LABIRINT 2: KROZ SPALJENU ZEMLJU, James Dashner

Izdavač: Profil, 2015.

[eng. The maze runner: The Scorch trials]

Ako ste čitali prvi dio ovog serijala, znate da je on bio tek uvod, ona početna stanica u priči koja će tek uslijediti. A ako vam se taj prvi dio svidio koliko i meni, ne sumnjam da vas je, kao i mene, njegov kraj ostavio u žarkoj želji da saznate što je bilo dalje.

Pa, evo kako se priča nastavlja:

Nakon što ih je grupa pobunjenika protiv organizacije ZLOPAK, koja je Thomasa i ostale Poljanaše bila zatočila u Labirintu, spasila nakon bijega iz tog Labirinta, Thomas i Poljanaši usnuli su dugo priželjkivani san, po prvi puta u sigurnom okruženju. No, već sljedeće jutro donosi im nova iznenađenja. 

Naime, nakon što se probude, Poljanaši otkriju da su svi ljudi koji su ih bili spasili sada mrtvi, da je njihova prijateljica Teresa nestala bez traga, a na njenim vratima ostavljena je poruka da je ona izdajica. Uskoro im postane jasno da je ZLOPAK u svemu tome imao svoje prste, te da njihove kušnje još nisu gotove: Labirint je bio samo prvi dio tih kušnji, a njihov drugi dio tek slijedi, kao i ponovna borba za preživljavanje. Da stvar bude gora, ovoga puta Poljanaše je ZLOPAK zarazio Bakljom, groznom bolešću od kojeg ljudi vrlo brzo izgube zdrav razum, a jedini način da se domognu lijeka je da prođu kroz kušnju koju je ZLOPAK stavio pred njih...

Kao što sam već dala naslutiti na početku ovog teksta, prva knjiga ovog serijala potpuno me bila zaokupila i jedva sam dočekala da nastavim čitati dalje. Ipak, nakon napetih i uzbudljivih događaja u Labirintu, ova me knjiga mrvicu razočarala.

Knjiga je također napeta i uzbudljiva, događaji se nižu jedan za drugim i ekipa Poljanaša rijetko nađe koji trenutak za predah između neprestanih borbi za opstanak i bijega od novih i novih opasnosti. No, glede radnje, kao novu Kušnju koju Poljanaši moraju proći očekivala sam nešto još strašnije i gore od Labirinta, ali kušnja koja je opisana u ovoj knjizi dojmila me se kao ni blizu tako zahtjevna.

Teresu sam već i u prvoj knjizi doživjela kao potpuno nepotreban lik, a ovdje je ona taj moj dojam samo još više potvrdila. Sve situacije koje uključuju interakciju Thomasa i Terese su u biti nepotrebno kompliciranje radnje, a nisam im iskreno ni vidjela neki naročiti smisao. Što je pisac htio reći pomoću Terese, ostaje zagonetka. Ona kao da se nalazi u romanu tek toliko da malo produži napetost već ionako napete situacije, s time da sve što ona čini nema nikakvog učinka na ostatak radnje. Nakon svakog njenog pojavljivanja, ostala sam se pitati: 'čemu ovo'?

Zanimljivo je, pak, kod ovog romana to što nam on daje da vidimo širu sliku svijeta, naspram događaja u prvom dijelu koji su bili fokusirani samo na Labirint. Ovdje Thomas i Poljanaši izlaze van, upuštaju se u interakcije s drugim ljudima, dok cijelo to vrijeme prolaze i kroz ZLOPAK-ovu novu kušnju. Doznajemo malo više i samom eksperimentu koji ZLOPAK provodi nad Poljanašima, ali njegovu nam svrhu James Dashmer ipak još ne otkriva: to nam ostaje za saznati u sljedećem, završnom dijelu ovog serijala.

U usporedbi s Labirintom i opasnostima s kojima su se likovi suočili u tom romanu, ovaj sam roman doživjela kao tek laganu šetnju, brzi sprint preko ne osobito zahtjevnih prepreka, od kojih je nekolicina njih bila i pomalo čudna i nejasna. Svejedno, knjiga je utažila moju žeđ za nastavkom pustolovine njenih likova, jednako se brzo čita kao i njena prethodnica, i jednako plijeni pozornost sve do samog kraja. A na kraju me, baš kao i njena prethodnica, ostavila sa željom da saznam što je bilo dalje. Nadam se da neću morati dugo čekati da tu znatiželju zadovoljim. :)

ODANA, Veronica Roth

Izdavač: Ljevak, 2015.
[eng. Allegiant, 3. knjiga Divergent serijala]

Posljednja knjiga 'Divergent' trilogije donosi nam konačni rasplet događaja i odgovore na sva pitanja koja su u prijašnjim nastavcima ostala neodgovorena.

Radnja je i dalje napeta, a glavni likovi ponovno kreću iz jedne akcije u drugu, ovoga puta konačno otkrivajući što se to krije iza zida koji okružuje grad.

Ako niste čitali prethodna dva romana u ovom serijalu, budite upozoreni jer slijedi SPOILER ALERT:

Nakon događaja u 'Različitoj' i 'Pobunjenoj', svi stanovnici Chicaga čuli su poruku osnivača u kojoj ih oni pozivaju da izađu van zidina koje okružuju grad i pomognu ostatku čovječanstva, kojem je njihova pomoć prijeko potrebna. Vlast u gradu preuzeli su nefrakcionaši, koji se protive odlasku iz grada, a njihovi protivnici formiraju se u skupinu koja sebe naziva Odanima. Odani žele poslati skupinu ljudi van grada u pomoć onima koji žive s one strane zida, tko god oni bili, ali žele i ostati u gradu i svrgnuti nefrakcionaše s vlasti i ponovno uspostaviti sustav frakcija. U nadolazećem sukobu Tris i Four ponovno su prisiljeni birati strane kako bi spriječili masovna ubojstva, dok i sami žele otići van i vidjeti što se nalazi izvan grada. No, ono što će zateći jednom kad prijeđu zid nije baš ono što su očekivali...

Moram priznati da me objašnjenje stanja stvari u ovom distopijskom svijetu koji je stvorila Veronica Roth iznenadilo, originalno je i zanimljivo, uopće nije ono što sam očekivala. Ipak, nešto mi u svemu tome fali: objašnjenje zašto svijet izgleda tako kako izgleda i svrha eksperimenata kakav je, između ostalog, bio i distopijski Chicago opisan u ovom serijalu, detaljno je opisano, ali dosta šturo i općenito, tako da mi je cijela slika nekako uspjela ostati izvan fokusa, pomalo nejasna i u magli. Čini se da se svijet nije baš značajno promijenio, izuzev toga što su se neki ljudi dosjetili da bi mogli pokušati igrati se boga pomoću genetskog inženjeringa ali im se ta igra izjalovila i sada moraju spašavati stvar. Fali mi neki konkretan razlog zašto se krenulo s eksperimentima i što konkretno misle s njima postići, kao i šira slika svijeta i utjecaj koji ti eksperimenti imaju u njemu.

Bez obzira na gore navedene nedostatke, ova se knjiga čita brzo i lako, napeta je i uzbudljiva i sa svakom stranicom nam otkriva nešto novo.

Ovo je prva knjiga u serijalu koju nam ne priča isključivo Tris, već se u iznošenju priče izmjenjuju Tris i Four. Takav način naizmjeničnog pričanja dvoje likova je očito predstavljao problem prevoditelju i/ili ljudima koji su kasnije uređivali knjigu, jer je prijevod takav da Tris često priča u muškom licu, a Four pak u ženskom, što ne izgleda kao veliki problem sam po sebi, ali postaje problem kada njih dvoje razgovaraju pa je teško skužiti tko je što rekao. Drugi likovi nemaju problem s promjenom spola, ali su im na nekim mjestima pobrkana imena, pa umjesto Christina piše Cara (i obrnuto) i slično, što također ometa čitanje.

Sami likovi karakterno su se znatno razvili od prve knjige do sada, i to se jasno vidi, pogotovo kod Tris. Tris je u biti lik koji nosi cijelu priču, dok je cijelo to vrijeme Four njen čvrsti oslonac. Iako se na trenutke razilaze u mišljenjima i znaju i posumnjati jedno u drugo i u sebe same, njihova povezanost u stanju je na kraju prebroditi baš svaku prepreku, koliko god se ona pokazala teškom.

Roth svoje likove hrabro vodi kroz najraznovrsnije kušnje, i fizičke i psihičke, pri tome nam prikazujući svu njihovu snagu, borbenost, ustrajnost i Različitost, ne prezajući od toga da ih uputi u smjeru njihove sudbine, koliko god se ona za neke od njih na kraju pokazala tragičnom. Roth ruši predrasude o nedodirljivim likovima i ne ustručava se poljuljati naše uvjerenje da glavni likovi uvijek pobijede na kraju. To je hrabro, i sviđa mi se.

Kao završetak trilogije, ovo je točno ono što je i trebalo biti - sjajan finale. Bilo je tu dobitaka i gubitaka, pobjeda i poraza, promjena i izbora... Ova knjiga sjajno zaokružuje cijeli serijal i dovodi nas do njegovog kraja. Nedostajat će mi ovi likovi, ali veselim se vidjeti što još Veronica Roth skriva u svom peru i s nestrpljenjem iščekujem njene buduće knjige, s nekim novim likovima i nekim novim svjetovima.

FOUR: PRIČE O RAZLIČITIMA, Veronica Roth

Izdavač: Ljevak, 2015.
[eng. Four: A Divergent story collection]

'Four' je zbirka od 4 priče iz 'Divergent' serijala, od kojih su prve 3 radnjom smještene prije događaja iz samog serijala, dok se radnja posljednje priče odvija negdje na polovici prve knjige iz serijala - 'Različite'. 

Veronica Roth sam je serijal prvotno zamislila kao priču s Fourom kao glavnim protagonistom, ali počevši tako pisati došla je do zida i shvatila kako je priči potreban drugačiji pogled, te se odlučila ispričati ju kroz Tris. No, bez obzira na to, njena želja da se i Fourov glas čuje rezultirala je ovim kratkim pričama, u kojima nam on po prvi put govori o svom odrastanju u frakciji Nijekanja i životu sa ocem zlostavljačem, svom odabiru frakcije Neustrašivih kao jedinog bijega od oca, te promjeni koju je prošao promijenivši frakciju i postavši osoba koju smo upoznali u samom serijalu.

Uz sve to, Four se dotiče i događaja iz prve knjige serijala i donosi nam pogled na njih iz drugog kuta, pri tome otkrivajući i neke sitnice i detalje koju se bili odvili tijekom radnje serijala, ali izvan njenog fokusa, jer je u serijalu naglasak bio na Tris.

Na sam kraj ove zbirke dodane su još 3 mini priče, koje su nastale zbog želje autorice da nam ispriča one najznačajnije trenutke iz vremena dok su se Tris i Four tek bili upoznavali iz Fourovog kuta gledanja i približi nam time njegov način razmišljanja i njegov doživljaj tih, već nam poznatih, trenutaka.

Sve u svemu, ovo je zanimljiva zbirka priča, koja prati jednog od najznačajnijih likova 'Divergent' serijala i prikazuje nam sva njegova lica: ono transfera iz frakcije Nijekanja, iniciranog Neustrašivog, sina oca zlostavljača, te, igrom slučaja, izdajnika svoje frakcije.

Za one koji još nisu čitali ovaj serijal, ovo je dobro mjesto na kojem možete početi, a za one koji već jesu fanovi ovog distopijskog serijala, ovo je nezaobilazno štivo.

ZLATNI MJESEC, Lari Mari

Izdavač: Hena Com, 2015.

Lari Mari u svojoj su se drugoj knjizi iz njihovog ciklusa 'proze koja liječi' odlučile uhvatiti ukoštac sa temom zlostavljanja i života sa zlostavljačem u obitelji, dotičući se još nekih jednako teških tema i prezentirajući nam čitavu plejadu raznolikih i posve nevjerojatnih likova i njihovih karaktera.

Priča ide ovako:

Kiron je inkasator TV pretplate koji je dobio zadatak naplatiti dugovanja jednog vrlo neugodnog pretplatnika, kojeg svi njegovi kolege izbjegavaju i s kojim još nijedan od njih nije dospio izaći na kraj. Pretplatnik o kojem je riječ je zlobni starac čiju kuću mještani nazivaju 'kućom strave'. Kiron ne zna što da očekuje od ovog starca, niti zna što bi mogao naći kad uđe u njegovu kuću koju svi izbjegavaju, ali je odlučan da to ipak učini i da obavi posao koji su ga poslali obaviti, ne bi li tako usput i zadivio svoju šeficu. Jednom kad konačno kroči u tu 'kuću strave', Kiron je potpuno nepripremljen na ono što tamo nalazi, a to je nijema djevojčica Luna, koja je očito bila često zanemarivana i tko zna što još, te ju Kiron čvrsto odlučuje nekako zaštititi, u tom trenutku još nesvjestan da će ga ta odluka uvući u obiteljsku dramu koju ne bi mogao zamisliti ni u najgorim noćnim morama.

Prva zanimljiva stvar koja mi je 'upala u oko' je izbor zanimanja glavnog protagonista, Kirona. Inkasator TV pretplate jedna je od najomraženijih osoba u našem društvu, većina ljudi ih izbjegava i prave se da nisu kod kuće kad im on pozvoni na vrata, te općenito kod ljudi (barem većine) prema njima vlada neki osjećaj animoziteta. A Lari Mari su, eto, inkasatora TV pretplate učinile svojim glavnim protagonistom, koji bi još k tome trebao biti pozitivan lik i čitatelju se svidjeti. Hrabro. :)

Ova je knjiga nevjerojatan teatar apsurda, na čijoj pozornici se, jedan za drugim, pojavljuju sve nevjerojatniji likovi, od kojih jednostavno ne znaš koji je gori karakterom, a svi su usto povezani još nevjerojatnijim obiteljskim vezama kojih se ne bi dosjetile ni najbolje TV sapunice. Malo je reći da je obitelj opisana u ovom romanu disfunkcionalna, ona je sastavljena od posve nespojivih članova, od kojih je svakoga od njih briga jedino za svoju vlastitu dobrobit i ispunjenje vlastitih želja, dok za ništa i nikoga drugoga ne mare. Kako nas autorice, malo po malo, upoznaju sa svakim od tih likova, postaje nam sve jasnije zašto je kuća s početka priče dobila naziv 'kuća strave'.

Sveprisutno zlo u ovoj obitelji počinje od oca zlostavljača, koji je svojim ponašanjem, nedostatkom ljubavi i egoizmom uspio povrijediti i otjerati sve i svakoga od sebe, osim sirote male Lune, svoje unuke, za koju se još jedino skrbi, no i to samo zato jer ima svoje razloge i očekuje neku korist od toga što to čini. Njegove dvije kćeri, odrasle u takvom otrovnom ozračju i ostavši bez majke, naučile su kako pobjeći od stvarnosti svaka na svoj način, jedna tražeći utjehu u drogama, a druga zatvarajući oči pred svime što ne želi vidjeti. Ne znajući za drugo, i one su odrasle u jednako grozne osobe, sklone iskorištavanju svega i svakoga za svoju osobnu korist i ne mareći za druge. Potrebna je izrazita vještina da bi se baratalo ovakvim gnjusnim likovima, uspijevajući nam pri tome na tren ili dva prikazati i neku njihovu dobru (ili ako ne baš dobru, onda barem neku ne posve zlobnu) osobinu ili čin, a tu vještinu Lari Mari itekako posjeduju i njome se maestralno služe.

Radnja sporo počinje i klupko ove priče polako se odmotava. Potrebno je neko vrijeme da upoznamo sve likove i polako počnemo uočavati sve poveznice među njima, a jednom kad se radnja zahukta i događaji pokrenu, više nema zaustavljanja.

Jedina stvar koja mi je bila malo 'too much' u ovoj priči je pojava Kironovog brata kao 'puppet mastera' koji vuče konce iza određenih događaja, mislim da on jednostavno malo previše zapetljava cijelu tu priču, ona bi ostala jednako dobra i bez njega. Ono, pak, što me iznenadilo i što mi se dodatno svidjelo je sam kraj romana, koji je bio izvršen u mračnom stilu Edgara Allana Poea i poslužio kao maestralna točka na i svim događajima u njemu.

U konačnici, ovaj roman me se baš dojmio, svidjela mi se i njegova apsurdnost i njegova ironija, povremene doze crnog humora koje se kroz njega provlače, pa čak i oni predvidivi dijelovi, jer su autorice sve to skupa sjajno posložile u prilično neobičnu i čudnovatu cjelinu koja u trenucima zapanjuje, u trenucima vas užasava, a u trenucima vas na neki mračan način i zabavlja.

Šteta što su tvorci Kiklopa ove godine, u trenucima u kojima je domaće izdavaštvo u ozbiljnoj krizi i kada im je svaka ruka pomoći i više no dobrodošla, odlučili podviti rep i ne dodijeliti tu književnu nagradu, jer sada nikada nećemo saznati bi li se "jednookom" kipiću kojeg su Lari Mari osvojile za svoj prvi roman pridružio još jedan.

BEZ LJUBAVI I MRŽNJE, Lari Mari

Izdavač: Ljevak, 2014.

 

'Bez ljubavi i mržnje' prvi je roman dviju autorica koje pišu pod pseudonimom Lari Mari, i prvi iz njihovog ciklusa 'proze koja liječi'. To je roman koji je prošle godine osvojio i nagradu Kiklop za najbolji debitantski roman. O njemu se puno pisalo i dobio je puno pozitivnih kritika, a sama činjenica da je jedan domaći roman uspio podići toliku medijsku pozornost u državi u kojoj nam stalno stižu crne vijesti o sve manjem zanimanju stanovnika za čitanje i književnost općenito, već je razlog sam po sebi da ga se uzme u ruke i otkrije što to on ima u sebi, a da je uspjelo opčiniti tolike ljude.

Radi se o životnoj priči jednog mladića, imena Blue, i njegovom putu do sreće i samoostvarenja. Taj put započinje u tami života zlostavljanog, zanemarivanog i iskorištavanog djeteta, tek ponekad skrene u kratka razdoblja sreće i ljubavi, te se neprestano vrti u krug čekajući nešto - ili nekoga - da pomogne da se taj beskonačni krug prekine.

Blue pamti kratko razdoblje sreće i bezbrižnosti iz doba kada je još bio mali dječak i kada su mu roditelji još bili sretni zajedno. Blueov otac, poznati estetski kirurg doktor As, egocentričan je i zaljubljen u samoga sebe, a kako bi se neprestano osjećao važan, okružuje se sve mlađim ljubavnicama i udovoljava svim svojim hirovima koje može platiti novcem, kojeg nemarno troši. Blueova majka teško je podnijela Asovu nevjeru i rastavu koja je uslijedila, zapustivši se i postavši ogorčena i bijesna žena, sklona ispoljavanju tog bijesa na Blueu. Nedugo nakon rastave udala se za Dabu, neuglednog i lijenog muškarca, parazita koji iskorištava sve oko sebe kako zna i umije i koji Bluea koristi kao dežurnog krivca za sve nevolje koje ga snađu. Blueov brat, Coco, nekako je uspio biti izuzet od tog maltretiranja njihove majke i oca, izrastavši u društvenog parazita posve nalik Dabi. Jedine osobe koje su Blueu ikada pružile ljubav i podršku su Blueovi bake i djedovi, koji su se s vremenom odselili, umrli ili zatvorili u samoću zbog tuge za umrlim supružnikom. Iskorištavan i omalovažavan od svih ljudi koji bi mu trebali biti podrška u životu, Blue svoje nevolje može ispričati jedino svom psihijatru, doktoru Fugu, koji mu ukazuje na sve ono loše u njegovom životu i pomaže mu vidjeti put kojim će se izvući i na kojem će pronaći način da konačno bude sretan i živi onako kako zaslužuje.

Ovaj je roman pisan prema istinitoj priči, a čak i da ta napomena ne stoji uz njega, istinitost priče može se iz njega sasvim dobro iščitati. Jer, ova je priča toliko realna, izravna i stvarna, i sjajno opisuje okrutnosti života koji dok ovo pišem proživljava, nažalost, i prevelik broj ostavljene, zanemarene i/ili zlostavljane djece. Na Blueovom primjeru jasno vidimo zašto je teško i preteško okrenuti leđa svojoj obitelji, čak i kada je posve jasno da članovima te obitelji nije ni najmanje stalo do tvoje dobrobiti - upravo stoga jer su oni obitelj, možda i jedina koju poznajemo, oni bi trebali biti ti koji nas najviše vole, oslonac u životu i nepresušan izvor ljubavi. Nažalost, nisu svi sposobni za ljubav, ni prema svojoj djeci pa ni prema samima sebi, što ovaj roman također sjajno oslikava.

Blueovu priču ponegdje je teško čitati, to kako naivno dopušta da ga se ponovno i ponovno iskorištava i kako ga isti ljudi ponovno i ponovno povrjeđuju, a on nikako da nešto učini i prekine taj uvijek isti krug. No, važno je uočiti ono na što ovaj roman u biti ukazuje - da Blue ne čini to što čini jer je nesposoban ili glup, već u njemu nikada ne gasne nada da će one mrvice ljubavi koje je jednom davno uspio uočiti kod svojih roditelja uspjeti uočiti ponovno i da će se oni promijeniti, shvatiti da griješe i biti roditelji kakvi bi i trebali biti. Jer upravo je to najčešći razlog zašto zlostavljani ljudi uporno ostaju uz svoje zlostavljače - jer su uvjereni da se u njima još krije neka druga osoba, koju su vidjeli nekada prije, pa uporno čekaju da im se ta osoba vrati ili čekaju dan kada će se sve promijeniti i njihovi zlostavljači će shvatiti koliko su ih povrijedili i koliko ih zapravo vole. Problem je samo što ta ljubav, ako i postoji, je često skrivena ispod slojeva mržnje i drugih osjećaja, ispod kojih joj je teško ponovno isplivati na površinu.

Blueova priča, ipak, nije samo priča o beskrajnoj tuzi i nesreći, već je to također i priča o nadi, trudu, upornosti, uspjehu i vjeri u samoga sebe. Ona nam dokazuje da je moguće nadići se iznad svega lošeg što nam se u životu dogodilo, da je moguće i u mrklome mraku pronaći koliko god malene točkice svjetla, te da je, iznad svega, moguće otarasiti se svega negativnog i vlastitim se snagama izvući iz kakve god provalije u koju smo upali, samo ako shvatimo što je to što nas drži prikovanima za mjesto iz kojeg nam se ne čini da možemo otići, i dozvolimo si to pustiti i osloboditi se.

Knjiga traži da je se strpljivo čita, puno je tu promišljanja i traganja za odgovorima i smislom, od kojih se neki i nekoliko puta ponavljaju, što može biti naporno čitati. No takav način pisanja ujedno čini Blueovo propitivanje vlastitog života i traganja za smislom utoliko realističnijim.

Ovo je priča koja nam se svakodnevno odvija iza leđa, u susjedstvu ili negdje pored nas, skrivena od pogleda. Lari Mari su nam dale uvid u jednu takvu priču, koja bi nam mogla pomoći da uočimo jednu drugu takvu, nekoga tko se nalazi negdje oko nas, i da možda mi budemo ti koji ćemo mu pružiti spasonosnu ruku da se iz svoje priče izvuče u neku drugu, sretniju, pa makar ga samo uhvatili za ruku na trenutak i pokazali mu smjer u kojem ga pomoć koju treba već čeka.

TKO SIJE VJETAR, Nele Neuhaus

Izdavač: Mozaik knjiga, 2015.

5. knjiga iz serijala Bodenstein & Kirchhoff

[njem. Wer Wind sät]

Najnoviji slučaj istražitelja policijskog odreda K II, Olivera von Bodensteina i Pie Kirchhoff, započinje čovjekom koji je naizgled umro od srčanog udara i pao niz stepenice na radnom mjestu. No, kako to obično biva, ništa nije jednostavno niti onako kako se na prvi pogled čini, jer u istoj noći i na istom radnom mjestu netko je ostavio mrtvog hrčka na stolu direktora, a pronađeni su i povjerljivi dokumenti raštrkani uokolo, iako se čini da ništa zapravo nije ukradeno. Oliver i Pia prate trag do bivšeg zaposlenika firme u kojoj se dogodio smrtni slučaj, a koji je član mjesnog pokreta koji se protivi najnovijem projektu te iste firme - gradnji vjetroelektrana na obližnjoj livadi. Vlasnik spomenute livade svoju livadu ne želi prodati, njegova djeca spremna su na sve da ga natjeraju da to ipak učini, firmi zaduženoj za gradnju žuri se da se cijela stvar što prije riješi, a članovi mjesne zajednice koja se protivi gradnji imaju pak neke svoje razloge zašto gradnju žele spriječiti. U cijeloj toj zavrzlami teško je odrediti tko radi za koga i tko koga potkupljuje. Ono što je započelo kao možebitni nesretni slučaj zakomplicirat će se u nešto puno zamršenije, a na Oliveru i Pii je da to klupko od slučaja odmrse.

Usporedno s glavnim slučajem pratimo i pozadinsku priču u koju je upletena jedna od osoba od interesa u glavnom slučaju, a u tu priču igrom slučaja uplest će se i Bodenstein. Nakon razvoda od Cosime, Bodenstein nikako da dođe k sebi, sve je rastrojeniji i nepažljiviji, a dopuštanje da mu pozadinski slučaj odvuče pozornost s onoga koji bi trebao istraživati samo je kap koja naposlijetku prelijeva čašu i u biti prepušta Pii glavnu riječ u njihovoj istrazi. Nele Neuhaus nam prvi put oslikava kako je to kad Pia preuzme uzde u svoje ruke i rješava slučaj na svoj način, iako joj pri tome nedostaje potpora Bodensteina kao partnera i šefa, na koju se navikla da ju uvijek ima.

Bodenstein nam u ovom romanu prikazuje ono što mi se u biti uvijek sviđalo kod Neuhausinih likova, a to je prikaz njenih istražitelja kao sasvim normalnih ljudi, kojima privatni život ponekad utječe na posao i koji to ne mogu nikako spriječiti. Ni Oliver ni Pia nisu tip istražitelja koji žrtvuje svoj život radi posla (iako njihov privatni život zna zbog njihovog posla ponekad ispaštati), nego oni u biti pokušavaju održavati nekakav normalan balans između toga dvoga, što znači da im nešto privatno ponekad može odvući pažnju i da zbog toga mogu i napraviti pogrešku. 

Sam slučaj je zapetljan do krajnjih granica i potrebno je poprilično nategnuti moždane vijuge da pokušamo sami zaključiti tko bi mogao biti sumnjiv i zašto, odnosno tko ovdje NE BI mogao biti sumnjiv jer svi nešto skrivaju. Ono što mi se također sviđa kod Neuhasinih romana je to da priču pratimo iz perspektive mnogih likova, a ne nužno samo kroz prizmu policijske istrage, čime dobivamo širi uvid u cijelu priču i bolje upoznajemo sve likove, čak i one sporedne. No, ono što je karakteristično za Neuhaus je i to da kod nje u biti nema sporednih likova, jer svi se na kraju pokažu bitnima i povezanima sa slučajem na neki način.

Ovo je prvi roman o Bodensteinu i Kirchhoff koji na kraju ostavlja neka pitanja nerazriješenima i neke istrage otvorenima. Ovdje je također prisutna i znatno dublja psihološka karakterizacija jednog od likova iz pozadinske priče, čime se na trenutke čini kao da čitate dvostruki roman - jedan napeti krimić i drugi još napetiji psihloški triler.

Naslov romana prva je polovica izreke 'Tko sije vjetar, požnjet će oluju', a tom bih izrekom mogla ovaj roman zapravo savršeno opisati: polagani početak, iskakanje nekih dodatnih pitanja, uplitanje sve više i više osoba, lagano ispreplitanje događaja koji se počinju petljati sve više i više sve do točke u kojoj ih je, jednom pokrenute, teško zaustaviti. U cijeloj toj 'oluji' Neuhaus niti jednom ne ispušta konce svih događaja iz ruku i maestralno nas vodi do konačnog razrješenja, ali po prvi put ostavlja i neka pitanja neodgovorenima, možda s ciljem da na njih odgovori u nekom budućem susretu sa Bodensteinom i Kirchhoff. A tom se susretu unaprijed veselim!

LEGENDA, Marie Lu

Izdavač: Lumen, 2015.

[eng. Legend, 1. knjiga istoimene trilogije]

Još jedan distopijski serijal koji je postao 'legendaran' širom svijeta došao je i do nas. Onako na prvu nalikuje na nekakav miks serijala 'Divergent' Veronice Roth i 'Labirinta' Jamesa Dashnera, sa zajednicom ljudi smještenom u post-apokaliptični svijet zatvorenog tipa, gdje izlaženje van dozvoljenih granica nije preporučljivo ni dozvoljeno, a vlast je u rukama tobože demokracijom izabranog diktatora i vojske čije su namjere i metode, ako ništa drugo, vrlo upitne u svom nastojanju da vlast održe i zadrže.

Priča se odvija u post-apokaliptičnoj Americi, koja je preživjela nekakav potop i sada je podijeljena na Republiku i Kolonije, između kojih bjesni rat. Radnja romana usmjerena je samo na Republiku, u kojoj postoji ogroman jaz između bogatog i siromašnog stanovništva. Siromašne četvrti jedva preživljavaju i često su ogrezle u kriminal, te su u neprestanom strahu od vojnih ophodnji koje tragaju za oboljelima od 'pošasti' - nepoznatog virusa koji nasumično napada samo ljude iz siromašnih četvrti, jer bogati se redovito cijepe protiv te bolesti. Najpoželjnije zanimanje u zemlji je biti dio vojske, koja zbog rata ima prioritet nad svim ostalima i sebi uzima samo najbolje ljude, a jednake mogućnosti za svakog stanovnika ogledaju se u Kušnji - testu koji svaki stanovnik sa navršenih 10 godina polaže i prema svom uspjehu na testu raspoređuje ga se u neko zanimanje i na neki posao. One koji padnu, odmah odvajaju od njihovih obitelji i šalju u tzv. radne logore.

Događaje u romanu pratimo naizmjence putem dvoje likova - June i Daya. June je petnaestogodišnjakinja koja je na svojoj Kušnji uspjela postići maksimalan broj bodova, te je diplomirala prijevremeno i bila dodijeljena vojsci. Jedna od prvih zadaća ove wunderkind djevojke postaje uhvatiti trenutno najzloglasnijeg kriminalca Republike, Daya.

Day je pao na svojoj Kušnji i nekako je uspio pobjeći iz radnih logora u koje su ga potom poslali. Otad se bavi krađama i uništavanjem vojne imovine, a sav novac koji uspije skupiti skrivećki dostavlja svojoj obitelji - svojoj majci i dvojici braće. Dok jedne večeri promatra svoju obiteljsku kuću, svjedoči dolasku ophodnje koja traga za pošasti i pronalazi ju u njegovoj kući te obilježava vrata znakom X (uobičajenom oznakom domova oboljelih ljudi), ali znak koji ostavljaju na vratima njegove kuće nije obični već trostruki X koji Day nikad prije nije vidio. Čini se da je obolio njegov najmlađi brat Eden, za kojeg Day mora u kratkom roku skupiti veliku količinu novca ne bi li mu uspio kupiti lijek. U tom nastojanju njegov će se put presresti s Juneinim, a ono što je u početku bilo hvatanje opasnog kriminalca postat će ujedno i potraga za odgovorima, jer Day, čini se, zna puno toga o samoj Republici i strašnim stvarima koje se događaju u tobožnjim radnim logorima...

Iako na prvu zvuči kao nešto što ste, ako ste ljubitelji distopijskih serijala, već čitali, Marie Lu u svojoj je priči dovoljno originalna da vas, kako dalje čitate, razuvjeri. "Zlikovci" su u ovoj priči predvidivi - vojna sila na čelu s (prikrivenim) diktatorom koja drži vlast u svojim rukama i čini sve da se tako i nastavi - ali taj je dio priče u biti i najrealniji, jer kroz povijest (a i dan danas) svaki novi 'vođa' koje se dočepa vlasti ne bira načine na koje će tu vlast zadržati u svojim rukama. Ono što je također predvidivo, ali bez čega, čini se, ne može biti niti jedan YA serijal, je razvoj romantične priče između dvaju glavnih likova, June i Daya. Ta romansa mi je bila višak u cijeloj priči, posve je nepotrebna, ali budući da se svodi na svega par događaja, zapravo je zanemariva i ne utječe na samu priču.

Kao sitnu zamjerku moram spomenuti i prijevod, jer je neke engleske fraze i izraze prevoditelj preveo doslovno, čime smo kao rezultat dobili nekolicinu čudnih i pomalo besmislenih rečenica (primjerice, izraz 24/7 znači 24 sata na dan, sedam dana u tjednu - ili, jednostavno rečeno, cijelo vrijeme. Ali to je doslovno prevedeno kao 'Bit ćemo ovdje dvadeset četiri/sedam', što zvuči malo blesavo, zar ne?).

Ova priča zapravo spaja dva svijeta i prelazi jaz između siromašnih i bogatih i nastoji poljuljati same temelje na kojima su životi likova u njoj izgrađeni. Preko June, ona nam pruža uvid u to kako je to kad mržnja zasljepljuje i govori nam da treba pogledati i na drugu stranu medalje naizgled savršenog sustava, a ne slijepo slijediti naredbe koje nam on daje vjerujući da su one uvijek ispravne.

Roman je napet i zanimljiv, radnja se odvija brzo i nema praznog hoda. Neprestano nam se otkrivaju nove pojedinosti o likovima i o samoj Republici, zbog kojih nam se po glavi vrti sve više pitanja na koja želimo znati odgovore, te ih nastavljamo, čitajući dalje, tražiti. Kolonije i rat protiv Kolonija smješteni su izvan fokusa i o njima dobivamo tek naznake informacija, što osigurava da nam dovoljno pitanja ostane za nastavak čitanja ovog serijala. 'Legenda' je, u biti, tek početak nečega, a da bi saznali čega to, morat ćemo se strpiti i dočekati nastavke.

DNEVNIK GRADSKE CURE, Andrea Andrassy

Izdavač: Ljevak, 2015.
 

Andreu Andrassy sigurno ste čuli na radiju, možda vidjeli na nekom nastupu stand-up komičara ili kako glumi Michaela Jacksona ili Lady Gagu u showu 'Tvoje lice zvuči poznato', ili ste pak pročitali neku od njenih super zabavnih kolumni na index.hr-u. Neke od njenih najduhovitijih kolumni našle su svoje mjesto u ovoj knjizi.

Knjiga je podijeljena na više tematskih dijelova, koji se bave prekidima, sirom, ženama, muškarcima, sirom, uspjehom, sirom, Mladenom Grdovićem i još sira. Sad vas sigurno intrigira sav taj sir. ;)

Andreine kolumne su iskrene, direktne i ludo duhovite. Ona piše o svemu što joj padne na pamet, bez dlake na jeziku, i dok to čini obraća se direktno čitatelju u drugom licu jednine (dakle, sve su kolumne namijenjene baš TEBI). Andrein humor je britak, zarazan, pametan i uvijek pogađa u cilj, a njene reference na neke ljude, događaje, serije i predmete podsjetit će vas možda i na vrijeme kada ste se i sami s njima susreli i poslužit će vam kao dodatan izvor smijeha (i/ili nostalgije).

Andrea će vas naučiti zašto dezdorans nikad nije dobar poklon za vašu bolju polovicu, zašto ne treba dečka voditi u šoping, zašto treba pustiti gospođu u autu ispred vas da se prestroji, zašto ne treba vjerovati drugima kad vam kažu da nešto ne možete, zašto bi vam jedina prava i istinska ljubav trebala biti torta od sira i još mnogo toga, a njeni će vam savjeti često natjerati i suze na oči - od smijeha. Ima tu i sarkazma, britkih komentara na domaću političku i društvenu situaciju i još puno tema o kojima svi pričamo, sve skupa začinjeno s Andreinim originalnim načinom izražavanja, zbog kojeg vam se čini da uopće ne čitate knjigu, već sjedite na kavi s autoricom i živo diskutirate.

Duhovita i zabavna knjiga puna duhovitih i zabavnih kolumni duhovite i zabavne kolumnistice, uz koju ćete uživati čitajući, neprestano se hihoćući. A zapamtit ćete i puno korisnih savjeta. Win-win. Svakako pročitajte!

A ako vam se svidi knjiga, kolumne Dnevnik gradske cure nastavite čitati na linku: http://www.index.hr/rouge/1541/dnevnik-gradske-cure.aspx

SILOS, Hugh Howey

Izdavač: Znanje, 2013.

[eng. Wool, 1. knjiga istoimenog serijala]

U distopijskom svijetu budućnosti, preživjela zajednica ljudi živi pod zemljom, u Silosu. Njegovih više od stotinu katova spuštaju se duboko u unutrašnjost Zemlje, a podijeljeni su na trećine, sa staklenim kupolama na vrhu kroz koje se pruža pogled na ogoljenu i opustošenu površinu nad kojom se kovitla otrovni zrak. Zbog djelovanja vjetra i pijeska te se kupole s vremenom zamažu i potrebno ih je periodično čistiti. Nažaost, postupak čišćenja za ljude koji žive u Silosu znači i to da će netko od njih biti osuđen na smrt, jer zrak je na površini toliko otrovan da zaštitna odijela vani potraju svega nekoliko minuta i oni poslani na čišćenje nemaju mogućnost povratka.

Šerif Holston zadužen je za održavanje reda i zakona u Silosu, a ti su zakoni prilično rigorozni - naime, zabranjeno je spominjati odlazak van, a svakome tko izjavi da želi otići želja se automatski ispunjava i osuđuje ga se na čišćenje, što znači i sigurnu smrt. Ipak, neki ne vjeruju da je vani tako loše kao što im to žele prikazati i dobrovoljno se javljaju za čišćenje, a jedna od njih bila je i Holstonova žena. Holston se nikako ne može pomiriti s njenom odlukom i odlučuje jednom zauvijek doznati zašto je napravila to što je napravila. Slijedeći trag koji je ostavila istražujući posljednju pobunu u SIlosu, Holston dolazi do zaključka koji je vjerojatno donijela i njegova žena i sam se prijavljuje za čišćenje, kako bi i on izašao van i otkrio što je stvarno, a što privid u pogledu koji se pruža kroz Silosove kupole...

Ovaj je roman prvi dio znanstveno-fantastične trilogije Hugha Howeya, a podijeljen je na pet dijelova koji su prvotno izlazili kao zasebne knjižice, te su kasnije objedinjene u jednu knjigu.

'Silos' je zanimljiv, originalan i prilično napet roman, pomalo klaustrofobičnog ozračja, u kojem neprestano plutaju neke nevidljive tenzije, dajući nam pri čitanju osjećaj kao da u rukama držimo tempiranu bombu koja bi svakog trena mogla eksplodirati.

Kroz njegovih pet dijelova izmjenjuju se različiti likovi koji se vrte oko različitih okosnica radnje, istovremeno i međusobno povezanih. Svaki dio postavlja neka nova pitanja, koji put odgovori i na neko već postojeće, a na kraju svakog dijela iskoči i neki nepredviđeni obrat zbog kojeg nemate izbora nego čitati dalje. 

Svidjela mi se originalnost cijele priče, čak i klaustrofobija koja gotovo da izvire sa stranica romana jer čini čitanje vrlo stvarnim i realističnim, baš kao da se nalazimo unutar samog Silosa, a ne samo čitamo o njemu. Ono što zapinje je radnja, koja u nekim dijelovima izrazito sporo teče, opisujući nam u detalje baš svaki korak koji likovi čine, što mi se učinilo nepotrebnim i nalik odugovlačenju samo da se što dulje zadrži napetost prije raspleta. Primjerice, u drugom dijelu, kad gradonačelnica Silosa i šerifov zamjenik odlaze na putovanje do najnižih razina Silosa, budite uvjereni da ćete tijekom tog putovanja pročitati o baš svakoj stepenici koju su prošli na putu do dolje, te još jednom i na putu natrag, zbog čega bi vam se čitanje moglo činiti jednako napornim kao da ste se i sami penjali stotinu katova.

Tematski, 'Silos' je sličan distopijskim romanima poput 'Labirinta' Jamesa Dashnera ili 'Različite' Veronice Roth, u smislu da se u njemu radi o zajednici ljudi koju je netko smjestio u omeđenu okolinu izvan čijih granica nije dopušteno izaći i razloge smještanja u nju nije dopušteno propitivati. Kad upoznate likove 'Silosa' neće vam biti teško raspoznati pozitivce od negativaca, kao ni pretpostaviti tko bi mogli biti oni koji zabranjuju i ne dopuštaju propitivanje granica. No, razloge postojanja ovakvog svijeta i njegova ograničenja saznavati ćete malo pomalo i oni će vam do kraja ostati nepredvidivi.

Volite li distopije i znanstvenu fantastiku, svakako zakoračite u 'Silos'. Možda sam, kao ljubitelj žanra, malo pristrana, ali mislim da originalnost ovog djela definitivno zaslužuje da ga se pročita. Koliko je originalno, dovoljno govori činjenica da su se mnogi drugi pisci uhvatili svijeta Silosa Hugha Howeya i brojne su svoje priče potom smjestili u njega (kao npr. serijal 'The runner' W.J. Daviesa). Koliko su svi ti drugi romani dobri, ne znam, ali ono što znam je da mi je 'Silos' bio tako dobar da definitivno želim pročitati čitavu trilogiju.