USTA PUNA MORA, Jurica Pavičić

Stilus, 2025.

"...usta puna mora više ne govore."

Vijest o nepoznatom utopljeniku čije je tijelo isplivalo na obalu za većinu ljudi predstavlja tek nekoliko crtica novinskog teksta, ako ga tko uopće i pročita. No za Gorana Najeva, friško umirovljenog novinara, ova je vijest početak istraživanja, istraživanja koje za njega samog predstavlja i nešto čime se može baviti u mirovini koja mu izgleda dugo i besposleno, i dobar dodatan izvor prihoda, i uslugu ženi koju je nekada volio, a i mogućnost da nekako opere gorki okus razloga zbog kojeg se friško umirovio.

No, kad počne kopati po prošlosti koju pojedini akteri iz te prošlosti nikako ne žele vidjeti iskopanom, Najev će se naći u mračnom kupusu davnih zločina, korupcije, tajni sada utjecajnih ljudi, pa i ozbiljnoj opasnosti, uključujući i onoj po vlastiti život.

Jurica Pavičić u ovom je romanu - fiktivno, dakako - zagrebao površinu onog u što nitko u ovoj zemlji ne želi da se zadire - rat i zločine koje taj rat za sobom povlači. A ono što je opisao vrlo bismo lako mogli zamisliti da bi se desilo kada bi se sličan događaj kao iz romana doista dogodio, i kada bi more na površinu izbacilo neku sličnu prljavštinu koju se tako dugo i tako brižno trudilo što dublje zakopati.

Kao i u svojim kolumnama, Pavičić i ovdje vrlo precizno secira naše društvo, opisujući ga realistično i bez uvijanja, zbog čega se događaji u ovom romanu ne doimaju fiktivnima, a to nije samo zbog toga što se radnja odvija u domaćem okruženju, ispunjena likovima koje bismo lako mogli prepoznati u kolegama, susjedima, poznanicima, prijateljima. Rasplet događaja, koji mi se nije svidio, nije mi se svidio baš zato što je tako tipično hrvatski, tipično realan, i samim time tipično frustrirajuć. A time je ujedno i jedini uvjerljiv.

Pitanje koje ovaj roman postavlja je koliko nam je važno da se pravda zadovolji, i kakva bi uopće ta pravda na kraju ispala, ako bi pri tome svemu na neki način bili povrijeđeni ljudi koji su nam važni? Koliko god me frustriralo to kako je Najev odlučio postupiti, i koliko god ja mislila da bih možda postupila drugačije, pitam se... bih li? Stvar je u tome da utjecajni ljudi ili ljudi na položajima, koji su počinili neki zločin, jako rijetko za taj zločin i odgovaraju, a ako se to čak i desi, kazna gotovo nikada nije proporcionalna težini zločina. I to je zapravo ono što najviše frustrira.

Dodatna stvar koju ovaj roman izvrsno prikazuje je kako neke od najgnjusnijih zločina ponekad uopće ne počine sadisti, tipovi ljudi na koje prvo pomislimo kad pomislimo na ratne zločince, već ponekad to budu samo ljudi čija nesmotrenost, sebičnost i posljedično spašavanje vlastite guzice (da to tako kažem) u određenom trenutku prevladaju nad bilo kakvim osjećajem ispravnosti, empatije ili morala - ako su išta od toga ti ljudi uopće i imali. Svinjarija je počinjena, nema svrhe da se za nju još i odgovara. Ili?

Mislim da je na svakom čitatelju da razmisli što bi učinio na Najevljevom mjestu - i da se možda iznenadi odgovorom. 

__________________________________

Gdje kupiti: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/usta-puna-mora/ 

SVETI OTOK, L.J. Ross

Mozaik knjiga, 2026.

1. knjiga u serijalu o inspektoru Ryanu 

[Holy island] 

Prijevod: Ivona Širol Files 

 

Ritualno ubojstvo mlade djevojke, povezano s poganskim simbolima, događaj je kojim započinje ovaj roman i koji izgleda kao da nas uvodi u neki mračan i zagonetan slučaj. Smješten u malu zajednicu, u kojoj svatko svakoga poznaje, na otoku odsječenom od kopna, koji je i sam bogat simbolikom i poviješću poganskih običaja... izgledalo je kao da preda mnom leži jedan zanimljiv (i pomalo mračan) britanski krimić.

Opisan kao spoj romanse i krimića, uspoređivan s romanima Roberta Galbraitha, ovo je mogao biti doista jako dobar spoj ova dva žanra. Međutim, samo je jedna strana ovog spoja uspjela ostati iznad vode, da se tako izrazim. A Galbraith? Nije mu ni blizu.

Krenimo od onog što valja. Zagonetan slučaj ubojstva dobro je zamišljen i stvarno je zagonetan. Slijedeći zamršenu nit istrage, sve samo postaje još zagonetnije i nejasnije, upliće se sve više ljudi i potencijalnih sumnjivaca, a odgovori svejedno stalno izmiču. Otkrivaju se raznorazne veze između stanovnika otoka, i prošle i sadašnje, kao i prošli i sadašnji događaji koji u cijelu priču unose još više zbrke. Dodatnu zanimljivost dodaje i izmjena POV-a, od kojih se neki odnose na tajanstvenu sektu koja djeluje na otoku, a o kojoj isto ne znamo skoro ništa, iako je jasno da i tu sigurno postoji neka veza. Solidno zamišljeno, solidno postavljeno, jedino je rasplet malo pretjeran, ali ajde, čak bih i tome mogla progledati kroz prste, da nije onog što ne valja u ovoj priči, a to je, prije svega, naslovni lik ovog serijala, inspektor Ryan.

Ryan je... krasan. Krasan je vjerojatno pridjev koji se u ovom romanu najčešće spominje, u 98% slučajeva uz Ryana. Ryan je, dakle, zgodan. Autorica ne propušta ovu činjenicu ponoviti milijun puta, čisto ako vam je slučajno negdje promaklo. Apsolutno svaka žena na otoku očarana je ovim inspektorom, i to u većoj ili manjoj mjeri pokazuje u svakoj mogućoj prilici. Kolege su također zadivljeni Ryanom i njegovim stilom rada, ali nisam vidjela nikakvu podlogu za tu razinu divljenja. Sam Ryan bi htio biti Prljavi Harry, ali za to jednostavno nema karizme. Snishodljiv i uvijek najpametniji, fura nekakvu ulogu mačo mena, opravdavajući ju traumom iz prošlosti, ali sve je to skupa jednostavno... neuvjerljivo. Nedostaje mu i dubine i karaktera. Ne znam, možda je do mene, ali mene nije uspio očarati. 

A onda imamo Annu, i taj romantični dio priče. Anna je također lik kojem fali i dubine i karaktera. Pozvana na otok kao stručnjakinja za poganske simbole i rituale, pretpostavljam da je trebala biti snažan ženski lik, k tome još znanstvenica - dakle kul inteligentna žena koja će privući zatvorenog mačo detektiva i otopiti mu srce. No jedini doprinos Annine stručnosti razjašnjenju slučaja je 'objašnjenje' nekolicine simbola koje bi mogao objasniti bilo tko s pristupom Wikipediji. Anna definitivno nije Robert Langdon, ali od doktorice znanosti sam ipak očekivala nešto više od objašnjenja što je to pentagram, što je nešto što bi doslovno bilo tko mogao objasniti, i to bez pomoći AI chatbota. Anna također ima traume iz prošlosti, zbog čega su valjda ona i Ryan trebali biti logičan spoj. No, romansa između njih dvoje jednostavno je isforsirana (u činjenicu da je također i nevjerojatno neprikladna uopće neću ulaziti). Koji je njen smisao, zbilja ne bih znala reći. Usporedila bih je s porno filmom, i to ne zato što je spicy (jer nije!) nego zato što je fejk. Prvi susret Ryana i Anne, tijekom kojeg oni, kao, privuku jedno drugo, opisan je kao da su se srela dva lista praznog papira - i ne napravila ništa. 

Kad bismo izbacili romantičan dio iz ove knjige, dobili bismo solidan krimić sa zanimljivim slučajem i dvoje nesnosnih likova. No, njih bi donekle uravnotežili drugi likovi, kojih ima poprilično, a koji znaju biti jako zanimljivi - i na različite načine upetljani u slučaj. Svi Ryanovi kolege bili su mi puno zanimljiviji i simpatičniji od samog Ryana, a i Anna je jedan od najdosadnijih likova u čitavom gradu. Šteta. Radnja krene sporo, ali se tempo ubrzava što se događaji sve više kompliciraju, zbog čega sam prvu trećinu romana čitala znatno sporije nego ostatak. Rasplet je malo... pretjeran. I to ne kažem samo zbog Ryanovog nepromišljenog igranja pomorca pri samom kraju, već je sve skupa ispalo toliko zapetljano i apsurdno da je jako blizu granice neuvjerljivog. Close, but not heart. Što mi je dovoljan razlog za prolaznu ocjenu.

Ponijela sam ovaj roman na more, čitajući ga na plaži, zbog čega mi se bilo teško ufurati u zimsko doba u kojem se radnja odvija. Tko zna, možda bi mi se više svidio da me sunce nije udarilo u glavu, haha. Ostavljam vam da si vremenske uvjete i želju za čitanjem sami odredite. ;) 

______________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/sveti-otok/ 

KAD ŽDRALOVI POLETE NA JUG, Lisa Ridzén

Sonatina, 2025.

[Tranorna flyger söderut] 

Prijevod: Edin Badić   

Ajoj. 💔

Mislim da sam već pri prvom susretu s ovom knjigom znala da će me rastužiti, na onaj bolan, ali opet topao i utješan način, na koji to samo knjige znaju. Boova priča mi je odmah prirasla srcu i, što sam dalje čitala, bila sam sve sigurnija u to kako će završiti, ali nisam znala koliko ću za to vrijeme zavoljeti Boa. I Sixtena. ❤

Ne znam je li to zato što su likovi starije životne dobi jednostavno divni, uvijek malo svojeglavi, na prvu možda teški, ali i jako posebni, ili zato što su njihove priče toliko životne same po sebi, ali priče u kojima baš ti likovi vode glavnu riječ, od Backmanovog Ovea do ovog ovdje Boa, jako mi se sviđaju.

Boova priča pokazuje nam, u svoj svojoj ljudskosti i realnosti, kako je to biti 89-ogodišnjak kojeg tijelo više ne sluša, koji je suprugu izgubio ne zato što je umrla, već mu ju je ukrala demencija, a koji sada živi u strahu da će izgubiti i voljenog psa, Sixtena, jer mu se sve teže za njega brinuti. Boov sin, Hans, odlučan je u namjeri da Sixtenu nađe novi dom, ne bi li time omogućio bolji život psu, ali i svom ocu, za kojega brine da će negdje pasti i polomiti se izvodeći Sixtena u šetnju, što mu je, uza svu volju i ljubav, sve teže i napornije činiti.

Ljut na Hansa, i uplašen zbog Sixtena, Bo se prisjeća svog života, i onih dobrih i onih loših dana, žali za propuštenim prilikama i neizgovorenim riječima, pita se je li nalik vlastitome ocu, kojeg se bojao, s nostalgijom žali za suprugom, od koje je zbog demencije ostao samo oblik, ali ne i ona sama, svađa se s njegovateljima (uglavnom) oko tuširanja, te sjetno iščekuje redovite telefonske pozive svog najboljeg prijatelja Turea i svoje unuke Ellinor.

Ovaj nevjerojatno životan roman priča je o obiteljskim odnosima, starenju, životu, pa i smrti, a ponajviše možda i o tome što se još može učiniti da ispraviš sve što želiš ispraviti, kažeš sve što želiš reći i uvjeriš se da svi koje voliš znaju da su voljeni, prije nego odeš.

Nije ovo tužna priča, iako zna biti tužnih trenutaka. Topla je, puna života i svojevrsnog humora, emotivna je i dirljiva, lako se uvuče pod kožu i ondje ostane. Bez obzira koliko blizu bili Boovoj dobi i/ili stanju, s ovim tvrdoglavim starcem lako se poistovjetiti i suosjećati sa svim njegovim boljkama i žaljenjima, kao i smijati se svim nepodopštinama koje je još u stanju izvesti, pogotovo kada mu pokušaju oduzeti Sixtena.

Mislim da je ovo knjiga koja nas podsjeća da ne držimo u sebi stvari koje bismo trebali i htjeli nekome izreći, prije nego bude prekasno, da gruda žaljenja u grlu nije vrijedna gutanja, već ju je oslobađajuće ispljunuti i riješiti je se, baš kao Bo sluzi koja ga često smeta i guši. Mislim i da je poruka knjige da je bitno da ljudi koje voliš znaju da ih voliš, na koji god način, i kada god, to pokazao.

Pročitala sam ju lako, osjećajući se privrženom njenim likovima, čak i onima koji su mi se činili zločestima zbog namjera sa Sixtenom. No nitko ovdje nije zločest. Ovdje je skup ljudi koji brinu jedni za druge, čineći to najbolje što znaju i u najboljem interesu, čak i kada onaj u čijem interesu to čine to baš i ne razumije. Jako je lijepa priča, jako osjećajna, i jako ju je teško zaboraviti. ❤

Svakako pročitajte. 

____________________________________

Kako do knjige: https://sonatina.hr/proizvod/knjige/knjizevnost/romani-knjizevnost/umjetnicka-proza/kad-zdralovi-polete-na-jug/ 

MORAMO RAZGOVARATI O KEVINU, Lionel Shriver

Mozaik knjiga, 2024.

[We need to talk about Kevin] 

Prijevod: Vesna Valenčić 

Ovo je bilo... brutalno.

Tema pucnjave i masakra u školama definitivno nije laka za progutati. Odabir Lionel Shriver da tu temu razloži iz perspektive majke jednog od učenika, i to ne stradalog, već počinitelja, još dodaje na težini. Pogotovo uzevši u obzir da ova majka nije uopće imala želju postati majkom, što nimalo ne skriva, baš kao što nimalo ne uljepšava svoj odnos sa sinom i svoju ulogu u njegovom odrastanju. Za mene je još dodatna poteškoća kod čitanja bila ta da sam ovu knjigu započela kao buddy read s nekim tko se u međuvremenu un-buddyao iz mog života, pa mi ovaj loose end definitivno nije bilo lako zavezati.

And then...usprkos svemu upravo izrečenom - progutala sam je. Ne u jednom zalogaju, trajalo je, ali uvukla me i opčinila i progutala sam svaki zalogaj, ma koliko bio težak za prožvakati.

Par dana prije svog 16. rođendana (neki će reći slučajno, neki proračunato), Kevin Khatchadourian izvršio je masakr u svojoj srednjoj školi, ubivši sedmero učenika, učiteljicu engleskog i djelatnika školske kantine. Pišući pisma svome mužu Franklinu, Eva Khatchadourian, Kevinova majka, osvrće se na ovaj događaj i sve što mu je prethodilo, kao i ono što se zbilo kasnije, a što je zauvijek izmijenilo njen život. Sumnjajući u vlastitu krivnju, Eva pokušava raščlaniti Kevinovo odrastanje, ne bi li vidjela gdje su joj i kako promaknuli znakovi onoga što će se dogoditi te, kao i svi, dokučila odgovor na pitanje: zašto?

Mogućnost da ti dijete izraste u sociopata je, dakako, strašna. Ono što ovaj roman izvrsno stavlja u fokus je činjenica koliko društvo za djela koja su počinili sociopati i psihopati voli okrivljavati i roditelje, i to, konkretnije, baš majke. Eva svakako nije netko koga biste odabrali za majku godine, iako, kad čitam sve ono što je radila i koliko se trudila, unatoč tome što nije osjećala tu neku neobjašnjivu majčinsku povezanost sa sinom, se doista ne može reći da nije pokušala biti barem onoliko dobra koliko je to bila u stanju.

No, primjećujući sitne znakove Kevinove zlobe (da to tako kažem), Eva je konstantno bila u sukobu sa suprugom, koji je svaki incident svoga sina otklanjao kao da je ništa, optužujući Evu da izmišlja jer ne voli vlastito dijete. I tu dolazimo do drugog problema kojeg ova knjiga sjajno prikazuje: koliko se često (namjerno) previde neki znakovi koji ukazuju da dijete ima problema s ponašanjem i koliko ih rado društvo voli pometati pod tepih, sve dok se ne desi neka tragedija. Ipak, mislim da romanu nije bio cilj odgovoriti na pitanje je li se tragedija mogla spriječiti, jer odgovor na to pitanje nije moguće dati. Niti jedan znak nije mogao reći hej, ovaj će klinac uskoro ubiti hrpu svojih školskih kolega. I to je zapravo ono što je toliko strašno u samoj priči.

Ono što je još strašnije je to što, uz Kevinovu priču, koja je, naravno, fikcionalna, Shriver spominje brojne, ali baš brojne, slučajeve nasilja i ubojstava u školama (i to samo u SAD-u), koja se protežu godinama, a koja jesu stvarna. Od Columbinea do Sandy Hook, masovna ubojstva koja počine djeca nad svojim vršnjacima i učiteljima neprestano se ponavljaju, postavljajući pitanje koliko su mjere prevencije i zaštite dobro osmišljene i postoje li uopće. A ono pitanje na koje i ovaj roman na neki način pokušava dati odgovor je zbog čega dolazi do tih incidenata, koja je ideja u glavama te djece i postoji li neka poveznica. Odgovor, koji je iznenađujuće banalan, po meni je i vrlo dobro pogođen, a možda i zbilja istinit. Neće vam se svidjeti, jer ujedno postavlja i pitanje uzaludnosti svega što činimo, a rješenja za to nemamo.

Razgovor o Kevinu težak je za probaviti, iako je dovoljno opojan da u tome ustrajete čak i kada je jako uznemirujuć. Mislim da bi ga bilo teško čitati čak i ako se u periodu čitanja osjećate baš savršeno dobro, entuzijastično i puni energije za uhvatiti se ukoštac s bilo čime što vam padne na put. Ja sam ga čitala u periodu u kojem emotivno nisam bila baš u najboljem stanju, zbog čega bi me ponekad dotukao. Svejedno ga preporučujem, samo možda ne baš točno u periodu u kojem se već osjećate loše na neki način. Iz njegovog je mračnog ponora lakše izaći ako već niste u nekom vlastitom. 

____________________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/moramo-razgovarati-o-kevinu/ 

PROJEKT SPASITELJ, Andy Weir

Lumen, 2022.

[Project Hail Mary] 

Prijevod: Ana Briški Đurđevac 

 

Ako pojma nemate da ova knjiga postoji i o čemu je, mora da živite ispod kamena (pun intended). :D

Zahvaljujući Ryanu Goslingu, svi su čuli barem za film, a moram priznati da i ja moram zahvaliti Ryanu, jer sam krenula čitati ovu knjigu nakon što sam saznala da će on glumiti u filmu, a, s obzirom da mi Ryan zbilja nije najdraži glumac, htjela sam pročitati knjigu prije nego što mi ju on upropasti. No, s obzirom da su plakati i traileri za film već bili posvuda, nije mi baš uspjelo ne vizualizirati Ryana kao glavni lik, ali dobro, na kraju nije ispalo tako strašno. Ipak, ono u čemu jesam uspjela je pročitati knjigu prije nego mi memeovi sve spojlaju. Tako da, hvala Ryane, dobro je ispalo. :)

Ukratko, projekt Spasitelj naziv je svemirske misije kojom čovječanstvo pokušava spasiti Zemlju - točnije, ljudsku vrstu - od izumiranja izazvanog neobičnim sićušnim svemirskim organizmima nazvanima astrofazi, koji se hrane Sunčevom energijom i time smanjuju količinu te energije koja je potrebna za život na Zemlji. Da bi to postigli, plan je poslati ljudsku posadu do jako udaljene zvijezde koja ima sličan problem, ali iz nekog razloga ne gubi energiju, ne bi li saznali koji je to razlog i primijenili ga na Zemlju. Igrom slučajnosti, ili okolnosti, dr. Ryland Grace ostat će jedini preživjeli na ovoj misiji, što znači da je zadaća spašavanja planeta samo na njemu, posve samom u svemiru.

Osim ako...

Ako imate tu sreću da nemate pojma koji je plot twist ovog romana, preskočite idući odlomak jer plot twist je itekako vrijedan da ga sami otkrijete. Meni je bio wow!

Dakle... SPOILER ALERT!

[Ono nevjerojatno što će Ryland Grace otkriti nije samo razlog zbog kojeg astrofazi nisu pojeli ovu udaljenu zvijezdu, već i to da on nije jedini koji se bavi ovim problemom. Stotine tisuća svjetlosnih godina od kuće, ostavljen sam u svemiru, Ryland će neočekivano pronaći - prijatelja. A možda i ključ za vlastito preživljavanje.]

KRAJ SPOILERA! Let's move on.

Prepun neočekivanih obrata i iznenađenja, ovaj roman nije ispričan linearno, već vrluda kroz sadašnje događaje i Rylandova sjećanja, na genijalan način slažući sliku o onome što se događa, baš kao i o samom Rylandu. Ja ga nisam mogla prestati čitati. Napet je, zanimljiv, stalno se otkrivaju nove i nove informacije, priča raste, Rylandov lik dobiva nove proporcije, od kojih nisu sve laskave, ali svejedno ga volite. Super mi je i to što su svi oni znanstveni dijelovi na relativno jasan, sažet i razumljiv način objašnjeni, a bome ih ima - od teorije relativnosti do gravitacijske vremenske dilatacije, i ostalih pojmova iz astrofizike - you know, the science part of SF, meni jednako drag kao ovaj fictionalni.

Nisam očekivala da će mi ovaj roman biti baš tako drag. Mislim, obožavam SF, i vrlo je vjerojatno da bi mi se samo zbog toga svidio, ali ima taj topli dio, pozadinsku priču o prijateljstvu i požrtvovnosti koja me...a, ono, rastopila. SF je žanr koji smatram svojim comfort žanrom, ali ova knjiga ide iznad toga. Postala mi je baš prava comfort knjiga, ona koju želiš zamotati sa sobom u deku i grliti je, koja te tješi i smiruje i koju baš, baš voliš. Zaljubila sam se, skroz. 💕

Moram reći i da mi je bilo jako slatko što Andy Weir na čovječanstvo gleda na tako humanistički i optimističan način. Naime, suočeni s prijetnjom astrofaga, ljudi svih nacija se udružuju s jednim, zajedničkim ciljem - da požrtvovno spase planet (i same sebe, dakako). Žao mi je što moram burstati ovaj bubble, ali ovo je najfikcionalniji dio cijele priče. Nema šanse da bi se to desilo u stvarnom svijetu. Bilo bi every (billionaire/lunatic in power) man for himself, a ako netko bude pregažen in the process, oh well. U centrifugalne svemirske brodove i astrofage mogu povjerovati any day of the week, ali u ljudsku nesebičnost i želju političara da zajednički rade za dobrobit cijelog čovječanstva? Ha ha ha ha. Ha.

Anyways, ovaj je roman topla dekica koja će vas zagrijati i dati vam vjeru u prijateljstvo bez granica, sposobnost za nesebično djelovanje u svačijem interesu i glad za istraživanjem i pronalaskom onoga što je Ryland Grace, ne tražeći, pronašao. Genijalan roman. Divan. Ako stvarno još niste čuli za njega, izađite ispod kamena (pun intended) i pročitajte.

P.S.: Izbjegavajte memeove! Možete film pogledati poslije. Ja još nisam, ali budem. Čujem da čak ni Ryan nije loš. :) 

_____________________________________

Kako do knjige: https://shop.skolskaknjiga.hr/projekt-spasitelj/ 

ASTRONAUTOV VODIČ ZA ŽIVOT NA ZEMLJI, Chris Hadfield

Stilus, 2025.

[An Astronaut's Guide to Life on Earth] 

Prijevod: Ruđer Jeny  

Ne znam postoji li ijedno dijete na svijetu koje u nekom trenutku nije sanjalo da bi moglo biti astronaut kada odraste. Ja svakako jesam. To je ujedno i jedino zanimanje na svijetu san o kojem je gotovo nemoguće ostvariti. Čak i ako imate mogućnost i sve preduvjete, šanse su opet jako, jako male. No, za Chrisa Hadfielda ovaj se san ostvario. Pomislili biste da je imao sreće, ali sreća je ovdje bila možda tek u tragovima, ostalo je sve bilo veliki trud, rad i upornost.

Ja sam svoj dječji san o karijeri astronauta relativno bezbolno zamijenila onim o karijeri bagerista (jednako neostvarenoj, haha), dok je pukovnik Hadfield svoj cijelo vrijeme držao pred sobom, svjestan da ga možda nikada neće ostvariti, ali odlučan da da sve od sebe da se uvijek kreće u smjeru ostvarenja tog sna.

Ova je knjiga pukovnikova priča o tom ostvarenju. Iznenađujuće je uzbudljiva, jako zabavna, očekivano poučna i puna neočekivanih događaja i osobnih iskustava o životu astronauta i putu kako to postati.

Ono na što svi pomisle kada uopće čuju riječ astronaut su, dakako, svemirski letovi, no put do toga da postaneš član posade za jedno svemirsko putovanje jako je, jaaako dug - obuka astronauta traje godinama, čak desetljećima, a njihovo usavršavanje i obrazovanje doslovno nikada ne prestaje. Očekivano, da bi netko bio astronaut, trebao bi biti stručan u određenim područjima, pa je logično da su inženjerska, matematička, tehnološka, i slična zvanja, ovdje poželjna, no ono na što Chris Hadfield ukazuje je to da je najvažnija stvar zapravo to koliko si dobar kao vođa, timski igrač, osoba koja brzo, ali smireno reagira pod pritiskom i sposobna je snaći se u posve nepredvidivim i opasnim situacijama. A najvažnije od svega - sve što je potrebno da bi bio dobar u svemiru moraš naučiti ovdje na Zemlji.

Ono što je fora kod Chrisove priče je upravo ta analogija života astronauta i svakodnevnog života na Zemlji te prijenos načina razmišljanja s jednog na drugo. Sve što je naučio u svojoj impresivnoj karijeri, pukovnik Hadfield primjenjuje i na svoj svakodnevni život, a ovom nam knjigom daje smjernice kako to i sami možemo napraviti.

Naravno, ne postoji škola koju možeš završiti kako bi postao astronaut, niti posao na koji se možeš prijaviti koji će te automatski tamo odvesti. No, kao što pukovnik Hadfield pokazuje svojim primjerom, možeš svjesno odabrati obrazovanje i zanimanje koje će te lagano voditi u tom smjeru. Od pilota do testnog pilota pa sve do šefa robotike u NASA-i i zapovjednika Međunarodne svemirske postaje, pukovnik Hadfield trudio se uvijek biti najbolji u svojoj klasi, učiti i učiti i stjecati nova znanja i iskustva, istovremeno pazeći i na svoju fizičku kondiciju i zdravlje, jer je i to nešto što će utjecati na eventualni odabir ljudi kojima će se dati prilika da odlete u svemir. Želja za karijerom astronauta osvaruje se s puno malih i upornih koraka, a poboljšanje i rad na sebi pri tome nikada ne prestaju.

Osim zabavnih i fascinantnih svemirskih priča, u kojima sam doista uživala i za koje mislim da će većina nas zaljubljenika u svemir uživati, ova je knjiga ispunjena osobnim pričama i zemaljskim anegdotama, koje su jednako zanimljive i zabavne kao i ove svemirske, a ono što ju čini toliko pitkom i čitljivom je način na koji pukovnik Hadfield piše, a koji je takav da čak i složena fizika i tehnički detalji, kojih ovdje također ima pregršt, zvuče kao nešto što će baš svatko shvatiti - i o čemu će mu biti zabavno čitati.

Bila sam na predavanju koje je pukovnik Hadfield održao prilikom gostovanja u Zagrebu, i uživo je jednako simpatičan, otvoren i zanimljiv, baš kao i na stranicama ove knjige. On je tip čovjeka koji je toliko otvoren za sva moguća iskustva, stručan u raznolikim područjima, i sposoban prenijeti svoje znanje i iskustvo na način koji će ljude ne samo zainteresirati, već i zabaviti i privući i natjerati ih da zbilja zavole temu o kojoj se priča. Meni, kao zaljubljeniku u all things space, nije bila potrebna neka dodatna motivacija, ali način na koji je pukovnik odgovarao na složena pitanja o tamnoj tvari, elementarnoj fizici, itd., bio je, iako znanstven, lako razumljiv i nekako opušteno duhovit. Uživala sam slušajući ga, baš kao i čitajući njegovu knjigu.

Ova knjiga sadrži pregršt informacija, zabavnih anegdota i fun factova o životu u svemiru, funkcioniranju svemirskih agencija, svemirskim istraživanjima, životima astronauta, snalaženju u opasnim (čak suludim) situacijama i baš je genijalna, čak inspirativna. Za mene osobno, bila je i comfort knjiga u trenucima u kojima mi je to zbilja trebalo. Iako nemam više želju postati astronaut (a iskreno, nisam sigurna ni da bih fizički mogla izdržati taj napor), moj interes za svemir i svime s tim povezanim i dalje je tu. Možda je istina da ljudi često utjehu traže u zvijezdama - ja sam je u ovoj knjizi pronašla. And then some. :) 

____________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/astronautov-vodic-za-zivot-na-zemlji/ 

OPČINJENOST, Lois McMaster Bujold

Vorto Palabra, 2025. 

1. knjiga serijala Smrtni bodež 

[The Sharing Knife 1 - Beguilement] 

Prijevod: Ana Briški Đurđevac  

LMB je moja najdraža autorica u čitavom svemiru, stoga je malo reći da imam jako visoka, i jako široka, da tako kažem, očekivanja od njezinih djela. Ono što uvijek očekujem je sjajno izgrađen, fascinantno maštovit svijet, osebujne i upečatljive likove s još upečatljivijim osobinama, vješto izgrađenu radnju ispunjenu pametno razrađenim događajima, stil pisanja kojem je izazov oduprijeti se... Sve to u svojoj srži ima i ovaj roman, samo što sam dojma da je sve to ovdje bilo zamišljeno tek kao pozadina, dok je glavna (jedina?) zvijezda jedna ljubavna priča.

Ljubić? Fantastični, da, ali baš, baš ljubić? Pa, to svakako nisam očekivala.

Nemam problem s ljubićima, neki od najdražih mi romana spadaju u tu kategoriju, poput Ponosa i predrasuda, ali ovaj roman je imao dva problemčeka zbog kojih kod mene ipak nije dogurao tako daleko, iako mi se na kraju jest svidio.

Ljubavna priča u ovom romanu temelji se na iznenađujućoj povezanosti jedne mlade, naivne i neuke seljanke, Fawn, i iskusnog izvidnika Daga, pomalo samotnog člana skupine ljudi (koji se nazivaju Jezeranima) koji na određeni način koriste magiju i štite obične ljude od mračnih stvorenja koja im žele nauditi. Putevi Fawn i Daga ukrste se posve slučajno, kad nju otme upravo par stvorenja (koji se nazivaju kvarnjacima, ili blatnjacima) koja je Dag u tom trenu pratio, ne bi li pronašao moćnije stvorenje koje ih kontrolira (koje se naziva zlobom) i pogubio ga. Igrom slučaja, Fawn na neki način sudjeluje u konačnom obračunu i poveže se s Dagom na način koji ni jednome od njih dvoje (a ni ikome drugome) još nije posve jasan. A tu se, dakako, i zaljube.

Početak priče, opisivanje svijeta u kojem se likovi nalaze, otkrivanje načina na koji taj svijet funkcionira, ispunjen blatnjacima i zlobama i jezeranskom magijom, točno je onakav kakve LMB uvijek vješto izgradi. Ima svoju mitologiju, zakonitosti i legende, zanimljive i maštovito isprepletene. LMB-ini protagonisti uvijek nose određenu fizičku manu, koju uvijek i više no nadoknađuju svojim preostalim sposobnostima, što mi se kod nje uvijek jako sviđalo, a Dag je ovdje još jedan upravo takav lik. Dagova postrojba i općenito život i rad Jezerana i njihovih postrojbi tek su povremeno spomenuti i ne idu u neke dubine, što mi je falilo, ali vjerujem da će se sve to nadoknaditi u idućim nastavcima.

Nasuprot Dagu, Fawn je...hm. Opisana je vrlo djetinje, i izgledom i dječjom naivnošću i neznanjem, što je prva cringe stvar koja me ovdje malo pecnula. Uzimajući u obzir i to da je Fawn osamnaest, dok je Dagu pedeset i pet, dolazimo do jako, jako, cringe veze između iskusne odrasle osobe i nekoga tko i izgleda i ponaša se kao dijete. Nitko nije maloljetan, i sve se događa uz pristanak, ali opisano jako nalikuje na every epstein's wet dream, što je druga cringe stvar zbog koje mi je ta veza isprve izazivala prilično neugodan osjećaj.

Ono što ovu romansu spašava, po meni, je izvrsno opisana toplina i privrženost između Fawn i Daga, koja je meni bila zbilja uvjerljiva. Dakako, treba uzeti u obzir i to da je radnja smještena u srednjevjekovni fantasy svijet, gdje su goleme razlike u godinama (a i intelektu) normalne. Ono što mi se svidjelo kod Fawn je to što, iako jako, jaaaako naivna i neuka, Fawn je također i netko tko jako brzo shvaća i povezuje stvari, željno upija nove informacije i um joj je prilično brz (što je i jedna od stvari koja se Dagu kod nje baš sviđa), zbog čega ne ispada glupava kao što biste od nje možda očekivali (i kakvom ju svi koje poznaje smatraju). No, moj problem s Fawn je taj što, osim ove osobine, Fawn nije pretjerano zanimljiva kao lik, što je problem kada se cijela priča vrti oko romanse dvoje ljudi, a jedno od njih je, pa...bezveze.

Moj doživljaj cijelog ovog romana je u biti kao da sam pročitala tek uvod u pravu priču. Mislim (nadam se?) da je prava priča ondje gdje je sve ostalo ostalo stajati u ovom romanu, u pozadini, i da će se ta priča polako vući prema naprijed, pod glavna svjetla reflektora. Nemojte me krivo shvatiti, ima ovaj roman svojih dobrih trenutaka, toplih i zanimljivih i zabavnih čak, ali fali mi ono nešto što je kod LMB uvijek prisutno, fali mi priče i pozadine te priče i fantastike i magije i istraživanja kako sve to zajedno funkcionira. Sve je to tu, samo još uvijek skriveno iza ljubavne priče, koja je topla i dražesna, ali ne baš i nešto wow. Ali vjerujem da će se u nastavcima početi otkrivati i ovaj wow dio, jer kod LMB ga uvijek ima. A ja ga jedva čekam pronaći.

_________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/opcinjenost/516548