnosima.

Kada nakon telefonskog razgovora dobije posao čuvanja jedne djevojčice - Izzy Cone - preko ljeta, Mary Jane prvi puta upoznaje Coneove i susreće se s tipom života koji, iz njene perspektive, izgleda kao totalni nered. Osim Coneovih, u njihovoj kući preko ljeta obitavaju i jedna rock zvijezda i njegova supruga, budući da spomenutu rock zvijezdu doktor Cone liječi od ovisnosti, za što je potrebna stanovita anonimnost.

Susrevši se s obitelji čiji život, navike i međusobno ophođenje je najbolje opisati rječju kaos, Mary Jane se pruža posve nov pogled na svijet i ljude oko sebe - svijet potpune otvorenosti, prihvaćanja svih mogućih osjećaja i - slobode koju to sa sobom nosi. Neobična obitelj Cone uvući će ju u svoju neobičnost i prihvatiti ju kao člana obitelji, a Mary Jane će to promijeniti na sve moguće načine i obilježiti joj to ljeto kao ljeto koje nikada neće zaboraviti.

Pomalo 'Daisy Jones & The Six', pomalo 'Lude 70-e', ovaj je roman putovanje u šaroliko razdoblje 1970-ih, popraćeno glazbom toga vremena - što stvarnom, što fikcionalnom. Ovo je svojevrsni roman o sazrijevanju jedne mlade djevojke, koja je tek na početku svojih tinejdžerskih godina, a koja po prvi put upoznaje život neopterećen pravilima i tuđim mišljenjima o onome što je prikladno i pravilno. Mary Jane, koja je sve do sada bila uvjerena kako živi u tipičnoj sretnoj obitelji, otkriva koliko se zapravo zarobljenom i ograničenom u toj obitelji osjećala i, na neočekivanom mjestu i među neočekivanim ljudima, pronalazi svoju sreću, osjećaj pripadnosti, a - i svoj glas.

"U mojoj je kući svaki dan bio savršena mala nakupina sati u kojima se nikad nije razgovaralo ni o čemu neobičnom ili uznemirujućem. Kod obitelji Cone nije bilo takvog suzdržavanja. Ponekad su znali jedni pred drugima izbacivati osjećaje intenzitetom vatrogasnog šmrka. Bojala sam se toga što bih večeras mogla vidjeti ili čuti. Ali zajedno s tim strahom, moja ljubav prema Coneima samo je rasla. Osjećajući nešto, bilo što, napokon sam se osjećala živom. I polako sam se počela zaljubljivati u taj osjećaj života u sebi."

Mary Janeina naivnost i iskrenost jako su slatke osobine, koje ju čine simpatičnom osobom i nekim s kime se lako povezati. Njena naivnost je ponekad tolika da stvara i vrlo zabavne situacije, posebno kad samu sebe uvjeri kako je seksualna ovisnica. Na ovo sam se znala baš nasmijati. Svi likovi koji obitavaju u kući Coneovih, uključujući obitelj Cone, šaroliki su, razuzdani i posebni svatko na svoj način, a Izzy mi je od svih njih, baš kao i Mary Jane, prirasla srcu.

Atmosferski, ovaj je roman pravi doživljaj 70-ih - sex, drugs & rock'n'roll i sve što uz to ide, ali ne baš onako kako si to možda zamišljate, što je ujedno i najbolja stvar kod ovog romana, to kako isporučuje nešto što baš i ne očekujete uzimajući u obzir ovaj moto. Ne postoji ovdje neka posebna radnja, temelj romana leži u odnosima između likova i Mary Janeinom otkrivanju same sebe, no roman nije zbog toga dosadan ni naporan. Ono što mi jest bilo naporno je ponašanje likova u određenim situacijama, pogotovo rock zvijezde i njegove supruge, a ima i puuuuuno previše pjevanja za moj ukus, zbog čega sam imala osjećaj kao da sam upala u jedan od mjuzikala koje Mary Jane toliko voli.

Svidjelo mi se kod Mary Jane to što je prošla preobrazbu iz plahe i poslušne djevojke u djevojku koja zna reći ono što joj leži na srcu i izboriti se za sebe i ono što voli, a da pritom ostane posve vjerna sebi. Ono što mi se također svidjelo je i način na koji roman ne prikazuje samo to koliko su Coneovi i njihovi gosti utjecali na njen život i promijenili ga, već i to koliko je i ona promijenila sve njihove živote zauzvrat. Kraj romana je u tom smislu baš fora, a i objašnjava poveznicu s originalnim naslovom romana, iako neću reći ništa više da ne spojlam. :)

Ima u ovom romanu smijeha, suza, novih iskustava, pogrešnih odluka, produbljenih odnosa, i puno previše raspjevanih trenutaka - svega onog što neko ljeto čini nezaboravnim. Mary Janeina priča baš paše za ljetno štivo, a hoće li ostati nezaboravna, provjerite sami.

"Plakala sam više ovo ljeto nego svih godina zajedno otkad sam bila Izzyne dobi. I nikad nisam bila sretnija."

__________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/nezaboravno-ljeto-mary-jane/301608 

CRNO SUNCE, Rebecca Roanhorse

Znanje, 2023.

1. knjiga trilogije Between Earth and Sky 

[eng. Black Sun] 

Prijevod: Ana Katana  

Navikli smo na fantasy svjetove koji se naslanjaju na nasljeđe i mitologiju starih europskih kultura, od antike i Rima do nordijske i slavenske mitologije, pa dalje preko mističnih istočnjačkih legendi do, odnedavno sve rasprostranjenije, fantasy književnosti kulturološki i mitološki bogatog i raznolikog afričkog kontinenta. Rebecca Roanhorse vodi nas u nešto u fantasyu do sad dosta slabo zastupljeno - svijet izgrađen na temeljima drevnih američkih civilizacija.

Ideja, izvedba i sve ostalo u ovom romanu, prvom iz trilogije, je - wow. Fantastičan svijet, zanimljivi likovi, originalna priča - pustolovna, intrigantna, brutalna, magična. Wow.

Smještena u svijet klanova, svakog vjernom nekom svome božanstvu, ova priča nam predstavlja društvo podijeljeno u dvije glavne kategorije - obične ljude i Od Nebesa Stvorene. Ovi potonji bivaju izabrani za svećenike koji stoluju u tornju u svetom gradu Tovi, kojim vladaju i čiji poredak čuvaju, dok različiti klanovi nastanjuju različite četvrti ovog grada, kao i udaljenije predjele, različito gledajući na moć Čuvara tornja i samih svećenika, predvođenih Sunčevim svećenikom.

Odbrojavajući dane do konvergencije - značajnog nebeskog događaja koji se na poseban način obilježava, priča prati nekolicinu likova, u Tovi i na putu do nje, koji će odigrati bitne uloge u nadolazećoj konvergenciji. Serapio, mladić iznimnih sposobnosti kojega smatraju utjelovljenim bogom Vranom, čiji ponovni dolazak njegovi sljedbenici nestrpljivo iščekuju, na putu je do Tove - putu koji ovisi o kapetanici Xiali i njenim iznimnim sposobnostima, koje proizlaze iz njene pripadnosti narodu Teek, čijim se moćima ljudi dive, ali kojih se i plaše. U Tovi, pak, na pomolu je unutarnja borba za vlast, u kojoj se svećenici, potpomognuti klanovima, okreću jedni protiv drugih ne bi li s vlasti svrgnuli trenutnog Sunčevog svećenika - Naranpu, svjesni proročanstva o povratku boga Vrane, ali ne i njegove stvarne opasnosti.

Konvergencija je sve bliže, pitanje koje se postavlja je hoće li Serapio stići na vrijeme, kakva ga sudbina čeka kada se to desi, i hoće li unutarnji nemiri eskalirati prije ili poslije tog događaja, a napetost i neizvjesnost prate nas na svakom koraku.

Već me prvo poglavlje ovog romana brutalno šokiralo, izbilo iz cipela i prikovalo me za njegove stranice (iako je neke scene, baš na tom početku, bilo teško čitati koliko su - iako i jako dobro! - živopisno groteskno opisane. Brr).

Likovi su genijalni. Tajanstveni, zanimljivi, raznoliki, magični. I baš svaki je na neki način misfit. Serapio, Xiala, Naranpa, svatko je od njih u biti izbjeglica iz vlastite sredine, u koju se nikada nije uklopio, možda upravo zbog sudbine koja je svakoga od njih čekala, a za koju nismo još posve sigurni kakva je točno. Ono što sa sigurnošću mogu reći je da je pravi užitak pratiti svakog od ovih likova i vidjeti kamo nas to njegova odnosno njezina priča vodi.

Pretkolumbovska Amerika (a posebno drevne civilizacije Južne Amerike) udahnula je život svijetu koji je ovdje opisan, i to se divno vidi na primjeru opisanih gradova i građevina, funkcioniranja društva, priča o proročanstvima i samim nazivima mjesta i likova. Svijet ovdje opisan bogat je, šaren, duhovan, ispunjen magijom, čudesnim bićima (poput predivnih divovskih vrana ili pak čudnovatih vodenih kukaca koji vuku brodove), opasnim bogovima i začuđujućim sposobnostima. Utopila sam se u ovom svijetu, i nije me bilo briga kako ću isplivati van.

Fantasy mi je jedan od najdražih žanrova, i baš se razveselim kad naletim na neki novi serijal, koji me uspije ovako oduševiti, kao što je to napravio ovaj. Pročitala sam tek prvu knjigu, istina, ali, kako je krenulo, ne vjerujem da će uslijediti išta manje dobro.

Sakrijte se od onog ljetnog sunca negdje u hlad i upijte zrake ovog crnog - ostavit će vam samo one dobre čitalačke opekline. 

_______________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/crno-sunce/425023 

SESTRE BLUE, Coco Mellors

Stilus, 2025.

[eng. Blue sisters] 

Prijevod: Andrea Marić  

Ako bi neku knjigu trebalo prozvati knjigom ljeta 2025., onda bi to definitivno bila ova. Možda je do naslova, koji podsjeća na boju mora, obojanih rubova stranica koji vrište za plažom, ili pak jednostavne činjenice da - kud god da ovo ljeto pogledaš - ovu knjigu baš svi čitaju. Obilježila je cijelo ljeto, iako joj priča nije baš nimalo 'ljetna'.

Priča o gubitku, boli, pokušajima nošenja s tim gubitkom i razdorom koji je taj gubitak prouzročio, sve je samo ne bezbrižna i lagana, onakva kakve obično smatramo knjigama za plažu.

Priča prati naslovne sestre Blue - pouzdanu i trezvenu Avery, čvrstu i smirenu Bonnie, i nepredvidivu i lakomislenu Lucky - koje od boli nakon smrti četvrte sestre, Nicky, bježe svaka u svoju ovisnost. Nickyna smrt nije ih samo pogodila, na neki ih je način i razdvojila, jer niti jedna od njih ne zna što da radi sa praznom stranicom četverokuta kojeg su njih četiri uvijek činile, a koji se sada sveo samo na trokut.

"Ovisnost je kroz sve njih strujala poput elektriciteta kroz strujni krug."

Doznavši da im roditelji planiraju prodati stan u kojem su odrasle, sestre Blue pomalo će se neplanirano naći u zajedničkoj misiji - za Avery ta je misija sačuvati stan od prodaje, za Bonnie pregledati i odlučiti što s Nickynim stvarima koje su još u stanu, netaknute, a za Lucky pokušati se suočiti s vlastitim životom i shvatiti što s njim. Također, ovaj će događaj potaknuti sestre da ponovno pronađu put jedna do druge.

Kroz borbu s raznim ovisnostima i pokušajima umrtvljivanja osjetila - što je nešto što svaka sestra Blue radi na svoj način, iako Lucky ovdje debelo prednjači pred svima - ova priča oslikava svu ljepotu i grozotu sestrinskih odnosa, kao i svu bol uslijed pucanja tih odnosa. Možeš pokušati ispuniti život različitim stvarima, romantičnim odnosima i prijateljstvima, ali sestrinska povezanost nešto je posebno, što ni s kim drugim ne možeš osjetiti.

"Mi smo ti sestre. Što god napraviš, mi smo uvijek na tvojoj strani. Možeš ubiti nekoga i ja bih ti pomogla da odvučemo tijelo k nama i napunila bih kadu solnom kiselinom da ga se diskretno riješimo. (...) Ne bi mi se to svidjelo, a ni ovo sad mi se ne sviđa. Ali ja bih to napravila."

Gubitak bliske osobe uvijek je težak. Nickyna smrt bila je detonacija koja je cijelu obitelj Blue razorila do temelja, raštrkavši ih poput razbijenih krhotina na sve strane i naoštrivši im rubove toliko da je ponovno se približiti jedni drugima bilo gotovo nepodnošljivo. Umjesto da budu tu jedni za druge, sestre Blue i njihovi roditelji zatvorili su se svatko u svoju čahuru tuge, pokušavajući ispuniti prazninu koja je ostala iza Nicky potpuno pogrešnim stvarima.

"Ona mi nedostaje i nedostaje i nedostaje. I čekam da taj osjećaj prođe jer svaki drugi osjećaj je prošao, ma kako bio jak, ma kako težak - ali ovaj neće i neće. Jednostavno nema kraja tom nedostajanju. Život mi se dijeli na onaj prije i ovaj sad. I čini se da to nisam u stanju prihvatiti. Ne mogu prihvatiti da će mi morati nedostajati zauvijek. Nikad neće doći olakšanje. Nikad se nećemo ponovno sresti. I tako bih voljela da bar imam Boga. Voljela bih da mogu vjerovati u zagrobni život ili što god. Ali kad pokušam razgovarati s njom u glavi, nema odgovora. Ne mogu je čuti. Ne mogu je osjetiti. Sve što imam samo je to nedostajanje."

Ovaj roman iskreno progovara o ponoru nakon gubitka voljene osobe i još većem ponoru ovisnosti u kojeg upadneš pokušavajući se iskopati iz ovog prvog ponora. Ništa ne uljepšava, i ništa ne skriva. Svaka pogrešna odluka, svaka emocija i svi oblici boli i samouništenja jasno su prikazani, koliko god ružno izgledali.

Roman je emotivan, iako je ponekad teško suosjećati s Avery, Bonnie i Lucky (pogotovo Lucky!), kad se suočite s njihovim destruktivnim ponašanjem i posljedicama koje to ponašanje ima na ljude oko njih. No, nekako je brutalno iskren, i baca vas u kovitlac emocija s kojima se njegovi likovi bore. Nije ga teško čitati, riječi se lako i brzo upijaju.

Iskreno, mislila sam da, onako kako je krenuo, ovaj roman ne može završiti nikako drugačije no tragično. Ali tu me iznenadio. Nije, dakako, čitav roman u potpunosti sumoran i crn, ima svojih silver lining trenutaka, ali taj zadnji silver lining bio je doista neočekivan i još uvijek nisam sigurna što o njemu mislim. Bi li bilo bolje da je drugačije završilo? Ne znam. Bio bi to svakako drugačiji roman, možda u nekoj drugoj nijansi plave. Bilo kako bilo, boja ovog ljeta definitivno je - plava. 

_________________________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/sestre-blue/ 

PLAVI SAT, Paula Hawkins

Profil, 2024.

[eng. The blue hour] 

Prijevod: Saša Stančin  

Nakon što mi je nekolicina ljudi čiji čitalački ukus cijenim rekla kako ih je ovaj roman Paule Hawkins razočarao, nekako sam i ja očekivala to razočaranje. Ono je, međutim, kod mene izostalo. Možda je zapravo dobra stvar kad nemaš visoka očekivanja pa te knjiga iznenadi kad ih nadvisi. A možda su samo mnogi očekivali nešto jako nalik Djevojci u vlaku, što ovaj roman nije. Žanrovski jest, iako tu ovisi što točno smatrate žanrovskim trilerom, jer i Sebastian Fitzek i Patricia Highsmith spadaju pod žanrovske pisce psiholoških trilera, a njihovi se trileri baš jako, jako razlikuju.

Kad smo već kod Patricie Highsmith, pisac John Boyne za ovaj je roman komentirao kako Paula Hawkins s Patriciom Highsmith ne dijeli tek inicijale. I to je u potpunosti točno. Sličnog stila i tona, razrade likova i njihove motivacije, pa čak i one neodređeno zloslutne atmosfere koja u romanu prevladava, Paula Hawkins u ovom romanu neodoljivo nalikuje nečemu što bi napisala Patricia.

Priča nas vodi na otok Eris, samotno mjesto poznato po tome što je ondje živjela poznata umjetnica Vanessa Chapman. Vanessa, čijom umjetnošću su svi bili zadivljeni, a čiju su osobnost svi doživljavali teškom, nakon svoje je smrti neočekivano sva svoja djela ostavila na brigu zakladi bivšeg kustosa, s kojim nije bila u dobrim odnosima, umjesto prijateljici koja je bila uz Vanessu do samog kraja, Grace.

Trenutni kustos, James Becker, pripremajući prvu Vanessinu posmrtnu izložbu, dobije šokantnu vijest iz londonske galerije, u kojoj je na posudbi jedno od Vanessinih djela, zbog koje je primoran kontaktirati Grace, ne bi li od nje saznao više o Vamessi i njenom životu te tako otklonio, ili barem donekle rasvijetlio, onaj šokantni dio iz vijesti koju je primio (rekla bih vam o čem se radi, but where's the fun in that?).

Iako Grace nije baš voljna surađivati, ona i James ipak će, oboje fascinirani Vanessom, nekako pronaći zajednički jezik, a time i zagrebati površinu ispod koje leže mnoge, prilično uznemirujuće, tajne, među kojima je i ona o tajanstvenom nestanku Vanessinog supruga Juliana.

Ovo je vrlo atmosferičan triler, ćudljiv i nepredvidiv poput plime koja otok Eris iznenada odsječe od svakog kontakta s kopnom. Likovi su poput mora koje okružuje otok, magloviti i puni tajni koje skrivaju u mračnim dubinama. Nitko nije posve onakav kakvim se čini: požrtvovna prijateljica, ohola umjetnica, nevjerni plejboj. (Dobro, ovaj zadnji možda ipak jest. :))

Ono što ova priča istražuje su dubine veza između ljudi, značaj tih veza i sve ono što su ljudi njima povezani spremni učiniti ne samo jedno za drugo, već i za to da osiguraju pažnju - i ljubav - tog drugog. Poseban naglasak priča stavlja na prijateljstvo, onu posebnu vezu koju stvoriš s nekim s kim se uspiješ posve povezati, kao i izazovima koje ta veza sa sobom nosi te pitanjem međuodnosa potrebe za drugom osobom i uzvraćanja te potrebe, koje često nisu jednakog intenziteta.

"A što je i mogla reći da ju je tko upitao? Kako bi mogla objasniti kad se sve druge ljubavi drži manje vrijednima od romantične? Ono što su ona i Vanessa dijelile nije bilo romantično, ali nije bilo ni manje vrijedno od toga. Samo prijateljica, tako su ljudi govorili. O, ona je samo prijateljica. Kao da je biti prijatelj nešto obično, kao da ti prijateljica ne može značiti sve na svijetu."

Naslovni plavi sat odnosi se na period vremena netom nakon sumraka, odnosno netom prije svitanja, u kojem svjetlost poprimi karakterističnu plavu notu. To je ujedno i sat u kojem se odvije značajan događaj u ovom romanu, onaj koji iscrta putanju za sve događaje nakon njega. Baš kao i plima, more i sve vezano uz posebnost otoka Eris, ovo karakteristično vrijeme također je jedan od elemenata koji upotpunjuje atmosferu ovog romana.

"U tom plavom satu u kojem je sa svih strana polako prodirala noć, nebo se počelo polako puniti zvijezdama, a Grace je nakratko zaplakala, preplašena onim što je učinila i što još mora učiniti."

Po pitanju ozračja, ovaj me roman podsjetio na Esešku zmiju Sarah Perry. Ima to nešto sumorno, ne baš posve mračno, ali opet nekako zlokobno i tajnovito, što ga čini baš takvim kakav jest. Također, odvija se sporo, tajne se jako polako otkrivaju, a društvo likova koji roman nastavaju često nije najugodnije. Mene je zaintrigirao, uvukao me u tu svoju atmosferu i podsjetio na Patriciu Highsmith. Možda nisu posve kao gospodin Ripley, ali pojedini likovi ovdje itekako imaju svojih talenata. A ima ih definitivno i Paula Hawkins. 

_________________________________________

Kako do knjige: https://www.profil.hr/proizvod/plavi-sat/