CRVENI USTANAK, Pierce Brown

Izdavač: Profil, 2015.

1. knjiga istoimene trilogije

[eng. Red rising]

Darrow je Crveni.

Radi na bušotinama ispod kore Marsa: buše mu slojeve u potrazi za nečime što će omogućiti svim ljudima da se dosele na Mars. Njemu govore kako su Crveni prva generacija, koja će, kad uspije u svojoj misiji, biti i najcijenjenija.

Oženjen je iako ima samo 16 godina, za djevojku po imenu Eo. Nevjerojatno ju voli. Ali spletom okolnosti Eo biva pogubljena. Darrow, vođen ljubavlju, skine njeno tijelo i zakopa ga, tim postupkom i samog sebe osudivši na smrt, te on završi na vješanju. Ali Darrow ne umre. Darrow je spašen. Odveden iz Lykosa od svoje obitelji da se pridruži Aresovim sinovima i da sa njima podigne revoluciju.

Jer sve što su mu govorili bila je laž. Mars je već odavno naseljen. Na njemu se sjaji moćan grad, njime vladaju Zlatni. Nevjerojatno lijepi ljudi, savršeni u svakom pogledu.

A sada će Darrow postati Zlatan. Ares za njega ima plan. Postat će osoba koja će uništiti Zlatne iznutra. Za to mora upisati njihovu školu. Isklesali su ga u Zlatnog. Nije više Crveni. A škola nije samo knjige i testovi. Toga nema. Škola je bojište. Lov na stijegove. I samo jedan može pobijediti.

Zvuči li vam ovo slično nekom drugom distopijskom serijalu? Na prvi pogled možda ne, ali meni je ovo veoma slično Igrama gladi: škola koja je ustvari igra, tj. bojište na kojem samo jedan može pobijediti. Doduše, tu nema ubijanja, ali srž je otprilike ista.

Darrow je bijesan. Izgubio je djevojku koju je volio, te je postao ono što mrzi. Kako ne bi bio bijesan? Ali još nešto mu se dogodi: pronađe prijatelje u tim krvokletim Zlatnima, zbog čega se počne mrziti - zar je to Eo htjela da on postane? U njemu se odvija bitka emocija, svaka emocija uvijek ima neke veze sa Eo. Još uvijek ju voli. Iako je samo dijete, iako je samo Crveni, koji je postao samo pijun u nekom većem planu.

Uz sve to, Darrow postaje pravi vođa. Ali ne vođa koji se svima sviđa. Svaki Zlatni želi postati primus, i svatki Zlatni će ti zabosti nož u leđa. I to se i njemu dogodi. Ali kad mu se to dogodi, to ga ujedno i promijeni - nabolje. A promijeni i cijelu igru.

Ideja ovog romana mi se jako svidjela. Roman zna biti brutalan (iako ne previše) i začinjen je pokojom prostom rječju (zapravo ih ima podosta). Uz sve likove, ja sam zavolio Mustang. Ali ne smijem previše o njoj, kako vam ne bih pokvario užitak čitanja.

Roman je pun novih, originalnih, naziva, pun novih informacija koje vam na početku nisu baš ni objašnjene, ali što dublje ulazite u priču, to vam sve sve više ima smisla. Zavoljet ćete Darrowa, Mustang i sve ostale odlične likove. Čak su mi ti svi ostali likovi bili i mrvicu draži od glavnog junaka, Darrowa.

Roman je za mene, unatoč tome što malo podsjeća na Igre gladi, bio također i potpuno iznenađenje i jedva čekam nastavak.

[Josip Labaš]

ENDEROVA IGRA, Orson Scott Card

Izdavač: Izvori, 2007.
1. knjiga serijala o Enderu Wigginu
[eng. Ender's game]

Za ovu sam knjigu doznala tek nakon što sam, prije nekog vremena, pogledala istoimeni film, na kraju kojeg je u odjavnoj špici bio naveden autor i knjiga prema kojoj je film snimljen. Inače ne volim prvo vidjeti filmsku verziju, ali što je, tu je - nisam mogla poništiti gledanje, a uostalom film nije bio nimalo loš, i zaintrigirao me da doznam je li vjerno prenio knjigu i što se još možda u knjizi skriva.

Radi se o iznimnom djelu znanstvene fantastike, jednom od najčitanijih SF romana ikad, koji je prvi put objavljen 1985. Ova je knjiga tek prvi dio sage od 6 romana o njenom naslovnom liku, Enderu Wigginu, ali napisana je tako da je se može doživjeti i kao zaokruženu cjelinu, ali s dovoljno otvorenim krajem za one koji žude za nastavcima.

Ender Wiggin jedno je od nadarene, genijalne djece, koja žive pod budnim nadzorom Međunarodne Flote, koja je neprekidno u potrazi za 'čudom od djeteta' koje će spasiti svijet od invazije neprijateljskih izvanzemaljaca. Ti izvanzemaljci - kukci - već su bili izvršili dvije invazije na Zemlju, ali su, srećom, bili potučeni prije no što su uspjeli u svojim naumima.

Kad Ender dosegne dob od 6 godina, Međunarodna ga Flota unovači i pošalje na svemirsku postaju koja služi kao škola za obuku za buduće vojne časnike i taktičke genijalce. Ender će u Borbenoj školi primiti - ponešto ubrzanu - sveobuhvatnu vojnu obuku, istodobno se mučeći s problemima odrastanja u osamljenosti i izolaciji. Dok Ender traži razloge zašto se učitelji prema njemu ponašaju tako okrutno, pravi razlog za to ti učitelji od njega skrivaju, a taj razlog je - da im vrijeme ističe. Ender možda nije bio prvi mali genijalac kojeg su pokušali obučiti da jednom preuzme zapovjedništvo nad čitavom flotom međuzvjezdanih brodova za obranu od kukaca, ali čini se da će, bio on to 'čudo od djeteta', koje su cijelo vrijeme tražili, ili ne, on ujedno biti i posljednji.

Ova je knjiga majstorski napisano, originalno i vrlo zanimljivo djelo, za vrijeme čitanja kojeg, čak i dok u početku ne znamo koliko je vremena preostalo do nove prijetnje kukaca, se svejedno neprestano čini kao da negdje, u pozadini, sat neumorno otkucava.

U fokusu priče je, dakako, Ender, dječak prisiljen strahovito brzo odrasti u nemilosrdnom svijetu iscprljujućih vojnih vježbi i simulacija, u kojem je dovoljno teško steći prijatelje čak i kad ti je to dopušteno. Od trenutka svog dolaska, Ender biva smješten u izolaciju, i to onu najgore vrste - ne fizičku, ni opipljivu, već izolaciju koju mu svojim postupcima nameću instruktori škole, ne bi li ga učinili superiornijim njegovim vršnjacima i time stvorili nevidljivu barijeru straha, divljenja, poštovanja i mržnje koja će ga neprestano odvajati od ljudi kojima je okružen.

Priču pratimo dvojako: kroz Endera i kroz razgovore njegovih instruktora, čiji isječci su smješteni na početak svakog poglavlja. U par poglavlja se, pak, fokus priče pomiče s Endera i centrira na događaje na Zemlji, na kojoj također očekuju rat s kukcima, ali se spremaju i na ono što dolazi poslije: jer, jednom kad prijetnja iz svemira bude eliminirana, svijet se jedva čeka vratiti svojim uobičajenim prepirkama i ratovima na svom vlastitom planetu. Tu u fokus zbivanja dolaze Enderovi brat i sestra, jednako genijalni, ali na drugačiji način i s drugačijim motivima.

Ono što 'ne štima' u cijeloj ovoj priči je upravo to što su likovi djeca, i to, u nekim dijelovima, vrlo mala djeca: od 6, 9, 11 godina. Priča funkcionira sve dok ne pomislite na dob njenih glavnih likova, kada ona postaje blago neuvjerljiva. S jedne strane, jasno je da se ovdje ne radi o sasvim običnoj djeci: sve su to mali genijalci, iznimna i nadarena djeca, ali - šestogodišnjaci koji sudjeluju u svakodnevnim vojnim treninzima, devetogodišnji taktički stručnjaci koji zapovjedaju u vojnim simulacijama, jedanaestogodišnjaci i trinaestogodišnjaci koji pokreću političke forume pišući provokativne političke tekstove u kojima se služe rječnikom i razumijevanjem političkih situacija koji su barem dvadeset godina 'iznad' njih... sve to pomalo teško drži vodu. Režim Borbene škole - svakodenvne obuke, treninzi, simulacije, borbe, psihološki pritisci - bio bi i više no kadar slomiti i potpuno odrasle ljude u top fizičkoj formi, a kamoli ne klince od 6, 7, 8, itd., godina, koji teško da su uopće fizički sposobni podnijeti takav režim, a kamoli psihički.

Ako maknemo ovaj problem s godinama na stranu, dobivamo genijalno osmišljenu, intrigantnu, originalnu i maštovitu priču, s puno akcije, taktičkih mozgalica, nepredviđenih situacija i iznenađenja. A uz sve to, ova knjiga postavlja i neka moralna pitanja o kojima biste mogli mozgati i danima nakon čitanja, poput onoga da li cilj opravdava sredstvo, čak i ako je ono, blago rečeno, krajnje moralno upitno.

Ako vas zanima zašto je ovo jedan od najčitanijih SF romana ikad, pročitajte i doznajte (pogotovo ako ste fan žanra). A ako vam se svidi koliko i meni, i poželite čitati dalje, imamo još 5 knjiga nakon ove da u tome nastavimo uživati. A postoji i prequel serijal, kao i još jedna serijal usko vezan uz ovaj. Šteta je samo što nisu prevedeni. :(

ZAVRŠNICA: POZIV, James Frey i Nils Johnson-Shelton

Izdavač: VBZ, 2015.
1. knjiga iz serijala Završnica
[eng. Endgame: The calling]

Diljem svijeta, dvanaestero odabranih potomaka 12 najstarijih poznatih rasa cijeli se svoj život pripremalo za Završnicu. Oni su Igrači, i kada vrijeme dođe - kada Završnica započne - oni moraju zaigrati Igru i u toj Igri oni moraju pobijediti, ne bi li tako osigurali spas za sebe i ostatak svoje rase i bili pošteđeni od izumiranja.

Priču pratimo preko 12 likova - Igrača - mladića i djevojaka, koji su po dobi između 13 i 20 godina, trenirani i nemilosrdni ubojice i majstori različitih vještina koje su im potrebne za odgonetanje i rješavanje zagonetki Igre. Cilj je sakupiti tri ključa i osigurati nastavak postojanja rasi koju predstavljaju, a pobjednik može biti samo jedan od njih.

Završnica (i početak Igre) započinje padom 12 meteora na 12 različitih mjesta na Zemlji, koji pozivaju svakog od Igrača da dođe na određenu lokaciju čuti Poziv, nakon kojeg počinje utrka za što bržim pronalaskom triju ključeva i konačnom pobjedom. Iako su trenirani da igraju svatko za sebe, neki Igrači udružuju se u privremena partnerstva, ne bi li tako stekli prednost nad drugima. Svaki Igrač je različit i ima različlite metode kojima misli doći do cilja, a svakog od njih na tom putu čekaju i mnoge poteškoće, pa i žrtve. Svi su usmjereni istom cilju, ali pobijediti može samo jedan...

Napeta i uzbudljiva, ovo je priča o utrci s vremenom na čijem se isteku nalazi kraj svijeta kakvog poznajemo. Mogućnost za preživljavanje pružena je samo jednoj ljudskoj rasi, a osoba koja tu rasu predstavlja morat će uložiti sav svoj trud i napor i upregnuti sve što ima ne bi li pobijedila i time spasila svoju rasu.

Krajnji cilj - pronalazak prvog ključa - sakriven je zagonetnim šiframa kreiranima posebno za svakog Igrača, koje on ili ona mora samostalno odgonetnuti. Ima tu puno mozganja, dešifriranja nasumičnih nizova brojeva, jurnjave i trke do idućeg - pa do konačnog - odredišta. U neku ruku, ova me priča podsjetila na serijal '39 tragova', ali pisanim više u stilu Dana Browna, s kratkim poglavljima i usputnim rješavanjem zagonetki kako one nailaze.

Same zagonetke koje Igrači u priči moraju odgonetnuti nisu baš previše maštovite i ne daju čitatelju baš previše prilika da sudjeluje u njihovu rješavanju. Konačna lokacija prvog ključa, po meni, više je no očigledna i zapravo je bila prvo mjesto na koje bih odmah pomislila, a cijeli onaj konačni postupak pronalaska ključa na kraju mi nije izgledao kao pretjerano kompliciran.

No, ono što možda nedostaje u zagonetnosti priče, ova knjiga nadoknađuje dodatnim, stvarnim, zagonetkama koje se kriju unutar priče i koje su namijenjene čitateljima da ih odgonetnu - i to za nagradu. Morat ću vas odmah ovdje razočarati i reći vam da je nagrada za rješavanje zagonetki - a radi se o, ni manje ni više, nego okvirno 500.000$ u zlatnicima! - u ovoj prvoj knjizi, već prisvojena. No to ne znači da ne možete svejedno pokušati tu zagonetku riješiti i vidjeti biste li i vi bili jednako uspješni kao osoba koja ju je riješila i osvojila nagradu. Ako se odlučite u to upustiti, savjetujem vam da vam, prilikom čitanja, pri ruci bude računalo, jer se mnogi dijelovi zagonetke u knjizi nalaze u obliku linkova.

Ova me se priča dojmila više kao akcijska avantura nego kao priča puna misterija, koju sam prije čitanja očekivala. No, napetosti i uzbuđenja joj ne manjka - što s neprestanom prijetnjom koju Igrači predstavljaju jedni drugima, što s onom globalnom prijetnjom približavanja kraja svijeta. Mitovi, ali i povijesne činjenice, o drevnim civilizacijama i znamenitim svjetskim građevinama čije porijeklo je još uvijek obavijeno mnogim tajnama, prepliću se s Freyevom fikcijom tvoreći zanimljivo i napeto štivo, nabijeno adrenalinom.

Pomalo poput 'Inferna', a pomalo poput globalnih 'Igara gladi', s dodatnim bonusom stvarnih zagonetki za sve čitatelje željne malo enigmatike i dodatnog zapošljavanja svojih moždanih vijuga, 'Završnica' je jedno novo čitalačko iskustvo, koje vam preporučam da isprobate. Ako ništa drugo, trenirajte malo za iduće knjige u ovom serijalu, jer bi navodno svaka od njih trebala nositi neku novu zagonetku, a možda i novu nagradu. ;)

ONE KOJE PLAČU, Ernesto Mallo

Izdavač: Znanje, 2015.
3. knjiga trilogije o insp. Lascanu
[španj. Los hombres te han hecho mal]

U posljednjoj knjizi iz trilogije o inspektoru Lascanu, 'Pseto' Lascano suočava se s još jednim pokušajem da ga se makne s argentinskih ulica: pokušajem koji će ovoga puta i uspjeti.

Naime, nakon što su ga više puta pokušali ubiti, a u nekoliko navrata došli i prilično blizu tome cilju, kriminalni ološ ipak će se, izgleda, uspjeti riješiti mrskog im inspektora koji im svaki put pomrsi račune, iako to ovoga puta uopće neće biti njihova zasluga. Jer ono što je na koncu Lascana uspjelo maknuti iz redova Federalne policije je - umirovljenje.

Ipak, Lascanovo uživanje u mirovini neće trajati baš dugo. Uskoro ga Sofia, bogatašica na umoru, unajmi da pronađe njenu unuku i istraži čudne okolnosti u kojima je ubijena njena kći, izdašnom ga naknadom privolivši da se prihvati tog slučaja. Lascanova istraga odvest će ga u leglo droge i prostitucije, kojim vladaju neke 'krupne ribe', koje će biti vrlo teško, ako ne i nemoguće, privesti pravdi.

Za razliku od prva dva romana u trilogiji o Lascanu, ovaj se radnjom na njih direktno ne nadovezuje. To ipak ne znači da se u njemu ne pojavljuju neke osobe i sjećanja na događaje iz Lascanove prošlosti, a ovdje prvenstveno mislim na njegovu izgubljenu femme fatale, Evu, s kojom će u ovom romanu Lascano konačno dobiti svojevrsni 'završetak'.

Ernesto Mallo ovdje, kao i u dosadašnjim romanima, kroz svog inspektora Lascana progovara o problemima nejednakosti društva, mračnim društvenim i socijalnim problemima koji predstavljaju onaj skriveni problem svake zemlje, ne samo Argentine i ne samo 80-ih godina (vrijeme u kojem je smještena radnja romana).

Sam naslov romana aluzija je na temu kojom se roman bavi, odnosno žrtve te teme. Tema je prostitucija, i to onaj njen najgori dio, a žrtve su jednako i djevojke i djevojčice, koje bivaju otete i prisilno uvučene u pakao prostitucije, iz kojeg im je jedini izlaz direktno u mrtvačnicu.

"'Cure' se dijele u tri klase: 'slobodne luđakinje', one koje rade za svoj račun; 'one koje imaju muža', odnosno onoga tko živi na njihov račun; i one 'koje plaču', koje su u prostituciju došle na prijevaru ili su otete. U nekom trenutku sve na kraju postanu one 'koje plaču'."

Žanrovski, i ovaj roman, kao i prva dva, sadrži sve bitne elemente noir-krimića i kao takav sjajno kompletira čitavu ovu Mallovu noir trilogiju. S obzirom da se radi o u nas relativno slabo zastupljenom žanru, to više vam preporučam da čitavu trilogiju pročitate. Nećete požaliti.

IZMEĐU DVA SVIJETA, A.G. Howard

Izdavač: Lumen, 2015.

1. knjiga istoimenog serijala

[eng. Splintered]

 

Knjiga, koju bismo mogli nazvati svojevrsnim nastavkom Lewis Carrollove 'Alice u Zemlji čudesa', zanimljiva je fantastična priča o Alyssi, prapraprapraunuci slavne Alice Liddell, koja je Carrolla inspirirala da napiše svoju priču o Alice.

Čim ju upoznate, vidjet ćete da Alyssa nije tipična heroina popularnih fantastičnih YA romana. Ona je skejterica s neobičnim ukusom za modu, a ono što ju dodatno razlikuje od njenih vršnjaka je sposobnost da čuje i razumije govor kukaca i biljaka. Alyssa nije jedina u svojoj obitelji koja ima tu sposobnost, ona se, izgleda, prenosi ženskom nasljednom linijom, a posljednja koja je imala tu sposobnost i koja je sada zbog te sposobnosti zatvorena u umobolnicu, jest Alyssina majka, Alicia. Alyssa živi u neprekidnom strahu da će i ona potpuno poludjeti i završiti na istom mjestu kao njena majka, zbog čega svoju sposobnost nije otkrila nikome, pa čak ni svom najboljem prijatelju Jedu, u kojeg je potajno zaljubljena.

Nakon što svjedoči neobičnom pokušaju ubojstva njene majke od strane njene vlastite kose (!), Alyssa shvaća da mora nešto napraviti ne bi li nekako spasila i svoju majku i sebe od sudbine kakva ju čeka. Vođena glasom tajanstvenog čovjeka-leptira, koji joj kaže da je jedina šansa da to postigne ta da ode u London i nađe zečju rupu, koja je davno, davno prije, njenu praprapraprabaku odvela do bajkovite Zemlje čudesa, i tamo ispravi stvari koje je ona prva Alice ostavila u rasulu prije no što je otišla. Jednom kad se nađe u Zemlji čudesa, Alyssa će otkriti da ona nije baš onako bajkovita kako ju je opisao Carroll, niti su u njoj svi likovi baš onakvi kakvima se predstavljaju...

Zemlja čudesa kakvu je opisala Howard gotovo uopće ne nalikuje na onu kakvu je opisao njen izvorni tvorac, Lewis Carroll. Howardičina Zemlja čudesa više nalikuje na onu iz filmske verzije Tima Burtona, ali još izvrnutiju i nekako zlokobniju. Svi originalni likovi nalaze se u njoj, ali oni nisu onakvi kakvih ih se sjećate iz Carrollovog romana (pri tome mislim na onu pravu verziju, ne uljepšanu Disneyevsku iz dječjih lektira): svi su malo drugačiji, izvrnutiji, tajnovitiji i puni skrivenih namjera.

Alyssinu pustolovinu u Zemlji čudesa u biti bismo mogli nazvati iznova ispričanom originalnom pričom, ali s puno drugačijih skretanja, obrata i ishoda, gotovo kao da ponovno čitate originalni roman, ali ovaj puta imate mogućnost odabrati više mogućih putova kojima će priča dalje krenuti i više mogućih ishoda kojima će završiti.

Kao i u mnogim drugim YA romanima, i u središtu ovog je ljubavna priča: ona između Alysse i Jeda. Sama ta priča ima smisla i dobro se uklapa u ostatak radnje, iako mi se Jed kao lik nije pretjerano svidio. Osim osobe koju Alyssa voli, Jedova je uloga i ona njezinog samoprozvanog zaštitnika, a upravo je ta uloga ona koja njegov lik čini pomalo iritantnim: on neprestano propituje sve Alyssine odluke, ne dozvoljava joj da niti jedan korak učini sama, neprestano ima potrebu držati ju za ruku i upravljati njenim postupcima ne bi li 'ostala sigurna'. Pri tome prigovara svemu na što naiđe i pruža otpor svakom Alyssinom planu, bivajući time kamen spoticanja tijekom čitave priče. Također, Jedova prisutnost u priči osigurava mnogo onih iznenadnih izljeva nježnosti između glavnih likova, koji se obično dogode u najnepogodnijim mogućim situacijama. No, bez obzira na to koliko mi Jed bio mrzak, priča mi je, čak i uz njega, bila cijelo vrijeme zanimljiva, napeta i uzbudljiva za čitanje.

Ova priča ima ono nešto što vas neprekidno privlači njenom čitanju i što osigurava da ćete ostati uz njene stranice bez uzimanja pauze sve dok ih ne sve ne pročitate. Ona ima originalne likove i originalnu priču, unatoč tome što se temelji na jednoj već ispričanoj. Ne znam, možda je to stoga što volim onu Burtonovu verziju kojoj je ova priča najviše nalik, ali, bilo kako bilo, istina je da mi se ona veoma svidjela. A priča ne završava s ovom knjigom: postoje i nastavci, za koje na kraju ove knjige ostane sasvim dovoljno otvorenih pitanja da ih nestrpljivo čekamo. Nadajmo se, ipak, da nećemo čekati predugo. :)

GRADOVI NA PAPIRU, John Green

Izdavač: Fokus, 2015.
[eng. Paper towns]

Ovo je treća knjiga Johna Greena koju sam pročitala, i kao takva je, na neki način, bila ključni čimbenik koji je moju odluku sviđa li mi se to kako on piše trebao prevagnuti na dobru ili lošu stranu. Na dobroj se strani već nalazila njegova 'Greška u našim zvijezdama', koja me oduševila, dok se na lošoj nalazila 'U potrazi za Alaskom', koja me u potpunosti razočarala. Vaga je, na koncu, prevagnula na onu dobru stranu, jer mi se ova Greenova knjiga veoma svidjela (ne toliko kao 'Greška', ali je daleko bolja od 'Alaske').

Kao i u ostalim Greenovim knjigama, glavni junaci i u ovoj su tinejdžeri. Na čelu s Quentinom Jacobsenom, miroljubivim štreberom/šmokljanom koji cijelog svog života živi pored neobuzdane, najkulerskije cure u njihovoj školi, Margo Roth Spiegelman, u koju je i potajno zaljubljen od svoje devete godine. Iako su se znali družiti kao djeca, Margo i Quentin nikada nisu postali baš bliski prijatelji, te se Quentin morao zadovoljiti obožavanjem Margo iz daljine.

No, jedne noći, Margo se iznenada pojavi na Quentinovom prozoru i pozove ga u jednu od svojih legendarnih pustolovina. Iako se isprva nećka, Quentin na kraju prihvaća poziv i on i Margo provedu nezaboravnu noć praveći psine po gradu. Sljedeće jutro, Margo nestaje. Nestajanje je nešto što je i prije znala izvoditi, ostavljajući tragove koje nitko ne bi mogao dešifrirati i pronaći ju prije no što se vrati. No, ovaj put, nešto je drugačije: tragove je ovaj put namijenila Quentinu da ih pronađe, a čini se i da se ovaj put Margo ne namjerava vratiti...

Čini se kako u većini Greenovih romana prevladava isti motiv: dečko, koji se očito ne uklapa u popularnu škvadru u svojoj sredini, pokušava uhvatiti tajanstvenu i neuhvatljivu djevojku koja se nalazi na čelu te škvadre. U 'Alaski' mi to nije bilo zanimljivo (kao ni likovi), ali ovdje funkcionira, i to vrlo dobro.

I radnja i likovi u ovom romanu zanimljivi su, i zabavni. Istraživanje Margoinog nestanka nije nešto što se odvija odveć brzo i što ispunja baš svaku stranicu romana, ali čitav je roman, pa i oni dijelovi - recimo to tako - praznog hoda, ispunjeni su duhovitim i pametnim dijalozima i realističnim opisima uobičajenog života skupine tinejdžera. Svi smo to proživjeli: školske brige, tinejžerske zaljubljenosti, želju da budemo dio popularne škvadre ili želju da baš to ne budemo (iako naši razgovori, vjerujem, nisu bili toliko filozofski nastrojeni kao oni Quentina i njegovih prijatelja).

Roman je podijeljen u tri dijela i svaki se dio odvija različitim tempom. Upoznavanje likova i Quentinova i Margoina pustolovina na početku proletjet će vam brzo pred očima, nakon čega slijedi usporavanje radnje nakon Margoina nestanka. Quentin i njegovi prijatelji polako otkrivaju tragove koje im je Margo ostavila za sobom, brinući istodobno i sve one ostale, svakodnevne školske i društvene brige. Polagano odvijanje radnje nastavlja se kroz čitav drugi dio, sve do kulminacije događaja, nakon čega, zajedno s Quentinom i njegovim prijateljima, ulazimo u svojevrsnu utrku s vremenom do konačnog otkrića misterija zvanog Margo.

Sama Margo mi se od svih likova najmanje svidjela, a iako je ona pokretač radnje u cijeloj priči, zapravo je u toj istoj priči prilično nebitna. Margo je djevojka o kojoj svatko ima određenu sliku, uključujući Quentina, a kako radnja dalje odmiče, vidimo koliko se ta slika (ne)razlikuje od osobe koja čini pravu Margo. Green ovdje izvrsno portretira problem (ne samo tinejdžerske) zaljubljenosti u osobu koju zapravo ne poznajemo (ili ju barem ne poznajemo dovoljno), te smo ju skloni idealizirati i od nje stvoriti nekoga tko zapravo ne postoji.

Posebno mi je bila zanimljiva aluzija na gradove na papiru (ili gradove od papira, kako hoćete, funkcionira i jedno i drugo), s kojima nisam do sada bila upoznata. One revnije od nas ova bi zanimljivost mogla natjerati da i sami pronjuškaju uokolo, ne bi li otkrili nalazi li se možda kakav 'papirni grad' i negdje u našem susjedstvu. Ako ga otkrijete, javite mi. :)

KAO NIKAD U ŽIVOTU, Jane Costello

Izdavač: Znanje, 2015.
[eng. The time of our lives]

Simpatična i zabavna priča o 3 prijateljice - Imogen, Nicoli i Meredith - s dugačkom povijesti ljetovanja u najgorim mogućim smještajima. Site odsjedanja u hotelima bez tekuće vode i sličnim groznim rupama, sve 3 više od svega žele bar jednom otići na odmor kakav zaslužuju. Nakon što Meredith osvoji nagradno putovanje u Barcelonu, sa smještajem u luksuznom hotelu i svim pripadajućim udobnostima, ta bi im se želja mogla i ostvariti. No, iako će ovoga puta, bez sumnje, odmor provesti u luksuzu kojeg su toliko puta priželjkivale, nisu računale na to da postoji još gomila drugih stvari koje mogu poći krivo i odmor iz snova pretvoriti u potencijalnu noćnu moru...

Jane Costello jedna je od meni najdražih autorica chick-lit romana, koji su joj svi odreda zabavni, vrckasti i puni šeprtljavo-simpatičnih likova. Ni ovaj njen roman u tome nije iznimka.

Svaka od 3 prijateljice o čijem ludom odmoru u ovom romanu čitamo je na svoj način, onako zabavno, uvrnuta. Imogen je samohrana majka opsjednuta poslom i time da u svakom trenutku sve drži pod kontrolom, Meredith je neozbiljna trudnica koja više vremena troši na partijanje nego na pripremu na to da će (vrlo skoro!) postati majka, a Nicola je neovisna i odvažna, ali samo u stvarima koje ne uključuju upoznavanje svoje djevojke sa svojim roditeljima.

Unutar njihovih luckastih osobnosti, svaka od njih također krije i neke svoje strahove koji ih sprečavaju da budu potpuno sretne: Imogen još tuguje za svojom bivšom ljubavi i ocem svoje kćeri, iako su prošle godine otkada ga je izgubila; Meredith se boji da neće biti dobra majka jer se ne osjeća povezanom s djetetom koje nosi; a Nicolu muče njeni roditelji koji su njeno priznanje da je lezbijka i njenu vezu s drugom ženom odlučili posve ignorirati i praviti se kao da toga nema.

Imogen je ta kroz čije oči gledamo na čitavu priču i priča se velikim dijelom fokusira upravo na nju. Imogen je također i ta koja će na ovom odmoru upasti u najviše nevolja i koju će pogoditi baš svaka, koliko god nevjerojatna, mini-katastrofa koja se uopće može ovdje dogoditi. 

Način na koji su opisani događaji u ovoj knjizi i sve te male katastrofe u koje likovi neprestano upadaju je vrlo zabavan i ugodan za čitanje. Rečenice odišu sarkastičnim tonom, vrve pametnim dosjetkama i duhovitim opaskama. Obilje humora u ovoj knjizi, smiješne i nepredvidive situacije koje autorica tako vješto opisuje, tjeraju vas da se neprestano hihoćete, a često i da prasnete u grohotan smijeh.

Cijela je ova knjiga u biti jedna luda zabava, opuštajući odmor i prava uživancija za čitanje. Ima tu i ozbiljnih dijelova, puno romantike, osjećajnih trenutaka, pa čak i napetih potjera u maniri akcijskih filmova, ali možda je najvažnija stvar koja ovu knjigu čini laganim, zabavnim i opuštajućim štivom ta da znamo (jer je to jedno od obilježja ovog žanra) da će se sve na kraju dobro završiti.

Uzmite ovu knjigu u pauzi između dva krimića, kao zdravu dozu smijeha ili kao razbibrigu nakon napornog dana: ona će vas natjerati da zaboravite na sve svoje probleme, barem nakratko, i garantirano će vam popraviti raspoloženje - baš kao da ste i sami, poput Imogen, Nicole i Meredith, otišli na zasluženi odmor.

PRVI POSLJEDNJI POLJUBAC, Ali Harris

Izdavač: Mozaik knjiga, 2015.

[eng. The last first kiss]

Molly i Ryan zaljubili su se kao tinejdžeri, a od tih davnih dana do danas neprestano su se razilazili pa ponovno vraćali jedno drugom, mirili se i svađali. Danas, Molly i Ryan više nisu zajedno, a Molly se prisjeća svih zajedničkih trenutaka, i onih dobrih, i onih loših, želeći da je bilo više onih dobrih, i žaleći za onim lošima. Molly se prisjeća svoje i Ryanove priče, prisjećajući se svakog poljupca, od kojih je neke od njih dala bez razmišljanja i primila ih bez da zastane i uživa u njima dok su trajali - tada dok još nije znala da će jedan od njih ujedno biti i posljednji.

Mollyna i Ryanova priča počinje kao zabavni romantični chick-lit roman, sve to vrijeme u sebi skrivajući puno, puno više od toga. Jer ovo nije samo chick-lit, niti je samo obična priča o ljubavi - ovo je priča o onoj pravoj ljubavi, koju ne cijeniš dovoljno cijelo vrijeme dok u njoj uživaš, sve dok ju jednoga dana ne izgubiš.

Zabavna priča s početka postupno prerasta u dirljivu romansu, a zatim i u potresnu ljubavnu priču koja ima potencijala da vas uzdrma do srži. Ona će vas natjerati da u vlastitoj ljubavnoj priči prestanete biti tek promatrač, te da se uključite u nju kao aktivni sudionik.

Molly nam svoju i Ryanovu priču priča oslanjajući se na njihove poljupce kao ključne točke u toj priči, tjerajući čitatelje pritom da se i sami prisjete svojih vlastitih. Sama priča nije ispričana kronološki, već u različitim vremenskim skokovima, koje isprva može biti malo teže slijediti, ali jednom kad uhvatite ritam, i počnete otkrivati čitavu sliku tijeka događaja, takav vam način pisanja postane samorazumljiv i shvatite da ne postoji drugačiji način na koji bi priča mogla biti ni približno tako dobro ispričana.

Gledajući unatrag prema svakom poljupcu koji je doživjela s Ryanom, Molly nam pokazuje kako je baš svaki od njih bio bitan, i kako je baš svakog bilo potrebno sačuvati u sjećanju, za one dane kada tih poljubaca više ne bude. I ne radi se ovdje samo o poljupcima, već o svakom trenutku provedenom s dragom osobom, kojeg u tom trenutku ne cijenimo dovoljno, naivno misleći da ćemo ih imati još dovoljno kasnije. Ova priča će vas natjerati da razmislite malo o tome i da počnete više cijeniti te dragocjene trenutke, bez obzira koliko će još takvih, nakon njih, slijediti.

Molly i Ryan savršeno nam prikazuju 'život' jedne ljubavne veze: one trenutke u kojima prštimo od ljubavi i trenutke u kojima plutamo na sedmom nebu, kao i trenutke u kojima bismo najradije zadavili partnera i trenutke u kojima smo jedno drugo, manje ili više teško, povrijedili. Treba naglasiti da Mollyna i Ryanova veza nije savršena, niti su oni u baš svakom trenutku savršeni jedno za drugo, zapravo je više trenutaka u kojima se njihova veza čini kao veza dvoje potpuno nespojivih ljudi. Oni imaju različite interese, različite stvari im se sviđaju i različite ih stvari živciraju, ali u toj različitosti su ipak pronašli jedno drugo i ponekad savršeno funkcioniraju. Mollyna i Ryanova veza prikazana je zapanjujuće realno, a opet zadivljujuće bajkovito: baš kao što stvarne veze između stvarnih ljudi to često i jesu.

Mollyna i Ryanova priča natjerat će vas na razmišljanje, potaknut će vas da se zapitate i da proispitate vašu vlastitu priču. S Molly i s Ryanom ćete se prisjećati svojih prvih (i drugih, i trećih... i posljednjih) poljubaca, proživjet ćete s njima neke nezaboravne trenutke, podsjetiti se zašto volite onoga koga volite, smijat ćete se i plakati, i nadasve, uživati u prekrasnoj, potresnoj, i toliko životnoj, priči.

P.S. Mali savjet za one koji ne mogu izbjeći pustiti koju suzu tijekom čitanja doista dirljive priče: pripremite maramice. ;)

U KUĆI LONGBOURN, Jo Baker

Izdavač: Mozaik knjiga, 2015.

[eng. Longbourn]

 

'Ponos i predrasude' jedna je od meni najdražih knjiga, bezvremenska ljubavna priča kojoj se uvijek volim vraćati. Kao takvu ju je prepoznala i Jo Baker, te je, nadahnuta njome, odlučila napisati svojevrsnu drugu verziju tog romana Jane Austen, koja će se fokusirati na sporedne (i bezimene) likove koji se u originalnom romanu pojavljuju, a sve to bez da se miješa u originalan tok priče. Tamo gdje se ova dva romana preklapaju, ova knjiga prati radnju 'Ponosa i predrasuda' točno onako kako ju je opisala Austen.

Kako sama Baker kaže, ovim je romanom željela dati glas likovima koji su u 'Ponosu i predrasudama' samo 'duhovi': batleru, domaćici, sluškinjama i lakajima. Fokus radnje je na kući Bennettovih, a likovi oko kojih se radnja vrti su gospodin i gospođa Hill, koji Bennettovima vode kućanstvo, te sluškinje Sarah i Polly i novopridošli sluga James. Elizabeth, Jane, Kitty, Lydia, Mary, te gospodin i gospođa Bennett, kao i gospodin Darcy, Bingleyevi, Collinsovi, i drugi likovi čitateljima poznati iz 'Ponosa i predrasuda' ovdje igraju tek sporedne uloge, pojavljujući se i nestajući iz fokusa zbivanja.

Prisjetiti se jedne od mojih omiljenih knjiga kroz priču ispričanu iz drugačijeg kuta je definitivno bilo zanimljivo iskustvo. Sama priča, pri tom, pomalo podsjeća na TV seriju 'Downton Abbey', samo sa znatno manjim brojem likova i fokusom isključivo na poslugu kuće, iznoseći njihove intrige, tajne, želje i nadanja. Svidjelo mi se to što se Baker nije petljala u izvornu priču, već je svojim likovima dala glas da ispričaju svoje priče, koje s onima gospodara kuće nemaju gotovo nikakvih dodirnih točaka.

Ono što mi se nije svidjelo je način na koji su originalni glavni likovi 'Ponosa i predrasuda' prikazani u ovoj knjizi: kao bešćutni, oholi, tašti i površni gospodari imanja koji nimalo ne mare za ljude koji rade za njih. Takva se slika tih likova ne uklapa u onu koju je stvorila Jane Austen, zbog čega mislim da je karakterizacija tih likova, koliko god oni u ovom romanu bili sporedni, potpuno promašena. Budući da Baker na kraju romana govori o svojoj ljubavi prema 'Ponosu i predrasudama' i inspiraciji koja je taj roman za nju bio, dodatno me začudilo da je njegove glavne likove tako pogrešno i tako ružno opisala.

Glavni su likovi ovog romana, pak, prilično dobro okarakterizirani, izuzev Sarah, koja me se dojmila kao kontradiktorna sama sebi. Sarah je nezadovoljna svojim životom sluškinje i želi nešto promijeniti, ali ništa ne čini da bi do te promjene zaista i došlo. Ona kao da zapravo čeka da joj nešto padne s neba i preokrene joj život na bolje, iako ni sama zapravo ne zna što bi to bolje uopće bilo niti što želi da bude. Također, njena iznenadna ljubav prema Jamesu prilično je neuvjerljiva, budući da je nedugo prije toga gajila intezivne osjećaje prema Tolu Bingleyu, koji su, nakon što je otišao, samo odjednom - instant - nestali. Ništa što Sarah čini nema neki uzrok ni motiv, fali mi malo dublja karakterizacija njenog lika kako bih shvatila njene postupke.

Roman je podijeljen na tri dijela, a na početku svakog poglavlja nalazi se komadić citata iz 'Ponosa i predrasuda', koji je donekle povezan s radnjom iz poglavlja. Radnja čitavog romana vrti se oko života posluge u Longbournu, izuzev misteriozne Jamesove prošlosti, koja se počinje otkrivati u trećem dijelu romana. U tom dijelu ovaj roman prerasta u djelo povijesne fikcije, i kao takav se nastavlja na idućih 50-ak stranica, no moram priznati da se mene čitav taj dio dojmio kao nepotreban i dugačak opis ratnog pohoda koji baš ni na koji način nije povezan s radnjom ostatka romana.

Moram spomenuti i zamjerku na prijevod Mirne Čubranić, u kojem je svaki glagol u 3. licu perfekta pogrešno napisan, što poprilično umanjuje užitak čitanja. Isti sam problem primijetila i kod nekoliko ranijih knjiga koje je prevela ista prevoditeljica. Nazovite me sitničavom, ali nije li znanje hrvatskog jezika (jednako kao i znanje stranog jezika s kojeg se prevodi), njegove gramatike i pravopisa, iznimno bitna, ako ne i najbitnija odlika koju mora posjedovati svaki prevoditelj?

Ako volite 'Ponos i predrasude', možda će vam, kao i meni, biti zanimljivo prisjetiti se tog romana ispričanog na jedan nov, drugačiji način. Opet, ako volite 'Ponos i predrasude' i njegove likove, možda vam se način na koji ih je Jo Baker ovdje opisala baš i neće svidjeti. Mene je čitanju privukla znatiželja i želja da vidim u kojoj je mjeri ova priča 'nastavila' onu originalnu, koju toliko volim. Jeste li i vi dovoljno znatiželjni da se i sami upustite u čitanje, ostavit ću vam da odlučite sami.

ODABRANA, Kiera Cass

Izdavač: Mozaik knjiga, 2015.
3. knjiga iz serijala Izbor
[eng. The Selection: The One]

Kad sam počela čitati ovaj serijal, bila sam ugodno iznenađena time što nije bio ono što sam očekivala. Ono što sam očekivala bila je teen romansa u balskim haljinama, smještena u fantastični distopijski svijet, a ono što me dočekalo unutar korica prve knjige iz ovog serijala, 'Izbor', bilo je sve to, ali i puno više od toga: malo povijesti, malo akcije, malo pustolovine; netipična heroina i nemilosrdno natjecanje za krunu. Svidjelo mi se i to što ljubavna priča, koja bi trebala činiti okosnicu radnje, nije bila ni tipična ni predvidiva, već u svakom smislu nešto osvježavajuće, nešto drugačije.

Nažalost, druga se knjiga u serijalu, 'Elita' pokazala znatno slabijom od svoje prethodnice. Ljubavna priča, ili bolje rečeno, ljubavni trokut, kao i lik glavne heroine, postali su predvidivi i posve identični svim ostalim teen romansama, u kojima glavna junakinja neodlučno korača između svoje dvije ljubavi, mijenjajući mišljenja brže nego svoje balske haljine. Nedostatak u romantičnom dijelu djelomično ublažava veći fokus priče na distopijski svijet u kojem se ta romansa odvija i opise društvenih i inih problema koji se u tom svijetu javljaju.

U ovom, trećem dijelu serijala, priča o Izboru kandidatkinja za novu kraljicu Illee i novu izabranicu princa Maxona se nastavlja. Djevojke iz Elite stigle su pred sam kraj natjecanja i nije im ostalo još puno vremena prije no što princ donese svoju konačnu odluku. America je još uvijek među tim djevojkama, odlučnija no ikad da da sve od sebe da pobijedi, shvativši kako zapravo istinski voli Maxona. Politička situacija u zemlji je sve nemirnija, pobunjenički napadi su sve učestaliji, a postaju i sve okrutniji. Malo po malo, America doznaje pravu istinu iza tih napada, kao i pravu ćud kralja Clarksona, s kojim se i dalje nikako ne slaže. Iako je sigurna da voli Maxona, još nije sigurna može li ponijeti odgovornost kraljice nakon što se uda za njega, a sada, nakon što svjedoči nekolicini susreta Maxona s drugim djevojkama iz Elite, počinje sumnjati u Maxonove osjećaje, čime se njena nesigurnost u vlastitu budućnost, ali i spremnost na borbu do kraja, svakim danom samo još više povećava...

Kako joj i sam naslov kaže, ova knjiga nam pruža uvid u napetu završnicu natjecanja koje je započelo Izborom i daje nam odgovor na pitanje koja će od djevojaka na kraju postati izabranica princa Maxona i samim time i nova kraljica Illee. S druge strane, otkrivamo i istinu iza pobunjeničkih napada i svjedočimo pokušaju rješavanja krize s pobunjenicima, svjedočeći, pritom, i nekim neočekivanim obratima u tom procesu.

Glede distopijskog svijeta u kojem se ova priča odvija, u ovoj knjizi dobivamo još širi uvid u njega i otkrivamo neke njegove tajne. Ipak, moram reći da mi je taj dio djelovao dosta nedorečenim i zbrzanim, fali mu malo više dubine i malo više objašnjenja. Primjerice, znamo da su napadi pobunjenika motivirani nepravednim sustavom kasti koji vlada u zemlji i da žele da se te kaste ukinu, kao što znamo i da se kralj Clarkson tome žestoko protivi, no on i dalje ne daje nikakve razloge za obrazloženje svojeg stajališta. Također, kad jednom doznamo koji je krajnji cilj pobunjenika, izostaje objašnjenje zašto je ono što će se dogoditi loše i na čemu se te pretpostavke temelje. Kao da je cijela ta politička situacija u zemlji samo nešto što će popuniti prazne stranice romana, kako on ne bi bio fokusiran samo na kraj Izbora.

U romantičnom smislu, priča između Americe i Maxona u ovom se dijelu pretvara u pravu teen sapunicu u kojoj oni jedno drugome sve manje vjeruju, i to zbog trivijalnih sitnica, neprestano mijenjaju vlastite odluke, svađaju se i mire, istodobno izbjegavajući biti onaj prvi koji će onom drugom reći da ga voli. Predvidivo, a i pomalo iritantno ponašanje.

Bez obzira na sve što sam do sada napisala, ova knjiga svejedno ima neku moć kojom me natjerala da ju 'progutam' u kratkom vremenu. Uz sve njene mane, ona sadrži dovoljno napetosti i obrata da zadrži čitateljevu pažnju: neprestano se nešto događa, a kraj je sve bliže te ga, iako zapravo znamo što će se na kraju dogoditi, tj. koga će izabrati, svejedno želimo to što prije, onako 'zaistač', i saznati.

Sam kraj mi je bio dosta dobar, iako bih voljela saznati što bi bilo da se onaj zadnji prevrat, tik prije Maxonove objave o pobjednici Izbora, nije dogodio. Ovako mi je taj obrat djelovao kao nešto što je trebalo poslužiti da riješi stvari, jer autorica nije znala kojim bi se drugim načinom poslužila da otpetlja ono što je netom prije obrata zakomplicirala. (Znam da pišem u zagonetkama, ali shvatit ćete kad pročitate. ;))

Sve u svemu, ova knjiga mi nije bila tako dobra kao 'Izbor', ali mi je bila za nijansu bolja od 'Elite'. U svakom je slučaju poslužila kao solidna završnica trilogije, kojom ta trilogija djeluje kao zaokružena cjelina, iako postoje i nastavci. 4. dio, 'Nasljednica', već je preveden, i, s obzirom na zaokruženu i završenu Americinu priču iz ova prva tri dijela, baš me zanima u kojem će smjeru priča, nakon ovoga, dalje krenuti.

NAJBOLJE OD MENE, Nicholas Sparks

Izdavač: Fokus, 2014.
[eng. The best of me]

'Najbolje od mene' nas vodi u priču o Dawsonu Coleu i Amandi Collier. Njihova ljubav je započela dok su bili mladi. Takve ljubavi su divne i bez mane, uvijek uzbudljive.

Sada, nakon 20 godina, Dawson i Amanda nisu zajedno. On je nju pustio - "ako nešto voliš, pusti to" - jer je htio najbolje za nju: dobar faks, dobar život, sve što joj on nije mogao pružiti. On ne pripada u njezin savršen svijet - on je Cole. Coleovi su propalice, drogeraši, šljam u cijelom gradu. Iako se Dawson razlikovao od većine njih, Amandini roditelji ga nisu prihvatili.

Dawson i Amanda se ponovo sretnu kada umre njihov zajednički prijatelj, Tuck. Tuck je bio njihovo utočište. Dawson je pobjegao k njemu kada mu je bilo dosta njegove obitelji. Kod Tucka su Amanda i on mogli biti zajedno.

Tuck je iza sebe ostavio svoj pomno isplaniran sprovod, te je s tim planom htio Dawsona i Amandu zbližiti kao prije, iako je znao da će mu to teško uspjeti. Amanda je sada udana i ima djecu, Dawson radi na platformi, nikad nije našao onu pravu i progoni ga ono što je napravio nakon što su on i Amanda prekinuli. To ga je promijenilo. Ali ipak, nešto je isto: vole se. Vole se unatoč svemu. Jedan vikend mogao bi ih ponovno spojiti ili zauvijek razdvojiti. Takav je bar bio Tuckov plan, ali sudbina, pak, ima svoje planove.

Sparks, po meni, piše lagane knjigice bez previše mudrolije. Nisu sve te knjige savršene, ali jednostavne su. Pročitao sam dosta njegovih knjiga jer me opuštaju. Ima boljih, ima lošijih. Ova je jedna od boljih.

Svaki lik mi je bio drag, cijela priča je lagana i lako te uvuče. Uz one glavne, pratimo i ostale likove, mijenja se POV, čime dobijemo uvid u cijeli spektar radnje, punu priču.

Iako sam dečko, ponekad uzmem i ljubić u ruke jer me oni ne tjeraju na razmišljanje: sve je lako, likovi su jednostavni, ali opet slojeviti. Tako to Sparks radi.

Osim 'Najbolje od mene', pročitao sam i 'Safe Haven', 'A walk to remember' i 'Dear John', Sparksove knjige čijem se prijevodu nadam. I kad smo već kod prijevoda, bile su tu neke mane: Saints su ispali bend, a ustvari su ragbi tim, fale slova (ali to neću zamjeriti) i ime jednog od likova je nekad Clara, a nekad Claire. :-/ Hvala na prijevodu, ali ajde, to su sitne greške pa neću cijepidlačiti. Barem su preveli nešto novo od Sparksa.

[Josip Labaš]

NA ODMORU, Emma Straub

Izdavač: Profil, 2015.
[eng. The Vacationers]

Ovo je priča o jednoj, ponešto proširenoj, obitelji, koja, zajedno s par prijatelja, odlazi provesti 2 tjedna odmora u Španjolsku, na Mallorcu. Spomenutu družinu 'na odmoru' čine bračni par Jim i Franny, njihova kći Sylvia, njihov sin Bobby i njegova djevojka Carmen, te obiteljski prijatelji, bračni par Charles i Lawrence.

Odmah nakon što upoznamo likove, dok još spremaju posljednje stvari i ukrcavaju se na zrakoplov, jasno nam je da postoji nešto što im se relativno nedavno dogodilo, a što prešućuju i što izbjegavaju spominjati. U nastavku druženja s njima, otkrivamo i da to nešto nije i jedina stvar koju jedni od drugih skrivaju, iz različitih razloga.

Dva tjedna na Mallorci za sve likove u ovoj priči predstavljaju ne samo odmor, nego i manje-više bijeg od njihovih uobičajenih života. Svatko od njih na odmor gleda kao na predah od problema koji ga tište, dobrodošao time-out tijekom kojeg mogu stati i razmisliti kako će se s tim problemima nositi jednom kad se vrate kući.

Franny na Mallorcu odlazi kako bi odlučila kako će se postaviti prema suprugovoj nevjeri i što želi učiniti s njihovim brakom. Jima more iste brige, zajedno s krivnjom zbog počinjene nevjere, kao i otkazom kojeg je zbog te iste nevjere dobio, a zbog kojeg se sada našao u prisilnoj mirovini u kojoj ne zna što bi sam sa sobom. Sylviu, kao i sve tinejdžere, muče ljubavni problemi: konkretno, dečko koji ju je ostavio radi njene najbolje prijateljice. Bobby i Carmen imaju financijskih problema, uz one u njihovoj vezi, a za koje nisu ni svjesni da postoje, što je u neku ruku ista stvar koja muči i Charlesa i Lawrencea.

Kao što se to uvijek dogodi, tajne koje pojedinci misle da mogu zauvijek skrivati od svojih partnera u jednom trenutku ipak izađu na vidjelo, pa to nije iznimka ni u ovoj priči. Kako koja tajna, koliko god bezazlena bila, isplivava na površinu, veze unutar obitelji (i pripadajuća prijateljstva) na mjestima pucaju, a na drugim se mjestima učvršćuju.

Sami likovi čine jedno zabavno društvance, bez obzira na sve njihove mane, i s njima se bilo zabavno družiti, iako je to druženje, na samo 200-tinjak stranica, bilo relativno kratko. Roman nije podijeljen na poglavlja, već na dane, kojih je na ovom čitalačkom odmoru bilo četrnaest, a koji su, baš kao i svaki odmor, i prebrzo došli svom kraju.

Ova je priča i dramatična, i zabavna, i opuštajuća. Idealna je za kratak odmor od svakodnevnog života i dovoljno je kratka da za njega ne morate uzimati i stvarni godišnji. U jednoj je recenziji u New York Timesu za ovu priču bilo napisano da "ćete se čitajući ju osjećati baš kao da ste i sami otišli na odmor s njenim likovima". Osobno, za takav mi je osjećaj falilo još malo opisa same Mallorce, kojih ima, ali ne u dovoljnoj mjeri da mi u potpunosti dočaraju doživljaj odmora na tom španjolskom otoku. No možda samo cjepidlačim. :)

Nemojte čekati ljeto za čitanje, uhvatite ovu knjigu kad god zatrebate - nakratko, čitajući - otići 'na odmor'.

ELEANOR I PARK, Rainbow Rowell

Izdavač: Znanje, 2015.
[eng. Eleanor & Park]

Park je sasvim običan tinejdžer, ne dovoljno cool da bi pripadao popularnoj škvadri, ali ni previše ne-cool da bi ga smjestili među šmokljane. Moglo bi se reći da Park uspješno plovi onim mirnim, srednjim vodama svoje srednje škole, njegujući filozofiju "nemoj im dati materijala da te zadirkuju pa te ni neće zadirkivati", koja je sve do sada uspješno funkcionirala. Sve do Eleanor.

Eleanor je nova cura u školi, što je već samo po sebi dovoljno da se nađe na radaru 'popularnih' klinaca, koji samo traže novu metu za zadirkivanje. A osim što je nova, Eleanor se ističe i samom svojom pojavom: ona je krupna, crvenokosa i čudnovato odjevena. Već nakon prvog ulaska u školski autobus, prema njoj lete raznorazni komentari i nadimci koje joj dobacuju ostali klinci, a kojima je prisiljena umaknuti smjestivši se na jedino slobodno mjesto - ono pokraj Parka.

Prijateljstvo koje će se prvo roditi iz nužnosti dijeljenja mjesta u školskom autobusu, pa nastaviti otkrivanjem ljubavi prema istim bendovima i čitanju stripova, postupno će prerasti u prekrasnu romantičnu pustolovinu. Eleanor i Park privući će jedno drugo međusobnim sličnostima, ali i razlikama, te će zajedno otkriti čari one prve prave ljubavi.

Ljubavna priča Eleanor i Parka živa je, stvarna, opipljiva. Ona nije samo još jedna teen romansa u nizu sličnih; drugačija je, realistična. Ona prikazuje ljubav sa svim njenim nesavršenostima i nespretnostima, nesigurnostima i strahovima, kao i svim onim nježnostima, slatkim brigama i nezaboravnim trenucima. 

U ulozi Eleanor ili Parka u nekom se trenutku života našao, sigurna sam, svatko od nas. Upravo se zato s njima tako lako poistovjetiti, s njima suosjećati i s njima se veseliti: jer oni utjelovljuju naše tinejdžerske dane i podsjećaju nas na vrijeme naših prvih ljubavi.

Ljubav Eleanor i Parka je ljubav između dvoje nesavršenih tinejdžera, koji su jedno drugom savršeni. To je ono što mi se najviše svidjelo kod njihove priče: poruka da svatko može pronaći pravu ljubav i biti voljen, bez obzira na sve mane koje on sam misli da ima. Jer, ono što jedna osoba vidi kao vlastitu manu ili nesavršenost, druga će osoba vidjeti kao samo još jedan, njoj jednako savršen, djelić fantastične osobe u koju se zaljubio/la.

'Eleanor & Park' nije samo ljubavna priča. Ona govori i o problemima odrastanja i (ne)uklapanja među vršnjake, a progovara i o vječnom problemu maltretiranja i bullyinga koji se javlja u baš svakoj školi i kojeg je svatko od nas, na neki način, bivajući metom ili svjedokom, iskusio. Grozne stvari i psine koje druge djevojčice rade Eleanor nešto je kroz što mnogi klinci svakodnevno prolaze, a ova knjiga, preko Eleanor, pokazuje nam koliko je to stresno i kako utječe na psihu tinejdžera koji su takvom maltretiranju neprestano izloženi.

Ova priča obrađuje i još jedan, malo teži, problem: zlostavljanje u obitelji. Pri tome, ona se ne bavi toliko samim činom zlostavljanja, već životom u neposrednoj opasnosti od zlostavljanja. Što učiniti kada si svjestan da se u tvojoj neposrednoj blizini nalazi potencijalni zlostavljač, a ne možeš ništa učiniti da pobjegneš? Kako se spasiti od nečega što se još nije dogodilo, ali mogućnost da se dogodi je sveprisutna i gotovo je se može opipati? S takvom se opasnošću Eleanor mora svakodnevno nositi, znajući da ne može računati na pomoć ni od koga od svoje obitelji. 

I Eleanor i Park izlaz iz svojih problema vide jedno u drugome. Oni su jedno drugome utočište i utjeha. Međusobno se ohrabruju, potiču, jedno su drugom inspiracija. Uvijek su ovdje kada su jedno drugom potrebni, u svim sretnim, ali i onim teškim trenucima.

Bez obzira na sve probleme s kojima se Eleanor i Park suočavaju (ili baš usprkos njima), njihova priča ostaje pozitivna. Sam je kraj, doduše, ponešto nedorečen, ali i kao takav je savršen - jer daje čitatelju da ga interpretira na svoj način. Gotovo kao da nam ova knjiga donosi početak ljubavne priče Eleanor i Parka, a na nama ostaje da zamislimo njen kraj. Onako kako ga ja zamišljam, on je, bez ikakve sumnje, happy end. Nakon svega kroz što su prošli, Eleanor i Park jedino takav kraj i zaslužuju.

Usput, nemojte misliti da samo zato što se radi o teen romansi ova priča nije za vas ako više niste 'teen'. Ona je bezvremenska, prelijepa, realna i svakidašnje-nesvakidašnja. Ne propustite ju pročitati.

ISTINA I DRUGE LAŽI, Sascha Arango

Izdavač: Znanje, 2015.

[njem. Die Wahrheit und andere Lügen]

Henry je čovjek koji ima sve što je od života htio. Uspješan i hvaljen pisac, svojim se pisanjem obogatio, u sretnom je braku, a u slobodno se vrijeme zabavlja s ljubavnicom. Henry uživa u svom životu takvom kakav je i ne želi ga mijenjati. No, kada mu ljubavnica obznani da je trudna i da očekuje od njega da napusti svoju suprugu i oženi se njome, Henryu će to malo poremetiti planove. 

Svaki problem ima rješenje, ali rješenja su ponekad dugotrajna i zahtjevaju podosta truda, a Henry je više sklon uklanjanju svojih problema nego njihovom rješavanju. Zato, kad mu ljubavnica obznani za njega neugodnu vijest, Henry je se jednostavno odluči riješiti. Na njegovu žalost, jednostavno uklanjanje problema na kraju se pretvori u ogromnu pogrešku, koja bi Henrya mogla stajati svega i potpuno mu uništiti život...

Ovaj nesvakidašnji psihološki triler pisan je najvećim dijelom iz kuta gledanja jednog ubojice i prevaranta, i nekako je neuobičajeno zabavan, na neki crnohumorni način.

Henry kakvog upoznamo na početku romana ubrzo se ispostavi da je tek privid osobe kakva on ustvari jest, puno je toga skriveno ispod površine njegovog lika. Postupno doznajemo više o njemu samome i bolje ga upoznajemo, kao i ostale likove koji su prisutni u njegovom životu, ali koji su ipak tek nevažni sateliti koji se okreću oko sile koja ih sve privlači, a to je sam Henry.

Henryev lik je u biti negativac, ali mi je on svejedno nekako bio simpatičan, nisam se mogla natjerati da ga gledam u drugačijem svjetlu. Da, on je oportunist, i ljigavac, i varalica, i spreman na sve da održi svoj život u stanju u kakvom ga želi, ali također je vrlo snalažljiv i pametan i ima neku karizmu kojoj se teško oduprijeti, tako da što god da učini i koliko god to bilo grozno, nekako nisam mogla prestati navijati za njega da se ipak izvuče.

Radnja romana je napeta i nepredvidiva, nemoguće je pogoditi što će se sljedeće desiti, a kamoli predvidjeti kako će cijela priča završiti. Koncept pisanja neodoljivo podsjeća na 'Nestalu' Gillian Flynn, iako je ovaj roman možda za nijansu manje kompleksan i razlikuje se u tome što Henry, za razliku od Amy iz 'Nestale', niti jedan svoj postupak nije unaprijed isplanirao, već su njegove reakcije više impulsne: on rješava probleme s kojima se suočava jedan po jedan, rješenjima koja mu u tom trenutku padnu na pamet. Pri tome on ni u jednom trenutku ne dopušta da panika koju iznutra osjeća izbije na površinu.

Čitav je roman u biti tek Henryev hod po rubu, na kojem on vješto balansira između opasnosti da bude uhvaćen i mogućnosti da se nekažnjeno izvuče iz svega. Pri tome će vam od svake opasnosti koja taj njegov hod poljulja zastati dah, pri svakom izbjegnutom 'metku' ćete odahnuti i biti zapanjeni vještinom kojom je Henry taj 'metak' izbjegao, a povremeno ćete jednostavno morati i zapljeskati genijalnosti Henryeva uma koja ga baš svaki put iz svake situacije izvuče neokrznutog.

Jako je zanimljivo čitati o tome kako funkcionira um jednog prevaranta i ubojice, još više stoga što Henry nije klasičan psihopat i/ili sociopat serijski ubojica na kakve smo navikli nailaziti u romanima ovog žanra, već je on jednostavno oportunist koji će samo iskoristiti dane mu prilike da svoj život učini jednako lagodnim i ugodnim kakav je bio i do sada, bez obzira kojim se i kakvim metodama u tu svrhu morao poslužiti.

Ovo je jedan od boljih trilera koje sam ove godine pročitala, kojeg bih bez ikakve sumnje svrstala i među najbolja ostvarenja ovog žanra općenito. Istina je u ovom romanu to da su laži svuda oko nas, da je i sama istina ponekad tek neki oblik neke druge laži, a doći do one izvorne istine ispod svih tih laži posao je s punim radnim vremenom. Pročitajte ovu knjigu i otkrijte je li taj posao možda stvoren baš za vas.

LJUBAV I HIPNOZA, Liane Moriarty

Izdavač: Lumen, 2014.

[eng. A hypnotist's love story]

 

Ne nailazim baš često na pisce (bez obzira na to svidi li mi se ili ne njihova knjiga koju čitam) čiji me stil pisanja toliko opčini da poželim da knjiga nikada ne završi samo da mogu što dulje uživati u čitanju ispisanih riječi. Liane Moriarty je za mene jedna od takvih spisateljica.

Uživala sam čitajući njenu 'Suprugovu tajnu' jednako kao što sam uživala čitajući i ovu knjigu. Tematski se te dvije knjige razlikuju - prva vuče na triler misteriju, druga je više dramatično romantična ljubavna priča - ali stil pisanja u obje je knjige jednako tečan, šarmantan i mami na čitanje.

Radnja ove knjige vrti se oko Ellen, hipnoterapeutkinje koja je netom započela novu ljubavnu vezu s Patrickom, samohranim ocem čija je žena umrla od raka nekoliko godina prije. Ellen i Patrick odlično se slažu i on ju u potpunosti podržava i ne omalovažava njen posao kao što to čini većina ljudi, smatrajući hipnoterapiju šarlatanstvom i nadriliječništvom. Sve u vezi s Patrickom Ellen se čini savršenim, no on ima i jedan 'problemčić' u obliku bivše djevojke Saskie, koja ga sve otkad su prekinuli neprekidno uhodi. Ellen se ne zabrinjava previše oko toga, no ne zna da je njena najnovija klijentica zapravo prerušena Saskia, kao ni to da njih dvije možda imaju i puno više toga zajedničkog no što bi mogla i naslutiti...

Ovo je priča o nekolicini običnih ljudi i njihovim isprepletenim životima, u kojima se zna sakriti i poneka tajna. Jedna od karakteristika pisanja Liane Moriarty je dubinska karakterizacija likova, zbog čega je nama kao čitateljima omogućeno da njene likove upoznamo do srži, te da nam se nakon druženja s njima od njih teško odvojiti.

Iako se ovdje radi o ljubavnoj priči, naglasak na samu tu ljubavnu priču nije toliko velik, već se Moriarty u ovom romanu više bavi onim, recimo to tako, popratnim pojavama ljubavne veze: povjerenjem, zajedničkim životom, raskidom, nemogućnosti da se prestanemo držati za spone već odavno gotove ljubavne veze, opsesijom, sumnjama, natjecanju za nečiju naklonost s njegovom savršenom mrtvom suprugom... Moriarty postavlja pitanje gdje se točno nalazi granica na kojoj ljubav prelazi u opsesiju i u kojem trenutku znamo da smo tu granicu prešli, kako se vratiti natrag i u kojem smo trenutku u tome uspjeli, te kako se natjecati s idealom mrtve supruge čije savršenstvo je u očima osobe koju volimo nedostižno i nedodirljivo.

Samu priču pratimo preko Ellen, ali i preko Saskie, na čijem primjeru je sjajno ocrtan problem nemogućnosti nošenja sa prekidom ljubavne veze. Pri tome vidimo i da nije uvijek samo ljubav ta koja nas još drži vezanima za osobu koja nas je ostavila, već je to ponekad samo pokušaj ponovnog uspostavljanja ravnoteže iz koje nas je iznenadni prekid izbacio i sada jednostavno ne znamo kako popuniti prazninu koju je druga osoba ostavila za sobom u našem životu.

Svi 'ljubavni' problemi u ovom romanu opisani su tako vjerno i realistično, da se s osobama koje su se u tim problemima našle nije nimalo teško povezati. Dodatna zanimljivost kod čitanja ovog romana je to što ćete doznati ponešto o hipnoterapiji, što će vam iz uma izbrisati onu generalnu sliku koji većina ljudi dobije kad im netko spomene hipnozu (ni ja nisam do sada u tome bila iznimka!) - rotirajuće spirale i njišuće kristale koji ljude bacaju u trans da bi ih se natjeralo da se glasaju poput kokoši ili nešto slično. Hipnoza i hipnoterapija su nešto sasvim drugo, kao što će vam Ellen u romanu predočiti.

Nakon dvije pročitane knjige, mogu reći da volim kako piše Liane Moriarty i veselim se čitanju njenih daljnih uradaka. Obje su me njene knjige 'hipnotizirale', provjerite hoće li im to uspjeti i s vama!

BIJELA KAO SNIJEG, Salla Simukka

Izdavač: Znanje, 2015.

[fin. Valkea kuin lumi]

2. knjiga iz trilogije Snjeguljica

 

Druga knjiga trilogije o Lumikki Andersson puno mi se više svidjela od prve. Dok sam čitajući prvu knjigu o Lumikki dobila dojam da je ona tek tinejdžerica koja voli izigravati Jamesa Bonda, izvodeći "akrobacije" i dovodeći se u situacije koje nikako nisam mogla povezati s njenim godinama, lik Lumikki je ovdje puno zreliji i uvjerljiviji, i puno se bolje uklapa u priču.

A priča ide ovako: Lumikki je nakon događaja iz prve knjige, u kojima je otkrila tajnu krvavog novca od droge, odlučila na neko se vrijeme maknuti od svega i otići iz Finske na odmor u Prag. Dok pokušava uživati i opustiti se na odmoru, prilazi joj jedna djevojka koja ju iznenadi tvrdnjom da joj je ona sestra, izvanbračna kći njenog oca. Lumikki joj, naravno, nije sklona povjerovati tek tako, iako ju istovremeno muče sjećanja na rano djetinjstvo u kojem je - to nepogrešivo osjeća - imala sestru. Je li ta sestra upravo djevojka koja joj se sada predstavila, Lumikki tek treba sa sigurnošću utvrditi, no prvo će ju morati spasiti od nekih ne baš dobronamjernih ljudi povezanih sa zlokobnom vjerskom sektom koja planira napraviti nešto što će značiti smrt ne samo njezine novopronađene sestre, već i mnogih drugih ljudi...

Iako se radnja ovog romana ne odvija u Finskoj, kao radnja prvog romana o Lumikki, već u Češkoj, onaj mračni i zlokobni osjećaj koji ima običaj visiti negdje u zraku, a koji je tako karakterističan za skandinavske trilere, je i ovdje prisutan. Za triler, ovaj je roman neuobičajeno kratak, ali to ne znači da mu manjka išta od napetosti i suspenzije koja inače obilježava romane tog žanra.

Priču pratimo preko Lumikki, ali i preko nekolicine drugih likova koji se povremeno u toj priči pojavljuju. Kao što sam već spomenula, lik Lumikki ovdje je puno kompletniji i razrađeniji, te se bolje uklapa u priču. No, dok je u prvoj knjizi veći naglasak bio na priči, ovdje je malo veći naglasak na samu Lumikki, koju kao čitatelji imamo prilike puno bolje upoznati, većinom preko sjećanja koja ona povremeno s nama dijeli. 

U dijelu tih prisjećanja, Lumikki priča o svom bivšem dečku, kojeg još voli i za kojim pati jer ju je ostavio. Taj je dio njenih prisjećanja bitan, ne samo jer nam pruža priliku vidjeti stranu Lumikki koju prije nismo mogli vidjeti, već i stoga jer ona priča o vezi koja u našem društvu, ali i nažalost u većini društava danas, još uvijek izaziva čuđenje, ako ne i zgražanje. Naime, Lumikkin je bivši dečko transseksualac, a način na koji Lumikki govori o njemu podiže svijest o jednakosti spolova i rodova, te progovara o problemima s kojima se transseksualne osobe svakodnevno suočavaju.

"Od malena osjećam kao da nešto nije u redu sa mnom. Da imam krivo ime i krivu odjeću i da krivo izgledam. Da se krivo ponašam. Ili da me ljudi gledaju i nešto pretpostave, ali da se ja ne osjećam onako kako oni pretpostavljaju."

Ljudska potreba da na sve različito i drugačije od onoga što je uvriježeno, što je u većini i što je poznato, gledamo sa strahom, neodobravanjem ili čak gnušanjem, problem je kojeg je teško riješiti, pogotovo u malim društvima poput našeg. Upravo zato pozdravljam svaku knjigu koja ima hrabrosti progovoriti o onome neuobičajenom i nesvakidašnjem, odnoseći se prema tome onako kako bi i trebala - kao prema normalnoj, svakodnevnoj pojavi. Jer ona to i jest, a jednog dana, kad baš svi to shvatimo, opisivanje ovakvih ljubavnih veza u knjigama neće biti ništa neuobičajeno.

"Nije morao biti hrabar kako bi otkrio svoju tajnu. Lumikki su riječi poput transseksualac i promjena spola zvučale potpuno strano. Ne zbog toga što ih se bojala. Nije se radilo o tome. Već zbog toga što su dolazile negdje izvana, iz želje drugih ljudi da definiraju, kategoriziraju i dijagnoziraju, da odrede granice i uredno poslože tuđe živote."

Što još reći? Svidjela mi se ova knjiga, njena atmosfera, zaplet i radnja, kao i način na koji je Lumikkin lik sazrio u odnosu na prvu knjigu. Lumikki je ovdje riješila još jedan misteriozni slučaj, puno uvjerljivije i u skladu sa ograničenjima svog lika. Pružila nam je priliku i da zavirimo u njenu unutrašnjost i otkrijemo još ponešto o njoj samoj, usput nam ostavivši dovoljno toga skrivenim i potaknuvši par pitanja na koja ćemo morati odgovore potražiti u sljedećoj knjizi. 

Što se tiče povezanosti knjiga u serijalu, ova se knjiga sasvim lako čita i kao samostalan roman, i kao roman u nizu, tako da vam ostaje na izbor odakle ćete krenuti čitati Lumikkinu priču.

ŽENA PRIJE MENE, Ruth Dugdall

Izdavač: Mozaik knjiga, 2013.
[eng. The woman before me]

Rose je sitna, neugledna žena koja je prije nešto manje od 5 godina završila u zatvoru zbog ubojstva djeteta svoje prijateljice, a sada čeka na mogućnost odobrenja uvjetne kazne zbog dobrog vladanja. Cate je službenica koja treba sagledati Rosein slučaj i donijeti odluku treba li joj odobriti uvjetnu kaznu, ovisno o tome je li se Rose pokajala za svoj zločin i postoji li mogućnost da se ono što je učinila ponovi. Rose cijelo vrijeme tvrdi da je zapravo nevina, a Cate, iz pregleda Roseinog slučaja i razgovora s ljudima koji su je poznavali, mora u kratkom vremenu stvoriti potpunu sliku o tome kakva je Rose zapravo osoba: nevino osuđena nesretna žena koja još uvijek pati zbog gubitka vlastitog djeteta ili opsesivna i prijetvorna ubojica?

Na početku, ova je knjiga kriminalistički roman, s izloženim tragičnim događajem koji je završio smrću djeteta, njegovom ubojicom osuđenom i zatvorenom, ali koja svejedno tvrdi da to nije učinila; te s te točke u biti ulazimo u priču ne bismo li otkrili je li ono što ubojica (Rose) tvrdi istina i što se zapravo dogodilo tog tragičnog dana. Kako priča ide dalje, ovaj se roman pretvara u dramatičan psihološki triler, čiji kraj je posve neočekivan.

Priču pratimo iz dva kuta gledanja, Rosein i Catein. Dok se Cate bavi istraživanjem slučaja i same Rose, Rose svoj dio priče iznosi u obliku dnevničkih zapisa koje je namijenila svom suprugu, a u kojima se osvrće na ono zbog čega je završila u zatvoru, ali i na svoju prošlost i sve događaje koji su je doveli (posredno ili neposredno) do mjesta na kojem se sada nalazi. Pri svemu tome, pitanje pravog ubojice ostaje zamagljeno i otkriva nam se tek malo po malo.

Rose je centralni lik ove priče i kao takva, vrlo je intrigantna. Čitajući, moje se mišljenje o njoj neprestano mijenjalo: iz simpatije u antipatiju, iz antipatije u suosjećanje, pa opet sve ispočetka, dok me pritom na nekim dijelovima knjige strašno živcirala, u nekima ostavila bez teksta, a u nekima sam je pak poželjela zgrabiti i protresti. Rose je vrlo kompleksan lik i kroz čitav roman ju zapravo upoznajemo, komadić po komadić. Svakim poglavljem ona nam otkriva malo više o sebi i pokazuje nam neku stranu koja nam je do tada bila nepoznata, a, uz to, otkriva nam i neke stvari o drugim likovima, ukazuje na njihovu povezanost s njom i njima međusobno - veze koje priči i tragičnom događaju s početka daju jednu sasvim novu dimenziju.

Roseina je priča zagonetna i napeta, ali ne napeta u smislu da će vas prsti svrbjeti od nestrpljenja da okrenete sljedeću stranicu jer se nepredviđeni događaji nižu jedan za drugim. Napetost u ovoj priči proizlazi iz te, već spomenute, intrigantosti same Rose, koja čitatelja tjera da dozna što ju pokreće, zbog čega čini to što čini i što ju je natjeralo na neke određene postupke.

Ovo je kriminalistički roman pisan naopačke, psihološki triler u kojem ne trebamo odgonetnuti sljedeći korak nekog zagonetnog ubojice, već pratiti korake (možebitnog) ubojice unatrag do početne točke; a povrh svega toga, ovo je i dramatična priča o životu jedne nesretne žene, koja se dovela u bezizlaznu situaciju (namjerno) lošim izborima. Ako volite zagonetne priče s intrigantnim likovima, svakako pročitajte.

NESTALI, Jane Casey

Izdavač: Ljevak, 2014.

[eng. The missing]

 

Ovo je jedna od onih knjiga koje vas prisiljavaju da nastavite okretati stranice čak i kada je 4 ujutro i oči vam se već sklapaju od umora, ali svejedno ih ni ne pomišljate sklopiti jer vam znatiželja ne dozvoljava da odložite knjigu bez da ste doznali sve odgovore.

Radi se o povezanim slučajevima dvoje nestale djece, Charlieja i Jenny, iako je vremenski razmak između njihovih nestanaka čak 25 godina.

U fokusu zbivanja je Sarah, učiteljica čiji je brat Charlie netragom nestao prije četvrt stoljeća i otada mu se gubi svaki trag. Sarahin je život otada u nekakvom zastoju - živi s majkom s kojom se uopće ne slaže, radi posao u kojem baš i ne uživa, povučena je i izbjegava bilo kakve osobne kontakte s drugim ljudima, kao da je zapela u životu koji joj se uopće čak ni ne sviđa, ali mora ga živjeti, jer, eto, ne zna što bi drugo. Sve se to promijeni kad jednog dana tijekom trčanja po svojoj uobičajenoj ruti kroz šumu pronađe tijelo jedne od svojih učenica, Jenny, koja je proglašena nestalom ranije tog dana. Ono što se dogodilo Jenny Sarah podsjeća na ono što se dogodilo njenom bratu, a što istraga ovog slučaja ide dalje, ona vidi sve više poveznica između tih dvaju nestanaka. Sve to ju potakne da krene kopati po prošlosti, u potrazi za odgovorima koje prije nije našla ili ih nije znala tražiti, a ono što bi mogla otkriti vrlo vjerojatno će ju šokirati, ali joj dati i toliko žuđeno razrješenje...

Ova je knjiga vrlo dobar psihološki triler, jedna vrlo zapetljana priča o nestanku dvoje djece koja se proteže kroz vrlo široki vremenski razmak. Knjiga je pisana na način da naizmjence pratimo priču o Jennynom nestanku u sadašnjosti i priču o Charliejevom nestanku 25 godina prije. Na početku se čini nemoguće povezati ta dva slučaja, ali kako priča ide dalje, otvara se sve više mogućnosti, u fokus dolaze novi likovi i veze među njima, te gotovo sigurno nećete uspjeti pogoditi što se stvarno dogodilo prije nego što to otkrijete čitajući.

Kao što to uvijek biva sa kriminalističkim trilerima koji opisuju slučajeve u koje su na neki način uključena djeca, tako ni ova priča neće odgovarati baš svačijem želucu. Iako u njoj nema mučnih i detaljnih opisa zločina, degutantnost tih zločina samih po sebi nekim bi čitateljima mogla biti teže probavljiva.

Ovdje nema puno likova na koje možete usmjeriti svoje sumnje, krivci na neki način sve do pred kraj ostaju zagonetni i skriveni, iako se neki od njih možda skrivaju baš svima pred nosom. No radnja je svejedno napeta, puno je zagonetnih i napetih situacija, kao i dijelova koje treba povezati u smislenu cjelinu. 

Po mom mišljenju, ova je knjiga pravi 'page turner', zagonetni triler koji me držao budnom do sitnih noćnih sati u kojima sam nestrpljivo okretala stranice. Tražite li nešto takvo, preporučam.

U KUĆI DRUGIH, Rhidian Brook

Izdavač: Znanje, 2014.
[eng. The aftermath]

Ova knjiga govori o temi koja je već mnogo puta i na mnogo različitih načina ispričana - 2. svjetskom ratu. No ova knjiga nije fokusirana na sam rat, već na njegov završetak, odnosno, konkretnije, na posljedice koje je taj rat nakon završetka ostavio na poraženoj Njemačkoj.

Knjiga govori o obitelji pukovnika engleske vojske, koji je dobio u zadatak nadgledati provedbu mjera koje se imaju provesti u Njemačkoj nakon njene kapitulacije, u gradu Hamburgu i okolici. Pukovnik Lewis Morgan i njegova obitelj trebaju se smjestiti u kuću jedne njemačke obitelji, Lubertovih, kojima je njihova kuća privremeno oduzeta za potrebe engleske vojske, a većina ljudi kojima se kuće na taj način privremeno oduzimaju smještaju se u posebne kampove određene baš za takve situacije, u kojima moraju proći i obaveznu provjeru jesu li kojim slučajem bili povezani s bilo kime od Hitlerovih sljedbenika.

Većina pripadnika engleske vojske i njihovih obitelji na sve Nijemce gledaju kao na krivce za rat, kao da su ga oni osobno skrivili i započeli, te se drže na što većem odstojanju od njih, koristivši ih tek kao ispomoć po kući ili slične poslove. Lewis pak, nakon što upozna Stefana Luberta, koji je prije rata bio uspješan i vrlo imućan arhitekt, i njegovu kćer Friedu, odluči napraviti do tada još neviđeni potez i predložiti Lubertovima da s njegovom obitelji dijele kuću. Zbog tog će se čina dvije obitelji, iako isprva nevoljko, bolje upoznati i shvatiti da su i jedni i drugi tek ljudi, uhvaćeni na suprotnim stranama rata koji nisu ni tražili ni htjeli, a čije posljedice svejedno moraju trpjeti...

Ovu mi je knjigu bilo vrlo zanimljivo čitati, zato što sam, čitajući ju, dobila nov pogled na već mi poznatu temu 2. svjetskog rata, o kojem sam puno puta imala prilike čitati, ali nikada baš ovaj njegov dio, ispričan na ovaj način. Ono što me dodatno zaintrigiralo je činjenica da je autor knjige inspiraciju za pisanje pronašao u istinitom događaju iz 1946. godine, kojeg mu je opisao njegov otac, koji je te godine bio pripadnik engleske vojske, prvi koji je u stvarnosti učinio ono što je u knjizi učinio pukovnik Lewis Morgan - predložio jednoj njemačkoj obitelji da dijele kuću koja im je bila oduzeta za potrebe vojske, te su u takvom suživotu proveli idućih 5 godina.

Ovo je dramatična povijesna priča, u kojoj se susrećemo s različitim likovima i njihovim različitim životnim pričama, a okosnicu svega toga čine dvije obitelji - Morganovi i Lubertovi. Na njihovim primjerima vidimo dva različita pogleda na neposredno poslijeratno razdoblje, onaj pobjednika i poraženoga, ali koji nisu toliko različiti koliko bi se to dalo naslutiti iz tih naziva, već se i jedni i drugi nalaze u toj nekoj sivoj zoni. Morganovi, koji su se nakon rata našli na pobjedničkoj strani, nisu iz tog rata izašli bez gubitaka koji su im obilježili život zauvijek, dok su Lubertovi zapeli na strani gubitnika, ujedno i agresora, bez da su se s agresorskim režimom slagali i bez da su ga podupirali, ali cijenu za njega moraju svejedno platiti.

Mislim da ovaj roman izvrsno opisuje realno stanje nakon rata, ne samo onog o kojem je konkretno riječ u ovom romanu, već bilo kojeg rata samog po sebi, nakon kojeg, i u kojem, uvijek najviše ispaštaju obični ljudi, (nedužni) stanovnici koji su se na bojištu našli samo zato što su se tamo u tom trenu zatekli, nemoćni da bilo što naprave i da bilo kamo pobjegnu. Iz opisa razrušenih gradova i raštrkanog stanovništva također se izvrsno vidi kako je razorna ta moć rata, koja za sobom ostavlja opustošenu zemlju, gladnu djecu, razdvojene obitelji i bijesne ljude žedne osvete koju ne znaju kamo bi (prvo) usmjerili.

Ovaj roman nije toliko potresan koliko bi mogao biti, jer događaje većinom pratimo preko Morganovih i Lubertovih, koji oboje spadaju u imućnije ljude, neku visoku ili višu srednju klasu, zbog čega im je lakše nastaviti s normalnim životom nego što je to moguće onima nesretnijima od njih. Ipak, pogled na sve ono što preostaje nakon rata i na sve ono što nakon njega neposredno slijedi, toliko je realistično oslikan i tmuran da se beznađe i borba za preživljavanje svih tih ljudi preko napisanih riječi jasno može osjetiti.

Ako je rat lice, ova knjiga nam prikazuje njegovo sivo naličje i govori nam da niti jedan rat zapravo nema kraja, nakon njega uvijek preostane netko tko se s njegovim posljedicama mora nositi, bio kriv ili nedužan, i potrebno je jako puno vremena da život ponovno postane normalan. Neki od likova iz ove knjige uspjeli su doći do te normalnosti (ili barem do početka nečega takvog), nekima će za to trebati puno više vremena, a neki pak nikada neće moći nastaviti sa svojim životom; a ako vas zanimaju priče o ljudskim sudbinama, kao i zanimljive i poučne priče o manje poznatim povijesnim događajima koji slijede nakon onih svima nam znanih, ova je knjiga dobar izbor za čitanje.

MRAČNA MJESTA, Gillian Flynn

Izdavač: Fraktura, 2015.

[eng. Dark places]

Ako ste čitali 'Nestalu' Gillian Flynn, onda vam je sigurno jasno na što mislim kad kažem da je taj roman jedan od genijalno najluđih psiholoških trilera koje sam ikada pročitala, sam vrh tog žanra. Netko mi je za 'Mračna mjesta', još prije no što su ih preveli na hrvatski, bio rekao da su ona još luđa od 'Nestale' (luđa, naravno, u onom najboljem smislu), čak možda i najbolji Flynnin roman. Sad kad sam ga pročitala, ne bih se baš s tim složila, jer, iako mi je bio stvarno dobar, nije mi dosegnuo tu genijalnost 'Nestale'.

'Mračna mjesta' naziv je mjesta u umu Libby Day, na koje ona odlazi svaki put kada je prisiljena prisjetiti se događaja iz 3. prosinca 1985., dana kada joj je pobijena obitelj. Njenu majku i dvije sestre tog je dana u krvavom pohodu ubio Libbyn brat, Ben, dok je Libby uspjela pobjeći i tako preživjeti masakr. Kasnije je svjedočila protiv Bena, rekavši da ga je vidjela te noći kako im ubija majku i sestre, time ga osudivši na doživotni zatvor.

Sada, Libby još pati i skriva se od svijeta začahurena u samoću i apatiju, dok joj novca koji je dobila od majčinog životnog osiguranja i raznih donacija nakon nesreće polako ponestaje. Prisiljena suočiti se sa stvarnošću i potrebom da namakne novac koji joj treba za osnovne životne potrebe, a nesposobna zaposliti se i zaista se uključiti u svakodnevni svijet, Libby ne preza od bilo kakve prilike da nešto zaradi, a da ne izađe iz svoje čahure. Tako pristane na sastanak sa skupinom ljudi koji su opsjednuti rješavanjem slavnih slučajeva ubojstava, koji se nazivaju 'Kill club' i koji su trenutno usredotočeni na masakr Libbyne obitelji. Libby od njih ništa ne očekuje osim obećane naknade za njeno vrijeme, ali kad joj prezentiraju neke od svojih teorija, Libby shvati da nitko od njih ne vjeruje da je Ben krivac za ubojstva, te ju potaknu da i sama (iako nevoljko) počne preispitivati svoja sjećanja na ono što se doista dogodilo te stravične noći...

Radnja romana odvija se u dva vremenska slijeda: poglavlja koja opisuju današnje događaje izmjenjuju se s poglavljima koja opisuju događaje iz dana koji je prethodio masakru Libbyne obitelji, tako nam pokušavajući dočarati što je pošlo krivo tog kobnog dana da je sve tako krvavo završilo tijekom noći.

Roman je napet i uzbudljiv, svako poglavlje otvara sve više pitanja i mogućnosti, a iz događaja iz prošlosti polako upoznajemo svakog člana Libbyne obitelji i sve ljude s kojima su došli u kontakt tog kobnog dana, a od kojih je netko te noći izvršio ubojstva. Na samom je početku već jasno da Libbyna obitelj nije bila sretna i privržena i da se Ben uvijek nekako izdvajao od ostatka obitelji, te su ga već kao klinca doživljavali kao čudnog i kao onog tko se jednostavno ne uklapa.

Opisujući način na koji je Ben osuđen i zatvoren, Flynn sjajno dočarava mentalitet tog doba i tog kraja, srednjeg i južnog SAD-a 80-ih godina, kada se svatko tko je drugačiji smatrao čudnim (što je nerijetko slučaj još i dan danas, i to gotovo svugdje u svijetu), a heavy metal glazba i njeni stihovi bili su doslovno shvaćani i povezivani sa štovateljima vraga i sotonizmom. Utjecaj predrasuda na stvaranje slike o nekome i etiketiranje te osobe kao vjerojatnog počinitelja zločina, iako za osudu bez svake sumnje nije bilo ni dokaza ni temelja, bilo je ono što je odnosilo prevagu u mnogim slučajevima i skretalo javno mišljenje u jednom ili drugom smjeru.

Sve je u ovom romanu sjajno posloženo, autorica je pazila na svaki detalj i savršeno nam dočarala psihu svakog od likova, cijelo vrijeme gradeći napetost priče, zapetljavajući i otpetljavajući njene dijelove, otkivajući nam time malo-pomalo cijelu sliku događaja iz noći masakra, koja do zadnjih par poglavlja ostaje donekle sakrivena. No sam me kraj malo razočarao. Možda sam očekivala nešto istančanije i nevjerojatnije, nešto jednako genijalno kao rasplet događaja iz 'Nestale', zbog čega me ovaj kraj razočarao svojom 'običnošću', pa čak i besmislom (u smilslu razloga zbog kojeg su počinjena ubojstva).

Svejedno, ovo je jako dobar psihološki triler, a Flynn se ponovno dokazala kao majstorica tog žanra. No stepenicu na kojoj se nalazi njena 'Nestala', ovaj roman, po meni, ipak nije dosegao.