MEKSIČKE ŽELJEZNICE, Gian Marco Griffi

Petrine knjige, 2026.

[Ferrovie del Messico] 

Prijevod: Barbara Šarić  

 

Znate ono kad vam kažu da samo vjerujete u sebe i svoje snove i jednoga dana ćete ih ostvariti? Osobno takva motivacijska ohrabrenja uglavnom smatram bajkovito bedastima. Da mi netko kaže da je napisao knjigu koja ni blizu nije nalik onima kakve caruju tiktokovima, pri tome još ima 600 stranica i naslov koji djeluje kao da mu je cilj privući samo neku specifičnu nišu čitatelja, i da sanja o tome da će ta knjiga biti potpuni hit, rekla bih mu da samo nastavi sanjati jer su šanse da se to desi nikakve. And yet... Griffi je upravo taj san ostvario.

Mene je na čitanje natjerao Jurica Pavičić, napisavši u svojoj recenziji da je ovaj roman "ne samo debeo nego baš ozbiljno velik". Slažem se, doista jest.

Meksičke željeznice svojevrstan su teatar apsurda, nevjerojatno zabavan, originalan i pitak miks povijesnog romana smještenog u Italiju u doba fašizma, obavijenog daškom magijskog realizma, koji priču diže na potpuno novu razinu.

Kakve veze meksičke željeznice imaju s fašističkom Italijom, Hitlerom i svime time, pitate se. Pa, sve krene od toga da jedan državni činovnik na poklon od stranke kojoj je učinio uslugu dobije knjigu u kojoj se u određenom kontekstu spominju meksičke željeznice. Suludim spletom okolnosti, informacija o kontekstu meksičkih željeznica nađe svoj put do samog vrha, pa i Hitlera osobno (i to u jednom od najboljih i najsmješnijih poglavlja koje sam ikada igdje pročitala). Još jednim suludim spletom okolnosti, ova informacija stvori potrebu za izradom detaljne karte meksičkih željeznica, što postane zadatak koji, još jednim suludim spletom okolnosti, zapadne vojnika Cesca Magettija, stacioniranog u Astiju.

Činjenica da nitko, od onih od kojih je informacija o meksičkim željeznicama potekla, preko Hitlera pa sve do samog Cesca, pojma nema o Meksiku, a još manje o njegovim željeznicama, apsurd je cijele priče, ali je i pokretač radnje i glavni izvor zabavnih anegdota.

Ovaj je roman, jednostavno rečeno, nešto sasvim neočekivano. Obiman je, pametan je, bavi se ozbiljnom temom, a istovremeno je prepun humora, komičnih situacija, živosti i urenebesnih dijaloga. Prati gomilu različitih likova i to u isprekidanoj vremenskoj crti koja skače naprijed-natrag, premješta se iz Italije u Njemačku, pa u Brazil i nasumične dijelove južne Amerike, pa ponovno skače natrag u Asti i tako cijelo vrijeme. Ono što zahtijeva koncentraciju je i to što Griffi mijenja način pripovijedanja, iz prvog u treće lice, ali se ne drži konstante da pripovijedanje u prvom licu pripiše samo jednom liku, pa čak ni da uvijek o tom određenom liku piše uvijek u istom licu, zbog čega, dok čitate pojedina poglavlja, tek na kraju skužite da se, primjerice, tu uopće ne radi o Cescu, nego o nekome sasvim drugome. Ili obrnuto. Zvuči kaotično, ali, vjerujte mi, taj je kaos pravi užitak čitati. Poglavlja variraju u duljini i jako su dinamična, zbog čega je knjiga, unatoč obujmu, pitka i brzo se čita, a uz to cijelo vrijeme guštate. Barem ja jesam.

Ispod genijalnog humora leži, dakako, i kritika fašističkog režima, ali i genijalno prikazano raspadanje tog sustava, ono o kojem se ne piše u povijesnim udžbenicima jer nije dio bitaka i bojišnica, u kojem mali ljudi polako shvaćaju apsurd svega i pitaju se za što i koga uopće sve to rade i s kojim smislom, pogotovo u situacijama kada im s dalekih bojišnica vraćaju mrtve prijatelje i susjede (što je prikazano u nekima od najdirljivijih poglavlja, u kojima se perfektno ogleda čisti besmisao rata i mržnje).

S obzirom na sve goru situaciju simpatiziranja fašizma i nacizma kod nas, ovo je knjiga koju baš treba čitati. Nažalost (i slobodno me nazovite zlobnom), sumnjam da bi ekipa sa nedavnog splitskog incidenta, a i svi ostali simpatizeri "dvostrukih konotacija", koji se umjetnički izražavaju u ušatim u-ovima i kukastim križevima, u tome uspjela, kamoli s razumijevanjem. Možda da je više ovoga u lektirama, a manje nedovoljno informiranih satova povijesti, bi situacija bila bitno drukčija. One can only hope.

Ne mogu vam u dovoljnoj mjeri opisati koliko je ova knjiga genijalna i s posebnim žarom vam ju preporučam. Nisam od preporuka za Interliber, jer me živciraju, ali ako bih baš morala dati jednu, bila bi to ova. Kupite - ili nemojte - ali svakako pročitajte.

______________________________________________

Gdje kupiti: https://petrineknjige.hr/product/meksicke-zeljeznice/ 

KALEŽ BOGOVA, Rick Riordan

Profil, 2025. 

6. knjiga u serijalu Percy Jackson i bogovi Olimpa 

[Percy Jackson and The Olympians: The Chalice of the Gods] 

Prijevod: Andrea Marić 

 

Percy Jackson nikad nije stekao popularnost Harrya Pottera, što, okej, možda nitko nikad ni neće, ali definitivno mislim da Percy zaslužuje puno veću popularnost i puno veći hype no što mi se čini da dobiva. This being said, ako nemate pojma o kome govorim i niste još upoznali Percya, krajnje je vrijeme. Off you go! ;)

Postoji mnogo reinterpretacija koje uključuju božanstva, polubožanstva i druga mistična stvorenja iz grčke mitologije, ali Rick Riordan smislio je jednu od možda najpustolovnijih, a svakako i najzabavnijih. Vječni (sitničavi) sukobi bogova na Olimpu nekako uvijek padnu na grbaču njihove djece, što je Percy već mnogo puta iskusio: tragajući za kradljivcem gromova, isplivavajući iz mora čudovišta, boreći se protiv titanove kletve, tražeći izlaz iz podzemnog labirinta, pomažući posljednjoj Olimpljanki da spriječi rat između bogova - time spašavajući svijet. Malo je reći da se Percy naradio kako bi sačuvao Olimp, a i svoj, ljudski svijet, zajedno s njime, boreći se za njihov opstanak.

Sada, u šestoj knjizi, Percy se treba ponovno boriti - ali ovoga puta za sebe.

Ne znam kako je vama bilo kada ste upisivali neku školu ili faks i koliko ste se za to morali namučiti, ali sumnjam da vam je bilo iole onako kao što je to ovdje Percyu. Naime, kako bi upao kamo želi, Percy mora dobiti preporuke bogova, a da bi to dobio, mora, naravno, odraditi nekoliko zadataka, koji, očekivano, su sve samo ne lagani. Pronalazak izgubljenog kaleža, popravak drevnog žezla, čišćenje moćne rijeke samo su neki od njih, a sve skupa prati i (doslovna!) borba s vremenom. Komplicirano? Ma, ne. :)

Ono što je jako fora kod svih likova iz ovog serijala je to što, iako je svaki od njih polubog, pa samim time iznimno moćan, svaki ima i neku slabost, koju potom uspješno rješava uz pomoć prijatelja. Percy Jackson, Posejdonov sin, tako može bez problema disati pod vodom i manipulirati njome kako god želi, ali je ujedno disleksičan i ima hiperaktivni poremećaj, što mu stvara brojne probleme. Srećom, uz njega su uvijek Annabeth, superpametna Atenina kći, i Grover, veoma snalažljivi satir, koji Percyu čuvaju leđa - a i on njima. Posebnost je ovog serijala upravo u tome što naglašava kako se mane mogu pretvoriti u prednosti, čineći osobu snalažljivijom i tjerajući je da razmišlja drugačije, a sve, naravno, uvijek uz pomoć prijatelja, koji su tu da pruže ruku baš kada treba. I onda nijedan zadatak više nije nemoguć. (Ili možda samo malo :))

Osim što je pustolovan, zanimljiv i vrlo slikovito spaja grčku mitologiju sa suvremenim svijetom, ovaj je roman, baš kao i čitav serijal, jako zabavan. Percy, Annabeth i Grover upadaju u razne nevjerojatne situacije, a njihova međusobna komunikacija i zadirkivanje ponekad su baš urnebesni. Puno sam se puta nasmijala čitajući, i baš je bila uživancija čitati.

Mislim da, tko god je čitao, ne treba posebnu preporuku da nastavi dalje, a tko nije - vrijeme je za upoznavanje s Percyem i Olimpljanima. Usput, Disneyeva serija temeljena na ovom serijalu je izvrsna, kao i odabir glumaca. Preporučam! (Ali tek nakon čitanja. Budimo razumni. :)) 

 

_____________________________________________

 

Gdje kupiti: https://www.profil.hr/proizvod/kalez-bogova-percy-jackson-i-bogovi-olimpa/ 

ORKANSKI VISOVI, Emily Brontë

Večernji list, 2004.

[Wuthering Heights]

Prijevod: Anita Ljubić  

"Bilo od čega da su naše duše sazdane, njegova i moja su jednake" - ovaj ste citat vjerojatno, kao i ja, vidjeli milijun puta, i to uvijek u nekom romantičnom duhu. Zbog toga, a i toga što se Visovi baš često svrstavaju pod romantične priče (koliko god mračne), nekako sve više sumnjam da ih je itko tko ih onamo svrstava i dijeli ovaj citat zaista i pročitao.

Jer Visovi su sve samo ne romantični, a Cathy i Heathcliff... ne znam jesam li i u jednoj knjizi srela dvoje gorih likova od njih dvoje.

Ne znam, iskreno, ni kako mi je ova knjiga promaknula u doba kad sam doslovno gutala klasike. Većina se ljudi žali na školske popise lektire, tvrdeći da ih oni više odvraćaju od čitanja no što bi ih mogli natjerati da čitanje zavole. Kod mene to nije bio slučaj. Nije da sam zbog lektira zavoljela čitanje, voljela sam to i prije, ali velika me većina lektira, pogotovo u srednjoj školi, baš oduševila i usmjerila me u potragu za još, samo što, eto, Emily sam nekako preskočila. Pa je bio red da to ispravim. :)

Zavedena utjecajem na početku spomenutog citata i žanra, očekivala sam romantičnu priču, no ovaj bih roman prije svrstala uz bok Drakuli nego, primjerice, Ponosu i predrasudama ili Jane Eyre. To nikako ne znači da me razočarao, samo iznenadio. Umjesto romanse dobila sam gotički roman ispunjen cijelim spletom užasnih likova, od kojih ne znam koji je gori od drugog. Likovi mi se nisu svidjeli, ali priča - o, da!

No vratimo se Cathy i Heathcliffu, zvijezdama ovog showa.

Heathcliff je nagao, nasilan, grub, pakostan i ponekad naprosto zao. Doveden kod obitelji Earnshaw milošću starog gospodina Earnshawa, koji ga je na neki način posvojio, odmalena biva crnom ovcom u obitelji, a zbog svog izgleda i porijekla, često mu se rugaju i omalovažavaju ga, što na koncu sve bude razlogom Heathcliffove cjeloživotne misije da se svima osveti preuzimajući im posjede i okrećući uloge gospodara i vazala u svoju korist. Pravi dojam Heathcliffa je da je, u biti - zastrašujuć - i svojom pojavom, i svojim ponašanjem.

Cathy je, s druge strane... razmažena ku*ka. Nema ljepšeg načina da se to kaže, žao mi je. Sebična je, samoživa, okrutna, sklona dramatičnim ispadima kad nešto nije po njezinom i kad ju svi u prostoriji ne obožavaju, tašta je, i, jednako kao Heatchliff, ponekad naprosto zla. Dakle da, duše su im svakako jednake.

Fantastična stvar kod ove 'ljubavi', ako ju uopće možemo tako nazvati, je ta da, vječno sebično usmjereni samo na sebe, Cathy i Heathcliff uspiju zagorčati život ne samo jedno drugom, već i ljudima oko sebe, pa čak i generacijama poslije. Njihov odnos i odnos prema drugima ovdje daje jednu posve novu definiciju toksičnom odnosu. S tim da, nije samo njihov međusobni odnos toksičan, odnosi između apsolutno svih likova u ovoj knjizi su manje ili više takvi, i svi su ti likovi manje ili više grozni. Također sebični, okrutni, nasilni... take your pick. Nema tu ljubavi, svi se na neki način mrze. Zbog čega bismo mogli reći i da je ovo zapravo roman o mržnji, a ne ljubavi.

Jedine osobe koje su mi bile koliko-toliko normalne su one čiji je zadatak u biti bio ispričati čitavu ovu priču, a to su novi Heatchliffov zakupac, gospodin Lockwood (blaženo nesvjestan kakvog je čovjeka upravo postao zakupac i u što se uvalio), i obiteljska služavka Nelly Dean (vrlo svjesna kakvim ljudima služi). Njih dvoje su, naizmjence, pripovjedači čitave priče, a dojmili su me se kao jedine trezvene osobe koje svjedoče čitavom tom ludilu oko njih. Riječima Nelly Dean:

"...ja sam radila svoje redovite kućanske poslove, uvjerena da u Grangeu postoji samo jedna pametna duša i da ona obitava u mome tijelu."

Pretty much.

Zbog svega što sam napisala, Visovi se doimaju kao naporan roman, ali, unatoč svim tim užasnim likovima i odnosima, čitati ih je zapravo bilo prilično zabavno. Također, unatoč tome što se radi o gotičkom romanu i sumornoj i mračnoj atmosferi, jako sam ga brzo i lako pročitala, kao da je najnapetiji krimić. Jednostavno, sve što se unutra događa i svi ti suludi odnosi i situacije naprosto su me vukli da čitam dalje i saznam kamo sve to skupa ide. (SPOILER ALERT: Nisam očekivala hepiend. Zbilja nisam.)

Atmosfera je prava gotička: maglovite vrištine, napeti odnosi, sukobi, pomahnitale strasti, nagle ćudi i zlokobnost likova... savršeno za sav taj međuljudski otrov koji ovaj roman u sebi nosi. 

Nisam još gledala film, niti jedan, ali vidjela jesam brojne foršpane i plakate ovog novog, i doista ne znam odakle su izvukli sve te romantične scene, jer u knjizi ne postoji niti jedna, pogotovo u kojoj sudjeluju Cathy i Heathcliff istovremeno. U jednoj su jedinoj sceni zajedno, i ajmo reći da tu možda i izleti neki osjećaj (ne baš romantičan), ali to je sve. Oskudno. Svakako ne dovoljno za sve one prizore iz filma na kojima su Margot Robbie i Jacob Elrodi all over each other. But, we'll see...

Da zaključim, jedini roman koji je Emily Brontë napisala nikako nije romantičan, već mračan, a duše glavnih likova sazdane su od mnogo toga, no ono što biste inače smatrali ljubavlju i privrženošću nisu jedna od tih stvari. Ni blizu. Then again, zastrašujući nasilnik i razmažena glupača... Možda sam ipak u krivu. A tale as old as time, haha. Da skratim: roman - preporučam, toksičan odnos o kojem govori - nikako. 

________________________________

Gdje kupiti: https://znanje.hr/product/orkanski-visovi/525690 (izdanje iz 2026.)

ORBITA, Samantha Harvey

Lumen, 2025.

[Orbital] 

Prijevod: Ana Josić  

Veliki sam zaljubljenik u svemir i sve što je s njim povezano. Bilo da se radi o publicistici ili fikciji, popularnoj znanosti ili onoj fiktivnoj, sa zadovoljstvom ću progutati sve knjige na tu temu. Chris Hadfield me naprosto oduševio svojim Astronautovim vodičem za život na Zemlji, u kojem je detaljno opisao život na međunarodnoj svemirskoj postaji, učinivši ga fascinantnim, uzbudljivim i posebnim iskustvom, zbog kojeg je vjerojatno svatko tko je ikada kao mali htio postati astronaut to nakon čitanja poželio još više.

Samantha Harvey učinila je posve suprotno.

Njen roman, koji se također bavi životom na međunarodnoj svemirskoj postaji, nije samo smrtno dosadan (preko toga bih još nekako mogla prijeći), nego je tako stravično bezidejan i bezličan, da bi svatko tko je ikada htio kao mali postati astronaut od toga nakon čitanja vrlo brzo odustao, jer je Samantha posao astronauta opisala kao sumoran repetitivni posao tijekom kojeg brojiš sekunde do kraja radnog vremena i jedva čekaš odlazak kući.

Iako relativno kratak, roman je naporno čitati jer se sastoji od tek nekolicine dijaloga i životnih priča likova, popraćenih neprekidnom strujom beskrajnih i besmislenih nabrajanja. Devedeset posto ovog romana Samantha samo nabraja stvari, od kontinenata, rijeka, zemalja, gradova, do pjesama, boja, ovoga i onoga (i, dakako, orbita), bez kraja i konca i bez ikakvog smisla. Da, lirično je. Ali to je sve što jest.

Najbolje bih vam mogla ovaj roman opisati ovako: zamislite da stojite na međunarodnoj svemirskoj postaji, gledate van prema Zemlji, i jednostavno naglas nabrajate sve što vidite i što vam padne na pamet. Tako izgleda ovaj roman. Beskrajna imena zemljopisnih lokacija, popraćenih opsežnom količinom epiteta i usporedbi, prilikom kojih Samantha obožava spominjati sve moguće boje i teksture. Je li ideja za roman nastala tako što je držala globus u ruci i okretala ga oko svoje osi i nabrajala sve što joj je prošlo pred očima? Je li gledala slike Zemlje sa službene NASA-ine stranice i nabrajala sve boje koje na njima vidi? Ne znam, ali jedno je sigurno - Samantha jako voli nabrajati.

A to ovaj roman čini jednom jako dugačkom i jako dosadnom listom.

Ne znam koji su točno kriteriji za dodjelu Bookera, ali ako je broj upotrijebljenih stilskih figura jedan od njih, ovaj je definitivno zaslužen. Samantha briljira u korištenju usporedbi, personifikacija, polifonija, metafora i ostalih stilskih figura, ali sve je to skupa samo lijepa forma, bez sadržaja. Nasumične misli astronauta, praćene nabrajanjem svega što se vidi kroz prozor, tu i tamo par razmijenjenih rečenica, pa opet beskrajni opisi... Samanthini astronauti vrte se i vrte i čine se tako.. jadnima dok to čine, besciljnima i utučenima, da ih samo poželiš strpati u Sojuz i poslati kući.

Kako sam spomenula na početku, veliki sam zaljubljenik u svemir i jako će mi se teško neka knjiga te tematike uspjeti NE svidjeti, ali ova je to u takvoj mjeri nadmašila da ne znam što bih rekla, osim: bravo, Samantha! Nitko još do sada nije uspio život u svemiru prikazati kafkijanskim.

Lijepa naslovnica, lijepe metafore, a od svemira - tu je samo vakuum. Ponekad u tirkiznoj, ponekad u koraljnoj, ponekad u smeđoj koja postaje boja breskve koja postaje boja šljive...i tako unedogled.

______________________________________

Gdje kupiti: https://shop.skolskaknjiga.hr/orbita/ 

ŽIGICE, Jurica Pavičić

Stilus, 2024. 

Poklopilo se da sam ovu knjigu počela čitati neposredno nakon nedavnog požara kod Omiša, a to kako su događaji u knjizi gotovo nadrealnom sličnošću prenijeli ono što čemu smo svi svjedočili putem novinskih prijenosa ili uživo, bilo je jezivo.

Jurica Pavičić u ovom je romanu opisao tragičan slijed događaja u kojem se jedan ciljani pokušaj uništavanja imovine slijedom (nesretnih) okolnosti pretvorio u mahnitu vatrenu stihiju koja je uništila pola planine i sa sobom odnijela i ljudski život. A ono što je poražavajuće u cijeloj toj priči, je što se sve to nije dogodilo iz obijesti, zlobe ili nemara, već uslijed namjere jednog običnog čovjeka da time posredno učini nešto dobro.

Međutim, baš kao što se na početku romana dogodi s vjetrom, i s ovom je namjerom sve odjednom samo krenulo u krivom smjeru. Kako kaže izreka, the road to hell is paved with good intentions.

Tijek radnje pratimo iz četiri različite perspektive: policajca koji istražuje slučaj, stručnjaka za požare, počinitelja i počiniteljeve supruge. U početku se ove perspektive međusobno nastavljaju jedna na drugu i nadopunjuju, da bi se prema kraju počele preklapati na način da isti događaj pratimo iz više kuteva, tako dobivajući sve puniju sliku. Roman je napet i čita se u dahu, a u okviru ljetnih požara koji se ponekad doista pretvore u prave katastrofe, baš kao i ovaj ovdje opisan, vjerujte mi, čitat ćete ga s puno većim interesom i razumijevanjem. A svatko tko je vidio razmjere omiškog požara, pa i onog kornatskog, ili bilo kojeg otprije, shvatit će i tragediju, i (pogrešno usmjeren) bijes stanovništva, i razmjere štete koji on sa sobom nosi.

Još jednu je tragediju, unutar ove s požarom, Pavičić baš perfektno opisao. Naime, naš počinitelj dobrih namjera kardinalnu grešku ne čini samo paljenjem žigica kojima je požar podmetnut, već traženjem pomoći od ljudi koje svi znaju kao uspješne 'poduzetnike' ili 'biznismene', a koji su u biti najljigaviji oblik mafije umrežene s politikom i vlastima. Svi ih znamo, znamo i jako dobro i tko su i što su zaista, ali, baš kao i u stvarnosti, ti se ljudi uvijek izvuku, dok oni obični, koji su s njima ušli u bilo kakvu interakciju iz bilo kakve nužde, uvijek stradaju.

Napetost nije jedini osjećaj koji ovaj roman izaziva, jer tragedija i sve one male tragedije koje ova velika za sobom povuče, izazivaju i osjećaj tuge, ali i nepravde, ponekad i bijesa i očaja, pogotovo onog koji vas snađe ako ste se ikad našli u beskrajnom vrtlogu domaćeg pravnog sustava, kao naš nesretni čovjek sa žigicama. Možete ga mrziti zbog toga što je učinio, ali to vas neće spriječiti u tome da s njime i suosjećate. Paradoksalno, da, ali ovaj roman baš lijepo prikazuje kako je život rijetko crno bijel, a još je manje pravedan.

Pročitala sam sve knjige Jurice Pavičića i sve ih volim. Isto tako, sve ću ih uvijek i preporučiti. Ovu pogotovo - baš zato što je tema o kojoj govori, nažalost, baš jako aktualna.  

_______________________________

Gdje kupiti: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/zigice/ 

KRHKA DOB, Donatella Di Pietrantonio

Stilus, 2026.

[L'età fragile] 

Prijevod: Hana Klak Ustolin 

Kada sam pisala o prvoj knjizi Donatelle Di Pietrantonio, napisala sam kako su mi romani talijanskih autorica (Elene Ferrante, Rose Ventrelle i Di Pietrantonio), o odrastanju i neraskidivim sponama između dviju žena, novi najdraži žanr. Druga knjiga Di Pietrantonio to mi je potvrdila, a ova - treća - predstavlja još jedan divan, ali i potresan roman, koji to i dalje potvrđuje.

Inspiriran stvarnim događajima, ovaj roman govori o strašnom napadu na tri djevojke, u kojem je samo jedna preživjela. Ovaj zlokoban događaj utjecao je na cijelu zajednicu u kojoj se dogodio, traumom obilježivši ne samo preživjelu djevojku i obitelji žrtava, već čitav gradić, poznanike žrtava, susjede, prijatelje. A priču o tome priča nam osoba koja je sve to možda najintenzivnije doživjela - najbolja prijateljica preživjele djevojke.

Njeno je ime Lucia, sada odrasla žena i majka, koju još uvijek prati krivnja zbog toga što se dogodilo njenoj prijateljici Doralice, s kojom više nije u bliskom odnosu. Naime, na dan kada se sve to zbilo prije svih tih godina, Lucia je, umjesto da se druži s Doralice, odabrala dan provesti na plaži s drugim prijateljicama, ne pozvavši Doralice i pomalo je se srameći, zbog čega će godinama kasnije, nakon što se sve odvilo kako se odvilo, sebe kriviti što nije spasila Doralice, ili barem bila s njom toga dana, predbacujući si da se, da jest, možda ništa ne bi toga dana dogodilo.

Pisana pitkim stilom svojstvenim Di Pietrantonio, priča slijedi dva vremenska narativa, povremeno ih izmjenjujući. Jedan slijedi događaje iz razdoblja u kojem se dogodio zločin, prateći naknadnu potragu za počiniteljem, suđenje, i sve posljedice koje je taj događaj ostavio na mještanima i svima koji su u događaj bili izravno ili neizravno uključeni, ili samo za njega čuli. Drugi narativ odvija se u sadašnjosti, smještenoj u razdoblje nedavne pandemije, tijekom koje se Lucia bori s pokušajima da dopre do svoje kćeri Amande, koja ju isključuje, zatvara se u sebe i ne pušta nikoga blizu.

Odnos majke i kćeri izmjenjuje se s odnosom dvaju prijateljica, odnosom kćeri i oca, susjedskim odnosima i općenito odnosom nekoga tko se još bori s traumatičnom prošlošću i te sveprisutne traume. A Donatella Di Pietrantonio ima nevjerojatan dar sve to opisati tako pitko i sažeto, a opet udarajući u samu bit, zbog čega je njen roman i emotivan i dirljiv i dubok, a čita se lako i brzo, kao najnapetiji triler.

Mjesto na kojem se zlokoban događaj u ovoj priči dogodio posjed je u vlasništvu Lucijinog oca, a taj posjed u svima izaziva neki osjećaj neugode i svi ga zaobilaze kao da je kužan. Taj posjed ima toliki utjecaj na priču da se doima kao da je i sam lik u toj priči, a ono što mi se posebno svidjelo je ono što je Lucia na kraju odlučila s njime učiniti. Taj potez nekako daje razrješenje čitavoj traumatičnoj priči, iako je repove te traume teško još zatrti, ako ikada.

Naslov romana navest će vas da pomislite kako je dob koja se smatra krhkom samo mladost, u kojoj se većina tragičnih događaja odvila, i koja predstavlja temelj nerazumijevanja majke i kćeri u sadašnjosti, ali mislim da se ta krhkost može lako prenijeti i na svako moguće životno razdoblje, samo se njena jačina i vrsta u tim razdobljima malo razlikuju. No, koliko god dob o kojoj govori bila krhka, priča Donatelle Di Pietrantonio odiše snagom - i riječi i emocija.

Moj novi najdraži žanr, potpisujem.

__________________________________________

Gdje kupiti: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/krhka-dob/ 

IZGUBLJENI RATNICI MIJENA, Catherine Doyle

Znanje, 2021.

2. knjiga serijala Čuvar oluja

[Storm keeper #2: The lost tide warriors] 

Prijevod: Hana Greta Matković   

Vraćam se na otok Arranmore 5 godina nakon što sam pročitala prvu knjigu ove trilogije (idk, nemam objašnjenja) i, iako sam mislila da ću imati problema s prisjećanjem što se u prvoj knjizi dogodilo, zapravo mi se sve jako brzo vratilo. A nisam čak morala zapaliti ni jednu od svijeća Čuvara oluja. :D

Fionn, Arranmoreov najnoviji Čuvar oluja, i dalje se muči s ovladavanjem svojom čarolijom. Kako vječno sumnja u sebe i svoje mjesto na svijetu, Fionn se pita zašto ga je uopće otok odabrao, kada se čini da je kao Čuvar posve beskoristan. No, kako će se ispostaviti, Fionnova čarolija itekako je prisutna - samo djeluje malo drugačije nego što je to bilo za očekivati.

U međuvremenu, sile zla predvođene Ivanom, koji je naumio probuditi čarobnicu Morrigan, sve su brojnije, a trenutak Morriganinog povratka sve je bliže. Jedina nada za Arranmore, kao i ostatak svijeta, je magična školjka Zov mijena, pomoću koje onaj koji njome upravlja može dozvati vojsku vodenjaka, da pomogne poraziti Ivana i Morriganine dušolovce. Jedini je problem što Zov mijena nitko već desetljećima nije vidio, a da bi toj školjci došli na trag, potrebno je otputovati u opasno sjećanje - i preživjeti.

Nastavak pustolovine započete u Otoku Čuvara oluja jednako je pustolovan, ispunjen čarolijom, sjećanjima, opasnim pothvatima i borbom protiv sve jačih zlih sila, koje prijete pokoriti čitav otok, a potom i svijet. Koliko god čarobna i pustolovna, ova je priča magična i na jedan drugi način - onaj koji govori o zajedništvu, prijateljstvu i međusobnoj solidarnosti u hrabrom suprotstavljanju prijetnji koja je naumila uništititi sve pred sobom.

A usput, vodenjaci su prilično kul. I prilično zastrašujući. A neke od scena njihovog napada su...pa, prilično živopisne. :S

Fionn i njegovi prijatelji jako su simpatični likovi, a muke s kojima se Fionn suočava i njegovo konstantno propitivanje vlastitih sposobnosti i sumnjanje u samog sebe čine ga tako bliskim bilo kome od nas, jer se svatko bar jednom osjećao poput njega. Fionn je hrabar, iako to sam uopće ne misli, a njegovi prijatelji, susjedi i, na koncu, čitav otok, spremni su ga podržati i stati uz njega onda kada je to najbitnije. I to je ona najljepša poruka ove knjige - da se zajedništvom moguće suprotstaviti bilo čemu, koliko god opako izgledalo i da neki ljudi pokažu iznimnu hrabrost i solidarnost baš onda kada je to potrebno, čak i ako to znači okrenuti leđa svemu što su do tada predstavljali.

Ono što me oduševilo i u prvoj knjizi ovog serijala su magične svijeće Čuvara oluja, koje i ovdje imaju veliku ulogu, čak puno veću i značajniju nego prije, a jednako su fascinantne, i put kroz sjećanja koja sadrže jednako je magičan.

Priča u ovom nastavku postaje malo ozbiljnija, sadrži i neke gubitke, koji su me baš rastužili, ali i nadu u konačni preokret. Da bi do njega došlo, potrebno je proći kroz još jednu, završnu pustolovinu. A moj je plan ovaj ju put ipak malo brže pročitati. :)

_________________________________________

Gdje kupiti: https://znanje.hr/product/izgubljeni-ratnici-mijena/284220