SUNCE I NJENI CVJETOVI, Rupi Kaur

Izdavač: Stilus, 2018.
[eng. the sun and her flowers]

"sunce i njeni cvjetovi
zbirka je pjesama o
tuzi
prepuštenosti trenutku
poštivanju korijena
ljubavi
i osnaženju sebe"

Ovi kratki stihovi nalaze se na posljednjoj stranici nove knjige Rupi Kaur, ali zapravo čine i savršen uvod u ovu knjigu. Rupina druga zbirka poezije u sebi objedinjuje snažne pjesme (i ponešto proze) s temom ženstvenosti, boli, ljubavi, prihvaćanja same sebe, tuge, gubitka, obitelji, pripadanja i još mnogo, mnogo toga.

Knjiga je podijeljena na pet cjelina: venem, padam, puštam korijenje, rastem i cvatem, u kojima je život (jedne) žene parafraziran kroz život cvijeta - od krhke, uvenule biljčice do snažnog, mirisnog cvijeta u punom cvatu.

Žene i ženstvenost uvijek su prisutan motiv u Rupinim pjesmama. Svojim stihovima ona slavi žene i sve što žene čini ženama, ujedno ih potičući da zavole same sebe, budu jake, snažne, postojane i čvrsto stoje na svojim nogama, dok im istovremeno govori i da je u redu ponekad se raspasti, jer nakon toga uvijek dolazi vrijeme u kojem će sakupiti svoje rasute komadiće i ponovno se sastaviti, rasti i ponovno cvasti.

U ovoj se zbirci Rupi po prvi puta dotiče i svojih imigrantskih korijena, te priča o svojoj obitelji, posebno svojoj majci. Ona bez zadrške, iskreno i izravno progovara o problemima imigranata, osjećaju koji se javlja kada moraš napustiti svoju zemlju da bi život ponovno izgradio negdje drugdje, osjećaju podvojenosti i pripadnosti dvama kulturama koje se nikada prije nisu susrele. Rupi također progovara o problemu ubijanja ženske novorođenčadi, koji je još uvijek prisutan u mnogim azijskim zemljama, te općenito o tradiciji koja smatra žene manje vrijednima od muškaraca. Potrebno je još puno da bi se taj svijet i njegove tradicije promijenile, ali sve je više glasova poput Rupinog, koji ga guraju u pravom smjeru.

Rupina poezija je jednostavna, ali jezgrovita, govori o svakodnevnim osjećajima i emocijama koje su većini nas vrlo bliske i zbog kojih još više osjećamo da se njeni stihovi obraćaju izravno nama. Ovaj novi tip poezije neće se svidjeti baš svima, ali onima koji ga zavole, u njemu mogu uvijek iznova pronalaziti ono što im je u nekom trenutku potrebno: suosjećanje, razumijevanje, utjehu, inspiraciju.

Nedavno sam na YouTubeu nabasala na snimku Rupinog gostovanja u showu Jimmya Fallona, tijekom kojeg je pročitala jednu od svojih pjesama iz ove zbirke. Naziv pjesme je 'bezvremenska' i jedna je od meni dražih iz ove knjige, a način na koji ju Rupi čita njene stihove podiže na jednu posve novu razinu. Ako vas zanima, pogledajte video: bit.ly/2KybKWD

Mogla bih još puno toga reći o ovoj knjizi i Rupinoj poeziji općenito, ali umjesto toga, završit ću ovu recenziju s ulomkom iz meni najdraže pjesme iz ove zbirke - 'umjetnost odrastanja', u kojoj je sadržano sve ono najbolje i najljepše što Rupinu poeziju čini toliko dobrom:

"ne mogu shvatiti da ja
moram uvjeriti pola čovječanstva
da moje tijelo nije njihov krevet
gubim vrijeme učeći posljedice ženstvenosti
umjesto da učim matematiku i kemiju
volim raditi zvijezde i gimnastiku i ne mogu zamisliti
da hodam uokolo stisnutih bedara
kao da kriju tajnu
kao da će moje prihvaćanje mojeg tijela
zazvati požudu u njihove misli
ne želim se podvrgnuti
njihovoj ideologiji
jer sramoćenje bludnica je kultura silovanja
jer hvaljenje djevica je kultura silovanja
nisam lutka u izlogu
vašeg najdražeg butika
ne možete se igrati sa mnom
i odbaciti me kad me istrošite
niste kanibali
vaša djela nisu moja odgovornost
svladavajte se"

LAŽI, T.M. Logan

Izdavač: Stilus, 2018.

[eng. Lies] 

Što učiniti kada vas jedna slučajna, nasumična odluka odvede do otkrića da ste čitav svoj život, s partnerom u kojeg ste do sada imali beskrajno povjerenje, izgradili na lažnim temeljima? Što učiniti i kada otkrijete da je to što ste prvobitno otkrili tek vrh ledene sante laži u koju ste se upravo punim gasom zabili?

Upravo s ovim pitanjima susreo se i junak ovog romana, Joe, kada je jednog posve običnog dana, radeći posve uobičajene stvari, slučajno naletio na automobil svoje žene i odlučio ga pratiti kako bi je iznenadio. Već pogađate da je konačno iznenađenje u ovom slučaju zapravo dočekalo njega, a ne njegovu ženu, kada ju je vidio u prepirci s njihovim zajedničkim prijateljem Benom. Nedugo potom Joe susreće Bena te i sam ulijeće u prepirku s njime, koja završi naguravanjem i nezgodnim udarcem Benove glave o beton. Istovremeno, Joeov sin dobije astmatičan napadaj koji Joe odluči riješiti kao prioritet (kao što bi to, vjerujem, i svaki drugi roditelj učinio), a kada se poslije vrati kako bi provjerio što je s Benom, Ben je već odavno nestao. I tu tek počinju sve Joeove nevolje...

Naslov ovog romana, savršeno odabran, ujedno opisuje i njegovu srž: u ovoj se priči sve vrti oko laži, laži sve pokreću i nalaze se posvuda i ima ih toliko da je istinu ispod svih tih laži jako teško razaznati. Nešto ćete naslućivati, nešto ćete pogoditi, ali hoćete li u potpunosti predvidjeti konačan rasplet? Teško.

S obiteljskim i bračnim odnosima u prvom planu, ovaj je roman prepun napetosti i iznenađenja koja iz tih odnosa proizlaze. Žanrovski smješten među psihološke trilere, nije baš tipičan primjer romana kakve u ovom žanru obično nalazimo. Joe nije nikakav kriminalni mastermind niti genijalni istražitelj, čak niti običan lik s izvanrednim mentalnim sposobnostima: on je tek zabinuti suprug i otac, koji će dati sve od sebe kako bi spasio svoj brak i svoju obitelj.

Joe je, također, nevjerojatno naivan. Uvjeren da ti se ništa loše ne može dogoditi ako nisi ništa loše napravio, ne zapravo, neprestano ga ravno u glavu udara gorka stvarnost da to baš i nije tako. Žarko želeći pronaći istinu i dokazati svima da je u pravu, Joe neprestano radi glupe i ishitrene pogreške koje ga kasnije puno koštaju. Morate se diviti njegovoj hrabrosti i odlučnosti, ali i žaliti njegovu nesmotrenost. Napokon, Joe je i veoma simpatičan lik, i vrlo je iskren i izravan, stoga ćete vrlo vjerojatno, baš kao i ja, cijelo vrijeme očajavati nad njegovim krivim koracima i navijati da mu nešto konačno uspije.

Mreža laži koju je u ovom trileru ispleo T. M. Logan gusta je, zamršena i sadrži gomilu skrivenih niti. Rasplesti ovu mrežu pravi je poduhvat (a i lijep zalogaj za moždane vijuge :)).

Zanimljivo mi je bilo kako je autor u čitavu priču upleo društvene mreže. Često to gledamo u kriminalističkim filmovima i serijama: činjenicu da ništa s društvenih mreža nikada nije zapravo izbrisano, da preko njih forenzički informatičari mogu pratiti svaki naš korak i slične stvari. Na Joeovom primjeru imamo mogućnost vidjeti koliko je sve to zapravo stvarno i kako nas banalne stvari podijeljene na nekoj od društvenih mreža, u pravom trenutku i s pravom dozom informacija, mogu uvaliti u prilično velike probleme. O generalnoj sklonosti ljudi da pretjeruju u dijeljenju svojih privatnih stvari s ljudima koje uopće ne poznaju da i ne govorimo.

Ovaj je roman idealan za ljubitelje brzih i dinamičnih trilera, ispunjenih tajnama i zamršenim odnosima među likovima. Možda je ponekad predvidiv, ali sadrži toliko iznenadnih obrata da čisto sumnjam da ćete ih uspjeti predvidjeti baš sve. A tek kraj! Još jedan u nizu onih na koje ćete lagano odmahnuti glavom u nevjerici nakon što ih pročitate. Zvuči li vam sve ovo zanimljivo, slobodno uplovite u 'Laži - i pokušajte ih prozreti prije Joea. Teže je no što se čini. ;)

PONEKAD LAŽEM, Alice Feeney

Izdavač: Egmont, 2018.

[eng. Sometimes I lie] 

 

Roman prvijenac britanske autorice Alice Feeney još je jedan u nizu jako dobrih trilera koji će, kako se čini, obilježiti ovu godinu. S nepouzdanom pripovjedačicom u glavnoj ulozi i nizom zagonetnih likova s kojima nas ona upoznaje, dobra doza napetosti i misterije je unaprijed već osigurana.

Nepouzdanoj pripovjedačici ime je Amber Reynolds, a razlog njene nepouzdanosti je to što se nalazi u komi. Amber se ne sjeća što joj se točno dogodilo zbog čega je dospjela u stanje u kojem se nalazi niti se jasno sjeća događaja koji su tome prethodili. Komadiće tih događaja ona skuplja slušajući ljude oko sebe, s kojima ne može ni na koji način komunicirati i koji su nesvjesni njene prisutnosti. Malo po malo, Amber se prisjeća tjedna koji je prethodio njenoj nesreći ili što god da je to bilo što je ju je dovelo u bolnicu u kojoj se sada nalazi, a što se više toga prisjeća, sve je uvjerenija da je u sve to na neki način bio upleten i njen suprug, Paul.

Tajne iz Amberina života isprepliću se s tajnama ljudi oko nje, tvoreći zamršenu priču punu preobrata i iznenađenja, a likovi koji tom pričom prolaze neprestano se mijenjaju kako se njihove tajne otkrivaju i kako ih, pod svjetlom tih novootkrivenih tajni, drugačije vidimo. Nitko i ništa nije baš onakav/onakvo kakvim se čini, a čitavu priču i sve tajne koje skriva doista je teško pogoditi.

Priča je ispričana u tri različita sloja, odnosno tri različita vremenska razdoblja. Tako pratimo događaje koji se odvijaju u sadašnjosti, događaje u tjednu koji je tome prethodio i događaje iz nešto dalje prošlosti, koji su nam predstavljeni putem dnevničkih zapisa jedanaestogodišnje djevojčice. Svi su ovi događaji na neki način povezani i svi su jednako zagonetni, a na nama je da čitajući uhvatimo nit koja ih spaja.

Odmah na početku Amber nam otkriva tri bitne stvari o samoj sebi: kako se nalazi u komi, kako misli da je suprug više ne voli i kako ponekad laže. Ovom zadnjom informacijom Amber dodatno podebljava svoju ulogu nepouzdane pripovjedačice, jer u njenu ionako nepouzdanu verziju događaja (zbog činjenice da je u komi i ne sjeća se što joj se dogodilo) sada imamo još više razloga sumnjati.

Ovaj se triler ne vrti oko nekog zagonetnog slučaja ubojstva ili nestanka, što je obično slučaj, već je u srcu cijele priče nevjerojatna obiteljska drama prepuna tajni i skrivenih kostura u ormaru. Neke dijelove priče ćete možda uspjeti predvidjeti, ali nikako ne i sve njih i nikako ne i cijelu priču. Ova priča doslovno obiluje obratima, manje i više vjerojatnima, a onaj posljednji, glavni obrat naprosto je maestralan. Kraj me posve iznenadio. Očekivala sam nešto u tom smjeru, ali ne baš i ono što se doista dogodilo.

Jedina stvar koja mi je možda bila višak u cijeloj priči je Edward, mislim da bi priča bila sasvim dobra i bez njega.

Što još reći? Dobar, dobar, doooobar triler! Ako volite zagonetne priče, nepouzdane pripovjedače, obiteljske drame, dramatične preokrete i iznenađujuće svršetke, provjerite zašto Amber ponekad laže. Nećete se razočarati.

A možda i hoćete. Možda i ja ponekad lažem. :P
Najbolje da pročitate i provjerite sami, za svaki slučaj.

KAFIĆ NA KRAJU SVIJETA, John Strelecky

Izdavač: Egmont, 2018.

[eng. The Why Cafe]

Kad se radi o pripovijestima o smislu života, kakav je i podnaslov ove knjige, uvijek sam skeptična oko toga želim li uopće takvu knjigu čitati i hoće li mi se svidjeti. No, ne možeš znati dok ne probaš, zar ne?

Autor ove kratke knjižice - John Strelecky - odlučio je svoju priču ispričati nakon životne promjene koja mu se, kako kaže, dogodila kad su mu bile 33 godine, i koja je njegov život usmjerila u potpuno novom smjeru.

Krenuvši na zasluženi godišnji odmor, John je, kako to obično biva, zapeo u prometnom zastoju. Nakon dužeg čekanja, odlučio je probati zaobići blokadu na cesti, ali se uskoro posve izgubio vozeći nepoznatim mu ulicama. Pri kraju s benzinom, a i prilično gladan, očajnički je htio pronaći nekakvu benzinsku postaju, otvoreni lokal ili barem nekakav znak života u nepreglednoj pustoši u kojoj se našao. Kad je već skoro izgubio svaku nadu, naišao je na usamljeni kafić usred ničega.

Smjestivši se za uredan separe, John je u ruke uzeo meni kako bi naručio nešto za pojesti. Na meniju ga je dočekala bogata ponuda slasnih obroka, ali i tri zagonetna pitanja:

Zašto ste ovdje?
Bojite li se smrti?
Jeste li ispunjeni?

Ne bi li odgonetnuo zašto su ta pitanja uopće ovdje i što se njima želi postići, John se upusti u razgovor s konobaricom Casey, kuharom Mikeom i još jednom gošćom kafića, Anne. Diskutirajući s njima, ali i samostalno promišljajući o pitanjima s menija, John će se uskoro iznenaditi do kakvih će ga otkrića sve to dovesti i kamo će njegov život otamo krenuti.

Početak Johnovog putovanja, tijekom kojeg on zbog nepredviđenih okolnosti nabasa na mističan kafić i zagonetna pitanja koja ga čekaju unutar tog kafića bio mi je vrlo zanimljiv. Nastavak mi se, u početku, manje svidio, iz razloga što, nakon što pročita pitanja na meniju, Johnovu stolu iz vedra neba prilaze ljudi i odmah s njim započinju filozofske rasprave, kao da igraju neku već unaprijed određenu mehaničku igru u kojoj su oni samo lutke koje je ulazak novog gosta ponovno pokrenuo. Te su mi rasprave u početku djelovale isforsirano i automatski, kao da likovi izgovaraju unaprijed napamet naučene rečenice, bez ikakvog reda i smisla. No, vrlo brzo ti razgovori postanu opušteniji, prijateljskiji, realniji, a i puno zanimljiviji.

Na naizgled jednostavna, čak banalna, pitanja s menija, onako na prvu ćete vrlo vjerojatno tek okrenuti očima. Ali, baš kao i John, nesvjesno ćete početi o njima i razmišljati, čak i ako to ne želite. Ta će vas pitanja dovesti do drugih pitanja, ključnih pitanja koja si svatko u svom životu barem jednom postavi. Kao npr.:

"Zašto toliko vremena provodimo pripremajući se za vrijeme kad ćemo moći raditi što želimo, umjesto da već sad radimo što želimo?"

Ljudska je osobina, pomalo i paradoks, zapravo, da većinom živimo svoje živote na način da radimo da bismo živjeli umjesto da živimo da bismo radili, i to radili nešto što volimo. Sate i sate provodimo zarađujući novac i štedeći ga kako bismo jednom, u neko neodređeno doba u budućnosti, u mirovini, konačno prestali raditi ono što moramo i počeli raditi ono što želimo, ono što nas ispunjava.

Naravno, to što nas ispunjava najprije moramo pronaći, svatko za sebe.

"Izazov je u tome, rekao je, da shvatimo da je nešto ispunjavajuće jer svatko od nas sam određuje što ga ispunjava, a ne zato što je netko drugi rekao da je tako."

John nam, uz pomoć Casey, Mikea i Anne, također govori da nije dovoljno samo postaviti si prava pitanja, već i na ta pitanja pronaći prave odgovore.

"Ipak, razmišljao sam, nije dovoljno znati koncept. Poanta je doista raditi stvari koje želim raditi."

E sad, raditi ono što doista želiš pomalo je naivan koncept. Nemaju svi tu sreću da si ga mogu priuštiti. No, ako to ne bismo promatrali kao rad u smislu posla ili profesije, nego nečega što bi možda mogao biti naš hobi, ili strast, ili zanimacija, onda ova teorija dobiva više smisla. Jer, kada bismo ovo doslovno shvaćali, tada bi netko mogao odlučiti da je ono što želi raditi igrati video igrice cijeli dan ili sjediti pred TV-om i gledati serije, a odlučivši posvetiti se samo i isključivo tome, teško da bi opstao. Mislim da je ključ svega u mjeri: radi ono što želiš koliko ti to tvoj život dopušta, ali učini sve što možeš da bi tih stvari u kojima uživaš u tvom životu bilo što više, a ne što manje. Cilj bi nam trebao biti voditi ispunjen život, a ne domoći se dovoljno novca da si priskrbimo sve što poželimo, u smislu materijalnih stvari za koje mislimo da nas ispunjavaju, ali one to doista ne čine.

John je to sjajno sažeo:

"Pitam se koliko bih toga doista htio da nemam potrebu 'pobjeći' ili 'opustiti se'? Kad bih uvijek radio ono što želim, bilo bi manje toga od čega trebam bježati i vjerojatno ni približno toliko stresa od kojeg bih se trebao opuštati. Ne kažem da bih otišao u šumu i živio u kolibi, ali pitam se ne ovisi li čovjekova definicija 'mnogo novca' o tome koliko živi životom koji mu ispunjava Smisao Života."

Što je naš Smisao Života i koji su odgovori na pitanja s menija, svatko od nas mora sam za sebe otkriti. Ova priča unutar sebe sadrži još nekoliko sjajnih priča o potrazi za smislom, koje nam pomažu shvatiti što je uopće to za čim tragamo. Ona nam također govori da odgovore koje tražimo možda nećemo naći u jednoj večeri ili jednom tjednu ili jednoj godini. Svakome je potrebno onoliko vremena koliko mu je potrebno i svatko svoje odgovore traži na svoj način.

"Znači, želiš reći, počeo sam, da ne možeš samo napraviti prvi korak i onda čekati da se nešto dogodi. Ako netko doista želi znati zašto je ovdje, mora sam potražiti odgovor."

Poanta ove priče je da smo svi mi sami kreatori našeg života, odnosno da je svakome od nas naš život u našim rukama i na nama je da odlučimo kako ćemo ga živjeti.

"Život je nevjerojatna priča, Johne. Samo što neki ne shvaćaju da su oni autori te priče i da je mogu napisati kako god požele."

Nakon što se sretnete s pitanjima i razmišljanjima iznesenima u ovoj knjižici, kako će ona (i hoće li uopće) na vas utjecati ovisi o vama. Želite li ih se uopće zapitati? Odluka je vaša. Možete to učiniti odmah, možete i nikad to ne učiniti, a možete i pričekati hoće li vas put jednog dana odvesti do nekog zabačenog kafića, usred ničega, na kraju svijeta.

Je li Johnov kafić uopće stvaran? Ne znam. Mogao bi biti baš onakav kakvog ga je opisao, ispunjen ljudima koje je u njemu zaista sreo. Ja sam ga više shvatila kao neko neodređeno mjesto u životu na kojem se zapitaš neke ključne stvari, a Casey, Mike i Anne u tom trenutku predstavljaju djeliće tebe samog, dok vodiš unutarnju raspravu sa samim sobom o stvarima koje si se netom zapitao. Mnogo je načina na koji možete shvatiti ovu priču, baš kao što je mnogo puteva kojim u životu općenito možete krenuti. Samo treba odabrati smjer.

"Ne znam u kojem bih smjeru trebao poći.
Mike se nasmiješio. Ovisi o tome kamo želiš stići."

POVIJEST PČELA, Maja Lunde

Izdavač: Naklada Ljevak, 2018.

[norv. Bienes historie] 

 

Kroz posljednjih desetak godina, broj pčela i pčelinjih kolonija u svijetu u drastičnom je padu. Milijuni ovih marljivih oprašivača nestali su s lica Zemlje, čemu je glavni uzrok fenomen nazvan poremećaj kolapsa kolonija. Iako se ne zna točno što sve uzrokuje ovaj poremećaj, glavnim pridonosećim faktorima smatraju se pesticidi, paraziti koji napadaju pčele, ogroman uzgoj monokultura i klimatske promjene. Ovaj poremećaj ne utječe samo na uzgojene pčelinje zajednice, već i na divlje pčele, a posredno i na ostale kukce oprašivače, o kojima mi i naši usjevi ovisimo.

Ovaj uvod uvod je i u radnju ovog romana, ali on, nažalost, nije fikcija, već činjenica. Maja Lunde u ovom je romanu odlučila pogledati u budućnost i opisati nam kakva bi ona mogla biti, ako po pitanju izumiranja pčela ne učinimo ništa (odnosno ne učinimo dovoljno da ih spasimo).

Priča prati tri lika - Tao, Williama i Georgea - od kojih je svaki smješten u različito razdoblje. Tao je Kineskinja koja živi u Sečuanu u 2098. godini, George pčelar iz Ohia iz 2007., a William znanstvenik iz Hertfordshirea u Engleskoj 1852. Poveznica koja spaja sve ove likove su pčele.

William, otac sedmero djece i vlasnik prodavaonice sjemena, neuspjeli je znanstvenik koji se bavi proučavanjem pčela. Cilj mu je izumiti novu vrstu košnice, koja bi pospješila proizvodnju i sakupljanje meda, i omogućila skladan život pčelama. George je srednje uspješni pčelar, koji se u doba izrazite modernizacije pčelarstva još drži svojih 'staromodnih' principa i umjesto košnica masovne industrijske proizvodnje sâm izrađuje košnice za svoje pčele. Tao, pak, živi u svijetu u kojem više ne žive pčele. Pčelinji posao preuzeli su ljudi, a Tao je jedna od tih ljudi koji mukotrpno rade ručno oprašujući voćke, kako bi osigurali dovoljno hrane za zajednicu. Iscrpljujuć je to i dugotrajan posao, koji je ljudima u potpunosti preuzeo živote: iz škola su izbačeni svi predmeti koji se ne tiču obavljanja tog posla i čim je osoba dovoljno stara da počne, šalje ju se na posao. Hobiji i druga zanimanja gotovo da i ne postoje, jer, ako nemaš što jesti, koja je svrha toga što bi htio radije raditi?

Taoina, Georgeova i Williamova priča raspoređene su po poglavljima koja se neprestano izmjenjuju. Tri priče teku paralelno, sve se više jedna drugoj približavajući i otkrivajući nam na koji su način povezane. Svaka je priča, pritom, izuzetno zanimljiva i vrlo vješto ispričana, tako da sa svakim novim poglavljem neprestano žudimo za još.

'Povijest pčela' roman je koji govori o prirodi i onome što se neizbježno dogodi kada se čovjek u tu prirodu upetlja, istovremeno zanemarujući njene potrebe i iskorištavajući je radi povećanja proizvodnje i profita. Pčele su tek jedna od žrtava tog zanemarivanja i iskorištavanja, ali i jedna vrlo značajna žrtva. Jer, bez pčela, nema usjeva; bez usjeva, nema hrane; bez hrane, dolazi glad, a glad prati smrt. U Taoinom svijetu ljudsko stanovništvo također se drastično smanjilo, opstale su tek civilizacije koje su se na vrijeme snašle i organizirale, ali koje su imale i gomilu (gotovo) besplatne radne snage koja je sve to mogla izvesti i osigurati da ta civilizacija preživi. No, kao što vidimo iz Taoinog opisa, taj je život tek preživljavanje, neprekidan rad na osiguranju hrane, koje nikad nema dovoljno.

Roman Maje Lunde alarmantan je, bez sumnje aktualan, tragičan, ali i s tračkom nade. Beskrajno je tužno čitati kako marljivi žuto-crni insekti nestaju i kako im je strašna sudbina, ali još je tužnije znati da je to što se ovdje opisuje ujedno i ono što se događa DANAS. Svuda oko nas. Dok toliki ljudi koji stoje na važnim pozicijama uporno niječu klimatske promjene i čvrsto zatvaraju oči pred dokazima koje pred njih stavljaju znanstvenici, potrebno nam je sve više glasova koji će se pobrinuti da svi konačno čuju, i upamte, neizbježnu istinu: da trebamo nešto učiniti kako bi izbjegli crne prognoze za našu budućnost, i budućnost ovog planeta, i da to nešto trebamo učiniti SAD.

Maja Lunde pridružila se tim glasovima, i to na sjajan način. Prikazujući svu svoju vještinu pripovjedanja, koja je iznimna, te sjajan odabir i karakterizaciju likova, ispričala nam je zanimljivu, emotivnu i potresnu priču o kojoj ćemo danima razmišljati. Njen roman nije distopijski, njen roman je spekulativna fikcija koja zapravo nije toliko ni spekulativna, niti fikcija, već realna, moguća, prognoza budućnosti. Želimo li takvu budućnost ili ćemo učiniti sve što možemo da je izbjegnemo, ostaje na nama.

TETOVIRER IZ AUSCHWITZA, Heather Morris

Izdavač: Fokus, 2018.
[eng. The tattooist of Auschwitz]

 

 

Auschwitz-Birkenau. Logor smrti. Holokaust.

Priče o ovom strašnom mjestu i strašnom dobu ljudske povijesti svi smo već mnogo puta čuli: iz povijesnih udžbenika, televizijskih dokumentaraca, knjiga i filmova. A onda te priče čujete iz usta ljudi koji su doista ondje bili i koji su to užasno mjesto preživjeli, i tek tada shvatite da je ono što smo do tada smatrali strašnim zapravo još puno, puno strašnije.

Židovi, Romi, politički neistomišljenici, neprijateljski vojnici, 'obični' kriminalci ili, jednostavno rečeno, svatko tko nije bio po volji nacistima završavao bi u nekom od koncentracijskih logora. Ljudi bi jednoga dana dobili obavijest da 'dođu raditi za Nijemce' kako bi spasili svoje obitelji, a već sljedećeg bi ih trpali u vagone za stoku i odvozili da se više nikada ne vrate. Tisuće i tisuće ljudi koncentracijski su logori pretvorili u pepeo, samo dio ih se izvukao, a tek šačica preživjelih se dovoljno osnažila da bi mogli pričati o onome što su proživjeli. Lali je jedan od njih.

Kad je pošao 'raditi za Nijemce', ne bi li time osigurao da ostatak njegove obitelji ostane na sigurnom, Lali je obukao najbolje odijelo i mislio da je spreman na sve. No, na ono što ga je dočekalo na odredištu, u koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau, nitko nije mogao biti spreman. Za razliku od većine logoraša, Lali je, zahvaljujući svom znanju stranih jezika, vrlo brzo nakon dolaska raspoređen na lakše dužnosti, a nedugo potom i na mjesto tetovirera - čovjeka koji novopridošlicama tintom utiskuje novi identitet i pretvara ih iz ljudi u brojeve.

(Zašto tetovirer, a ne tattoo majstor ili neki uvrježeniji naziv za osobu koja se bavi umijećem slikanja tintom po koži drugih ljudi? Upravo zato - jer ovdje tetovirer nije osoba koja se svojom voljom bavi umjetnošću i tom umjetnošću usrećuje druge ljude, već je tetovirer ovdje onaj koji utiskuje žig smrti na nesretne ljude koji taj žig ničim nisu zaslužili. Mislim da je sjajno što je ovim nazivom učinjena ta razlika.)

Lali mrzi svoj posao, ali trudi se obavljati ga što nježnije, kako nesretnim ljudima ne bi nanio još više štete no što će im nanijeti ovaj logor. Svjestan svog povlaštenog položaja u odnosu na druge logoraše, Lali im se trudi pomoći na sve načine na koje može, krijumčareći im hranu i lijekove kada se god toga može dokopati. A onda pred njegov stol za tetoviranje dođe jedna žena, Gita, u koju se Lali zaljubi na prvi pogled. U tom trenu on čvrsto odluči kako će oboje preživjeti ovaj logor, bez obzira na sve, i kako će imati zajedničku budućnost.

Ljubav je nešto što nikako ne očekujete da bi moglo postojati na mjestu koje sije samo muku i smrt. Ipak, užasni logor smrti bio je mjesto na kojem je započela ljubavna priča Lalija i Gite, a ta ih je ljubav održala živima i kad su mislili da je sve izgubljeno.

Optimizam je još jedna stvar za koju ne očekujete da bi mogla preživjeti okrutnosti i neljudske uvjete kojima su logoraši bili danonoćno izloženi. Ali Lalijev optimizam u tome je uspio. Od prvog dana u kojem je kročio u logor, Lali je čvrsto odlučio preživjeti i ništa i nitko tu njegovu odluku nisu mogli pokolebati. Ni sve smrti, sve okrutnosti, sva bezdušnost kojoj je svjedočio, a njegova odlučnost se, kad je upoznao Gitu, samo udvostručila.

Naravno, Lalijev i Gitin položaj u logoru nije bio onako strašan kao kod većine logoraša. Imali su neke povlastice i neke slobode koje drugi nisu imali. Upravo se zbog tog položaja i tih sloboda Lali jako dugo dvoumio bi li uopće ispričao svoju priču. Bilo ga je sram i bojao se kako će drugi misliti kako su on i Gita surađivali s nacistima. No, pred kraj života, Lali je ipak odlučio kako je ova priča prevažna da bi ostala skrivena i kako ljudima mora ispričati o svemu što se događalo i svemu čemu je svjedočio. I hvala mu na tome.

Budući da govori o najzloglasnijem logoru smrti 2. svjetskog rata, očekivali biste da je ova priča teška, i tužna. Ona to povremeno i jest, to se ne može nikako izbjeći, ali je i nevjerojatno pozitivna i optimistična i prikazuje nam ne samo strahote i grozne stvari koje su ljudi jedni drugima ondje činili, već i lijepe geste solidarnosti, međusobne podrške i pomaganja koje su ljudi u nevolji jedni drugima pružali. Ova priča prikazuje čovječanstvo i u svom najgorem i u svom najboljem izdanju istodobno.

Tijekom svog zarobljeništva, Lali često razmišlja o tome zašto su ga zatvorili - jer je Židov. I, da, on jest Židov, ali nikada nije imao potrebu to isticati niti smatra da ga njegova vjera određuje. A opet, ta je vjera jedini razlog zbog kojeg je u logoru. Ista je stvar s Romima, koje nacisti jednoga dana dovedu u logor. Stotine Roma zatvorili su samo zato jer su Romi. I samo zato im žele smrt. Izgleda da je strah od drugačijeg najgora vrsta straha koja tjera ljude na najodvratnija moguća djela.

Iz beznadnog zatvora koji sije samo smrt teško je pobjeći, makar i u mislima. Lali i Gita svoj su bijeg našli jedno u drugome. Mnogi nisu bili te sreće. Lalijeva priča bitna je jer nam prikazuje jedno razdoblje u kojem smo kao ljudi bili na samom dnu, mučeći i ubijajući drugačije od sebe samo zato jer to možemo. Žalosna je stvar da se ove iste stvari, samo u možda manjim razmjerima, još događaju širom svijeta. Ratovanja zbog vjere, napadi na drugačije, tijela imigranata koja plutaju u rijekama i oceanima jer im zbog straha ne želimo otvoriti svoje granice... ljudi i dalje rade strašne stvari jedni drugima. Lalijeva priča nešto je što bi nas moglo natjerati da malo razmislimo o tome što radimo - i da, možda, tih strašnih stvari bude manje. Možda u moru strašnih stvari ispliva i jedna dobra. Jer, kako kaže Lali:

"Spasiti jednog čovjeka znači spasiti svijet."

JUNACI, Joe Abercrombie

Izdavač: Vorto Palabra, 2018.

5. knjiga iz svijeta 'Prvog zakona'

[eng. The Heroes] 

U svijetu fantastike, mnogo je zanimljivih i uzbudljivih serijala čiji svaki novi nastavak jedan ljubitelj fantastike žedno upija. Opet, baš kao i u bilo kojem drugom žanru, uvijek postoje apsolutni favoriti, uvijek ima serijala i Serijala, pisaca i Pisaca. I premda je ponekad teško odabrati, uvijek postoje oni neki koji su nam najdraži, ili su barem među top 5 ili top 10 najdražih svih vremena. Za mene, to je Joe Abercrombie i njegov svijet 'Prvog zakona'.

Mjesto na kojem upoznajemo ovaj svijet Abercrombiejeva je trilogija 'Prvi zakon', a romani 'Poslužiti hladno', 'Junaci' i, još nepreveden, 'Red country' na tu se trilogiju nastavljaju. E sad, iako su ova tri romana svojevrsni nastavci originalne trilogije, njihova razlika u odnosu na trilogiju je u tome što je svaki od njih koncipiran i kao samostalna, zaokružena priča. Što znači da odabir načina na koji ćete uploviti u svijet 'Prvog zakona' ostaje isključivo na vama: volite li čitati kronološki, krenite s trilogijom; ako vas kronologija događaja pretjerano ne dira, krenite od nekog od ova tri samostalna romana. Kako god odabrali, vjerujte, uživat ćete u čitanju.

Naslovni 'Junaci' skupina je od nekoliko stijena kod koje će se sresti dvije sukobljene vojske: Južnjaci, predvođeni najhrabrijim časnicima Unije i Sjevernjaci, predvođeni Crnim Dowom. Ovaj sukob je nešto što se već dugo kuha, a prvi mag Bayaz, potaknut, nesumnjivo, interesima sveprisutnih bankara, odlučio je kako je vrijeme da se ovaj sukob prestane odgađati. Ono što će uslijediti bit će, nesumnjivo, gadna i krvava bitka u kojoj će se pokazati tko su Junaci, a tko tek junaci.

Ako ste čitali Abercrombieja, onda znate da je ono što vam je ovdje pripremio još jedna poslastica prepuna krvi, ožiljaka, oštrica, spletki, intriga, junaštva, izdaja i nemilosrdnih gadova koji su u sve to upleteni. A znate i da je sve to skupa umetnuto u sjajnu priču, ispunjenu jednako sjajno okarakretiziranim likovima, te onim posebnim, tipičnim za Abercrombieja, ciničnim humorom zbog kojeg ga toliko i volimo čitati.

Abercrombiejevi junaci možda nisu junaci s velikim J (barem ne svi), ali su svejedno posebni i lako prirastu srcu. Svi Abercrombiejevi junaci su, više ili manje, 'oštećeni', svi imaju neke svoje tajne, ožiljke, mane, svi imaju neko breme koje nose sa sobom, i to je ono zbog čega se možda s njima tako lako povezati i zašto ih je tako lako zavoljeti. Jer nisu savršeni, samo ljudski. Ipak, ono što im možda nedostaje u fizičkom smislu, ovi junaci daleko nadoknađuju svojom domišljatošću, lukavošću, inteligencijom ili jednostavno dobrim vezama i ludom srećom. Neki od njih će postati Velika imena, neki će završiti u blatu. Jer sam život je takav, grub i neuljepšan.

Abercrombiejev stil pisanja svrstava ga u tzv. grimdark fantastiku. Posebnost ovog podžanra fantastike je to što nam on prikazuje stvaran, neuljepšan fantastični svijet i događaje u njemu, za razliku od uobičajenog idealističkog pristupa koji je inače prisutan u žanru fantastike. U grimdarku junaci uvijek ne pobjeđuju, baš kao što ni dobro ne pobijedi uvijek zlo, smrt je ponekad (često) nemoguće izbjeći, moral nije uvijek na visini, a život je surov i pun nasilja. Abercrombie se u ovom žanru odlično snalazi i jedan je od pisaca koji su mu, po meni, najviše pridonijeli. Otišla bih čak toliko daleko da ga nazovem kraljem grimdarka (da, čak i uz G.R.R. Martina!).

Rat, tj. borbe i sukobi česta su tema u ovom žanru, a besmislenost ratovanja je genijalno prikazana u ovom romanu. Junaci su, bez obzira na junačko im ime, zapravo beznačajan komad zemlje, usred ničega, na kojem se spremaju sukobiti dvije velike vojske, od kojih niti jedna pobjedom u ovom sukobu neće bogznašto dobiti. Svejedno, mačevi se oštre, prilike za herojstva tu su za one koji ih žele. Sjevernjaci bitku misle dobiti hrabrošću i nemilosrdnim ratničkim vještima, Južnjaci svirepim lukavstvom i taktiziranjem. No, kao i u svakom ratu, pravi igrači uvijek su u pozadini: spletkari - ili kod Abercrombieja - bankari.

Volite li fantastiku, Abercrombie je pisac kojeg jednostavno ne možete zaobići. A jednom kad se navučete na njegove romane, stalno ćete željeti još i još (govorim iz iskustva :)). 'Junaci' su fantastičan roman ispunjen akcijom, pustolovinama, borbama, junačkim djelima (i onima koja su malo manje junačka), intrigama, spletkama, izdajama, porazima i pobjedama. Čitat ćete ga, opčinjeni, u jednom dahu, dok će vam u ušima odzvanjati zvuk sudaranja oštrica. Ako ste Abercrombiejev fan, vjerujem da vas ne moram nagovarati da pročitate ovaj roman, a ako (još) niste, svakako uplovite u njegov svijet 'Prvog zakona': kronološki ili ne, na vama je da odaberete.

ARTEMIS, Andy Weir

Izdavač: Profil, 2018.

Prošlogodišnji dobitnik Goodreads Choice nagrade za najbolji SF roman miks je SF-a, trilera i kriminalističke komedije u maniri 'Smrtonosnog oružja' - opasnost vreba sa svih strana, a likovi hrabro kroz nju kroče naoružani sarkazmom i šaljivim dosjetkama.

Glavni lik ovog romana je Jazz Bashara: dvadesetogodišnja švercerica koja muku muči s novcem (odnosno konstantnim nedostatkom istog). Jazz je stanovnica Artemisa - prvog ljudskog grada na Mjesecu, koji broji nekih 2000 stanovnika. Artemisova ekonomija oslanja se na industriju aluminija, koja na Mjesecu naprosto cvjeta. Ta je industrija, također, u monopolističkom vlaništvu tvrtke Sanchez Aluminij.

Jazzin san je jednostavan: želi biti bogata. Točnije, želi skupiti dovoljno novca da si osigura stan u jednom od poželjnijih područja za stanovanje u Artemisu, a njen posao dostavljačice i dodatna zarada od povremenog švercanja način su na koji Jazz planira svoj san ostvariti. Samo, to ide jako, jaaaaako sporo.

Kada od svog redovitog klijenta dobije ponudu koju naprosto ne može odbiti, a koja uključuje osigurati joj taman onoliko novca koliko joj je potrebno (a i još nešto više od toga), Jazz ne treba dugo nagovarati da pristane. Kvaka je u tome da ta ponuda uključuje i malo ozbiljniju kriminalnu aktivnost usmjerenu upravo na Sanchez Aluminij - i puno neželjenih posljedica ako Jazz uhvate. Ipak, novac će u ovoj odluci sasvim sigurno prevagnuti, a Jazz će se upustiti u najopasniji pothvat do sad. Ne trebam vam ni govoriti da stvari neće proteći onako glatko kako je zamišljala i da će se cijela situacija zakomplicirati do neviđenih razmjera - kao i opasnosti za Jazzin život.

Artemis je u Jazzinim rukama, a na njoj je da te ruke ostanu dovoljno mirne i spase stvar. (No pressure.)

Zanimljiv, napet i zabavan, ovaj je roman upravo ono što o njemu kaže citat s korica romana: predah od nemilosrdne gravitacije Zemlje. Koncept Artemisa sjajno je osmišljen i jako mi se svidio sustav kupola koje su ime dobile po prvim šetačima po Mjesecu. Način na koji grad funkcionira, industrija koja ga napaja, kao i život na gravitaciji nižoj od Zemljine jako su dobro objašnjeni, s pažnjom posvećenom baš svakom detalju. Koliko god se možda činili komplicirani, tehnički detalji su ono u čemu Andy Weir posebno briljira. Niste se stigli ni do kraja zapitati, npr. ok, kako to Jazz misli zapaliti plamen u vakuumu, a Weir vam je na to ne-dokraja-postavljeno pitanje već odgovorio. OK, mogla sam preživjeti bez svih tehničkih pojedinosti procesa varenja, ali nećemo biti sitničavi. :)

Jazz je simpatičan lik koji vam se vrlo brzo svidi, iako o njoj imam i ponešto pomiješane osjećaje. Jazz je nevjerojatno pametna i vrlo se brzo i spretno snalazi u svim mogućim (nepredviđenim) situacijama, ali je, s druge strane, i nevjerojatno nepromišljena, brzopleta i neodgovorna. Život joj nije bio lak, pa ga često ispunjava šalama i sarkastičnim primjedbama, iako su te primjedbe ponekad 'too much' i često iznesene u najneprimjerenijem mogućem trenutku. Jazz je i sebična i bahata, ali također ima i veliko srce i dat će sve od sebe da spasi svoje prijatelje (a čak i ponekog neprijatelja).

Sama priča slijedi klasični zaplet kriminalističkih trilera, uz taj dodatni začin činjenice da je njeno mjesto radnje na Mjesecu. Zanimljiva je i nepredvidiva i kako radnja dalje odmiče, tako raste i njena napetost. Najviše uzbuđenja donose događaji pred sam kraj, popraćeni i s puno neočekivanih obrata i zanimljivih rješenja gorućih problema. Kraj je, unatoč tome što sam i očekivala da će takav biti, savršen za Jazzinu priču. Da je imalo drugačiji, ne bi se uklopio.

Kriminalne aktivnosti, jurnjave po površini Mjeseca, mafija, eksplozije, ubojstva: svi provjereni sastojci napetog akcijskog trilera su tu, uklopljeni u nadrealno stvaran okoliš fiktivnog grada na Mjesecu. Kamo pobjeći od vrućeg ljeta na Zemlji? Mjesec? Zašto ne? Lansiranje spremno.

David Walliams: hit dječje književnosti i dostojan nasljednik velikog Roalda Dahla

Ako ste ikada čitali Roalda Dahla, bilo koji od njegovih klasika dječje književnosti, onda vam je jasno točno koliko su velike književne cipele koje bi nakon njega netko trebao popuniti. Genijalnost i lakoću s kojom je Dahl stvarao svoje književne svjetove iz dječje mašte i svu silu neobičnih i šarolikih likova kojim je te svjetove ispunjavao teško je dosegnuti i sve do sada, rekla bih, to nikome nije uspjelo. Sve do sada, kažem, jer, iako su se mnogi trudili, jedan se čovjek ipak uspio približiti rangu dječje književnosti u kojem je veliki Roald Dahl. A taj je čovjek David Walliams.

 

Fotografija: bit.ly/2Ja4hiR

Davida Walliamsa možda ćete prepoznati iz britanske humoristične serije Little Britain, koju je, zajedno s Mattom Lucasom, kreirao, za koju je pisao scenarij i u kojoj je glumio. Ovaj svestrani komičar s bogatom glumačkom karijerom, kako na filmu i televiziji, tako i na kazališnim daskama, pisanjem se počeo baviti 2008. godine, kada je sklopio ugovor s HarperCollinsom da napiše dvije knjige za djecu. Rezultat su bili romani 'Dječak u haljini' i 'Mr. Stink', a do današnjeg dana Walliams je objavio 12 romana za djecu, nekoliko slikovnica i autobiografiju, te ga smatraju autorom s najbrže rastućom popularnosti u Velikoj Britaniji ikad i jednim od najuspješnijih autora dječje književnosti (ispred njega su još samo Julia Donaldson i Jeff Kinney, koji, u usporedbi s Walliamsom, imaju nemjerljivo više napisanih knjiga iza sebe).

David Walliams veliki je fan Roalda Dahla, s kojim ga sve češće uspoređuju. I to s pravom. Magičnu vještinu stvaranja živopisnih likova bliskih djeci, koju je Roald Dahl majstorski koristio, kao i vještinu pričanja priča koje će djeca lako zavoljeti, posjeduje i Walliams i jednako je vješto upotrebljava. Baš kao i Roald Dahl, i Walliams posjeduje tu lakoću stvaranja čudnovatih, šašavih, vrckavih i luckastih likova, koje smješta u priče u kojima se djeca koja ih čitaju osjećaju kao kod kuće, a sve, baš kao i Dahl, uspijeva majstorski začiniti onim tipom humora koji klinci najviše vole: podrigancima, prdcima i tome slično, ali ne na vulgaran, već na zbilja smiješan i neponovljiv način na koji je to činio i Roald Dahl.

Posebnost je Davida Walliamsa u tome što u svojim romanima uspijeva ispričati sjajne, humoristične priče, istovremeno pričajući i o ozbiljnim temama, čime klincima približava neke stvari o kojima nerado govore jer su tužne ili strašne ili čudne, pokazujući im da su sve te stvari zapravo samo dio života i da nisu ništa čega bi se trebali plašiti ili od čega bi trebali bježati. Primjerice, u 'Banditskoj bakici', Walliams iznosi ludo zabavnu priču o krađi kraljevskih dragulja istovremeno pričajući o dječaku koji otkriva koliko voli svoju baku, koja pak boluje od raka i nije joj ostalo baš previše vremena da uživa u banditskim nepodopštinama u koje će se upustiti sa svojim unukom. A 'Djedov veliki bijeg', pak, knjiga je koja nas vodi u avanturu visoko, visoko, iznad oblaka, dok istovremeno priča o djedu koji boluje od Alzheimerove bolesti ili nekog uznapredovalog tipa demencije. U oba ova slučaja, osim što će klince odvesti u uzbudljive pustolovine, ove će ih knjige naučiti i kako da prihvate gubitak voljenih i kako da se s njim nose.

Također, ono što mi se posebno sviđa kod Davida Walliamsa je to što on u svojim romanima promiče toleranciju, ljubaznost, lijepo ponašanje i prihvaćanje drugačijeg, što je nešto o čemu klinci trebaju učiti već od malih nogu i zbog čega će, na koncu, izrasti u bolje ljude. Tako, npr., u 'Dječaku u haljini', Walliams priča o dječaku koji se volio oblačiti poput djevojčice, što je nešto što bi većina (odraslih) ljudi odmah smatrala čudnim ili čak poremećenim ponašanjem, no Walliams nam pokazuje kako se tu zapravo radi samo o jednostavnoj stvari nošenja odjeće u kojoj se osjećaš ugodno, učeći nas da prihvaćamo tuđe različitosti i prijateljski se odnosimo prema drugima, ma kakvi oni bili.

Fotografija: bit.ly/2INYaBt

Pričajući točno one priče o kakvima klinci vole čitati, ispunjavajući ih humorom kakav se klincima najviše sviđa i, općenito, stvarajući književnost u kojoj se klinci mogu pronaći, Walliams se pokazao jednim od najzanimljivijih (a i najuspješnijih) autora dječje književnosti današnjice. Način na koji koristi svoje umijeće ispredanja priča čini ga dostojnim nasljednikom jednog i jedinog Roalda Dahla. 'Matilda' i 'Charlie i tvornica čokolade' u 'Dječaku u haljini', 'Bljakburgeru', 'Zloj zubarici' ili pak 'Tetki probisvjetki' dobili su žestoku konkurenciju u misiji osvajanja dječjih srca širom svijeta. Kad kažem konkurenciju, mislim, naravno, na onu prijateljske vrste. Ni Roald Dahl ni David Walliams ne bi pristali na ništa manje od toga.

VRETENO, E.K. Johnston

Izdavač: Znanje, 2018.

2. dio serijala 'Tisuću noći'

[eng. Spindle] 

Mnogo je vremena prošlo otkako je Kraljica Pripovjedačica istjerala demona iz svog muža, kralja, i vratila prosperitet svojoj zemlji. Demone je zatočila duboko u planinama i stvorila čudesna stvorenja da ih zauvijek čuvaju ondje.

Ali, vrijeme nikada ne prestaje teći, a zatočenim demonima vrijeme je bilo sve što im je još preostalo. Vrijeme, i strpljenje.

Dugo nakon što je svijet napustila Kraljica Pripovjedačica, jedna je demonica konačno dovoljno ojačala da baci oko na još jednu buduću nadu kraljevstva: princezu Malu Ružu. Bacivši kletvu na princezu, bacila je i nju i njen narod u dubok ponor očaja i patnje. Ipak, i u najdubljim je ponorima moguće pronaći bar tračak nade, a i najčvršće ispredenu nit moguće je na neki način slomiti...

Nastavak magične priče E.K. Johnston 'Tisuću noći' jednako je magičan, vješto ispripovijedan i čaroban kao i njegov prethodnik. Ako ste već čitali 'Tisuću noći', onda znate točno kakvu vještinu pripovijedanja posjeduje njegova autorica, i kakvu predivnu priču svojim riječima može istkati. Ako pak još niste imali prilike pročitati nešto od E.K. Johnston, 'Vreteno' je savršeno mjesto da se s njom upoznate.

Iako su dio istog serijala, 'Tisuću noći' i 'Vreteno' nisu čvrsto povezani pričom, odnosno nema izravne uzročno-posljedične veze između ova dva romana, stoga ih bez problema možete čitati odvojeno, bilo kojim redoslijedom koji vam odgovara. Radnja 'Vretena' odvija se generacijama nakon dođaja iz 'Tisuću noći' i tvori zasebnu magičnu priču, ali koju je jednak užitak čitati kao i 'Tisuću noći'.

Priča koju ovdje susrećemo neodoljivo podsjeća na bajku o 'Trnoružici', te se može reći da je njen svojevrstan re-telling. Od kletve bačene na malu princezu, opasnosti od uboda na vreteno, dobre vile koja kletvu pokuša ublažiti svojim posebnim darom i sudbine kraljevstva koja je usko povezana sa sudbinom njegove princeze, priča o Trnoružici i priča o Maloj Ruži dva su naličja iste osnovne priče, ispričane na različite načine i s različitim sudbinama namijenjenim glavnim junakinjama priče.

Bajkovitost, magija, srčani likovi i nadasve predivan način na koji je sama priča ispričana aduti su kojima se ovaj roman ističe i zbog kojih ga je predivno čitati. Ima tu i pustolovine, hrabrosti, žrtvovanja i borbe, kao i prijateljstva i ljubavi - sve uklopljeno u okvire priče na jedinstven i sasvim poseban način.

Ovo nije brza avantura, već polako ispripovijedana pripovijest o sudbini jednog kraljevstva i njegove princeze, začinjena pravom mjerom čarolije, romantike i napetih trenutaka. Baš kao da vam netko ovu priču usmeno pripovijeda, neki će njeni dijelovi zvučati sporo, neki više, a neki manje uzbudljivo, ali niti na jednom dijelu priče nećete poželjeti prestati slušati.