subota, 19. prosinca 2020.

GOSPODARICA JEZERA, Andrzej Sapkowski

Izdavač: Egmont, 2020.
7. knjiga Sage o Vješcu
[polj. Pani jeziora]
Prijevod: Mladen Martić

"'Nešto je završilo', rekao je promijenjenim glasom Maslačak.
'Nešto započinje', podupro ga je Yarpen Zigrin."


Fantastična Saga o Vješcu, čija je prva knjiga kod nas objavljena tek prije nešto manje od dvije godine, jako je brzo, baš kao i u ostatku svijeta, utrla svoj put u srca domaćih čitatelja i ljubitelja fantastike. Ovo je jedan od serijala koji je doista izlazio brzo, i to uz uvijek istu kvalitetu, unatoč brzini, za što moram dati sve pohvale izdavaču. Svaka čast!

Posljednji, sedmi dio Sage, vodi nas na najepskije putovanje ovog serijala do sad. Ako ste pročitali prethodnih šest knjiga, tada znate da je puno toga još ostalo što se mora razriješiti, puno neodgovorenih pitanja i još neotkrivenih sudbina likova. Kako je Sapkowski zamislio sve to utrpati u jednu knjigu - i smisleno dovršiti? Pa, mogu vam reći - sjajno je to zamislio. I senzacionalno odradio!

Na samom početku susrećemo Ciri, koja je prolaskom kroz Lastavičju kulu završila u pomalo čudnoj zemlji vilenjaka - zemlji u kojoj vrijeme drugačije teče. A dok očajnički pokušava pobjeći odande, i vratiti se natrag u svijet koji poznaje i u kojem je ostavila ljude koje voli, Ciri će - htjela, ne htjela - spoznati i stvarnu snagu moći koju u sebi nosi.

Onako kako je započeo u prethodnim romanima, Sapkowski se nastavlja vješto poigravati izmjenama različitih perspektiva različitih likova, izmjenjujući i načine pripovijedanja, dajući nam time maestralno širok uvid u golem raspon radnje koja se u ovoj knjizi tek ima odigrati. Yennefer u zatočeništvu, Geralt na putu, uvijek na putu da priskoči u pomoć i Ciri i Yen, u pratnji Milve, Cahira, Regisa i najnovijeg dodatka družini - Angouleme; Maslačak zarobljen u ljubavnim okovima 'dražesne' kneževine Touissant, Bonhart i Sova u bijesnoj potjeri za Ciri i drugim načinima da udovolje čarobnjaku Vilgeforzu... svi ovi likovi na različitim mjestima, praćeni različitim tehnikama i metodama - a opet, sve njih pratiti, na način na koji to čini Sapkowski, nevjerojatno je lako. I nevjerojatno zanimljivo!

Znajući da se radi o posljednjem nastavku Sage, nekako cijelo vrijeme očekujete da se pojavi taj završni događaj, finalna epska borba, sudar sudbina. Pa, malčice ćete se načekati, jer Sapkowski nimalo ne žuri s pričom. On nas polako vodi kraju kakav je zamislio, detaljno nam prikazujući kako izgleda svijet u raljama rata (iz kojeg je lako povući poveznicu prema minulim ratovima današnjice, kao i onima koji još traju), kako se u tom svijetu snalaze i kraljevi i sluge i seljaci i razbojnici i vitezovi i junaci i hulje i sasvim obični ljudi.

Kada govorimo o junacima, obično očekujemo da svaki od njih uvijek pronađe neki epski kraj, skonča u nekoj važnoj borbi, da život za neki važan cilj. Ovdje i je i nije tako. Junaci Sapkowskoga umiru realno, naturalistički, poneki čak i usputno, iako uvijek na putu prema cilju kojem su stremili. Takvi su načini umiranja ponegdje pomalo razočaravajući, posebno ako vam je koji od likova koji su na taj način izgubili život bio drag i prirastao srcu.

Sapkowski se ovdje ne poigrava samo načinima pripovijedanja, već vješto u svoj svijet i pripadajuću mu mitologiju upliće i neke druge mitove i legende, poput one o kralju Arthuru i samoj Gospodarici jezera. Njegova priča ne preskače samo mjesta i vremena unutar same priče, već prelazi granice svjetova, stvarajući svoj vlastiti.

Za mene, ovo je bio dojmljiv i maestralno ispripovijedan završetak jedne epske sage. Neki su dijelovi mogli možda biti malo kraći, nekima nisam vidjela neki veći smisao (primjerice, cijeli dio radnje koji se odvija u Toussaintu činio mi se kao čisto traćenje vremena, iz kojeg na kraju Geralt izvuče tek jedan koristan podatak), ali gledajući roman u cijelosti, doista me oduševio. Čak i kraj, koji mi je u prvi mah izgledao nekako razočaravajuće, što sam više o njemu razmišljala dojmio me se kao zapravo jedini mogući. Ne bih rekla da je nedovršen, rekla bih da je namjerno osmišljen kao mjesto koje ostavlja mogućnost za nove početke. Za likove koji su do tog kraja uspjeli dospjeti, novi početak su - bome - zaslužili!

"To je bilo za njima.
A pred njima je bilo sve."
 
________________________________________
 
Kako do knjige: http://bit.ly/2J4G93f 

petak, 11. prosinca 2020.

SVA RADOSNA MJESTA, Jennifer Niven

Izdavač: Profil, 2016.
[eng. All the bright places]
Prijevod: Ozren Doležal

Roman 'Ovdje sve počinje' Jennifer Niven jedan mi je od najdražih. On je, također, i jedan od romana koje ja zovem VAŽNIMA. Važnima jer se bave temama koje se tiču neuklapanja u društvenu sredinu i problemima koji se zbog toga javljaju (posebno kod tinejdžera), a, uz to, promiču pozitivnost, prihvaćanje drugačijeg, ljubaznost i prihvaćanje samih sebe.

'Sva radosna mjesta' roman je koji je Jennifer Niven objavila prije 'Ovdje sve počinje', a kojeg sam se ja uhvatila tek sada (iako je kupljen još prije nekoliko godina i skoro je sve ovo vrijeme proveo promatrajući me s mog noćnog ormarića). Zašto sad, pitate se. Jer sam vidjela da je izašao film i jer ga ne mogu pogledati prije nego što pročitam. A i krajnje je vrijeme!

I u ovom romanu Niven se bavi problemima neuklapanja u društvenu sredinu, ponovno s naglaskom na tinejdžere, iako problemi koje ova knjiga opisuje ne pogađaju samo tinejdžersku populaciju. Ovdje, također, Niven progovara i o psihološkim poremećajima i bolestima koje velika većina nas (uključujući i ljude oboljele od tih istih bolesti) još uvijek uopće ne shvaća ozbiljno.

Junaci ovog romana su Finch i Violet, a njihova priča započinje slučajnim susretom na vrhu zvonika škole koju oboje pohađaju. Violet se ondje našla jer je pomislila kako bi se tuge za sestrom koju je izgubila u prometnoj nesreći i osjećaja krivnje koji ju otada progoni mogla riješiti jednostavnim skokom sa zvonika. Finch se ondje našao jer na skok na koji je Violet tek sada pomislila on pomišlja redovito, budući da svakog dana razmišlja o različitim načinima na koje bi se mogao ubiti.

Možda ni jedno ni drugo ne bi doista skočili tog jutra. A možda to nisu učinili upravo zato jer su ondje jedno drugo pronašli.

Sklopeći nekakav neodređeni pakt, Violet i Finch počinju se družiti i provoditi vrijeme skupa. Finch upoznaje nekoć popularnu djevojku koja mu malo-pomalo otkriva razloge zbog kojih se povukla u sebe i zbog kojih nesreću koristi kao izgovor da izbjegne doista živjeti svoj život. Violet, pak, upoznaje tog čudnog klinca, kojeg je cijela škola etiketirala kao takvog, a koji svoje stečeno 'čudaštvo' koristi kako bi ga drugi ostavili na miru i kako nitko ne bi vidio duboku depresiju i bipolaran poremećaj s kojim se Finch svaki dan bori - a ta borba je uvijek neizvjesna.

Bez nekog konkretnog plana, ali s iskrenom namjerom, Violet i Finch pomoći će jedno drugome da lakše opstanu u svijetu u koji im se toliko teško uklopiti.

Jennifer Niven dala si je truda doista duboko zaći u probleme koji muče ovo dvoje tinejdžera, ne bi li nam približila i omogućila nam da te probleme bolje shvatimo i razumijemo. Problem je kod ovakvih stvari taj što su tegobe s kojima se ljudi koje te stvari muče u biti nevidljive, a većina ljudi ih niti ne smatra nekim osobitim tegobama. Violet ponekad i sama sebi predbacuje to što se ne može vratiti u 'normalno' stanje čak niti mjesece i mjesece nakon nesreće. Kako bi i mogla, uostalom? Tugu i bijes, baš kao i PTSP izazvan tragedijom kojoj si bio svjedok, ne možeš baš samo tako - puf! - ugasiti.

"Nemaš ti pojma kako je to. Kao da u meni živi neki bijesan čovječuljak, a ja stalno osjećam da pokušava izići. Postaje mu tijesno jer je sve veći i veći, pa se počinje nadimati, ulazi mi u pluća, prsni koš, grlo, a ja ga samo guram dolje odakle je i došao. Ne želim da iziđe. Ne smijem ga pustiti da iziđe."

Na primjeru Fincha, Niven nam sjajno prikazuje kako je to biti u koži osobe koja pati od bipolarnog poremećaja. Za Fincha, svaki dan je nova borba s neizvjesnim ishodom. On nikada ne zna koliko mu je vremena preostalo u stanju koje on naziva 'budnim', a koje je stanje u kojem se - donekle, barem - osjeća normalno. Jer, ono što dolazi nakon toga je ono što ga straši.

"Ne mogu ti obećati da te neću napustiti i to ne zato što ne bih želio ostati. Teško mi je objasniti. Sjeban sam. Nešto je u meni polomljeno, a nitko to ne može popraviti. Pokušao sam. Još pokušavam. Ne smijem nikoga voljeti jer to ne bi bilo fer prema onome tko mi tu ljubav uzvraća. Nikada te neću povrijediti, ne onako kako želim povrijediti Roamera. Ali ne mogu ti obećati da te neću rastaviti, dio po dio, dok i ti ne završiš razasuta u tisuću dijelova, baš poput mene. Trebala bi znati u što se upuštaš prije nego što postane ozbiljno."

Fincheva opsjednutost načinima na koje se može ubiti, i sam taj čin samoubojstva, nije nešto što on priželjkuje niti nešto što mu se sviđa. To je naprosto nužnost na koju ga tjera njegova manija. Često se susrećemo s pričama o ljudima koji su počinili samoubojstvo iako su se naizgled drugima činili kao pozitivne osobe pune života. I Finch je pozitivan i pun života, ali njegova bolest je poput nekog parazita kojemu on naprosto ne može pobjeći, a koji ga tjera na razmišljanje o tome da je smrt jedini izlaz. Ovom stanju, naravno, ima pomoći, ali da bi ta pomoć djelovala potrebno je prepoznavanje, prihvaćanje i razumijevanje okoline i društva, a ne marginaliziranje i etiketiranje osoba s ovakvim problemima kao 'čudnih' i 'problematičnih'.

"Slušaj, ja sam frik. Čudak. Opasan tip. Izazivam tučnjave. Razočaravam sve oko sebe. Što god radila, samo pazi da ne razljutiš Fincha. Oh, evo ga opet, upao je u mračno raspoloženje. Mračni Finch. Bijesni Finch. Nepredvidljivi Finch. Ludi Finch. Ali ja nisam samo zbirka simptoma. Ni žrtva usranih roditelja i još usranije kemije u mozgu. Nisam problem. Nisam dijagnoza. Nisam bolest. Nisam nešto što treba spašavati. Ja sam osoba."

Ovaj roman istovremeno je lijep i strašan. Duhovit i ozbiljan. Pozitivan, ali i srceparajući. Približit će vam ozbiljne probleme s kojima se brojni ljudi svakodnevno nose, naučiti vas da ih prepoznate i da te ljude bolje razumijete, potaknuti vas da im pružite podršku, a ne osudu.

S Violet i Finchem, posjetiti ćete sva ta radosna mjesta, i uživati u svim sretnim trenucima, ali tu su i oni tužni, a oni će vas rastaviti na sastavne dijelove i svaki od tih dijelova će boljeti. No, potrebna nam je ta bol, potrebno nam je da ju osjetimo i da ju doživimo, kako bi obratili pozornost na ono što se događa oko nas i reagirali ako ondje spazimo nekoga kome je potrebna pomoć, razumijevanje, razgovor.

Kao što sam rekla na početku, ovo je VAŽNA knjiga. Odvest će na vas na razna mjesta, neće sva biti radosna, ali sva će biti bitna da ih posjetite. Svakako to učinite. 

_____________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2KkEQxC

četvrtak, 10. prosinca 2020.

KAO VODA ZA ČOKOLADU, Laura Esquivel

Izdavač: Vorto Palabra, 2020.
[španj. Como agua para chocolate]
Prijevod: Mirjana Polić Babić

Vruću čokoladu - volite li ju praviti sami - obično ćete napraviti tako da zagrijete mlijeko i u njega umiješate čokoladu, dodavajući začine po volji. U Meksiku, vruća se čokolada spravlja s vodom: voda se pusti da zavrije, i čokolada se - u idealnom slučaju - u vodu umiješa tik pred vrenje.

Upravo odavde dolazi i izraz 'kao voda za čokoladu', koji se u Meksiku obično koristi za izražavanje strasti i (seksualnog) uzbuđenja, a ponekad i ljutnje. Da bi bila spremna 'prihvatiti' čokoladu, da to tako kažem, voda mora biti dovoljno vruća, ali opet ne previše, ne smije prijeći tu krajnju točku vrenja. Naslov ove knjige više je usmjeren na ovo prvo značenje, a nakon što upoznate glavnu junakinju ovog romana - Titu - shvatit ćete da je ovaj izraz pomalo i Titina personifikacija, jer nerijetko sjajno određuje upravo to kako se Tita osjeća.

Titina priča priča je o ženama iz obitelji De La Garza, matrijarhalne obitelji na čelu s mamom Elenom. Kao najmlađoj kćeri, Titina je sudbina da zauvijek ostane uz majku i svoj život posveti skrbi za nju. U tom smislu, Titi je zabranjena udaja, a samim time i bilo kakva romansa i ljubav. Zaljubljena u Pedra, s kojim je osjetila ljubav na prvi pogled, Tita je ljuta i pokušava se pobuniti protiv svoje sudbine, ali mama Elena je neumoljiva.

Kada Pedro zaprosi Titu, a mama Elena ga odbije, zauzvrat mu ipak ponudi ruku svoje starije kćeri Rosaure. Pedro ovu ponudu prihvati, ne bi li tako bio blizu Tite. Ova ljubavna i obiteljska zavrzlama zakuhati će razne osjećaje, na koje niti jedan lik neće biti imun, a kad u tu priču dodate i prava tradicionalna jela meksičke kuhinje, obogaćena začinima i mirodijama svih vrsta, i ljubav prema kuhanju koja također na neki način obilježava obitelj De La Garza, dobit ćete zanimljivo jelo magijskog realizma kojem ćete se teško oduprijeti bez da ga kušate.

Magičan i strastven, ovaj roman dosta se brzo čita, što zbog samog svog obujma, koji nije velik, što zbog načina pisanja koji pomalo podsjeća na Marqueza, a koji se, meni osobno, jako sviđa. Svako od 12 poglavlja na koliko je ovaj roman podijeljen započinje s posebnim receptom, koji romanu daju tu dodatnu notu zanimljivosti, a i - začinjenosti. Doduše, ove recepte nećete baš lako sami rekreirati kod kuće, budući da su neki od sastojaka prilično egzotični i - čak bih rekla - i sami pomalo magični, ali svejedno ih je zanimljivo upoznati.

Tita i ostale žene iz njene obitelji primjeri su snažnih žena kojima život ipak ne ispadne uvijek onako kako su one to zamislile. Sve one imaju i svoje dobre i loše strane, ali sve su strastvene u svojim željama i razmišljanjima. Ono što mi u ovoj priči 'ne drži vodu', da tako kažem, je ta ideja ljubavi na prvi pogled, u čije postojanje naprosto ne vjerujem. Možda samo zato jer sam vječni cinik, tko zna? Također, odabranik Titinog srca - Pedro - tako je loš odabir! Pedro je slabić, povodljiv, cendrav, ponaša se kao malo dijete i doista mi nije jasno što to, zaboga, Tita u njemu pronalazi. A opet, možda je upravo to stvar kod ljubavi na prvi pogled: zaljubiš se i već je gotovo, kakva osoba ispadne kasnije, nakon što ju upoznaš, više nije bitno, jer je tvoje srce već njegovo bez obzira na sve. Ili? Ne znam.

"Moja je baka imala vrlo zanimljivu teoriju. Govorila je da se svi rađamo s kutijom šibica u sebi, ali da ih ne možemo uvijek upaliti sami jer trebamo kisik i svijeću. Samo što u tom slučaju kisik mora doći od daha ljubljene osobe; kao svijeća može poslužiti bilo kakva vrsta hrane, glazba, milovanje, riječ ili zvuk koji će aktivirati detonator i tako zapaliti jednu od šibica. U nama će se stvoriti ugodna toplina koja će u tijeku vremena malo – pomalo nestajati sve dok se ne pothrani velika eksplozija. Svatko, da bi mogao živjeti, mora otkriti svoje detonatore jer izgaranje do kojega dolazi kad se jedan od njih zapali, hrani dušu energijom. Drugim riječima, to izgaranje predstavlja hranu. Ako čovjek ne otkrije na vrijeme svoje detonatore, kutija šibica se navlaži i on nikada više ne uspije zapaliti jednu od tih šibica. Kad se takvo što dogodi, duša pobjegne iz tijela, bezglavo luta najdubljom tminom pokušavajući uzalud pronaći sebi hranu i ne shvaćajući da joj jedino to tijelo, koje je ostavila goloruko i hladno, može priskrbiti."

Kad sve zbrojim i oduzmem, ovaj je roman za mene poput šalice vruće čokolade, smiješane od raznih egzotičnih sastojaka. Svaki gutljaj je drugačiji, neki mi pašu, neki baš i ne, ali spremna sam ispiti ovaj napitak do kraja. Kušajte ga i vi, pa vidite koje ćete sve okuse u njemu pronaći.

____________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/37M7yzm

srijeda, 2. prosinca 2020.

LASTAVIČJA KULA, Andrzej Sapkowski

Izdavač: Egmont Hrvatska, 2020.
6. knjiga Sage o Vješcu
[polj.Wieża Jaskółki]
Prijevod: Mladen Martić

Epska priča o bjelokosom vješcu Geraltu i kraljevni Ciri, predodređenom mu djetetu, bliži se kraju.

U petoj smo knjizi Sage o vješcu pratili uglavnom Geralta, uz tek poneku naznaku Ciri, dok se u ovoj knjizi ti omjeri izokreću. Na samom početku Ciri nalazimo u kolibi pustinjaka Vysogote, koji o njoj skrbi nakon nevolja koje su je zadesile, a Ciri mu priča svoju priču - što joj se dogodilo i kako je dospjela ovdje gdje je sad. No, cijelo vrijeme koje provodi pričajući, Ciri se polako sprema nastaviti svoj put i susresti svoju sudbinu - čak i ako to, isprva, ni sama još ne zna.

Prateći Cirine dogodovštine, priča neprekidno skače iz sadašnjosti u prošlost, i obrnuto, a, uz samu Ciri, priču pratimo iz mnogih kuteva gledanja, preko različitih likova. Ono što je već načeo u ranijim nastavcima - uvodeći višestruke poglede na centralnu priču, prebacujući lopticu pripovjedača od jednog do drugog lika, pokojeg glavnog, pokojog sporednog, pokojeg tek epizodnog; u ovoj knjizi Sapkowski dovodi do savršenstva. Iako se, što se same radnje tiče, baš kao i u prethodnoj knjizi, ovdje ne događa mnogo toga, različitim perspektivama i dinamikom izmjene tih perspektiva i sama radnja postaje vrlo dinamična te se priča jako brzo čita. A i uživa se u tome. :)

Ovdje nam se otkrivaju neke pozadinske priče u koje smo se ranije uspjeli tek naluknuti, te doznajemo mnoge pojedinosti - o Cirinom bijegu s Thanedda, npr., o sudbini njenih roditelja, o ulogama različitih likova koji su kroz priču svojedobno prošli, a čiji se komadići vlastitih priča tek sada počinju savršeno uklapati u cjelinu.

I Geralt je tu, dakako, iako možda manje prisutan no u ranijim knjigama. Yennefer također, kao i svi drugi do sada mi (a vjerujem i vama) već strašno srcu prirasli likovi.

Postoji li doista Lastavičja kula i je li ona cilj na kojem završava Cirin put? Mnogi će vam reći da je ona samo legenda, hrpa beznačajnog kamenja. Ako i postoji, sigurno više nije funkcionalna. Ona je mit. Uzaludno traćenje vremena. Navikli ste dosada, baš kao i ja, da s Ciri nikada ništa nije onako kako se čini. Da je sama Ciri puno više od svega što se o njoj zna i govori. Tako da nije nikakav spoiler, niti bi trebalo biti ikakvo iznenađenje da je Ciri sposobna tu legendarnu kulu pronaći. Ali, što će je ondje dočekati, u kojem obliku i kamo će je odvesti? Saznat ćete čitajući. (Ili barem donekle saznati. ;))

Kako mi se doista sviđa i Netflixova serija snimljena prema ovoj sagi, uhvatila sam se kako često pomišljam: "baš me zanima kako će ova scena izgledati na ekranu". U dobrom smislu, dakako. Budući da tek iščekujemo drugu sezonu serije, to je nešto za radovati se, budući da ova knjiška saga i prebrzo dolazi svome kraju. Nakon ove, ostala je još samo jedna stepenica koju treba prijeći. Već sam krenula s čitanjem, i - onaj osjećaj kad želiš doći do kraja, ali ipak ne želiš da nešto završi? U potpunosti je stvaran. I cijelo vrijeme prisutan.

_______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3mBFXXY

ponedjeljak, 23. studenoga 2020.

VATRENO KRŠTENJE, Andrzej Sapkowski

Izdavač: Egmont, 2020. 
5. knjiga Sage o Vješcu
[polj. Chrzest ognia]
Prijevod: Mladen Martić

"U vatri koju zapalite i sami ćete izgorjeti.
Vatra čisti. I krijepi. Valja proći kroz nju. Aenyell'haell, ell'ea, sor'ca? Po vašemu: vatreno krštenje."


Nakon burnih događaja na otoku Thaneddu, s kojima je završila prethodna knjiga, družina koju su činili Geralt, Ciri i Yennefer razdvojila se na razne strane svijeta. Ozlijeđen, Geralt se polagano liječi u Brokilonu, mrzeći ovaj 'polagani' dio i želeći što prije pronaći Ciri. Vijesti o Ciri nisu baš dobre, budući da se posvuda priča kako se mlada kraljevna nalazi na dvoru cara Emhyra, u srcu Nilfgaarda, gdje ima uskoro postati Nilfgaardskom caricom. Koliko su te vijesti točne, Geralt nikako ne može znati, ali ga i one i snovi koje sve češće sanja, a tiču se Ciri, primoraju da se otputi na opasan put prema jugu, kako bi ju pronašao. Na tom putu pridružit će mu se vjerni Maslačak, kao i još nekolicina manje ili više dragih mu suputnika.

A gdje je u svemu ovome Yennefer, pitate se? Ah, to je dobro pitanje i ova knjiga dat će vam na njega još bolji odgovor, ali suzdržat ću se od spominjanja istog, da vam ne upropastim (još) poneku dozu iznenađenja. :)

Radnja ovog, petog nastavka Sage, bavi se najvećim dijelom Geraltovim putovanjem na jug, ponekom epizodom u kojoj nakratko vidimo Ciri, te otkrivanjem zanimljivog plana čarobnica koje su uspjele izbjeći smrt na Thaneddu. Radnja se, poput Geraltovog putovanja, ovdje odvija dosta sporo, što ipak ne znači da nije zanimljiva, dapače. Dugo i sumorno putovanje kroz ratom pogođena područja krate duhoviti dijalozi šarolike družbe likova u kojoj se nalazi i sam Geralt, kao i zanimljivih likova na koje ova družba na svom putovanju nailazi. Dodatno je zanimljivo i to (a i komično), koliko se puta i u kolikoj mjeri Geralt uporno pokušava riješiti svoje družbe, tj. odvratiti ih od nauma da ga prate, čineći to na njemu svojstven mrk i otresit način, a sve s ciljem kako bi ih poštedio nepotrebne opasnosti i izgledne pogibelji.

"Savjeti su ti suvišni, saveznici su ti suvišni, bez sudrugova ćeš se također snaći na putu. Jer cilj je tvojega puta osoban i privatan, štoviše, narav cilja zahtijeva da ga ostvariš sam, osobno. Rizik, pogibelj, napor, borba s dvojbama, moraju opteretiti samo i isključivo tebe. Jer su sve to djelići ispaštanja, iskupljenja krivnje, koje želiš postići. To je, rekao bih, vatreno krštenje. Proći ćeš kroz vatru koja peče, ali i čisti. Sam, bez ikoga. Jer kada bi te netko u tome podržao, pomogao ti, uzeo bi na sebe makar djelić toga vatrenog krštenja, te boli, toga ispaštanja, pa te samim time i osiromašio. Lišio te dijela pokore koja mu pripada za sudioništvo, a koja je isključivo tvoja pokora. Isključivo ti moraš isplatiti dug, ne želiš ga plaćati zadužujući se istodobno kod drugih vjerovnika. Razmišljam li logično?"

Naravno, ako ste u prethodnim knjigama imalo upoznali Maslačka i drugove na kakve Geralt obično nailazi, tada znate i da nema toga što Geralt može reći ili učiniti, a da njegove prijatelje odvrati od nakane da mu pomognu.

Hence, the fellowship potrage za Ciri. :D

"'U lijepoj sam se družbi našao', nastavio je Geralt vrteći glavom. 'Braća po oružju! Družina junaka! Ništa, da sjedneš i plačeš. Stihoklepac s lutnjom. Divlja i jezičava pola žena, a pola drijada. Vampir koji će uskoro razmijeniti petu stotku. I prokleti Nilfgaarđanin koji se inati da nije Nilfgaarđanin.'

'A na čelu družbe vještac koji boluje od grizodušja, bespomoćnosti i nemogućnosti donošenja odluka.', spokojno je završio Regis. 'Zbilja, predlažem da putujemo incognito kako ne bismo izazivali senzaciju.'

'I smijeh', dodala je Milva."


Naslovno vatreno krštenje u ovom romanu predstavlja prepreku koju će, ne jednom, i Geralt i njegovi kompanjoni morati prijeći na putu do svog cilja. S time da, navedeni cilj, ispočetka jasan, sve je manje jasan kako radnja dalje odmiče. Šarolika družina koju je Geralt oko sebe (ne svojom voljom) okupio, zabavno je društvo sjajnih suputnika na ovom čitalačkom putu, petoj postaji puta kroz Sagu. U njihovom društvu, romanu i prebrzo dođe kraj.

A na tom kraju doista ne nedostaje dodatnih uzbuđenja, a saznajemo čak i zanimljivu zgodu o tome kako je Geralt iz Rivije zapravo (p)ostao Geralt iz Rivije. Sudbina, čini se, doista djeluje na neki svoj zagonetan način. Geraltova pogotovo. Slijedi vidjeti što mu je sudbina pripremila u posljednje dvije knjige.

__________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2URJzIO

nedjelja, 8. studenoga 2020.

PRIČA O JEDNOJ OBITELJI, Rosa Ventrella

Izdavač: Koncept izdavaštvo, 2020.
[tal. Storia di una famiglia perbene]
Prijevod: Ana Katana

 

"Ljubitelji 'Napuljske tetralogije' Elene Ferrante uživat će u dojmljivoj obiteljskoj sagi priznate talijanske autorice Rose Ventrelle o borbi ustrajne mlade žene protiv učmale sredine."

Kada je jedna knjiga ovako predstavljena, u usporedbi s drugom - a ta je druga, meni barem, genijalna! - obično na kraju ispadne da se radi o jednoj od dvije stvari: ili je usporedba u potpunosti pogođena ili je pak potpuni promašaj. Nema sredine.

Srećom po mene, Rosa Ventrella doista je, po načinu na koji piše i pričama koje nam donosi, nalik Eleni Ferrante.

Nije Napulj, nego stari dio Barija, i nisu Elena i Lila, već Maria - sama Maria, tek povremeno u prijateljstvu s Micheleom s kojim joj ionako ne daju družiti se, budući da on potječe iz zle obitelji Beskrvnih, kriminalaca i lopova.

Maria odrasta u siromašnoj četvrti Barija, vječno sama i drugačija, "sitna i smeđa poput zrele šljive. Kako sam rasla, divlje crte mojeg lica postajale su sve izraženije i s godinama sam se, i u dobrom i u lošem smislu, počela jako razlikovati od ostalih djevojčica iz susjedstva."

Uz plašljivu majku i nasilnog oca, te dvojicu braće od kojih je jedan naumio krenuti očevim stopama, a drugi što prije pobjeći i osamostaliti se, Maria odrasta pomalo izopćena, vječno na oprezu zbog očevih olujnih raspoloženja, nepredvidivih poput olujnog vremena. Druga djeca ju često zadirkuju i rugaju joj se, koristeći se nadimkom 'Zlo sjeme', kojeg je Mariji nadjenula vlastita baka.

Michele Beskrvni Marijin je jedini prijatelj i jedina osoba kojoj se može povjeriti, iako i to zna biti jako teško budući da joj otac zabranjuje da se s njime druži. Nekako, njihovo će prijateljstvo uspjeti preživjeti i vrijeme i razdvojenost, a Michele će se pokazati kao prava suprotnost onoga što većini ljudi Beskrvni predstavljaju. Na Micheleu je Ventrella možda i najbolje opisala koliku ulogu mišljenje društva o nečijoj obitelji ima na stvaranje mišljenja o toj osobi kao pojedincu. S kim si, takav si. To je način na koji ovo društvo (a i većina drugih) funkcionira.

Marijinu priču pratimo podijeljenu u manje cjeline, koje postupno obuhvaćaju čitav njen život: djetinjstvo, mladost, sazrijevanje i odrastanje. Maria je uvijek bila drugačija, uvijek sama sa svojim snovima o nekom drugom, boljem životu, negdje drugdje. Izlaz iz ovog života u kojem se osjeća zarobljenom Maria vidi u učenju i obrazovanju, a kada nema prijatelja s kojima bi se družila, Maria dane provodi u društvu knjiga.

Ono što je u ovoj knjizi sjajno opisano - na primjeru Marije - je zapravo sam život. Njegovi usponi, padovi, njegov tok; tragedije, uspomene, male pobjede, mali koraci prema nečemu boljem i sretnijem; sreća, tuga, jad; sve je ovdje ispremiješano u šarolikoj slici života u jednom siromašnom talijanskom rajonu. A ono što, čitajući, otkrivamo je to da nadimak 'Zlo sjeme', koji se ispočetka čini pogrdnim i ružnim, zapravo samo označava Marijinu različitost, i to ponekad na najbolji mogući način.

'Zlo sjeme' nije nužno zlo - samo drugačije. To je ono sjeme koje se ne boji otrgnuti iz društveno mu nametnutih okvira, koje nema straha od pada iz poznatog mu gnijezda i leta u nepoznato. Rekla bih da je u ovoj knjizi nadimak 'Zlo sjeme' jednostavno sinonim za snažnu ženu, onu koja sanja o boljoj budućnosti i ne boji se učiniti sve što može da tu budućnost jednoga dana i dostigne.

Oduševila me ova priča, oduševio me stil pisanja Rose Ventrelle, baš kao što me svojedobno oduševila i Elena Ferrante. Usporedba ovih dviju spisateljica navedena na početku, po mom mišljenju, itekako stoji. Stoga, ako ste ljubitelj, provjerite jesam li u pravu. Nadam se da ćete se oduševiti jednako kao i ja.

________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2IcfYXE

ODMOR, T.M. Logan

Izdavač: Stilus knjiga, 2020.
[eng. The holiday]
Prijevod: Andrea Marić

Nakon tri pročitana romana, od kojih mi je svaki malo bolji od prethodnog, mogu reći da se T.M. Logan kod mene ukorijenio kao pisac psiholoških trilera čiji ću svaki novi roman - doslovce - progutati.

Za razliku od 'Laži' i '29 sekundi', koji su više nalik klasičnim fast-pacing trilerima, iako se također bave obiteljskim odnosima, Loganov treći roman - 'Odmor' - radnjom je malo sporiji, puno više obiteljski nego triler nabijen akcijom.

Ovaj roman prati četiri prijateljice i njihove obitelji (u biti, tri obitelji i jednu single prijateljicu), koje su se zaputile na tradicionalan zajednički odmor. No, tek što su svi stigli, i krenuli raspakiravati stvari, već vidimo da svaka od ovih obitelji krije neke svoje obiteljske tajne i razmirice.

Tu je, prije svega, Kate, s kojom započinjemo ovu priču. Kate se na odmor zaputila u nadi da će izgladiti napetost koja u posljednje vrijeme vlada između nje i njenog supruga, a koja izvire iz tajnovitih poruka koje on neprestano šalje mobitelom. Kome? Kate ne zna zasigurno, ali uskoro počne sumnjati da se radi o jednoj od njezinih prijateljica, jednoj od ostale tri žene s kojima provodi ovaj odmor.

Kateina priča okosnica je radnje, ali kako upoznajemo i ostale likove, saznajemo da svaka od ovih obitelji i svaka od ostale tri prijateljice - Rowan, Jennifer i Izzy - ima neke svoje tajne i sumnje. Jedna ima tajnu ljubav, jednu muž sumnjiči za prevaru, jedna se pretjerano zaštitinički odnosi prema sinovima i zatvara oči pred njihovim delinkventnim ponašanjem, uvijek spremna izmisliti logično objašnjenje za svaki njihov ispad. Sve ove naizgled nepovezane tajne i sumnje T.M. Logan uspjet će na najnepredvidiviji mogući način povezati i time nam otkriti još strašnije tajne, tajne zbog kojih su neki od ove grupe ljudi koja zajedno ljetuje, spremni i ubiti.

Iako je dosta sporiji u usporedbi s prva dva romana, ovaj mi je Loganov roman najbolji do sad. Obiteljske odnose i odnose između pojedinih likova Logan je ovdje detaljno razradio, dajući nam uvid u podsvijest svakog od likova, ma koliko nam se neki od njih u početku činili beznačajnima za radnju. Sumnja je dodatan lik u čitavoj ovoj priči, vječno prisutna, vjerno prateći svakog pojedinog lika i stvarajući napetost u naizgled bezazlenim situacijama.

Pitanje koje nam ovaj triler, naposlijetku, postavlja je ovo: Koliko daleko smo spremni ići da bi zaštitili vlastitu obitelj i one koje volimo? Jesmo li spremni na sve? Zločin? Ubojstvo?

Pa, neki od ovih likova itekako jesu.

Odličan, odličan triler, možda čak jedan od najboljih koje sam pročitala ove godine. Odličan je za čitanje na odmoru, a odličan je i sam kao odmor od dosadne svakodnevice. Možda ga samo nemojte ponijeti sa sobom ako se spremate na zajednički odmor s prijateljima za koje gajite određene sumnje. Da ne bi dobili kojekakve ideje. ;) (Zafrkavam se, ponesite ga i tad!)

______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3lbSlNA

četvrtak, 5. studenoga 2020.

MOŽDA OVAJ PUT, Jill Mansell

Izdavač: Znanje, 2020.
[eng. Maybe this time]
Prijevod: Andrea Cvjetković

Iako sam na romane Jill Mansell naletjela već puno puta, i svaki put se podsjetila da Jill stavim na listu autorica čije romane moram procheckirati, sve do sad nisam nijednog uzela u ruke. Poput mnogih drugih, i Jill je kod mene upala u skupinu autora koje uvijek imam namjeru čitati, ali nikako da tu namjeru i ostvarim. Kažem, sve do sad, jer, eto, ovaj sam njen roman konačno uzela u ruke i pročitala ga, i sad si mislim, čovječe, zašto sam čekala tako dugo da pročitam nešto njezino?! Super je!

Naravno, ne znam jesu li baš svi romani Jill Mansell nalik na ovaj, ali ako jesu, s guštom ću ih nastaviti čitati. Jer ovaj je roman pravi feelgood roman: prpošan je, zabavan, topao, ispunjen živopisnim i dragim likovima i smješten u pitoreskno mjestašce u koje bih se i sama rado preselila.

Priča prati Mimi i njene posjete britanskom seocetu Goosebrooku, u koje se svakim novim posjetom Mimi sve više zaljubljuje. Isprva je onamo dolazila samo kako bi posjetila oca, no upoznavši stanovnike tog mjestašca i sprijateljivši se s nekolicinom njih, Mimi i samo mjesto i njegovi stanovnici sve više prirastaju srcu. Nije svaki Mimin posjet ispunjen radošću, znala ju je u Goosebrooku dočekati i tuga i razočaranje i tragedija, ali sve ono dobro i sve ono što joj se kod Goosebrooka najviše sviđa daleko nadmašuje sve poteškoće na koje je ondje svojevremeno naišla.

Da ne spominjemo da se u Goosebrooku nalazi i simpatični Cal, s kojim Mimi postupno gradi topao prijateljski odnos, koji je uvijek točno na rubu da preraste u nešto više, ali se to nekako na kraju ipak ne dogodi. No, možda ovaj put...

Iskreno, sam Cal mi nije baš bio nešto pretjerano bitan u cijeloj ovoj priči niti me se dojmio kao posebno zanimljiv lik, puno su mi zanimljiviji ostali stanovnici Goosebrooka: šarmer Paddy, Mimina prijateljica Lois, Mimin samozatajni otac i njegov partner, obojica povučeni računovođe, Loisina zločesta svekrva Henrietta, Mimin osebujni poslodavac C.J., nadmeni književnik kojeg je potrebno silom tjerati da piše... A, naravno, tu je i sama Mimi.

Mimi je lik s kojim se vrlo lako povezati, obična djevojka koja u životu nailazi na uobičajene poteškoće s kojima se svi mi u vlastitim životima svakodnevno susrećemo. Kod Mimi je super što na sve gleda s dozom humora i vjerom u bolje sutra. Ona je optimistična, ali hladne glave, žena koja čvrsto stoji na vlastitim nogama i oslanja se na vlastite sposobnosti u bilo kojoj situaciji u koju ju život nenadano baci. Mimi nije u potrazi za romansom, ona joj se nekako dogodi sama od sebe, i to postupno, realno, onako kako se stvari u životu obično i događaju.

Ovaj roman vrvi duhovitim situacijama i dijalozima, toplim ljudskim pričama i prijateljskim vezama. Naravno, on je i romantična priča, ali u mnogo većoj mjeri ćete se u njemu, baš kao i Mimi, zaljubiti u Goosebrook i njegove stanovnike, nego u samo jednu osobu, tj. Cala. Mimina priča je, baš kao i sama Mimi, šarmantna i zabavna, i čini dobro društvo za mnoštvo ugodnih čitalačkih sati.

Za kraj ću još samo dodati da, sudeći prema ovom romanu, moja prva Jill Mansell sigurno mi neće biti i posljednja. :)

___________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/34YfpcY

subota, 31. listopada 2020.

BAZEN, Libby Page

Izdavač: Stilus knjiga, 2019.
[eng. The Lido]
Prijevod: Antonia Bojčić


Bazen. Jednostavan pravokutnik ispunjen vodom. Mjesto rekreacije, osvježenja, druženja i razonode. Pretpostavljam da je većini nas upravo to ono što bazen predstavlja. No, za junakinje ovog romana, naslovni bazen predstavlja nešto posve drugo.

Za Rosemary, bazen predstavlja vrelo uspomena i sjećanja na sretan život koji je proživjela u i oko njega. To je jedino mjesto na kojem još osjeća prisutnost svog preminulog supruga. Kada je voda privuče u svoj zagrljaj, svaka od Rosemarynih 86 godina otpluta u svom smjeru i ona se ponovno osjeća lakom i bezbrižnom, sretnom i ispunjenom.

Za Kate, bazen predstavlja kolut spasa, mjesto na koje može pobjeći od čudovišne tjeskobe koja joj svakodnevno diše za vratom. Kada u njega uroni, Kate postaje snažna i slobodna, osjeća kao da nečemu konačno pripada, sigurna u naručju hladne vode, ostavljajući sve svoje nesigurnosti i strahove da bespomoćno stoje na rubu i čekaju.

Da nije bilo bazena - i prijetnje njegovog zatvaranja, Kate i Rosemary vjerojatno se nikada ne bi upoznale i iz tog se poznanstva ne bi izrodilo jedno čvrsto i snažno prijateljstvo. A zahvaljujući upravo njima dvjema, stanovnici londonskog Brixtona nikada ne bi uvidjeli da je bazen i za njih puno više od rupe u zemlji ispunjene vodom. Simbol zajednice, nešto što ih uveseljava i povezuje.

Ova snažna i nadahnjujuća priča čitatelja poziva da zapliva nevjerojatno životnim i srčanim stazama jedne zajednice običnih ljudi, koji su odlučili izboriti se za ono što im je važno. Naslovni bazen simbol je povezanosti zajednice jedne obične gradske četvrti, a svatko od nas tko se ikada pokušao izboriti za očuvanje jednog takvog simbola u svom vlastitom gradu (poput zagrebačke Varšavske ulice ili Cvjetnog trga), zna koliko je ta borba teška i - nažalost - većinom unaprijed osuđena na neuspjeh. Ipak, ono što nam ovaj roman poručuje je da, bez obzira na male vjerojatnosti uspjeha, nikada ne treba odustati.

Ova će vam priča sasvim sigurno prirasti srcu (znam da meni jest), možda upravo zbog toga što priča o običnim ljudima s kakvima će se svatko od nas na neki način povezati i običnim nevoljama s kakvima se svatko od nas u nekom trenutsku svoga života susreo (ili će se tek susresti). Kroz životne priče dvaju glavnih junakinja, prikaze njihove borbe s usamljenošću i tjeskobom, ova nam knjiga prikazuje kolika je točno moć prijateljstva, koliko je važno biti dijelom neke zajednice i koliko sve to skupa utječe na život pojedinca.

Mnogi likovi i situacije bit će vam bliski baš kao da se radi o vašem vlastitom susjedstvu ili vama samima, a plivajući s njima kroz njihove životne teškoće možda vam će vam se vaše početi činiti bar malo lakšima i podnošljivijima. Iako progovara o mnogim problemima, ovo je, bez sumnje, prvenstveno jedna feelgood knjiga, topla ljudska priča sposobna zagrijati vam i duše i srca.

Ne morate biti plivač ili osobito voljeti bazene kako biste se u ovoj priči pronašli, bazen je ovdje tek simbol - jedne zajednice, njenog vezivnog tkiva, ljudi koji tu zajednicu čine i snage tih ljudi da svoju zajednicu očuvaju. Navucite svoj čitalački kupaći kostim, uhvatite ručku ljestava ili se odrazite s daske, i - uskočite!

_______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/35VliXs

ponedjeljak, 19. listopada 2020.

POSRNULI PRINC, Erin Watt

Izdavač: Stilus knjiga, 2019.
4. knjiga serijala o Royalima
[eng. Fallen Heir]
Prijevod: Marija Perišić

Kad se radi o serijalima, obično se veseliš svakom novom nastavku, iščekujući što će se iduće dogoditi u priči koju opsesivno pratiš. Kad se radi o Royalima, opsesivno praćenje se podrazumijeva. :) Četvrti nastavak sage o Royalima nekako sam najviše iščekivala, budući da je to trebao biti prvi u kojem u središte radnje stupa najdraži mi Royal: Easton.

U prethodna tri romana, Easton je bio lik zabavljača, onaj koji razvedri svaku situaciju u kojoj se nađe. Nonšalantan, neozbiljan, nesmotren, lik koji vječno hoda po rubu opasnosti, a zabava mu je jedini cilj u životu. Imao je, dakako, on i svoje 'dublje' trenutke, trenutke u kojima smo mogli vidjeti da bi učinio sve za ljude koje voli, da ponekad namjerno igra ulogu gada kako to ne bi morao netko drugi, da zna biti iskren i pošten i beskrajno odan.

Na samom početku ovog romana, Easton nam i sam priznaje kako je zabava jedino što ga u životu motivira i kako mu je cilj pronaći nove i nove oblike te zabave, bilo da se radi o provodu s djevojkama, nesmotrenim uličnim borbama, raznim zabranjenim aktivnostima koje ga često dovedu u jako opasne situacije. No, što ga više upoznajemo, više vidimo i njegovu drugu stranu: onu koja neprimjerenim šalama pokušava sakriti ranjivost, koja alkoholom pokušava utopiti osjećaj krivnje zbog majčine smrti, koja šakama pokušava otjerati osamljenost.

A onda u Eastonov vrtlog zabave i samouništenja upadne Hartley. Isprva, Easton ju vidi kao još jedan oblik zabave koji bi rado iskusio, ali Hartley nije kao ostale djevojke i poznati 'kraljevski' šarm na nju naizgled ne djeluje. Hartley se i sama bori s brojnim problemima i zadnje što joj treba su ljubavne zavrzlame. Zbog čega Easton odluči pokušati nešto što nikada dosada još nije pokušao: biti nekome prijatelj.

Nakon Elle i Reeda, spisateljski duo koji čini Erin Watt uspio je stvoriti još jedan par likova čije ćemo ljubavne trzavice opsesivno pratiti. Hartley je, usput, dosta slična Elli - neovisna je, samostalna i ne misli biti ničija igračka. Ona ima ono nešto što je i samog Eastona na početku, kad ju je tek upoznao, privuklo Elli, a sada ga isto to privuče i Hartley. Jedno na drugo imaju dobar utjecaj, i nekako se baš dobro uklapaju, bilo kao prijatelji, bilo kao nešto više.

Priznat ću vam, na nekim mi je dijelovima ta Eastonova opsesija zabavom i samouništenjem bila prilično zamorna, ali, budući da se radi o Eastonu, teško mu je dugo nešto zamjerati, jer svaku pogrešku vrlo brzo zasjeni neka njegova nesebična gesta. Easton je zločesti dečko koji vam se u stanju popeti na vrh glave i ispiliti vam živce, a onda posve preokrenuti ploču i u potpunosti vas osvojiti. On je poput slane karamele: sjajan kad pogodi pravu dozu, lošeg okusa kad pretjera.

Bez obzira na to što je ovo priča o Eastonu, ostali Royali također se u njoj pojavljuju, tako da, ako vas zanima što se dalje dogodilo s Ellom i Reedom, ili Ellinim ocem, ili blizancima Royal, ne brinite, saznat ćete. ;) A u maniri prethodnih nastavaka, i ovaj završava jednim jaw-dropping cliffhangerom koji će vas ostaviti žednima za još.

Ako ste uživali u prve tri knjige, uživat ćete i dalje, jer Royal manija se nastavlja! Sad samo - nakon ovakvog kraja - treba dočekati 5. knjigu. :)

_____________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/37ixx2M

nedjelja, 18. listopada 2020.

SAVRŠEN PAR, Elin Hilderbrand

Izdavač: Znanje, 2020.
[eng. The perfect couple]
Prijevod: Iva Antoliš

Početak ljeta na otoku Nantucket znači i početak sezone vjenčanja. A 'the' vjenčanje ovog ljeta ono je Celeste i Benjija, savršenog para, koje će se održati na luksuznom imanju Benjijevih roditelja.

No, samo nekoliko sati prije početka same ceremonije, sve krene nizbrdo, kada na obalu ispliva mrtvo tijelo mladenkine kume, popularne influencerice Merritt. Ono što je trebao biti najsretniji dan u životu dvoje mladenaca uskoro se pretvori u dan u kojem, osim Merrittinog tijela, na površinu isplivaju još kojekakve tajne članova obje obitelji, svadbenih uzvanika, pa i samog sretnog para. Revni policijski službenici pokušavaju što brže i efikasnije riješiti zavrzlamu oko (slučajnog?) utapanja mlade žene, a ono što će naposlijetku otkriti je i to da pojam 'savršenog para', baš kao ni savršene obitelji, zapravo ne postoji.

Za ovaj roman kažu kako je savršeno ljetno štivo. Slažem se, ali dodala bih i: zašto samo ljetno? Savršeno je zabavan, misteriozan i napet za baš bilo koje doba u godini.

Onako, na prvu, da sudim knjigu prema koricama, rekla bih da se radi o zabavnoj ljetnoj romansi, no priča koju je ovdje ispričala Elin Hilderbrand zapravo je zamršeni krimić upakiran u još zamršenije klupko obiteljskih tajni, laži i prevara.

Gomila zanimljivih likova, počevši sa savršenim parom glavama i bradama, njihovim roditeljima, kumovima, prijateljima, pa čak i posve nasumičnim svjedocima događaja oko vjenčanja koje se kasnije ispostavi tako tragičnim, ispričat će nam pregršt informacija koje će dvojica policijskih istražitelja pokušati sastaviti u smislenu cjelinu i iz toga pokušati vidjeti što se zapravo dogodilo Merritt. Ono što je dodatno zanimljivo je to i da baš svaki lik ovog romana, koliko god se isprva činio bezazlenim, u nekom trenu vam postane bar malo sumnjiv. A kako doznajete sve više i više o međusobnim odnosima između likova i tajnama koje čuvaju, priča se neprestano okreće u drugim smjerovima, bivajući nepredvidiva do samog kraja.

Kako istraga odmiče, padaju maske pojedinih likova i naziru se napukline na lažno idiličnim obiteljskim portretima naizgled savršenih obitelji i savršenih parova. Ova priča sjajno prikazuje kako savršenstvo, u međuljudskim odnosima, jednostavno ne postoji. Svaka veza ima svoje tajne, svoje probleme i svoje pogreške. Neke ih uspiju prijeći, neke ne. A neke su, pak, smrtonosne.

Naslovni 'Savršen par' je, kako ćete čitajući otkriti, daleko od savršenstva. No ovaj je roman - zanimljiv, intrigantan, napet, pun obiteljskih tajni - savršen odabir za čitanje, ukoliko volite ovakve krimiće. A ja ih baš volim. :)

____________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3o1i2lG

subota, 3. listopada 2020.

LUDA MALA STVAR & NAJBOLJI LIJEK, Tracy Brogan

Izdavač: Stilus knjiga, 2020.
serijal Bell Harbor
[eng. Crazy little thing/The best medicine]
Prijevod: Davor Lerinc

Kad me pitaju postoji li neki žanr koji baš i ne volim čitati, obično kažem da su to ljubići. Iako, sad kad malo razmislim o tome, to i nije baš skroz točno. Štoviše, neki od najdražih mi romana - 'Ponos i predrasude', primjerice, ili 'P.S. Volim te', spadaju upravo u kategoriju ljubića. Zašto onda lažeš, Martina? A ne lažem, samo nisam baš precizna. Zapravo ne volim samo one tipizirane ljubiće s klišeiziranim likovima. I seksiće. Ako je radnja zanimljiva, likovi zabavni, dijalozi duhoviti, bring it on! Srećom, kod Tracy Brogan pronašla sam nešto upravo takvo.

Način na koji Tracy pripovijeda romantične priče veoma je zabavan, i prilično duhovit. Nije baš da ovdje nema niti jednog klišeja i da radnja nije predvidiva, ali likovi ovih priča toliko su simpatični i atmosfera je tako nekako feelgood da je čitanje ovih romana jedno jako ugodno iskustvo.

Naslovna dva romana povezuju dvije stvari. Prva, mjesto radnje. Bell Harbor mali je obalni gradić u kojem svatko svakoga poznaje, svatko zna tko s kim izlazi i sve tajne ubrzo se pročuju. To možda zvuči kao da se radi o zatvorenoj i neugodnoj sredini, ali istina je potpuno suprotna: Bell Harbor ugodno je mjestašce u koje ljudi dolaze kako bi pobjegli i našli svoj mir, a često i započeli novi, mirniji život.

Druga stvar koja povezuje ova dva romana su njihove glavne junakinje. Sadie ('Luda mala stvar') i Evelyn ('Najbolji lijek') nisu u krvnom srodstvu, čak (sve do jednog kasnijeg poglavlja u drugom romanu) se i ne poznaju, ali dijele neke zajedničke osobine. Obje su samostalne i sposobne žene, žene koje nisu u potrazi za princom na bijelom konju, žene koje se znaju brinuti same za sebe i koje ne traže nekoga tko će ih spašavati ili im pomagati već ravnopravnog partnera za njihov životni ples.

Sadiena priča započinje njenim dolaskom k teti Dody u Bell Harbor, kamo se, sa svoje dvoje djece, odlučila otići sakriti od ružnog razvoda i prevarantskog (bivšeg) muža s kojim se još prepucava oko skrbništva i podjele bračne stečevine. Sadiena ekscentrična teta i dvojica šašavih bratića upravo su ono što joj treba, a kada joj u život utrči i šarmantni Des, sve dosad pomahnitale kockice počnu se slagati na svoje mjesto.

Evelyn je, pak, vječno zaposlena plastična kirurginja koja nema ni vremena ni volje za pronalazak partnera - što nimalo ne sprečava ni roditelje joj ni prijatelje da ju neprestano podbadaju u vezi njenih godina i nedostatka muškarca u njenom životu. Stoga Evelyn smisli plan - metodičan i praktičan - prema kojem će upoznati nekoga s kim neće gubiti vrijeme, već će to odmah biti  materijal za brak. Na papiru, ovaj plan izgleda obećavajuće, no jedan slučajan susret s Tylerom - koji je posve suprotan svemu što Evelyn od budućeg partnera očekuje - cijeli će ovaj plan baciti u vodu. Vrijeme za promjenu plana? 

Obje ove priče nasmijale su me i zabavile. Prva možda malo više od druge, ali moram spomenuti da najbolji dijelovi prve, Sadiene, priče - a tu mislim na tetu Dody i Sadiene bratiće, sa svim njihovim najsimpatičnijim ekscentričnostima - imaju gostujuću ulogu i u Evelyninoj, u kojoj su jednako zabavni.

Posebno mi se svidjelo što u ovim romantičnim pričama glavnim junakinjama muškarci - tj. ljubavna veza - nisu nasušna potreba, već dobrodošao dodatak na već uređen život koji su same izgradile. Dodatno, svidjelo mi se i što je lik Sadie zapravo lik samohrane majke, što je nešto na što ne nailazimo baš često u romantičnim komedijama ili ljubićima općenito.

Same romanse o kojima ovi romani pripovijedaju spontane su, nisu nametnute, odvijaju se prirodnim tijekom i zapravo je gušt pratiti ih kako se razvijaju. Sve je nekako normalno, blisko čitateljima. Nema ovdje multimilijardera manekena i sanjivih sirotica koji se, eto, na prvi pogled zaljube jedno u drugo, likovi ovih romana su prizemni i svakodnevni, a njihovi slučajni susreti s osobama u koje će se zaljubiti nekako su realni. Možete ih nazvati slučajnošću, ili sudbinom, ili jednostavno - životom.

Tijek romanse između glavnih likova, povremene prepreke, hepiend i svi ostali sastojci koji su uobičajeni za jedan ljubić su, naravno, ovdje, i lako ih je predvidjeti, ali sa svim tim tipičnim stvarima koje krase romane ovog žanra Tracy kao da se nekako namjerno poigrava, a ponegdje ih i malo ismijava i s njima se zabavlja. A u načinu na koji to radi zabavila sam se i ja. Provjerite hoćete li i vi.

______________________________________

Kako do knjiga:
 
Luda mala stvar - https://bit.ly/2GpuvyH
Najbolji lijek - https://bit.ly/3l89nf1

ponedjeljak, 14. rujna 2020.

ZLATNI KAVEZ, Camilla Läckberg

Izdavač: VBZ, 2019.
[šved. En bur av guld]
Prijevod: Luka Miličević 

Camillu Läckberg vjerojatno ste već upoznali preko njene serije kriminalističkih romana smještenih u Fjällbacku, prema kojima je snimljena i izvrsna serija 'Umorstva u Fjällbacki'. Ovaj roman nije dio ovog popularnog serijala, iako sama Fjällbacka u njemu igra malu, mogli bismo reći, cameo ulogu.

U središtu priče ovog romana jedna je žena i njena transformacija iz podložne barbike kućanice u snažnu i uspješnu ženu koja se ne boji uzeti ono što hoće i napraviti sve kako bi u tome uspjela.

Ime ove žene je Faye i Faye je godinama igrala ulogu požrtvovne majke i odane supruge, podupirući svog muža Jacka, uspješnog biznismena. Jack ne bi niti postao uspješan da nije bilo Faye, koja je osmislila početnu ideju njegovog biznisa, koji se kasnije pretvorio u multimilijunsko carstvo. Podupirala ga je na svakom koraku, sklanjala mu se s puta kad mu je to trebalo, odgajala njihovu kćer, ostala kod kuće jer je on to htio. Ukratko, pokorila mu se u svakom vidu njihovog odnosa. I što je dobila zauzvrat? Ponižavanja, odbacivanja i, naposlijetku, zamjenu mlađom verzijom sebe same.

Kada je Jack odluči ostaviti zbog druge žene, Faye konačno uzima stvari u svoje ruke, prestaje biti pokorna barbika i odlučuje mu se osvetiti. Njena osveta neće se dogoditi preko noći, ali, jednom kad s njime završi, od Jacka neće ostati ništa - ništa vrijedno spomena.

Ovaj roman sjajan je spoj chick-lita i kriminalističkog trilera. Na dijelove djeluje plitko i površno, prikazujući nam priču tipične o muškarcu ovisne 'očajne kućanice', no u drugim dijelovima on postaje napeto i pomalo opako štivo, transformirajući ovu očajnu kućanicu u okrutnu osvetnicu. Ne treba posebno ni spominjati da ovaj roman ocrtava tolike žene koje se svakodnevno moraju nositi s muškarcima u svojim životima koji ih smatraju manje vrijednima, manje zaslužnima, jednostavno - manjima. Posebno je žalosno znati da mnoge te žene svjesno odabiru biti plitke barbike, ništa više od ukrasa svojim (uspješnim) muževima.

Faye je na vrijeme uspjela preokrenuti svoju životnu priču i uzeti svoj život u svoje vlastite ruke, usput se osvetivši gadu koji ju je godinama uzimao zdravo za gotovo i tjerao ju da se osjeća nebitnom, nepoželjnom i glupom. (Ok, nije tu on isključivi krivac, Faye mu je godinama takvo ponašanje ne samo tolerirala već i dopuštala.) No, u trenutku u kojem Faye konačno shvati da može (i treba) više i bolje, njena transformacija ne transformira samo njen vlastiti lik, već i čitav roman - u svojevrsni hvalospjev feminizmu i poziv svim ženama da, ukoliko se prepoznaju u Fayeinoj ulozi, učine nešto da to promijene.

Možeš cijeli život biti lijepa glupača zatvorena u predivnom zlatnom kavezu, čekajući da ti onaj o kojem sanjaš povremeno dobaci kakvu mrvicu. Ili možeš razbiti taj kavez u koji si se dopustila zatvoriti, kljucnuti ruku koja te dotaknula onako kako ti se ne sviđa, uzeti ono što ti pripada i njemu ostaviti tek mrvice. Sve što trebaš je usuditi se.

"Bila ih je čitava vojska. I samo su čekale priliku za napad. Većinu žena, koliko god bogate i uspješne bile, prevario je muškarac. Većina ima nekog svog bivšeg, tu hulju, tog lažljivca, prevaranta koji im je slomio srce i još ga zgazio. Ili šefa muškarca koji je promaknuo kolegu, drugog muškarca, lošijih kvalifikacija i kompetencija. Svi oni komentari, pipkanja na tvrtkinim božićnim domjencima. Većina žena zadobila je ratne ožiljke. Na ovaj ili onaj način.

I svejedno su šutjele, stiskale zube, bile velikodušne. Pokazivale razumijevanje i ispričavale se. Tješile djecu kad on ne bi doašo, a bio je obećao. Bile ponizne kad ih je omalovažavao. I dalje pozivale njegove roditelje na dječje rođendane iako su odabrali njegovu stranu pri razvodu i revno komentirali kako je njegova nova žena fantastična. Jer to žene rade. Usmjeravaju svoj bijes unutra, prema samima sebi. Ne zauzimaju se za sebe, ne traže pravdu. Dobre cure se ne svađaju, dobre cure ne dižu glas. To je nešto čemu žene uče od samog početka. Žene sve prihvaćaju, ispričavaju se, nose odgovornost za sve odnose, gutaju ponos i umanjuju se do same granice nestanka.

Faye nije bila prva žena u povijesti koju je njezin muž ponizio, prema kojoj se odnosio kao prema glupači, koju je zamijenio mlađom verzijom.

Ali sad je tomu kraj, pomislila je Faye. Zajedno smo jake i ne kanimo više šutjeti."

_________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2Fw70U1

nedjelja, 13. rujna 2020.

DJEČAK IZ TOSKANE, Rhys Bowen

Izdavač: Mozaik knjiga, 2020.
[eng. The Tuscan child
Prijevod: Nada Mirković
 

Drugi svjetski rat je, čini se, neiscrpan izvor inspiracije različitih autora i njihovih djela. I, ma koliko da mi se čini kako je ova tema već izlizana, neprestano nailazim na nove i nove priče, koje se ovom temom bave na posve različite načine, oduševljavjući me onime što mi imaju za ispričati.

Tako je i s ovim romanom.

Dio njegove priče odvija se u 1944. godini, u kojoj se britanski pilot Hugo Langley sruši sa svojim zrakoplovom u blizinu malog sela u Toskani. Teško ozlijeđen, uspije preživjeti uz pomoć lokalke koja mu priskoči u pomoć i pomogne mu da se sakrije od nacista u napuštenom samostanu.

Godinama kasnije - točnije 1973. - Hugova kći Joanna nakon njegove smrti raščišćava kuću u kojoj je živio, i pronalazi pismo adresirano na Sofiu Bartoli. Ne znajući baš puno o očevim dogodovštinama tijekom rata, ponajmanje o vremenu koje je proveo u Toskani, Joanna odlučuje posjetiti mjesto na kojem se zrakoplov njenog oca srušio i istražiti što mu se točno ondje dogodilo.

No, kada doputuje u Italiju, otkrije da mještani nisu baš skloni prisjećati se tajni iz prošlosti, a neki od njih ne prezaju ni pred čim da te tajne zauvijek ostanu sakrivene.

Ovaj roman predstavlja jedno uzbudljivo putovanje - ne samo povijesno, već i geografsko. A, rekla bih, i kulinarsko.

I inače volim romane koji su zapravo priča u priči, tako da ni ovaj nije iznimka. U njemu ćete upoznati ne samo okupiranu Toskanu iz 1944., već i ugodnu, mirisnu i privlačnu Toskanu trideset godina kasnije, ali i ponešto hladne Engleske. A govoreći o Toskani, autorica vam neće samo prikazati ljepotu njenih krajolika, već će vas natjerati da Toskanu i omirišete i okusite - baš kao što to čini i sama Joanna tijekom svojeg posjeta. Uz sve to, upoznat ćete i niz živopisnih i zanimljivih likova, u čijem društvu ćete se opustiti i osjećati kao da ste među starim prijateljima.

Fokus ovog romana nije toliko na samom ratu i ratnim događanjima, već na odnosima između likova, a dodatan sloj zanimljivosti čini i u priču fino utkana misterija o naslovnom Dječaku. Tko je zapravo Dječak iz Toskane? Nagađat ćete, vjerujem, baš kao i ja, ali njegov identitet, jednom kad ga otkrijete, će vas svakako iznenaditi.

Ovo je povijesni roman, romantična priča, putopis i misterij sve u jednom. Iako selo San Salvatore, u koje je autorica smjestila događaje ovog romana, u stvarnosti ne postoji, ono je utemeljeno na nizu sličnih toskanskih seoceta koje je autorica posjetila, stoga ćete se, čitajući, osjećati baš kao da ste u samom - autentičnom - srcu Toskane.

Pisan stilom koji naprosto poziva na čitanje, ovaj roman je jedan od onih u čijoj ćete priči uživati, baš kao u čaši dobrog vina ili tanjuru hrskavih bruschetta. Ja svakako jesam. 

_________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/35z6dfY

subota, 8. kolovoza 2020.

MOJA SESTRA, SERIJSKI UBOJICA, Oyinkan Braithwaite

Izdavač: Znanje, 2020.
[eng. My sister, the serial killer]
Prijevod: Maja Klarić

"Jeste li već čuli ovaj? Dvije cure ušetaju u prostoriju. Prostorija se nalazi u stanu. Stan je na trećem katu. U prostoriji je mrtvo tijelo odrasla muškarca. Kako će prenijeti tijelo u prizemlje, a da ih nitko ne vidi? 

Prvo treba prikupiti zalihe.

Drugo, brišu krv. 

Treće, pretvore ga u mumiju.  

Četvrto, rješavaju se tijela. 

Peto, izbjeljuju."

Ako pratite moje recenzije, tada znate da mi je noir jedan od najdražih žanrova. A doista volim čitati i pametno napisane mračne kriminalističke priče. Ovaj je roman miks i jednog i drugog.

Kada Korede primi poziv u pomoć svoje mlađe sestre Ayoole, prvo na što obično pomisli je: još jedan. Ne još jedan poziv. Još jedan mrtvi dečko.

Ayoola, čini se, ima nezgodnu naviku ubijanja svojih partnera. A tko je bolji od Korede, medicinske sestre sa pristupom potrebnim...hm...alatima da joj pomogne počistiti situaciju?

Komplikacije nastaju kada Ayoola počne izlaziti s Tadeom, liječnikom na kojeg je i Korede bacila oko. Kome ostati odan - sestri ili muškarcu kojeg voliš? Zahtjevan izbor. Ili možda nije?

Ova će se priča rasplesti na načine koje ne biste baš očekivali, vjerujte mi.

Debitantski roman mlade nigerijske spisateljice nevjerojatno je zabavan, napet, uvrnut i zapravo posve opičen roman. U prijevodu: obožavam ga!

Priča puna moralnih dvojbi, ludih i genijalnih likova, brze radnje, neizvjesnih situacija i nepredviđenih zaokreta jako se brzo čita, a uz sve to je i nekako prekrasno duhovita, na onaj mračan, najbolji, crnohumorni način.

Ne znam zapravo što više plijeni pozornost kod ove knjige: njena naslovnica, njen naslov ili sama priča. Nije ni čudo da je ovaj roman pokupio nagradu za knjigu godine British Book Awardsa, a našao se i na široj listi nominacija za Bookera.

Pročitat ćete ju brzo, ali ćete je se sjećati jako dugo. Ova knjiga nasmijava, intrigira i osvježava sve odjednom. Nikako ju nemojte propustiti pročitati! 

_______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/33DZPCY

PRIČA O PLAVOM PLANETU, Andri Snær Magnason

Izdavač: Znanje, 2020.
[isl. Sagan af bláa hnettinum]
Prijevod: Vanja Veršić

Na jednom predivnom plavom planetu žive samo djeca. Dane provode u igri, družeći se i lutajući po prirodi, uvijek u smijehu i zabavi.

A onda na planet, nakon dugo, dugo vremena, sleti netko nov - i odrastao. Njegovo je ime Sretnislav i on ima rješenje za sve, a stigao je kako bi djeci ponudio zabavu kakvu još nikad nisu iskusili. Iako su do tada bila i sretna i bezbrižna, djeca rado pristaju isprobati nove oblike zabave koje im Sretnislav donosi. I to za cijenu od samo jedne male, majušne trunčice njihove mladosti. Tko ne bi pristao na tako sjajnu priliku?

Sjajnu novu zabavu često kvare raznorazne neprilike, no Sretnislav, čini se, uvijek u rukavu skriva baš pravo rješenje za svaku od tih neprilika. Ali, kada jedna od tih 'neprilika' dvoje djece slučajno udalji od njihovog poznatog otoka, djeca će polako spoznati da postoji i druga strana njihove vječne zabave, i druga cijena koju je ostatak planeta bio prisiljen za nju platiti.

Nagrađivana priča o plavom planetu na kojem žive samo djeca vješto je ispričana priča o važnosti brige za okoliš i brige za druge usmjerena za najmlađe, ali i sjajno prikrivena alegorija tih tema za one malo starije.

U prenesenom značenju, ova priča sjajno opisuje kako se većina ljudi iz nevine djece, uz pravi poticaj, vrlo brzo pretvara u bespoštedne i egoistične odrasle, usmjerene samo na vlastito blagostanje. U neku je ruku ona vrlo realan prikaz nastanka konzumerističkog društva gladnog zabave, bez obzira na cijenu koju za tu zabavu moralo platiti.

Iako zna biti i pomalo mračna, ova je priča sjajan primjer djeci, koji ih uči da nije sve u igri i zabavi, da ne treba brinuti samo za sebe, već i za druge i za svijet oko nas. Ona ih uči brizi za okoliš, međusobnom uvažavanju, solidarnosti, suosjećanju, održivosti i odgovornom ponašanju, sve to upakirano u jezik i situacije koje će djeca bez problema razumjeti.

Ako postoji slikovnica koja je apsolutni must have na polici za knjige vašeg djeteta, rekla bih da je to ova. (Bila bi, doduše, još bolja bez batinanja malih tuljana, koje je dvaput spomenuto. Znam, znam, islandska tradicija i činjenica da se radi o hrani, ali ipak sam dojma da bi savršeni sretni svijet na kojem žive samo djeca možda bio još malo bolji kad u njemu ne bi bilo ubijanja životinja, pa makar i za hranu.)

Mislim da je važno klincima prezentirati što više ovakvih priča, koje veličaju prijateljstvo, solidarnost i empatiju, i prikazuju što se dogodi kada umjesto ovih osobina naše ponašanje preuzme pohlepa, egoizam i okrutnost. Ovo je originalna, lijepa i važna priča, koju je doista bitno ispričati. Knjiga koju bi svako dijete trebalo imati u svojoj kolekciji. A i odrasli. Uz ovakve priče, vjerujem da će više djece izrasti u male Grete, a manje u male Donalde. :)

_______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/30GAVAV

četvrtak, 6. kolovoza 2020.

LJETO NA TALIJANSKOM JEZERU, Lucy Coleman

Izdavač: Stilus knjiga, 2020.
[eng. Summer on the Italian Lakes]
Prijevod: Sanja Ščibajlo
Glavna junakinja ovog romana - Brie Middleton - poznata je autorica erotskih romana (da, da, popularnih seksića). No, za razliku od junaka vlastitih romana, Brie žudi za romantičnom pričom u kojoj seks neće imati glavnu ulogu, već će to biti jedna od onih filmskih, osjećajnih ljubavi koje oduzimaju dah. Nažalost, budući da se Brie, nakon kraha veze s poznatim rokerom, tijekom koje su se i ona i njeno samopouzdanje našli na meti nemilosrdnih tračerskih rubrika, povukla u pomalo pustinjački život, njeni snovi o vlastitom 'happily ever after' osuđeni su da ostanu upravo to - snovi.

Srećom po Brie, tu su njeni prijatelji koji ne posustaju tako lako, posebno njena prijateljica Mel, koja ju naposlijetku uspije natjerati da se trgne i učini nešto sa nezadovoljstvom koje osjeća prema vlastitom životu. A onda tu sleti i nenadan poziv na ljetni seminar u Italiji, tijekom kojeg bi Brie trebala biti gošća predavačica na imanju kolege pisca Arrana Jamiesona.

Predivna vila na obroncima brežuljka uz Lago di Garda sama po sebi oduzima dah, a ono na što se Brie nikako nije pripremila je mogućnost da joj dah oduzme i Arran.

Kako to izgleda kada se dvoje povučenih i opreznih ljudi, koji ljubav shvaćaju posve suprotno, spoji? Pa, možda ne kao filmska romansa o kakvoj je Brie sanjala, ali ipak romansa koja će joj donijeti upravo ono za čim je cijelo ovo vrijeme tragala: vlastiti 'happily ever after'.

'Ljeto na talijanskom jezeru' pravi je ljetni roman, bilo da ga čitate na plaži ili negdje gdje o toj plaži samo sanjate. Iako je vjerojatnije da uz njega plaža o kojoj ćete sanjati neće biti ona na moru, već ona na jezeru Garda. Mislim, pa pogledajte samo tu naslovnicu!

Brie i Arran šarmantan su par, iako to možda na prvu ne djeluje tako, a njihova ljubavna priča nije jedna od onih u kojima se dogodi ljubav na prvi pogled, već je ovdje riječ o ljubavi koja se postupno gradi. Počne neobavezno, ležerno, zabavno, a ispostavi se da je prava stvar - za njih oboje.

Brie se čitavo vrijeme vrlo dobro nosi sa vlastitim nesigurnostima i bez zadrške progovara o udarcima koje je pretrpjelo njeno samopouzdanje kada su ju potpuni stranci počeli prozivati na internetu, govoreći joj da nije dovoljno lijepa za dečka rokera s kojim je tada izlazila, na svakom joj koraku tražeći nove mane i radosno se njima nabacujući. Brie je sjajno naglasila koliko joj je ovdje značila podrška obitelji i prijatelja, koji su zajedničkim snagama uspjeli istjerati je iz rupe u koju se samosažaljenjem zakopala. Svidjelo mi se što Brie nije krenula poboljšavati samu sebe kako bi zadivila nekog muškarca, već kako bi bila zadovoljna sama sobom, što joj je, u konačnici, dalo i samopouzdanja da ponovno krene u potragu za ljubavi. Tek se tada u priči pojavio i Arran.

Ono što Brieinu i Arranovu ljubavnu priiču izdvaja iz mase je to što je ona manje-više realna. Govori o dvoje ljudi s puno problema i nesigurnosti koji odluče jedno drugo pustiti blizu i vidjeti što će se dogoditi. I ne slažu se baš uvijek - ima tu i ponekih sukoba i nesporazuma (pogotovo u početku), ali ima i dosta duhovitih situacija. Ima, doduše i nešto razvučenih dijaloga i bespotrebnih rasprava, ali tako je to u vezama - nisu sve samo duge i jednorozi. Jedino bez čega mislim da bi ova priča mogla je Arranova bivša žena i njena uloga u čitavoj priči, koja tu priču lagano naginje prema sapunici. Čini mi se pomalo bespotrebna i bez neke svrhe, osim da malo zakomplicira situaciju.

Ono što je super su opisi predivne vile i jezera na kojem se smjestila. Voljela bih da je tih opisa i opisa dojma o okolnim gradićima bilo i više. Osim kratkih izleta u Salo i Veronu, koji su se više dotakli hrane i restorana nego ambijenta i samih gradova, autorica se usredotočila na ljubavnu priču, a imam dojam da je propustila dočarati nam još malo i predivnu lokaciju na koju je tu priču smjestila. Arranova vila zvuči kao predivno mjesto, no ne bi mi smetalo da sam čitajući uspjela bolje 'okusiti' i malo njene okolice.

Ako volite ljubavne romane, mislim da bi vam se ovaj mogao doista svidjeti. Pogotovo ako ste, poput Brie, beznadni romantičari. Brie će vam pokazati da je ponekad princ na bijelom konju bliže nego što mislite, a ukazat će vam i na mogućnost da možda uopće niste u potrazi za princom, već nekim puno uzemljenijim, realnijim, svakodnevnijim.

"Ponekad junak ne dojaše na bijelom konju niti vam pokuca na vrata naručja puna cvijeća. On vas često nasmije kada se najmanje nadate tome - kao kada zurite u fotografiju na internetu na kojoj ste oboje nagi, a vaša vam se majka odjednom nađe iza leđa. A onda on objavi, sasvim hrabro i ponosno, da ste prelijepi."

_____________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/33uc5WF

srijeda, 5. kolovoza 2020.

Veliki (polu ili više dvotrećinsko) godišnji book-tag

Prošlo je već više od polovice godine, ali za veliku knjišku inventuru nikad nije kasno. Kolegice blogerice Books&Sweets, baš si mi zadala posla! 😉 No, challenge accepted! Evo i mog malog čitalačkog presjeka ove godine, iako sam ove godine, zbog raznoraznih prepreka koje mi je 2020. non-stop bacala na put, nešto tanja s pročitanim materijalom nego što bi to bilo inače.

Najbolje knjige pročitane do sada u 2020. godini?

Bilo ih je više, ali izdvojit ću ovih 5:

Najbolji nastavak pročitan do sada u 2020. godini?

Uz prequel Igara gladi, koji sam gore već svrstala među najbolje pročitane, izdvojit ću još i nastavak romana P.S. Volim te, za koji nisam bila sigurna kakav će biti, a koji me baš ugodno iznenadio, zatim vječno dobrog Witchera i nove nastavke stripa kojeg apsolutno obožavam - Monstress.

Koje nove knjige još niste pročitali, ali želite?

Ha, koje. Sve!

Koja su najiščekivanija izdanja za drugu polovicu godine?

Ima ih puno, ali ovo je definitivno na vrhu:

Najveće razočaranje ove godine?

Inače volim knjige Lise Jewell, baš sve su mi odlične, ali ova je... jao. Nešto tako dosadno nisam već dugo pročitala. Na nekim sam se dijelovima doslovno morala boriti da ne zaspim od dosade. Ne preporučam (osim ako se želite uspavati).

Najveće iznenađenje?

Izbliza, Cara Hunter. Zašto iznenađenje? Jer - pomislila sam da bi ovaj roman mogao biti dobar triler, ali on je baš, baš, baš dobar! Zatim, Pletenica - jer sadži iznimnu priču, snažne žene i povezanost tih žena na posve neobične načine. I, last but not least, Moja sestra, serijski ubojica. Jer je uvrnuta, ludo zabavna i baš onoliko mračna i noir koliko volim.

Omiljeni novi autor (debitant ili netko koga ste tek otkrili)?

Dot Hutchinson. Jer je njen Vrt leptira, osim što je jako dobar, i jako uznemirujuć. Baš me zanima kakav je ostatak serijala.

Koja vam je najnovija knjiška simpatija?

Corvin D'Oro iz Monstress strip-serijala.

Najnoviji omiljeni lik?

Maika Halfwolf. Again, Monstress. Pročitajte!

Knjiga koja vas je rasplakala ove godine?

Još nijedna.

Knjiga koja vas je nasmijala?

Ova. Jer me Doktor Proktor, Mrva i Lisa uvijek uspiju nasmijati!

Koja vam je omiljena adaptacija knjige u film koju ste vidjeli ove godine?

Simpa knjiga, simpa film.

Omiljena recenzija koju ste napisali i/ili pročitali?

Ona za Obloge od tinte. Jer je bila prva nakon dugo vremena i jer mislim da sam u nju unijela malo više sebe no što obično imam naviku činiti.

Najljepša knjiga koju ste ove godine kupili (ili dobili)?

Ne znam misli li se najljepša u smislu najljepših korica ili najljepše priče ili možda nečeg sasvim drugog, ali biram serijal Prostranstvo. Jer sam se najljepše osjećala kad sam se njime počastila. 😊

Knjige koje želite pročitati do kraja godine?

Ha! A koje ne želim? Serijale koje sam započela, a nisam dovršila, serijale koje tek želim započeti, knjige koje već predugo čekaju na policama, recenzentske primjerke koje sam već odavno trebala pročitati... Ima ih. Imam i neki plan, sort of, ali neću ništa navoditi da se ne zacopram. Držimo mi fige da pročitam barem polovicu od onog što sam si zamislila!