MORRIE UTORKOM, Mitch Albom

Izdavač: Egmont, 2023.

[eng. Tuesdays with Morrie]

Prijevod: Martina Gračanin Yuksek 

Postoje oni neki ljudi koji nekako uspiju imati najveći utjecaj na vaš život, bez da ste uopće za njima tragali ili nakon susreta s njima vjerovali da će to biti tako. Ne moraju to čak biti ni posebno vam bliski ljudi, ali nešto ih privuče k vama, ili vas k njima, i oni na vama ostave neizbrisivi trag.

Morrie Schwartz bio je čovjek koji je obilježio život Mitcha Alboma.

U početku je bio profesor s fakulteta čija predavanja su ga intrigirala i koji ga je inspirirao, a kasnije je postao dobar i drag prijatelj, kojeg se uvijek rado sjećao i kojeg je zavolio, čak i kada se dugo vremena nisu vidjeli.

Nakon jednog takvog dugog perioda, Mitch sazna da Morrie boluje od neizlječive bolesti, i da mu se kraj bliži. To ga ponuka da još jednom posjeti svojeg starog profesora, a ovaj ga pozove da ga nastavi posjećivati - i time sudjeluje u još jednom, posljednjem predavanju: o smrti i smislu života.

Mitch i Morrie nastave se sastajati svakog utorka, a svaki utorak razgovaraju o različitim temama, koje Morrie sagledava na osobit način, uzimajući u obzir da mu je smrt sve bliže. Ono čemu Morrie želi Mitcha podučiti, i ono što želi da on podijeli i s drugima, njegova je pouka da naučiti kako umrijeti, tj. kako se pomiriti sa smrću, ujedno znači i naučiti kako živjeti.

Dijeleći male životne mudrosti proizašle iz razgovora s Morriejem, kao i zanimljivosti iz Morriejeva života, Mitch Albom zapravo piše utješnu knjigu za suočavanje sa smrću, i ostalim životnim nedaćama. Nije ova knjiga neko revolucionarno otkriće uz kojeg ćete se prestati bojati smrti ili koja će vam posve promijeniti život, ona je tek skup razmišljanja o životu i o smrti i svemu onome između, koja želi ljudima pomoći da pažnju usmjere prema onome što je bitno, a ne onome što ih, kada dođu do kraja svog životnog puta, neće ispuniti onoliko koliko su mislili da bi trebalo.

Kratka i filozofski nastrojena, ova se knjiga može pročitati odjednom, ili komadić po komadić - kako vam se više sviđa. Ne mogu reći da me naučila nekoj nevjerojatnoj lekciji, ili da je bila life-changing, ali upoznala me s jednim zanimljivim starčićem, čija razmišljanja o životu - a i sam život - je bilo lijepo upoznati. Svakog utorka po malo.

"'Ponekad, ujutro', rekao je. 'Ujutro žalujem. Opipam si tijelo, pomaknem prste i ruke, što god još mogu micati, i oplakujem ono što sam izgubio. Oplakujem ovo sporo, neumitno umiranje. Ali onda prestanem žalovati. (...) Dobro se isplačem, ako je to ono što mi treba. No onda se usredotočim na sve one dobre stvari koje su mi još prisutne u životu. Na ljude koji me dolaze posjetiti. Na priče koje ću od njih čuti. Na tebe - ako je utorak. Jer mi smo ljudi od utorka.'

Nasmiješio sam se. Ljudi od utorka."

_________________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/morrie-utorkom/

NIJEMI PRATITELJI, Laura Purcell

Izdavač: Znanje, 2019.

[eng. The silent companions]

Prijevod: Predrag Mavar 

Ovaj blago creepy roman zaintrigirao me odmah na prvu, ali trebalo mu je potom malo vremena da me baš 'uhvati'. Podsjetio me na 'Prokletstvo Kuće Hill' Shirley Jackson, prvenstveno zbog atmosfere, ali i jer se radnja odvija jednako sporim tempom, sve vrijeme održavajući tu neku vibru neprestanog očekivanja scary momenta, onu kada očekuješ da te nešto ščepa iza svakog ugla, ali se to nikada potpuno ne dogodi.

Priču pratimo kroz tri različita vremena: sadašnjost (koja je vremenski smještena u drugu polovicu 1800-ih), zatim vrijeme neposredno prije sadašnjeg, te vrijeme 200 godina ranije, u 1600-ima.

U sadašnjosti, glavna junakinja Elsie pacijent je u duševnoj bolnici, u koju je dospjela nakon tragedije izazvane požarom, tragedije koja nije (još) posve jasno objašnjena niti znamo koji je točno bio taj tragičan ishod. Ali doznat ćemo.

Sama Elsie prisjeća se vremena neposredno prije tragedije, svega onoga što je prethodilo njenom dolasku u bolnicu. Naime, nakon smrti supruga, trudna Elsie dolazi na imanje na kojemu su ona i suprug namjeravali živjeti, imanje smješteno u zabačenom selu, koje je k tome i na zlu glasu kod mještana, zbog čudnovatih događaja koji su se ondje zbili. Osim čudnovatog ponašanja i mještana i posluge, Elsie na imanju nailazi i na još jednu čudnovatost - nijeme pratitelje, vješto i vrlo realno oslikane drvene figure, koje, čini se, same od sebe dolaze i nestaju te se premještaju po kući.

Po otkriću nijemih pratitelja, Elsie otkriva i dnevnike bivših stanara imanja, u kojima prethodna gospodarica kuće objašnjava kako je uopće došla do nijemih pratitelja, i što se sve dogodilo nakon njihova dolaska. To što se dogodilo i čudnovato je i strašno, a, kako se čini, ima sklonost i da se ponovi...

Priča o ukletoj kući (ili možda bolje rečeno ukletim figurama), zapravo je priča o duhovima - priča koja teče prilično sporo, iako je istodobno dosta zanimljiva, a i prilično creepy. Slojevitost priče i način na koji je ispričana, u tri vremenska razdoblja, polako pletu mrežu onoga što ovdje zapravo žudimo doznati, a to je što se to ovdje uopće događa. Kraj mi je bio neočekivan, čak i kada sam shvatila u kojem smjeru se priča lagano zaokreće, a i ostavio je sve u tom nekom creepy tonu, koji je nastavio lelujati i nakon što sam zatvorila posljednju stranicu.

'Minijaturistica' Jessie Burton još je jedan roman na koji me ovaj podsjetio, vjerojatno zbog činjenice da su drveni nijemi pratitelji, baš kao i kuća lutaka u Burtoničinom romanu, porijeklom iz Nizozemske, a ovi predmeti imaju jednako važne uloge u svojim pripadajućim pričama. Moral of the story: oprezno s nizozemskim igračkama, ne otvaraj zaključane tavane i nikako se nemoj doseliti u kuću koja je na glasu kao ukleta. Šanse su da će ovdje nešto poći po zlu - velike. :)

__________________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/nijemi-pratitelji/

DJEČJA MEĆAVA, Melanie Benjamin

Izdavač: Stilus, 2022.

[eng. The children's blizzard]

Prijevod: Tea Tosenberger Lubar

"Mećava, nastala kada se golema masa hladnog zraka koja je dolazila s Arktika susrela s jednako golemim valom toplog, vlažnog zraka iz zaljeva, proždirala je sve što joj se našlo na putu. Taj je sudar stvorio silovitu energiju kakvu nitko živ ne pamti, ali o kojoj će svi govoriti do dana kada umru. Zbog te silne energije oluja je nastavila pulsirati preko zemlje i na svome putu prema istoku naposljetku došla sve do Teksasa. I dok je jurila, nešto ju je potisnulo: anticiklona sa zrakom toliko ledenim i nemilosrdnim da se ljudsko meso smrznulo za samo nekoliko minuta."

Prekrasno zimsko jutro 12. siječnja 1888. ohrabrilo je stanovnike Teritorija Dakote da prozrače tešku zimsku odjeću i dan provedu laganije obučeni, uživajući u zimskom suncu. Pred sam kraj nastave, taman dok su dvije učiteljice u dvije škole na suprotnim stranama Teritorija razmišljale o tome kako će djecu pustiti kući, vrijeme se iznenada promijenilo. Najgora mećava u povijesti pogodila je Teritorij Dakote, praćena zastrašujućom hladnoćom, a dvije učiteljice pred sam njen su početak donijele sudbonosne odluke, koje su jednu od njih pretvorile u heroinu, a drugu u začetnicu strašne tragedije.

Znala sam odmah da će me ovaj roman pogoditi, jedino nisam znala koliko jako.

Ispričan prema istinitim događajima o jednoj od najgorih snježnih oluja koje su ikada pogodile američki kontinent, ovaj je roman potresan, užasavajuć, ali i divno napisan. Prateći dvije učiteljice i njihove reakcije na nepredviđenu oluju, istovremeno duplo strepite čitajući o sudbinama ljudi koji su u toj oluji zapeli. Neki su dijelovi napetiji od najnapetijih trilera, neki razorni poput oluje koju opisuju. Priča je istovremeno i hrabra i topla, a onda i strašna i srceparajuća.

Prošloljetna zagrebačka oluja uhvatila me taman na putu s posla, a nedugo potom bila sam zapela i onoj drugoj zagrebačkoj, pa mjesec dana potom i u iznenadnom nevremenu u Puli. Naravno da se nijedno od ovih nevremena ni približno ne može mjeriti s mećavom opisanom u ovom romanu, ali zbog svojih sam iskustava lako shvatila kako se brzo savršen dan može u samo par minuta promijeniti u nešto posve drugačije. Priroda zna doista biti zastrašujuća, kada se stvari poklope na određeni način.

Olujna mećava samo je dio ove priče, njene posljedice su ono što ju čini još zanimljivijom, ali i potresnijom. Način na koji je samo jedna (kriva) odluka dovela do spašavanja ljudskih života ili njihovih tragičnih gubitaka, utječući na živote žena koje su tu odluku donijele na ranije posve nezamislive načine. Obje su žene postupile onako kako su smatrale da bi bilo najbolje u danom trenutku, no stvari se nikada ne odviju onako kako planiraš, pogotovo kada priroda oko tebe divlja i razara sve pred sobom.

Jako, jako dobra priča, za koju ćete se morati oboružati s malo snage, jer doista će vas protresti i posve zaokupiti. Priča kreirana prema stvarnim svjedočanstvima ljudi koji su toj zlokobnoj mećavi nazočili ili je se sjećaju, a kojih već odavno više nema. U pozadini priče o mećavi nalazi se i priča o naseljavanju južnih teritorija današnjeg SAD-a, korupciji i lažima kojima se privlačilo doseljenike, teškom životu tih doseljenika, i njihovoj borbi sa surovom obećanom zemljom.

Zanimljivi likovi, potresna priča, tragični ishod nepredviđenih događaja i sve to skupa potkrijepljeno stvarnim povijesnim činjenicama i događanjima: povijesna fikcija u svom najboljem izdanju. Sjajan roman i sjajno ispričana priča. 

_________________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/djecja-mecava/

HERETICI DINE, Frank Herbert

Izdavač: Egmont, 2022.

5. knjiga Kronika Dine

[eng. Heretics of Dune]

Prijevod: Stanislav Vidmar 

Paradoksalno, što više volim neku knjigu, teže mi je recenzirati je. Upravo mi je zato pisanje recenzija za ovaj serijal bilo iznimno težak zadatak. Kako prenijeti sve ono što on za mene jest, a da to zvuči suvislo i ima neki smisleni početak i kraj? I dalje ne znam, ali s prve četiri knjige sam (valjda) barem donekle uspjela. Two more to go, then.

Tisućljeće i pol nakon događaja iz četvrtog nastavka 'Dine', i smrti Božanskog Cara, svijet kakvog smo u tom, 4. nastavku, ostavili, posve je neprepoznatljiv. Carstvo je u ruševinama, a njegovi stanovnici raspršeni su izvan granica poznatog svemira. Planet Arrakis doživio je još jednu transformaciju, te nakon bujnog planeta punog života ponovno postao ono što je bio na samom početku - pustinjski planet. No, s pustinjom, na njega su se vratili i pješčani crvi.

Još je nešto ponovno oživjelo na Arrakisu, a to je drevno proročanstvo, koje bi se moglo ispuniti u Sheeani, djevojci koja posjeduje davne sposobnosti Slobodnjaka, uključujući sposobnost kontrole pješčanih crva. Istodobno, raspršene frakcije umrlog Carstva željne su vlasti i kontrole i nije im mrsko za to se boriti, bez obzira na cijenu, a svoje interese ovdje, kao i uvijek, imaju i sestre reda Bene Gesserit, čije prave dubine moći ćemo tek sada imati priliku upoznati...

Nakon ciklusa od 4 romana, u kojem je svijet Franka Herberta doživio razne transformacije, uzdizao se i padao, ovdje kao da dolazimo na neki ponovni početak. Priča je napravila svojevrsni puni krug, njen svijet je doživio ekspanziju pa se potom uvukao u sebe, poput nekog obrnutog Velikog praska, i došao na nultu točku. Ne kažem to kao nešto negativno, dapače. Frank Herbert u ovom je romanu krenuo u ponovnu izgradnju svega što je jednom već izgradio, baš kao da je svoj već izgrađeni svijet pomeo sa strane i odlučio krenuti iznova. Zamislite koja je količina talenta i mašte potrebna za nešto takvo, gradnju čitavog jednog kompleksnog svemira, dvaput. Mind-blowing.

Ponovno sastavljanje raspršenog Carstva kompleksan je zadatak, a Herbert je u tome veoma detaljan. Radnja je - dakako - spora, a osim mogućnosti da pratimo ponovno uspostavljanje reda u čitavom svemiru, u ovom romanu idemo dublje u neke njegove dijelove, no što smo ikada prije bili. Tu prvenstveno mislim na sestrinstvo Bene Gesserit, u čija ćemo djelovanja i tajne po prvi put u cijelom ovom serijalu značajnije proniknuti.

Sam red Bene Gesserit oduvijek me fascinirao, a uz sva umijeća sestara ovog reda, Herbert nam ovdje prikazuje i neka posve nova, poput sposobnosti Časnih Majki da umijeće seksa koriste kao svojevrsno oružje i oruđe kontrole. Nimalo manje fascinantno, jedini koji se ovom 'oružju' može oduprijeti je Duncan Idaho, čija uloga i čije neprestane nove verzije ovdje dobivaju šire značenje, a njihova svrha postaje nam jasnija. Duncan mi je oduvijek jedan od najdražih likova (da, bio je to i prije filmske verzije u obliku Jasona Momoe! hah) i baš mi se svidjela količina prostora u priči kojeg je ovdje dobio.

Herbert je i ovdje filozofski nastrojen, zbog čega je u nekim dijelovima potrebno malo više pažnje i strpljenja, što nekim čitateljima zna zasmetati, no meni nije. Baš nimalo. Obožavam ovaj serijal, baš sve njegove dijelove - a ovo je još jedan od njih. 💙

________________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/frank-herbert-heretici-dine/

PSIHO, Robert Bloch

Izdavač: Vorto Palabra, 2023.

[eng. Psycho]

Prijevod: Martina Pranić

Film koji se smatra začetnikom slasher horora, jedan od Hitchcockovih najboljih, i svakako film s jednom od najkultnijih scena u filmskoj umjetnosti ikad, nastao je iz istoimenog romana Roberta Blocha - romana koji, iako ga je Hitchcock doista vjerno prenio na filmsko platno, nikada nije dosegao kultni status svog filmskog pandana.

Priču već svi dobro znamo: Mary, mlada žena u bijegu pred zakonom, na putu prema svom ljubavniku zastane prenoćiti u jednom motelu. Motelom upravlja samozatajni Norman Bates, koji s majkom živi u kući smještenoj neposredno do motela. Norman inicira druženje s Mary, tijekom kojeg se dotaknu teme njegove majke i (pomalo nezgodne) mogućnosti da ju se smjesti u nekakvu ustanovu - teme koja ubije atmosferu, recimo to tako; nakon čega se Mary pozdravi i ode u svoju sobu. Slijedi kultna scena pod tušem, u kojoj Mary ugleda siluetu s nožem te biva izbodena. Norman se trudi prikriti to što se dogodilo, ali uskoro pristignu ljudi u potrazi za Mary, postavljajući pitanja...

Iako vjerno ekraniziran, film i knjiga mrvicu se razlikuju u atmosferi. Filmski Psiho odiše napetošću, tajanstvenošću i nekakvim neodređenim nemirom (meni barem), dok je knjiški Psiho također takav, ali ima i tu neku zabavnu notu, koja se najviše očituje u Normanovim promišljanjima i dijalozima između likova. Knjiški se Norman (opisan kao debeo, pomalo čudan i naprasan), također, dosta razlikuje od vitkog, samozatajnog i mirnog Normana kakvog je portretirao Anthony Perkins. Više mi se svidio filmski Norman, iako je to vrlo vjerojatno samo zato jer mi je poznatiji i jer sam na takvog navikla.

Sam je roman zanimljiv, napet i, dakako, jeziv u određenim trenucima. Likovi su izvrsno psihološki portretirani, posebice Norman, radnja je dosta brza, a neki su njeni dijelovi doista zabavni. Jasno je sve vrijeme da je Norman psihopat, i naravno da je jasno da je to što je učinio strašno i da bi za to trebao odgovarati, ali svejedno sam nekako (bez obzira na to što znam kako priča završava) navijala za njega da uspije u svom naumu i izvuče se nekažnjeno. Svojom je snalažljivošću u tome gotovo i uspio.

Žanr slasher horora od 1960-ih se godina razvio i razgranao u raznim smjerovima, ali neke su priče s razlogom kultne. Ovo je ono što ja očekujem od dobrog psihološkog horora. Možda je i do moje ljubavi prema Hitchcocku, čije filmove obožavam, ne znam, ali ovaj je filmski majstor doista znao kako odabrati predložak kojeg treba ekranizirati. I načiniti ga još većim od njega samog.

Ovim je romanom sve počelo, doista dobrim romanom, kojeg vrijedi pročitati. A i uvrstiti u kućnu zbirku kultnih knjiških ostvarenja. Definitivno. 

______________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/psiho/474627