KRUG SESTARA, Roger R. Talbot

Izdavač: Lumen, 2014.

[tal. Il cenacolo delle sorelle]

 

Nadja Deržavina kći je ruskog oligarha Gavrila i slavne glumice Katarine Deržavine, koja je od svijeta kriminala u kojem joj se kreće otac pobjegla u daleki Afganistan, gdje radi kao liječnica. No, kada na TV-u ugleda vijest o nesretnoj smrti svoje majke na setu snimanja njenog novog filma, Nadja se vraća kući, želeći saznati što se stvarno dogodilo.

Njen otac poriče da to što se dogodilo ima ikakve veze s njegovim poslovima, a jedino što je možda s njime povezano je nestanak kazališne scenografije, koju je Gavril nedavno nabavio u kompletu s još nekoliko scenografija, svima puno poznatijima i vrednijima od ove ukradene. Jedina osoba koja je još vidjela scenografiju, izuzev Gavrila i Katarine, je Gavrilova ljubavnica Lena Leskov. Kakve veze ime Lena sa smrću Katarine Deržavine i kako se u sve to uklapa nestala scenografija, tek su neka od pitanja na koja Nadja, uz pomoć očevog tjelohranitelja Kirila, mora naći odgovore. Kada joj uskoro netko pokuša ubiti i oca, Nadja shvaća da će se u tome traženju odgovora morati još više požuriti, prije no što još netko strada.

U Londonu, mlada glumica Victoria Price dobiva ponudu da ju poučava Madam Iv, jedna od najpoznatijih učiteljica glume na svijetu, koja je stvorila glumačka imena kao što je Katarina Deržavina. No, učenje o čudnim simbolima i vibracijama glasova nisu baš ono čemu je Victoria zamislila da će je Madam Iv podučiti. Kad joj k tome Madam Iv kaže da je za nju namijenila nešto drugačije, nešto posebno, o čemu joj ne može odmah sve reći, ali traži da joj vjeruje, Victoria samo postaje još zbunjenija, ali odluči vjerovati Iv. Put koji joj je Iv namijenila povezan je s tajanstvenim Krugom sestara, mitskim krugom moćnih žena o kojem se predaja prenosi isključivo usmeno, a čiji je član, čini se, bila i nedavno ubijena Katarina Deržavina. Kako je Krug povezan sa smrću slavne glumice i kako bi se u sve to trebala uklopiti Victoria, još su neka od pitanja koja ovaj roman postavlja, a na koja ćete odgovore doznati čitajući.

U ovoj se knjizi susreću, te potom isprepliću dvije priče - misterij ukradene scenografije i ubojstva Katarine Deržavine i priča o tajanstvenom krugu najmoćnijih žena na svijetu. I dok je ova prva priča sasvim solidan triler, ova druga je pomalo konfuzna i zbrkana.

Talbot je zamislio Krug sestara kao mistično sestrinstvo u koje se pozivaju samo one odabrane, žene koje će svojim sposobnostima pridonijeti djelovanju Kruga i time praktički omogućiti Krugu da nastavi vući sve konce svijeta onako kako mu odgovara. Nije, međutim, jasno koja je točno svrha držanja kontrole nad svijetom i gomilanja sve te moći, odnosno s kojim ciljem i u čiju korist sestrinstvo sve to radi. Za poboljšanje svijeta? Svoju osobnu korist? Ili nešto treće? Taj je dio ostao nedorečen. 

Ono što mi se nije baš svidjelo je ta moć Kruga, koja je, po mom mišljenju, zapravo prilično mizerna. Naime, moć koju odabrane Sestre dobivaju i ono za što se obučavaju je umijeće zavođenja i održavanja kontrole nad muškarcima. Ne bilo kojim muškarcima, naravno, već onim moćnim - predsjednicima, oligarsima, moćnicima koji u svojim rukama drže uzde svjetske ekonomije, bogatstva i moći. Autor čak daje naslutiti da su u Krugu sestara bile neke od najpoznatijih žena i supruga svjetski poznatih ličnosti i time implicira da su one zapravo bile te koje su donijele sve povijesno važne odluke, a ne njihovi muževi. Ideja Kruga sestara kao da je nastala iz one krilatice koja kaže da "iza svakog uspješnog muškarca stoji žena". S jedne strane to ima smisla: cilj je Kruga ostati skriven i vući konce iz pozadine; ali s druge strane Krug tvore navodno najmoćnije žene na svijetu, zar ne bi te žene onda mogle i samostalno preuzeti kontrolu, ne skrivajući se iza muškaraca koje su poslane zavesti? Muškarci su ovdje zapravo portretirani kao marionete koje je i suviše lako kontrolirati, čak i one najmoćnije i najnepovjerljivije.

Dio koji mi je bio konfuzan su opisi rituala Kruga, za koje mi također nije baš bilo najjasnije što bi se njima trebalo postići i kako i zašto djeluju. U biti sam cijelu tu priču o Krugu doživjela kao punu nedorečenosti, jednostavno sam na previše mjesta ostala čitati s upitnicima iznad glave pitajući se: Ha?

Onaj dio koji je dobar je Nadjina potraga za odgovorima o smrti majke i ukradenoj scenografiji. Nadja i Kiril su najuvjerljiviji likovi u cijelom romanu i kada se bavi njima, ovaj roman se pretvara u vrlo napet i uzbudljiv triler. Iako odgovori koje Nadja traži imaju veze sa Krugom sestara, u tom se kontekstu priča ne bavi mistikom iza postojanja kruga, već samom činjenicom da postoji i da je upleten u događaje koji su se dogodili Nadjinoj obitelji. Nadjina bi priča bez problema mogla činiti samostalnu knjigu, uz malo razrađenije detalje oko toga tko stoji iza svega i zašto. Nadjina priča čini i većinu romana, tako da je on u biti 2/3 prilično dobar triler, a 1/3 konfuzna mistična pozadina.

Na kraju, dojma sam da bi sve skupa puno bolje funkcioniralo da je sam Krug sestara malo razrađeniji kao ideja, malo bolje objašnjen, malo hrabrije zamišljen. Ovako mi je on samo bio kamen spoticanja u inače dosta dobroj i napetoj priči.

U DOBRU I ZLU, Matthew Quick

Izdavač: Algoritam, 2014.
[eng. Silver linings playbook]

Pat Peoples vraća se kući nakon što je proveo neko vrijeme na liječenju u psihijatrijskoj ustanovi. Dok je bio tamo zaboravio je pojam o vremenu i zaboravio razlog zbog kojeg se tamo uopće našao. No, ono što zna je da ga je za vrijeme dok je boravio na psihijatriji ostavila supruga Nikki, te je Pat odlučan u svom cilju da ju nekako vrati - zbog toga pazi na prehranu, redovito vježba, svakog dana trči oko kvarta, čita Nikkine omiljene knjige i pokušava biti ljubazan prema ljudima (jer je važno biti ljubazan prema drugima, a ne biti uvijek u pravu). Radeći na sebi, i fizički i psihički, Pat je uvjeren da će uskoro doći do svog cilja - da mu se Nikki vrati - jer Pat više od svega vjeruje u sretne svršetke.

Nakon povratka iz "one grozne ustanove", Patova majka trudi se uklopiti ga u normalan svakodnevni život, te ga potiče da se druži sa starim prijateljima i poznanicima. Tako ga Danny, njegov stari prijatelj, pozove na večeru, gdje Pat upozna Tiffany, sestru Dannyeve žene. Tiffany, kao i Pat, ima nekih psihičkih problema, a njihovo na početku čudnovato poznanstvo postepeno prerasta u pravo prijateljstvo, u tolikoj mjeri da Tiffany Patu ponudi svoju pomoć u vraćanju Nikki, ako zauzvrat i on pomogne njoj - pobijediti na natjecanju u plesu. Obostrano si pomažući, Pat i Tiffany - dvoje ljudi kojima se teško uklopiti u 'normalni' svijet oko sebe - shvaćaju da bi se možda mogli savršeno uklopiti - u par.

Ova neobična priča o prijateljstvu dvoje ljudi koji se teško uklapaju u svoju okolinu odmah me osvojila. Mislim da je tema o kojoj piše važna, jer većina ljudi ne razumije koliko je teško nekome s psihičkim bolestima uklopiti se u 'normalni' svijet. Takvi ljudi drugačije reagiraju na svakodnevne stvari oko sebe, a te reakcije promatrane očima 'normalnih' ljudi onda djeluju kao ispadi, nešto čudno i možda čak šokantno, zbog čega zaziru od društva ljudi s psihičkih bolestima time ih samo još više isključujući i naglašavajući njihovu različitost, pred kojom je većini lakše zatvoriti oči i odijeliti se od nje (i njih) zidom - bilo imaginarnim, bilo onim stvarnim zidom neke psihijatrijske ustanove.

Patovu priču priča nam on sam, time nam dajući priliku da vidimo kako izgleda svijet iz njegovog kuta gledanja i kako ga on doživljava. Pat je osoba koja je upravo prošla kroz jedno teško životno razdoblje, koji je proveo znatnu količinu vremena odvojen od svijeta, zatvoren u "onoj groznoj ustanovi", a za to je vrijeme izgubio i ženu koju voli. No unatoč svemu tome, Pat nije ni depresivan ni pesimističan, več odlučan u namjeri da popravi stvari u svojem životu i nadoknadi vrijeme koje je izgubio, jer Pat čvrsto vjeruje da nakon svake oluje dolazi ona srebrna crta iznad oblaka, koja najavljuje promjenu na bolje, i vjeruje da će se ta crta sada pojaviti i nad oblacima njegovog života.

Svidjet će vam se Pat, kao što se i meni svidio: njegov nepokolebljivi optimizam, njegova odlučnost i pozitivan stav, čak i njegove male neobičnosti koje ga činim takvim kakav je. Navijat ćete za njega da uspije u svom naumu i bodriti ga na svakoj stepenici tog puta.

Patova priča u biti je priča o resocijalizaciji nakon institucionalizacije i pokazuje nam koliko je za nečiji oporavak važan ne samo stav te osobe prema svom životu i oporavku, već i stav njegove okoline, razumijevanje i potpora obitelji i prijatelja. Dok se njegova majka strašno trudi olakšati mu povratak u normalan svakodnevni život, pazeći na stvari koje bi mogle potaknuti njegovu bolest, njegov otac ponaša se slično kao i većina ljudi u takvim situacijama - ignorira ga i drži se na odstojanju. Mislim da je upravo zato ovu knjigu važno pročitati - jer podiže svijest o ljudima s psihičkim bolestima i govori nam da ograđivanjem od njih i odvajanjem ih od svijeta zatvarajući ih u institucije zapravo više pomažemo sebi zatvoriti oči pred onim s čim se ne želimo nositi nego što to pomaže njima.

Zbog svega navedenog, ova knjiga ima moju veliku preporuku. Vedra je i optimistična, i priča o važnoj temi. Pogledajte i vi kroz Patove oči, i neka i vas osvoji njegova priča.

STROJ SMRTI, skupina autora

(ZBIRKA PRIČA O LJUDIMA KOJI ZNAJU KAKO ĆE UMRIJETI)

Izdavač: Lumen, 2014.

[eng. Machine of Death: A Collection of Stories about People Who Know How They Will Die]

Ova knjiga nastala je kao ideja trojice njezinih urednika - Ryana Northa, Matthewa Bennarda i Davida Malkija! - ideja u sklopu koje su pozvali ljude da napišu i pošalju im kratke priče vezane uz temu Stroja smrti, koncepta koji su smislili i koji povezuje sve priče u knjizi. Iz gomile dobivenih radova odabrali su 34 priče, koje čine ovu zbirku, a čiji autori nisu nužno pisci, već jednostavno ljudi koji su se odazvali pozivu i čije su priče odabrane kao najbolje.

Ideja trojice urednika, naslovni 'Stroj smrti', polazi od pretpostavke da postoji neki način na koji svatko može saznati kako će umrijeti i postavlja pitanje što bi onda taj netko, sa znanjem o svojoj neizbježnoj budućnosti, učinio, tj. kako bi dalje tekao njegov život. Radi se, dakle, o mehaničkom stroju, za koji nitko nije siguran kako točno funkcionira, a koji na temelju uzorka nečije krvi izbacuje papirić na kojem piše kako će ta osoba umrijeti. Pri tome, stroj nije uvijek baš najprecizniji, i ispisane riječi često mogu biti višeznačne i neodređene, ali predviđanja uvijek, baš uvijek ispadnu točna. Stroj je neumoljiv i ne griješi, a opetovana testiranja uvijek i ponovno vraćaju iste odgovore.

Zbirka je puna originalnih i maštovitih priča različitih žanrova. Iako je tema Stroja smrti o kojoj pišu znanstveno-fantastična, nisu svi autori čije su priče odabrane da čine ovu zbirku nastavili u tom žanru - njihove priče su akcijske, dramatične, fantastične, humoristične, satirične, neke čak graniče s apsurdom, ali svaka, baš svaka priča na svoj je način genijalna. 

S obzirom da Stroj svoja predviđanja ne iskazuje ciljano i precizno, već ta činjenica sama po sebi u razradnji priče otvara beskonačne mogućnosti, a autori priča to su iskoristili, svaki na sebi svojstven način, izmislivši najnevjerojatnije moguće načine na koje nekoga može zadesiti smrt, kao i one vrlo vjerojatne, ali koji se mogu dogoditi onda i onako kako biste to najmanje očekivali. Od 'običnih' uzroka smrti kao što su starost, glad ili metak, do onih neobičnijih, poput badema, pudinga, gorućeg sljezovog kolačića, ili pak očaja, svaki od njih će se u svojoj pripadajućoj priči dogoditi na prilično iznenađujuć način i rijetko kad mu je značenje doslovno: tako, primjerice, 'badem' može značiti da će se netko ugušiti bademima, možda zbog alergije na orašaste plodove, ali isto tako može značiti i da će ga pregaziti kamion na kojem je nacrtana reklama za bademe ili nešto još nevjerojatnije.

Priče se, osim u žanrovima, razlikuju i načinom i stilom pisanja, a variraju i u dužini: naći će se ovdje priča od desetak stranica, ali i onih koje se sastoje od doslovno jedne rečenice. A ako se pitate kako jedna rečenica može biti priča, i to još dovoljno uzbudljiva i zanimljiva da bude izabrana među stotinama koje su bile prijavljene za uvrštenje u ovu zbirku, vjerujte mi, itekako može, i jest. Čak može biti i toliko dobra da, nakon što ju pročitate i u nevjerici odmahnete glavom, još satima vas nastavi zapanjivati njena mini-genijalnost.

Smrt, odnosno znanje o tome kako će netko umrijeti, jest tema ove zbirke i tema svake priče koja se u njoj nalazi, ali ovo nije zbirka priča o smrti. Ovo je zbirka priča o različitim ljudima i njihovim različitim životima, koji se mijenjaju onog dana kada odluče (ili čvrsto odluče ne) upotrijebiti Stroj i saznati kako će umrijeti (ne i kada će se to dogoditi), te o svim njihovim postupcima koje će napraviti zbog tog saznanja, često ne bi li izbjegli prorečenu im sudbinu. Sam Stroj i njegovo funkcioniranje u drugom su planu, važno je samo njegovo postojanje i ta ideja, odnosno pitanje kako bi se pojedinci ponašali da unaprijed znaju kakva ih smrt čeka.

34 priče u ovoj zbirci daju nam svoje odgovore na to pitanje, a, iako ima i nekih priča koje govore o istim uzrocima smrti, ljudi o kojima pričaju su različiti, kao i same priče. Ovdje se nalazi 34 priče koje će vas zapanjiti, nasmijati, začuditi, zabaviti i zaokupiti, a navest će vas i da se sami zapitate: da postoji Stroj koji mi može reći kako ću umrijeti, bih li ga upotrijebio/la?

LANDLINE, Rainbow Rowell

Izdavač: St. Martin's Press, 2014.

Georgie McCool zna da joj je brak u problemima. Njen suprug Neal je uzeo djecu i otišao s njima k njegovoj mami za Božić. Georgie je ostala kako bi radila na svojoj seriji sa svojim prijateljima. Tog dana kada su otišli Georgie je mislila kako je njihov brak stvarno gotov. Umjesto da se sa obitelji priprema za Božić, ona je u uredu s dečkom koji je na faksu bio zaljubljen u nju. Zna da je izabrala krivo. 

Georgie tu noć, kad joj se mobitel opet ugasi, kod svoje mame naiđe na svoj stari telefon za fiksnu liniju žute boje. Odlučila je nazvati Neala, ali nije dobila svog Neala, već onog iz prošlosti - onog u kojeg se i zaljubila na faksu. Leži li u toj fiksnoj liniji spas za njen brak?

Ovo mi je prva knjiga od Rainbow Rowell koja je već dostigla puno sljedbenika sa svojim romanima Fangirl i Eleanor & Park. Ova knjiga je bila prošlogodišnji hit na BEA-u, a kod nas će doći...hmm...to nitko ne zna.

Ova knjiga je isprva recimo za odrasle. Ali je napisana tako jednostavno da je svatko može pročitati. Osim čarobnog telefona ovdje nema ničega natprirodnog - žena želi spasiti svoj brak i to je cijeli koncept priče. Razgovorom sa Nealom iz prošlosti Georgie se prisjeća kako su se tjedan dana prije zaruka posvađali, a on je već na Božić bio kod nje i zaprosio ju na njenom pragu. Prisjeća se kako je na faksu Neal bio odličan crtač i kako se bila divila njegovim crtežima. Isprva ga je samo pozdravljala, jer Neal je bio šutljiv, a onda je odlučila napraviti prvi korak i započeti razgovor s njim. Zaljubila se u nekog u koga se inače ne bi zaljubila.

Sada, ona se kaje. Kaje se jer je izabrala seriju umjesto njega. Umjesto svog Neala i svojih kćerkica.
Puno toga bih mogao još kazati, ali shvatili ste bit. Kroz razgovor s Nealom iz prošlosti Georgie želi znati gdje je pogriješila i kako će spasiti svoj brak. Kako će navesti Neala da se zaljubi u nju ispočetka.

Knjiga je prožeta humorom. Svaki čas možete opaziti neku šalu vezanu uz Harry Pottera i neke poznate serije.

Navijat ćete za Georgie i Neala. Znam da ja jesam. Knjigu sam završio u dva dana i poslije sam ju htio opet započeti - tako je bila slatka, divna i romantična. I nije samo za djevojke, knjigu bih preporučio ama baš svima.

[Josip Labaš]

TERAPIJA, Sebastian Fitzek

Izdavač: VBZ, 2012.
[njem. Therapie]

Viktor Larenz ugledni je psihijatar koji je prestao prakticirati nakon obiteljske tragedije koja ga je zadesila prije nekoliko godina - nestanka svoje kćeri Josephine.  Iako je uposlio i privatnog istražitelja, uz one policijske koji su istraživali slučaj nestanka, djevojčica nikada nije pronađena, niti se o njoj saznao ikakav trag. Povukavši se u osamu, u obiteljsku vikendicu na otoku Parkumu, Viktor Larenz odlučio je još jednom proći kroz čitav slučaj, čitavu tragediju, u sklopu intervjua za njemački list Bunte. Dok pokušava odgovoriti na pitanja Bunte-a, Viktora iznenada posjećuje jedna žena, Anna Spiegel, koja se predstavlja kao potencijalna pacijentica koja želi da baš Viktor preuzme njen slučaj, te koja mu ispriča prilično neobičnu priču o sebi i svojoj bolesti, shizofreniji, priču u kojoj se pojavljuju uznemirujuće poveznice s nestankom Viktorove kćeri...

Terapija je zaista fascinantan psihološki triler koji nas, prikazujući nam slučaj neriješenog nestanka jedne djevojčice, zapravo uvodi u svijet shizofrenije i daje nam uvid u to kako izgleda svijet promatran kroz oči osoba oboljelih od te opake psihičke bolesti.

Radnja je napeta i puna misterija koji nas tjeraju da, zajedno s Viktorom, tragamo za odgovorima, a kako se kojem odgovoru uspijemo približiti, još više pitanja potom iskoči. Neke stvari uspijete naslutiti, neke vas u potpunosti iznenade, i tako, preokret za preokretom, nastavite tragati za odgovorima do samog kraja. A kraj, iako će vam donijeti razriješenje u smislu da ćete shvatiti sve što se dogodilo, neće biti jedan od onih a-ha! krajeva nakon kojih čitatelj ostane zadovoljan rješenjem misterija, već, zbog teme (koja je sama po sebi uvijek mučna kada se radi o slučajevima u koje su uključena djeca) i onoga što otkrijete, ostavlja i jedan malo gorči okus u ustima, zbog čega ova knjiga možda neće dobro sjesti baš svakom čitateljskom 'želucu'.

Postoji i jedan osjećaj nemira koji prati čitanje ove knjige, koji je usko vezan za činjenicu da čitamo o svijetu paranoje i iznenadnih misli i osjećaja koje iz čista mira zaskaču osobe oboljele od shizofrenije, u čijem se svijetu, čitajući, nalazimo. Budući da mislim da u našem društvu postoji nekakva stigma, nekakvo podsvjesno zaziranje od psihički oboljelih bolesnika i mentalna slika ljudi u luđačkim košuljama zatvorenih u bijelim sobama bez prozora koja nam se stvara u glavama pri pomisli na psihički oboljele, smatram ovaj roman dobrim sredstvom koje nam može pomoći u boljem razumijevanju psihičkih bolesnika, odnosno konkretno osoba oboljelih od shizofrenije, i toga kako se oni, zatvoreni u svom umu unutar granica koje im je nametnula bolest, osjećaju.

Svijet promatran kroz oči shizofreničara najbolje dolazi do izražaja dok promatramo tijek radnje, koji ne prati neku kontinuiranu, logičnu crtu, već je podložan iznenadnim skretanjima i digresijama u koje ga povuče neka iznenadno isplivala misao, koja je nerijetko u stanju čak i povući nas u nekom sasvim drugom smjeru od ovog u kojem smo, prije nego što se ta misao pojavila, pošli. Takav način pisanja daje vam, dok čitate, osjećaj kao da se nalazite u koži tog shizofreničara i zajedno s njim proživljavate sve sumanutosti koje njegova bolest u njegovom umu izaziva, do te mjere da se ponekad i sami nađete izgubljeni i ništa vam nije jasno, te počnete sumnjati u mentalno zdravlje svakog od likova, pa čak i njihovo postojanje. Uz početnu napetost koju izaziva sama radnja, ovo će vas još dodatno 'držati na iglama' tijekom čitanja.

Naslov romana, 'Terapija', vrlo ga dobro sažima u jednu riječ, ali da vam ne bih previše toga otkrila, ostavit ću vam da sami otkrijete zašto. 'Terapija' je drugi roman Sebastana Fitzeka koji sam imala prilike pročitati, a iako mi se prvi, 'Sakupljač očiju', više svidio kao triler, 'Terapija' je ta koja pokazuje iznimnu vještinu Fitzekovog pisanja onog 'psihološkog' dijela njegovih psiholoških trilera.

OKSA POLLOCK: PROKLETE VEZE, Anne Plichota i Cendrine Wolf

Izdavač: Lumen, 2014.

4. knjiga iz serijala o Oksi Pollock

[franc. Oksa Pollock: Les liens maudits]

 

Oksa Pollock, nova Mlada Presvijetla Edefije, nakon dugo je vremena uspjela otvoriti dveri Edefije i po prvi se puta našla u svojoj domovini, zajedno sa još nekoliko otamo davno protjeranih Spašavaj-se-tko-može. Iako sretna što u Edefiju nije stigla sama, Oksu tišti što je neke svoje voljene, poput njene majke i njenog najboljeg prijatelja Gusa, morala ostaviti u Izvanjskom, u Londonu uništenom poplavama. Oksa, dakako, ima svaku namjeru što prije se po njih vratiti, ali da bi to mogla učiniti prvo mora popraviti ozlijeđeno Srce dvaju svjetova i ponovno uspostaviti ravnotežu između dva svijeta: Edefije i Izvanjskog.

Oksini zadaci kao Mlade Presvijetle nipošto nisu laki, a stvari joj još dodatno otežavaju njeni neprijatelji Izdajnici, na čelu sa zlim Ociusom i njegovim još gorim sinom Orthonom, koji će iskoristiti svaku priliku da iskoriste Oksu za svoje zle namjere. A kao da sudbina dvaju svjetova nije već sama po sebi dovoljno teško breme za jednu šesnaestogodišnjakinju, Oksu zbunjuju i novonastali osjećaji koje u njoj izaziva Tugdual, zagonetni mladić za kojeg joj još nije posve jasno pripada li njenim prijateljima ili neprijateljima. Dodajmo na to i neprestano brigu za majku i Gusa, koji su ostali zarobljeni u Izvanjskom i kojima prijeti smrt od ranije zadobivenih čini koje je na njih (posredno ili neposredno) bio bacio Orthon, i dobit ćemo cijeli niz nevolja koje mlada Oksa Pollock, novopečena Presvijetla Edefije, mora prevladati. A vrijeme joj neumoljivo istječe...

Nakon odbijenica od gotovo svih francuskih izdavača, Anne Plichota i Cendrine Wolf serijal o Oksi odlučile su izdati samostalno i lokalno podijeliti njegove prve primjerke zainteresiranim čitateljima. Upravo njima autorice mogu zahvaliti i na uspjehu samog serijala, jer je golemi broj vjernih čitatelja i fanova Okse Pollock kasnije uspio natjerati i izdavače da konačno prepoznaju potencijal ovih romana i izdaju čitavu seriju, koja je do sada dosegla već šesti nastavak, postigla međunarodni uspjeh i opcionirana je za filmsku adaptaciju.

Radi se o originalnom serijalu romana za mlade, smještenom u fantastični svijet Edefije, koji je zapravo neraskidivo povezan s našim 'običnim' svijetom i s njim mora neprestano biti u ravnoteži, kako bi oba svijeta opstala i nastavila postojati. Likovi su podijeljeni na stanovnike Edefije - Unutrašnje - i obične ljude - Izvanjske, a među njima opet vlada podjela na dobre i loše, pravednike i i izdajice, uz nekolicinu onih koji iz nekih vlastitih razloga još lelujaju negdje između, raskidani osjećajima odanosti i ispravnosti koji ih često vuku ka suprotnim stranama.

Oksa je centralni, i naslovni, lik svakog od romana, djevojčica koja je izabrana da bude nova Presvijetla svoje domovine i tu domovinu dovede do novog razdoblja prosperiteta, ali ona je također i tipična tinejdžerica koju muče tipični tinejdžerski problemi i s kojom bi se mnogi mlađi čitatelji mogli poistovjetiti. Poput većine svojih vršnjaka, Oksa je ponekad hrabra, a ponekad neodlučna, ponekad neovisna, a ponekad joj je potrebna podrška i pomoć obitelji i prijatelja, koji su uvijek tu da joj to i pruže. 

Kako se romani nastavljaju, pratimo Oksino odrastanje, njenu borbu s negativcima, neodustajanje na putu povratka u Edefiju, odlučnost da pomogne svojim voljenima koji su nastradali na tom putu, te pomiješane osjećaje prijateljstva i ljubavi koje Oksu prate u vezi njenog prijatelja Gusa i Tugduala, mladića koji joj se sviđa. Taj 'ljubavni trokut', koji se dao naslutiti već u 3. knjizi, a koji se ovdje nastavlja, posve je nepotreban i ne vidim zašto, ne samo ovdje, nego i u mnogim drugim sličnim knjigama u kojima su glavni likovi tinejdžeri, uvijek mora postojati nekakav ljubavni trokut. Čim se glavna protagonistica ili protagonist zaljube u neku osobu, odmah potom i njihov prijatelj ili prijateljica počnu prema njima iskazivati iste takve osjećaje, potičući u glavnim likovima osjećaj zbunjenosti i propitivanje tog prijateljstva, čime se klincima koji čitaju ove knjige, po mom mišljenju, šalje kriva poruka: da ne postoji pravo prijateljstvo, nego su tu uvijek neki potisnuti osjećaji koji kad-tad moraju isplivati na površinu. Voljela bih bar jednom vidjeti serijal knjiga za mlade u kojem postoji pravo prijateljstvo, bez ikakvih primjesa.

Mnogi Oksu Pollock uspoređuju s Harry Potterom, što je ipak malo pretjerana usporedba. Malo koji serijal ima ono što je potrebno da bi dosegnuo, ili čak nadmašio, Harrya, pa ovakve usporedbe na kraju stvore samo kontraefekt jer nam postave previsoka očekivanja koja serijal realno ne može ispuniti. Ali, usporedbe na stranu, ovo je sasvim solidan fantastični serijal za mlade, s originalnom pričom i simpatičnim likovima. Uspio je oduševiti brojne čitatelje diljem svijeta, pa, ako volite fantastiku, tajne svjetove i neobična stvorenja, provjerite može li oduševiti i vas.

PROPUH, PAPUČE & PUNICA, Cody McClain Brown

Izdavač: Algoritam, 2014.
[eng. Chasing a Croatian girl: A survivor's tale]

Dok je studirao na koledžu u Tulsi, Oklahoma, SAD, Cody McClain Brown upoznao je Vanu, Hrvaticu koja je tamo bila jedna od studenata na razmjeni. Znajući da je Vana iz Hrvatske, ali ne baš sasvim točno i gdje se ta Hrvatska nalazi, te sastavivši u svojoj glavi pogrešnu sliku te zemlje, Cody je uvjeren da će Vanu lako osvojiti svojim američkim šarmom, ali to ne ispadne uopće tako. Srećom, Cody ne posustaje tako lako, pa za Vanom putuje u New York i Istambul, te na kraju i u Hrvatsku, u koju se također zaljubljuje, te na koncu postaje i hrvatski zet.

O svojim je doživljajima upoznavanja Vane i njezine zemlje, kao i o svojim kasnijim doživljajima kao hrvatskog zeta, Cody napisao ovu kratku autobiografsku knjižicu, koja na iznimno duhovit i zabavan način opisuje sve naše luckaste i još luckastije običaje na koji smo svi mi već odavno navikli, a koji, gledani iz perspektive jednog stranca, zaista djeluju onako kakvi zapravo i jesu - prilično šašavi.

O hrvatskim običajima ispijanja kave, nedjeljnog ručka, čuvanja od zloglasnog propuha, zaziranja od hodanja bosih nogu i još mnogo drugih pravila koja se kod nas podrazumijevaju u ovoj se knjižici nalaze vrlo duhovite priče, u kojima će se svatko od nas prepoznati ili se barem prisjetiti neke od rečenica koje smo svi čuli bar jednom u životu od svojih baka, roditelja ili koga drugoga - rečenice poput 'Ne idi van mokre kose', 'Ne hodaj bos po golome podu', 'Ne sjedi na propuhu', itd.

Svaka zemlja, ili možda bolje rečeno područje, ima svoje neobičnosti, simpatične uvrnutosti koje strancima možda djeluju šašavo. Cody ne priča samo o našim šašavostima, nego iznosi i neke 'svoje', američke, kao i usporedbe raznoraznih svakodnevnih navika koje se ovdje i u Americi razlikuju, poput standardnih veličina šalica za kavu i običaja ispijanja te kave - naše sićušne espresso šalice turske kave, koju volimo ispijati satima, i američke Starbucks čaše s kavom raznoraznih okusa od pola litre koja se obično pije u hodu.

Zanimljivo je čitati o svim tim duhovitim prikazima procesa prilagodbe na drugačiji način življenja, i onaj u kojem se Cody polagano navikava na splitske običaje (ili kasnije, i zagrebačke), ali i onaj u kojem njegova hrvatska obitelj posjećuje SAD i susreće se s tamošnjim običajima.

Najviše mi se, ipak, svidjela priča o propuhu, kojeg zaista samo mi na našem području doživljavamo kao nešto opasno, dok ostatak svijeta propuh uopće ne zabrinjava. I u ove ljetne dane, dok i sama pokušavam stvoriti propuh u stanu, ne bi li malo osvježio ovu nesnosnu vrućinu, često se sjetim naslovnog propuha iz ove knjige, i svaki mi put on izmami smiješak na usne. A takvih je zabavnih priča, kojih ćete se uvijek rado prisjećati, ova knjiga puna!

Ako još niste pročitali 'Propuh, papuče i punicu', ponesite ju sa sobom na godišnji odmor. Ona je idealno štivo za plažu, ili za bilo kakvo mjesto negdje u hladu na kojem provodite svoj popodnevni odmor. Lagana je, kratka i zabavna, stane u svaku torbu i nasmijat će vas i opustiti gdje god se nalazili. A ako ste ju već pročitali, svejedno ju uzmite sa sobom - i uživajte u njoj ponovno. Znate da će vas opet nasmijati. ;)

KLETVA KRVI - Vampiri u Versaillesu, ANGE

Izdavač: Lumen, 2014.

[franc. Sang Maudit, Des Vampires á Versailles - tome I.]

Zamislite svijet u kojem se Francuska revolucija nikada nije dogodila. Bi li svijet kakav poznajemo bio ovakav kakav jest da se taj najznačajniji događaj za početak vladavine demokracije nikada nije zbio? Na to su pitanje pokušali odgovoriti autori ovog romana, Anne i Gérard Guéro (tj. ANGE), dodajući u svoj odgovor žličicu magije i prstohvat vampirâ.

"Svijet nije onakav kakav bi trebao biti."

Mjesto radnje je, pogađate, Francuska, točnije Pariz i Versailles. Vrijeme radnje, pak, nije 18. stoljeće, već 21., a vladajući Luj nije XVI, već XXIV. Spomenuti Luj ima petnaest godina i tek treba biti okrunjen za kralja, dok u njegovo ime, do krunidbe, zemljom upravlja regent Henri de Condé, a Lujev je skrbnik i zaštitnik ministar financija Richelieu (ne onaj isti koji je bio kardinal i ministar financija za vrijeme Luja XIII). Na političkom planu zemlje postoje dvije sukobljene struje, monarhisti i republikanci, a na društvenom planu tu su plemići i obični građani, odvojeni jedni od drugih statusom, staležom i mogućnostima koje im njihov položaj (ne) donosi.

Glavna junakinja u ovom romanu je Angie Moretti, rođena kao Angelique de Nouailles - djevojka koja se nalazi na granici društvenih svjetova, budući da joj je otac građanin, a majka plemkinja, iako su joj se roditelji razveli i majku nije vidjela ni čula već dugih deset godina. Angie također posjeduje dar empatije, pomoću kojeg može predosjetiti emocije ljudi oko sebe, dar koji će joj se pokazati vrlo dragocjenim kada ju jednog prijepodneva dvojica mladića pokušaju ubiti u pariškoj podzemnoj željeznici. Angie im uspije umaknuti, uz pomoć svog prijatelja Matta, ali ne prije nego joj ubojice saopće da je 'obilježena', i da će svakako biti mrtva do kraja tjedna. 

Nedugo potom, Angiena se majka ponovno pojavljuje u njenom životu, želeći ju uvesti u dvorski život, u društvo bogatih i moćnih plemića, dovoljno moćnih da jedna njihova riječ obilježi neku osobu i time ju osudi na smrt. U tom društvu, ipak, Angie vidi priliku da dozna tko ju je obilježio i time pokuša taj znak sa sebe ukloniti. U društvu punom tajni i mračnih poroka, te o kojem kruže glasine da njegov sastavni dio čine i vampiri, Angie će doznati da je neke tajne vrlo teško otkriti, a neke su, pak, i vrlo, vrlo opasne.

Ideja ovog romana, prije svega, je originalna, i vrlo je zanimljiva. Uklonivši Francusku revoluciju sa slike povijesti, dobivamo svijet u kojem još uvijek vlada apsolutna monarhija, stanovništvo je podijeljeno, ovisno o rođenju, na plemstvo i običan puk, a protivnici monarhije i uspostavljenog režima još uvijek smišljaju ideje i kuju planove (neuspješno) kako bi promijenili stanje stvari i odnos moći u državi. Neprestana previranja i zakulisne bitke oko prijestolja također su prisutne, kao i uobičajene dvorske intrige koje prate svaki dvor. Ipak, cijela ta slika vrlo je usko fokusirana - samo na Francusku - te nam roman ne pruža nikakvu mogućnost uvida u svijet izvan njenih granica. S obzirom na ideju mijenjanja svjetske povijesti, fali mi malo razrađenija slika svijeta koja bi se tom promjenom trebala dobiti.

Ideja apsolutne monarhije u 21. stoljeću, onako kako su ju zamislili autori romana, zanimljiva je, ali realizacija te ideje me se nije baš dojmila. Jer ono što nam u suštini ovaj roman prikazuje je dvor Luja XVI iz 18. stoljeća copy-pastean u 21. stoljeće, s ponešto drugačijim likovima i ubačenim ponekim modernim gadgetom u sveopći izgled osamnaestostoljetnog Versaillesa. Sam život na dvoru, dvorske procedure i propisi, ceremonije, čak i večernje toalete, ne razlikuju se baš od onih od prije 200 godina, što je pomalo teško pojmiti - čovjek bi očekivao da će se puno više toga promijeniti u tako dugačkom vremenskom razdoblju. 

Radnja je zanimljiva, dosta se brzo odvija, događaji teku u logičnom slijedu i iznenadni obrati pojavljuju se baš u pravim trenucima da održe napetost na nivou. Likovi su također zanimljivi, posebno mi se svidjelo to kako je portretirana moderna plemićka 'zlatna mladež' - buntovni tinejdžeri koji iskušavaju svoje granice, opijeni porocima i zabranjenim stvarima - vrlo realan opis klinaca koji 'imaju sve' i čiji su roditelji dovoljno moćni da im omoguće još više od toga. Ispod svega se krije i još jedna priča, koja spaja tajanstvene događaje iz prošlosti s onima danas, te koja mnogo toga o današnjem svijetu i njegovom ustroju objašnjava (između ostalog, i zašto je zapravo "svijet onakav kakav nije trebao biti"). Zbog te priče ovaj roman je kod mene zaslužio dodatni plus, a ona stvar za koju mislim da je zapravo u cijeloj toj priči nepotrebna su upravo - vampiri. Zašto je u priču bilo potrebno uvesti vampire i koja im je zapravo uloga nije mi baš jasno, da se ta komponenta izbriše iz priče, ništa se u njoj ne bi promijenilo (osim, možda, podnaslova). 

Ono što me poprilično smetalo za cijelo vrijeme čitanja je nevjerojatno velik broj pogrešaka u knjizi: ima ih na baš svakoj (doslovno!) stranici, njih 367, a na nekima i više njih. S obzirom na ne baš malu cijenu tvrdog uveza ove knjige, više od 370 pogrešaka je veliki minus. Ako ste 'Grammar Nazi', kao ja, pripremite se. ;)

NOĆNI VLAK ZA LISABON, Pascal Mercier

Izdavač: Profil, 2012.

[njem. Nachtzug nach Lissabon]

 

Glavni lik ovog romana, Raimund Gregorius, filolog je zaljubljen u klasične jezike, koji se u klasičnim tekstovima skriva od ostatka svijeta. Gregorius radi kao profesor u obližnjoj gimnaziji, bio se oženio za svoju bivšu studenticu Florence, od koje je sada već 30 godina razveden, te je cijeli svoj život proživio osamljeničkim životom u Bernu. Sve se to promijeni kad jednog jutra na putu do posla, prelazeći most, sretne ženu koja se, izgleda, upravo tada pokušala ubiti, ali, ometena susretom s Gregoriusom, ipak ne nastavi sa svojim naumom. Opčinjen susretom s tajanstvenom ženom, o kojoj ne zna ništa osim toga da je Portugalka, Gregorius iznenada odluči jednostavno išetati iz gimnazije, usred predavanja, ostavivši svoje stvari i torbu s knjigama na stolu.

Smeten i uvučen u duboka promišljanja o ženi i susretu s njom, Gregorius odlazi u knjižaru, gdje nailazi na knjigu portugalskog pjesnika i liječnika Amadeua de Prada, čije ga uvodne riječi potaknu da sjedne na vlak za Lisabon i otputuje van iz svog života. S naumom da otkrije sve što može o Pradu, s čijim se napisanim riječima poistovjećuje i uspoređuje, Gregorius će započeti korjenitu promjenu cijelog svog života, a otkrivajući detalje o Pradinom životu, otkrit će mnogo toga i o sebi samome...

Čitanje ovog romana je poput trčanja na duge staze: dobar start, ali onda slijedi usporavanje i čuvanje energije za do pred kraj. Knjizi me privukao sinopsis na koricama, u kojem je navedena Gregoriusova potraga za tajanstvenim pjesnikom, koja me pak podsjetila na Zafonovu 'Sjenu vjetra', roman koji me oduševio, ali sličnost s kojim je ovdje ipak bilo možda malo pretjerano za očekivati.

Opis radnje naveden u sinopsisu naveo me da očekujem neku vrstu pustolovine, ali ovaj roman nije zapravo o pustolovnoj potrazi za jednim portugalskim pjesnikom već je on više filozofski, roman o potrazi za samim sobom i samoispitivanju. Potraga za pjesnikom jest ovdje, ali je nekako u drugom planu, i otkrivanje detalja iz pjesnikovog života Gregoriusu služi samo da bi u svom vlastitom životu pronašao neki cilj i usmjerenje, te shvatio što je to što on zapravo traži.

Gregorius je cijeli svoj život proživio na jednom mjestu, radeći jedan posao, svakodnevno prolazeći kroz iste rutine. Iako gaji veliku ljubav prema klasičnim jezicima i tekstovima, u njemu još tinja neispunjena želja za znanjem perzijskog jezika i putovanjem u Isfahan od čega je u svojim ranijim godinama bio odustao. Susret s tajanstvenom Portugalkom i kasnije otkriće knjige portugalskog pjesnika za Gregoriusa postaje okidač zbog kojeg baca pogled unatrag na svoj život i zaželi promjenu - tu promjenu od koje je ranije odustao. Ta želja rezultira impulzivnim odlaskom - s posla, iz zemlje, iz dotadašnjeg života. Postavivši si za cilj da otkrije tko je zapravo bio pjesnik Amadeu de Prado, Gregorius njime opravdava taj svoj čin odlaska, a potraga za Pradom ujedno mu daje i neku svrhu, zadaću koju mora obaviti prije no što se vrati kući i nešto o čemu može cijelo vrijeme razmišljati kako bi izbjegao razmišljanje o tome što je učinio i želi li se uopće vratiti natrag.

Sve što Gregorius čini prati sve što on NE čini. On je neodlučan, često se koleba u svakoj svojoj odluci, svaki korak naprijed koji napravi poprati s 3 koraka unatrag, vječno u strahu od mogućih posljedica koje će imati baš svaki njegov postupak. Taj njegov stav i njegovo ponašanje me zbilja znalo naživcirati, iako moram priznati da ono prilično realistično opisuje nekoga tko se iznenada odlučio napustiti sve što poznaje i otići u zemlju u kojoj nikada prije nije bio, u kojoj se govori jezikom koji ne razumije i u kojoj pokušava pronaći nešto što mu nedostaje a da ni sam ne zna što je to.

Zbog sporosti radnje i Gregoriusovog neprestanog promišljanja i opet i opet vraćanja na isto negdje na polovici knjige sam počela razmišljati da od nje odustanem, ali potraga za Pradom i želja da, kao i Gregorius, saznam više o njegovom životu, je ono što me tjeralo da nastavim čitati. Ta priča o Pradu, iako je u pozadini Gregoriusovog samoispitivanja i potrage za vlastitim životom, prilično je zanimljiva i napeta, a budući da je ispričana u djelovima - onako kako Gregorius doznaje detalj po detalj o Pradovu životu - uvijek ostavlja dovoljno upitnika na kraju otkrića svakog detalja da poželite doznati još.

S jedne strane, ovdje je zanimljiva priča o portugalskom pjesniku čija je knjiga natjerala jednog srednjoškolskog profesora da napusti svoje zanimanje i svoj život i ode potražiti tog pjesnika. S druge strane, ovdje je i taj srednjoškolski profesor sklon neprestanoj kontemplaciji o vlastitom životu koji je do sada bio jedna 30 godina dugačka rutina, i čiji postupci rezultiraju s podosta praznog hoda u radnji romana. Meni je priča o Pradu bila dovoljno zanimljiva da me održi budnom tijekom čitanja, ali daleko je od toga da bih zbog nje ovaj roman ocijenila ikako više od čitljivim, a i to tek na mahove. Kako će se vama svidjeti, ostavljam vam da procijenite sami.

DUDOV SVILAC, Robert Galbraith

Izdavač: Mozaik knjiga, 2015.

2. knjiga u serijalu o Cormoranu Strikeu

[eng. The Silkworm]

Strike i Robin su se vratili. Ponovno je mjesto radnje veliki London i njegove ulice i pabovi, a ovaj put slučaj je zanimljiviji nego prije.

Strike koji je valjda slab na ljude koji ne mogu platiti njegove usluge odbija bogatog klijenta zbog Lenore Quine koja želi svoga muža pisca Owena natrag doma. Owen je imao naviku nestajati, ali bi se uvijek vratio. Ovoga puta se nije vratio - barem ne živ. Strike kroz svoje veze u cijelom Londonu saznaje za posljednju knjigu Owena zvana Bombyx Mori (Dudov svilac) u kojoj je Owen opisao sve tajne njegovih kolega, žene i ljubavnice. Opisao ih je ružno, ali dovoljno da svi shvate o čemu se radi. I Owen je sada nađen mrtav isto kao i njegov lik u knjizi. Od svih opisanih u knjizi tko je pravi ubojica?

Ja J.K. obožavam. Ona je kraljica. Zna svoj posao, ali kada piše kao Robert nešto se pogubi. Znam da ne bih trebao očekivati istu magiju, ali ovo djelo je meni previše detaljno. Znam da nam se treba dočarati sve kako bi si lakše predočili, ali meni je malo pretjerano. Opis jedne sobe zauzme pola strane ponekad i više. Lako se izgubim u tome. Ali primjedbe na stranu ova knjiga je zanimljivija nego prva. Počinje sporo i zbunjujuće, ali poslije sto strana pohvataš konce i znaš tko je tko.

Svidjela mi se ideja priče. Pisac napiše knjigu koja govori o tajnama poznatih izdavača i pisaca i onda je nađen mrtav. Odmah me zbog te ideje djelo privuklo više nego Zov kukavice koji mi je bio tako-tako. Sumnjao sam da će Robert (J.K.) napraviti ono isto što je Agatha Christie napravila u Orient Expressu (spoiler: svi putnici su ubili osobu koja im je smetala), ali to se ovdje nije dogodilo. Ne znate tko je krivac jer sumnjate na sve. I zato ovome dajem ocjenu 7/10.

Strike kao lik previše priča o svojoj bivšoj curi i o svom ocu i o svojoj nozi, ali to je Strike i naviknete se na to. Najdraži lik mi je Robin moram priznati. Nekako mi njen POV (tj. priča iz njenog kuta gledanja) bolje paše i lakši mi je za pročitati, a i zanimljiviji mi je.

Stoga ako vas zanima dobar krimić koji ima svojih mana, ali vas drži prikovanim i u neznanju, preporučam.

[Josip Labaš]

JAKO GLASNO I NEVJEROJATNO BLIZU, Jonathan Safran Foer

Izdavač: Algoritam, 2012.

[eng. Extremely loud & incredibly close]

Glavni lik ovog romana je dječak Oskar, čiji je otac poginuo u terorističkom napadu na njujorške Blizance (WTC), a dvije godine nakon njegove smrti Oskar u očevom ormaru pronalazi plavu vazu u kojoj je skrivena omotnica s tajanstvenim ključem. Kako je s ocem često igrao raznorazne igre skrivanja i traženja određenih predmeta, Oskar je uvjeren da je i ovaj ključ svojevrsna zagonetka namjenjena njemu da je odgonetne. Ipak, u gradu New Yorku nalazi se preko 160 milijuna potencijalnih brava koje bi ovaj ključ mogao otključavati, a jedini trag koji Oskar ima je riječ 'Black' napisana na poleđini omotnice u kojoj je pronašao ključ. Pretpostavivši kako se radi o prezimenu Black, Oskar kreće u potragu posjećujući jednog po jednog Blacka u čitavom New Yorku, nadajući se da će mu jedan od njih na koncu otkriti tajnu koja se krije iza ključa...

Već mi je na prvi pogled bilo jasno da će ovo biti jedna jako zanimljiva knjiga. Sam način na koji su pisana pojedina poglavlja odmah vam privuče pažnju: čudnovati razmaci, gusto zbijena slova koja počnu ići i jedna preko drugih, popratne slike koje ne prate toliko radnju koliko služe kao asocijacije na neka zbivanja unutar nje... Ovakav, prilično maštovit, način pisanja ima i svoju svrhu - svako poglavlje priča je drugog lika, njih sveukupno tri: Oskar, Oskarova baka i Oskarov djed; te prema načinu na koji je to poglavlje pisano odmah možemo vidjeti koji nam je lik u njemu spreman otkriti još jedno poglavlje svog života.

Priče svakog od likova plutaju u različitim vremenskim vodama i razlikuju se ne samo stilom pisanja, već i osobom kojoj se obraćaju. Oskarova priča smještena je u sadašnjost i pisana na onaj 'uobičajeni' način, koji nam pruža dojam da stojimo sa strane i slušamo ono što nam Oskar govori i promatramo ono što on radi. Oskarova baka i Oskarov djed svoje priče iznose u obliku pisama, odnosno svojevrsnih dnevnika, u kojima se Oskarova baka obraća upravo Oskaru, dok se Oskarov djed obraća svojem sinu, Oskarovu ocu Thomasu, a oboje putem tih pisama iznose svoje životne priče i stvari iz svoje prošlosti. Vrlo je zanimljivo na ovaj način pratiti komunikaciju između čak tri generacije jedne obitelji i malo-pomalo uočavati i nevjerojatne načine na koje su se njihove priče jedna s drugom povezale da bi stvorile njihovu trenutnu sadašnjost.

Ono što također povezuje sva tri pripovjedača ovog romana je činjenica da svaki od njih u sebi nosi neku osobnu patnju, nešto što im sjedi na duši i što ih muči. Kod Oskara to je gubitak njegovog oca, s kojim je povezana i mala tajna o očevom posljednjem pozivu na dan kad je umro koju Oskar nije otkrio ni majci ni baki, nego ju je zakopao duboko u sebi i čiju težinu mora neprestano nositi sa sobom. Upravo zbog te tajne, kao i činjenice da mu otac strašno nedostaje, Oskar ne posustaje u potrazi za otkrivanjem tajne ključa - jer se tako osjeća bližim ocu, kao da je još uz njega, i jer mu je, dok traga, teret koji nosi mrvicu lakši.

Oskarova baka i djed, pak, sa sobom nose svoje vlastite demone iz prošlosti, koji ih još uvijek proganjaju. Uz činjenicu da su oboje preživjeli drugi svjetski rat i oboma im ožiljci iz tog razdoblja nisu još sasvim zacijeljeli, prate ih i neke pogreške i udarci koje su jedno drugome u prošlosti nanijeli, a koje si još uvijek nisu u stanju oprostiti i preko kojih im možda nije ni moguće prijeći. Čitajući njihove priče, imala sam dojam kao da ih oboje, svakog zasebno, obavija neka tjeskoba iz koje im je teško iskoračiti. Roman ne odaje u potpunosti zašto su njih dvoje takvi, ali nam oni sami, kroz vlastite priče, pokušavaju objasniti svoje životne izbore i opravdati neke svoje loše postupke. Iako ih se ne može baš zavoljeti kao likove, kroz njihove ih je priče ipak moguće razumjeti.

Oskar mi se kao lik veoma svidio, on je iznimno pametan za svoju dob i beskrajno znatiželjan. Sve mu je zanimljivo i sve ga zanima, posebno znanost, a ima i naviku pisanja pisama poznatim osobama - znanstvenicima i filozofima - postavljajući im pitanja na koja želi doznati odgovore ili želeći podijeliti s njima neku svoju ideju za neki novi izum. Premda je tek mali dječak, iz njegovog se pričanja stječe dojam da se radi o puno starijoj osobi, koja vrlo dobro razumije kako funkcionira svijet u kojem se nalazi, a što dijete njegovih godina teško da bi bilo u stanju razumjeti, barem ne na toj razini, no ta nekonzistentnost mi nije smetala u čitanju, a u nekim je dijelovima i umanjena tipičnim dječjim 'mušicama' i 'ispadima' zbog kojih Oskar djeluje bliže svojoj pravoj dobi.

Teroristički napad na WTC, u kojem je poginuo Oskarov otac, središnji je Događaj koji je obilježio živote svakog od protagonista romana, ali o samome tome događaju ovdje nije riječ. Veći je naglasak na to kako se jedna obitelj, odnosno pomalo otuđeni članovi jedne obitelji, nose s gubitkom voljene osobe - osobe koja je bila taj kamen temeljac koji je spomenutu obitelj držao na okupu i čijim se gubitkom ona počela, ne toliko raspadati, koliko dobivati napukline na mjestima gdje je do tada stajao čvrst i neprobojan zid. Ovaj nam roman, također, govori i o tome koliko teško gubitak pada djeci i koliko ga intenzivno ona doživljavaju; te o tome kako se život kakav poznajemo može promijeniti u trenutku.

Tajna ključa je misterij koji glavni lik ovog romana, Oskar, pokušava riješiti ne zato jer ga zanima koje je rješenje misterija, nego zato jer mu samo trajanje potrage za rješenjem pruža svrhu i omogućuje mu da zaboravi na sveprisutnu bol zbog gubitka oca. Ispod priče o ključu krije se jedna potresna i ozbiljna priča puna osjećaja zbog koje ovaj roman zaista vrijedi pročitati. A što se tiče ključa, neću vam otkriti koja tajna stoji iza njega, ali ne brinite, Oskar će ju na kraju dokučiti - iako ona možda neće biti baš ono što ste očekivali.

ONA KOJA ČEKA, Daniel Polansky

Izdavač: Znanje, 2015.
3. dio trilogije o Gradu sjena
[eng. She Who Waits/Low Town]

Warden, nekoć agent Crne kuće i odani podanik Krune, danas vlasnik krčme 'Teturavi grof', već dugi se niz godina, nakon što se 'umirovio', bavi dilanjem droge i sitnim kriminalom. Godine ga već pomalo sustižu i više nije mlad kao što je nekad bio, a od prije par godina se i očistio od ovisnosti o asortimanu koji dila. Sve mu je teže održati se na vrhu Grada sjena, najgoreg geta u svih Trinaest zemalja, i održati mir između uvijek zavađenih bandi koje operiraju područjem. Sad se još pojavila i neka nova droga, koja tjera ljude da polude u toj mjeri da su u stanju u djeliću sekunde potpuno izgubiti razum i raskomadati članove svoje obitelji.

Kada ga na razgovor u Crnu kuću pozove njegov bivši šef, Wardenu je jasno da se tu događa nešto više nego što se može naslutiti. A kada uskoro na površinu ispliva i ime davno ugašenog projekta Crne kuće u kojem se eksperimentiralo s drogom koja nemalo nalikuje ovoj što se pojavila na ulicama, Warden brzo poveže sve konce i shvati da ove novonastale događaje možda neće moći zaustaviti. Pokušavajući pripremiti uvjete za odlazak iz grada, Warden pokušava spriječiti dvije najnovije zavađene bande da se međusobno ne poubijaju, barem dok svi njegovi prijatelji (a i on sam) ne budu na sigurnom, van grada. No, Crna kuća daje sve od sebe da mu pomuti planove, a usto, jedina žena koju je ikad volio i jedina koja mu je slomila srce, ponovno se pojavljuje u Gradu sjena. Svaki korak koji napravi donosi mu samo još više prepreka na put koji vodi van iz grada, ali Warden je odlučan - ili će otići, ili mu nema druge no susresti se s Onom Koja Čeka Iza Svega.

Zaista odličan završetak ovog zaista odličnog serijala! Mogli biste me, doduše, nazvati malčice pristranom, jer jako volim ovaj žanr - fantasy noir - a tako ga malo ima u hrvatskom prijevodu.

Warden, iako sada osjetno stariji i spreman za (zasluženu) mirovinu, još uvijek pluta negdje na sredini između prave i krive strane zakona, još uvijek je u jednakoj mjeri ciničan i sarkastičan i još se odnosi prema svijetu oko sebe s nekim odvažnim buntovništvom poduprtim hrabrošću, ludošću i nerijetko čistom srećom, koja je još uvijek većinom na njegovoj strani, iako su u posljednje vrijeme njih dvoje pomalo počeli gubiti korak jedno s drugim. Onaj miks dobrog i lošeg koji čini njegov lik onime što jest, sada već počinje poprimati sive tonove, a svijet koji mu nikada nije bio izrazito sklon počinje mu uzvraćati sve udarce koje mu je Warden u prošlosti nanio. Wardenova gorko-slatka borba sa vlastitom prošlošću i demonima koje je u njoj ostavio u ovom dijelu trilogije kulminira, baš kao i sama trilogija, te je već od početka izvjesno da iz te borbe samo jedan njen sudionik može izaći kao pobjednik.

Budući da knjige u ovoj trilogiji nisu striktno povezane radnjom, svaku je knjigu moguće čitati zasebno. Postoje, doduše neki dijelići radnje u drugoj i trećoj knjizi u kojima se Warden prisjeća nekog lika ili situacije iz ranijih romana, zbog čega bih vam ipak preporučila da s čitanjem krenete po redu.

Finale trilogije donosi nam još jednu zasebnu priču, no za razliku od ranija dva nastavka ovaj je puno više orijentiran na samog Wardena i njegovu prošlost koja se ponovno pojavljuje u njegovoj sadašnjosti tražeći naplatu svih dugova. Puno pitanja i detalja o Wardenovoj prošlosti ovdje će napokon biti otkriveno, pogotovo oni dijelovi koji se odnose na njegovu povezanost sa Starcem i Crnom kućom. I sam Grad sjena u ovom romanu kao da dosiže neku točku kulminacije, nakon koje mu je budućnost neizvjesna - ili će opstati, ili će propasti. Sudbine Wardena i Grada sjena kao da su povezane, a ovaj roman je ovdje da nam otkrije u kolikoj su mjeri te sudbine povezane i kako njihova priča završava - po meni, očekivano, logično i smisleno, ali uz 'prasak' - baš onako kako je i trebala završiti.

DIARY OF A WIMPY KID, Jeff Kinney

Serijal 'Diary of a wimpy kid', kod nas preveden kao 'Gregov dnevnik', serijal je od trenutačno 9 crtanih romana autora Jeffa Kinneya.

Glavni je lik ovog serijala dječak Greg Heffley, osnovnoškolac, naslovni 'wimpy kid' - ne baš potpuni šmokljan, ali ni pretjerano popularan među svojim vršnjacima. Ono što je fora kod Grega je to što on predstavlja u biti bilo kojeg klinca, odnosno sve njih: Greg nema nikakve posebne talente i ni po čemu se ne ističe, osim po svojoj bujnoj mašti zbog koje često iz buha pravi slonove i svojoj neiscrpnoj domišljatosti - pogotovo kad treba smisliti neki način na koji će se izvući iz dosadnih kućanskih poslova, školskih zadaća i sličnih stvari.

Grega muče problemi koji muče svakog dječaka njegove dobi - spačke koje mu neprestano sprema stariji brat Rodrick, nepodopštine njegovog mlađeg brata Mannya, zadaci koje ga roditelji tjeraju da obavlja, planovi kako da postane bogat i slavan (ili barem popularan u školi), povremene svađe s najboljim prijateljem Rowleyem... Ne treba posebno napominjati da se Gregovi planovi nerijetko odviju na potpuno drugačiji način no što je on to zamislio, što već samo po sebi zna dovesti do vrlo komičnih situacija.

U svakom od romana, Greg na sebi svojstven, vrlo duhovit i simpatičan način opisuje svoje svakodnevne doživljaje i probleme odrastanja, koje smo svi mi doživjeli, a koji često, gledani iz njegovog kuta, prerastu u nešto neočekivano i urnebesno smiješno. Tekst i crteži koji ga prate savršeno se nadopunjuju i nemoguće je reći u kojem od toga dvoga Kinneyeva duhovitost više dolazi do izražaja. Ovi su crtani romani nepresušan izvor smijeha, i to ne samo za klince, kojima su prvenstveno namijenjeni, već za bilo koga tko ih ima namjeru barem prelistati. A kombinacijom priče i crteža moglo bi se i pokušati potaknuti onu djecu koja nisu baš ljubitelji čitanja da počnu više čitati i s vremenom zavole čitanje.

Pročitala sam tek prvih 6 romana iz ovog serijala, ali mogu reći i da me već prvi bio osvojio, svojom duhovitošću, likovima i jednostavnom pričom. Prvih 5 romana prevedeno je i na hrvatski, u izdanju Algoritma. A s obzirom da u Hrvatskoj u zadnje vrijeme nekako vlada 'suša' stripova, svaki je crtani roman, bio on više ili manje nalik klasičnom stripu, i više nego dobrodošao.

Ne morate biti dijete da bi vam se svidio ovaj serijal (napokon, svi smo mi nekad bili djeca, zar ne?). Knjižice su kratke i brzo se čitaju, i idealne su za popodnevna opuštanja i kada se zaželite malo smijeha. Posebna preporuka ide roditeljima: dajte ovaj serijal vašim klincima da čitaju ili ga čitajte zajedno, ali svakako ga i vi malo škicnite, možda se prepoznate u nekoj od situacija iz nekog od romana, ili vam on pomogne da se pripremite za neku smicalicu koju vam vaše dijete u bližoj ili daljoj budućnosti planira prirediti. ;)