SVA MORA SVIJETA, Guy Gavriel Kay

Vorto Palabra, 2024.

[All the seas of the world] 

Prijevod: Petra Pugar 

 

Knjige, dakako, ne treba suditi prema koricama, ali ovo je jedna od najljepših koje sam ikada uzela u ruke. Svi oni primjerci sa sprayed edgesima, kojima smo odnedavno preplavljeni, mogu se slobodno sakriti, ova ih sve šiša i uz skroz plain edgese, pogotovo ako ju stavite na sunce. Divna je. 💙

A divan je način i na koji Guy Gavriel Kay piše. Spada u one pisce koje mi je jako teško recenzirati, jer ih naprosto obožavam, a to koliko me ti pisci oduševljavaju je teško prenijeti u svoj punini. Pokušat ću, doduše.

Plovidba svim morima svijeta započinje jednim opasnim i jako riskantnim zadatkom. Dvoje ljudi koji taj zadatak preuzimaju su Rafel ben Natan, kindaćanski trgovac, i Lenia Serrana, njegova jaditska ortakinja, koja je odrasla u ašaritskom ropstvu. Kindaćani, Jaditi i Ašariti ovdje su pandani židovima, kršćanima i muslimanima, s kojima ste, ako ste već čitali GG Kaya, dobro upoznati. Ako niste, trebat će vam neko vrijeme da pohvatate tko je tko i gdje je što u njegovom Sarantinskom svijetu, koji inspiraciju vuče uglavnom iz renesansnog Mediterana, ali i malo šire.

Recimo to ovako - kada teorija multiversea ne bi bila samo teorija, Kayev svijet bio bi svakako jedan od svjetova koji predstavlja Mediteran u doba renesanse. I to detaljno opisan, raskošno izgrađen, bogate povijesti. Kayevi gradovi-države naslanjaju se na renesansnu Italiju, a razdobjle u kojem se ovaj roman odvija odgovara razdoblju friško nakon pada Konstatinopola i širenja Osmanskog Carstva.

U tom razdoblju napetih odnosa između gradova-država i naroda različitih vjeroispovijesti Rafel i Lenia dobiju zadatak cijelu situaciju dodatno zakuhati. No, zadatak ne prođe baš po planu, već dobije neočekivan zaokret, koji Rafela i Leniu odvede u nešto drugačijem smjeru od onoga kojim su namjeravali poći, a usput i cijeli svijet gurne prema neočekivanim događajima, u središtu kojih će se naći upravo i Rafel i Lenia. ...And the rest is history. Ili, točnije rečeno, povijesna fantastika, u pisanju koje je GG Kay majstor.

Kayeva renesansa vrlo je živa, šarena i vodi nas kroz razne gradove, preko raznih mora, upoznavajući nas s tamošnjim vlastodršcima i odnosima između ljudi unutar i izvan gradskih zidina. Mreže podrške, vlasti, koristi i trgovine razvučene su preko mora i kontinenata, a u te su se mreže upleli i Rafel i Lenia. Ono što je kod Kaya posebno je to da se on, unatoč vrlo razrađenom svijetu, fokusira upravo na likove i njihove životne puteve, prateći ih svuda kamo ih sudbina vodi. A Kayevi su likovi detaljno okarakterizirani, vrlo živi i stvarni, i nose to neko breme s kojim se bilo tko lako poistovjeti i zbog kojeg ih itekako razumije.

"Bilo je dobro osjetiti smijeh, otpustiti ga. Vjerovati da je dopušten. Vjerovati da bi odsad napokon moglo biti dopušteno još mnogo toga. Takvi nas osjećaji čine ranjivima. Ali zapravo nismo ništa ranjiviji nego kad živimo s ograničenjima, uzdržljivo, u ljutnji i strahu. Jer doista se sve stalno mijenja. Obično ne pod utjecajem nas djece zemlje i neba, dok se kotač sudbine neprestano okreće i donosi budućnost koju ne možemo spoznati."

Što se fantastike tiče, kod koje obično očekujete magiju ili kakav već fantastični element, ona je kod Kaya prisutna, ali tek u tragovima. Nije ono što pokreće radnju i što njome upravlja, već se povremeno pojavljuje kao dodatak, još jedan sloj raskošnoj priči koju nam pisac ima ispričati. Kad već spominjem pisca, meni osobno se sviđa način na koji Kay povremeno ulazi u ulogu pripovjedača, prenoseći nas iz jednog dijela radnje u drugi, ili nam tek skrećući pozornost na širu sliku koja je ovdje prisutna, a koju iz blizine ne vidimo tako detaljno.

"A mi? Kad pročitamo ili čujemo novu priču, ona postaje interval, međučin u našem životu koji treba zaboraviti, zapamtiti, koji će nas možda promijeniti dok nastavljamo dalje..."

A ponekad je tu tek da pridoda malo na napetosti, na pomalo šaljiv, i pomalo zagonetan način. :D

"I ondje je bilo događaja. Netko je umro."

Puno njih će ovdje umrijeti, neki važni, neki nevažni, neki slučajno, neki zbog svojih vlastitih odluka. Puno će se toga dogoditi, a svijet će se opet malo promijeniti. Rafel i Lenia preko svega će toga preploviti. Plovidba svim morima svijeta za Rafela i Leniju predstavlja put potrage za domom, i otkrivanja što dom za njih uopće znači. Kako sam taman dovršila ovaj roman u jeku rastuće popularnosti Nolanove Odiseje, nisam mogla ne vidjeti i poveznicu s razdobljem antike i samom Odisejom. I ovdje će jedan nepromišljen potez zbog pokušaja otmice jedne žene pokrenuti rat, i porinuti brodove (možda ne njih tisuću, ali svejedno :)). I ovdje će jedna žena čekati na vijesti o nestalom mužu (možda ne 20 godina, ali svejedno :)). Naposlijetku, i ovdje će netko dugo vremena ploviti u potrazi za mjestom koje može zvati domom.

"Neki ljudi, svatko iz svojeg razloga, kao da ga nikad zapravo nemaju, čak i kad se negdje smjeste. (...) Putuju kroz život nošeni svim morima svijeta. Možda dom za neke zauvijek ostaje onaj koji su izgubili."

Iako je dio Sarantinskog serijala, ovaj se roman može čitati neovisno o drugima, iako, sam ćete svijet puno bolje upoznati i u njemu se snalaziti ako pratite redoslijed. No, gdje god vam se s ovim morima činilo bolje započeti - po redu, ili izvan njega - svakako zaplovite. 

_______________________________________________

Gdje kupiti: https://znanje.hr/product/sva-mora-svijeta/488509 

VISOKE STIJENE, Anna Bailey

Znanje, 2023. 

[Where the truth lies] 

Prijevod: Alica Bjeli Duduković   

Ima nešto u namjerno naopakoj naslovnici ove knjige što navodi na pomisao da je u njoj nešto uznemirujuće. Taj predosjećaj je točan, a neki neodređeni zlokobni osjećaj počne vas pratiti čim krenete čitati, i ostaje s vama poput pozadinskog šuma, tihog ali postojanog.

Knjiga započinje trenutkom u kojem je posljednji put viđena sedamnaestogodišnja Abigail, nakon što se rastala od najbolje prijateljice Emme i pošla na zabavu kod mjesta nazvanim Visoke stijene. Nitko ju poslije nije ni vidio ni čuo išta o njoj, a Emma si nikako ne može oprostiti što je te večeri odlučila poći kući umjesto da ostane s Abi. Vrijeme prolazi, tragovi se hlade, a Emmi se ponekad čini da je ona jedina koja još uvijek želi saznati što se Abi dogodilo.

Sagledavajući priču iz raznolikih kuteva, osvjetljavajući povremeno gotovo svakog stanovnika malog grada u američkoj saveznoj državi Kolorado, ono zlokobno i uznemirujuće što me počelo pratiti na početku polako se počelo razotkrivati. I to baš jako polako, zbog čega je, paradoksalno, sve bilo samo još napetije, umjesto obrnuto.

Anna Bailey maestralno je složila kompleksnu priču o mračnim tajnama jednog malog grada, jedne problematične obitelji, jedne lokalne pastve. Svašta sam pomislila tijekom čitanja, svakakva nagađanja su mi padala na pamet, jedna mračnija od drugih, ali kada se sav taj mrak na kraju izlio na svjetlost dana, ispao je puno mračniji no što sam ikada mogla pogoditi.

Rasizam, netrpeljivost, homofobija, obiteljsko nasilje, zlostavljanja unutar i izvan obitelji, različite poteškoće s kojima se žrtve obiteljskog nasilja i rasističkih i homofobnih napada moraju nositi, ponekad posve same... sve je ovo Bailey ukomponirala u ovu priču, ponekad sve te probleme grupirajući unutar samo jedne obitelji ili jedne osobe, o čemu je ponekad posebno teško čitati. Ali i potrebno.

Ova je knjiga jako zanimljiva, veoma napeta, i čita se kao pravi triler, dok je istodobno i teška, potresna, ponekad jako bolna, ponekad neopisivo tužna, a opet ima i taj neki silver lining, zbog kojeg ju ne završite s osjećajem da je sve posve crno, već uz neki tračak nade za njene likove, koliko god malenim se činio.

Uznemirujuća i zlokobna, da, ali i jedna od najboljih koje sam pročitala ove godine. Preporuka, definitivno. 

_________________________________________

Gdje kupiti: https://znanje.hr/product/visoke-stijene/430069 

LJETNI GOSTI, Tess Gerritsen

Mozaik knjiga, 2006. 

2. knjiga u serijalu Klub Martini

[The suummer guests] 

Prijevod: Mladen Jurčić 

Ljeto u gradiću na obali jezera u američkoj saveznoj državi Maine. A uz ljeto i ono neizbježno što s njim dolazi - ljetni gosti. Obični turisti i bogate obitelji koje svoje velebne vikendice na jezeru koriste samo tijekom par ljetnih mjeseci. Za lokalnu policiju, navala turista znači puno dodatnog posla oko uglavnom manjih nereda i nezgoda - pijančevanja i slično. No, ovog ljeta taj posao neočekivano postane ozbiljniji kada iz jedne od spomenutih bogatih obitelji nestane djevojka. Tinejdžerica.

Ovaj je nestanak pun nelogičnosti i svaki put kojim nadležna policajka Jo krene, završi u novim petljama i pitanjima, a svaki novi trag ne odvede nikamo. Srećom, ovaj konkretni gradić ima nešto većina njih nema, a to je grupu umirovljenih špijuna, strastvenih ispijača koktela i promatrača ptica, čiji hobi je, također, i pomaganje u policijskim istragama. Htjela to policija ili ne.

Tessin klub Martini, sastavljen od četvero bivših agenata CIA-e, sada u mirovini, u drugom romanu ovog serijala ponovno preuzima stvari u svoje ruke i pronalazi rješenja ondje gdje su svima drugima promakla. Unatoč svojoj poznoj dobi, ova je grupa umirovljenika vrlo agilna, spretna i - brza. Jo je vječno par koraka iza, a gdje god da se nešto dogodi, može biti sigurna da je klub Martini ondje prvi stigao i već je upoznat sa situacijom. Tako je i sada, samo što se situacija koja započne nestankom jedne djevojke jako zakomplicira i pretvori u pravu zagonetku, koja uključuje davno potonule leševe, top secret razvoj psihološkog oružja i dobre stare obiteljske tajne.

Bilo da piše samostalne romane, serijal Rizzoli i Isles, ili pak ovaj - serijal o klubu Martini, Tess Gerritsen majstorica je svog zanata. Obožavam sve njezine knjige, a ovaj mi je serijal baš nekako posebno drag, upravo zato što se radi o umirovljenicima u ulozi junaka, što je svakako nekonvencionalno kod krimića i trilera, a dodatno i zbog same vrlo originalne ideje gradića umirovljenih špijuna, koji je Tess preuzela iz stvarnog života, iako je, dakako, svaka sličnost sa stvarnim mjestima i osobama posve slučajna.

Umjesto očekivanog Jamesa Bonda u naponu snage, u ovom špijunskom trileru glavnu ulogu preuzimaju 60+ junaci, čija karizma, snalažljivost i načini razmišljanja mogu bez problema parirati svakom agentu 007. A dok rješavaju slučajeve i ometaju policijske istrage, ova ekipa umirovljenika zna izvesti i pokoju pravu vratolomiju (tijekom koje možda netko slomi nogu), vješta je u prerušavanju i izviđanju, a ne boji se izvesti i pokoju opasnu akciju na terenu. Članovi kluba Martini oštroumni su, inteligentni, neustrašivi, a usput se i dobro zabavljaju.

Slučaj u ovom romanu u jednom trenutku ode u vrlo veliku širinu, krene malo i prema paranormalnom, pa postane posve sulud. Ali ono što mi je bilo fora, je to što se ta širina na kraju ispostavi više kao mana nego prednost, nešto zbog čega od šume ne vidiš stablo, a što i sam klub Martini na kraju komentira i zamjera sam sebi. Poanta je slučaja da nekada ne treba tražiti daleko i istraživati sve nevjerojatnije mogućnosti, već je bolje izoštriti fokus na nešto što se nalazi ravno nam pred nosom.

Ljetni su gosti baš prava ljetna knjiga, brza, zanimljiva, zabavna. Gotovo poželiš otići provesti neki vikend na jezeru (naravno, bez nestanaka, ubojstava, i drugih mogućih zločina). Nisam sumnjala da će mi se svidjeti, jer ipak je to Tess, ali nisam očekivala i da će me toliko puta nasmijati i baš opustiti. Koliko god volim i Mauru Isles i Jane Rizzoli, Maggie, Declan, Ingrid i Ben (plus pridruženi član - Ingridin suprug Lloyd) još su mi draži. A ovaj serijal još je jedan u nizu romana u kojima naslovni likovi starije životne dobi jasno prikazuju da život ne staje ulaskom u mirovinu. Dapače, tek tada postaje zabavno. :) 

___________________________________

Gdje kupiti: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/ljetni-gosti/ 

USTA PUNA MORA, Jurica Pavičić

Stilus, 2025.

"...usta puna mora više ne govore."

Vijest o nepoznatom utopljeniku čije je tijelo isplivalo na obalu za većinu ljudi predstavlja tek nekoliko crtica novinskog teksta, ako ga tko uopće i pročita. No za Gorana Najeva, friško umirovljenog novinara, ova je vijest početak istraživanja, istraživanja koje za njega samog predstavlja i nešto čime se može baviti u mirovini koja mu izgleda dugo i besposleno, i dobar dodatan izvor prihoda, i uslugu ženi koju je nekada volio, a i mogućnost da nekako opere gorki okus razloga zbog kojeg se friško umirovio.

No, kad počne kopati po prošlosti koju pojedini akteri iz te prošlosti nikako ne žele vidjeti iskopanom, Najev će se naći u mračnom kupusu davnih zločina, korupcije, tajni sada utjecajnih ljudi, pa i ozbiljnoj opasnosti, uključujući i onoj po vlastiti život.

Jurica Pavičić u ovom je romanu - fiktivno, dakako - zagrebao površinu onog u što nitko u ovoj zemlji ne želi da se zadire - rat i zločine koje taj rat za sobom povlači. A ono što je opisao vrlo bismo lako mogli zamisliti da bi se desilo kada bi se sličan događaj kao iz romana doista dogodio, i kada bi more na površinu izbacilo neku sličnu prljavštinu koju se tako dugo i tako brižno trudilo što dublje zakopati.

Kao i u svojim kolumnama, Pavičić i ovdje vrlo precizno secira naše društvo, opisujući ga realistično i bez uvijanja, zbog čega se događaji u ovom romanu ne doimaju fiktivnima, a to nije samo zbog toga što se radnja odvija u domaćem okruženju, ispunjena likovima koje bismo lako mogli prepoznati u kolegama, susjedima, poznanicima, prijateljima. Rasplet događaja, koji mi se nije svidio, nije mi se svidio baš zato što je tako tipično hrvatski, tipično realan, i samim time tipično frustrirajuć. A time je ujedno i jedini uvjerljiv.

Pitanje koje ovaj roman postavlja je koliko nam je važno da se pravda zadovolji, i kakva bi uopće ta pravda na kraju ispala, ako bi pri tome svemu na neki način bili povrijeđeni ljudi koji su nam važni? Koliko god me frustriralo to kako je Najev odlučio postupiti, i koliko god ja mislila da bih možda postupila drugačije, pitam se... bih li? Stvar je u tome da utjecajni ljudi ili ljudi na položajima, koji su počinili neki zločin, jako rijetko za taj zločin i odgovaraju, a ako se to čak i desi, kazna gotovo nikada nije proporcionalna težini zločina. I to je zapravo ono što najviše frustrira.

Dodatna stvar koju ovaj roman izvrsno prikazuje je kako neke od najgnjusnijih zločina ponekad uopće ne počine sadisti, tipovi ljudi na koje prvo pomislimo kad pomislimo na ratne zločince, već ponekad to budu samo ljudi čija nesmotrenost, sebičnost i posljedično spašavanje vlastite guzice (da to tako kažem) u određenom trenutku prevladaju nad bilo kakvim osjećajem ispravnosti, empatije ili morala - ako su išta od toga ti ljudi uopće i imali. Svinjarija je počinjena, nema svrhe da se za nju još i odgovara. Ili?

Mislim da je na svakom čitatelju da razmisli što bi učinio na Najevljevom mjestu - i da se možda iznenadi odgovorom. 

__________________________________

Gdje kupiti: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/usta-puna-mora/ 

SVETI OTOK, L.J. Ross

Mozaik knjiga, 2026.

1. knjiga u serijalu o inspektoru Ryanu 

[Holy island] 

Prijevod: Ivona Širol Files 

 

Ritualno ubojstvo mlade djevojke, povezano s poganskim simbolima, događaj je kojim započinje ovaj roman i koji izgleda kao da nas uvodi u neki mračan i zagonetan slučaj. Smješten u malu zajednicu, u kojoj svatko svakoga poznaje, na otoku odsječenom od kopna, koji je i sam bogat simbolikom i poviješću poganskih običaja... izgledalo je kao da preda mnom leži jedan zanimljiv (i pomalo mračan) britanski krimić.

Opisan kao spoj romanse i krimića, uspoređivan s romanima Roberta Galbraitha, ovo je mogao biti doista jako dobar spoj ova dva žanra. Međutim, samo je jedna strana ovog spoja uspjela ostati iznad vode, da se tako izrazim. A Galbraith? Nije mu ni blizu.

Krenimo od onog što valja. Zagonetan slučaj ubojstva dobro je zamišljen i stvarno je zagonetan. Slijedeći zamršenu nit istrage, sve samo postaje još zagonetnije i nejasnije, upliće se sve više ljudi i potencijalnih sumnjivaca, a odgovori svejedno stalno izmiču. Otkrivaju se raznorazne veze između stanovnika otoka, i prošle i sadašnje, kao i prošli i sadašnji događaji koji u cijelu priču unose još više zbrke. Dodatnu zanimljivost dodaje i izmjena POV-a, od kojih se neki odnose na tajanstvenu sektu koja djeluje na otoku, a o kojoj isto ne znamo skoro ništa, iako je jasno da i tu sigurno postoji neka veza. Solidno zamišljeno, solidno postavljeno, jedino je rasplet malo pretjeran, ali ajde, čak bih i tome mogla progledati kroz prste, da nije onog što ne valja u ovoj priči, a to je, prije svega, naslovni lik ovog serijala, inspektor Ryan.

Ryan je... krasan. Krasan je vjerojatno pridjev koji se u ovom romanu najčešće spominje, u 98% slučajeva uz Ryana. Ryan je, dakle, zgodan. Autorica ne propušta ovu činjenicu ponoviti milijun puta, čisto ako vam je slučajno negdje promaklo. Apsolutno svaka žena na otoku očarana je ovim inspektorom, i to u većoj ili manjoj mjeri pokazuje u svakoj mogućoj prilici. Kolege su također zadivljeni Ryanom i njegovim stilom rada, ali nisam vidjela nikakvu podlogu za tu razinu divljenja. Sam Ryan bi htio biti Prljavi Harry, ali za to jednostavno nema karizme. Snishodljiv i uvijek najpametniji, fura nekakvu ulogu mačo mena, opravdavajući ju traumom iz prošlosti, ali sve je to skupa jednostavno... neuvjerljivo. Nedostaje mu i dubine i karaktera. Ne znam, možda je do mene, ali mene nije uspio očarati. 

A onda imamo Annu, i taj romantični dio priče. Anna je također lik kojem fali i dubine i karaktera. Pozvana na otok kao stručnjakinja za poganske simbole i rituale, pretpostavljam da je trebala biti snažan ženski lik, k tome još znanstvenica - dakle kul inteligentna žena koja će privući zatvorenog mačo detektiva i otopiti mu srce. No jedini doprinos Annine stručnosti razjašnjenju slučaja je 'objašnjenje' nekolicine simbola koje bi mogao objasniti bilo tko s pristupom Wikipediji. Anna definitivno nije Robert Langdon, ali od doktorice znanosti sam ipak očekivala nešto više od objašnjenja što je to pentagram, što je nešto što bi doslovno bilo tko mogao objasniti, i to bez pomoći AI chatbota. Anna također ima traume iz prošlosti, zbog čega su valjda ona i Ryan trebali biti logičan spoj. No, romansa između njih dvoje jednostavno je isforsirana (u činjenicu da je također i nevjerojatno neprikladna uopće neću ulaziti). Koji je njen smisao, zbilja ne bih znala reći. Usporedila bih je s porno filmom, i to ne zato što je spicy (jer nije!) nego zato što je fejk. Prvi susret Ryana i Anne, tijekom kojeg oni, kao, privuku jedno drugo, opisan je kao da su se srela dva lista praznog papira - i ne napravila ništa. 

Kad bismo izbacili romantičan dio iz ove knjige, dobili bismo solidan krimić sa zanimljivim slučajem i dvoje nesnosnih likova. No, njih bi donekle uravnotežili drugi likovi, kojih ima poprilično, a koji znaju biti jako zanimljivi - i na različite načine upetljani u slučaj. Svi Ryanovi kolege bili su mi puno zanimljiviji i simpatičniji od samog Ryana, a i Anna je jedan od najdosadnijih likova u čitavom gradu. Šteta. Radnja krene sporo, ali se tempo ubrzava što se događaji sve više kompliciraju, zbog čega sam prvu trećinu romana čitala znatno sporije nego ostatak. Rasplet je malo... pretjeran. I to ne kažem samo zbog Ryanovog nepromišljenog igranja pomorca pri samom kraju, već je sve skupa ispalo toliko zapetljano i apsurdno da je jako blizu granice neuvjerljivog. Close, but not heart. Što mi je dovoljan razlog za prolaznu ocjenu.

Ponijela sam ovaj roman na more, čitajući ga na plaži, zbog čega mi se bilo teško ufurati u zimsko doba u kojem se radnja odvija. Tko zna, možda bi mi se više svidio da me sunce nije udarilo u glavu, haha. Ostavljam vam da si vremenske uvjete i želju za čitanjem sami odredite. ;) 

______________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/sveti-otok/ 

KAD ŽDRALOVI POLETE NA JUG, Lisa Ridzén

Sonatina, 2025.

[Tranorna flyger söderut] 

Prijevod: Edin Badić   

Ajoj. 💔

Mislim da sam već pri prvom susretu s ovom knjigom znala da će me rastužiti, na onaj bolan, ali opet topao i utješan način, na koji to samo knjige znaju. Boova priča mi je odmah prirasla srcu i, što sam dalje čitala, bila sam sve sigurnija u to kako će završiti, ali nisam znala koliko ću za to vrijeme zavoljeti Boa. I Sixtena. ❤

Ne znam je li to zato što su likovi starije životne dobi jednostavno divni, uvijek malo svojeglavi, na prvu možda teški, ali i jako posebni, ili zato što su njihove priče toliko životne same po sebi, ali priče u kojima baš ti likovi vode glavnu riječ, od Backmanovog Ovea do ovog ovdje Boa, jako mi se sviđaju.

Boova priča pokazuje nam, u svoj svojoj ljudskosti i realnosti, kako je to biti 89-ogodišnjak kojeg tijelo više ne sluša, koji je suprugu izgubio ne zato što je umrla, već mu ju je ukrala demencija, a koji sada živi u strahu da će izgubiti i voljenog psa, Sixtena, jer mu se sve teže za njega brinuti. Boov sin, Hans, odlučan je u namjeri da Sixtenu nađe novi dom, ne bi li time omogućio bolji život psu, ali i svom ocu, za kojega brine da će negdje pasti i polomiti se izvodeći Sixtena u šetnju, što mu je, uza svu volju i ljubav, sve teže i napornije činiti.

Ljut na Hansa, i uplašen zbog Sixtena, Bo se prisjeća svog života, i onih dobrih i onih loših dana, žali za propuštenim prilikama i neizgovorenim riječima, pita se je li nalik vlastitome ocu, kojeg se bojao, s nostalgijom žali za suprugom, od koje je zbog demencije ostao samo oblik, ali ne i ona sama, svađa se s njegovateljima (uglavnom) oko tuširanja, te sjetno iščekuje redovite telefonske pozive svog najboljeg prijatelja Turea i svoje unuke Ellinor.

Ovaj nevjerojatno životan roman priča je o obiteljskim odnosima, starenju, životu, pa i smrti, a ponajviše možda i o tome što se još može učiniti da ispraviš sve što želiš ispraviti, kažeš sve što želiš reći i uvjeriš se da svi koje voliš znaju da su voljeni, prije nego odeš.

Nije ovo tužna priča, iako zna biti tužnih trenutaka. Topla je, puna života i svojevrsnog humora, emotivna je i dirljiva, lako se uvuče pod kožu i ondje ostane. Bez obzira koliko blizu bili Boovoj dobi i/ili stanju, s ovim tvrdoglavim starcem lako se poistovjetiti i suosjećati sa svim njegovim boljkama i žaljenjima, kao i smijati se svim nepodopštinama koje je još u stanju izvesti, pogotovo kada mu pokušaju oduzeti Sixtena.

Mislim da je ovo knjiga koja nas podsjeća da ne držimo u sebi stvari koje bismo trebali i htjeli nekome izreći, prije nego bude prekasno, da gruda žaljenja u grlu nije vrijedna gutanja, već ju je oslobađajuće ispljunuti i riješiti je se, baš kao Bo sluzi koja ga često smeta i guši. Mislim i da je poruka knjige da je bitno da ljudi koje voliš znaju da ih voliš, na koji god način, i kada god, to pokazao.

Pročitala sam ju lako, osjećajući se privrženom njenim likovima, čak i onima koji su mi se činili zločestima zbog namjera sa Sixtenom. No nitko ovdje nije zločest. Ovdje je skup ljudi koji brinu jedni za druge, čineći to najbolje što znaju i u najboljem interesu, čak i kada onaj u čijem interesu to čine to baš i ne razumije. Jako je lijepa priča, jako osjećajna, i jako ju je teško zaboraviti. ❤

Svakako pročitajte. 

____________________________________

Kako do knjige: https://sonatina.hr/proizvod/knjige/knjizevnost/romani-knjizevnost/umjetnicka-proza/kad-zdralovi-polete-na-jug/ 

MORAMO RAZGOVARATI O KEVINU, Lionel Shriver

Mozaik knjiga, 2024.

[We need to talk about Kevin] 

Prijevod: Vesna Valenčić 

Ovo je bilo... brutalno.

Tema pucnjave i masakra u školama definitivno nije laka za progutati. Odabir Lionel Shriver da tu temu razloži iz perspektive majke jednog od učenika, i to ne stradalog, već počinitelja, još dodaje na težini. Pogotovo uzevši u obzir da ova majka nije uopće imala želju postati majkom, što nimalo ne skriva, baš kao što nimalo ne uljepšava svoj odnos sa sinom i svoju ulogu u njegovom odrastanju. Za mene je još dodatna poteškoća kod čitanja bila ta da sam ovu knjigu započela kao buddy read s nekim tko se u međuvremenu un-buddyao iz mog života, pa mi ovaj loose end definitivno nije bilo lako zavezati.

And then...usprkos svemu upravo izrečenom - progutala sam je. Ne u jednom zalogaju, trajalo je, ali uvukla me i opčinila i progutala sam svaki zalogaj, ma koliko bio težak za prožvakati.

Par dana prije svog 16. rođendana (neki će reći slučajno, neki proračunato), Kevin Khatchadourian izvršio je masakr u svojoj srednjoj školi, ubivši sedmero učenika, učiteljicu engleskog i djelatnika školske kantine. Pišući pisma svome mužu Franklinu, Eva Khatchadourian, Kevinova majka, osvrće se na ovaj događaj i sve što mu je prethodilo, kao i ono što se zbilo kasnije, a što je zauvijek izmijenilo njen život. Sumnjajući u vlastitu krivnju, Eva pokušava raščlaniti Kevinovo odrastanje, ne bi li vidjela gdje su joj i kako promaknuli znakovi onoga što će se dogoditi te, kao i svi, dokučila odgovor na pitanje: zašto?

Mogućnost da ti dijete izraste u sociopata je, dakako, strašna. Ono što ovaj roman izvrsno stavlja u fokus je činjenica koliko društvo za djela koja su počinili sociopati i psihopati voli okrivljavati i roditelje, i to, konkretnije, baš majke. Eva svakako nije netko koga biste odabrali za majku godine, iako, kad čitam sve ono što je radila i koliko se trudila, unatoč tome što nije osjećala tu neku neobjašnjivu majčinsku povezanost sa sinom, se doista ne može reći da nije pokušala biti barem onoliko dobra koliko je to bila u stanju.

No, primjećujući sitne znakove Kevinove zlobe (da to tako kažem), Eva je konstantno bila u sukobu sa suprugom, koji je svaki incident svoga sina otklanjao kao da je ništa, optužujući Evu da izmišlja jer ne voli vlastito dijete. I tu dolazimo do drugog problema kojeg ova knjiga sjajno prikazuje: koliko se često (namjerno) previde neki znakovi koji ukazuju da dijete ima problema s ponašanjem i koliko ih rado društvo voli pometati pod tepih, sve dok se ne desi neka tragedija. Ipak, mislim da romanu nije bio cilj odgovoriti na pitanje je li se tragedija mogla spriječiti, jer odgovor na to pitanje nije moguće dati. Niti jedan znak nije mogao reći hej, ovaj će klinac uskoro ubiti hrpu svojih školskih kolega. I to je zapravo ono što je toliko strašno u samoj priči.

Ono što je još strašnije je to što, uz Kevinovu priču, koja je, naravno, fikcionalna, Shriver spominje brojne, ali baš brojne, slučajeve nasilja i ubojstava u školama (i to samo u SAD-u), koja se protežu godinama, a koja jesu stvarna. Od Columbinea do Sandy Hook, masovna ubojstva koja počine djeca nad svojim vršnjacima i učiteljima neprestano se ponavljaju, postavljajući pitanje koliko su mjere prevencije i zaštite dobro osmišljene i postoje li uopće. A ono pitanje na koje i ovaj roman na neki način pokušava dati odgovor je zbog čega dolazi do tih incidenata, koja je ideja u glavama te djece i postoji li neka poveznica. Odgovor, koji je iznenađujuće banalan, po meni je i vrlo dobro pogođen, a možda i zbilja istinit. Neće vam se svidjeti, jer ujedno postavlja i pitanje uzaludnosti svega što činimo, a rješenja za to nemamo.

Razgovor o Kevinu težak je za probaviti, iako je dovoljno opojan da u tome ustrajete čak i kada je jako uznemirujuć. Mislim da bi ga bilo teško čitati čak i ako se u periodu čitanja osjećate baš savršeno dobro, entuzijastično i puni energije za uhvatiti se ukoštac s bilo čime što vam padne na put. Ja sam ga čitala u periodu u kojem emotivno nisam bila baš u najboljem stanju, zbog čega bi me ponekad dotukao. Svejedno ga preporučujem, samo možda ne baš točno u periodu u kojem se već osjećate loše na neki način. Iz njegovog je mračnog ponora lakše izaći ako već niste u nekom vlastitom. 

____________________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/moramo-razgovarati-o-kevinu/