ponedjeljak, 14. rujna 2020.

ZLATNI KAVEZ, Camilla Läckberg

Izdavač: VBZ, 2019.
[šved. En bur av guld]
Prijevod: Luka Miličević 

Camillu Läckberg vjerojatno ste već upoznali preko njene serije kriminalističkih romana smještenih u Fjällbacku, prema kojima je snimljena i izvrsna serija 'Umorstva u Fjällbacki'. Ovaj roman nije dio ovog popularnog serijala, iako sama Fjällbacka u njemu igra malu, mogli bismo reći, cameo ulogu.

U središtu priče ovog romana jedna je žena i njena transformacija iz podložne barbike kućanice u snažnu i uspješnu ženu koja se ne boji uzeti ono što hoće i napraviti sve kako bi u tome uspjela.

Ime ove žene je Faye i Faye je godinama igrala ulogu požrtvovne majke i odane supruge, podupirući svog muža Jacka, uspješnog biznismena. Jack ne bi niti postao uspješan da nije bilo Faye, koja je osmislila početnu ideju njegovog biznisa, koji se kasnije pretvorio u multimilijunsko carstvo. Podupirala ga je na svakom koraku, sklanjala mu se s puta kad mu je to trebalo, odgajala njihovu kćer, ostala kod kuće jer je on to htio. Ukratko, pokorila mu se u svakom vidu njihovog odnosa. I što je dobila zauzvrat? Ponižavanja, odbacivanja i, naposlijetku, zamjenu mlađom verzijom sebe same.

Kada je Jack odluči ostaviti zbog druge žene, Faye konačno uzima stvari u svoje ruke, prestaje biti pokorna barbika i odlučuje mu se osvetiti. Njena osveta neće se dogoditi preko noći, ali, jednom kad s njime završi, od Jacka neće ostati ništa - ništa vrijedno spomena.

Ovaj roman sjajan je spoj chick-lita i kriminalističkog trilera. Na dijelove djeluje plitko i površno, prikazujući nam priču tipične o muškarcu ovisne 'očajne kućanice', no u drugim dijelovima on postaje napeto i pomalo opako štivo, transformirajući ovu očajnu kućanicu u okrutnu osvetnicu. Ne treba posebno ni spominjati da ovaj roman ocrtava tolike žene koje se svakodnevno moraju nositi s muškarcima u svojim životima koji ih smatraju manje vrijednima, manje zaslužnima, jednostavno - manjima. Posebno je žalosno znati da mnoge te žene svjesno odabiru biti plitke barbike, ništa više od ukrasa svojim (uspješnim) muževima.

Faye je na vrijeme uspjela preokrenuti svoju životnu priču i uzeti svoj život u svoje vlastite ruke, usput se osvetivši gadu koji ju je godinama uzimao zdravo za gotovo i tjerao ju da se osjeća nebitnom, nepoželjnom i glupom. (Ok, nije tu on isključivi krivac, Faye mu je godinama takvo ponašanje ne samo tolerirala već i dopuštala.) No, u trenutku u kojem Faye konačno shvati da može (i treba) više i bolje, njena transformacija ne transformira samo njen vlastiti lik, već i čitav roman - u svojevrsni hvalospjev feminizmu i poziv svim ženama da, ukoliko se prepoznaju u Fayeinoj ulozi, učine nešto da to promijene.

Možeš cijeli život biti lijepa glupača zatvorena u predivnom zlatnom kavezu, čekajući da ti onaj o kojem sanjaš povremeno dobaci kakvu mrvicu. Ili možeš razbiti taj kavez u koji si se dopustila zatvoriti, kljucnuti ruku koja te dotaknula onako kako ti se ne sviđa, uzeti ono što ti pripada i njemu ostaviti tek mrvice. Sve što trebaš je usuditi se.

"Bila ih je čitava vojska. I samo su čekale priliku za napad. Većinu žena, koliko god bogate i uspješne bile, prevario je muškarac. Većina ima nekog svog bivšeg, tu hulju, tog lažljivca, prevaranta koji im je slomio srce i još ga zgazio. Ili šefa muškarca koji je promaknuo kolegu, drugog muškarca, lošijih kvalifikacija i kompetencija. Svi oni komentari, pipkanja na tvrtkinim božićnim domjencima. Većina žena zadobila je ratne ožiljke. Na ovaj ili onaj način.

I svejedno su šutjele, stiskale zube, bile velikodušne. Pokazivale razumijevanje i ispričavale se. Tješile djecu kad on ne bi doašo, a bio je obećao. Bile ponizne kad ih je omalovažavao. I dalje pozivale njegove roditelje na dječje rođendane iako su odabrali njegovu stranu pri razvodu i revno komentirali kako je njegova nova žena fantastična. Jer to žene rade. Usmjeravaju svoj bijes unutra, prema samima sebi. Ne zauzimaju se za sebe, ne traže pravdu. Dobre cure se ne svađaju, dobre cure ne dižu glas. To je nešto čemu žene uče od samog početka. Žene sve prihvaćaju, ispričavaju se, nose odgovornost za sve odnose, gutaju ponos i umanjuju se do same granice nestanka.

Faye nije bila prva žena u povijesti koju je njezin muž ponizio, prema kojoj se odnosio kao prema glupači, koju je zamijenio mlađom verzijom.

Ali sad je tomu kraj, pomislila je Faye. Zajedno smo jake i ne kanimo više šutjeti."

_________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2Fw70U1

nedjelja, 13. rujna 2020.

DJEČAK IZ TOSKANE, Rhys Bowen

Izdavač: Mozaik knjiga, 2020.
[eng. The Tuscan child
Prijevod: Nada Mirković
 

Drugi svjetski rat je, čini se, neiscrpan izvor inspiracije različitih autora i njihovih djela. I, ma koliko da mi se čini kako je ova tema već izlizana, neprestano nailazim na nove i nove priče, koje se ovom temom bave na posve različite načine, oduševljavjući me onime što mi imaju za ispričati.

Tako je i s ovim romanom.

Dio njegove priče odvija se u 1944. godini, u kojoj se britanski pilot Hugo Langley sruši sa svojim zrakoplovom u blizinu malog sela u Toskani. Teško ozlijeđen, uspije preživjeti uz pomoć lokalke koja mu priskoči u pomoć i pomogne mu da se sakrije od nacista u napuštenom samostanu.

Godinama kasnije - točnije 1973. - Hugova kći Joanna nakon njegove smrti raščišćava kuću u kojoj je živio, i pronalazi pismo adresirano na Sofiu Bartoli. Ne znajući baš puno o očevim dogodovštinama tijekom rata, ponajmanje o vremenu koje je proveo u Toskani, Joanna odlučuje posjetiti mjesto na kojem se zrakoplov njenog oca srušio i istražiti što mu se točno ondje dogodilo.

No, kada doputuje u Italiju, otkrije da mještani nisu baš skloni prisjećati se tajni iz prošlosti, a neki od njih ne prezaju ni pred čim da te tajne zauvijek ostanu sakrivene.

Ovaj roman predstavlja jedno uzbudljivo putovanje - ne samo povijesno, već i geografsko. A, rekla bih, i kulinarsko.

I inače volim romane koji su zapravo priča u priči, tako da ni ovaj nije iznimka. U njemu ćete upoznati ne samo okupiranu Toskanu iz 1944., već i ugodnu, mirisnu i privlačnu Toskanu trideset godina kasnije, ali i ponešto hladne Engleske. A govoreći o Toskani, autorica vam neće samo prikazati ljepotu njenih krajolika, već će vas natjerati da Toskanu i omirišete i okusite - baš kao što to čini i sama Joanna tijekom svojeg posjeta. Uz sve to, upoznat ćete i niz živopisnih i zanimljivih likova, u čijem društvu ćete se opustiti i osjećati kao da ste među starim prijateljima.

Fokus ovog romana nije toliko na samom ratu i ratnim događanjima, već na odnosima između likova, a dodatan sloj zanimljivosti čini i u priču fino utkana misterija o naslovnom Dječaku. Tko je zapravo Dječak iz Toskane? Nagađat ćete, vjerujem, baš kao i ja, ali njegov identitet, jednom kad ga otkrijete, će vas svakako iznenaditi.

Ovo je povijesni roman, romantična priča, putopis i misterij sve u jednom. Iako selo San Salvatore, u koje je autorica smjestila događaje ovog romana, u stvarnosti ne postoji, ono je utemeljeno na nizu sličnih toskanskih seoceta koje je autorica posjetila, stoga ćete se, čitajući, osjećati baš kao da ste u samom - autentičnom - srcu Toskane.

Pisan stilom koji naprosto poziva na čitanje, ovaj roman je jedan od onih u čijoj ćete priči uživati, baš kao u čaši dobrog vina ili tanjuru hrskavih bruschetta. Ja svakako jesam. 

_________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/35z6dfY

subota, 8. kolovoza 2020.

MOJA SESTRA, SERIJSKI UBOJICA, Oyinkan Braithwaite

Izdavač: Znanje, 2020.
[eng. My sister, the serial killer]
Prijevod: Maja Klarić

"Jeste li već čuli ovaj? Dvije cure ušetaju u prostoriju. Prostorija se nalazi u stanu. Stan je na trećem katu. U prostoriji je mrtvo tijelo odrasla muškarca. Kako će prenijeti tijelo u prizemlje, a da ih nitko ne vidi? 

Prvo treba prikupiti zalihe.

Drugo, brišu krv. 

Treće, pretvore ga u mumiju.  

Četvrto, rješavaju se tijela. 

Peto, izbjeljuju."

Ako pratite moje recenzije, tada znate da mi je noir jedan od najdražih žanrova. A doista volim čitati i pametno napisane mračne kriminalističke priče. Ovaj je roman miks i jednog i drugog.

Kada Korede primi poziv u pomoć svoje mlađe sestre Ayoole, prvo na što obično pomisli je: još jedan. Ne još jedan poziv. Još jedan mrtvi dečko.

Ayoola, čini se, ima nezgodnu naviku ubijanja svojih partnera. A tko je bolji od Korede, medicinske sestre sa pristupom potrebnim...hm...alatima da joj pomogne počistiti situaciju?

Komplikacije nastaju kada Ayoola počne izlaziti s Tadeom, liječnikom na kojeg je i Korede bacila oko. Kome ostati odan - sestri ili muškarcu kojeg voliš? Zahtjevan izbor. Ili možda nije?

Ova će se priča rasplesti na načine koje ne biste baš očekivali, vjerujte mi.

Debitantski roman mlade nigerijske spisateljice nevjerojatno je zabavan, napet, uvrnut i zapravo posve opičen roman. U prijevodu: obožavam ga!

Priča puna moralnih dvojbi, ludih i genijalnih likova, brze radnje, neizvjesnih situacija i nepredviđenih zaokreta jako se brzo čita, a uz sve to je i nekako prekrasno duhovita, na onaj mračan, najbolji, crnohumorni način.

Ne znam zapravo što više plijeni pozornost kod ove knjige: njena naslovnica, njen naslov ili sama priča. Nije ni čudo da je ovaj roman pokupio nagradu za knjigu godine British Book Awardsa, a našao se i na široj listi nominacija za Bookera.

Pročitat ćete ju brzo, ali ćete je se sjećati jako dugo. Ova knjiga nasmijava, intrigira i osvježava sve odjednom. Nikako ju nemojte propustiti pročitati! 

_______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/33DZPCY

PRIČA O PLAVOM PLANETU, Andri Snær Magnason

Izdavač: Znanje, 2020.
[isl. Sagan af bláa hnettinum]
Prijevod: Vanja Veršić

Na jednom predivnom plavom planetu žive samo djeca. Dane provode u igri, družeći se i lutajući po prirodi, uvijek u smijehu i zabavi.

A onda na planet, nakon dugo, dugo vremena, sleti netko nov - i odrastao. Njegovo je ime Sretnislav i on ima rješenje za sve, a stigao je kako bi djeci ponudio zabavu kakvu još nikad nisu iskusili. Iako su do tada bila i sretna i bezbrižna, djeca rado pristaju isprobati nove oblike zabave koje im Sretnislav donosi. I to za cijenu od samo jedne male, majušne trunčice njihove mladosti. Tko ne bi pristao na tako sjajnu priliku?

Sjajnu novu zabavu često kvare raznorazne neprilike, no Sretnislav, čini se, uvijek u rukavu skriva baš pravo rješenje za svaku od tih neprilika. Ali, kada jedna od tih 'neprilika' dvoje djece slučajno
udalji od njihovog poznatog otoka, djeca će polako spoznati da postoji i druga strana njihove vječne zabave, i druga cijena koju je ostatak planeta bio prisiljen za nju platiti.

Nagrađivana priča o plavom planetu na kojem žive samo djeca vješto je ispričana priča o važnosti brige za okoliš i brige za druge usmjerena za najmlađe, ali i sjajno prikrivena alegorija tih tema za one malo starije.

U prenesenom značenju, ova priča sjajno opisuje kako se većina ljudi iz nevine djece, uz pravi poticaj, vrlo brzo pretvara u bespoštedne i egoistične odrasle, usmjerene samo na vlastito blagostanje. U neku je ruku ona vrlo realan prikaz nastanka konzumerističkog društva gladnog zabave, bez obzira na cijenu koju za tu zabavu moralo platiti.

Iako zna biti i pomalo mračna, ova je priča sjajan primjer djeci, koji ih uči da nije sve u igri i zabavi, da ne treba brinuti samo za sebe, već i za druge i za svijet oko nas. Ona ih uči brizi za okoliš, međusobnom uvažavanju, solidarnosti, suosjećanju, održivosti i odgovornom ponašanju, sve to upakirano u jezik i situacije koje će djeca bez problema razumjeti.

Ako postoji slikovnica koja je apsolutni must have na polici za knjige vašeg djeteta, rekla bih da je to ova. (Bila bi, doduše, još bolja bez batinanja malih tuljana, koje je dvaput spomenuto. Znam, znam, islandska tradicija i činjenica da se radi o hrani, ali ipak sam dojma da bi savršeni sretni svijet na kojem žive samo djeca možda bio još malo bolji kad u njemu ne bi bilo ubijanja životinja, pa makar i za hranu.)

Mislim da je važno klincima prezentirati što više ovakvih priča, koje veličaju prijateljstvo, solidarnost i empatiju, i prikazuju što se dogodi kada umjesto ovih osobina naše ponašanje preuzme pohlepa, egoizam i okrutnost. Ovo je originalna, lijepa i važna priča, koju je doista bitno ispričati. Knjiga koju bi svako dijete trebalo imati u svojoj kolekciji. A i odrasli. Uz ovakve priče, vjerujem da će više djece izrasti u male Grete, a manje u male Donalde. :)

_______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/30GAVAV

četvrtak, 6. kolovoza 2020.

LJETO NA TALIJANSKOM JEZERU, Lucy Coleman

Izdavač: Stilus knjiga, 2020.
[eng. Summer on the Italian Lakes]
Prijevod: Sanja Ščibajlo
Glavna junakinja ovog romana - Brie Middleton - poznata je autorica erotskih romana (da, da, popularnih seksića). No, za razliku od junaka vlastitih romana, Brie žudi za romantičnom pričom u kojoj seks neće imati glavnu ulogu, već će to biti jedna od onih filmskih, osjećajnih ljubavi koje oduzimaju dah. Nažalost, budući da se Brie, nakon kraha veze s poznatim rokerom, tijekom koje su se i ona i njeno samopouzdanje našli na meti nemilosrdnih tračerskih rubrika, povukla u pomalo pustinjački život, njeni snovi o vlastitom 'happily ever after' osuđeni su da ostanu upravo to - snovi.

Srećom po Brie, tu su njeni prijatelji koji ne posustaju tako lako, posebno njena prijateljica Mel, koja ju naposlijetku uspije natjerati da se trgne i učini nešto sa nezadovoljstvom koje osjeća prema vlastitom životu. A onda tu sleti i nenadan poziv na ljetni seminar u Italiji, tijekom kojeg bi Brie trebala biti gošća predavačica na imanju kolege pisca Arrana Jamiesona.

Predivna vila na obroncima brežuljka uz Lago di Garda sama po sebi oduzima dah, a ono na što se Brie nikako nije pripremila je mogućnost da joj dah oduzme i Arran.

Kako to izgleda kada se dvoje povučenih i opreznih ljudi, koji ljubav shvaćaju posve suprotno, spoji? Pa, možda ne kao filmska romansa o kakvoj je Brie sanjala, ali ipak romansa koja će joj donijeti upravo ono za čim je cijelo ovo vrijeme tragala: vlastiti 'happily ever after'.

'Ljeto na talijanskom jezeru' pravi je ljetni roman, bilo da ga čitate na plaži ili negdje gdje o toj plaži samo sanjate. Iako je vjerojatnije da uz njega plaža o kojoj ćete sanjati neće biti ona na moru, već ona na jezeru Garda. Mislim, pa pogledajte samo tu naslovnicu!

Brie i Arran šarmantan su par, iako to možda na prvu ne djeluje tako, a njihova ljubavna priča nije jedna od onih u kojima se dogodi ljubav na prvi pogled, već je ovdje riječ o ljubavi koja se postupno gradi. Počne neobavezno, ležerno, zabavno, a ispostavi se da je prava stvar - za njih oboje.

Brie se čitavo vrijeme vrlo dobro nosi sa vlastitim nesigurnostima i bez zadrške progovara o udarcima koje je pretrpjelo njeno samopouzdanje kada su ju potpuni stranci počeli prozivati na internetu, govoreći joj da nije dovoljno lijepa za dečka rokera s kojim je tada izlazila, na svakom joj koraku tražeći nove mane i radosno se njima nabacujući. Brie je sjajno naglasila koliko joj je ovdje značila podrška obitelji i prijatelja, koji su zajedničkim snagama uspjeli istjerati je iz rupe u koju se samosažaljenjem zakopala. Svidjelo mi se što Brie nije krenula poboljšavati samu sebe kako bi zadivila nekog muškarca, već kako bi bila zadovoljna sama sobom, što joj je, u konačnici, dalo i samopouzdanja da ponovno krene u potragu za ljubavi. Tek se tada u priči pojavio i Arran.

Ono što Brieinu i Arranovu ljubavnu priiču izdvaja iz mase je to što je ona manje-više realna. Govori o dvoje ljudi s puno problema i nesigurnosti koji odluče jedno drugo pustiti blizu i vidjeti što će se dogoditi. I ne slažu se baš uvijek - ima tu i ponekih sukoba i nesporazuma (pogotovo u početku), ali ima i dosta duhovitih situacija. Ima, doduše i nešto razvučenih dijaloga i bespotrebnih rasprava, ali tako je to u vezama - nisu sve samo duge i jednorozi. Jedino bez čega mislim da bi ova priča mogla je Arranova bivša žena i njena uloga u čitavoj priči, koja tu priču lagano naginje prema sapunici. Čini mi se pomalo bespotrebna i bez neke svrhe, osim da malo zakomplicira situaciju.

Ono što je super su opisi predivne vile i jezera na kojem se smjestila. Voljela bih da je tih opisa i opisa dojma o okolnim gradićima bilo i više. Osim kratkih izleta u Salo i Veronu, koji su se više dotakli hrane i restorana nego ambijenta i samih gradova, autorica se usredotočila na ljubavnu priču, a imam dojam da je propustila dočarati nam još malo i predivnu lokaciju na koju je tu priču smjestila. Arranova vila zvuči kao predivno mjesto, no ne bi mi smetalo da sam čitajući uspjela bolje 'okusiti' i malo njene okolice.

Ako volite ljubavne romane, mislim da bi vam se ovaj mogao doista svidjeti. Pogotovo ako ste, poput Brie, beznadni romantičari. Brie će vam pokazati da je ponekad princ na bijelom konju bliže nego što mislite, a ukazat će vam i na mogućnost da možda uopće niste u potrazi za princom, već nekim puno uzemljenijim, realnijim, svakodnevnijim.

"Ponekad junak ne dojaše na bijelom konju niti vam pokuca na vrata naručja puna cvijeća. On vas često nasmije kada se najmanje nadate tome - kao kada zurite u fotografiju na internetu na kojoj ste oboje nagi, a vaša vam se majka odjednom nađe iza leđa. A onda on objavi, sasvim hrabro i ponosno, da ste prelijepi."

_____________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/33uc5WF

srijeda, 5. kolovoza 2020.

Veliki (polu ili više dvotrećinsko) godišnji book-tag

Prošlo je već više od polovice godine, ali za veliku knjišku inventuru nikad nije kasno. Kolegice blogerice Books&Sweets, baš si mi zadala posla! 😉 No, challenge accepted! Evo i mog malog čitalačkog presjeka ove godine, iako sam ove godine, zbog raznoraznih prepreka koje mi je 2020. non-stop bacala na put, nešto tanja s pročitanim materijalom nego što bi to bilo inače.

Najbolje knjige pročitane do sada u 2020. godini?

Bilo ih je više, ali izdvojit ću ovih 5:

Najbolji nastavak pročitan do sada u 2020. godini?

Uz prequel Igara gladi, koji sam gore već svrstala među najbolje pročitane, izdvojit ću još i nastavak romana P.S. Volim te, za koji nisam bila sigurna kakav će biti, a koji me baš ugodno iznenadio, zatim vječno dobrog Witchera i nove nastavke stripa kojeg apsolutno obožavam - Monstress.

Koje nove knjige još niste pročitali, ali želite?

Ha, koje. Sve!

Koja su najiščekivanija izdanja za drugu polovicu godine?

Ima ih puno, ali ovo je definitivno na vrhu:

Najveće razočaranje ove godine?

Inače volim knjige Lise Jewell, baš sve su mi odlične, ali ova je... jao. Nešto tako dosadno nisam već dugo pročitala. Na nekim sam se dijelovima doslovno morala boriti da ne zaspim od dosade. Ne preporučam (osim ako se želite uspavati).

Najveće iznenađenje?

Izbliza, Cara Hunter. Zašto iznenađenje? Jer - pomislila sam da bi ovaj roman mogao biti dobar triler, ali on je baš, baš, baš dobar! Zatim, Pletenica - jer sadži iznimnu priču, snažne žene i povezanost tih žena na posve neobične načine. I, last but not least, Moja sestra, serijski ubojica. Jer je uvrnuta, ludo zabavna i baš onoliko mračna i noir koliko volim.

Omiljeni novi autor (debitant ili netko koga ste tek otkrili)?

Dot Hutchinson. Jer je njen Vrt leptira, osim što je jako dobar, i jako uznemirujuć. Baš me zanima kakav je ostatak serijala.

Koja vam je najnovija knjiška simpatija?

Corvin D'Oro iz Monstress strip-serijala.

Najnoviji omiljeni lik?

Maika Halfwolf. Again, Monstress. Pročitajte!

Knjiga koja vas je rasplakala ove godine?

Još nijedna.

Knjiga koja vas je nasmijala?

Ova. Jer me Doktor Proktor, Mrva i Lisa uvijek uspiju nasmijati!

Koja vam je omiljena adaptacija knjige u film koju ste vidjeli ove godine?

Simpa knjiga, simpa film.

Omiljena recenzija koju ste napisali i/ili pročitali?

Ona za Obloge od tinte. Jer je bila prva nakon dugo vremena i jer mislim da sam u nju unijela malo više sebe no što obično imam naviku činiti.

Najljepša knjiga koju ste ove godine kupili (ili dobili)?

Ne znam misli li se najljepša u smislu najljepših korica ili najljepše priče ili možda nečeg sasvim drugog, ali biram serijal Prostranstvo. Jer sam se najljepše osjećala kad sam se njime počastila. 😊

Knjige koje želite pročitati do kraja godine?

Ha! A koje ne želim? Serijale koje sam započela, a nisam dovršila, serijale koje tek želim započeti, knjige koje već predugo čekaju na policama, recenzentske primjerke koje sam već odavno trebala pročitati... Ima ih. Imam i neki plan, sort of, ali neću ništa navoditi da se ne zacopram. Držimo mi fige da pročitam barem polovicu od onog što sam si zamislila!

ponedjeljak, 3. kolovoza 2020.

DOGODINE U HAVANI, Chanel Cleeton

Izdavač: Sonatina naklada, 2019.
[eng. Next year in Havana]
Prijevod: Jelena Pataki


Dojmljiv roman Chanel Cleeton vodi nas na - i upoznaje s - Kubom. Zapravo, dvije Kube: Kubom iz doba Kubanske revolucije, ispunjenom previranjem i iščekivanjem promjena, te suvremenom Kubom, koja dio tih promjena još uvijek iščekuje i koja posljedice tih previranja još uvijek osjeća.

1958. godine, pred sam kraj revolucije, Elisa Perez, kći bogate obitelji vlasnika plantaže šećera, zaljubljuje se u revolucionara. Zbog te je ljubavi, koju njena obitelj nikako ne bi odobrila, rastrgana između odanosti čovjeku kojeg voli i odanosti svojoj obitelji; između ideje nove, pravedne Kube i sigurnog, nepromijenjenog života kakav joj je poznat. No, revolucija ne ostavlja puno sigurnih mjesta za sakriti se, pogotovo za tadažnju buržoaziju, stoga je Elisina obitelj prisiljena pobjeći u SAD.

Šezdeset godina poslije, Marisol Ferrera, Elisina unuka, vraća se na Kubu kako bi, po bakinoj želji, ondje prosula njen pepeo. Odrastajući uz bakine priče o Kubi i životu u Havani, Marisol žudi upoznati to mjesto, smatrajući ga i svojim domom, iako nije nikada ondje živjela. No, Kuba u koju stigne razlikuje se od Kube koju joj je baka opisivala. Ipak, i ova je Kuba na svoj način čarobno (iako i opasno) mjesto, koje samo čeka da se u njega zaljubiš...

"Moje Kube više nema, Kubu koju sam ti godinama darovala pomeli su vjetrovi revolucije. Vrijeme je da otkriješ vlastitu."

Ovaj živopisan roman dvostruka je poslastica: ne samo što nas upoznaje s dva lica Kube, već nam priča i dvije, vremenski razdvojene, ljubavne priče, nadahnute bogatom kubanskom poviješću. Čitajući opise Kube koje ovaj roman pruža, osjetit ćete se kao da ste doista tamo. I ne samo to: Kubu, tj. Havanu, nećete samo kristalno jasno vidjeti u svojim mislima, već ćete ju i čuti, i namirisati, i okusiti. A, lako moguće - i zavoljeti.

Osim što je povijesno utemeljena, ova je priča pomalo i autobiografska - naime, i sama je autorica odrastala slušajući priče svojih predaka o bijegu s Kube u doba građanskog rata. Kako je to napustiti zemlju koju voliš, i biti prisiljen provesti ostatak života u progonstvu, sanjajući o danu u kojem ćeš se (možda) moći vratiti kamo pripadaš, u ovom je romanu, na primjeru Elise Perez, sjajno opisano.

"Živjeti u progonstvu znači biti lišen onoga što voliš najviše na svijetu - zraka koji udišeš i tla kojim koračaš. Oni se nalaze s druge strane zida - koji postoji, ali i ne postoji - nepromijenjeni usprkos vremenu i okolnostima, sačuvani u savršenoj uspomeni u zemlji snova."

A iako se tek Elisin pepeo uspio vratiti kući, svojim je pričama ona ljubav prema Kubi prenijela i na svoju unuku, koja je još u potrazi za mjestom kojem će doista pripadati.

"To je onaj osjećaj kada dugo izbivate pa se vratite kući, a ona vas dočeka istodobno poznata u drugačija. Dok ulazite i odlažete torbe na pod pokraj sebe, osjećate nekakvu puninu po završetku putovanja i upijate svoje okruženje, proučavate sve što ste napustili i pomislite... Stigla sam kući."

Ono što je također sjajno opisano u ovom romanu je to kako je teško riješiti probleme jedne zemlje koji se godinama, na krilima korupcije i izrabljivanja vlastodržaca, gomilaju. Brojni Kubanci, koji su godinama sanjali o revoluciji, pa je naposlijetku i sproveli u djelo, ostali su razočarani vidjevši da je sve što su uspjeli učiniti bilo to da su jednog tiranina zamijenili drugim. Borba za pravdu, jednakost i pravu demokraciju dugotrajna je i teška, i zapravo nikada ne prestaje.

Okusi, mirisi i zvuci Kube u ovom su romanu opisani tako da poželite i sami što prije ondje odletjeti i vidjeti sve te nevjerojatno lijepe prizore vlastitim očima. Povijest Kube, koliko god bila teška u nekim svojim etapama, izvire iz svakog kutka te zemlje, a njena ljepota i borbenost njenih stanovnika očaravaju. Ovaj roman nije samo roman, on je pravo putovanje na koje ćete se otisnuti već s prve stranice. Savršen izbor za ljetni odmor tijekom kojeg niste uspjeli nikamo otputovati u stvarnosti, ili, ako jeste, za dodatan začin tog putovanja.

Koja Kuba će vam se više svidjeti - Elisina ili Marisolina? Vrijeme je da otkrijete.

"Kubanka sam, a opet nisam. Ne znam kamo pripadam na tome mjestu, u zemlji svoje bake i djeda, dok u mislima pokušavam oživjeti Kubu koja u stvarnosti više ne postoji.

Možda smo u tome svi sanjari. Puni nade. Maštamo o Kubi koju ne vidimo, koju ne možemo opipati, čiji nam okus zaostaje na nepcima uz opor vonj uspomene.

Izbjeglice su povjesničari, čuvari uspomena na izgubljenu Kubu, onu gotovo zaboravljenu."

_______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2D6eZWZ

nedjelja, 2. kolovoza 2020.

BALADA PJEVICA I ZMIJA, Suzanne Collins

Izdavač: Profil, 2020.
Prednastavak trilogije 'Igre gladi'
[eng. The Ballad of songbirds and snakes]
Prijevod: Paula Jurišić


Kad sam krenula s čitanjem romana koji čine trilogiju 'Igre gladi', moj dojam, nakon svake pročitane knjige ove trilogije bio je: BEST. BOOK. EVER. Da, da, jednostavno rečeno: volim ovaj serijal! Mnogi su bili skeptični oko nedavnog izlaska ovog prednastavka, ja sam bila oduševljena. Iako u ovom romanu nema ni Katniss ni Peete, već je, od likova poznatih nam iz serijala glavnu ulogu dobio onaj najomraženiji - predsjednik Snow - nisam nimalo sumnjala da će roman biti fantastičan, baš kao i originalna trilogija. I ne, nisam se prevarila. Moj dojam nakon čitanja ove knjige?

BEST. BOOK. EVER!

Smješten uoči početka 10. Igara gladi, ovaj roman fokusira se na mladog Coriolanusa Snowa, puno prije no što će ovaj ambiciozni dječak postati najomraženijim predsjednikom Panema. Mladi je Coriolanus, za razliku od onog puno starijeg sebe, ovdje tek nesretan, natprosječno inteligentan i veoma marljiv dječak željan uspjeha kojim bi sebi i svojoj obitelji priskrbio opstanak u visokom društvu i ugled koji prezime Snow, kao aristokratska Kapitolska obitelj, zaslužuje. A, s obzirom na trenutačno imovinsko stanje Snowovih, koje je, unatoč prividu kojeg se trude održati, tek na korak od posvemašnje bijede, taj bi mu uspjeh i dobre ocjene u školi osigurale i onaj osnovni opstanak: hranu, odjeću, pristojan život.

Panem je prije deset godina izašao iz bespoštednog i iscrpljujućeg rata između Kapitoljana i ustanika, a posljedice tog rata i njegovi ožiljci još su itekako vidljivi. Igre gladi, okrutna priredba osmišljena da potencijalnim ustanicima utre svaku pomisao na nove pobune, još su u povojima i daleko su od onih koje ćemo upoznati u Katnissinoj priči. Kako bi osvježili 10. Igre, Igrotvorci su odlučili najboljim učenicima Kapitolske Akademije dodijeliti mjesto mentora posvećenicima u Igrama. Coriolanus Snow jedan je od tih učenika, a njegovo mentorstvo pripadne upravo Katnissinom Okrugu 12, i djevojci po imenu Lucy Gray Baird.

Kao krhka djevojka, iako pomalo neobična, i to iz jednog od najsiromašnijih okruga, Lucy od samog početka predviđaju jako loše šanse za opstanak u Igrama, no Coriolanus će dati sve od sebe da ju održi na životu što dulje - isprva, kako bi i sam što bolje prošao kao mentor i možda osvojio i primamljivu novčanu nagradu, a kasnije... jer ga Lucy Gray uspije svojom neobičnošću osvojiti, baš kao i sve ostale Kapitoljane. Dok se unutar arene između posvećenika vodi bespoštedna borba na život i smrt, izvan arene također se vode bitke - za uspjeh, za promjene, za opstanak. I nisu ništa manje okrutne od onih u areni.

Ono što ćete odmah primijetiti, čim započnete čitanje ove knjige i na prvim stranicama ponovno sretnete Coriolanusa Snowa, je osjećaj odbojnosti koji zacijelo prema njemu gajite, a koji je u vama izazvala originalna trilogija. Ali ono što će vas možda iznenaditi (a mene svakako jest), je to da, iako to u početku nećete smatrati nimalo vjerojatnim, vaši će se osjećaji prema Coriolanusu Snowu tijekom čitanja itekako promijeniti - i to više puta!

Zloglasni predsjednik Snow u ovom je romanu tek osamnaestogodišnji dječak koji na plećima nosi nade i snove čitave svoje obitelji (ili barem onoga što je od te obitelji ostalo). Bilo kakva pogreška za njega znači da bi mogao izgubiti sve što još ima, a nema puno. Tek izblijedjelo ime koje je nekoć značilo moć i utjecaj, i svoju pamet i dovitljivost da tu moć i utjecaj ponovno stekne. Na putu do uspjeha, kojeg je u svojoj glavi jasno zacrtao, mladi Coriolanus sigurno nije predvidio šarenu djevojku predivna glasa, kao ni to da će morati dati sve od sebe (pa i prekršiti pokoje pravilo), da ju održi na životu tijekom najsurovijeg natjecanja koje je ljudski um u stanju smisliti.

Lucy Gray Baird, s druge strane, jasan je znak da Okrug 12 skriva najzanimljivije i najneobičnije junakinje. Članica putujuće grupe zabavljača, ova djevojka zna kako osvojiti publiku, pogotovo kada zapjeva jednu od svojih romantičnih i tužnih balada, ali hoće li joj to biti dovoljno da preživi Igre? Lucy je snažan ženski lik, baš kao što je to bila i Katniss, iako je od nje posve različita. Lucy je zabavna, osebujna, prštave osobnosti, hrabra, dovitljiva i spremna na sve da preživi. Lucy i Coriolanus čine veoma zanimljiv spoj.

Ovaj je roman sjajan dodatak 'Igrama gladi', i baš se bilo sjajno još jednom vratiti na poprište tako drage i poznate mi priče. I Coriolanusova je priča jednako dobra, napeta je, zanimljiva, puna preokreta, mahnita i surova, kakve Igre već same po sebi jesu. A odaje nam i malo više o tome kako su se te Igre malo po malo pretvarale u ono što smo upoznali u trilogiji.

Zanimljivo je kod ove knjige i to što ona ima svojevrsnu zvučnu podlogu. Prepoznat ćete u njoj neke pjesme i stihove koje ste već čuli i vidjeli u trilogiji, a susrest ćete i neke nove. A za neke, poput pjesme koja je svima svojedobno zapela za uho - 'The hanging tree' - ćete doznati i odakle potječu i kako su nastale. (A sad ćete ju možda početi i pjevušiti! Nema na čemu. :))

Katnissina priča protegla se na tri knjige, a iskreno, mogla bih o njoj čitati i još. Coriolanusova je svedena tek na jednu, ali to ne znači da u njoj nećete dobiti potpuni uvid u svo ono što ga čini takvim kakvim jest - i sve ono što će ga učiniti budućim predsjednikom. Iskreno, mogla bih i o njemu nastaviti čitati, baš kao i o Lucy. Kraj ove knjige nije posve zacemenitiran, vidjet ćete na što mislim kad pročitate knjigu, da vam ne kvarim doživljaj, pa tko zna? Možda nam Suzanne Collins podari još koju priču iz 'Igara gladi'. Ne bi mi smetalo! Osvojila me ovim serijalom, kao i ovim prequelom, i znam da ću ubuduće čitati baš sve što napiše.

Ljubitelji 'Igara gladi', svakako pročitajte. Početnici s ovim serijalom, također. Trust me, ovo je must read. BEST. SERIES. EVER!

__________________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/39MiRIv
Kako do trilogije: https://bit.ly/3k2pcUM

srijeda, 29. srpnja 2020.

MLETAČKI SOKOL, Milena Benini

Izdavač: Hangar 7, 2019.


Milenu Benini upoznala sam preko njenog prevoditeljskog rada, puno prije nego onog spisateljskog, čitajući knjige o Artemisu Fowlu Eoina Colfera. Ono što je napravila s prijevodom ovog serijala (s kojim smo, nažalost, stali nakon prve 3 knjige), pokazalo mi je da, iako postoje mnogi sjajni prevoditelji, kada se sretnu prava knjiga i prava prevoditeljica, rezultat je - izvanredan.

Eoin Colfer gostovao je prije četiri godine na Zagreb Book Festivalu, a osoba koja je vodila razgovor s njime bila je upravo Milena. Bi li taj razgovor i to druženje bili tako zabavni, tako vrckavi i tako opušteni da ga je vodio netko drugi? Možda, ali ovako je bilo naprosto savršeno. Ako već nisam prije, tada sam shvatila koliko na neku knjigu utječe ne samo ljubav pisca koji ju je stvorio, već i prevoditelja, koji ju je približio širem krugu čitatelja.

Ljubiteljima SF-a ime Milene Benini itekako je poznato, a njeni romani i kratke priče obavezna su literatura. Mnogi čitatelji nekako zaziru od domaće književnosti, pa tako i SF-a, ali dojma sam da bi, kada bi pročitali nešto Milenino, brzo promijenili mišljenje. Čak i oni koji SF smatraju dosadnim žanrom punim svemirskih brodova i kompliciranih tehnoloških opisa brzo bi se razuvjerili, jer Milena Benini pokazala bi im koliko SF zapravo može biti pitak i zabavan.

'Mletački sokol' roman je spekulativne fikcije smješten u neodređenu budućnost, u kojoj se podigla razina mora (što, s obzirom na klimatske promjene, više i nije toliko spekulativna fikcija koliko prilično realna procjena budućnosti), zbog čega je većina kopna nestala pod vodom, a stanovništvo se (osim na ostatku kopna) okupilo na plovećim otocima. Jedan takav otok je i Serenissima Ressurecta, replika stare Venecije. Serenissima je bogataški otok kojim uglavnom upravlja mafija, a opstaje zahvaljujući turizmu. Prikvačeni za Serenissimu, za njom plove Lazzaretti, manji "otoci" sastavljeni od bilo čega što se lokalnom stanovništvu, uglavnom siromašnom, našlo pri ruci. Stanovnici Lazzaretta okupljeni su u skupine prema narodnosti ili zajedničkim interesima, pa tako postoje Lazzaretti kojima upravljaju punkeri, anarhisti, survivalisti...

Yoshitaka, mladi umjetnik koji se bavi (uglavnom) kaligrafijom, stanovnik je jednog od Lazzaretta, i provodi dane brinući se kako mlađem bratu osigurati liječničku skrb koja mu je potrebna. Za to mu je potreban novac i resursi do kojih je na siromašnim Lazzarettima veoma teško doći. No, sreća mu se promijeni kada mu Luca, član mafijaške obitelji koja upravlja Serenissimom, (doslovno!) padne na glavu, bježeći od nepoznatog ubojice. Yoshitaka odlučuje pomoći Luci, govoreći si pri tome kako to čini samo zbog njegove zlatne medikartice. A jednostavno zamišljen bijeg ubrzo postane opasna utrka s nepredvidivim ubojicama i obiteljskim spletkama, usred koje i Yoshitaka i Luca polako shvaćaju da postoje i drugi razlozi zbog kojih jedan drugog pokušavaju održati na životu pod svaku cijenu, a koji se ne odnose samo na osobnu korist.

Ovaj roman nije samo odlično napisan roman znanstvene fantastike i sjajno zamišljena spekulativna fikcija, već je on i brz i zabavan roman nabijen akcijom, a, uz sve to, on je i preslatka ljubavna priča. Kao šećer na kraju, on je, s brojnim referencama na sve ono što znamo i volimo (a spomenut ću samo mange i Pokemone, za početak), prava 'geekovska' poslastica.

Za slučaj da ste od onih koji poprijeko gledaju na uplitanje romanse u fantastične i SF romane, reći ću vam samo da je Lucina i Yoshitakina ljubavna priča ovdje prikazana jedna od rijetko osvježavajućih i tako prirodnih romantičnih priča, a njih su dvojica i zajedno i svaki za sebe likovi s kojima se baš gušt družiti. Uživala sam u svakom trenutku, i niti jedan od tih trenutaka nije bio ni najmanje dosadan.

'Mletački sokol' prvi je dio 'Mletačkog triptiha'. Nažalost, kako nas je Milena ove godine prerano i prebrzo napustila, ostat će, po svemu sudeći, i njegov jedini dio. Nemojte me krivo shvatiti, 'Mletački sokol' zaokružen je roman s početkom i krajem i sasvim je samostalan, ne ostavlja nikakve cliffhangere niti repove koje je potrebno slijediti. Ipak, s obzirom na genijalnost i originalnost Mileninih romana općenito, ne mogu se ne pitati kakav bi bio ostatak triptiha. A i svi ostali mogući romani, novele, kratke priče, genijalni tekstovi koje bi Milena izmaštala, a za koje ćemo ostati zakinuti. Ostaje nam da se tješimo onima koje je već napisala, što i nije tužna stvar, jer, vidjet ćete, sa svakim su čitanjem još bolji!

Ako do sada još niste upoznali Milenu Benini, svakako to učinite. 'Mletački sokol' sjajan je roman za započeti to upoznavanje. Rekla bih vam i da, nakon što ga pročitate, ne stanete samo na njemu, ali nešto mi govori da ćete i sami to shvatiti. ;)

_____________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/336bURi

četvrtak, 23. srpnja 2020.

KIRKA, Madeline Miller

Izdavač: Profil, 2019.
[eng. Circe
Prijevod: Patricija Horvat


Kada biste me upitali da vam preporučim najljepšu ljubavnu priču koju je u knjizi moguće pronaći, zaobišla bih one očite, iako i samoj mi vrlo drage, naslove, poput 'Ponosa i predrasuda', pa i one suvremene, koji su me također osvojili, poput 'Greške u našim zvijezdama' ili 'P.S. Volim te', i naslov kojeg bih vam na kraju preporučila bio bi 'Ahilejeva pjesma' Madeline Miller.

Taj me roman posve oduševio, a ljubavna priča u njemu ispričana, možda neobična za uobičajeno konzervativna i uska shvaćanja ljubavi koja često vladaju na našim prostorima, posve osvojila. A Madeline Miller stavila je na moju listu pisaca koji imaju moć stvaranja nevjerojatno životnih i snažnih likova te pričanja priča, koje sam već mnogo puta čula, na jedan posve nov i drugačiji način, s posve drukčijim pogledom na odavno poznate mi događaje.

A sve što je u tom romanu postigla s Ahilejem i događajima iz 'Ilijade', u ovom romanu postiže s Kirkom i događajima iz 'Odiseje'.

Kirku obično pamtimo kao prilično negativan lik iz grčkih mitova i legendi, zlu čarobnicu koja se pokazala kao još jedna prepreka hrabrom Odiseju na njegovom dugom putovanju kući, navevši ga da na njenom otoku provede čitavu godinu i pretvorivši njegove ljude u svinje. No, kao što svaka priča ima dvije strane, ova je bila Odisejeva, a Madeline Miller nam u ovom romanu prikazuje onu Kirkinu.

Umjesto zločeste vještice, Kirka koju ovdje upoznajemo tek je plaha djevojčica, koja izrasta u mirnu i povučenu djevojku, koja ipak posjeduje hrabrost koju zatomljuje duboko u sebi, a koja do izražaja dolazi tek u rijetkim trenucima, iznenađujući svojom pojavom i samu Kirku. Ismijavana od samog rođenja, kao najneuglednija i najčudnija od svoje braće i sestara, Kirka će, sazrijevajući, na svojoj koži osjetiti baš svaki udarac zadan ruganjem, zanemarivanjem, otvorenim ismijavanjem i opakim primjedbama. Odbačena od svoje obitelji, u očajnoj potrebi za nekim koga će voljeti i tko će joj to uzvratiti, Kirka naivno daje sve od sebe kako bi onima koje voli dala sve što žele. No, njihove se želje prebrzo i prečesto odmah potom usmjere na nove i više horizonte, gubeći Kirku iz vida.

"To je zajedničko bogovima i smrtnicima: dok smo mladi, za svaki osjećaj na svijetu mislimo da ga nitko prije nije osjećao."

Zaintrigirana Prometejevim djelima i zasićena ponašanjem besmrtnih božanskih bića kojima je okružena, Kirka je fascinirana smrtnicima, i žudi saznati što više o smrtničkom životu, njihovim žudnjama i strepnjama. Zbog ljubavi prema smrtniku, Kirka čini svoju prvu i najveću pogrešku, zbog koje biva izgnana na otok Eeju, da ondje živi u izolaciji, protjerana od ostalih bogova.

No, ono što bi trebalo biti kazna, za Kirku se ispostavi da je upravo ono što joj je trebalo da od plahe i podložne djevojčice izraste u snažnu ženu koja se ne da pokolebati, koja zna što hoće i kako to uzeti - vlastitim rukama i vlastitom snagom.

"Bila je to prva lekcija koju sam naučila. Ispod glatkoga, poznatog lica stvari krije se jedno drugo lice koje čeka pravi trenutak da raskoli svijet."

Svjesna svoje kazne, Kirka odluči ne očajavati i ne čekati na spas, već bira uzeti stvari u svoje ruke i napraviti najbolje što može od onoga što joj je dano. Tako njen zatvor postaje njen dom, a njeno zatočeništvo stvar izbora. Kirka, naravno, ne postaje odmah samodostatna, samostalna i odlučna žena koja je u stanju sama stvoriti svoju sreću, puno je tu pogrešaka i lekcija koje će putem morati naučiti. No, svaka lekcija učinila ju je snažnijom, hrabrijom i mudrijom.

"Neću biti poput ptice u kavezu, pomislila sam, odviše otupjele da bi odletjela čak i kada se otvore vrata. Zakoračila sam u šumu i moj je život započeo."

Ovaj roman prikazuje nam jedno putovanje, ali ne ono zemljopisno, već ono koje inače nazivamo odrastanjem i sazrijevanjem. Kirkin put iz djeteta u moćnu čarobnicu.

"Stotinama naraštaja hodala sam po svijetu pospano, tupo, besposleno i opušteno. Nisam za sobom ostavila nikakav trag ni djelo. Čak ni oni koji su me malo voljeli nisu marili dovoljno za mene da bi ostali. Zatim sam saznala da sam u stanju svinuti svijet po svojoj volji, kao što se luk savija za strijelu."

I u grčkim su mitovima, kao i u književnosti i umjetnosti općenito, dugo vremena žene predstavljale tek sporedne likove, lijepe nagrade, usputne postaje i povremene pomagačice stvarnim, 'pravim' junacima. Madeline Miller Kirkinom nam pričom pokazuje kako je to tek stvar pogleda, ne samo na primjeru same Kirke, već i drugih žena koje u njenoj priči susrećemo, poput Arijadne ili Medeje. A ono što je Kirkinu priču, baš kao i samu Kirku ovdje najviše obilježilo, po meni, njena je spremnost na promjenu i prihvaćanje te promjene. Umjesto da bude tek još jedna nimfa, tek još jedna lijepa Sunčeva kći koja će se bogato udati i izroditi silne junake, Kirka svakim korakom krči svoj vlastiti put, i to čini na svoj način.

"Strašno sam dugo bila stara i nepopustljiva, poput monolita izrezbarenog kajanjem i godinama. No to je bio samo kalup u koji su me ulili. Nisam morala zadržati taj oblik."

Strašno mi se svidio kraj Kirkine priče, Miller ga je ispričala na način koji čini krunu te priče, koji Kirki daje točno ono čemu je čitav život, možda to ni ne znajući, stremila. Kirka je sjajan lik. Ona je snažna žena koja je vlastitim pogreškama i vlastitim izborima praktički samu sebe stvorila. Iako su joj svi predviđali tek blijedu, nezamjetnu sudbinu, Kirka je postala moćno ime koje se ne izgovara tek olako, lik kakvom se valja diviti i u kakvog se može ugledati. Bila je drukčija od svih ostalih, iskakala je iz kalupa, imala je oštre rubove na mjestima na kojima su svi ostali bogovi bili savršeno obli. I svoju je snagu stekla upravo zbog toga, a ne tome unatoč.

"Nekoć sam mislila da su bogovi suprotnost smrti, no sada shvaćam da su mrtviji od bilo čega jer su nepromjenjivi i ne mogu ništa zadržati u rukama."

Madeline Miller ispričala je još jednu fenomenalnu priču nadahnutu grčkim mitovima - toliko puta prepričanim, a u njenoj verziji opet svježim i novim. Kirka je snažan ženski lik koji utjelovljuje mnoge od nas, ako ne i sve: naše nade, strahove, pokušaje i pogreške, želje, snage i moći. Kirka je živi dokaz da u svakoj ženi čuči snaga koju nije ni svjesna da posjeduje, samo joj je potrebno da je nešto potakne da izađe van. A onda - samo nebo je granica. 

________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/32ZYNkD

nedjelja, 14. lipnja 2020.

OTKRIJ MI TAJNU, Karen M. McManus

Izdavač: Profil, 2019.
[eng. Two can keep a secret
Prijevod: Andrea Pongrac


Poput 'Lažljivca među nama', njenog prvijenca, novi roman Karen M. McManus zagonetan je i zabavan YA triler, pun zamršenih tajni i ubojstava.

Mjesto radnje je Echo Ridge, mali američki gradić u kojem se u ne tako davnoj prošlosti dogodila tragedija, kada je nestala jedna tinejdžerica. Tu je tragediju uskoro slijedila još jedna, ponovno sa žrtvom tinejdžericom, ali ovaj put okarakterizirana kao ubojstvo. Obje nestale djevojke bile su popularne među svojim vršnjacima, kandidatkinje za kraljicu maturalne zabave. No, niti jedna niti druga tragedija nikada nisu do kraja razjašnjene, niti je ikada uhvaćen počinitelj (ili više njih).

Sada, godinama poslije, nove tri djevojke kandidirane su za kraljicu maturalne zabave, no uz mogućnost osvajanja krune, dolaze i prijetnje smrću. Tko se namjerio na popularne djevojke u ovom malom gradu? Nikada uhvaćen ubojica koji se vratio po još ili netko posve nov?

Odgovor leži u klupku tajni iz prošlosti koje tek treba razmrsiti.

Ovaj roman podsjetio me na popularne tinejdžerske triler/horor romane kakve piše R.L. Stine, s tim da je ovaj roman, po meni, puno napetiji i uvjerljiviji od Stineovih. A zbog likova dvije generacije blizanaca, koji ovdje imaju jednu od glavnih uloga, u ovom sam romanu osjetila i neku vibru sestara Owens Alice Hoffman (samo bez magije :)).

Uz nerazjašnjena ubojstva i prijetnje da će doći do novih, vode ovog romana dodatno uzburkavaju obiteljske tajne o kojima nitko ne želi izravno pričati, zakopane nesuglasice sadašnjih i bivših prijateljstava, osobni problemi koje likovi drže u sebi, skrivene osobnosti ljudi koje misliš da dobro poznaješ.

U početku mi se bilo malo teže snaći među brojnim likovima od kojih neki izviruju iz prošlosti, a neki su prisutni u sadašnjosti, pogotovo kada su i svi oni međusobno još dodatno povezani nekim tajnovitim vezama. No, klupko se raltivno brzo rasplete u tri zasebna niza koje sam onda uspijevala popratiti, što mi je dobro došlo da se uspijem uhvatiti u koštac s njihovim tajnama, koje čine jedno posve novo zamršeno klupko. :)

Činjenica da se jedno od ubojstava dogodilo u tzv. Zemlji straha, zabavnom horor parku na rubu šume, ovom trileru dodaje i notu horora, iako je triler cijelo vrijeme žanr koji ovdje dominira. Zamršen je, zabavan, zanimljiv. Priznat ću vam da mi nije, doduše, bolji od 'Lažljivca', ali potvrdio mi je Karen M. McManus kao autoricu na čije ću romane uvijek obratiti pažnju. That being said, početkom godine izašao je i nastavak 'Lažljivca'. Baš me zanima kakve je nove tinejdžerske tajne u njemu uspjela zamrsiti. 

________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2ULrtsC

četvrtak, 11. lipnja 2020.

OBLOZI OD TINTE, Bogdan Stevanović Blogdan

Izdavač: Naklada Fragment, 2019.


U posljednja dva mjeseca nisam pročitala ništa. Long story short, izdogađalo mi se svašta zbog čega sam vrijeme provodila uglavnom zureći u prazno i čekajući da to vrijeme prođe. Nije da nisam željela čitati, nego se jednostavno nisam mogla natjerati da krenem, da otvorim knjigu, okrenem stranicu. Depresija? Možda. Tjeskoba? Povremeno bi navratila u posjet. Tako to valjda ide kad ti stvari na koje ne možeš utjecati diktiraju život, a ti se ne uspiješ snaći i uhvatiti pravi smjer.

I tako, gledam ja knjige, gledaju one mene, u hrpi na stolu uhvatim Blogdanov pogled. Pa pomislim, možda, možda bih mogla probati s ovom, to je zbirka tekstova, mogu pročitati barem jedan. Zar ne? Možda je baš to ono što mi treba.

Bome, bilo je. 'Oblozi od tinte' ispali su melem za ranu koju nisam ni znala da sam imala. A najvažnije od svega, podsjetili su me da čitanje uvijek pomaže da se osjećaš bolje.

Tekstovi ispisani u ovoj knjizi sadrže životne priče i lekcije koje smo svi, a neki već i više puta, proživjeli. Sadrže svijet oko nas sveden na ono bitno, probleme naše generacije savršeno ocrtane i obilježene, ali i pogled iznad tih problema, koji nam pokazuje da je sve ono što nas muči i što nam se čini nerješivo i neprelazno zapravo samo kriva perspektiva. Jer ne znamo gledati - ili gledamo, a da zapravo ništa ne vidimo.

Rješenje je jednostavno: #samoljubav.

"Ljubav nije nešto vanjsko, već je duboko unutra. Ljubav je stanje bića. Nikad se ne može izgubiti jer ne zavisi od nekog drugog tijela ili bilo čega vanjskog, zato je ta priča o ljepšim i jačim polovicama potpuno pogrešna. Kome još treba polovica da bi bio cijeli? Znači da, ili nije potpun, ili mu nedostaje netko polovičan. Dajte sebe cijelog, a kad to uradite, dobit ćete isto toliko natrag. Tada ćete shvatiti da su dvoje cijelih s istom vizijom uvijek jači od dvoje polovičnih u istoj cjelini."

B(l)ogdanovi tekstovi čine oblog od tinte zato jer su nevjerojatno optimistični. Izravni su, direktni, ponekad i brutalni (brutalno iskreni) i na sto ti različitih načina pokazuju da, čak i kad si na dnu, može (i, s vremenom, hoće) biti bolje. Ali, da bi bilo što promijenio ili postigao, moraš krenuti od sebe - promijeniti sebe, način na koji gledaš na svijet, način na koji tretiraš druge.

Ono što ova knjiga sjajno opisuje je to koliko su nam životi u zadnje vrijeme postali površni i nevažni. Umjesto da živimo u stvarnom svijetu, lutamo tim svijetom tragajući za savršenom fotkom koju ćemo podijeliti s drugima, kako bismo im prikazali da se zabavljamo, iako to često uopće nije slučaj. A dok to radimo, propuštamo stvarne trenutke i prilike, stvarne ljude, stvarne živote.

"Žive se Instagram životi. (...) Umjesto da stvarno živimo lijepe trenutke koje bismo kasnije podijelili na društvenim mrežama, počeli smo forsirati trenutke koje ni ne živimo, da bismo ih dijelili na društvenim mrežama. Onda se događa da se svi toliko druže, a da nitko nikoga zapravo ne poznaje, da se svi toliko muvaju, a da se nitko pored nekoga ne budi, da se svi toliko trude biti posebni, a da upravo zbog toga svi sliče jedni na druge. (...) Svi pričaju naglas i nitko nikoga ne čuje, svi imaju komentar na sve, a nikoga ničiji zapravo ne zanima. Svi govore mnogo, a malo tko zna slušati, iako imamo dva uha, a jedna usta da bismo slušali bar duplo više nego što govorimo."

Svatko je od nas (barem) jednom bio slomljen, dotučen, odustao. Svatko od nas na svojoj koži nosi neke svoje ožiljke. Tekstovi u ovoj knjizi oblozi su upravo za te ožiljke, i iako oni neće učiniti da ti ožiljci nestanu, mogli bi učiniti da nas manje bole, da ih prihvatimo i naučimo živjeti s njima.

B(l)ogdan je poput glasa u tvojoj glavi, za kojeg znaš da je u pravu, ali te strah poslušati ga. Jer će ti neuvijeno i posve iskreno reći kako stvari zaista stoje, jer će te zaraziti svojim optimizmom i natjerati te da se pokreneš, iskusiš, osjetiš. A ti ćeš, sa svakim novim tekstom, to sve više htjeti.

"Ja sam ovdje da svakog dana budem veći. Da svakog dana saznam, naučim, prođem, vidim, iskusim, oprostim i uvećam onaj dio sebe koji osjećam, iako se očima ne može vidjeti. Mene ne zanima pola, malo, na žličicu. Ja biram osjetiti, jer to je moja svrha."

_______________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3fhuLLI

subota, 16. svibnja 2020.

DJEVOJKA IZ MOČVARE, Delia Owens

Izdavač: Vorto Palabra, 2019.
[eng. Where the crawdads sing
Prijevod: Petra Pugar

 
Ima već neko vrijeme kako sam pročitala ovu knjigu, ali recenzija je svoj put van probila tek sad. S nekim je knjigama jednostavno tako, posebno onim najboljima. A ova je definitivno jedna od najboljih knjiga prošle godine, barem po meni.

'Djevojka iz močvare' knjiga je o kojoj su prošle godine baš svi pričali. Često se dogodi da takve knjige neopravdano privlače svu tu pažnju, ali ne i ova. Svaki komadić pažnje kojeg je privukla bio je tu s razlogom. Knjiga je to, napokon, i koju je Reese Witherspoon odabrala za svoj književni klub. Kako pratim Reesein klub već neko vrijeme, kao i knjige koje odabire, uvjerila sam se da ima odličan 'nos' za sjajne knjige. A ova mi je, do sada, čak najbolja od svih.

Knjiga nam donosi priču o Kyi, mladoj djevojci koja je bila prisiljena odrasti sasvim sama u skromnoj kolibi usred močvare. Kao djevojčica, Kya je gledala jednog po jednog člana svoje obitelji kako odlaze i napuštaju ju. Prvo je otišla mama, zatim braća i sestre, naposlijetku i otac. Susjeda nije imala, a okrug za nju nije mario. Sama i napuštena, utekla se jedinoj majci koju je ikada poznavala - močvari koja ju je okruživala.

"Sunce, toplo poput pokrivača, obavijalo je Kyina ramena i mamilo je sve dublje u močvaru. Ponekad bi u noći začula nepoznate zvukove, ili poskočila od munje koja bi joj sijevnula preblizu, no kad god bi se spotakla, zemlja bi je uhvatila. Sve dok joj na koncu, u nekom nezabilježenom trenutku, bol nije iscurila iz srca kao što voda iscuri u pijesak. I dalje je bila tu, ali duboko. Kya je položila ruku na vlažnu, uzdisalu zemlju, a močvara joj je postala majka."

Odrastavši sama usred močvare, Kya je močvarni krajolik i njegove biljne i životinjske stanovnike upoznala kao dlan vlastite ruke. Močvara joj je bila utočište, a galebovi prijatelji. Ljude je sretala rijetko i dragovoljno ih se klonila, izuzev nekolicine koji su se prema njoj odnosili kao prema ljudskom biću a ne čudovištu iz močvare: Jumpina, starog trgovca koji joj je pomagao kad god je mogao i Tatea, dječaka koji joj je bio prvi pravi prijatelj i koji ju je naučio čitati.

"'Postoje oni koji mogu živjeti bez divljine, i oni koji ne mogu.'
'Oh', izustila je. 'Oh.'
'Znaš čitati, Kya. Više se nikad neće vratiti ono vrijeme kad nisi znala čitati.'
'Nije samo to.' Progovorila je gotovo šaptom. 'Nisam ti ja znala da riječi mogu toliko toga čuvat. Nisam znala da rečenica može biti tako puna.'
Nasmiješio se. 'Ovo je izvrsna rečenica. Ne čuvaju sve riječi baš toliko.'"

Kya bi ponekad dolazila u kontakt s drugim ljudima, ali to bi uvijek završilo s još jednom ranom na njezinu srcu. Čak i oni dobronamjerni na Kyu su gledali samo kao na čudnovato biće iz močvare, nešto čega se bolje kloniti. Pa tako, kada se u gradiću uz močvaru dogodi ubojstvo, koga okriviti no čudnu i zloglasnu 'Djevojku iz močvare'?

Kyina priča podsjetila me na još jednu meni jako dragu priču i jednu od najboljih koje sam ikada pročitala: 'Ubiti pticu rugalicu'. Obje se ove knjige bave (nepravednim) odnosom sredine prema onima koji su drugačiji. U 'Ubiti pticu rugalicu' naglasak je na rasnu segregaciju, a ovdje je (iako i ovdje vidimo taj isti problem) veći naglasak na odnos ljudi prema nekome koga smatraju čudnim i društveno neprihvatljivim i to ne zbog te osobe same po sebi nego zbog okolnosti u kojima je morala odrasti, okolnosti koje su je učinile onakvom kakva jest. Pri tome, vidimo i da se rijetko tko potrudi doista upoznati nekoga za koga misli da je čudan, već većina ljudi radije izbjegava one koje su tako označili, zlu ne trebalo, (namjerno) ignorirajući činjenicu da najviše zla tim ljudima nanose upravo oni sami.

"'Da, recimo to jasno i glasno. Zvali smo je Djevojkom iz močvare. Mnogi je i danas tako zovu. Bilo je i nekih šaputanja da je napola vučica, ili pak karika koja nedostaje između čovjeka i majmuna. Da joj oči svijetle u mraku. Međutim, u stvarnom je životu ona bila samo napušteno dijete, djevojčica koja je sama preživljavala u močvari, izgladnjela i promrzla, a mi joj nismo pomogli. (...) Umjesto toga, obilježili smo je i odbacili jer smo je smatrali drugačijom. No, dame i gospodo, jesmo li gospođicu Clark isključili zato što je bila drugačija, ili je bila drugačija zato što smo je isključili?

(...)

Vrijeme je da konačno budemo pravedni prema Djevojci iz močvare.'"

Kyina priča istodobno je i divna i strašna. Prelijepa je, a opet i teška. Srce će vas zaboljeti dok čitate s čime se sve morala nositi jedna šestogodišnja djevojčica, jedna tinejdžerica, jedna mlada djevojka. Kya je odrastala u groznim uvjetima, sama i izopćena, napuštena od sviju koji su je trebali bezuvjetno voljeti. A opet, odrastajući tako, Kya je izrasla u predivnu i snažnu ženu, ženu koja je sama, svojim vlastitim snagama, uspjela izgraditi temelje svog života, snaći se i izbaviti iz siromaštva i bijede u kojoj su je ostavili. Močvara joj je cijelo to vrijeme bila jedina obitelj i jedino utočište, njen oslonac i njen poticaj. Ljubav prema močvari ono je što će Kyi pomoći da nađe svoj put, a taj put tu močvaru nikada neće napustiti.

Uz priču o odrastanju i sazrijevanju, ova priča, baš kao i 'Ubiti pticu rugalicu', ima elemente sudske drame, pa i detektivske priče, koji joj samo dodaju na zanimljivosti. Priča vrluda između prošlosti i sadašnjosti, držeći nas time dodatno u napetosti, a njeni opisi močvarnog južnjačkog krajolika oduzimaju dah. Puno je tuge utkano u ovu priču, ali ona istodobno pršti i takvom snagom kakvu nikakva tuga na cijelom svijetu ne može pokolebati. Je li sretna ili tužna? I jedno i drugo. Ipak, kad se svi dojmovi slegnu, naginjem na ovo prvo. Kya je 'Djevojka iz močvare' koju morate upoznati. Svakako to učinite. 
 
__________________________________
 
Kako do knjige: https://bit.ly/2X0P3ls

subota, 18. travnja 2020.

JA, ZEUS, I EKIPA S OLIMPA, Frank Schwieger

Izdavač: Znanje, 2020.
[njem. Ich, Zeus, und die Bande vom Olymp]
Prijevod: Snježana Božin

 
Priče i mitovi o grčkim bogovima i junacima ispričane su već na stotine različitih načina, u stotinu različitih verzija. Ova konkretna verzija prilagođena je djeci (što ne znači da neće biti jednako zabavna za čitanje i odraslima!), a ispričana je na način da glavnu riječ u mitovima o grčkim bogovima i junacima prepušta - njima samima.

Tako će vam Zeus glavom i bradom objasniti zašto je baš on šef na Olimpu. Hermes će vam ispričati kako je već na prvi dan svog života upoznao svog najboljeg prijatelja. Demetra će vam otkriti kakve veze gubitak njene kćeri ima s promjenom godišnjih doba. Odisej će vam ispričati na koji je način nasamario jednog posebno gadnog kiklopa - i kako ga je oholost koju je potom iskazao koštala povratka kući. Heraklo će vam, pak, ispričati kako je zeznuo jednog titana, glavom i bradom, a Nausikaja kako se nesretno zaljubila u potpunog neznanca.

A tu su još i Medeja, Hefest, Helena, Orfej, Europa, Ahilej, i još mnogi drugi.

Priča svakog ovog junaka popraćena je simpatičnim ilustracijama i započinje nečime što bismo mogli nazvati njihovom osobnom kartom - parom stranica na kojima junaci navode svoje najvažnije osobine, odakle dolaze i tko im je obitelj. A sve je to skupa, zajedno sa pričama koje slijede, zapravo veoma, veoma zabavno!

Svaki bog, božica, junak i junakinja svoju će priču u ovoj knjizi ispričati pomalo samodopadno (čak i dijelove u kojima sami sebe ne prikazuju u najboljem svjetlu), baš onako kako jednom bogu, tj. božici, odnosno junaku ili junakinji, i priliči. A svaka od tih priča na svoj je način zabavna. Ton priča je duhovit, prikazuje neke zbilja šašave zgode, i priče je vrlo ugodno čitati. Nasmijavaju, opuštajuće su i zabavne. A ujedno i poučne - jer, bez obzira na lepršav ton, ove priče prikazuju svima nam poznate grčke legende bez njihovog izvrtanja, točno - koliko jedna legenda i mit to uopće mogu biti.

Zeus i ekipa s Olimpa tu su da vam još jednom ispričaju svoje priče - ovaj put vlastitim glasovima - i, bez obzira bile to ili ne priče koje ste već stotinu puta čuli, ovu njihovu verziju trebate pročitati! Bez muljanja i uljepšavanja, grčki će vam bogovi i junaci reći kako stvari zbilja stoje i što se zapravo dogodilo ono jednom kad su, hm, sreli bijelog bika. Ili bili greškom zamijenjeni za dječaka. Ili samo željeli dobiti jabuku namijenjenu najljepšoj ženi na svijetu. Ono što se zatim dogodilo nije možda baš bilo ono što su namjeravali da se dogodi, ali eto. Shvatit ćete. Život grčkih junaka nije uvijek lak. Dopustite im da vam objasne zašto. :D
 
____________________________
 
Kako do knjige: https://bit.ly/2xGiZKL

nedjelja, 12. travnja 2020.

KNJIGA ZA DIVLJU ŽENU, Ingrid Divković

Izdavač: Stilus, 2020.
II. dopunjeno izdanje


Mogla bih vam napisati klasičnu recenziju, ali ovaj put to neću učiniti. Zašto? Jer Knjiga za Divlju ženu nije knjiga koja se (samo) čita, ona ti se, na neki način, obraća. 

Ova motivacijska knjižica može ti biti izvor inspiracije, ili utjehe, ili pozitivne misli s kojom ćeš započeti dan. A može ti biti i prijateljica. Što god trebaš. 

Ispunjena je porukama namijenjenima svim Divljim ženama, i onima koje će se kao takve, čitajući ju, tek prepoznati. 

Zato ovu recenziju neću napisati ja, već će je, na neki način, napisati sama knjiga, svojim riječima, odnosno malenim dijelom tih riječi, koje su u meni nekako najviše odjeknule.

⧫⧫⧫

"Ženo, svaki izbor koji činiš, činiš za sebe, to valjda znaš.
Ipak, nerijetko izabireš ono što ne želiš. Ili što ti nametnu drugi. 
Zatvaraš oči i žmiriš. Nadaš se da će se s vremenom slika promijeniti. Neće."

"Divlja žena izabire."

"Ti u korijenu svog pogleda nosiš životnu svjetlost.
Mogu te okrenuti naopačke, no ti ćeš i dalje plamtjeti.
Ti znaš."

"Divlja žena nosi sjaj u očima.

"Vidiš, priroda želi da budeš veselo dijete.
Tko te učio da hodaš ozbiljna? Da požuruješ vrijeme?
Da budeš igračka?

Odrasli?
Zašto težiš biti kao oni?

Hajde, igraj se još malo."

"Divlja žena ne želi odrasti.

"Sloboda ne znači imati dovoljno novca,
sloboda znači imati dovoljno sebe."

"Divlja žena je autentična.

"Izvađene iz kutije sjećanja. Stare i požutjele.
Reci  mi, što vidiš kada pogledaš svoje stare fotografije?

(...)

To si ti. U svim svojim oblicima.
Ista. Različita. Dijete. Djevojka. Žena.
Ali, ipak ti.

Ne srami se djevojke koja te gleda s fotografije.
Zavoli je."

"Divlja žena njeguje svoje uspomene.

"Mrak guta, proždire, zaklanja.
Njih, ne i tebe. Ti si progledala u tom dubokom crnilu.
Dobro kažu, djevojčice se boje mraka, 
žene u mraku uživaju."

"Mrak je boja Divlje žene.

"Prijateljstvo traje onoliko dugo
koliko se ljudi međusobno nadahnjuju.

Gomila ne nadahnjuje.
Zato Divlja žena ne traži stado, 
već čopor."

"Divlja žena ima svoj čopor."

"Divlja žena luta cestom života,
nerazgaženom, neutabanom, blatnjavom.

Divljoj ženi treba da izađe.
Da iskoči iz sebe."

"Divlja žena ne zna živjeti nečujno."

"Divlja žena zna da se svi njezini odgovori ne kriju
iza ekrana, već unutar korica."

"Divlja žena čita.

_______________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/3b2uT0d

petak, 3. travnja 2020.

KRUNSKI DOKAZ, Peter James

Izdavač: Fokus, 2019.
[eng. Absolute proof]
Prijevod: Josipa Šiklić


Što mislite, što bi bio krunski dokaz - nepobitan, apsolutan dokaz - o postojanju Boga?

Peter James proveo je 29 godina istražujući moguće odgovore na ovo pitanje, a ovaj roman predstavlja svojevrsni rezultat tih istraživanja.

U centru priče nalazi se Ross Hunter, svjetski poznati istraživački novinar, kojem se jedan luckasti starac - dr. Harry Cook - obrati za pomoć pri - kako on to predstavi - "spašavanju svijeta". Cook tvrdi da mu se Bog osobno obratio i dao mu tri seta koordinata koji će otkriti krunski dokaz o postojanju Boga. A da bi se ova bombastična vijest mogla pronijeti širom svijeta, Cook (ili pak Bog osobno) odabrao je Rossa da joj bude glasnik.

Zaintrigiran pričom i njenim potencijalom, Ross Hunter u glavi već zamišlja novinski članak koji bi o njoj mogao napisati - i odjek koji bi taj članak mogao imati. Naravno, ukoliko je Cookova tvrdnja točna. Kako bi ga uvjerio da misli ozbiljno, Cook Rossu daje prvi set koordinata, koji će i samog Rossa odvesti u potragu za tajnom koje te koordinate skrivaju. Problem je samo u tome što ono što se nalazi na kraju Rossove potrage - ukoliko je autentično - ne želi samo Harry Cook, kako bi spasio svijet, već to žele i mnogi drugi 'igrači', na vjerskom polju i šire, kojima su ispred spašavanja svijeta pak neki drugi ciljevi.

Roman pred vama predstavlja jedan brz, napet, uzbudljiv triler prepun akcije. Iako opsežan, na preko pet stotina stranica, zbog kratkih poglavlja, brze radnje i načina na koji je pisan, ovaj roman jako se brzo čita.

Uspoređuju ga često s 'Da Vincijevim kodom' Dana Browna, no, iako je po načinu pisanja prilično 'danbrownowski', za ovu mu usporedbu, po mom mišljenju, manjka opsežnog istraživanja ne samo teme, već i lokacija i predmeta na kojima i oko kojih se njegova radnja odvija, a koje su Danu Brownu svojstvene. Unatoč gotovo tri desetljeća koja je proveo, kako kaže, istražujući temu ovog romana, Peter James povijesne lokacije ovdje koristi tek kao kulisu, usputnu postaju za svog glavnog lika - Rossa Huntera, ne udubljujući se previše u to što ta lokacija predstavlja i zašto je baš ta lokacija odabrana. Također, lokacije koje je James odabrao za svoje setove koordinata prilično su očite, iako, kažu da je uvijek nešto najbolje sakriti svima naočigled, pa zašto ne?

Ovaj je roman prvenstveno usredotočen na priču, koja, iako je izrazito vjerske tematike, zapravo ne traži od vas da zauzmete stranu, što joj je, kod mene, plus. James je uspio priču iznijeti prilično neutralno, tek lagano naginjući religijskom objašnjenju događaja koji će, na kraju romana, predstavljati krunski dokaz postojanja Boga. I sam je Ross priličan skeptik oko cijele te stvari, iako na njemu vidimo da, što više slijedi tragove koje mu je Cook dao, doista želi vjerovati da su stvarni.

Rossova potraga za apsolutnim dokazom postojanja Boga brza je i akcijom nabijena utrka s vremenom, utrka u kojoj ga mnogo drugih trkača želi po svaku cijenu prestići - a neki ga, usput, i pregaziti. Ti drugi trkači, zlikovci, ili, nazovimo ih - zainteresirane strane u ovoj priči - predstavljaju splet zanimljivih likova: od izaslanika samog pape, preko unajmljenih ubojica i šefova farmaceutskih kompanija, do evangeličkih pastora multimilijardera. Svatko od ovih živopisnih likova se s nekim svojim razlogom uključuje u utrku za onime za čime traga Ross, ne prezajući ni pred čim da to dobije.

Rossova utrka ponekad je utrka s preponama, ponekad iscrpljujući maraton. Ipak, Ross ne odustaje od namjere da dođe do cilja, čak i kad zbog toga počne patiti njegov privatni život, čak i kad mu se obitelj počne raspadati. Za jednog skeptika, to je možda malo izvan karaktera, ali za jednog novinara gladnog dobre priče (priče za koju Ross misli da bi mogla biti najveća priča svih vremena), zapravo ne postoji druga opcija, nikad i nije.

Je li 'Krunski dokaz', onako kako ga je James zamislio, doista odgovor na pitanje s početka ovog teksta? Predstavlja li krunski dokaz iznesen u ovom romanu doista krunski dokaz o postojanju Boga? Pa, pretpostavljam da to ovisi o tome u što i koliko vjerujete. Mene nije uvjerio. Kraj mi je ostao nedorečen, a tragovi nedovoljno objašnjeni. Također, James ne ulazi baš previše u to kako bi zapravo taj krunski dokaz trebao spasiti svijet. Puki dokaz o postojanju Boga neće sve ljude magično preobratiti u vjernike, tj. sljedbenike određenog božanstva. Možda neke, ali ne sve. Znam da mene ne bi. A čak i da to učini, na koji način bi temeljem toga svijet bio spašen? I od čega ga uopće treba spasiti?

Možda je najbolje da sami pokušate odgovoriti na ultimativno pitanje - što bi za vas predstavljalo krunski dokaz o postojanju Boga - pa, na kraju romana, vidite je li ono što je James zamislio nešto što bi se poklapalo i s vašim odgovorom. Možda se iznenadite, možda se razočarate, ali, čak i ako ovaj roman ne zadovolji vašu žeđ u filozofskom smislu, mislim da u trilerskom ipak bude. Provjerite.

_____________________________________

Kako do knjige: https://bit.ly/2UY69zf