Stvarna oluja - oluja nad olujama, kako se o njoj pričalo - opustošila
je ribarski gradić Vardø na obali Norveške 1617. godine i u smrt odvela
gotovo sve njegove muške žitelje. Za ovaj prirodni fenomen vrlo su brzo
okrivljene žene Vardøa (ne sve, naravno, samo one nepodobne), uz optužbe
vještičarenja. Suđenja koja su uslijedila bila su okrutna i brutalna, a
kazne za žene proglašene vješticama još okrutnije i brutalnije.
Prvi
roman za odrasle Kiran Millwood Hargrave inspiraciju je izvukao upravo
iz ovih povijesnih događaja, uzevši oluju i suđenja kao početnu i
krajnju točku priče, dok je samu priču usmjerio na živote žena u Vardøu i
njihovu borbu za preživljavanjem - i surovih životnih uvjeta, i hajke
muškaraca koji ih pod svaku cijenu žele kazniti i u njima zatrti svaku
iskru neovisnosti i slobode.
Priča prati dvije žene: Maren,
odraslu u Vardøu, koja je u oluji izgubila oca, brata i zaručnika; te
Ursu, novopečenu suprugu novopečenog predstavnika vlasti u Vardøu, koja
surovost života u ovom tmurnom gradiću nije mogla ni sanjati kada je
pristala udati se i preseliti se onamo iz Bergena.
Neovisnu Maren
guši život uz sve zloćudniju majku i potpuno nezainteresiranu šogoricu,
dok preplašenu Ursu sve više šokira njen novi život i uloga supruge.
Dvije žene će jedna u drugoj naći ne samo prijateljicu, nego i utjehu,
snagu, potporu i ljubav.
I dok dio žena u Vardøu samo želi
preživjeti i ostati slobodne od konstantnih nametanja vjere i načina za
koje crkva misli da su ispravni, drugi dio žena, zajedno sa poslanikom i
ostalim muškarcima koji su s njim došli provoditi pravdu iz obližnjeg
dvorca, ne preza ni od čega da svoje sunarodnjakinje osudi na smrt. I to
samo zbog toga što im se neka od njih zamjerila - svojim ponašanjem,
načinom odijevanja, ili pak porijeklom i običajima.
"Mislila
je da je vidjela najgore što se može vidjeti u toj luci, da se ništa ne
može usporediti s opakošću one oluje. Ali sada zna kako je bila glupa
kada je vjerovala da zlo postoji samo ondje, na pučini. Bilo je ovdje,
među njima, hodalo na dvije noge, izričući osudu ljudskim jezikom."
Posebna
pozornost u ovom romanu skrenuta je na problem naroda Sami, autohtonog
naroda koji naseljava sjeverna područja Finske, Švedske i Norveške, a
čiji su običaji (i više od toga vjerojatno zemlja!) smetali crkvenjacima
i samoprozvanim utjerivačima ispravnosti. Neki se pripadnici ovog
naroda i dan danas bore s diskriminacijom i oduzimanjem prava, iako su
puno postigli da im se autohtoni status i običaji međunarodno priznaju i
da ih se uključi u zajednicu.
Ljudska zloba ono je što je u ovom
romanu fenomenalno opisano, a ono što je tužno je to da ista ta zloba i
dalje živi - možda ne u obliku progona vještica, ali ima načina da se i
danas probije i ugnjetava sve one koje smatra previše drugačijima,
previše neovisnima, previše slobodnima. Posebno kad se radi o ženama.
Za
okrivljene žene Vardøa, u ovom romanu, nažalost, nema milosti, no
njihova snaga, prkos (pogotovo kod fenomenalne Kirsten) i borba nešto su
što inspirira i zadivljuje, bez obzira na konačan ishod njihove životne
priče.
Iskreno, početak romana me malo mučio, dok nisam
pohvatala konce i ufurala se u priču, koja nije brza i nije baš
ispunjena događajima, ali jako je zanimljiva i baš sam uživala čitajući
je. Neće se svidjeti svima, pogotovo ako niste fan sporih radnji i priča
u kojima ima puno atmosfere i nekakve melankolije (ne znam kako bih to
bolje opisala). Usporedila bih ovaj roman s Eseškom zmijom, ili možda Nijemim pratiteljima,
u smislu atmosfere i brzine odvijanja radnje, pa ako vam se neka od
ovih knjiga svidjela (kao što meni jest), izgledno je da će i ova. Meni
doista jest.
__________________________________________________
Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/milosti/
