FANTASTIČNI GOSPODIN LISAC, Roald Dahl

Izdavač: Znanje, 2020.

[eng. Fantastic Mr. Fox] 

Prijevod: Lara Hölbling Matković

U svijetu dječje književnosti, Roald Dahl nezaobilazna je stanica na uzbudljivom putovanju kroz taj svijet. Baš su me razveselila nedavna nova izdanja njegovih bezvremenskih klasika. :)

Ako ste upoznati s knjigama i fantastičnim i pustolovnim pričama Roalda Dahla, tada znate da je on bio majstor u pisanju posve neobičnih priča, koje nastanjuju jednako neobični, neki posve obični, te uvijek i neki malo vragolasti likovi.

Priča o fantastičnom gospodinu Liscu započinje upoznavanjem njegovih neprijatelja: Muljića, Mahune i Mješine. Ova tri zločesta M.-a bogati su, ali i gadni vlasnici imanja u blizini kojih živi gospodin Lisac sa svojom obitelji. Stvar je u tome, vidite, što se lukavi gospodin Lisac često zna poslužiti kokošima, guskama i jabukovačom kojih spomenuta tri M.-a imaju prepuna skladišta. Muljiću, Mahuni i Mješini Liščeva se samoposluga nimalo ne sviđa, u tolikoj mjeri da su čvrsto odlučili ubiti ga. I ne samo njega, nego i cijelu njegovu obitelj: gospođu Lisac i tri mala lisičića!

Odlučni u naumu da Liščev dom sravne sa zemljom, ne bi li ga iz njega istjerali na čistinu gdje ga mogu na miru upucati puškom, Muljić, Mahuna i Mješina ne prezaju ni od čega da taj svoj grozni cilj ostvare. Lukavi gospodin Lisac morat će upotrijebiti svo svoje lukavstvo ne bi li sebe i svoju obitelj izvukao - žive i zdrave - iz ove nevolje.

Roald Dahl zna vrlo vješto postaviti likove na scenu, tako da odmah znate za koga ćete u priči navijati, a tko vam se neće svidjeti. Iako premisa ovdje nije baš crno-bijela, jer koliko god gospodin Lisac bio fantastičan, ne možemo reći da je lijepo krasti, zar ne? Čak i ako se radi o krađi od zločestih ljudi. No reakcija trojice M.-ova na Liščeve povremene pothvate, na koje je odlazio samo kako bi prehranio sebe i svoju malu lisičju obitelj, uvelike je pretjerana, a njihov bijesni pohod na Liščev dom strašan.

Srećom, pametni gospodin Lisac smislio je fantastičan plan kako izbjeći groznoj sudbini koju su mu trojica M.-ova namijenila, kojim nije profitirala samo obitelj Lisac, već i brojni im prijatelji koji su u pravo vrijeme pritekli u pomoć.

Kao i sva djela Roalda Dahla, i ova je knjiga zabavna i pustolovna, ispunjena šarolikim likovima koji će zacijelo očarati mnoge klince. Lekcija ove priče nikako nije bez mana, ali ako to stavimo na stranu, dobit ćemo maštovitu priču o lukavstvu, suradnji i domišljatosti. Nije mi ovo najdraži Dahl, niti Dahl u svom najboljem izdanju, ali ipak je Dahl - a jednom kad se upoznate s njegovim knjigama shvatit ćete da su one nezaobilazno štivo koje je potrebno svakom djetinjstvu. Uz maštovite ilustracije uvijek genijalnog Quentina Blakea, koji je česti suputnik Dahlovih priča, čitanje tih priča ljepše je i zabavnije. Nadam se da ćemo uskoro vidjeti još novih izdanja ovog sjajnog partnerstva u stvaranju priča za djecu. 

__________________________________ 

Kako do knjige: http://bit.ly/2YwN75q

UGOVOR, Mojca Širok

Izdavač: Mozaik knjiga, 2020.

[izv. Pogodba] 

Prijevod: Jagna Pogačnik

Slovenska spisateljica Mojca Širok punih je trinaest godina radila kao dopisnica RTV Slovenije iz Italije i Vatikana, a teme koje je obrađivala kroz novinarski rad bave se zloglasnom sicilijanskom mafijom. Rezultat njenog rada na temu mafije prvo je bio dokumentarni film 'Šutnja u Palermu', a kasnije je svoj rad i saznanja o mafiji pretočila u roman simboličnog naslova - 'Ugovor' - koji ne simbolizira bilo kakav ugovor, već upravo onaj sklopljen s vragom. Ovaj joj je roman 2018. godine donio i slovensku književnu nagradu 'Modra ptica'.

U ovom romanu, Mojca prati širok splet raznovrsnih likova koje spletom okolnosti spoji vijest o tri iznenadne smrti: one slavnog rimskog odvjetnika, uspješnog rimskog kiruga i zloglasnog mafijaškog bossa. I dok dio ljudi upletenih u ovu priču - od novinara gladnih istine i bliskih prijatelja žrtava do revnih policijskih detektiva - pokušava rasvijetliti okolnosti koje su dovele do ovih smrti, drugi dio ljudi - od medijskih mogula i utjecajnih političara do same mafije - pokušava sve smesti pod tepih plasirajući lažne priče o onome što se doista dogodilo.

A kako otkrivamo pozadinu ove priče, tako otkrivamo i nove i nove razine upletenosti političke korupcije i mafijaške kontrole unutar svih slojeva društva. Na kojoj god strani priče se nalazili, baš sve likove ovdje povezuje jedinstvena zajednička prošlost, povezana s mafijom i/ili borbom protiv mafije, unutar koje se svatko od njih u nekom trenutku našao.

"Smiješno, pomislila je Ilaria, do tada nije nikad pomislila na to što je uvijek govorila Flaminia, da mafijaško nasilje potiče koncentrične krugove, udarne valove koji pustoše daleko i dugo, koji se prije ili poslije na ovaj ili onaj način dotaknu svih ljudi. Jedan tako bezvezan stari mafijaš, a oko njega takvo ludilo. Flaminia je otišla u Palermo gdje je ponovno srela Emanuelea. Kad se vratila, napustila je Paola, Ilaria nije nikada saznala zašto. Odselila se, onda polako, ali neizbježno tonula u ponor. Kakve to veze ima s mafijom, gorko je pomislila Ilaria. Nikakve. Ali ni Flaminia ni Emanuele, nakon što su svaki na svoj način imali s njom posla, nisu više imali normalan život."

Mojca Širok savršeno je opisala načine na koji funkcionira 'vlast iza vlasti', u ovom slučaju sicilijanska mafija, koja posredno ili neposredno kontrolira baš sve: od politike i medija do policije i sudova.

"Imao je vlast. Ne vlast kakvu je imala država koju ljudi izigravaju, ne vlast kakvu ima politika kojoj se ljudi podsmjehuju ili joj se ulizuju. Imao je vlast koje se ljudi boje. Pred kojom kleče. Jer je neizrečena. Nigdje zapisana. Nigdje očita. Ali svima pred očima. Vlast iz pozadine. Pred kojom se ne trebaš opravdavati, koju ne treba utemeljivati, ograničavati. Vlast bez pravila, bez ideologije i bez morala. Vlast onoga tko zna kako se ponašati da nije moguće izgubiti."

Fascinantno je otkriti kako u sjeni te vlasti stoji zapravo jako malen broj ljudi, praktički jedna osoba, koja vuče sve konce. A još je fascinantnije kako se ta osoba umješno skriva baš svima naočigled. Slučajevi političke korupcije i kontrole raznih interesnih skupina, ne nužno mafijaških, izneseni u ovom romanu možda se tiču Italije, ali lako ih možemo prepoznati i na drugim mjestima, u drugim državama, a posebno i kod nas.

"Što je bilo na tom čovjeku da je u svima pobuđivao takav strah i poštovanje? (...) Nije bio ni sjajan retoričar ni spretan političar, iako je već više od petnaest godina bio u parlamentu. Nitko se nije sjećao nikakva njegova nastupa, nikakva govora, nikakva parlamentarnog pitanja, kamoli polemike. Nijedan zakon nije nosio njegovo ime, ni u jednoj parlamentarnoj komisiji nisu ga vidjeli, iako je bio član svih najvažnijih. Nikad nije bio ni u jednoj vladi, iako je on bio taj koji je u pravom trenutku našao pravog čovjeka, pravog bogatog poduzetnika da ga gurne u politiku, ni od čega mu napravio stranku i između nekoliko izbornih promašaja vodio od jedne veličantsvene pobjede do druge, od jedne veličanstvene vlade do druge."

Podijeljen u tri dijela, koji vremenski obuhvaćaju događaje od svega tri dana, ovaj roman je brz, pronicljiv i vrlo, vrlo zanimljiv. Kada uzmete u obzir i to da se bazira na godinama stvarnog istraživačkog novinarstva, još je zanimljiviji - i stvarniji. A ono što je također stvarno, iako se nekima možda neće svidjeti, je kraj. Zašto? Jer ćete ga možda smatrati nedorečenim, ili naprasno prekinutim. Ja ga smatram poprilično realnim. A on daje i nedvosmislen odgovor na pitanje tko pobjeđuje u sukobu u kojem se na jednoj strani nalazi mafija. Taj odgovor, nažalost, nije: druga strana.

___________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/3c5zTo7

VELIKI DAN GOSPOĐICE PETTIGREW, Winifred Watson

Izdavač: Sonatina, 2020.

[eng. Miss Pettigrew lives for a day]

Prijevod: Marko Maras

 

Gospođica Pettigrew neugledna je, siromašna i osamljena guvernanta, k tome ne baš osobito uspješna u svom poslu. U godinama je u kojima se žene bez muža na vidiku već smatra usidjelicama i samo je na korak od potpune neimaštine i života u kakvoj ubožnici.

Kada je zavod za zapošljavanje pošalje na razgovor za novi posao, gospođica Pettigrew tu priliku vidi kao posljednji vlak na koji se mora ukrcati, ako noćas ne želi spavati na ulici. Uplašena i bez samopouzdanja, gospođica Pettigrew stigne na adresu na koju ju je zavod uputio, onu izvjesne gospođice LaFosse, i pozvoni na vrata.

I upravo u tom trenu započinje 'Veliki dan gospođice Pettigrew'.

Gospođica LaFosse glamurozna je pjevačica, a njen je život ispunjen glamuroznim zabavama, burnim ljubavnim životom i osebujnim prijateljstvima. Igrom slučaja, gospođica Pettigrew ispast će baš ono što je gospođici LaFosse toga dana trebalo, iako će se obje dame uplesti u rješavanje zamršene mreže ljudskih odnosa, odgađajući razgovor o razlogu posjeta gospođice Pettigrew i sprijateljujući se pritom. A gospođica Pettigrew, bilo to zbog blizine gospođice LaFosse, novootkrivenih uzbuđenja koje život nosi ili jednostavne odluke da u potpunosti iskoristi poklonjeni joj dan, otkrit će jednu posve novu sebe: odvažnu, hrabru i samouvjerenu.

'Veliki dan gospođice Pettigrew' prava je komedija situacije, prpošna i zabavna. Smještena u London 1930-ih, kada je i pisana, ova pripovijest vrti se oko očekivano običnog dana u kojem gospođicu Pettigrew čeka običan, iako zbog njene nesigurnosti i pomalo zastrašujuć, razgovor za posao, koji se igrom slučaja pretvori u nešto neočekivano - avanturu, uzbudljivu pustolovinu i posjet životu o kakvom je do tada samo sanjala. Na jedan dan, gospođica Pettigrew postat će ono što je gospođica LaFosse cijelog svog života - glamurozna glumica, zvijezda večeri.

"Trebaš još jedanput napudrati nos. To se mora. Zadnja gesta prije ulaska u svaku sobu: pudranje nosa. To ti daje samopouzdanje. -
Drhtavim prstima, nervozna, nespretna i zadovoljna, gospođica Pettigrew prvi put u životu napudra nos.
- Znaš - reče radosno - mislim da imaš pravo. Stvarno daje nekakvu sigurnost. Već to osjećam."

Simpatična stvar kod cijele priče je to što gospođica Pettigrew ne iskorištava nastalu situaciju da bi iz nje nekako profitirala, već samo da bi iskusila jedan dan bezbrižne zabave na kakvu nije navikla. A dok sudjeluje u uzbudljivim događajima koji oko gospođice LaFosse samo iskaču, jedan za drugim, gospođica Pettigrew se prema gospođici LaFosse odnosi vrlo zaštitnički, nastojeći joj pomoći na svaki način na koji može. Pri tome stječe i još nekolicinu prijatelja, koji, budući da ju, kao i gospođica LaFosse, prvi put vide i ne znaju kakva je inače, imaju priliku vidjeti kakva bi gospođica Pettigrew mogla biti kada bi sama sebi dopustila da bude slobodnija, odlučnija i hrabrija.

Gospođica Pettigrew u svom velikom danu ne nosi nikakvu masku - dobro, možda malo - ona jednostavno po prvi put pušta da iz nje na površinu pohrle osobine koje je cijelo vrijeme imala u sebi, ali nije znala da ih posjeduje. Ona je primjer žene koja si je konačno dopustila da raširi krila i poleti, da prestane biti prestrašena ptičica i postane veličanstvena sokolica.

Ovaj roman sjajno prikazuje razliku načina na koji mi sami vidimo sebe i načina na koji nas vide drugi. Gospođica Pettigrew poznaje samu sebe kao ostarjelu nesposobnu usidjelicu, dok ju gospođica LaFosse i ljudi koje preko nje upoznaje vide kao šarmantnu i pametnu osobu od povjerenja, spremnu pomoći potpunim neznancima i snaći se u bilo kakvoj situaciji.

Šarmantan i duhovit, ovaj roman nije samo ugodna zabava, već i topla priča o neobično započetom prijateljstvu, prilikama koje se jave kad ih najmanje očekujete i neočekivanim ishodima koji mogu proizaći iz nečega što je trebao biti samo isti, običan, jednoličan, dan kao i svaki drugi. Prilika će ponekad pokucati na vrata, a ponekad mi sami moramo pokucati na njezina. Gospođica Pettigrew isprva je oklijevala i plašila se, ali se na kraju ipak usudila pokucati - i zakoračiti u pustolovinu. A kako je ta pustolovina završila? Pročitajte pa saznajte. ;) 

______________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/398SI88

SVAKOG JUTRA PUT DO KUĆE SVE JE DUŽI, Fredrik Backman

Izdavač: Fokus, 2020.

[šved. Och varje morgon blir vägen hem längre och längre]

Prijevod s engleskog: Nikola Perišić

"Trg se noćas ponovo smanjio."

Kad razmišljate o starenju, nečemu kroz što svi mi svakodnevno prolazimo i što nas sve čeka, strahujete li od čega s tim procesom povezanim? Koliko god se možda ne bojali ni starenja niti smrti, postoje stvari usko vezane uz te životne procese koje mogu djelovati zastrašujuće. Ja ne mogu reći da me smrt ili starost osobito plaše, ali jedne se mogućnosti užasavam: gubitka pamćenja.

Demencija, čiji je najčešći oblik Alzheimerova bolest, okrutna je bolest koja pogađa uglavnom ljude starije životne dobi. Od različitih oblika demencija u svijetu boluje 47 milijuna ljudi, od toga u Hrvatskoj oko 87 tisuća. Ogromna je to brojka, i sama zastrašujuća.

Fredrik Backman u ovoj je knjizi, koja u početku uopće nije trebala biti knjiga, ušao u um jednog djeda i živopisnom nam i veoma dirljivom pričom pokazao kako to izgleda kada si zarobljen u vlastitom umu koji oko tebe malo po malo, ali ustrajno i nesmiljeno, nestaje. Počne sitnicama, zatim sve važnijim i važnijim stvarima, dok na kraju ne počneš zaboravljati i ljude i mjesta i sve što si ikad volio. A dok sva ta sjećanja, jedno po jedno, nestaju, ti sve vrijeme pokušavaš ona najvažnija očuvati, sakriti, nekako spasiti od propasti.

"Sjećanja mi izmiču, draga moja, kao da pokušavam izvaditi ulje iz vode. Stalno čitam knjigu u kojoj nedostaje stranica, a ta stranica je uvijek baš ona najvažnija."

Naslovna metafora sjajno opisuje osjećaj izgubljenosti koji su dementne osobe prisiljene svakoga dana iznova proživljavati. Vrijeme prestaje teći linearno i postaješ izgubljen u fragmentima različitih razdoblja svog života, poput slagalice čije dijelove uporno pogrešno sklapaš, iako ti se čini da ti dijelovi savršeno dobro pristaju jedan uz drugi.

"...ponekad se osjećam kao da sam zaspao na kauču dok je još bio dan, a onda se iznenada probudim i mrak je, pa mi treba nekoliko sekundi da se sjetim gdje sam. Na nekoliko trenutaka sam u svemiru, moram žmirkati i trljati oči pa dopustiti mozgu da napravi još nekoliko dodatnih koraka kako bih se prisjetio tko sam i gdje sam. Kako bih se vratio kući. Taj put svakog jutra postaje sve duži, put od svemira do kuće."

No, koliko god tema ove knjižice bila zastrašujuća, ova se knjižica bavi pozitivom: pokušava nam pokazati da, uz podršku i potporu onih koje voliš, nikad zapravo nisi izgubljen, koliko god se u svome umu tako osjećao. Neke će ti dane trebati malo duže, neke malo kraće, ali svaki ćeš se dan uspjeti ponovno vratiti kući. A ako to jednoga dana ipak ne budeš mogao, i to je u redu. Nema razloga za strah.

Najteža je stvar na svijetu izgubiti samog sebe, nastaviti živjeti nakon što zaboraviš sve o svima koje voliš i sve o sebi samome. Znati da te čeka budućnost u kojoj ćeš postojati, ali toga nećeš biti svjestan. Ulivši u ovu knjižicu vlastito iskustvo, vlastita razmišljanja o ovoj temi, Backman nam pokazuje kako sve nije tako crno kako nam se možda čini. Put do kuće svakog je jutra možda sve duži, ali tim putem nikada ne moramo koračati sami. Svi koji nas vole tu su za nas i spremni su s nama tim putem svako jutro ponovno ići, makar ih svako jutro morali iznova upoznavati.

Ova knjižica možda nema puno stranica, ali poruka koju nosi veća je od života. I jedna od najvažnijih koje ćete ikad pročitati. 

___________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/2MU5L4x

MI PROTIV VAS, Fredrik Backman

Izdavač: Fokus, 2020.

Nastavak romana 'Medvedgrad'

[šved. Vi mot er]

Prijevod s engleskog: Antonija Magaš

"...samo se pretvaramo da je hokej kompliciran, jer on to zapravo nije.
Kad makneš sve one besmislice koje ga okružuju, to je jednostavna igra: svakom po palica, dvije mreže, dvije momčadi. Mi protiv vas."

Hokejaški klub Medvedgrad uvijek je bio središte svog zabačenog grada na rubu šume. I kada se stanovnici Medvedgrada baš ni oko čega drugog ne bi mogli složiti, uvijek bi se svi složno okupljali na hokejaškim utakmicama, složno i jednoglasno bodreći svoj klub. U zajednici različitih skupina ljudi, on je uvijek bio ono nešto što ih sve povezuje. I još je. Samo je pitanje koliko dugo.

Hokejaški klub Medvedgrad u nezavidnoj je poziciji. Iako je iza njega sjajna sezona juniorske momčadi, ta sezona ipak nije završila pobjedom, a sve je dodatno ukaljao slučaj silovanja u kojem je počinitelj bio glavna zvijezda juniorske momčadi. Sve je to dodatno produbilo već postojeće podjele u društvu, a sada gradsko i regionalno vijeće razmišlja o tome da ukine HK Medvedgrad i sve resurse prebaci u susjedni Hed.

Tu na scenu stupa politika, i pruža ruku spasa klubu i njegovom menadžeru, Peteru Anderssonu. Naravno, uz određenu cijenu. Pitanje je samo koliko će dodatnih troškova ta cijena izazvati jednom kad dođe na naplatu i tko je i koliko spreman učiniti da spasi klub i, posredno, svoj grad?

"Politika je beskrajan niz pregovora i kompromisa, no iako su procedure često komplicirane, temelji su uvijek jednostavni: svatko želi biti plaćen, na ovaj ili onaj način, pa većina dijelova svih birokratskih sustava funkcionira na isti način. Daj mi nešto, pa ću ja tebi nešto zauzvrat. Tako gradimo civilizacije."

U opisima zakulisnih igara oko očuvanja jednog hokejaškog kluba, Backman savršeno pronicljivo i precizno ocrtava načine na koje politika uvijek djeluje. Igre su to kojima svi mi svakodnevno svjedočimo, na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini. Meritokracija je utopija. Uvijek i svugdje stvar je samo u tome čiji ciljevi imaju za usputnu postaju ostvarenje i nekog javnog dobra.

"Jedan potpis na listu papira u zamjenu za potpis na drugom. Birokracija na djelu. (...) Svi želimo da nas plate, jedina je razlika među nama u tome koju valutu preferiramo."

Ako ste čitali 'Medvedgrad', onda ste već dobro upoznati sa svim likovima koje ćete pronaći i u ovoj knjizi. Prethodno čitanje 'Medvedgrada' nije nužno da biste uspjeli sve pohvatati u ovom romanu, koji je 'Medvedgradov' nastavak, ali za bolje razumijevanje vam to svakako preporučam. Osim toga, Backman je tako sjajan pisac, a 'Medvedgrad' tako sjajan roman, da bi bila čista šteta da ga propustite.

Priča se i ovdje vrti uglavnom oko hokejaškog kluba i likova s njime neposredno povezanih, ali sam sport nije ono centralno u ovoj priči; fokus je na zajednici i odnosima unutar te zajednice. Peter Andersson, menadžer HK Medvedgrad, pokušava još jednom spasiti svoj klub od propasti, dok je istovremeno nemoćan isto napraviti s vlastitom obitelji. Njegova kći Maya još pokušava naučiti nastaviti normalno živjeti nakon silovanja, svjesna da je taj čin nju slomio, ali njenu obitelj gotovo posve uništio. Mayin mlađi brat Leo najteže se nosi sa cijelom situacijom i izlaz vidi u nasilju, koje, zbog mogućeg ukidanja hokejaškog kluba Medvedgrad i pripajanja njegovih resursa Hedu, između ova dva susjedna grada sve više buja.

Mnogo je pitanja koje Backman u ovom romanu postavlja, ali generalno se sva ta pitanja svode na jedno: tko je kriv? Kada dođe do onog neizbježnog, kada nasilje eskalira u tragediju koju je svatko mogao predvidjeti, tko snosi krivnju za to što se dogodilo? Oni upleteni, oni s lošim namjerama, oni s dobrim namjerama, ali neskloni miješanju, ili čitava zajednica?

"Istina o većini ljudi jednostavna je koliko i nepodnošljiva: rijetko želimo ono što je najbolje za sve. Uglavnom želimo ono što je najbolje za nas same."

Posebnost ovog romana je i ta što ćemo se u njemu itekako prepoznati. Nasilje i mržnja nikome s ovih prostora nisu strani, bilo da se ta mržnja odnosi na suprotstavljene navijačke skupine ili različite skupine društva. Ako se ne mrzimo na relaciji Dinamo-Hajduk, mrzit ćemo se na relaciji Hrvati-Srbi, ili nekoj drugoj, jednako 'prikladnoj'. Razloge za mržnju uvijek je lako pronaći. I ne raspiruju ju uvijek oni očiti krivci.

"Tko je gori: tipovi s tetovažama na vratu ili oni u odijelima i kravatama?"

Sve probleme društva koje je već načeo u 'Medvedgradu', poput odnosa prema žrtvama silovanja, ženama i marginaliziranim skupinama u društvu, Backman ovdje još produbljuje i nadopunjuje, obuhvaćajući probleme nasilja, poticanja na nasilje, šikaniranja različitih, toleriranja mržnje kada pojedincima to pogoduje, međusobnog nesvaćanja i iskakanja iz uobičajenog, društveno prihvaćenog kalupa. A on to radi tako pronicljivo, savršeno pogađajući u samu srž problema, prisiljavajući nas da doista i vidimo ono u što cijelo vrijeme gledamo, ali nam nikada stvarno ne uđe u fokus.

"Trče samo ondje gdje ima svjetiljki, ne razgovaraju, no obje misle isto: dečki nikad ne razmišljaju o svjetlima, to u njihovim životima ne predstavlja problem. Kad se dečki boje mraka, boje se duhova i čudovišta, ali kad se djevojke boje mraka, boje se dečki."

Ovaj roman sjajno opisuje i još uvijek gorući problem prihvaćanja bilo kakve različitosti u sportu. Naravno, društvo se polako mijenja i uči prihvaćati ono što mu je do sada bilo nepojmljivo, ali mržnja i netolerancija i dalje su prisutne, i dalje su na nekoga usmjerene, i dalje nekoga bole.

"Najdublje rane zadaju male stvari, izbor riječi koji drugi uzimaju zdravo za gotovo, kao kad 'peder' koriste kao uvredu. 'Igraš kao peder!' 'Pederski sudac!' 'Jebeni pederski aparat za kavu ne radi!' S pomoću pet malih slova opisuje se slabost, glupost, sve što ne radi kako treba. Sve što ima greške.

(...)

To su samo riječi. Samo slova. Samo ljudsko biće."

Sjajna stvar kod ove knjige je što ona ne samo da oslikava sve te probleme u društvu, već nas uči i kako da te probleme prestanemo ignorirati, uči nas da na nasilje i mržnju odgovorimo tolerancijom i prihvaćanjem. Govori nam da nije tako teško svijet učiniti boljim mjestom, trebaš se samo malo potruditi. Tako da idući put na izjave tipa 'tako je to u sportu' i 'tako je to u braku' i 'sama je to tražila', i 'što možemo' - imamo spreman odgovor: možemo puno toga.

"'Ali što možemo?'
(...)
'Pobrinuti se da idućeg klinca koji kaže da je na neki način različit dočeka slijeganje ramenima. Trebamo mu reći: 'Pa što? To nije važno, zar ne?' Tako jednog dana možda neće biti homoseksualnih hokejaša i ženskih trenerica. Oni će biti hokejaši i treneri.'"

Nisam neki fan sportskih knjiga, no ova me osvojila, kao, uostalom, i svaka druga koju Backman napiše. Dobro, ovo nije sportska knjiga u tom smislu, sport je ovdje samo dio priče. Ali čak i taj dio me uspio privući. Može biti da mi je tek sad malo jasnije što svi ljudi u sportu vide. My point is: ne morate voljeti sport, niti hokej, da biste zavoljeli ovu knjigu, ali lako biste - uz nju - mogli zavoljeti i hokej. Uostalom, imamo i mi sjajne Medvjede na ovim prostorima za koje možemo navijati. :) Zig-zag!

"Zašto svi vole timske sportove? Jer želimo biti dio skupine? Za neke je ljude odgovor jednostavno kako je momčad obitelj. Za sve koji trebaju dodatnu ili nikad nisu ni imali obitelj."

 

___________________________________________

 

Kako do knjige: http://bit.ly/3q70LI5

NOS4A2, Joe Hill

Izdavač: Hangar 7, 2019. 

Prijevod: Igor Rendić

 

"Svi koje izgubite ostanu s vama, pa stoga možda nitko ne bude zaista izgubljen.
Osim ako ne pođu s Charliejem Manxom."

Kladim se da većini ljudi, ukoliko su u potrazi za savršenim božićnim štivom, ova knjiga nikako ne bi pala na pamet. Šteta, jer ona je upravo to - savršeno božićno štivo.

Ok, ok, naravno da tu sad postoje razlike između onoga što pojedini ljudi smatraju 'savršeno božićnim'. Pretpostavljam da su te razlike iste kao i u ljudi koji će vam kao odgovor na pitanje koji je savršeni božićni film dati posve drugačije odgovore. Neki će reći 'Sam u kući', neki će reći 'Zapravo ljubav', neki će reći 'Čudo u 34. ulici', i tako dalje. A neki će, pak, reći 'Umri muški'. E, ako ste jedni od tih, ovo je definitivno knjiga za vas. ;)

Naslov knjige odnosi se na registarske pločice Rolls-Roycea 'Utvare', limited edition klasika pomoću kojeg zlikovac u ovoj priči, Charlie Manx, mami i otima djecu, odvozeći ih u tajanstvenu Božićnu zemlju. Božićna zemlja mjesto je kojem samo rijetki mogu pristupiti, i samo ti rijetki mogu nekoga drugoga onamo prevesti. Vic McQueen jedna je od tih rijetkih, iako njen izbor vozila za tu svrhu nije Rolls, već Raleigh Tuff Burner bicikl, bicikl s kojim je već odlazila na brojne pustolovine u mjesta koja je nemoguće naći ni na jednoj konvencionalnoj zemljopisnoj karti.

Vic McQueen posebna je po još nečemu - jedino je dijete koje je uspjelo pobjeći Charlieju Manxu, i ujedno jedino koje ga je - više posredno no neposredno - na dugi niz godina lišilo slobode i zdravlja. Susret s Charliejem ostavio je dubok trag traume na Vic, koja se, godinama poslije, s tom traumom jedva nosi. A onda se jednog dana Charliejeva 'Utvara' ponovno pojavi na cesti. Sve je te godine Charlie dobro iskoristio - planirajući osvetu. A kad otme Vicinog sina, Waynea, neće postojati ništa što Vic neće učiniti da još jednom pronađe Charlieja, i spasi svog sina. Ili to, ili će umrijeti pokušavajući.

Joe Hill sin je jednog i jedinog Stephena Kinga, a u obitelji King gen spisateljske genijalnosti očito je veoma plodonosan i lako se prenosi s generacije na generaciju. Mašte, genijalnosti umijeća pripovijedanja i stravično dobrog stvaralaštva također u ovoj obitelji ne manjka, a ova je knjiga čisti primjer svega toga. Ono što je u Kingovoj bibliografiji sad već kultni roman 'Ono', to je, rekla bih, u bibliografiji Joea Hilla upravo 'NOS4A2'. Ako ga pomno čitate, uhvatit ćete i referencu na Pennywisea. Briljantno.

U maniri najboljih Kingovih romana, ni ova knjiga nije čisti horor: ona se mijenja i lagano prelazi iz nadnaravnog trilera u napeti horor, fast-pacing akciju, pa čak i toplu priču o posve disfunkcionalnoj obitelji. Pri tome, svaki je od ovih elemenata vrhunski postavljen: od horor sekvenci dobivate žmarce, na akcijskim dijelovima prestajete disati, triler dijelovi vas zapanjuju. A fantastični svijet koji je Joe Hill tako vješto utkao u onaj naš, obični, sa svojim vlastitim zakonitostima i logikom, kao i načinima prijelaza između ta dva svijeta, naprosto je genijalan.

"Svatko živi u dva svijeta, je li tako? Fizički svijet... ali i naš osobni svijet u glavi, svijet misli. Svijet od ideja a ne stvari. Taj je stvaran koliko i naš svijet, samo je unutra. Svatko ima unutarnji krajolik. Svatko ima unutarnji krajolik a svi su ti krajolici povezani baš kao što je New Hampshire povezan s Vermontom. I možda ima ljudi koji se tim svijetom misli mogu voziti, ako imaju pravo vozilo. Ključ. Motor. Auto. Štogod."

O, a jesam li spomenula pravi božićni duh priče? Možda malo uvrnut, možda čudan, možda ponekad zastrašujuć, ali svakako prisutan.

Ne znam kako izgleda istoimena serija snimljena prema ovom romanu, koju svakako planiram pogledati, ali za ovaj roman - svaka preporuka! (I ne samo fanovima kategorije 'Umri muški' božićnih filmova. :)) Brz je, napet, strašan na svim pravim mjestima, zanimljiv, pronicljiv, i tako nekako posebno geekovski. Vidjet ćete na što mislim kad pročitate. 

Možda samo mali savjet: ako ne morate, nemojte čitati sami, u mraku, prije spavanja. I nemojte s nepoznatim ljudima ulaziti u nepoznate aute, ma koliko kul izgledali. ;)

___________________________________

Kako do knjige: http://bit.ly/3bm6tBx