MACA ČIPKARICA/THE LACEMAKER CAT, Vlasta Malina

Profi&Graf, 2026.

Ne pišem često o slikovnicama, budući da nisam njihova defaultna ciljana publika, ali tu i tamo mi neka baš zapne za oko. Iako su, dakako, prvenstveno namijenjene djeci, ne vidim razloga zašto ih ne bi čitali te im se možda i oduševili i odrasli. A neke su zbilja sjajne. 

S Macom Čipkaricom upoznala me njena autorica i odmah mi je zvučala zanimljivo, a, pročitavši ju, mogu vam reći da su mi i Maca i njena priča baš slatke i simpatične.

Maca Čipkarica dvojezična je slikovnica pisana u stihovima, na hrvatskom i engleskom jeziku, a govori o jednoj posebnoj maci i njenom nesvakidašnjem talentu. Naime, Maca Čipkarica svoje je ime zaradila tako što je od deka i pokrivača počela izrađivati najfiniju čipku. Ljudi bi joj donosili raznorazne tkanine, a ona bi svaku od njih pretvorila u pravo malo umjetničko djelo. Glas o posebnoj maci i pahuljastoj čipki koju izrađuje proširili su se po svijetu, a macin talent brzo je nadrastao mjestašce u kojem je živjela.  

Znate kako mace često mijese šapicama po nečem mekanom, pa kažemo da prave keksiće ili mijese tijesto ili nešto slično? Ideja o maci koja na taj način izrađuje čipku me baš oduševila. Simpatična je i originalna, a i sama je slikovnica oslikana baš kao da je presvučena čipkom.

Još jedna stvar koja mi se jako svidjela je način na koji slikovnica opisuje trenutak u kojem maca svoj talent proširi izvan granica mjesta u kojem živi, pa i samog svijeta. Taj me se dio dojmio i kao vrlo lijepo objašnjenje nečega što je u biti gubitak, a kako sam svojedobno izgubila dvije mace koje su mi bile sve na svijetu, ovo me podsjetilo na njih, i na lijep način na koji se nešto takvo može objasniti, pogotovo djeci.  

Kad smo već kod djece, mislim da će im ilustracije u ovoj slikovnici biti jako bliske, jer nisu apstraktne ni pretjerane, već su baš u zaigranoj dječjoj formi. A dvojezičnost je svakako nešto što daje ovoj slikovnici dodatnu vrijednost, jer se klinci mogu i zabaviti i učiti istovremeno. Znam da sam ja engleski kao mala već vrlo rano dosta dobro znala, i to upravo zato jer sam ga pamtila iz raznih crtića, priča, pjesama, pa mi je postao posve prirodan. 

Simpatična priča praćena ritmičnim stihovima ono je što ovu slikovnicu čini posebnom. I, naravno, jedna posebna maca koja je u središtu svega toga. Imate li neki komad tkanine koji biste rado pretvorili u čipku, potražite je. 

____________________________________________

Gdje kupiti: https://ik-profigraf.com/product/maca-cipkarica-the-lacemaker-cat/ 

SVA MORA SVIJETA, Guy Gavriel Kay

Vorto Palabra, 2024.

[All the seas of the world] 

Prijevod: Petra Pugar 

 

Knjige, dakako, ne treba suditi prema koricama, ali ovo je jedna od najljepših koje sam ikada uzela u ruke. Svi oni primjerci sa sprayed edgesima, kojima smo odnedavno preplavljeni, mogu se slobodno sakriti, ova ih sve šiša i uz skroz plain edgese, pogotovo ako ju stavite na sunce. Divna je. 💙

A divan je i način na koji Guy Gavriel Kay piše. Spada u one pisce koje mi je jako teško recenzirati, jer ih naprosto obožavam, a to koliko me ti pisci oduševljavaju je teško prenijeti u svoj punini. Pokušat ću, doduše.

Plovidba svim morima svijeta započinje jednim opasnim i jako riskantnim zadatkom. Dvoje ljudi koji taj zadatak preuzimaju su Rafel ben Natan, kindaćanski trgovac, i Lenia Serrana, njegova jaditska ortakinja, koja je odrasla u ašaritskom ropstvu. Kindaćani, Jaditi i Ašariti ovdje su pandani židovima, kršćanima i muslimanima, s kojima ste, ako ste već čitali GG Kaya, dobro upoznati. Ako niste, trebat će vam neko vrijeme da pohvatate tko je tko i gdje je što u njegovom Sarantinskom svijetu, koji inspiraciju vuče uglavnom iz renesansnog Mediterana, ali i malo šire.

Recimo to ovako - kada teorija multiversea ne bi bila samo teorija, Kayev svijet bio bi svakako jedan od svjetova koji predstavlja Mediteran u doba renesanse. I to detaljno opisan, raskošno izgrađen, bogate povijesti. Kayevi gradovi-države naslanjaju se na renesansnu Italiju, a razdoblje u kojem se ovaj roman odvija odgovara razdoblju friško nakon pada Konstatinopola i širenja Osmanskog Carstva.

U tom razdoblju napetih odnosa između gradova-država i naroda različitih vjeroispovijesti Rafel i Lenia dobiju zadatak cijelu situaciju dodatno zakuhati. No, zadatak ne prođe baš po planu, već dobije neočekivan zaokret, koji Rafela i Leniu odvede u nešto drugačijem smjeru od onoga kojim su namjeravali poći, a usput i cijeli svijet gurne prema neočekivanim događajima, u središtu kojih će se naći upravo i Rafel i Lenia. ...And the rest is history. Ili, točnije rečeno, povijesna fantastika, u pisanju koje je GG Kay majstor.

Kayeva renesansa vrlo je živa, šarena i vodi nas kroz razne gradove, preko raznih mora, upoznavajući nas s tamošnjim vlastodršcima i odnosima između ljudi unutar i izvan gradskih zidina. Mreže podrške, vlasti, koristi i trgovine razvučene su preko mora i kontinenata, a u te su se mreže upleli i Rafel i Lenia. Ono što je kod Kaya posebno je to da se on, unatoč vrlo razrađenom svijetu, fokusira upravo na likove i njihove životne puteve, prateći ih svuda kamo ih sudbina vodi. A Kayevi su likovi detaljno okarakterizirani, vrlo živi i stvarni, i nose to neko breme s kojim se bilo tko lako poistovjeti i zbog kojeg ih itekako razumije.

"Bilo je dobro osjetiti smijeh, otpustiti ga. Vjerovati da je dopušten. Vjerovati da bi odsad napokon moglo biti dopušteno još mnogo toga. Takvi nas osjećaji čine ranjivima. Ali zapravo nismo ništa ranjiviji nego kad živimo s ograničenjima, uzdržljivo, u ljutnji i strahu. Jer doista se sve stalno mijenja. Obično ne pod utjecajem nas djece zemlje i neba, dok se kotač sudbine neprestano okreće i donosi budućnost koju ne možemo spoznati."

Što se fantastike tiče, kod koje obično očekujete magiju ili kakav već fantastični element, ona je kod Kaya prisutna, ali tek u tragovima. Nije ono što pokreće radnju i što njome upravlja, već se povremeno pojavljuje kao dodatak, još jedan sloj raskošnoj priči koju nam pisac ima ispričati. Kad već spominjem pisca, meni osobno se sviđa način na koji Kay povremeno ulazi u ulogu pripovjedača, prenoseći nas iz jednog dijela radnje u drugi, ili nam tek skrećući pozornost na širu sliku koja je ovdje prisutna, a koju iz blizine ne vidimo tako detaljno.

"A mi? Kad pročitamo ili čujemo novu priču, ona postaje interval, međučin u našem životu koji treba zaboraviti, zapamtiti, koji će nas možda promijeniti dok nastavljamo dalje..."

A ponekad je tu tek da pridoda malo na napetosti, na pomalo šaljiv, i pomalo zagonetan način. :D

"I ondje je bilo događaja. Netko je umro."

Puno njih će ovdje umrijeti, neki važni, neki nevažni, neki slučajno, neki zbog svojih vlastitih odluka. Puno će se toga dogoditi, a svijet će se opet malo promijeniti. Rafel i Lenia preko svega će toga preploviti. Plovidba svim morima svijeta za Rafela i Leniju predstavlja put potrage za domom, i otkrivanja što dom za njih uopće znači. Kako sam taman dovršila ovaj roman u jeku rastuće popularnosti Nolanove Odiseje, nisam mogla ne vidjeti i poveznicu s razdobljem antike i samom Odisejom. I ovdje će jedan nepromišljen potez zbog pokušaja otmice jedne žene pokrenuti rat, i porinuti brodove (možda ne njih tisuću, ali svejedno :)). I ovdje će jedna žena čekati na vijesti o nestalom mužu (možda ne 20 godina, ali svejedno :)). Naposlijetku, i ovdje će netko dugo vremena ploviti u potrazi za mjestom koje može zvati domom.

"Neki ljudi, svatko iz svojeg razloga, kao da ga nikad zapravo nemaju, čak i kad se negdje smjeste. (...) Putuju kroz život nošeni svim morima svijeta. Možda dom za neke zauvijek ostaje onaj koji su izgubili."

Iako je dio Sarantinskog serijala, ovaj se roman može čitati neovisno o drugima, iako, sam ćete svijet puno bolje upoznati i u njemu se snalaziti ako pratite redoslijed. No, gdje god vam se s ovim morima činilo bolje započeti - po redu, ili izvan njega - svakako zaplovite. 

_______________________________________________

Gdje kupiti: https://znanje.hr/product/sva-mora-svijeta/488509 

VISOKE STIJENE, Anna Bailey

Znanje, 2023. 

[Where the truth lies] 

Prijevod: Alica Bjeli Duduković   

Ima nešto u namjerno naopakoj naslovnici ove knjige što navodi na pomisao da je u njoj nešto uznemirujuće. Taj predosjećaj je točan, a neki neodređeni zlokobni osjećaj počne vas pratiti čim krenete čitati, i ostaje s vama poput pozadinskog šuma, tihog ali postojanog.

Knjiga započinje trenutkom u kojem je posljednji put viđena sedamnaestogodišnja Abigail, nakon što se rastala od najbolje prijateljice Emme i pošla na zabavu kod mjesta nazvanim Visoke stijene. Nitko ju poslije nije ni vidio ni čuo išta o njoj, a Emma si nikako ne može oprostiti što je te večeri odlučila poći kući umjesto da ostane s Abi. Vrijeme prolazi, tragovi se hlade, a Emmi se ponekad čini da je ona jedina koja još uvijek želi saznati što se Abi dogodilo.

Sagledavajući priču iz raznolikih kuteva, osvjetljavajući povremeno gotovo svakog stanovnika malog grada u američkoj saveznoj državi Kolorado, ono zlokobno i uznemirujuće što me počelo pratiti na početku polako se počelo razotkrivati. I to baš jako polako, zbog čega je, paradoksalno, sve bilo samo još napetije, umjesto obrnuto.

Anna Bailey maestralno je složila kompleksnu priču o mračnim tajnama jednog malog grada, jedne problematične obitelji, jedne lokalne pastve. Svašta sam pomislila tijekom čitanja, svakakva nagađanja su mi padala na pamet, jedna mračnija od drugih, ali kada se sav taj mrak na kraju izlio na svjetlost dana, ispao je puno mračniji no što sam ikada mogla pogoditi.

Rasizam, netrpeljivost, homofobija, obiteljsko nasilje, zlostavljanja unutar i izvan obitelji, različite poteškoće s kojima se žrtve obiteljskog nasilja i rasističkih i homofobnih napada moraju nositi, ponekad posve same... sve je ovo Bailey ukomponirala u ovu priču, ponekad sve te probleme grupirajući unutar samo jedne obitelji ili jedne osobe, o čemu je ponekad posebno teško čitati. Ali i potrebno.

Ova je knjiga jako zanimljiva, veoma napeta, i čita se kao pravi triler, dok je istodobno i teška, potresna, ponekad jako bolna, ponekad neopisivo tužna, a opet ima i taj neki silver lining, zbog kojeg ju ne završite s osjećajem da je sve posve crno, već uz neki tračak nade za njene likove, koliko god malenim se činio.

Uznemirujuća i zlokobna, da, ali i jedna od najboljih koje sam pročitala ove godine. Preporuka, definitivno. 

_________________________________________

Gdje kupiti: https://znanje.hr/product/visoke-stijene/430069 

LJETNI GOSTI, Tess Gerritsen

Mozaik knjiga, 2006. 

2. knjiga u serijalu Klub Martini

[The suummer guests] 

Prijevod: Mladen Jurčić 

Ljeto u gradiću na obali jezera u američkoj saveznoj državi Maine. A uz ljeto i ono neizbježno što s njim dolazi - ljetni gosti. Obični turisti i bogate obitelji koje svoje velebne vikendice na jezeru koriste samo tijekom par ljetnih mjeseci. Za lokalnu policiju, navala turista znači puno dodatnog posla oko uglavnom manjih nereda i nezgoda - pijančevanja i slično. No, ovog ljeta taj posao neočekivano postane ozbiljniji kada iz jedne od spomenutih bogatih obitelji nestane djevojka. Tinejdžerica.

Ovaj je nestanak pun nelogičnosti i svaki put kojim nadležna policajka Jo krene, završi u novim petljama i pitanjima, a svaki novi trag ne odvede nikamo. Srećom, ovaj konkretni gradić ima nešto većina njih nema, a to je grupu umirovljenih špijuna, strastvenih ispijača koktela i promatrača ptica, čiji hobi je, također, i pomaganje u policijskim istragama. Htjela to policija ili ne.

Tessin klub Martini, sastavljen od četvero bivših agenata CIA-e, sada u mirovini, u drugom romanu ovog serijala ponovno preuzima stvari u svoje ruke i pronalazi rješenja ondje gdje su svima drugima promakla. Unatoč svojoj poznoj dobi, ova je grupa umirovljenika vrlo agilna, spretna i - brza. Jo je vječno par koraka iza, a gdje god da se nešto dogodi, može biti sigurna da je klub Martini ondje prvi stigao i već je upoznat sa situacijom. Tako je i sada, samo što se situacija koja započne nestankom jedne djevojke jako zakomplicira i pretvori u pravu zagonetku, koja uključuje davno potonule leševe, top secret razvoj psihološkog oružja i dobre stare obiteljske tajne.

Bilo da piše samostalne romane, serijal Rizzoli i Isles, ili pak ovaj - serijal o klubu Martini, Tess Gerritsen majstorica je svog zanata. Obožavam sve njezine knjige, a ovaj mi je serijal baš nekako posebno drag, upravo zato što se radi o umirovljenicima u ulozi junaka, što je svakako nekonvencionalno kod krimića i trilera, a dodatno i zbog same vrlo originalne ideje gradića umirovljenih špijuna, koji je Tess preuzela iz stvarnog života, iako je, dakako, svaka sličnost sa stvarnim mjestima i osobama posve slučajna.

Umjesto očekivanog Jamesa Bonda u naponu snage, u ovom špijunskom trileru glavnu ulogu preuzimaju 60+ junaci, čija karizma, snalažljivost i načini razmišljanja mogu bez problema parirati svakom agentu 007. A dok rješavaju slučajeve i ometaju policijske istrage, ova ekipa umirovljenika zna izvesti i pokoju pravu vratolomiju (tijekom koje možda netko slomi nogu), vješta je u prerušavanju i izviđanju, a ne boji se izvesti i pokoju opasnu akciju na terenu. Članovi kluba Martini oštroumni su, inteligentni, neustrašivi, a usput se i dobro zabavljaju.

Slučaj u ovom romanu u jednom trenutku ode u vrlo veliku širinu, krene malo i prema paranormalnom, pa postane posve sulud. Ali ono što mi je bilo fora, je to što se ta širina na kraju ispostavi više kao mana nego prednost, nešto zbog čega od šume ne vidiš stablo, a što i sam klub Martini na kraju komentira i zamjera sam sebi. Poanta je slučaja da nekada ne treba tražiti daleko i istraživati sve nevjerojatnije mogućnosti, već je bolje izoštriti fokus na nešto što se nalazi ravno nam pred nosom.

Ljetni su gosti baš prava ljetna knjiga, brza, zanimljiva, zabavna. Gotovo poželiš otići provesti neki vikend na jezeru (naravno, bez nestanaka, ubojstava, i drugih mogućih zločina). Nisam sumnjala da će mi se svidjeti, jer ipak je to Tess, ali nisam očekivala i da će me toliko puta nasmijati i baš opustiti. Koliko god volim i Mauru Isles i Jane Rizzoli, Maggie, Declan, Ingrid i Ben (plus pridruženi član - Ingridin suprug Lloyd) još su mi draži. A ovaj serijal još je jedan u nizu romana u kojima naslovni likovi starije životne dobi jasno prikazuju da život ne staje ulaskom u mirovinu. Dapače, tek tada postaje zabavno. :) 

___________________________________

Gdje kupiti: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/ljetni-gosti/ 

USTA PUNA MORA, Jurica Pavičić

Stilus, 2025.

"...usta puna mora više ne govore."

Vijest o nepoznatom utopljeniku čije je tijelo isplivalo na obalu za većinu ljudi predstavlja tek nekoliko crtica novinskog teksta, ako ga tko uopće i pročita. No za Gorana Najeva, friško umirovljenog novinara, ova je vijest početak istraživanja, istraživanja koje za njega samog predstavlja i nešto čime se može baviti u mirovini koja mu izgleda dugo i besposleno, i dobar dodatan izvor prihoda, i uslugu ženi koju je nekada volio, a i mogućnost da nekako opere gorki okus razloga zbog kojeg se friško umirovio.

No, kad počne kopati po prošlosti koju pojedini akteri iz te prošlosti nikako ne žele vidjeti iskopanom, Najev će se naći u mračnom kupusu davnih zločina, korupcije, tajni sada utjecajnih ljudi, pa i ozbiljnoj opasnosti, uključujući i onoj po vlastiti život.

Jurica Pavičić u ovom je romanu - fiktivno, dakako - zagrebao površinu onog u što nitko u ovoj zemlji ne želi da se zadire - rat i zločine koje taj rat za sobom povlači. A ono što je opisao vrlo bismo lako mogli zamisliti da bi se desilo kada bi se sličan događaj kao iz romana doista dogodio, i kada bi more na površinu izbacilo neku sličnu prljavštinu koju se tako dugo i tako brižno trudilo što dublje zakopati.

Kao i u svojim kolumnama, Pavičić i ovdje vrlo precizno secira naše društvo, opisujući ga realistično i bez uvijanja, zbog čega se događaji u ovom romanu ne doimaju fiktivnima, a to nije samo zbog toga što se radnja odvija u domaćem okruženju, ispunjena likovima koje bismo lako mogli prepoznati u kolegama, susjedima, poznanicima, prijateljima. Rasplet događaja, koji mi se nije svidio, nije mi se svidio baš zato što je tako tipično hrvatski, tipično realan, i samim time tipično frustrirajuć. A time je ujedno i jedini uvjerljiv.

Pitanje koje ovaj roman postavlja je koliko nam je važno da se pravda zadovolji, i kakva bi uopće ta pravda na kraju ispala, ako bi pri tome svemu na neki način bili povrijeđeni ljudi koji su nam važni? Koliko god me frustriralo to kako je Najev odlučio postupiti, i koliko god ja mislila da bih možda postupila drugačije, pitam se... bih li? Stvar je u tome da utjecajni ljudi ili ljudi na položajima, koji su počinili neki zločin, jako rijetko za taj zločin i odgovaraju, a ako se to čak i desi, kazna gotovo nikada nije proporcionalna težini zločina. I to je zapravo ono što najviše frustrira.

Dodatna stvar koju ovaj roman izvrsno prikazuje je kako neke od najgnjusnijih zločina ponekad uopće ne počine sadisti, tipovi ljudi na koje prvo pomislimo kad pomislimo na ratne zločince, već ponekad to budu samo ljudi čija nesmotrenost, sebičnost i posljedično spašavanje vlastite guzice (da to tako kažem) u određenom trenutku prevladaju nad bilo kakvim osjećajem ispravnosti, empatije ili morala - ako su išta od toga ti ljudi uopće i imali. Svinjarija je počinjena, nema svrhe da se za nju još i odgovara. Ili?

Mislim da je na svakom čitatelju da razmisli što bi učinio na Najevljevom mjestu - i da se možda iznenadi odgovorom. 

__________________________________

Gdje kupiti: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/usta-puna-mora/ 

SVETI OTOK, L.J. Ross

Mozaik knjiga, 2026.

1. knjiga u serijalu o inspektoru Ryanu 

[Holy island] 

Prijevod: Ivona Širol Files 

 

Ritualno ubojstvo mlade djevojke, povezano s poganskim simbolima, događaj je kojim započinje ovaj roman i koji izgleda kao da nas uvodi u neki mračan i zagonetan slučaj. Smješten u malu zajednicu, u kojoj svatko svakoga poznaje, na otoku odsječenom od kopna, koji je i sam bogat simbolikom i poviješću poganskih običaja... izgledalo je kao da preda mnom leži jedan zanimljiv (i pomalo mračan) britanski krimić.

Opisan kao spoj romanse i krimića, uspoređivan s romanima Roberta Galbraitha, ovo je mogao biti doista jako dobar spoj ova dva žanra. Međutim, samo je jedna strana ovog spoja uspjela ostati iznad vode, da se tako izrazim. A Galbraith? Nije mu ni blizu.

Krenimo od onog što valja. Zagonetan slučaj ubojstva dobro je zamišljen i stvarno je zagonetan. Slijedeći zamršenu nit istrage, sve samo postaje još zagonetnije i nejasnije, upliće se sve više ljudi i potencijalnih sumnjivaca, a odgovori svejedno stalno izmiču. Otkrivaju se raznorazne veze između stanovnika otoka, i prošle i sadašnje, kao i prošli i sadašnji događaji koji u cijelu priču unose još više zbrke. Dodatnu zanimljivost dodaje i izmjena POV-a, od kojih se neki odnose na tajanstvenu sektu koja djeluje na otoku, a o kojoj isto ne znamo skoro ništa, iako je jasno da i tu sigurno postoji neka veza. Solidno zamišljeno, solidno postavljeno, jedino je rasplet malo pretjeran, ali ajde, čak bih i tome mogla progledati kroz prste, da nije onog što ne valja u ovoj priči, a to je, prije svega, naslovni lik ovog serijala, inspektor Ryan.

Ryan je... krasan. Krasan je vjerojatno pridjev koji se u ovom romanu najčešće spominje, u 98% slučajeva uz Ryana. Ryan je, dakle, zgodan. Autorica ne propušta ovu činjenicu ponoviti milijun puta, čisto ako vam je slučajno negdje promaklo. Apsolutno svaka žena na otoku očarana je ovim inspektorom, i to u većoj ili manjoj mjeri pokazuje u svakoj mogućoj prilici. Kolege su također zadivljeni Ryanom i njegovim stilom rada, ali nisam vidjela nikakvu podlogu za tu razinu divljenja. Sam Ryan bi htio biti Prljavi Harry, ali za to jednostavno nema karizme. Snishodljiv i uvijek najpametniji, fura nekakvu ulogu mačo mena, opravdavajući ju traumom iz prošlosti, ali sve je to skupa jednostavno... neuvjerljivo. Nedostaje mu i dubine i karaktera. Ne znam, možda je do mene, ali mene nije uspio očarati. 

A onda imamo Annu, i taj romantični dio priče. Anna je također lik kojem fali i dubine i karaktera. Pozvana na otok kao stručnjakinja za poganske simbole i rituale, pretpostavljam da je trebala biti snažan ženski lik, k tome još znanstvenica - dakle kul inteligentna žena koja će privući zatvorenog mačo detektiva i otopiti mu srce. No jedini doprinos Annine stručnosti razjašnjenju slučaja je 'objašnjenje' nekolicine simbola koje bi mogao objasniti bilo tko s pristupom Wikipediji. Anna definitivno nije Robert Langdon, ali od doktorice znanosti sam ipak očekivala nešto više od objašnjenja što je to pentagram, što je nešto što bi doslovno bilo tko mogao objasniti, i to bez pomoći AI chatbota. Anna također ima traume iz prošlosti, zbog čega su valjda ona i Ryan trebali biti logičan spoj. No, romansa između njih dvoje jednostavno je isforsirana (u činjenicu da je također i nevjerojatno neprikladna uopće neću ulaziti). Koji je njen smisao, zbilja ne bih znala reći. Usporedila bih je s porno filmom, i to ne zato što je spicy (jer nije!) nego zato što je fejk. Prvi susret Ryana i Anne, tijekom kojeg oni, kao, privuku jedno drugo, opisan je kao da su se srela dva lista praznog papira - i ne napravila ništa. 

Kad bismo izbacili romantičan dio iz ove knjige, dobili bismo solidan krimić sa zanimljivim slučajem i dvoje nesnosnih likova. No, njih bi donekle uravnotežili drugi likovi, kojih ima poprilično, a koji znaju biti jako zanimljivi - i na različite načine upetljani u slučaj. Svi Ryanovi kolege bili su mi puno zanimljiviji i simpatičniji od samog Ryana, a i Anna je jedan od najdosadnijih likova u čitavom gradu. Šteta. Radnja krene sporo, ali se tempo ubrzava što se događaji sve više kompliciraju, zbog čega sam prvu trećinu romana čitala znatno sporije nego ostatak. Rasplet je malo... pretjeran. I to ne kažem samo zbog Ryanovog nepromišljenog igranja pomorca pri samom kraju, već je sve skupa ispalo toliko zapetljano i apsurdno da je jako blizu granice neuvjerljivog. Close, but not heart. Što mi je dovoljan razlog za prolaznu ocjenu.

Ponijela sam ovaj roman na more, čitajući ga na plaži, zbog čega mi se bilo teško ufurati u zimsko doba u kojem se radnja odvija. Tko zna, možda bi mi se više svidio da me sunce nije udarilo u glavu, haha. Ostavljam vam da si vremenske uvjete i želju za čitanjem sami odredite. ;) 

______________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/sveti-otok/ 

KAD ŽDRALOVI POLETE NA JUG, Lisa Ridzén

Sonatina, 2025.

[Tranorna flyger söderut] 

Prijevod: Edin Badić   

Ajoj. 💔

Mislim da sam već pri prvom susretu s ovom knjigom znala da će me rastužiti, na onaj bolan, ali opet topao i utješan način, na koji to samo knjige znaju. Boova priča mi je odmah prirasla srcu i, što sam dalje čitala, bila sam sve sigurnija u to kako će završiti, ali nisam znala koliko ću za to vrijeme zavoljeti Boa. I Sixtena. ❤

Ne znam je li to zato što su likovi starije životne dobi jednostavno divni, uvijek malo svojeglavi, na prvu možda teški, ali i jako posebni, ili zato što su njihove priče toliko životne same po sebi, ali priče u kojima baš ti likovi vode glavnu riječ, od Backmanovog Ovea do ovog ovdje Boa, jako mi se sviđaju.

Boova priča pokazuje nam, u svoj svojoj ljudskosti i realnosti, kako je to biti 89-ogodišnjak kojeg tijelo više ne sluša, koji je suprugu izgubio ne zato što je umrla, već mu ju je ukrala demencija, a koji sada živi u strahu da će izgubiti i voljenog psa, Sixtena, jer mu se sve teže za njega brinuti. Boov sin, Hans, odlučan je u namjeri da Sixtenu nađe novi dom, ne bi li time omogućio bolji život psu, ali i svom ocu, za kojega brine da će negdje pasti i polomiti se izvodeći Sixtena u šetnju, što mu je, uza svu volju i ljubav, sve teže i napornije činiti.

Ljut na Hansa, i uplašen zbog Sixtena, Bo se prisjeća svog života, i onih dobrih i onih loših dana, žali za propuštenim prilikama i neizgovorenim riječima, pita se je li nalik vlastitome ocu, kojeg se bojao, s nostalgijom žali za suprugom, od koje je zbog demencije ostao samo oblik, ali ne i ona sama, svađa se s njegovateljima (uglavnom) oko tuširanja, te sjetno iščekuje redovite telefonske pozive svog najboljeg prijatelja Turea i svoje unuke Ellinor.

Ovaj nevjerojatno životan roman priča je o obiteljskim odnosima, starenju, životu, pa i smrti, a ponajviše možda i o tome što se još može učiniti da ispraviš sve što želiš ispraviti, kažeš sve što želiš reći i uvjeriš se da svi koje voliš znaju da su voljeni, prije nego odeš.

Nije ovo tužna priča, iako zna biti tužnih trenutaka. Topla je, puna života i svojevrsnog humora, emotivna je i dirljiva, lako se uvuče pod kožu i ondje ostane. Bez obzira koliko blizu bili Boovoj dobi i/ili stanju, s ovim tvrdoglavim starcem lako se poistovjetiti i suosjećati sa svim njegovim boljkama i žaljenjima, kao i smijati se svim nepodopštinama koje je još u stanju izvesti, pogotovo kada mu pokušaju oduzeti Sixtena.

Mislim da je ovo knjiga koja nas podsjeća da ne držimo u sebi stvari koje bismo trebali i htjeli nekome izreći, prije nego bude prekasno, da gruda žaljenja u grlu nije vrijedna gutanja, već ju je oslobađajuće ispljunuti i riješiti je se, baš kao Bo sluzi koja ga često smeta i guši. Mislim i da je poruka knjige da je bitno da ljudi koje voliš znaju da ih voliš, na koji god način, i kada god, to pokazao.

Pročitala sam ju lako, osjećajući se privrženom njenim likovima, čak i onima koji su mi se činili zločestima zbog namjera sa Sixtenom. No nitko ovdje nije zločest. Ovdje je skup ljudi koji brinu jedni za druge, čineći to najbolje što znaju i u najboljem interesu, čak i kada onaj u čijem interesu to čine to baš i ne razumije. Jako je lijepa priča, jako osjećajna, i jako ju je teško zaboraviti. ❤

Svakako pročitajte. 

____________________________________

Kako do knjige: https://sonatina.hr/proizvod/knjige/knjizevnost/romani-knjizevnost/umjetnicka-proza/kad-zdralovi-polete-na-jug/ 

MORAMO RAZGOVARATI O KEVINU, Lionel Shriver

Mozaik knjiga, 2024.

[We need to talk about Kevin] 

Prijevod: Vesna Valenčić 

Ovo je bilo... brutalno.

Tema pucnjave i masakra u školama definitivno nije laka za progutati. Odabir Lionel Shriver da tu temu razloži iz perspektive majke jednog od učenika, i to ne stradalog, već počinitelja, još dodaje na težini. Pogotovo uzevši u obzir da ova majka nije uopće imala želju postati majkom, što nimalo ne skriva, baš kao što nimalo ne uljepšava svoj odnos sa sinom i svoju ulogu u njegovom odrastanju. Za mene je još dodatna poteškoća kod čitanja bila ta da sam ovu knjigu započela kao buddy read s nekim tko se u međuvremenu un-buddyao iz mog života, pa mi ovaj loose end definitivno nije bilo lako zavezati.

And then...usprkos svemu upravo izrečenom - progutala sam je. Ne u jednom zalogaju, trajalo je, ali uvukla me i opčinila i progutala sam svaki zalogaj, ma koliko bio težak za prožvakati.

Par dana prije svog 16. rođendana (neki će reći slučajno, neki proračunato), Kevin Khatchadourian izvršio je masakr u svojoj srednjoj školi, ubivši sedmero učenika, učiteljicu engleskog i djelatnika školske kantine. Pišući pisma svome mužu Franklinu, Eva Khatchadourian, Kevinova majka, osvrće se na ovaj događaj i sve što mu je prethodilo, kao i ono što se zbilo kasnije, a što je zauvijek izmijenilo njen život. Sumnjajući u vlastitu krivnju, Eva pokušava raščlaniti Kevinovo odrastanje, ne bi li vidjela gdje su joj i kako promaknuli znakovi onoga što će se dogoditi te, kao i svi, dokučila odgovor na pitanje: zašto?

Mogućnost da ti dijete izraste u sociopata je, dakako, strašna. Ono što ovaj roman izvrsno stavlja u fokus je činjenica koliko društvo za djela koja su počinili sociopati i psihopati voli okrivljavati i roditelje, i to, konkretnije, baš majke. Eva svakako nije netko koga biste odabrali za majku godine, iako, kad čitam sve ono što je radila i koliko se trudila, unatoč tome što nije osjećala tu neku neobjašnjivu majčinsku povezanost sa sinom, se doista ne može reći da nije pokušala biti barem onoliko dobra koliko je to bila u stanju.

No, primjećujući sitne znakove Kevinove zlobe (da to tako kažem), Eva je konstantno bila u sukobu sa suprugom, koji je svaki incident svoga sina otklanjao kao da je ništa, optužujući Evu da izmišlja jer ne voli vlastito dijete. I tu dolazimo do drugog problema kojeg ova knjiga sjajno prikazuje: koliko se često (namjerno) previde neki znakovi koji ukazuju da dijete ima problema s ponašanjem i koliko ih rado društvo voli pometati pod tepih, sve dok se ne desi neka tragedija. Ipak, mislim da romanu nije bio cilj odgovoriti na pitanje je li se tragedija mogla spriječiti, jer odgovor na to pitanje nije moguće dati. Niti jedan znak nije mogao reći hej, ovaj će klinac uskoro ubiti hrpu svojih školskih kolega. I to je zapravo ono što je toliko strašno u samoj priči.

Ono što je još strašnije je to što, uz Kevinovu priču, koja je, naravno, fikcionalna, Shriver spominje brojne, ali baš brojne, slučajeve nasilja i ubojstava u školama (i to samo u SAD-u), koja se protežu godinama, a koja jesu stvarna. Od Columbinea do Sandy Hook, masovna ubojstva koja počine djeca nad svojim vršnjacima i učiteljima neprestano se ponavljaju, postavljajući pitanje koliko su mjere prevencije i zaštite dobro osmišljene i postoje li uopće. A ono pitanje na koje i ovaj roman na neki način pokušava dati odgovor je zbog čega dolazi do tih incidenata, koja je ideja u glavama te djece i postoji li neka poveznica. Odgovor, koji je iznenađujuće banalan, po meni je i vrlo dobro pogođen, a možda i zbilja istinit. Neće vam se svidjeti, jer ujedno postavlja i pitanje uzaludnosti svega što činimo, a rješenja za to nemamo.

Razgovor o Kevinu težak je za probaviti, iako je dovoljno opojan da u tome ustrajete čak i kada je jako uznemirujuć. Mislim da bi ga bilo teško čitati čak i ako se u periodu čitanja osjećate baš savršeno dobro, entuzijastično i puni energije za uhvatiti se ukoštac s bilo čime što vam padne na put. Ja sam ga čitala u periodu u kojem emotivno nisam bila baš u najboljem stanju, zbog čega bi me ponekad dotukao. Svejedno ga preporučujem, samo možda ne baš točno u periodu u kojem se već osjećate loše na neki način. Iz njegovog je mračnog ponora lakše izaći ako već niste u nekom vlastitom. 

____________________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/moramo-razgovarati-o-kevinu/ 

PROJEKT SPASITELJ, Andy Weir

Lumen, 2022.

[Project Hail Mary] 

Prijevod: Ana Briški Đurđevac 

 

Ako pojma nemate da ova knjiga postoji i o čemu je, mora da živite ispod kamena (pun intended). :D

Zahvaljujući Ryanu Goslingu, svi su čuli barem za film, a moram priznati da i ja moram zahvaliti Ryanu, jer sam krenula čitati ovu knjigu nakon što sam saznala da će on glumiti u filmu, a, s obzirom da mi Ryan zbilja nije najdraži glumac, htjela sam pročitati knjigu prije nego što mi ju on upropasti. No, s obzirom da su plakati i traileri za film već bili posvuda, nije mi baš uspjelo ne vizualizirati Ryana kao glavni lik, ali dobro, na kraju nije ispalo tako strašno. Ipak, ono u čemu jesam uspjela je pročitati knjigu prije nego mi memeovi sve spojlaju. Tako da, hvala Ryane, dobro je ispalo. :)

Ukratko, projekt Spasitelj naziv je svemirske misije kojom čovječanstvo pokušava spasiti Zemlju - točnije, ljudsku vrstu - od izumiranja izazvanog neobičnim sićušnim svemirskim organizmima nazvanima astrofazi, koji se hrane Sunčevom energijom i time smanjuju količinu te energije koja je potrebna za život na Zemlji. Da bi to postigli, plan je poslati ljudsku posadu do jako udaljene zvijezde koja ima sličan problem, ali iz nekog razloga ne gubi energiju, ne bi li saznali koji je to razlog i primijenili ga na Zemlju. Igrom slučajnosti, ili okolnosti, dr. Ryland Grace ostat će jedini preživjeli na ovoj misiji, što znači da je zadaća spašavanja planeta samo na njemu, posve samom u svemiru.

Osim ako...

Ako imate tu sreću da nemate pojma koji je plot twist ovog romana, preskočite idući odlomak jer plot twist je itekako vrijedan da ga sami otkrijete. Meni je bio wow!

Dakle... SPOILER ALERT!

[Ono nevjerojatno što će Ryland Grace otkriti nije samo razlog zbog kojeg astrofazi nisu pojeli ovu udaljenu zvijezdu, već i to da on nije jedini koji se bavi ovim problemom. Stotine tisuća svjetlosnih godina od kuće, ostavljen sam u svemiru, Ryland će neočekivano pronaći - prijatelja. A možda i ključ za vlastito preživljavanje.]

KRAJ SPOILERA! Let's move on.

Prepun neočekivanih obrata i iznenađenja, ovaj roman nije ispričan linearno, već vrluda kroz sadašnje događaje i Rylandova sjećanja, na genijalan način slažući sliku o onome što se događa, baš kao i o samom Rylandu. Ja ga nisam mogla prestati čitati. Napet je, zanimljiv, stalno se otkrivaju nove i nove informacije, priča raste, Rylandov lik dobiva nove proporcije, od kojih nisu sve laskave, ali svejedno ga volite. Super mi je i to što su svi oni znanstveni dijelovi na relativno jasan, sažet i razumljiv način objašnjeni, a bome ih ima - od teorije relativnosti do gravitacijske vremenske dilatacije, i ostalih pojmova iz astrofizike - you know, the science part of SF, meni jednako drag kao ovaj fictionalni.

Nisam očekivala da će mi ovaj roman biti baš tako drag. Mislim, obožavam SF, i vrlo je vjerojatno da bi mi se samo zbog toga svidio, ali ima taj topli dio, pozadinsku priču o prijateljstvu i požrtvovnosti koja me...a, ono, rastopila. SF je žanr koji smatram svojim comfort žanrom, ali ova knjiga ide iznad toga. Postala mi je baš prava comfort knjiga, ona koju želiš zamotati sa sobom u deku i grliti je, koja te tješi i smiruje i koju baš, baš voliš. Zaljubila sam se, skroz. 💕

Moram reći i da mi je bilo jako slatko što Andy Weir na čovječanstvo gleda na tako humanistički i optimističan način. Naime, suočeni s prijetnjom astrofaga, ljudi svih nacija se udružuju s jednim, zajedničkim ciljem - da požrtvovno spase planet (i same sebe, dakako). Žao mi je što moram burstati ovaj bubble, ali ovo je najfikcionalniji dio cijele priče. Nema šanse da bi se to desilo u stvarnom svijetu. Bilo bi every (billionaire/lunatic in power) man for himself, a ako netko bude pregažen in the process, oh well. U centrifugalne svemirske brodove i astrofage mogu povjerovati any day of the week, ali u ljudsku nesebičnost i želju političara da zajednički rade za dobrobit cijelog čovječanstva? Ha ha ha ha. Ha.

Anyways, ovaj je roman topla dekica koja će vas zagrijati i dati vam vjeru u prijateljstvo bez granica, sposobnost za nesebično djelovanje u svačijem interesu i glad za istraživanjem i pronalaskom onoga što je Ryland Grace, ne tražeći, pronašao. Genijalan roman. Divan. Ako stvarno još niste čuli za njega, izađite ispod kamena (pun intended) i pročitajte.

P.S.: Izbjegavajte memeove! Možete film pogledati poslije. Ja još nisam, ali budem. Čujem da čak ni Ryan nije loš. :) 

_____________________________________

Kako do knjige: https://shop.skolskaknjiga.hr/projekt-spasitelj/ 

ASTRONAUTOV VODIČ ZA ŽIVOT NA ZEMLJI, Chris Hadfield

Stilus, 2025.

[An Astronaut's Guide to Life on Earth] 

Prijevod: Ruđer Jeny  

Ne znam postoji li ijedno dijete na svijetu koje u nekom trenutku nije sanjalo da bi moglo biti astronaut kada odraste. Ja svakako jesam. To je ujedno i jedino zanimanje na svijetu san o kojem je gotovo nemoguće ostvariti. Čak i ako imate mogućnost i sve preduvjete, šanse su opet jako, jako male. No, za Chrisa Hadfielda ovaj se san ostvario. Pomislili biste da je imao sreće, ali sreća je ovdje bila možda tek u tragovima, ostalo je sve bilo veliki trud, rad i upornost.

Ja sam svoj dječji san o karijeri astronauta relativno bezbolno zamijenila onim o karijeri bagerista (jednako neostvarenoj, haha), dok je pukovnik Hadfield svoj cijelo vrijeme držao pred sobom, svjestan da ga možda nikada neće ostvariti, ali odlučan da da sve od sebe da se uvijek kreće u smjeru ostvarenja tog sna.

Ova je knjiga pukovnikova priča o tom ostvarenju. Iznenađujuće je uzbudljiva, jako zabavna, očekivano poučna i puna neočekivanih događaja i osobnih iskustava o životu astronauta i putu kako to postati.

Ono na što svi pomisle kada uopće čuju riječ astronaut su, dakako, svemirski letovi, no put do toga da postaneš član posade za jedno svemirsko putovanje jako je, jaaako dug - obuka astronauta traje godinama, čak desetljećima, a njihovo usavršavanje i obrazovanje doslovno nikada ne prestaje. Očekivano, da bi netko bio astronaut, trebao bi biti stručan u određenim područjima, pa je logično da su inženjerska, matematička, tehnološka, i slična zvanja, ovdje poželjna, no ono na što Chris Hadfield ukazuje je to da je najvažnija stvar zapravo to koliko si dobar kao vođa, timski igrač, osoba koja brzo, ali smireno reagira pod pritiskom i sposobna je snaći se u posve nepredvidivim i opasnim situacijama. A najvažnije od svega - sve što je potrebno da bi bio dobar u svemiru moraš naučiti ovdje na Zemlji.

Ono što je fora kod Chrisove priče je upravo ta analogija života astronauta i svakodnevnog života na Zemlji te prijenos načina razmišljanja s jednog na drugo. Sve što je naučio u svojoj impresivnoj karijeri, pukovnik Hadfield primjenjuje i na svoj svakodnevni život, a ovom nam knjigom daje smjernice kako to i sami možemo napraviti.

Naravno, ne postoji škola koju možeš završiti kako bi postao astronaut, niti posao na koji se možeš prijaviti koji će te automatski tamo odvesti. No, kao što pukovnik Hadfield pokazuje svojim primjerom, možeš svjesno odabrati obrazovanje i zanimanje koje će te lagano voditi u tom smjeru. Od pilota do testnog pilota pa sve do šefa robotike u NASA-i i zapovjednika Međunarodne svemirske postaje, pukovnik Hadfield trudio se uvijek biti najbolji u svojoj klasi, učiti i učiti i stjecati nova znanja i iskustva, istovremeno pazeći i na svoju fizičku kondiciju i zdravlje, jer je i to nešto što će utjecati na eventualni odabir ljudi kojima će se dati prilika da odlete u svemir. Želja za karijerom astronauta osvaruje se s puno malih i upornih koraka, a poboljšanje i rad na sebi pri tome nikada ne prestaju.

Osim zabavnih i fascinantnih svemirskih priča, u kojima sam doista uživala i za koje mislim da će većina nas zaljubljenika u svemir uživati, ova je knjiga ispunjena osobnim pričama i zemaljskim anegdotama, koje su jednako zanimljive i zabavne kao i ove svemirske, a ono što ju čini toliko pitkom i čitljivom je način na koji pukovnik Hadfield piše, a koji je takav da čak i složena fizika i tehnički detalji, kojih ovdje također ima pregršt, zvuče kao nešto što će baš svatko shvatiti - i o čemu će mu biti zabavno čitati.

Bila sam na predavanju koje je pukovnik Hadfield održao prilikom gostovanja u Zagrebu, i uživo je jednako simpatičan, otvoren i zanimljiv, baš kao i na stranicama ove knjige. On je tip čovjeka koji je toliko otvoren za sva moguća iskustva, stručan u raznolikim područjima, i sposoban prenijeti svoje znanje i iskustvo na način koji će ljude ne samo zainteresirati, već i zabaviti i privući i natjerati ih da zbilja zavole temu o kojoj se priča. Meni, kao zaljubljeniku u all things space, nije bila potrebna neka dodatna motivacija, ali način na koji je pukovnik odgovarao na složena pitanja o tamnoj tvari, elementarnoj fizici, itd., bio je, iako znanstven, lako razumljiv i nekako opušteno duhovit. Uživala sam slušajući ga, baš kao i čitajući njegovu knjigu.

Ova knjiga sadrži pregršt informacija, zabavnih anegdota i fun factova o životu u svemiru, funkcioniranju svemirskih agencija, svemirskim istraživanjima, životima astronauta, snalaženju u opasnim (čak suludim) situacijama i baš je genijalna, čak inspirativna. Za mene osobno, bila je i comfort knjiga u trenucima u kojima mi je to zbilja trebalo. Iako nemam više želju postati astronaut (a iskreno, nisam sigurna ni da bih fizički mogla izdržati taj napor), moj interes za svemir i svime s tim povezanim i dalje je tu. Možda je istina da ljudi često utjehu traže u zvijezdama - ja sam je u ovoj knjizi pronašla. And then some. :) 

____________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/astronautov-vodic-za-zivot-na-zemlji/ 

OPČINJENOST, Lois McMaster Bujold

Vorto Palabra, 2025. 

1. knjiga serijala Smrtni bodež 

[The Sharing Knife 1 - Beguilement] 

Prijevod: Ana Briški Đurđevac  

LMB je moja najdraža autorica u čitavom svemiru, stoga je malo reći da imam jako visoka, i jako široka, da tako kažem, očekivanja od njezinih djela. Ono što uvijek očekujem je sjajno izgrađen, fascinantno maštovit svijet, osebujne i upečatljive likove s još upečatljivijim osobinama, vješto izgrađenu radnju ispunjenu pametno razrađenim događajima, stil pisanja kojem je izazov oduprijeti se... Sve to u svojoj srži ima i ovaj roman, samo što sam dojma da je sve to ovdje bilo zamišljeno tek kao pozadina, dok je glavna (jedina?) zvijezda jedna ljubavna priča.

Ljubić? Fantastični, da, ali baš, baš ljubić? Pa, to svakako nisam očekivala.

Nemam problem s ljubićima, neki od najdražih mi romana spadaju u tu kategoriju, poput Ponosa i predrasuda, ali ovaj roman je imao dva problemčeka zbog kojih kod mene ipak nije dogurao tako daleko, iako mi se na kraju jest svidio.

Ljubavna priča u ovom romanu temelji se na iznenađujućoj povezanosti jedne mlade, naivne i neuke seljanke, Fawn, i iskusnog izvidnika Daga, pomalo samotnog člana skupine ljudi (koji se nazivaju Jezeranima) koji na određeni način koriste magiju i štite obične ljude od mračnih stvorenja koja im žele nauditi. Putevi Fawn i Daga ukrste se posve slučajno, kad nju otme upravo par stvorenja (koji se nazivaju kvarnjacima, ili blatnjacima) koja je Dag u tom trenu pratio, ne bi li pronašao moćnije stvorenje koje ih kontrolira (koje se naziva zlobom) i pogubio ga. Igrom slučaja, Fawn na neki način sudjeluje u konačnom obračunu i poveže se s Dagom na način koji ni jednome od njih dvoje (a ni ikome drugome) još nije posve jasan. A tu se, dakako, i zaljube.

Početak priče, opisivanje svijeta u kojem se likovi nalaze, otkrivanje načina na koji taj svijet funkcionira, ispunjen blatnjacima i zlobama i jezeranskom magijom, točno je onakav kakve LMB uvijek vješto izgradi. Ima svoju mitologiju, zakonitosti i legende, zanimljive i maštovito isprepletene. LMB-ini protagonisti uvijek nose određenu fizičku manu, koju uvijek i više no nadoknađuju svojim preostalim sposobnostima, što mi se kod nje uvijek jako sviđalo, a Dag je ovdje još jedan upravo takav lik. Dagova postrojba i općenito život i rad Jezerana i njihovih postrojbi tek su povremeno spomenuti i ne idu u neke dubine, što mi je falilo, ali vjerujem da će se sve to nadoknaditi u idućim nastavcima.

Nasuprot Dagu, Fawn je...hm. Opisana je vrlo djetinje, i izgledom i dječjom naivnošću i neznanjem, što je prva cringe stvar koja me ovdje malo pecnula. Uzimajući u obzir i to da je Fawn osamnaest, dok je Dagu pedeset i pet, dolazimo do jako, jako, cringe veze između iskusne odrasle osobe i nekoga tko i izgleda i ponaša se kao dijete. Nitko nije maloljetan, i sve se događa uz pristanak, ali opisano jako nalikuje na every epstein's wet dream, što je druga cringe stvar zbog koje mi je ta veza isprve izazivala prilično neugodan osjećaj.

Ono što ovu romansu spašava, po meni, je izvrsno opisana toplina i privrženost između Fawn i Daga, koja je meni bila zbilja uvjerljiva. Dakako, treba uzeti u obzir i to da je radnja smještena u srednjevjekovni fantasy svijet, gdje su goleme razlike u godinama (a i intelektu) normalne. Ono što mi se svidjelo kod Fawn je to što, iako jako, jaaaako naivna i neuka, Fawn je također i netko tko jako brzo shvaća i povezuje stvari, željno upija nove informacije i um joj je prilično brz (što je i jedna od stvari koja se Dagu kod nje baš sviđa), zbog čega ne ispada glupava kao što biste od nje možda očekivali (i kakvom ju svi koje poznaje smatraju). No, moj problem s Fawn je taj što, osim ove osobine, Fawn nije pretjerano zanimljiva kao lik, što je problem kada se cijela priča vrti oko romanse dvoje ljudi, a jedno od njih je, pa...bezveze.

Moj doživljaj cijelog ovog romana je u biti kao da sam pročitala tek uvod u pravu priču. Mislim (nadam se?) da je prava priča ondje gdje je sve ostalo ostalo stajati u ovom romanu, u pozadini, i da će se ta priča polako vući prema naprijed, pod glavna svjetla reflektora. Nemojte me krivo shvatiti, ima ovaj roman svojih dobrih trenutaka, toplih i zanimljivih i zabavnih čak, ali fali mi ono nešto što je kod LMB uvijek prisutno, fali mi priče i pozadine te priče i fantastike i magije i istraživanja kako sve to zajedno funkcionira. Sve je to tu, samo još uvijek skriveno iza ljubavne priče, koja je topla i dražesna, ali ne baš i nešto wow. Ali vjerujem da će se u nastavcima početi otkrivati i ovaj wow dio, jer kod LMB ga uvijek ima. A ja ga jedva čekam pronaći.

_________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/opcinjenost/516548  

LEGLO KOSTI, J.D. Kirk

Mozaik knjiga, 2025.

[Litter of bones] 

Prijevod: Andrej Bukarica 

Ne znam ni sama koliko točno detektivskih serijala sam započela i do nekud s njima stigla, bilo u knjigama, bilo u TV serijama. A ima ih, također, puno i od kojih sam pročitala samo prvu knjigu ili pogledala samo prvu sezonu. Bi li mi bilo bolje završiti sve te već započete serijale prije nego što započnem novi?

Noooup. The more the merrier :)

I evo me u serijalu o višem inspektoru Jacku Loganu. Jack Logan je krupan tip, sklon kršenju pravila ako će tako izglednije nešto postići, autoritativna figura koja preuzima stvar u svoje ruke, ali kojoj je stalo da riješi slučaj i žrtvama donese spokoj, a njihovim obiteljima završetak agonije neznanja o tome što se njihovim najdražima dogodilo. Onako, da ga moram s nekim usporediti, rekla bih da je korpulentan poput Cormorana Strikea, autoritativan poput Leroy Jethro Gibbsa i onako malo posebnog načina hendlanja stvari, poput Horatia Canea (samo bez naočala, jasno).

Loganov najpoznatiji slučaj je onaj Gospodina Šapata, monstruoznog otimača i ubojice djece, koji je nakon nezgodnog pada prilikom uhićenja završio u psihijatrijskoj ustanovi. Iako ga svi smatraju posve neuravnoteženim, Logan od njega i dalje pokušava doznati što se dogodilo jedinom dječaku kojeg nikada nisu pronašli. A onda se pojavi slučaj nove otmice djeteta, koji jako nalikuje slučaju Gospodina Šapata. Iako žestoko uvjeren u to da Gospodin Šapat glavom i bradom sjedi u psihijatrijskoj ustanovi, Logan se ne može ne zapitati je li moguće da je negdje ipak pogriješio i da ovo nije samo neki oponašatelj?

Istina je, dakako, puno mračnija i kompleksnija no što se isprva da naslutiti.

Smješten u kišni gradić u Škotskoj, ovaj krimić ima sve ono što kod krimića volim: malu sredinu, povezanu lokalnu policijsku zajednicu, vrijeme tmurno poput slučaja kojega se istražuje, i zagonetan slučaj povezan s duhovima iz prošlosti. I, dakako, karizmatičnog inspektora koji nosi čitavu radnju.

Onako na prvu, Logan mi se činio kao prilično generički lik, miks uobičajenih elemenata glavnih lica krimi romana, koji naginje onom macho tipu 'uradi sve sam i to isključivo na svoj način' detektiva. No, moram priznati da me uspio pridobiti, što upravo tim svojim načinom rada, što pomalo osornim humorom i stavom 'ja sam ovdje glavni', za koji se kasnije ispostavi da je u dobrom dijelu tek maska za požrtvovnost, brigu prema suradnicima i žrtvama i veliku želju da hvatanjem počinitelja tim žrtvama osigura mir.

Sam slučaj je prilično mračan, iako u knjizi ima dosta humora među detektivima, uz koji je sve skupa malo lakše podnositi. Kirk se ne libi prilično detaljno i živopisno opisati neke prilično gadne scene, a, ukoliko volite životinje, kao ja, upozorit ću vas da ovdje ima par užasnih uznemirujućih scena i usputnih otkrića koji se odnose na mučenje životinja, zbog kojih sam i sama zamislila svašta gadno što bih mogla napraviti osobi koja je to učinila.

Roman sam pročitala prilično brzo, fast-paced je i radnja se brzo odvija, likovi su zanimljivi i sve je skupa prilično dobro uklopljeno u cijelu priču. Čak je i naslov baš jako dobro uklopljen, što ćete otkriti čitajući, da ne spojlam. Logan je zanimljiv lik, o kojem ne saznajemo baš puno, tek par naznaka i crtica iz njegovog privatnog života, kojeg ćemo, kako mi se čini, malo po malo otkrivati u idućim nastavcima.

Ne znam kamo će put dalje odvesti inspektora Logana, ali bit će mi zanimljivo saznati. Četa detektiva s kojima se već neko vrijeme družim, a čiji broj samo raste, upravo je narasla za još jednog. 

_______________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/leglo-kosti/ 

OPASAN SUSRET, Noelle W. Ihli

Mozaik knjiga, 2025.

[Run on Red]

Prijevod: Vesna Valenčić  

 

Noćna vožnja na cesti usred ničega. Bez ikakvog prometa. A onda, svjetla drugog automobila pojave se u retrovizoru. Olakšanje ili opasnost?

Za dvije studentice koje su krenule na noćnu vožnju do zabačenog partya, susret s drugim vozilom na praznoj cesti usred ničega bio je itekako opasan - a taj susret bio je tek početak.

Čitanje ovog relativno kratkog, ali adrenalinom nabijenog romana, za mene je bilo kao da sam upala u neku scenu jurnjave akcijskog filma. Sve se odigrava vrlo brzo - i ne prestaje. Dok cure pokušavaju pobjeći nepoznatim napadačima koji ih žele ili ubiti ili nešto još gore, vi bježite zajedno s njima, jednako napeti i pod utjecajem adrenalina. Pomalo uznemirujuće iskustvo.

Sama priča mi nije bila nešto wow, a dijalozi likova bili su pomalo blesavi i nekako, pa, zastarjeli. Ok, radnja se odvija 2006., ali imala sam više neki dojam da se odvija u devedesetima, vjerojatno zbog zastarjele tehnologije koja se spominje, a koja mi se možda čini puno starijom nego što to doista jest. Kako bilo, već spomenuti adrenalin i napetost koja ne prestaje ono su što me držalo uz ovaj roman i zbog čega sam ga jako brzo pročitala. Plus, poglavlja su zbilja kratka i krcata akcijom, pa brzina čitanja nekako dođe sama po sebi.

Voljela bih da je pozadinska priča, koja se bavi temom iskorištavanja žena i uznemirujućeg ponašanja muških grupa, malo razrađenija, jer je doista bitna. Ne bih rekla da je smjer u kojem se priča krenula rasplitati neočekivan, ali na momente je znao biti iznenađujuć. Opisi nekih scena dosta su, hm, živopisni, onako da poželite zatvoriti oči ili barem škiljiti dok o njima čitate, čisto da moguća fantomska bol bude manja. Ako ste ikada imali onaj nelagodni osjećaj dok čitate o nečemu bolnom što se događa likovima, znate o čem pričam.

Pouka romana: gužva na cesti nekad nije loša, uvijek napuni mobitel do kraja prije nego nekamo ideš, i nek to kamo ideš baš ne bude u šumi usred ničega, a ako baš je, ponesi suzavac ili nešto. A ako ti se u retrovizoru pojave nepoznata svjetla, dodaj gas. Nikad ne znaš. 

__________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/opasan-susret/ 

ŽELJEZNI PLAMEN, Rebecca Yarros

Fokus, 2024.

2. dio serijala The Empyrean

[Iron flame] 

Prijevod: Anja Franjić 

 

Nastavak Četvrtog krila probio je doslovno sve granice svijeta kojeg sam u prvoj knjizi serijala upoznala. Upotrijebit ću gejmersku referencu i reći da mi je osjećaj otprilike kao da sam iz linearne igrice prešla u open world. Iako je prva knjiga insinuirala da tu ima puno više od toga što se dalo naslutiti, ovdje nekako sve živo samo... bukne. I odjednom je tu toliko toga, da Rebecci Yarros poželiš postaviti milijun pitanja umjesto da strpljivo čekaš da ti se odgovori otkriju s pričom.

No, prvo da nešto raščistimo, za sve one koji sav fantasy ženskih autorica trpaju u romantasy - jedino romantastično u ovom romanu je činjenica da je dvoje glavnih likova u vezi. To je otprilike to, začinjeno s ukupno 3 scene seksa, koje su... pa, ajmo reći da mislim da bi prije Andarna nešto zapalila svojim još nepostojećim zmajskim plamenom nego Violet i Xaden svojim strastima. :D Tako da, ako je spicy smut ono što tražite, tražite dalje, nema tu ništa za vidjeti.

Ali, ako tražite fantastično izgrađen svijet, duboke političke intrige, tajanstvenu magiju čiji nastanak i punu snagu tek trebamo u potpunosti shvatiti, revolucionarni pokret, nevjerojatno brutalne scene borbi i mučenja, obilje izdaja, prevrata i novih otkrića, genijalne zmajeve zajedno sa njihovim društvenim poretkom i zakonima, istraživanje povijesti onog ljudskog dijela svijeta i granica tog svijeta... onda ste na pravom mjestu.

Nakon otkrića da je cijeli svijet koji poznaju u biti izgrađen na lažima, Violet, Xaden i ostatak njihovog krila nastavljaju kopati i tragati za odgovorima ne bi li saznali što se doista događa na kontinentu i ujedno otkrili način da poraze veninsku prijetnju, koja se sa svakim sukobom pokazuje sve smrtonosnijom. Uz neprijatelje koji daju sve od sebe da ih u tome spriječe, pa i ubiju, ovaj zadatak nije nimalo lak, pogotovo zato što nitko ne zna kako i gdje uopće doći do informacija i na koji način zaštititi i Navarre i sve one koji se nalaze izvan njegovih granica. A venini napadaju sve brže i sve neskrivenije, uz sve veće šanse da sruše čini koje su jedina zaštita od njihove opake magije.

Paradoksalno, u ovom se romanu toliko toga događa i otkriva, ali sa malo nekih velikih skokova u samoj radnji. Nove informacije pršte sa svake strane, znanje o svijetu u kojem se sve ovo odvija sve se više širi i produbljuje, ali puno je koraka potrebno napraviti kako bi se u samoj priči došlo do onog trenutka u kojem je konačno moguće nešto konkretno napraviti u vezi sa smrtonosnom prijetnjom koja cijelo vrijeme nad tom pričom lebdi. Male borbe vode se cijelo vrijeme, akcije ne manjka, a sve je to samo uvod u onu pravu akciju koja tek slijedi pri kraju romana. Zbog svega ovog imala sam dojam kao da stalno sjedim na rubu, ali kao i da do tog ruba nikako više da dođem.

Idući ukorak sa svim tim novim informacijama, sve ono što mislite da ste znali o likovima, pogotovo nekima od njih, ovdje se potpuno preokrene, loši postaju dobri, dobri loši, neki naprave i čitav krug i opet se izokrenu naopačke. Dinamike nikako ne manjka. Ono što je konstantno dobro, čak genijalno rekla bih, su, dakako, zmajevi. A Tairn i Andarna su jednostavno fantastični. Andarnina me evolucija podsjetila malo na serijal How to train your dragon, u kojem - znat će svi koji su ga pročitali do kraja - jedan mali zmaj posve iznenadi onime u što u konačnici izraste. Tako je i tu nekako, iako nije to još ni blizu gotovo. :)

Vratit ću se samo nakratko na Violet i Xadena i njihovu vezu, koja me neko vrijeme prilično nervirala, ali me i jako ugodno iznenadila. Nakon ponešto početnog djetinjastog durenja zbog nedostatka povjerenja, u trenutku kada u pitanje dođe opstanak ove veze, Violet (pa i Xaden) odaberu razumnu opciju rada na odnosu i pokušaja razumijevanja, što je zrelost kakva se rijetko viđa u bilo kakvim romantičnim odnosima, fikcionalnim ili stvarnim. Jako mi se to svidjelo. A ima i jedna scena u kojoj Violet, stavljena na muke, prirodno razmišlja o tome da će ju Xaden spasiti, ali, prije nego što se to dogodi, ipak spasi samu sebe, što je isto jedan veliki plus. Jer, Violet Sorrengail - krhka i sitna i posve neprikladan izbor za jahačicu zmaja - definitivno nije djeva u nevolji koja čeka da joj netko drugi pomogne. Bravo Rebecca!

Kao i na kraju prve knjige, i ovdje sam ostala osupnuta cliffhangerom kojim je ovo poglavlje priče završilo. Kako?! Kada?? Zašto??? Imam milijun pitanja. Nadam se da su bar neka odgovorena u idućem nastavku. *Fingers crossed*

________________________________________

Kako do knjige: https://fokusnahit.com/proizvod/zeljezni-plamen/ 

IZGUBLJENO PISMO, Jillian Cantor

Mozaik knjiga, 2020.

[The lost letter] 

Prijevod: Aleksandra Barlović  

Drugi svjetski rat neiscrpan je izvor priča. Ovo najmračnije razdoblje svjetske povijesti nadahnulo je bezbroj autora, koji su svoje knjige utemeljili na stvarnim, potresnim događajima, a čitanje ovih knjiga sada je, kada fašizam ponovno divlja, baš jako, jako bitno.

Pročitala sam puno knjiga na ovu temu, i puno me njih potreslo. Pomislili biste možda da, s obzirom na tolik broj knjiga i priča koje sadrže, ću kad-tad naletjeti na nešto već viđeno, i da će mi sve činjenice već biti poznate, ali, nekako, svaka nova priča donese nešto novo (i na nove načine potresno) i nešto što mi je ranije bilo nepoznato.

Tako me Jillian Cantor upoznala s - nazovimo ga tako - 'filatelijskim' pokretom otpora. Naime, koristeći se spletkama s poštanskim markama, na koje su graveri neprimjetno dodavali sitne simbole, hrabri su pojedinci i grupe ljudi uspjeli krivotvorenjem isprava i omogućavanjem prikrivene komunikacije pomoći mnogim drugima, kako bi ih izveli iz nacističkih zemalja i pomogli im da pobjegnu na sigurno.

Priča prati misterij pisma s jednom takvom markom, koji 1989. godine istražuje kći strastvenog sakupljača maraka, ne bi li sačuvala nešto od oca kojeg joj je demencija malo po malo počela oduzimati. Istodobno, priča se vraća u vrijeme nastanka spomenute marke - 1938. godinu i prati život graverskog naučnika Kristoffa i židovske obitelji Faber koja ga je prihvatila.

Priča o tajanstvenom pismu nije samo povijesna priča i priča o pokretu otpora usred anektiranja Austrije i samih početaka nacističkih zločina, već je to i priča o ljubavi usred okupacije, požrtvovnosti, hrabrosti i nepredvidivim životnim obratima.

Ono što je sjajno izvedeno je i odabir smještanja dva toka priče baš u odabrane godine: 1938. i 1989. Prva je godina ona u kojoj započinje okupacija i jedna zemlja i jedan narod gube svoju slobodu, dok je druga godina godina pada berlinskog zida, događaja koji obilježava upravo suprotno - ujedinjenje i oslobođenje.

Priča je zanimljiva i jako lijepo napisana, skokovi između razdoblja baš su kako treba, a način na koji su dvije priče povezane iznenađujuć je, ali i ohrabrujuć i nekako pun nade. Nekako sam očekivala da će sve skupa završiti tragično, ali kraj ima taj silver lining, koji cijelu priču čini malo lakšom, ali i malo moćnijom.

Inače, kad sam u srednjoj školi predlagala profesorici iz povijesti temu za maturalni rad, rekla sam joj da bih htjela da mi tema bude upravo 2. svjetski rat. Ljubazno je uzdahnula i rekla mi da mi je tema preopširna, pa nek si odaberem neki njegov dio. Na kraju sam pisala o iskrcavanju u Normandiji, što nije bitno za ovo što želim reći, a to je - 2. svjetski rat doista je jako opširan, i možda nikada nećemo uspjeti obuhvatiti baš sve njegove priče. Ali treba ih čitati, što više, kako se strahote koje je donio - unatoč aktualnom usponu neofašizma - ne bi nikada više ponovile. 

___________________________________

Kako do knjige: https://www.superknjizara.hr/en/izgubljeno-pismo-2020-jillian-cantor 

ZEMLJA ZIME, Rae Meadows

Znanje, 2023.

[Winterland] 

Prijevod: Ružica Matić  

Sibir je, kada se metaforički spominje, nešto što označava hladnoću, udaljenost, izolaciju i surovost. Ono nešto što će te ili očeličiti ili ubiti. Takav je i u ovoj knjizi - i onaj doslovni Sibir, koji predstavlja mjesto radnje, i onaj metaforički, koji predstavlja surov svijet gimnastike 1970-ih u SSSR-u.

Moje znanje o gimnastici, kao i o većini sportova, prilično je oskudno. No naravno da sam, kao i većina ljudi, čula za Nadiu Comaneci i Olgu Korbut i vječno suparništvo između Rumunjske i SSSR-a, koje je trajalo skoro dva desetljeća. Fun fact: Olga Korbut postala je slavna ne samo po svojoj gimnastici, već i po tome što je bila prva sovjetska gimnastičarka koja se nasmiješila na Olimpijskim igrama. Ne zvuči kao nešto osobito, ali tek nakon što sam pročitala ovaj roman, jasno mi je koliko je to bilo čudno i koliko je brutalno bilo biti gimnastičarka u SSSR-u u to doba.

Priča prati djevojčicu Anju, koja vrlo brzo nakon zapažanja gimnastičkog talenta bude odabrana za novu nadu SSSR-a u ovom sportu. Biti odabran za treniranje i eventualan ulazak u reprezentaciju nosi razne pogodnosti za obitelji djevojčica koje budu odabrane, a predstavljanje svoje zemlje, naravno, predstavlja i osobitu čast.

Kroz Anjimo napredovanje u ovom brutalnom sportskom svijetu svjedočimo i svemu onome što uz 'biti dobar u gimnastici' ide: stalna odricanja, žrtve, trpljenja, ne stajanja čak ni kada se polome kosti. A tu je također i nepravda, koju vidimo na Anjinoj prijateljici Sveti, jer djeca politički nepodobnih nikada neće dobiti priliku, koliko god bila talentirana. Iskreno, neki su dijelovi romana baš toliko brutalni i surovi da me sve kosti u tijelu zabole kad ih se sjetim.

"Sistem ne razmišlja o nama. (...) Parni se valjak ne zaustavlja. Znaš što mi je Mihail jednom rekao? 'Dok se ne slomiš, nitko te neće pustiti.'"

Anjina ljubav prema gimnastici postojana je čak i kada od bolova jedva može stajati, a na njenom primjeru sjajno je prikazana brutalnost uspona i pada u sportu koji je za SSSR u to doba značio više od ičeg. Od talentiranog djeteta u koje se ulaže i koje se tjera da bude sve bolje i daje sve više do mlade djevojke koja zbog jedne pogreške gubi sve što je do tada imala i postaje zaboravljena, bezvrijedna roba.

"Prvo samo voliš gimnastiku. Teško se i sjetiti tako davne prošlosti, zar ne? Druga faza je kad je trebaš; ne možeš živjeti bez nje. (...) Treća faza je kad shvatiš da više ne pripadaš sebi. Ti si vjerojatno sada tu. Sjećam se tih dana. Pomalo zastrašujuće, ali i oslobađajuće. Ali onda dolazi četvrta faza. To je kad ti i dalje želiš, ali više nitko ne želi tebe."

Usporedo s Anjinom gimnastičkom pričom, spisateljica nas upoznaje s ljudima u Anjinoj okolini i njihovim (nažalost, jednako surovim) životnim pričama - od Anjine majke, perspektivne balerine, koja je netragom nestala dok je Anja još bila mala; Anjine susjede Vere, koja je preživjela gulag, izgubivši muža i sina; te Anjinog oca, koji pićem ublažava razočaranje u sustav u koji je svim srcem vjerovao, a koji ga je potrošio i ispljunuo, ukravši mu zdravlje i najbolje godine života.

Nisam se smrznula čitajući, ali ovaj je roman doista prava zemlja zime. Nije ga lako čitati, pogotovo kad se uzme u obzir koliko se bazira na istinitim događajima, i prikazuje svu brutalnost koja u pozadini tih događaja stoji. No, ovo nije priča samo o tegobama, već i o prevladavanju istih. Ovo je priča o preživljavanju i ustrajnosti, čak u i nemogućim uvjetima; o drugoj strani zlatne medalje i svemu onome što je do nje dovelo. Sumorna je, ledena, ponekad i teška, ali i zanimljiva i vrijedna čitanja. Bez obzira na to volite li gimnastiku ili ne, bili ili ne zadivljeni onime što su Nadia Comaneci ili Olga Korbut mogle napraviti na gredi ili parteru, u jedno sam sigurna: nakon ovog romana nećete to više promatrati istim očima. 

_____________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/zemlja-zime/432824 

SNJEŽNA MEĆAVA, Tríona Walsh

Znanje, 2023.

[The snowstorm] 

Prijevod: Karlo Nikolić 

 

Dok dani lagano prelaze u proljetne, ja sam odlučila baciti se u mećavu i pročitati još koju 'zimsku' knjigu dok, barem kalendarski, zima još traje.

Kada bih ovaj roman sudila prema natpisima na koricama, očekivala bih 'vrtoglavu vožnju koja će mi ubrzati puls' - i bilo bi to skroz promašeno. Nema ovdje ničeg vrtoglavog, niti toliko napetog da bi mi puls imalo varirao. Radi se, zapravo, o klasičnom whodunnit krimiću, s elementima locked-room misterije.

Radnja je smještena na zabačeni irski otok, koji uslijed snažnog olujnog nevremena postane potpuno odsječen od kopna. Upravo u tom periodu na otoku se dogodi ubojstvo, a, budući da nema izlaza, ubojica je na otoku zarobljen zajedno s ostalima.

Priča prati šestero starih prijatelja, koji se odluče okupiti radi novogodišnjeg slavlja u čast prijatelju kojeg su izgubili godinama ranije. No, jedan od šestero nikada se ne pojavi na slavlju. Cara, lokalna narednica, jedna je od ovih šestero i ujedno osoba koja nestalog člana ekipe pronađe - mrtvog. Pokušavajući doznati što se dogodilo, stari prijatelji počnu jedni o drugima otkrivati puno više od prijateljstva - i to na nimalo dobar način. Tajne se množe, međusobna zamjeranja rastu, a vrijeme do prolaska oluje - i dolaska mogućnosti da ubojica pobjegne s otoka - polako ističe.

Zaplet romana i način na koji je postavljen bili su mi vrlo zanimljivi, a činjenica da je smješten na zabačeni otok odsječen od svijeta bila mi je dodatni plus. Nažalost, na početku sam se dosta mučila s čitanjem jer me radnja nikako nije uspijevala zainteresirati. Razlog tome su bili likovi, koji mi (izuzev, eventualno, Care) nisu bili ni najmanje zanimljivi, a njihovi dijalozi zvučali su kao da su ispali iz loših domaćih sapunica, u kojima ljudi govore neprirodnim tobožnje književnim jezikom, kojim nitko u stvarnosti ne priča. Zbog toga je sve zvučalo pomalo izvještačeno i teško mi se bilo uživjeti u njihove odnose i samu priču.

Srećom, negdje oko polovice (ili možda malo manje), radnja malo zadobije na dubini, priča počne više pratiti baš Caru i njeno samostalno istraživanje, a ona kao najzanimljiviji lik uspije održati priču na životu i pobuditi mi interes. Plus je i to što su poglavlja kratka i brzo se čitaju, što mi je bio razlog (uz veličinu formata) da ovu knjigu odaberem za busno čitanje, a moram reći da ju zbilja jesam, unatoč početnim poteškoćama, dosta brzo pročitala.

Svidjelo mi se to što priča istražuje prijateljske odnose između ljudi koji se poznaju oduvijek, ali su se s vremenom udaljili, pa i to kako naglasak stavlja na to da nije u biti samo udaljenost kriva za slabljenje prijateljskih spona, već tu oduvijek postoje krhke niti za koje je samo bilo pitanje vremena kada će puknuti. Svidjelo mi se i to što sam saznala za zanimljiva irska praznovjerja, tj. piseog.

Rasplet je...tako-tako. Nije najzanimljiviji na svijetu, ali nije ni loš. Čak je i pomalo neočekivan, barem na dijelu koji uključuje, između ostalog, i iznenadni rave party.

Nisam dobila baš mećavu kakvu sam očekivala, ali bilo je tu nekoliko dobrih snježnih nanosa. Neće vam trebati puna zimska oprema, ali ponesite makar kapu. Pogotovo ako ste crvenokosi i pomalo praznovjerni. 

________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/snjezna-mecava/450555  

ZAMRAČENJE, Ragnar Jónasson

Izdavač: Znanje, 2019.

3. roman u serijalu 'Mračni Island'

[orig. Myrknætti]

Prijevod (eng.): Zrinka Pavlić   

"Ja nikad nisam bila tako načitana kao tvoja baka. (...) Ona je imala pravu riječ za sve. Što se mene tiče, tama je samo tama. No u zadnje se vrijeme, baš kao i ona nekada, ne osjećam dobro u mraku. Stalno imam osjećaj da negdje vreba nešto zlokobno. Nešto što se skriva kada je vani danje svjetlo. No kada padne mrak... Tada se uvijek sjetim te njezine riječi. Zamračenje."

Nekad pročitam knjigu nekog pisca kojeg nisam nikada prije čitala, i full mi se svidi. Nekad pročitam neku knjigu iz serijala kojeg nisam nikada prije čitala, i full mi se svidi. I onda, 7 godina poslije, krenem na drugu (koja je zapravo treća, što sam skužila tek nakon čitanja, i sad je moj čitalački OCD podivljao :S). Nemam objašnjenja, mora da je neka temporalna anomalija u pitanju. 

Ragnar Jonasson i njegov serijal o mračnom Islandu ima ono nešto mračno i uvrnuto što imaju svi dobri skandinavski krimići, ali je tempo i način odvijanja radnje (a i činjenica da se radnja odvija u malom mjestu) neodoljivo britanski - onak, u stilu Umorstava u Midsomeru. Obje ove vrste krimića volim, tako da mi ovaj miks savršeno odgovara.

Ari Thor, inspektor čije avanture u ovom serijalu pratimo, također je miks oprečnosti - ambicioznog velegradskog detektiva i one vrste policajca iz malog mjesta, kojeg svi poznaju i koji predstavlja stup zakona u maloj zajednici. Stigavši u gradić Siglufjordur, isprva se teško navikavao na prisnost i zabačenost ovakvog mjesta u kojem svatko svakog zna, da bi se već u drugom romanu ondje počeo osjećati kao kod kuće.

Slučaj kojeg Ari Thor u ovom romanu istražuje tiče se ubojstva radnika koji je radio na novom tunelu, a istražujući slučaj, policija će iz ovog tunela izvući puno više od zemlje i kamenja. Dodatno, i Ari i njegovi kolege, Tomas i Hlynur, bave se i svojim osobnim problemima, koji manje ili više utječu na njihov rad na slučaju. Sve se skupa jako zapetlja, a slučaj skrene i u davnu prošlost punu zlostavljanja djece na jednoj ljetnoj farmi i u mračne vode trgovine ljudima.

Posebnost je Jonassonovog stila pisanja u ovom serijalu to što Ari nije jedini lik kojeg pratimo, i priča nije ispričana samo iz njegovog kuta, već se bavi i Arijevim kolegama, i žrtvom, i počiniteljem, i sporednim likovima od kojih se neki na kraju pokažu kao sve samo ne sporedni. A neke od likova, poput snalažljive novinarke Isrun (koja mi je, usput, baš fora lik), imat ćemo prilike još sresti u idućim nastavcima.

Naslov romana odnosi se i na mrak koji bacaju neki dijelovi ovog slučaja, ali i na doslovni mrak nastao uslijed erupcije vulkana neposredno nakon koje se odvija radnja. Dok vulkanski pepeo sve prekriva i zamagljuje vid, Ari Thor i ostatak Siglufjordurskih snaga reda morat će se potruditi rasvijeliti nastalo zamračenje.

Jako dobar serijal, jako dobar nastavak. Čujemo se za 7 godina kad pročitam treću knjigu. To jest, drugu. Ili četvrtu? Oh no.

______________________________________________

Kako do knjige: https://www.zuzi.hr/kategorija-proizvoda/beletristika/krimici/ragnar-jonasson-zamracenje-2 

KNJIGA UTJEHE, Matt Haig

Vorto Palabra, 2022.

[eng. The comfort book] 

Prijevod: Lidija i Božica Lebinec    

Matt Haig omiljen je autor, za čija djela će vam reći da su od one vrste koja pogađa neku duboko skrivenu emotivnu žicu, koja će u vama pokrenuti neponovljivu melodiju. Dugo se boreći s mentalnim bolestima te preživjevši potpuni slom živaca, Haig je u teškim vremenima prikupljao zrnca motivacije, utjehe i drugih 'pojaseva za spašavanje', koji bi mu u tim trenucima pomogli, zapisujući ih kako bi ih se u najtežim trenucima mogao prisjetiti. Rezultat je ova knjiga - skup zapisa, popisa, citata, zrnaca mudrosti ili jednostavno razmišljanja, cilj kojih je pružiti utjehu onda kada je najpotrebnija. Hence the title.

Moje je iskustvo s Haigom prije ove knjige dosta oskudno, pročitala sam tek jedan njegov roman za djecu - Dječak zvan Božić, koji mi je bio simpa, i jedan davni YA vampirski roman - Radleyevi, koji mi nisu bili bogznašto, tako da ne mogu ni potvrditi niti opovrgnuti Haigovu sposobnost sviranja emotivnim žicama čitatelja. No, planiram svakako pročitati još toga, pa ću otkriti je li to doista tako. Ako je suditi prema ovoj knjizi, mogu reći da vidim zašto je mnogim čitateljima omiljen i da tu doista ima nečega što ga čini posebnim.

Knjiga utjehe zanimljiv je skup svega pomalo - od dijeljenja recepata za comfort food poput maslaca od kikirikija na tostu, inspirativnih citata i popisa pjesama i filmova, do kratkih crtica iz vlastitog života, priča o poznatim i nepoznatim ljudima (poput Marka Aurelija i Nellie Bly) i njihovim poznatim i nepoznatim pothvatima (poput pokušaja plovidbe Stevena Callahana koji je završio njegovim plutanjem na moru od 76 dana) te iznošenja raznih zanimljivosti, poput one o načinu plivanja zlatne kozje ribe ili teorije negativne sposobnosti.

Ovo nije knjiga koja se čita, ovo je knjiga koju nasumce otvaraš i tražiš ono što ti je potrebno: zagrljaj, inspiraciju, podsjetnik da to kroz što trenutno prolaziš nije trajno i da će ipak, s vremenom, proći. Kao i svi, većina nas ponekad zapne u boli i očaju. Matt Haig i sam to vrlo dobro zna, stoga nam ovom knjigom pruža ruku koja nas može povući na sigurno - ili u tome barem malo pomoći.

"Nikad ne smiješ čekati i trpjeti bol. (...) Moraš se za to odmah pobrinuti. Neće otići ako se budeš pravio da nije ondje."

U spremljenim stvarima na mom Instagramu nalazi se sve i svašta, ali uglavnom tamo trpam stvari koje me iz nekog razloga na nešto podsjete, za nešto inspiriraju ili mi samo dođu u onom trenutku u kojem na njih iz nekog razloga emotivno reagiram. Takav mi je otprilike bio osjećaj čitanja ove knjige - kao da skupljam zanimljive komadiće utješnih tekstova, koji bi mi možda mogli nekad zatrebati.

Ono što James Norbury postiže ilustracijama na svom Instagramu i u svojim knjigama, to Matt Haig postiže svojim tekstovima u ovoj knjizi. U tom je smislu ona doista knjiga utjehe - koja nam govori da sve ono što tražimo možemo naći unutar sebe, jer smo takvi kakvi jesmo i više nego dovoljni.

"Problem sa savršenim apstraktnim idealima leži u tome da ono čemu težimo nikad ne možemo dostići. To su nedodirljive duge. Mnogo bolje je, mislim, pronaći utjehu u svijetu kao takvom. (...) Iskoristite ono što imate. Budite u svijetu. Budite asimetrični kvadrat. Budite iskrivljeno drvo. Budite stvarne osobe."

________________________________________

Kako do knjige: https://vortopalabra.hr/proizvod/knjiga-utjehe/ 

KRVNI IZDAJNIK, Lynette Noni

Znanje, 2023.

3. knjiga trilogije Zatvorska vidarica

[eng. The blood traitor]  

Prijevod: Ana Briški Đurđevac  

Finale uzbudljive trilogije o zatvorskoj vidarici, za koju se ispostavi da je puno više od onoga za što se u početku predstavljala, održalo je sva moja očekivanja od ovog serijala i potvrdilo mi pretpostavku da bi mi ovo mogao biti jedan od najdražih fantasy serijala uopće.

Nakon desetljeća provedenog u zloglasnom zatvoru smrti i opasnog bijega, nakon čega je uslijedilo razdoblje jednako opasnih intriga na dvoru vladajuće obitelji, dok su istodobno sve više ključala previranja i planiranje osvete pobunjenika, što je kulminiralo izdajom i posvemašnjim prevratom te nasilnim preotimanjem prijestolja, Kiva Meridan - odnosno Corentine - vraća se ponovno na početak.

Zalindov - zatvor koji je jedva preživjela - ponovno postaje Kivin dom, a možda i posljednja postaja, jer ju ovog puta ondje ne čeka relativno sigurno mjesto zatvorske vidarice, već tuneli i bezdan - mjesta na kojima se (brzo i teško) umire. Povrijedivši sve do kojih joj je ikada bilo stalo te okrutno izdana od vlastite obitelji, Kiva se miri sa sudbinom, prihvaćajući ju kao kaznu za sve što je učinila. Ipak, Kiva se neće tako lako predati - ne ako Cresta, dotadašnja joj neprijateljica, ima o tome išta za reći.

Sumoran početak vrlo brzo prekidaju iznenadni obrati, u kojima se Kiva ponovo nađe na poziciji ključne figure za daljnje događaje. No, umjesto obične figure koju su drugi ranije micali po ploči, Kiva sada shvaća da u njoj leži moć - i doslovna i figurativna - koja bi mogla sve promijeniti, i dati joj šansu da sve ispravi.

Kao i u dosadašnja dva nastavka, Kivu i ovdje čekaju i vanjske i unutarnje borbe, odluke o tome tko joj je prava obitelj - ona s kojom je krvno vezana ili ona koju je putem pronašla - i što je sve spremna učiniti da tu obitelj zaštiti. Ništa od toga neće joj biti nimalo lako, jer kraljevstvo je na rubu rata, oni kojima pokušava pomoći ne žele ju ni pogledati zbog onog što je učinila, a jedini način da uspije je da konačno otključa tajne svoje magije, koja i sama ima opasnu (i zlokobnu) stranu.

"Morale su birati, znaš. (...) ...aktivno su morale odlučiti da će svoju magiju upotrijebiti za zlo. (...) No to nije nešto što se njima dogodilo. One su tako odlučile. (...) Ti si ono što odlučiš biti, Kiva. Bilo dobra ili zla, to je tvoja odluka. Tvoja je magija oruđe - ti njome upravljaš, a ne ona tobom. Ne može te pretvoriti u nešto što ne želiš biti."

Ono što Kiva misli da zna o svojoj obitelji, prošlosti i porijeklu, još se jednom (ili čak nekoliko puta) posve mijenja i dobiva novu dimenziju. Ništa nije onako kako se čini jer uvijek postoji još jedan komadić priče koji nije do kraja otkriven, a koji mijenja perspektivu događaja čiji je dio. Tko su prijatelji, a tko neprijatelji, tko saveznici, a tko izdajice, teško je sa stopostotnom sigurnošću znati, a čak i kada mislite da ste posve sigurni, opet vas netko ili nešto iznenadi. Magija je u ovoj priči jednako nestalna, prednost ili prepreka, mogućnost ili opasnost, dio tebe ili nešto bez čega se navikneš živjeti...za svakog od likova predstavlja nešto drugo.

Doista sam uživala čitajući ovu trilogiju. Uzbudljiva je, fantastična, puna iznimnih likova do kojih mi je vrlo brzo bilo jako stalo, napeta je, puna prevrata i twistova, od kojih sam tek malo kojeg uspjela predvidjeti. Od skučenih zidina Zalindova, unutar kojih je priča na početku bila zatvorena, preko Riječne palače i svih ljepota evalonskog kraljevstva, pa sve do sivih prostranstava Mirravena i proputovanja čitavim kontinentom u ovom finalnom dijelu trilogije, svijet koji je stvorila Lynette Noni samo je rastao i rastao, i prostorno i u smislu same priče. A likovi su rasli s njim, i to u neočekivanim smjerovima.

Jako mi se svidjela i Kiva i njezina priča. S obzirom na to kroz što je sve u ovoj priči prošla, Kiva je jedan od najsnažnijih ženskih likova o kojima sam čitala. Ne bi, dakako, toliko daleko došla bez podrške ostalih likova, od kojih mi je teško izdvojiti nekog tko me se nije dojmio, bilo pozitivan ili negativan lik. 

Što još dodati? Izvrsna trilogija, izvrsno finale, imate sve moje preporuke. 

____________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/krvni-izdajnik/406218