ŽIGICE, Jurica Pavičić

Stilus, 2024. 

Poklopilo se da sam ovu knjigu počela čitati neposredno nakon nedavnog požara kod Omiša, a to kako su događaji u knjizi gotovo nadrealnom sličnošću prenijeli ono što čemu smo svi svjedočili putem novinskih prijenosa ili uživo, bilo je jezivo.

Jurica Pavičić u ovom je romanu opisao tragičan slijed događaja u kojem se jedan ciljani pokušaj uništavanja imovine slijedom (nesretnih) okolnosti pretvorio u mahnitu vatrenu stihiju koja je uništila pola planine i sa sobom odnijela i ljudski život. A ono što je poražavajuće u cijeloj toj priči, je što se sve to nije dogodilo iz obijesti, zlobe ili nemara, već uslijed namjere jednog običnog čovjeka da time posredno učini nešto dobro.

Međutim, baš kao što se na početku romana dogodi s vjetrom, i s ovom je namjerom sve odjednom samo krenulo u krivom smjeru. Kako kaže izreka, the road to hell is paved with good intentions.

Tijek radnje pratimo iz četiri različite perspektive: policajca koji istražuje slučaj, stručnjaka za požare, počinitelja i počiniteljeve supruge. U početku se ove perspektive međusobno nastavljaju jedna na drugu i nadopunjuju, da bi se prema kraju počele preklapati na način da isti događaj pratimo iz više kuteva, tako dobivajući sve puniju sliku. Roman je napet i čita se u dahu, a u okviru ljetnih požara koji se ponekad doista pretvore u prave katastrofe, baš kao i ovaj ovdje opisan, vjerujte mi, čitat ćete ga s puno većim interesom i razumijevanjem. A svatko tko je vidio razmjere omiškog požara, pa i onog kornatskog, ili bilo kojeg otprije, shvatit će i tragediju, i (pogrešno usmjeren) bijes stanovništva, i razmjere štete koji on sa sobom nosi.

Još jednu je tragediju, unutar ove s požarom, Pavičić baš perfektno opisao. Naime, naš počinitelj dobrih namjera kardinalnu grešku ne čini samo paljenjem žigica kojima je požar podmetnut, već traženjem pomoći od ljudi koje svi znaju kao uspješne 'poduzetnike' ili 'biznismene', a koji su u biti najljigaviji oblik mafije umrežene s politikom i vlastima. Svi ih znamo, znamo i jako dobro i tko su i što su zaista, ali, baš kao i u stvarnosti, ti se ljudi uvijek izvuku, dok oni obični, koji su s njima ušli u bilo kakvu interakciju iz bilo kakve nužde, uvijek stradaju.

Napetost nije jedini osjećaj koji ovaj roman izaziva, jer tragedija i sve one male tragedije koje ova velika za sobom povuče, izazivaju i osjećaj tuge, ali i nepravde, ponekad i bijesa i očaja, pogotovo onog koji vas snađe ako ste se ikad našli u beskrajnom vrtlogu domaćeg pravnog sustava, kao naš nesretni čovjek sa žigicama. Možete ga mrziti zbog toga što je učinio, ali to vas neće spriječiti u tome da s njime i suosjećate. Paradoksalno, da, ali ovaj roman baš lijepo prikazuje kako je život rijetko crno bijel, a još je manje pravedan.

Pročitala sam sve knjige Jurice Pavičića i sve ih volim. Isto tako, sve ću ih uvijek i preporučiti. Ovu pogotovo - baš zato što je tema o kojoj govori, nažalost, baš jako aktualna.  

_______________________________

Gdje kupiti: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/zigice/ 

KRHKA DOB, Donatella Di Pietrantonio

Stilus, 2026.

[L'età fragile] 

Prijevod: Hana Klak Ustolin 

Kada sam pisala o prvoj knjizi Donatelle Di Pietrantonio, napisala sam kako su mi romani talijanskih autorica (Elene Ferrante, Rose Ventrelle i Di Pietrantonio), o odrastanju i neraskidivim sponama između dviju žena, novi najdraži žanr. Druga knjiga Di Pietrantonio to mi je potvrdila, a ova - treća - predstavlja još jedan divan, ali i potresan roman, koji to i dalje potvrđuje.

Inspiriran stvarnim događajima, ovaj roman govori o strašnom napadu na tri djevojke, u kojem je samo jedna preživjela. Ovaj zlokoban događaj utjecao je na cijelu zajednicu u kojoj se dogodio, traumom obilježivši ne samo preživjelu djevojku i obitelji žrtava, već čitav gradić, poznanike žrtava, susjede, prijatelje. A priču o tome priča nam osoba koja je sve to možda najintenzivnije doživjela - najbolja prijateljica preživjele djevojke.

Njeno je ime Lucia, sada odrasla žena i majka, koju još uvijek prati krivnja zbog toga što se dogodilo njenoj prijateljici Doralice, s kojom više nije u bliskom odnosu. Naime, na dan kada se sve to zbilo prije svih tih godina, Lucia je, umjesto da se druži s Doralice, odabrala dan provesti na plaži s drugim prijateljicama, ne pozvavši Doralice i pomalo je se srameći, zbog čega će godinama kasnije, nakon što se sve odvilo kako se odvilo, sebe kriviti što nije spasila Doralice, ili barem bila s njom toga dana, predbacujući si da se, da jest, možda ništa ne bi toga dana dogodilo.

Pisana pitkim stilom svojstvenim Di Pietrantonio, priča slijedi dva vremenska narativa, povremeno ih izmjenjujući. Jedan slijedi događaje iz razdoblja u kojem se dogodio zločin, prateći naknadnu potragu za počiniteljem, suđenje, i sve posljedice koje je taj događaj ostavio na mještanima i svima koji su u događaj bili izravno ili neizravno uključeni, ili samo za njega čuli. Drugi narativ odvija se u sadašnjosti, smještenoj u razdoblje nedavne pandemije, tijekom koje se Lucia bori s pokušajima da dopre do svoje kćeri Amande, koja ju isključuje, zatvara se u sebe i ne pušta nikoga blizu.

Odnos majke i kćeri izmjenjuje se s odnosom dvaju prijateljica, odnosom kćeri i oca, susjedskim odnosima i općenito odnosom nekoga tko se još bori s traumatičnom prošlošću i te sveprisutne traume. A Donatella Di Pietrantonio ima nevjerojatan dar sve to opisati tako pitko i sažeto, a opet udarajući u samu bit, zbog čega je njen roman i emotivan i dirljiv i dubok, a čita se lako i brzo, kao najnapetiji triler.

Mjesto na kojem se zlokoban događaj u ovoj priči dogodio posjed je u vlasništvu Lucijinog oca, a taj posjed u svima izaziva neki osjećaj neugode i svi ga zaobilaze kao da je kužan. Taj posjed ima toliki utjecaj na priču da se doima kao da je i sam lik u toj priči, a ono što mi se posebno svidjelo je ono što je Lucia na kraju odlučila s njime učiniti. Taj potez nekako daje razrješenje čitavoj traumatičnoj priči, iako je repove te traume teško još zatrti, ako ikada.

Naslov romana navest će vas da pomislite kako je dob koja se smatra krhkom samo mladost, u kojoj se većina tragičnih događaja odvila, i koja predstavlja temelj nerazumijevanja majke i kćeri u sadašnjosti, ali mislim da se ta krhkost može lako prenijeti i na svako moguće životno razdoblje, samo se njena jačina i vrsta u tim razdobljima malo razlikuju. No, koliko god dob o kojoj govori bila krhka, priča Donatelle Di Pietrantonio odiše snagom - i riječi i emocija.

Moj novi najdraži žanr, potpisujem.

__________________________________________

Gdje kupiti: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/krhka-dob/ 

IZGUBLJENI RATNICI MIJENA, Catherine Doyle

Znanje, 2021.

2. knjiga serijala Čuvar oluja

[Storm keeper #2: The lost tide warriors] 

Prijevod: Hana Greta Matković   

Vraćam se na otok Arranmore 5 godina nakon što sam pročitala prvu knjigu ove trilogije (idk, nemam objašnjenja) i, iako sam mislila da ću imati problema s prisjećanjem što se u prvoj knjizi dogodilo, zapravo mi se sve jako brzo vratilo. A nisam čak morala zapaliti ni jednu od svijeća Čuvara oluja. :D

Fionn, Arranmoreov najnoviji Čuvar oluja, i dalje se muči s ovladavanjem svojom čarolijom. Kako vječno sumnja u sebe i svoje mjesto na svijetu, Fionn se pita zašto ga je uopće otok odabrao, kada se čini da je kao Čuvar posve beskoristan. No, kako će se ispostaviti, Fionnova čarolija itekako je prisutna - samo djeluje malo drugačije nego što je to bilo za očekivati.

U međuvremenu, sile zla predvođene Ivanom, koji je naumio probuditi čarobnicu Morrigan, sve su brojnije, a trenutak Morriganinog povratka sve je bliže. Jedina nada za Arranmore, kao i ostatak svijeta, je magična školjka Zov mijena, pomoću koje onaj koji njome upravlja može dozvati vojsku vodenjaka, da pomogne poraziti Ivana i Morriganine dušolovce. Jedini je problem što Zov mijena nitko već desetljećima nije vidio, a da bi toj školjci došli na trag, potrebno je otputovati u opasno sjećanje - i preživjeti.

Nastavak pustolovine započete u Otoku Čuvara oluja jednako je pustolovan, ispunjen čarolijom, sjećanjima, opasnim pothvatima i borbom protiv sve jačih zlih sila, koje prijete pokoriti čitav otok, a potom i svijet. Koliko god čarobna i pustolovna, ova je priča magična i na jedan drugi način - onaj koji govori o zajedništvu, prijateljstvu i međusobnoj solidarnosti u hrabrom suprotstavljanju prijetnji koja je naumila uništititi sve pred sobom.

A usput, vodenjaci su prilično kul. I prilično zastrašujući. A neke od scena njihovog napada su...pa, prilično živopisne. :S

Fionn i njegovi prijatelji jako su simpatični likovi, a muke s kojima se Fionn suočava i njegovo konstantno propitivanje vlastitih sposobnosti i sumnjanje u samog sebe čine ga tako bliskim bilo kome od nas, jer se svatko bar jednom osjećao poput njega. Fionn je hrabar, iako to sam uopće ne misli, a njegovi prijatelji, susjedi i, na koncu, čitav otok, spremni su ga podržati i stati uz njega onda kada je to najbitnije. I to je ona najljepša poruka ove knjige - da se zajedništvom moguće suprotstaviti bilo čemu, koliko god opako izgledalo i da neki ljudi pokažu iznimnu hrabrost i solidarnost baš onda kada je to potrebno, čak i ako to znači okrenuti leđa svemu što su do tada predstavljali.

Ono što me oduševilo i u prvoj knjizi ovog serijala su magične svijeće Čuvara oluja, koje i ovdje imaju veliku ulogu, čak puno veću i značajniju nego prije, a jednako su fascinantne, i put kroz sjećanja koja sadrže jednako je magičan.

Priča u ovom nastavku postaje malo ozbiljnija, sadrži i neke gubitke, koji su me baš rastužili, ali i nadu u konačni preokret. Da bi do njega došlo, potrebno je proći kroz još jednu, završnu pustolovinu. A moj je plan ovaj ju put ipak malo brže pročitati. :)

_________________________________________

Gdje kupiti: https://znanje.hr/product/izgubljeni-ratnici-mijena/284220 

MACA ČIPKARICA/THE LACEMAKER CAT, Vlasta Malina

Profi&Graf, 2026.

Ne pišem često o slikovnicama, budući da nisam njihova defaultna ciljana publika, ali tu i tamo mi neka baš zapne za oko. Iako su, dakako, prvenstveno namijenjene djeci, ne vidim razloga zašto ih ne bi čitali te im se možda i oduševili i odrasli. A neke su zbilja sjajne. 

S Macom Čipkaricom upoznala me njena autorica i odmah mi je zvučala zanimljivo, a, pročitavši ju, mogu vam reći da su mi i Maca i njena priča baš slatke i simpatične.

Maca Čipkarica dvojezična je slikovnica pisana u stihovima, na hrvatskom i engleskom jeziku, a govori o jednoj posebnoj maci i njenom nesvakidašnjem talentu. Naime, Maca Čipkarica svoje je ime zaradila tako što je od deka i pokrivača počela izrađivati najfiniju čipku. Ljudi bi joj donosili raznorazne tkanine, a ona bi svaku od njih pretvorila u pravo malo umjetničko djelo. Glas o posebnoj maci i pahuljastoj čipki koju izrađuje proširili su se po svijetu, a macin talent brzo je nadrastao mjestašce u kojem je živjela.  

Znate kako mace često mijese šapicama po nečem mekanom, pa kažemo da prave keksiće ili mijese tijesto ili nešto slično? Ideja o maci koja na taj način izrađuje čipku me baš oduševila. Simpatična je i originalna, a i sama je slikovnica oslikana baš kao da je presvučena čipkom.

Još jedna stvar koja mi se jako svidjela je način na koji slikovnica opisuje trenutak u kojem maca svoj talent proširi izvan granica mjesta u kojem živi, pa i samog svijeta. Taj me se dio dojmio i kao vrlo lijepo objašnjenje nečega što je u biti gubitak, a kako sam svojedobno izgubila dvije mace koje su mi bile sve na svijetu, ovo me podsjetilo na njih, i na lijep način na koji se nešto takvo može objasniti, pogotovo djeci.  

Kad smo već kod djece, mislim da će im ilustracije u ovoj slikovnici biti jako bliske, jer nisu apstraktne ni pretjerane, već su baš u zaigranoj dječjoj formi. A dvojezičnost je svakako nešto što daje ovoj slikovnici dodatnu vrijednost, jer se klinci mogu i zabaviti i učiti istovremeno. Znam da sam ja engleski kao mala već vrlo rano dosta dobro znala, i to upravo zato jer sam ga pamtila iz raznih crtića, priča, pjesama, pa mi je postao posve prirodan. 

Simpatična priča praćena ritmičnim stihovima ono je što ovu slikovnicu čini posebnom. I, naravno, jedna posebna maca koja je u središtu svega toga. Imate li neki komad tkanine koji biste rado pretvorili u čipku, potražite je. 

____________________________________________

Gdje kupiti: https://ik-profigraf.com/product/maca-cipkarica-the-lacemaker-cat/ 

SVA MORA SVIJETA, Guy Gavriel Kay

Vorto Palabra, 2024.

[All the seas of the world] 

Prijevod: Petra Pugar 

 

Knjige, dakako, ne treba suditi prema koricama, ali ovo je jedna od najljepših koje sam ikada uzela u ruke. Svi oni primjerci sa sprayed edgesima, kojima smo odnedavno preplavljeni, mogu se slobodno sakriti, ova ih sve šiša i uz skroz plain edgese, pogotovo ako ju stavite na sunce. Divna je. 💙

A divan je i način na koji Guy Gavriel Kay piše. Spada u one pisce koje mi je jako teško recenzirati, jer ih naprosto obožavam, a to koliko me ti pisci oduševljavaju je teško prenijeti u svoj punini. Pokušat ću, doduše.

Plovidba svim morima svijeta započinje jednim opasnim i jako riskantnim zadatkom. Dvoje ljudi koji taj zadatak preuzimaju su Rafel ben Natan, kindaćanski trgovac, i Lenia Serrana, njegova jaditska ortakinja, koja je odrasla u ašaritskom ropstvu. Kindaćani, Jaditi i Ašariti ovdje su pandani židovima, kršćanima i muslimanima, s kojima ste, ako ste već čitali GG Kaya, dobro upoznati. Ako niste, trebat će vam neko vrijeme da pohvatate tko je tko i gdje je što u njegovom Sarantinskom svijetu, koji inspiraciju vuče uglavnom iz renesansnog Mediterana, ali i malo šire.

Recimo to ovako - kada teorija multiversea ne bi bila samo teorija, Kayev svijet bio bi svakako jedan od svjetova koji predstavlja Mediteran u doba renesanse. I to detaljno opisan, raskošno izgrađen, bogate povijesti. Kayevi gradovi-države naslanjaju se na renesansnu Italiju, a razdoblje u kojem se ovaj roman odvija odgovara razdoblju friško nakon pada Konstatinopola i širenja Osmanskog Carstva.

U tom razdoblju napetih odnosa između gradova-država i naroda različitih vjeroispovijesti Rafel i Lenia dobiju zadatak cijelu situaciju dodatno zakuhati. No, zadatak ne prođe baš po planu, već dobije neočekivan zaokret, koji Rafela i Leniu odvede u nešto drugačijem smjeru od onoga kojim su namjeravali poći, a usput i cijeli svijet gurne prema neočekivanim događajima, u središtu kojih će se naći upravo i Rafel i Lenia. ...And the rest is history. Ili, točnije rečeno, povijesna fantastika, u pisanju koje je GG Kay majstor.

Kayeva renesansa vrlo je živa, šarena i vodi nas kroz razne gradove, preko raznih mora, upoznavajući nas s tamošnjim vlastodršcima i odnosima između ljudi unutar i izvan gradskih zidina. Mreže podrške, vlasti, koristi i trgovine razvučene su preko mora i kontinenata, a u te su se mreže upleli i Rafel i Lenia. Ono što je kod Kaya posebno je to da se on, unatoč vrlo razrađenom svijetu, fokusira upravo na likove i njihove životne puteve, prateći ih svuda kamo ih sudbina vodi. A Kayevi su likovi detaljno okarakterizirani, vrlo živi i stvarni, i nose to neko breme s kojim se bilo tko lako poistovjeti i zbog kojeg ih itekako razumije.

"Bilo je dobro osjetiti smijeh, otpustiti ga. Vjerovati da je dopušten. Vjerovati da bi odsad napokon moglo biti dopušteno još mnogo toga. Takvi nas osjećaji čine ranjivima. Ali zapravo nismo ništa ranjiviji nego kad živimo s ograničenjima, uzdržljivo, u ljutnji i strahu. Jer doista se sve stalno mijenja. Obično ne pod utjecajem nas djece zemlje i neba, dok se kotač sudbine neprestano okreće i donosi budućnost koju ne možemo spoznati."

Što se fantastike tiče, kod koje obično očekujete magiju ili kakav već fantastični element, ona je kod Kaya prisutna, ali tek u tragovima. Nije ono što pokreće radnju i što njome upravlja, već se povremeno pojavljuje kao dodatak, još jedan sloj raskošnoj priči koju nam pisac ima ispričati. Kad već spominjem pisca, meni osobno se sviđa način na koji Kay povremeno ulazi u ulogu pripovjedača, prenoseći nas iz jednog dijela radnje u drugi, ili nam tek skrećući pozornost na širu sliku koja je ovdje prisutna, a koju iz blizine ne vidimo tako detaljno.

"A mi? Kad pročitamo ili čujemo novu priču, ona postaje interval, međučin u našem životu koji treba zaboraviti, zapamtiti, koji će nas možda promijeniti dok nastavljamo dalje..."

A ponekad je tu tek da pridoda malo na napetosti, na pomalo šaljiv, i pomalo zagonetan način. :D

"I ondje je bilo događaja. Netko je umro."

Puno njih će ovdje umrijeti, neki važni, neki nevažni, neki slučajno, neki zbog svojih vlastitih odluka. Puno će se toga dogoditi, a svijet će se opet malo promijeniti. Rafel i Lenia preko svega će toga preploviti. Plovidba svim morima svijeta za Rafela i Leniju predstavlja put potrage za domom, i otkrivanja što dom za njih uopće znači. Kako sam taman dovršila ovaj roman u jeku rastuće popularnosti Nolanove Odiseje, nisam mogla ne vidjeti i poveznicu s razdobljem antike i samom Odisejom. I ovdje će jedan nepromišljen potez zbog pokušaja otmice jedne žene pokrenuti rat, i porinuti brodove (možda ne njih tisuću, ali svejedno :)). I ovdje će jedna žena čekati na vijesti o nestalom mužu (možda ne 20 godina, ali svejedno :)). Naposlijetku, i ovdje će netko dugo vremena ploviti u potrazi za mjestom koje može zvati domom.

"Neki ljudi, svatko iz svojeg razloga, kao da ga nikad zapravo nemaju, čak i kad se negdje smjeste. (...) Putuju kroz život nošeni svim morima svijeta. Možda dom za neke zauvijek ostaje onaj koji su izgubili."

Iako je dio Sarantinskog serijala, ovaj se roman može čitati neovisno o drugima, iako, sam ćete svijet puno bolje upoznati i u njemu se snalaziti ako pratite redoslijed. No, gdje god vam se s ovim morima činilo bolje započeti - po redu, ili izvan njega - svakako zaplovite. 

_______________________________________________

Gdje kupiti: https://znanje.hr/product/sva-mora-svijeta/488509 

VISOKE STIJENE, Anna Bailey

Znanje, 2023. 

[Where the truth lies] 

Prijevod: Alica Bjeli Duduković   

Ima nešto u namjerno naopakoj naslovnici ove knjige što navodi na pomisao da je u njoj nešto uznemirujuće. Taj predosjećaj je točan, a neki neodređeni zlokobni osjećaj počne vas pratiti čim krenete čitati, i ostaje s vama poput pozadinskog šuma, tihog ali postojanog.

Knjiga započinje trenutkom u kojem je posljednji put viđena sedamnaestogodišnja Abigail, nakon što se rastala od najbolje prijateljice Emme i pošla na zabavu kod mjesta nazvanim Visoke stijene. Nitko ju poslije nije ni vidio ni čuo išta o njoj, a Emma si nikako ne može oprostiti što je te večeri odlučila poći kući umjesto da ostane s Abi. Vrijeme prolazi, tragovi se hlade, a Emmi se ponekad čini da je ona jedina koja još uvijek želi saznati što se Abi dogodilo.

Sagledavajući priču iz raznolikih kuteva, osvjetljavajući povremeno gotovo svakog stanovnika malog grada u američkoj saveznoj državi Kolorado, ono zlokobno i uznemirujuće što me počelo pratiti na početku polako se počelo razotkrivati. I to baš jako polako, zbog čega je, paradoksalno, sve bilo samo još napetije, umjesto obrnuto.

Anna Bailey maestralno je složila kompleksnu priču o mračnim tajnama jednog malog grada, jedne problematične obitelji, jedne lokalne pastve. Svašta sam pomislila tijekom čitanja, svakakva nagađanja su mi padala na pamet, jedna mračnija od drugih, ali kada se sav taj mrak na kraju izlio na svjetlost dana, ispao je puno mračniji no što sam ikada mogla pogoditi.

Rasizam, netrpeljivost, homofobija, obiteljsko nasilje, zlostavljanja unutar i izvan obitelji, različite poteškoće s kojima se žrtve obiteljskog nasilja i rasističkih i homofobnih napada moraju nositi, ponekad posve same... sve je ovo Bailey ukomponirala u ovu priču, ponekad sve te probleme grupirajući unutar samo jedne obitelji ili jedne osobe, o čemu je ponekad posebno teško čitati. Ali i potrebno.

Ova je knjiga jako zanimljiva, veoma napeta, i čita se kao pravi triler, dok je istodobno i teška, potresna, ponekad jako bolna, ponekad neopisivo tužna, a opet ima i taj neki silver lining, zbog kojeg ju ne završite s osjećajem da je sve posve crno, već uz neki tračak nade za njene likove, koliko god malenim se činio.

Uznemirujuća i zlokobna, da, ali i jedna od najboljih koje sam pročitala ove godine. Preporuka, definitivno. 

_________________________________________

Gdje kupiti: https://znanje.hr/product/visoke-stijene/430069 

LJETNI GOSTI, Tess Gerritsen

Mozaik knjiga, 2006. 

2. knjiga u serijalu Klub Martini

[The suummer guests] 

Prijevod: Mladen Jurčić 

Ljeto u gradiću na obali jezera u američkoj saveznoj državi Maine. A uz ljeto i ono neizbježno što s njim dolazi - ljetni gosti. Obični turisti i bogate obitelji koje svoje velebne vikendice na jezeru koriste samo tijekom par ljetnih mjeseci. Za lokalnu policiju, navala turista znači puno dodatnog posla oko uglavnom manjih nereda i nezgoda - pijančevanja i slično. No, ovog ljeta taj posao neočekivano postane ozbiljniji kada iz jedne od spomenutih bogatih obitelji nestane djevojka. Tinejdžerica.

Ovaj je nestanak pun nelogičnosti i svaki put kojim nadležna policajka Jo krene, završi u novim petljama i pitanjima, a svaki novi trag ne odvede nikamo. Srećom, ovaj konkretni gradić ima nešto većina njih nema, a to je grupu umirovljenih špijuna, strastvenih ispijača koktela i promatrača ptica, čiji hobi je, također, i pomaganje u policijskim istragama. Htjela to policija ili ne.

Tessin klub Martini, sastavljen od četvero bivših agenata CIA-e, sada u mirovini, u drugom romanu ovog serijala ponovno preuzima stvari u svoje ruke i pronalazi rješenja ondje gdje su svima drugima promakla. Unatoč svojoj poznoj dobi, ova je grupa umirovljenika vrlo agilna, spretna i - brza. Jo je vječno par koraka iza, a gdje god da se nešto dogodi, može biti sigurna da je klub Martini ondje prvi stigao i već je upoznat sa situacijom. Tako je i sada, samo što se situacija koja započne nestankom jedne djevojke jako zakomplicira i pretvori u pravu zagonetku, koja uključuje davno potonule leševe, top secret razvoj psihološkog oružja i dobre stare obiteljske tajne.

Bilo da piše samostalne romane, serijal Rizzoli i Isles, ili pak ovaj - serijal o klubu Martini, Tess Gerritsen majstorica je svog zanata. Obožavam sve njezine knjige, a ovaj mi je serijal baš nekako posebno drag, upravo zato što se radi o umirovljenicima u ulozi junaka, što je svakako nekonvencionalno kod krimića i trilera, a dodatno i zbog same vrlo originalne ideje gradića umirovljenih špijuna, koji je Tess preuzela iz stvarnog života, iako je, dakako, svaka sličnost sa stvarnim mjestima i osobama posve slučajna.

Umjesto očekivanog Jamesa Bonda u naponu snage, u ovom špijunskom trileru glavnu ulogu preuzimaju 60+ junaci, čija karizma, snalažljivost i načini razmišljanja mogu bez problema parirati svakom agentu 007. A dok rješavaju slučajeve i ometaju policijske istrage, ova ekipa umirovljenika zna izvesti i pokoju pravu vratolomiju (tijekom koje možda netko slomi nogu), vješta je u prerušavanju i izviđanju, a ne boji se izvesti i pokoju opasnu akciju na terenu. Članovi kluba Martini oštroumni su, inteligentni, neustrašivi, a usput se i dobro zabavljaju.

Slučaj u ovom romanu u jednom trenutku ode u vrlo veliku širinu, krene malo i prema paranormalnom, pa postane posve sulud. Ali ono što mi je bilo fora, je to što se ta širina na kraju ispostavi više kao mana nego prednost, nešto zbog čega od šume ne vidiš stablo, a što i sam klub Martini na kraju komentira i zamjera sam sebi. Poanta je slučaja da nekada ne treba tražiti daleko i istraživati sve nevjerojatnije mogućnosti, već je bolje izoštriti fokus na nešto što se nalazi ravno nam pred nosom.

Ljetni su gosti baš prava ljetna knjiga, brza, zanimljiva, zabavna. Gotovo poželiš otići provesti neki vikend na jezeru (naravno, bez nestanaka, ubojstava, i drugih mogućih zločina). Nisam sumnjala da će mi se svidjeti, jer ipak je to Tess, ali nisam očekivala i da će me toliko puta nasmijati i baš opustiti. Koliko god volim i Mauru Isles i Jane Rizzoli, Maggie, Declan, Ingrid i Ben (plus pridruženi član - Ingridin suprug Lloyd) još su mi draži. A ovaj serijal još je jedan u nizu romana u kojima naslovni likovi starije životne dobi jasno prikazuju da život ne staje ulaskom u mirovinu. Dapače, tek tada postaje zabavno. :) 

___________________________________

Gdje kupiti: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/ljetni-gosti/