[eng. The boy in the striped pajamas]
Čim sam otvorila ovu knjigu, znajući da priča o holokaustu, znala sam da
će završiti tužno. Kakav, uostalom, drugačiji kraj i može imati priča o
jednom od najcrnjih razdoblja ljudske povijesti? No, bez obzira na sve
to, ova me priča iznenadila tonom i načinom na koji je pisana. Dječje
naivna, ovo je priča o prijateljstvu koje se rodi u groznim i
neočekivanim uvjetima, lijepa priča o nečem ružnom (ili, bolje rečeno,
okružena nečim ružnim).
Priča govori o Brunu, devetogodišnjem dječaku čijeg oca Hitler promakne u zapovjednika Auschwitza. Prisiljen zbog očevog novog posla preseliti se na novo mjesto i u novi dom, Bruno je strašno nesretan činjenicom da ondje ne samo da neće biti njegovih trojice doživotno najboljih prijatelja, nego neće biti ni ikakve druge djece s kojom bi se mogao družiti. Jedina djeca u blizini nalaze se iza visoke žičane ograde, zajedno sa stotinama drugih ljudi, mršavih i tužnih lica, obučenih u iste prugaste pidžame.
Naivan i dječje nevin, Bruno ne shvaća u kakvom se točno novom okruženju našao, kao što ne shvaća ni zašto su svi ti ljudi u prugastim pidžamama tako tužni niti zašto njegova obitelj nikad nikoga od njih ne pozove na večeru. Ipak, nešto mu govori da ne bi bilo dobro da o tim stvarima upita svoje roditelje. Usamljen, Bruno često odlazi u zabranjene šetnje blizu žičane ograde, gdje jednog dana upozna dječaka u prugastoj pidžami. Svaki sa svoje strane ograde, dva dječaka počnu graditi čvrsto prijateljstvo, ne shvaćajući i ne videći silnu mržnju koja je tu ogradu između njih podigla.
Idejom da ispriča već svima nam dobro poznatu priču o holokaustu kroz nevine dječje oči, autor je ovom knjigom sjajno, do zadnjeg detalja, prikazao sve ono pogrešno i sav besmisao drugog svjetskog rata. Mržnju koja je taj rat pokrenula, groznu ideju da je jedna ljudska rasa superiornija od druge, autor izrijekom ne spominje, ali svu njenu promašenost i zlo koje je iz nje isteklo on jasno ocrtava prikazujući nam dvojicu dječaka koji tu mržnju niti vide niti shvaćaju.
Bruno i njegov prijatelj Šmuel ne shvaćaju zašto moraju biti razdvojeni ogradom, niti zašto im je zabranjeno družiti se, pa čak i razgovarati. Ipak, dječaci osjećaju neku neizrečenu prijetnju, odnosno osjećaju da će se nešto loše desiti ako ikome kažu za svoja druženja. Bruno i Šmuel predstavljaju jednu jako bitnu karakteristiku ljudskog roda, a ta je da se nitko ne rađa s mržnjom u srcu - njoj te netko mora podučiti.
Priče vezane uz holokaust i inače su teške, strašne i prožete neminovnom tragedijom - kakve su, uostalom, one stvarno i bile - ali ovako ispričana, ta je priča još i teža. Svaki redak čita se sa nekom zebnjom u srcu, očekujući nešto strašno što se ima desiti, a opet, beskrajno crnilo kojim je priča omotana svako malo prekida vedrina i svjetlost koje izbija iz prijateljstva dvojice dječaka, bez obzira na grozne uvjete među kojima je to prijateljstvo nastalo.
Ovo je jedna od onih knjiga koje se pamte dugo nakon čitanja, koje se ne zaboravljaju. Potresna je to priča o crnim danima ljudske povijesti, koje, mi ljudi kakvi jesmo, volimo zaboraviti i s vremenom ponoviti. Sjeme mržnje lako je zasijati. No, kad bismo imali više ovakvih knjiga (i više ih čitali), možda bi to sjeme nailazilo na sve manje plodnog tla na kojem će izrasti.
Priča govori o Brunu, devetogodišnjem dječaku čijeg oca Hitler promakne u zapovjednika Auschwitza. Prisiljen zbog očevog novog posla preseliti se na novo mjesto i u novi dom, Bruno je strašno nesretan činjenicom da ondje ne samo da neće biti njegovih trojice doživotno najboljih prijatelja, nego neće biti ni ikakve druge djece s kojom bi se mogao družiti. Jedina djeca u blizini nalaze se iza visoke žičane ograde, zajedno sa stotinama drugih ljudi, mršavih i tužnih lica, obučenih u iste prugaste pidžame.
Naivan i dječje nevin, Bruno ne shvaća u kakvom se točno novom okruženju našao, kao što ne shvaća ni zašto su svi ti ljudi u prugastim pidžamama tako tužni niti zašto njegova obitelj nikad nikoga od njih ne pozove na večeru. Ipak, nešto mu govori da ne bi bilo dobro da o tim stvarima upita svoje roditelje. Usamljen, Bruno često odlazi u zabranjene šetnje blizu žičane ograde, gdje jednog dana upozna dječaka u prugastoj pidžami. Svaki sa svoje strane ograde, dva dječaka počnu graditi čvrsto prijateljstvo, ne shvaćajući i ne videći silnu mržnju koja je tu ogradu između njih podigla.
Idejom da ispriča već svima nam dobro poznatu priču o holokaustu kroz nevine dječje oči, autor je ovom knjigom sjajno, do zadnjeg detalja, prikazao sve ono pogrešno i sav besmisao drugog svjetskog rata. Mržnju koja je taj rat pokrenula, groznu ideju da je jedna ljudska rasa superiornija od druge, autor izrijekom ne spominje, ali svu njenu promašenost i zlo koje je iz nje isteklo on jasno ocrtava prikazujući nam dvojicu dječaka koji tu mržnju niti vide niti shvaćaju.
Bruno i njegov prijatelj Šmuel ne shvaćaju zašto moraju biti razdvojeni ogradom, niti zašto im je zabranjeno družiti se, pa čak i razgovarati. Ipak, dječaci osjećaju neku neizrečenu prijetnju, odnosno osjećaju da će se nešto loše desiti ako ikome kažu za svoja druženja. Bruno i Šmuel predstavljaju jednu jako bitnu karakteristiku ljudskog roda, a ta je da se nitko ne rađa s mržnjom u srcu - njoj te netko mora podučiti.
Priče vezane uz holokaust i inače su teške, strašne i prožete neminovnom tragedijom - kakve su, uostalom, one stvarno i bile - ali ovako ispričana, ta je priča još i teža. Svaki redak čita se sa nekom zebnjom u srcu, očekujući nešto strašno što se ima desiti, a opet, beskrajno crnilo kojim je priča omotana svako malo prekida vedrina i svjetlost koje izbija iz prijateljstva dvojice dječaka, bez obzira na grozne uvjete među kojima je to prijateljstvo nastalo.
Ovo je jedna od onih knjiga koje se pamte dugo nakon čitanja, koje se ne zaboravljaju. Potresna je to priča o crnim danima ljudske povijesti, koje, mi ljudi kakvi jesmo, volimo zaboraviti i s vremenom ponoviti. Sjeme mržnje lako je zasijati. No, kad bismo imali više ovakvih knjiga (i više ih čitali), možda bi to sjeme nailazilo na sve manje plodnog tla na kojem će izrasti.
