petak, 23. kolovoza 2019.

GLEDAM TE, Teresa Driscoll

Izdavač: Mozaik knjiga, 2019. 
[eng. I am watching you]
Prijevod: Dragana Grozdanić


Tijekom obične vožnje vlakom - one svakodnevne, uobičajene - Ella Longfield svjedoči razgovoru između dvije djevojke i dva mladića, koje su ove dvije djevojke netom upoznale. Iz razgovora Ella saznaje da su ovi mladići tek izašli iz zatvora, što, čini se, ne zabrinjava ove djevojke baš previše. Ella i dalje sluša razgovor, koji se pretvara u dogovor za kasniji izlazak u neki klub. U tom trenu Ella počinje razmišljati o tome da upozori ove djevojke kako možda nije baš najbolja ideja izlaziti na nepoznata mjesta s nepoznatim ljudima. Čak razmišlja i o tome da im zaprijeti kako će im nazvati roditelje ako ju ne budu htjele slušati. No, dok krene provesti svoj naum u djelo, Ella svjedoči još jednom događaju između ovih djevojaka i mladića, što ju natjera da promijeni mišljenje i ne učini ništa.

Idući dan, Ella u vijestima saznaje da je jedna od djevojaka, Anna Ballard, nestala, zbog čega će se Ella doživotno gristi jer dan prije u vlaku nije ništa učinila.

Postavljajući pred nas ovu premisu, ideju za koju je dobila uslijed sličnog događaja kojemu je i sama svjedočila tijekom jedne vožnje vlakom, autorica ovog romana pred nas postavlja i pitanje: što biste vi učinili?

Da svjedočite potencijalno opasnom (ili možda ne baš opasnom, ali svakako u neku ruku rizičnom) susretu ljudi koje uopće ne poznajete, biste li ih upozorili da bi ih njihovi postupci mogli odvesti ravno u opasnost? Biste li ih pokušali spriječiti? Možda dojavili nekome svoje sumnje? Kome?

Teško je znati kako ispravno reagirati u trenutku u kojem zapravo nismo sigurni niti tko su, niti kakvi su stranci s kojima dijelimo javni prijevoz, pogotovo ako u obzir uzmemo i mogućnost da smo ih možda posve pogrešno procijenili, što zbog nekih predrasuda, što zbog nepotpunih informacija koje o njima imamo. Bih li se ja usudila reagirati u situaciji u kojoj se našla Ella? Ne znam.

Godinu dana nakon scene kojoj je svjedočila u vlaku i godinu dana nakon Anninog nestanka, slučaj je još otvoren. Ella se u međuvremenu javila policiji i rekla im što zna, što je na nju svalilo (nezaslužen) gnjev javnosti. A privuklo je i nečiju neželjenu pozornost, koja se očituje u jezivim razglednicama koje Ella počinje primati, a koje ju optužuju i poručuju joj da je promatrana. Jeziv osjećaj da je netko neprestano gleda Ellu ne napušta ni kod kuće niti na poslu. A budući da Anna nikada nije pronađena, Ella se pita tko je osoba koja joj šalje te razglednice: netko tko ju osuđuje zbog toga što nije ništa učinila večer prije Anninog nestanka ili netko tko je u taj nestanak umiješan?

"Neobično je da možeš stajati na nekom mjestu... na kojemu se obično osjećaš veoma sretno i sigurno... a potom odjednom stajati doslovno na tom istom mjestu i osjećati se kao da si posve druga osoba."

Zagonetna priča o Anninom nestanku praćena je iz perspektive nekoliko različitih likova, uloge kojih stoje u nazivu svakog poglavlja: Elle ('svjedokinja'), čija poglavlja su jedina ispričana u prvom licu, zatim Anninog oca ('otac'), Annine prijateljice Sarah ('prijateljica') i privatnog istražitelja Matthewa Hilla ('privatni istražitelj'), čija poglavlja čitamo u trećem licu. Svaki od ovih likova ima neke svoje tajne, od kojih su tek neke povezane sa samim slučajem. Zapravo se u većem dijelu romana gotovo ništa ne otkriva, pratimo tek nepovezane djeliće tajni iz života svih ovih likova i likova s njima povezanih, koji nam više toga otkrivaju o svakome od njih nego o Anni i onome što joj se dogodilo.

Čitajući, imala sam dojam kao da gledam neku reality emisiju o rekonstrukciji nekog događaja. Znate one emisije u kojima nam opisuju neku nesreću ili zločin koji se nekada davno dogodio, pa priču o tom događaju svako malo presijecaju svjedočanstvima ljudi koji su u tom događaju sudjelovali. Kao kad na vijestima intervjuiraju susjede i poznanike i svatko od njih nam govori svoju verziju događaja i opisuje svoje viđenje žrtve. No sam slučaj nije baš pretjerano detaljno objašnjen.

Knjiga se brzo čita i nije nezanimljiva, ali nedostajao mi je neki dublji uvid u ono što se događa i neka bolja poveznica između događaja. Autorica se fokusirala na dvije glavne točke: početni susret koji je prethodio Anninom nestanku i konačni epilog i otkrivanje počinitelja, bez da je te dvije točke povezala čvrstim poveznicama. Kraj me iznenadio, priznajem, ali nije mi objasnio zašto je počinitelj učinio to što je učinio, odnosno nije mi to objasnio u dovoljnoj mjeri. Nisam saznala što tog počinitelja motivira, zašto je odlučio djelovati u trenutku u kojem je to odlučio, što je bio okidač koji ga je natjerao na daljnje postupke. Zbog svega toga, priča mi je ostala malo nedorečena. A ni bizarna izmjena aorista i prezenta u istim odlomcima, pa čak i rečenicama, mi nije imala baš nekog smisla. Kao da je autorica željela ideju koju je dobila u vlaku pošto-poto ispričati, ne mareći pretjerano za stil pisanja i načine na koje će to učiniti.

Ovo je posve okej roman za čitanje na plaži, ne pretjerano zahtjevan i brz za čitanje. No ako vas privlače neke veće dubine, s ovim biste mogli ostati nasukani u plićaku.

________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/30ukAg2

utorak, 6. kolovoza 2019.

SVAKA NOTA ODSVIRANA, Lisa Genova

Izdavač: Naklada Ljevak, 2019. 
[eng. Every note played]

 
Prva stvar koja uslijedi nakon dijagnoze amiotrofične lateralne skleroze, tj. ALS-a, obično je poricanje. U svom umu vidiš slike ljudi u kasnijim fazama ove bolesti i znaš kako će to izgledati, baš kao što znaš i da će se to i tebi dogoditi, ali svejedno nekako ne možeš u to još povjerovati. Nemoguće da mi je ostalo tako malo vremena! Pa osjećam se sasvim ok.

Uskoro taj 'pa osjećam se sasvim ok' preraste u 'pa barem još mogu...'

...brinuti se sam o sebi.

...hodati.

...samostalno disati.

Lisa Genova, biopsihologinja i neuroznanstvenica po struci, u svojim se romanima specijalizirala za prikazivanje i približavanje nam nekih od najstrašnjih bolesti koje ljude uopće mogu snaći. U ovom nam je romanu, kroz lik pijanista Richarda, dala veoma realističan i veoma emotivan uvid u ono s čim se moraju nositi ljudi oboljeli od ALS-a. Vidljivo je, pri tome, kako je Lisa pri pisanju ovoga romana obavila iscprno istraživanje teme o kojoj piše, ali unatoč tome što napredovanje ove zloćudne bolesti opisuje veoma detaljno i realistično, Lisin roman ni u jednom trenu nije medicinski suhoparan niti teško razumljiv za čitanje.

Kada pomislite na ALS, na um vam vjerojatno odmah padne Stephen Hawking, koji je možda i najpoznatija osoba koja je bolovala od ove bolesti. Stephen Hawking ujedno je i iznimka i medicinsko čudo, jer je uspio za čak 50 godina premašiti očekivani životni vijek od dvije godine koji su mu liječnici prognozirali kada mu je dijagnosticiran ALS u 21. godini života. Većina oboljelih od ALS-a ne uspije s ovom bolešću proživjeti ni približno toliko dugo.

Lisa Genova za likove svojih romana uvijek odabire upravo one koji, s pojavom bolesti koja će im obilježiti život, imaju najviše za izgubiti. U 'Još uvijek Alice' to je bila kognitivna psihologinja i ugledna sveučilišna profesorica, žena koja se u svemu uvijek najviše oslanjala na svoj um, a upravo je taj um bio najviše pogođen pojavom ranog Alzheimera koji će joj, u godinama koje slijede, taj najdragocjeniji dio nje malo-pomalo gasiti. Ovdje, osoba koju napada ALS je Richard, svjetski poznati pijanist, čiji talent i sve ono što mu je najdragocjenije, počiva u njegovim rukama, njegovim prstima koji, klizeći po tipkama klavira, proizvode savršene simfonije bez kojih Richard ne može (i ne zna kako) živjeti. A upravo će ruke biti te koje će ga prve napustiti.

"Svaka odsvirana nota pitanje je života i smrti."

Richardov ALS napreduje brzo i opako. Od gubitka jedne ruke, Richard vrlo brzo gubi i ostatak svog tijela, svodeći se na nekoga kome je potrebna svakodnevna pomoć i za izvođenje najjednostavnijih radnji, poput tuširanja, jela i disanja. Prikazujući napredovanje Richardove bolesti, Lisa nam prikazuje i koliko je bitno da, kod ljudi oboljelih od ove bolesti, postoji sustav potpore, da postoje neki ljudi koji će se o njima brinuti i na koje se mogu osloniti. Kod Richarda, ta je osoba Karina, njegova bivša supruga, koja se, iz osjećaja dužnosti, sažaljenja ili traženja oprosta, pokaže jedinom na koju Richard može računati. Pri tome, svjedočimo i tijeku popravljanja odnosa između Richarda i Karine, odnosa koji je uglavnom bio težak i pun zamjeranja, budući da je sam Richard osoba veoma teške naravi, a Karina, pak, zarobljena u vrtlogu zamjeranja i njemu i samoj sebi zbog svih pogrešaka koje su oboje napravili u prošlosti. ALS im je ovdje oboma otvorio oči, odlučivši odnijeti Richarda u veoma kratkom vremenu, u kojem je Richard morao riješiti sve ono što možda nikada ne bi, da mu vrijeme koje još ima poživjeti nije bilo ovako okrutno skraćeno.

ALS je doista okrutna bolest. Iako se neprekidno radi na novim lijekovima i metodama liječenja, ALS je još uvijek neizlječiv. Prikazujući nam kako izgleda život nekoga s ovom bolesti i što je toj osobi sve potrebno kako bi nastavila živjeti najboljim mogućim životom kojim to uopće može, knjige poput ove podižu svijest o ovoj bolesti i govore nam koliko je oboljelima od te bolesti potrebna pomoć i podrška okoline, kako one medicinskog osoblja, tako i obitelji i prijatelja.

Richardova borba s ALS-om, prikaz njegovog napretka i načina na koji Richard gubi samog sebe, komadić po komadić, doista je sjajno opisan. Biti zarobljen u vlastitom tijelu koje više ne funkcionira djeluje zastrašujuće, pogotovo kad neprestano živiš u strahu od otkazivanja novog mišića, novog organa, od kojih bi svaki mogao biti fatalan. No, u Richardovoj priči ključan nije samo prikaz njegove bolesti, već i prikaz njegovog pomirenja sa ljudima koje voli, pomirenja sa samim sobom, nalaženja načina da, kad već mora otići, ode smiren, znajući da je riješio sve što je trebalo riješiti, oprostio sve što je trebalo oprostiti i pružio ljubav svima kojima ju je trebao pružiti.

Možda zvuči patetično, ali, kada ti je kraj blizu, jasnije vidiš ono što je stvarno bitno. Na sve ostalo nije vrijedno trošiti vrijeme, jer ono vrijeme koje je preostalo, previše je dragocjeno da bi ga se protratilo na nebitne stvari, svađe i zamjeranja. Na kraju, nije bitno jesu li sve note savršeno odsvirane, bitna je glazba koja je tijekom sviranja stvorena i osjećaj koji nakon nje ostane.

______________________

Kako do knjige: http://bit.ly/2YNjyKq