OPASAN SUSRET, Noelle W. Ihli

Mozaik knjiga, 2025.

[Run on Red]

Prijevod: Vesna Valenčić  

 

Noćna vožnja na cesti usred ničega. Bez ikakvog prometa. A onda, svjetla drugog automobila pojave se u retrovizoru. Olakšanje ili opasnost?

Za dvije studentice koje su krenule na noćnu vožnju do zabačenog partya, susret s drugim vozilom na praznoj cesti usred ničega bio je itekako opasan - a taj susret bio je tek početak.

Čitanje ovog relativno kratkog, ali adrenalinom nabijenog romana, za mene je bilo kao da sam upala u neku scenu jurnjave akcijskog filma. Sve se odigrava vrlo brzo - i ne prestaje. Dok cure pokušavaju pobjeći nepoznatim napadačima koji ih žele ili ubiti ili nešto još gore, vi bježite zajedno s njima, jednako napeti i pod utjecajem adrenalina. Pomalo uznemirujuće iskustvo.

Sama priča mi nije bila nešto wow, a dijalozi likova bili su pomalo blesavi i nekako, pa, zastarjeli. Ok, radnja se odvija 2006., ali imala sam više neki dojam da se odvija u devedesetima, vjerojatno zbog zastarjele tehnologije koja se spominje, a koja mi se možda čini puno starijom nego što to doista jest. Kako bilo, već spomenuti adrenalin i napetost koja ne prestaje ono su što me držalo uz ovaj roman i zbog čega sam ga jako brzo pročitala. Plus, poglavlja su zbilja kratka i krcata akcijom, pa brzina čitanja nekako dođe sama po sebi.

Voljela bih da je pozadinska priča, koja se bavi temom iskorištavanja žena i uznemirujućeg ponašanja muških grupa, malo razrađenija, jer je doista bitna. Ne bih rekla da je smjer u kojem se priča krenula rasplitati neočekivan, ali na momente je znao biti iznenađujuć. Opisi nekih scena dosta su, hm, živopisni, onako da poželite zatvoriti oči ili barem škiljiti dok o njima čitate, čisto da moguća fantomska bol bude manja. Ako ste ikada imali onaj nelagodni osjećaj dok čitate o nečemu bolnom što se događa likovima, znate o čem pričam.

Pouka romana: gužva na cesti nekad nije loša, uvijek napuni mobitel do kraja prije nego nekamo ideš, i nek to kamo ideš baš ne bude u šumi usred ničega, a ako baš je, ponesi suzavac ili nešto. A ako ti se u retrovizoru pojave nepoznata svjetla, dodaj gas. Nikad ne znaš. 

__________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/opasan-susret/ 

ŽELJEZNI PLAMEN, Rebecca Yarros

Fokus, 2024.

2. dio serijala The Empyrean

[Iron flame] 

Prijevod: Anja Franjić 

 

Nastavak Četvrtog krila probio je doslovno sve granice svijeta kojeg sam u prvoj knjizi serijala upoznala. Upotrijebit ću gejmersku referencu i reći da mi je osjećaj otprilike kao da sam iz linearne igrice prešla u open world. Iako je prva knjiga insinuirala da tu ima puno više od toga što se dalo naslutiti, ovdje nekako sve živo samo... bukne. I odjednom je tu toliko toga, da Rebecci Yarros poželiš postaviti milijun pitanja umjesto da strpljivo čekaš da ti se odgovori otkriju s pričom.

No, prvo da nešto raščistimo, za sve one koji sav fantasy ženskih autorica trpaju u romantasy - jedino romantastično u ovom romanu je činjenica da je dvoje glavnih likova u vezi. To je otprilike to, začinjeno s ukupno 3 scene seksa, koje su... pa, ajmo reći da mislim da bi prije Andarna nešto zapalila svojim još nepostojećim zmajskim plamenom nego Violet i Xaden svojim strastima. :D Tako da, ako je spicy smut ono što tražite, tražite dalje, nema tu ništa za vidjeti.

Ali, ako tražite fantastično izgrađen svijet, duboke političke intrige, tajanstvenu magiju čiji nastanak i punu snagu tek trebamo u potpunosti shvatiti, revolucionarni pokret, nevjerojatno brutalne scene borbi i mučenja, obilje izdaja, prevrata i novih otkrića, genijalne zmajeve zajedno sa njihovim društvenim poretkom i zakonima, istraživanje povijesti onog ljudskog dijela svijeta i granica tog svijeta... onda ste na pravom mjestu.

Nakon otkrića da je cijeli svijet koji poznaju u biti izgrađen na lažima, Violet, Xaden i ostatak njihovog krila nastavljaju kopati i tragati za odgovorima ne bi li saznali što se doista događa na kontinentu i ujedno otkrili način da poraze veninsku prijetnju, koja se sa svakim sukobom pokazuje sve smrtonosnijom. Uz neprijatelje koji daju sve od sebe da ih u tome spriječe, pa i ubiju, ovaj zadatak nije nimalo lak, pogotovo zato što nitko ne zna kako i gdje uopće doći do informacija i na koji način zaštititi i Navarre i sve one koji se nalaze izvan njegovih granica. A venini napadaju sve brže i sve neskrivenije, uz sve veće šanse da sruše čini koje su jedina zaštita od njihove opake magije.

Paradoksalno, u ovom se romanu toliko toga događa i otkriva, ali sa malo nekih velikih skokova u samoj radnji. Nove informacije pršte sa svake strane, znanje o svijetu u kojem se sve ovo odvija sve se više širi i produbljuje, ali puno je koraka potrebno napraviti kako bi se u samoj priči došlo do onog trenutka u kojem je konačno moguće nešto konkretno napraviti u vezi sa smrtonosnom prijetnjom koja cijelo vrijeme nad tom pričom lebdi. Male borbe vode se cijelo vrijeme, akcije ne manjka, a sve je to samo uvod u onu pravu akciju koja tek slijedi pri kraju romana. Zbog svega ovog imala sam dojam kao da stalno sjedim na rubu, ali kao i da do tog ruba nikako više da dođem.

Idući ukorak sa svim tim novim informacijama, sve ono što mislite da ste znali o likovima, pogotovo nekima od njih, ovdje se potpuno preokrene, loši postaju dobri, dobri loši, neki naprave i čitav krug i opet se izokrenu naopačke. Dinamike nikako ne manjka. Ono što je konstantno dobro, čak genijalno rekla bih, su, dakako, zmajevi. A Tairn i Andarna su jednostavno fantastični. Andarnina me evolucija podsjetila malo na serijal How to train your dragon, u kojem - znat će svi koji su ga pročitali do kraja - jedan mali zmaj posve iznenadi onime u što u konačnici izraste. Tako je i tu nekako, iako nije to još ni blizu gotovo. :)

Vratit ću se samo nakratko na Violet i Xadena i njihovu vezu, koja me neko vrijeme prilično nervirala, ali me i jako ugodno iznenadila. Nakon ponešto početnog djetinjastog durenja zbog nedostatka povjerenja, u trenutku kada u pitanje dođe opstanak ove veze, Violet (pa i Xaden) odaberu razumnu opciju rada na odnosu i pokušaja razumijevanja, što je zrelost kakva se rijetko viđa u bilo kakvim romantičnim odnosima, fikcionalnim ili stvarnim. Jako mi se to svidjelo. A ima i jedna scena u kojoj Violet, stavljena na muke, prirodno razmišlja o tome da će ju Xaden spasiti, ali, prije nego što se to dogodi, ipak spasi samu sebe, što je isto jedan veliki plus. Jer, Violet Sorrengail - krhka i sitna i posve neprikladan izbor za jahačicu zmaja - definitivno nije djeva u nevolji koja čeka da joj netko drugi pomogne. Bravo Rebecca!

Kao i na kraju prve knjige, i ovdje sam ostala osupnuta cliffhangerom kojim je ovo poglavlje priče završilo. Kako?! Kada?? Zašto??? Imam milijun pitanja. Nadam se da su bar neka odgovorena u idućem nastavku. *Fingers crossed*

________________________________________

Kako do knjige: https://fokusnahit.com/proizvod/zeljezni-plamen/ 

IZGUBLJENO PISMO, Jillian Cantor

Mozaik knjiga, 2020.

[The lost letter] 

Prijevod: Aleksandra Barlović  

Drugi svjetski rat neiscrpan je izvor priča. Ovo najmračnije razdoblje svjetske povijesti nadahnulo je bezbroj autora, koji su svoje knjige utemeljili na stvarnim, potresnim događajima, a čitanje ovih knjiga sada je, kada fašizam ponovno divlja, baš jako, jako bitno.

Pročitala sam puno knjiga na ovu temu, i puno me njih potreslo. Pomislili biste možda da, s obzirom na tolik broj knjiga i priča koje sadrže, ću kad-tad naletjeti na nešto već viđeno, i da će mi sve činjenice već biti poznate, ali, nekako, svaka nova priča donese nešto novo (i na nove načine potresno) i nešto što mi je ranije bilo nepoznato.

Tako me Jillian Cantor upoznala s - nazovimo ga tako - 'filatelijskim' pokretom otpora. Naime, koristeći se spletkama s poštanskim markama, na koje su graveri neprimjetno dodavali sitne simbole, hrabri su pojedinci i grupe ljudi uspjeli krivotvorenjem isprava i omogućavanjem prikrivene komunikacije pomoći mnogim drugima, kako bi ih izveli iz nacističkih zemalja i pomogli im da pobjegnu na sigurno.

Priča prati misterij pisma s jednom takvom markom, koji 1989. godine istražuje kći strastvenog sakupljača maraka, ne bi li sačuvala nešto od oca kojeg joj je demencija malo po malo počela oduzimati. Istodobno, priča se vraća u vrijeme nastanka spomenute marke - 1938. godinu i prati život graverskog naučnika Kristoffa i židovske obitelji Faber koja ga je prihvatila.

Priča o tajanstvenom pismu nije samo povijesna priča i priča o pokretu otpora usred anektiranja Austrije i samih početaka nacističkih zločina, već je to i priča o ljubavi usred okupacije, požrtvovnosti, hrabrosti i nepredvidivim životnim obratima.

Ono što je sjajno izvedeno je i odabir smještanja dva toka priče baš u odabrane godine: 1938. i 1989. Prva je godina ona u kojoj započinje okupacija i jedna zemlja i jedan narod gube svoju slobodu, dok je druga godina godina pada berlinskog zida, događaja koji obilježava upravo suprotno - ujedinjenje i oslobođenje.

Priča je zanimljiva i jako lijepo napisana, skokovi između razdoblja baš su kako treba, a način na koji su dvije priče povezane iznenađujuć je, ali i ohrabrujuć i nekako pun nade. Nekako sam očekivala da će sve skupa završiti tragično, ali kraj ima taj silver lining, koji cijelu priču čini malo lakšom, ali i malo moćnijom.

Inače, kad sam u srednjoj školi predlagala profesorici iz povijesti temu za maturalni rad, rekla sam joj da bih htjela da mi tema bude upravo 2. svjetski rat. Ljubazno je uzdahnula i rekla mi da mi je tema preopširna, pa nek si odaberem neki njegov dio. Na kraju sam pisala o iskrcavanju u Normandiji, što nije bitno za ovo što želim reći, a to je - 2. svjetski rat doista je jako opširan, i možda nikada nećemo uspjeti obuhvatiti baš sve njegove priče. Ali treba ih čitati, što više, kako se strahote koje je donio - unatoč aktualnom usponu neofašizma - ne bi nikada više ponovile. 

___________________________________

Kako do knjige: https://www.superknjizara.hr/en/izgubljeno-pismo-2020-jillian-cantor 

ZEMLJA ZIME, Rae Meadows

Znanje, 2023.

[Winterland] 

Prijevod: Ružica Matić  

Sibir je, kada se metaforički spominje, nešto što označava hladnoću, udaljenost, izolaciju i surovost. Ono nešto što će te ili očeličiti ili ubiti. Takav je i u ovoj knjizi - i onaj doslovni Sibir, koji predstavlja mjesto radnje, i onaj metaforički, koji predstavlja surov svijet gimnastike 1970-ih u SSSR-u.

Moje znanje o gimnastici, kao i o većini sportova, prilično je oskudno. No naravno da sam, kao i većina ljudi, čula za Nadiu Comaneci i Olgu Korbut i vječno suparništvo između Rumunjske i SSSR-a, koje je trajalo skoro dva desetljeća. Fun fact: Olga Korbut postala je slavna ne samo po svojoj gimnastici, već i po tome što je bila prva sovjetska gimnastičarka koja se nasmiješila na Olimpijskim igrama. Ne zvuči kao nešto osobito, ali tek nakon što sam pročitala ovaj roman, jasno mi je koliko je to bilo čudno i koliko je brutalno bilo biti gimnastičarka u SSSR-u u to doba.

Priča prati djevojčicu Anju, koja vrlo brzo nakon zapažanja gimnastičkog talenta bude odabrana za novu nadu SSSR-a u ovom sportu. Biti odabran za treniranje i eventualan ulazak u reprezentaciju nosi razne pogodnosti za obitelji djevojčica koje budu odabrane, a predstavljanje svoje zemlje, naravno, predstavlja i osobitu čast.

Kroz Anjimo napredovanje u ovom brutalnom sportskom svijetu svjedočimo i svemu onome što uz 'biti dobar u gimnastici' ide: stalna odricanja, žrtve, trpljenja, ne stajanja čak ni kada se polome kosti. A tu je također i nepravda, koju vidimo na Anjinoj prijateljici Sveti, jer djeca politički nepodobnih nikada neće dobiti priliku, koliko god bila talentirana. Iskreno, neki su dijelovi romana baš toliko brutalni i surovi da me sve kosti u tijelu zabole kad ih se sjetim.

"Sistem ne razmišlja o nama. (...) Parni se valjak ne zaustavlja. Znaš što mi je Mihail jednom rekao? 'Dok se ne slomiš, nitko te neće pustiti.'"

Anjina ljubav prema gimnastici postojana je čak i kada od bolova jedva može stajati, a na njenom primjeru sjajno je prikazana brutalnost uspona i pada u sportu koji je za SSSR u to doba značio više od ičeg. Od talentiranog djeteta u koje se ulaže i koje se tjera da bude sve bolje i daje sve više do mlade djevojke koja zbog jedne pogreške gubi sve što je do tada imala i postaje zaboravljena, bezvrijedna roba.

"Prvo samo voliš gimnastiku. Teško se i sjetiti tako davne prošlosti, zar ne? Druga faza je kad je trebaš; ne možeš živjeti bez nje. (...) Treća faza je kad shvatiš da više ne pripadaš sebi. Ti si vjerojatno sada tu. Sjećam se tih dana. Pomalo zastrašujuće, ali i oslobađajuće. Ali onda dolazi četvrta faza. To je kad ti i dalje želiš, ali više nitko ne želi tebe."

Usporedo s Anjinom gimnastičkom pričom, spisateljica nas upoznaje s ljudima u Anjinoj okolini i njihovim (nažalost, jednako surovim) životnim pričama - od Anjine majke, perspektivne balerine, koja je netragom nestala dok je Anja još bila mala; Anjine susjede Vere, koja je preživjela gulag, izgubivši muža i sina; te Anjinog oca, koji pićem ublažava razočaranje u sustav u koji je svim srcem vjerovao, a koji ga je potrošio i ispljunuo, ukravši mu zdravlje i najbolje godine života.

Nisam se smrznula čitajući, ali ovaj je roman doista prava zemlja zime. Nije ga lako čitati, pogotovo kad se uzme u obzir koliko se bazira na istinitim događajima, i prikazuje svu brutalnost koja u pozadini tih događaja stoji. No, ovo nije priča samo o tegobama, već i o prevladavanju istih. Ovo je priča o preživljavanju i ustrajnosti, čak u i nemogućim uvjetima; o drugoj strani zlatne medalje i svemu onome što je do nje dovelo. Sumorna je, ledena, ponekad i teška, ali i zanimljiva i vrijedna čitanja. Bez obzira na to volite li gimnastiku ili ne, bili ili ne zadivljeni onime što su Nadia Comaneci ili Olga Korbut mogle napraviti na gredi ili parteru, u jedno sam sigurna: nakon ovog romana nećete to više promatrati istim očima. 

_____________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/zemlja-zime/432824 

SNJEŽNA MEĆAVA, Tríona Walsh

Znanje, 2023.

[The snowstorm] 

Prijevod: Karlo Nikolić 

 

Dok dani lagano prelaze u proljetne, ja sam odlučila baciti se u mećavu i pročitati još koju 'zimsku' knjigu dok, barem kalendarski, zima još traje.

Kada bih ovaj roman sudila prema natpisima na koricama, očekivala bih 'vrtoglavu vožnju koja će mi ubrzati puls' - i bilo bi to skroz promašeno. Nema ovdje ničeg vrtoglavog, niti toliko napetog da bi mi puls imalo varirao. Radi se, zapravo, o klasičnom whodunnit krimiću, s elementima locked-room misterije.

Radnja je smještena na zabačeni irski otok, koji uslijed snažnog olujnog nevremena postane potpuno odsječen od kopna. Upravo u tom periodu na otoku se dogodi ubojstvo, a, budući da nema izlaza, ubojica je na otoku zarobljen zajedno s ostalima.

Priča prati šestero starih prijatelja, koji se odluče okupiti radi novogodišnjeg slavlja u čast prijatelju kojeg su izgubili godinama ranije. No, jedan od šestero nikada se ne pojavi na slavlju. Cara, lokalna narednica, jedna je od ovih šestero i ujedno osoba koja nestalog člana ekipe pronađe - mrtvog. Pokušavajući doznati što se dogodilo, stari prijatelji počnu jedni o drugima otkrivati puno više od prijateljstva - i to na nimalo dobar način. Tajne se množe, međusobna zamjeranja rastu, a vrijeme do prolaska oluje - i dolaska mogućnosti da ubojica pobjegne s otoka - polako ističe.

Zaplet romana i način na koji je postavljen bili su mi vrlo zanimljivi, a činjenica da je smješten na zabačeni otok odsječen od svijeta bila mi je dodatni plus. Nažalost, na početku sam se dosta mučila s čitanjem jer me radnja nikako nije uspijevala zainteresirati. Razlog tome su bili likovi, koji mi (izuzev, eventualno, Care) nisu bili ni najmanje zanimljivi, a njihovi dijalozi zvučali su kao da su ispali iz loših domaćih sapunica, u kojima ljudi govore neprirodnim tobožnje književnim jezikom, kojim nitko u stvarnosti ne priča. Zbog toga je sve zvučalo pomalo izvještačeno i teško mi se bilo uživjeti u njihove odnose i samu priču.

Srećom, negdje oko polovice (ili možda malo manje), radnja malo zadobije na dubini, priča počne više pratiti baš Caru i njeno samostalno istraživanje, a ona kao najzanimljiviji lik uspije održati priču na životu i pobuditi mi interes. Plus je i to što su poglavlja kratka i brzo se čitaju, što mi je bio razlog (uz veličinu formata) da ovu knjigu odaberem za busno čitanje, a moram reći da ju zbilja jesam, unatoč početnim poteškoćama, dosta brzo pročitala.

Svidjelo mi se to što priča istražuje prijateljske odnose između ljudi koji se poznaju oduvijek, ali su se s vremenom udaljili, pa i to kako naglasak stavlja na to da nije u biti samo udaljenost kriva za slabljenje prijateljskih spona, već tu oduvijek postoje krhke niti za koje je samo bilo pitanje vremena kada će puknuti. Svidjelo mi se i to što sam saznala za zanimljiva irska praznovjerja, tj. piseog.

Rasplet je...tako-tako. Nije najzanimljiviji na svijetu, ali nije ni loš. Čak je i pomalo neočekivan, barem na dijelu koji uključuje, između ostalog, i iznenadni rave party.

Nisam dobila baš mećavu kakvu sam očekivala, ali bilo je tu nekoliko dobrih snježnih nanosa. Neće vam trebati puna zimska oprema, ali ponesite makar kapu. Pogotovo ako ste crvenokosi i pomalo praznovjerni. 

________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/snjezna-mecava/450555  

ZAMRAČENJE, Ragnar Jónasson

Izdavač: Znanje, 2019.

3. roman u serijalu 'Mračni Island'

[orig. Myrknætti]

Prijevod (eng.): Zrinka Pavlić   

"Ja nikad nisam bila tako načitana kao tvoja baka. (...) Ona je imala pravu riječ za sve. Što se mene tiče, tama je samo tama. No u zadnje se vrijeme, baš kao i ona nekada, ne osjećam dobro u mraku. Stalno imam osjećaj da negdje vreba nešto zlokobno. Nešto što se skriva kada je vani danje svjetlo. No kada padne mrak... Tada se uvijek sjetim te njezine riječi. Zamračenje."

Nekad pročitam knjigu nekog pisca kojeg nisam nikada prije čitala, i full mi se svidi. Nekad pročitam neku knjigu iz serijala kojeg nisam nikada prije čitala, i full mi se svidi. I onda, 7 godina poslije, krenem na drugu (koja je zapravo treća, što sam skužila tek nakon čitanja, i sad je moj čitalački OCD podivljao :S). Nemam objašnjenja, mora da je neka temporalna anomalija u pitanju. 

Ragnar Jonasson i njegov serijal o mračnom Islandu ima ono nešto mračno i uvrnuto što imaju svi dobri skandinavski krimići, ali je tempo i način odvijanja radnje (a i činjenica da se radnja odvija u malom mjestu) neodoljivo britanski - onak, u stilu Umorstava u Midsomeru. Obje ove vrste krimića volim, tako da mi ovaj miks savršeno odgovara.

Ari Thor, inspektor čije avanture u ovom serijalu pratimo, također je miks oprečnosti - ambicioznog velegradskog detektiva i one vrste policajca iz malog mjesta, kojeg svi poznaju i koji predstavlja stup zakona u maloj zajednici. Stigavši u gradić Siglufjordur, isprva se teško navikavao na prisnost i zabačenost ovakvog mjesta u kojem svatko svakog zna, da bi se već u drugom romanu ondje počeo osjećati kao kod kuće.

Slučaj kojeg Ari Thor u ovom romanu istražuje tiče se ubojstva radnika koji je radio na novom tunelu, a istražujući slučaj, policija će iz ovog tunela izvući puno više od zemlje i kamenja. Dodatno, i Ari i njegovi kolege, Tomas i Hlynur, bave se i svojim osobnim problemima, koji manje ili više utječu na njihov rad na slučaju. Sve se skupa jako zapetlja, a slučaj skrene i u davnu prošlost punu zlostavljanja djece na jednoj ljetnoj farmi i u mračne vode trgovine ljudima.

Posebnost je Jonassonovog stila pisanja u ovom serijalu to što Ari nije jedini lik kojeg pratimo, i priča nije ispričana samo iz njegovog kuta, već se bavi i Arijevim kolegama, i žrtvom, i počiniteljem, i sporednim likovima od kojih se neki na kraju pokažu kao sve samo ne sporedni. A neke od likova, poput snalažljive novinarke Isrun (koja mi je, usput, baš fora lik), imat ćemo prilike još sresti u idućim nastavcima.

Naslov romana odnosi se i na mrak koji bacaju neki dijelovi ovog slučaja, ali i na doslovni mrak nastao uslijed erupcije vulkana neposredno nakon koje se odvija radnja. Dok vulkanski pepeo sve prekriva i zamagljuje vid, Ari Thor i ostatak Siglufjordurskih snaga reda morat će se potruditi rasvijeliti nastalo zamračenje.

Jako dobar serijal, jako dobar nastavak. Čujemo se za 7 godina kad pročitam treću knjigu. To jest, drugu. Ili četvrtu? Oh no.

______________________________________________

Kako do knjige: https://www.zuzi.hr/kategorija-proizvoda/beletristika/krimici/ragnar-jonasson-zamracenje-2 

KNJIGA UTJEHE, Matt Haig

Vorto Palabra, 2022.

[eng. The comfort book] 

Prijevod: Lidija i Božica Lebinec    

Matt Haig omiljen je autor, za čija djela će vam reći da su od one vrste koja pogađa neku duboko skrivenu emotivnu žicu, koja će u vama pokrenuti neponovljivu melodiju. Dugo se boreći s mentalnim bolestima te preživjevši potpuni slom živaca, Haig je u teškim vremenima prikupljao zrnca motivacije, utjehe i drugih 'pojaseva za spašavanje', koji bi mu u tim trenucima pomogli, zapisujući ih kako bi ih se u najtežim trenucima mogao prisjetiti. Rezultat je ova knjiga - skup zapisa, popisa, citata, zrnaca mudrosti ili jednostavno razmišljanja, cilj kojih je pružiti utjehu onda kada je najpotrebnija. Hence the title.

Moje je iskustvo s Haigom prije ove knjige dosta oskudno, pročitala sam tek jedan njegov roman za djecu - Dječak zvan Božić, koji mi je bio simpa, i jedan davni YA vampirski roman - Radleyevi, koji mi nisu bili bogznašto, tako da ne mogu ni potvrditi niti opovrgnuti Haigovu sposobnost sviranja emotivnim žicama čitatelja. No, planiram svakako pročitati još toga, pa ću otkriti je li to doista tako. Ako je suditi prema ovoj knjizi, mogu reći da vidim zašto je mnogim čitateljima omiljen i da tu doista ima nečega što ga čini posebnim.

Knjiga utjehe zanimljiv je skup svega pomalo - od dijeljenja recepata za comfort food poput maslaca od kikirikija na tostu, inspirativnih citata i popisa pjesama i filmova, do kratkih crtica iz vlastitog života, priča o poznatim i nepoznatim ljudima (poput Marka Aurelija i Nellie Bly) i njihovim poznatim i nepoznatim pothvatima (poput pokušaja plovidbe Stevena Callahana koji je završio njegovim plutanjem na moru od 76 dana) te iznošenja raznih zanimljivosti, poput one o načinu plivanja zlatne kozje ribe ili teorije negativne sposobnosti.

Ovo nije knjiga koja se čita, ovo je knjiga koju nasumce otvaraš i tražiš ono što ti je potrebno: zagrljaj, inspiraciju, podsjetnik da to kroz što trenutno prolaziš nije trajno i da će ipak, s vremenom, proći. Kao i svi, većina nas ponekad zapne u boli i očaju. Matt Haig i sam to vrlo dobro zna, stoga nam ovom knjigom pruža ruku koja nas može povući na sigurno - ili u tome barem malo pomoći.

"Nikad ne smiješ čekati i trpjeti bol. (...) Moraš se za to odmah pobrinuti. Neće otići ako se budeš pravio da nije ondje."

U spremljenim stvarima na mom Instagramu nalazi se sve i svašta, ali uglavnom tamo trpam stvari koje me iz nekog razloga na nešto podsjete, za nešto inspiriraju ili mi samo dođu u onom trenutku u kojem na njih iz nekog razloga emotivno reagiram. Takav mi je otprilike bio osjećaj čitanja ove knjige - kao da skupljam zanimljive komadiće utješnih tekstova, koji bi mi možda mogli nekad zatrebati.

Ono što James Norbury postiže ilustracijama na svom Instagramu i u svojim knjigama, to Matt Haig postiže svojim tekstovima u ovoj knjizi. U tom je smislu ona doista knjiga utjehe - koja nam govori da sve ono što tražimo možemo naći unutar sebe, jer smo takvi kakvi jesmo i više nego dovoljni.

"Problem sa savršenim apstraktnim idealima leži u tome da ono čemu težimo nikad ne možemo dostići. To su nedodirljive duge. Mnogo bolje je, mislim, pronaći utjehu u svijetu kao takvom. (...) Iskoristite ono što imate. Budite u svijetu. Budite asimetrični kvadrat. Budite iskrivljeno drvo. Budite stvarne osobe."

________________________________________

Kako do knjige: https://vortopalabra.hr/proizvod/knjiga-utjehe/