Izdavač: Globus, 1988.
[eng. The handmaid's tale]
'Sluškinjina priča', prvi put objavljena 1985. godine, djelo je
koje je, kako u vrijeme prvog objavljivanja, a tako i danas (dijelom
zahvaljujući i istoimenoj TV seriji), podiglo puno prašine i proslavilo
Margaret Atwood, njegovu autoricu.
Ovaj roman ili hvale ili mu prigovaraju, a rat sukobljenih mišljenja koji je roman izazvao serija je nedavno ponovno oživjela. Bez obzira na brojne kritike, koje se većinom tiču atmosfere i antireligijskih stavova koje neki smatraju da roman promovira, ovaj je roman u više navrata dokazao svoju iznimnu književnu vrijednost: roman je osvojio nagradu Arthur C. Clarke, te bio nominiran i za Nebulu, Bookera i Prometheusa; a Hulu-ova serija snimljena prema ovom romanu neki je dan od 13 nominacija za nagradu Emmy osvojila njih 8, uključujući onu u kategoriji za najbolju dramsku seriju.
Radnja romana smještena je u fiktivnu republiku Gilead, nastalu na teritoriju američkih Sjedinjenih država, a vrijeme radnje odvija se negdje u bliskoj budućnosti. Republika Gilead nastala je nakon neimenovanog katastrofalnog događaja o kojem nam Atwood ne pruža nikakve detalje, ali iz konteksta i flashbackova u priči, koji se povremeno pojavljuju, saznajemo da se taj događaj nije odvio baš tako davno, budući da sjećanja glavnog lika u tim flashbackovima sežu u vrijeme dok je svijet još bio 'normalan' (da tako kažem).
Glavni lik romana je Sluškinja Fredova, a sam roman predstavlja njezin svojevrstan dnevnik, u kojem priča o svom životu Sluškinje, ali i općenito o društvu i društvenom uređenju Gileada. Gilead je opisan kao totalitarni režim u kojem vlada vrlo stroga podjela društvenih slojeva i strogo držanje tradicionalnih fundamentalističkih stavova. Na čelu društva su Zapovjednici (muškarci), koji donose sve odluke i drže sve konce društva u svojim rukama. Općenito se samo muškarci smatraju vrijednim članovima zajednice, dok se na žene gleda kao na nekakve dodatke, igračke, stvari, nužna bića koja su tu da bi služila muškarcima i rađala im djecu.
Žene - na koje se općenito gleda kao na niža bića - podijeljene su u različite društvene slojeve. Prvi sloj čine Supruge - žene Zapovjednika, koje su većinom starije životne dobi i neplodne. Zatim imamo Sluškinje, Marte i Tetke, od kojih Marte predstavljaju sluškinje u pravom smislu te riječi, odnosno osobe koje se brinu o kućanstvu, a Tetke predstavljaju nešto slično učiteljicama ili skrbnicama koje skrbe o Sluškinjama prije nego Sluškinje budu dodijeljene određenom Zapovjedniku i pređu u njegovo kućanstvo. Sluškinje su, pak, svedene na nešto što bismo mogli nazvati 'živuće maternice' - njihov je zadatak da Zapovjednicima rađaju djecu. Postoje još i žene koje se nazivaju Ekonosuprugama, a predstavljaju supruge muškaraca iz nižih društvenih slojeva, na koje ostale Supruge gledaju posprdno i prema kojima se često odnose snishodljivo.
Priča Sluškinje Fredove ispričana je u prvom licu i govori o njenom životu prije i nakon dolaska u kućanstvo Zapovjednika kojem su je dodijelili. Istrenirana da bude nevidljiva i nebitna, Fredova svjedoči mnogim tajnama i sitnim zabranjenim užicima ljudi koje svakodnevno susreće, od samog Zapovjednika i Zapovjednikove Supruge do Marte njegovog kućanstva i drugih Sluškinja koje povremeno sreće na ulicama dok zajedno obavljaju neke dobivene zadaće. Tu i tamo (obično noću), Fredova se prisjeća života prije Gileada, želje da ponovno vidi svog muža i kćerkicu, a ponekad i slabe želje da pobjegne iz Gileada u kolonije, gdje je navodno život drugačiji, iako i suroviji. I fascinantno je i tužno, pri čitanju tih prisjećanja, vidjeti da Fredova ne čini ništa kako bi oživjela svoja nadanja, već se pomirila sa životom kakav ju je snašao - dijelom zbog vlastite nemoći da nešto promijeni, a dijelom zbog straha da nešto ne učine njenoj kćeri, za koju vjeruje da je još živa i da je dobro.
Jedini san kojem Fredova, kao i sve ostale Sluškinje, mogu težiti, je da svom Zapovjedniku rode toliko žuđeno dijete, nakon čega bi eventualno bile dodijeljene još jednom Zapovjedniku, prije nego bi im bilo dopušteno da možda postanu Marte. Grozan je to život, u kojem žene praktički kao da ne postoje, već su svedene na isključivu korist koju od njih može dobiti određeni muškarac, a kod Sluškinja ta je korist maternica. Čak i kada zatrudne, Sluškinje ne dobivaju na važnosti: da, tijekom trudnoće ih se bolje pazi i s njima se bolje ophode, ali to rade isključivo kako bi dijete koje nose ispalo zdravo. Atwood je to sjajno opisala u scenama rađanja, u kojima Supruga sjedi iza Sluškinje dok Sluškinja rađa, Supruga je ta koju bodre i kojoj pomažu, kojoj čestitaju, te kojoj, u konačnici, daju dijete, baš kao da je ona sve sama prošla, da Sluškinje tu nije ni bilo. Sluškinje su cijelo vrijeme nevidljive, o njima se ne govori, izravno im se ne obraća, zabranjeno im je govoriti i činiti išta osim biti hodajući inkubatori. Nemaju čak ni imena - Fredova je tek izvedenica od imena Zapovjednika kojem Sluškinja pripada.
Jeziv je distopijski svijet koji je u ovom romanu opisala Margaret Atwood. Svijet je to u kojem vladaju strah, nesnošljivost i mizoginija, užasan svijet u kojem se ne biste nikako htjeli zateći, pogotovo ako ste žena. Još je jezivije to što je taj svijet opisan kao nešto što je nastalo vrlo brzo, u bliskoj nam budućnosti, kao da postoji mogućnost da danas zaspimo u normalnom svijetu, a već ujutro se probudimo u Gileadu. Najjezivija je, ipak, činjenica da ovo posljednje ne samo da je moguće, već je možda i izgledno.
Dok se u jednoj prilici prisjeća prošlosti, Fredova spominje okolnosti koje su prethodile stvaranju Gileada: ona priča o tome kako je svijet bio opsjednut seksom i golotinjom, kako su žene bile objektificirane i kako se na njih gledalo površno, samo u seksualnom smislu. Kad malo promislite, i kad se malo osvrnete na televiziju, internetske portale, tiskovine, glazbene spotove, itd. - nije li svijet i sad opsjednut seksom? Što bi značilo da se nalazimo na istom mjestu kao svijet Margaret Atwood prije katastrofe koja je dovela do Gileada. Dodajmo tome brojne pokrete i događanja koji idu u smjeru da se ženu svede samo na objekt za rađanje, samo hodajuću maternicu, a kojih je u svijetu sve više i sve su češći - od zabrane pobačaja i uskraćivanja kontracepcije do hodova za život i čega sve ne... Pomalo je zastrašujuće shvatiti da smo tek na korak od distopije koju Atwood u ovom romanu opisuje.
Tema romana je teška, depresivna, ozračje sumorno, likovi apatični, pomireni sa surovim životom u surovom svijetu. Ovu knjigu nije lako čitati, a tome nimalo ne doprinosi činjenica da se radnja odvija vrlo sporo, bez nekih većih aktivnosti. No, bez obzira na njegovu težinu, ovo je roman koji se mora pročitati. On predstavlja stvarnu mogućnost razvoja nekih budućih događaja, on je podsjetnik na ono što bi se moglo dogoditi kada anti-feminizam i prikrivena mizoginija uzmu maha. Jer tome što se dogodi definitivno ne bismo htjeli svjedočiti.
Ovaj roman ili hvale ili mu prigovaraju, a rat sukobljenih mišljenja koji je roman izazvao serija je nedavno ponovno oživjela. Bez obzira na brojne kritike, koje se većinom tiču atmosfere i antireligijskih stavova koje neki smatraju da roman promovira, ovaj je roman u više navrata dokazao svoju iznimnu književnu vrijednost: roman je osvojio nagradu Arthur C. Clarke, te bio nominiran i za Nebulu, Bookera i Prometheusa; a Hulu-ova serija snimljena prema ovom romanu neki je dan od 13 nominacija za nagradu Emmy osvojila njih 8, uključujući onu u kategoriji za najbolju dramsku seriju.
Radnja romana smještena je u fiktivnu republiku Gilead, nastalu na teritoriju američkih Sjedinjenih država, a vrijeme radnje odvija se negdje u bliskoj budućnosti. Republika Gilead nastala je nakon neimenovanog katastrofalnog događaja o kojem nam Atwood ne pruža nikakve detalje, ali iz konteksta i flashbackova u priči, koji se povremeno pojavljuju, saznajemo da se taj događaj nije odvio baš tako davno, budući da sjećanja glavnog lika u tim flashbackovima sežu u vrijeme dok je svijet još bio 'normalan' (da tako kažem).
Glavni lik romana je Sluškinja Fredova, a sam roman predstavlja njezin svojevrstan dnevnik, u kojem priča o svom životu Sluškinje, ali i općenito o društvu i društvenom uređenju Gileada. Gilead je opisan kao totalitarni režim u kojem vlada vrlo stroga podjela društvenih slojeva i strogo držanje tradicionalnih fundamentalističkih stavova. Na čelu društva su Zapovjednici (muškarci), koji donose sve odluke i drže sve konce društva u svojim rukama. Općenito se samo muškarci smatraju vrijednim članovima zajednice, dok se na žene gleda kao na nekakve dodatke, igračke, stvari, nužna bića koja su tu da bi služila muškarcima i rađala im djecu.
Žene - na koje se općenito gleda kao na niža bića - podijeljene su u različite društvene slojeve. Prvi sloj čine Supruge - žene Zapovjednika, koje su većinom starije životne dobi i neplodne. Zatim imamo Sluškinje, Marte i Tetke, od kojih Marte predstavljaju sluškinje u pravom smislu te riječi, odnosno osobe koje se brinu o kućanstvu, a Tetke predstavljaju nešto slično učiteljicama ili skrbnicama koje skrbe o Sluškinjama prije nego Sluškinje budu dodijeljene određenom Zapovjedniku i pređu u njegovo kućanstvo. Sluškinje su, pak, svedene na nešto što bismo mogli nazvati 'živuće maternice' - njihov je zadatak da Zapovjednicima rađaju djecu. Postoje još i žene koje se nazivaju Ekonosuprugama, a predstavljaju supruge muškaraca iz nižih društvenih slojeva, na koje ostale Supruge gledaju posprdno i prema kojima se često odnose snishodljivo.
Priča Sluškinje Fredove ispričana je u prvom licu i govori o njenom životu prije i nakon dolaska u kućanstvo Zapovjednika kojem su je dodijelili. Istrenirana da bude nevidljiva i nebitna, Fredova svjedoči mnogim tajnama i sitnim zabranjenim užicima ljudi koje svakodnevno susreće, od samog Zapovjednika i Zapovjednikove Supruge do Marte njegovog kućanstva i drugih Sluškinja koje povremeno sreće na ulicama dok zajedno obavljaju neke dobivene zadaće. Tu i tamo (obično noću), Fredova se prisjeća života prije Gileada, želje da ponovno vidi svog muža i kćerkicu, a ponekad i slabe želje da pobjegne iz Gileada u kolonije, gdje je navodno život drugačiji, iako i suroviji. I fascinantno je i tužno, pri čitanju tih prisjećanja, vidjeti da Fredova ne čini ništa kako bi oživjela svoja nadanja, već se pomirila sa životom kakav ju je snašao - dijelom zbog vlastite nemoći da nešto promijeni, a dijelom zbog straha da nešto ne učine njenoj kćeri, za koju vjeruje da je još živa i da je dobro.
Jedini san kojem Fredova, kao i sve ostale Sluškinje, mogu težiti, je da svom Zapovjedniku rode toliko žuđeno dijete, nakon čega bi eventualno bile dodijeljene još jednom Zapovjedniku, prije nego bi im bilo dopušteno da možda postanu Marte. Grozan je to život, u kojem žene praktički kao da ne postoje, već su svedene na isključivu korist koju od njih može dobiti određeni muškarac, a kod Sluškinja ta je korist maternica. Čak i kada zatrudne, Sluškinje ne dobivaju na važnosti: da, tijekom trudnoće ih se bolje pazi i s njima se bolje ophode, ali to rade isključivo kako bi dijete koje nose ispalo zdravo. Atwood je to sjajno opisala u scenama rađanja, u kojima Supruga sjedi iza Sluškinje dok Sluškinja rađa, Supruga je ta koju bodre i kojoj pomažu, kojoj čestitaju, te kojoj, u konačnici, daju dijete, baš kao da je ona sve sama prošla, da Sluškinje tu nije ni bilo. Sluškinje su cijelo vrijeme nevidljive, o njima se ne govori, izravno im se ne obraća, zabranjeno im je govoriti i činiti išta osim biti hodajući inkubatori. Nemaju čak ni imena - Fredova je tek izvedenica od imena Zapovjednika kojem Sluškinja pripada.
Jeziv je distopijski svijet koji je u ovom romanu opisala Margaret Atwood. Svijet je to u kojem vladaju strah, nesnošljivost i mizoginija, užasan svijet u kojem se ne biste nikako htjeli zateći, pogotovo ako ste žena. Još je jezivije to što je taj svijet opisan kao nešto što je nastalo vrlo brzo, u bliskoj nam budućnosti, kao da postoji mogućnost da danas zaspimo u normalnom svijetu, a već ujutro se probudimo u Gileadu. Najjezivija je, ipak, činjenica da ovo posljednje ne samo da je moguće, već je možda i izgledno.
Dok se u jednoj prilici prisjeća prošlosti, Fredova spominje okolnosti koje su prethodile stvaranju Gileada: ona priča o tome kako je svijet bio opsjednut seksom i golotinjom, kako su žene bile objektificirane i kako se na njih gledalo površno, samo u seksualnom smislu. Kad malo promislite, i kad se malo osvrnete na televiziju, internetske portale, tiskovine, glazbene spotove, itd. - nije li svijet i sad opsjednut seksom? Što bi značilo da se nalazimo na istom mjestu kao svijet Margaret Atwood prije katastrofe koja je dovela do Gileada. Dodajmo tome brojne pokrete i događanja koji idu u smjeru da se ženu svede samo na objekt za rađanje, samo hodajuću maternicu, a kojih je u svijetu sve više i sve su češći - od zabrane pobačaja i uskraćivanja kontracepcije do hodova za život i čega sve ne... Pomalo je zastrašujuće shvatiti da smo tek na korak od distopije koju Atwood u ovom romanu opisuje.
Tema romana je teška, depresivna, ozračje sumorno, likovi apatični, pomireni sa surovim životom u surovom svijetu. Ovu knjigu nije lako čitati, a tome nimalo ne doprinosi činjenica da se radnja odvija vrlo sporo, bez nekih većih aktivnosti. No, bez obzira na njegovu težinu, ovo je roman koji se mora pročitati. On predstavlja stvarnu mogućnost razvoja nekih budućih događaja, on je podsjetnik na ono što bi se moglo dogoditi kada anti-feminizam i prikrivena mizoginija uzmu maha. Jer tome što se dogodi definitivno ne bismo htjeli svjedočiti.
