subota, 29. prosinca 2018.

2018. BILA JE GODINA TRILERA - A ovo je 15 najboljih


Ove sam godine pročitala povelik broj knjiga (Iako si uvijek govorim da mogu ja to i bolje. Nikad nisam zadovoljna količinom pročitanih knjiga, jer jednostavno ih je toliko koje još želim pročitati! Ah.), od čega najviše trilera. Neki su bili dobri, neki sjajni, neki odlični, a neki pomalo od svega, ovisno o trenutku radnje u kojem sam se nalazila dok sam čitala. Mnoge od njih mnogi su već početkom 2018. proglasili trilerom godine, iako je, kako je godina odmicala, postalo jasno da će ih ove godine biti još puno sjajnih, te da je bilo puno prerano za ovaj proglas. Za mene, 2018. je godina doista bila godina trilera, a trilera godine u njoj bilo je puno. Ovo je mojih 15 najboljih, popisanih nasumičnim redoslijedom:

1. Sarah Pinborough - Ne vjeruj svojim očima
2. Sarah Pinborough - 13 minuta
3. Sarah Pinborough - Kunem se životom
4. Karen M. McManus - Lažljivac među nama

Kada bih morala odabrati baš samo jedan triler godine, bez sumnje bi za mene to bio roman prvijenac Sarah Pinborough: 'Ne vjeruj svojim očima'. Ovaj je roman u veljači ove godine bio najprodavaniji triler u hrvatskim knjižarama, te je u nepunih mjesec dana doživio i ponovljeno izdanje. Na njegovim koricama stoji preporuka i majstora trilera Harlana Cobena i majstora i trilera i horora Stephena Kinga. Mnogo je psiholoških trilera koji su u stanju zaintrigirati čitatelja i u kojima čitatelji uživaju čitajući ih, ali malo ih je koji te posve zapanje i natjeraju da o njima razmišljaš i dugo nakon čitanja. 'Nestala' Gillian Flynn jedan je od takvih trilera, a ja bih osobno ovaj roman stavila uz bok 'Nestaloj'. Ne samo zato jer me radnja jednako iznenadila, već i zato jer dugo nisam naišla na neki lik koji bi bio jednako genijalno lud i opasan kao Amy iz 'Nestale', a u ovom se romanu nalazi upravo takav lik. Moram napomenuti i da je kraj ovog romana - na ljestvici iznenadnih krajeva koja ide od 1 do 10 - 100! Neki smatraju da je kraj najslabiji dio ovog romana, meni je zapanjujuće genijalan.
 
Sarah Pinborough pokazala se kao pravo otkriće u žanru psiholoških trilera. Njen drugi roman, '13 minuta', jednako je zamršen, nepredvidiv i iznenađujuć, a i ovaj roman dolazi s preporukom -the one and only- Stephena Kinga. Poput najfinije paukove mreže, Sarah Pinborough u ovom je romanu isplela briljantno isprepletenu priču: priču izgrađenu na temeljima (ne)prijateljskih odnosa grupe tinejdžerica koja nam otkriva točno koliko ti odnosi mogu biti zamršeni i koliko djevojke, koje bi jedna drugoj trebale biti bliske, mogu umjesto toga biti opake, pune tajni i zabijati jedna drugoj noževe u leđa. Njen treći roman, 'Kunem se životom',  bavi se životima triju žena, od kojih jedna (ili sve?) živi u laži. Na ljestvici iznenadnih krajeva i ovaj je premašio stotku, a Sarah je jedina spisateljica čiji su romani, na račun svojih iznenadnih svršetaka, na društvenim mrežama uspjeli dobiti i hashtag #wtfthatending. Spomenuvši '13 minuta', moram napomenuti da se ovdje radi o svojevrsnom YA trileru, a kad sam se već dotakla ovog žanra, onda vam moram odmah ovdje i spomenuti izvrstan roman Karen M. McManus: 'Lažljivac među nama'. Ne znam jeste li ikada igrali 'Cluedo', ali ovaj je roman baš poput neke specijalne verzije te igre. Teško je otkriti tko je pravi 'Lažljivac među nama', budući da svi lažu - u manjoj ili većoj mjeri. Zato mi je otkrivanje lažljivca nad lažljivcima, kao i otkrivanje pozadinske priče svih povezanih likova, bilo - baš poput dobre partije 'Clueda' - jedno zbilja nezaboravno iskustvo. 

5. Catherine Burns - Gošće
6. C.J. Tudor - Čovjek od krede
7. A.J. Finn - Žena na prozoru

U istom žanrovskom moru trilera pliva mnogo odličnih riba. No, u tom istom moru nađe se kojiput i neka koja pomalo odskače od ostalih, neka pomalo oddball riba. Takva riba je roman 'Gošće' Catherine Burns. Ovaj je psihološki triler, za mene, dašak svježeg zraka u moru romana ovog žanra. Njegova radnja odvija se sporo (pomalo kao u Hitchcockovom 'Psihu'), i postupno nas uvodi u priču, a neka neodređena zlokobnost i napetost prisutni su čitavo vrijeme dok čitate. Tema je jeziva, i od vas će tražiti malo više pažnje i koncentracije, malo strpljenja i dobar želudac. Ali sam roman jezivo je dobar. Mene je posve zapanjio. Uzdrmao. Užasnuo. I oduševio, također. Jednako jeziv, iako na drugačiji način, je i roman 'Čovjek od krede' C.J. Tudor. Početak radnje ovog romana pomalo podsjeća na kultni roman 'Ono' Stephena Kinga, budući da nas uvodi u priču koja spaja djetinjstvo glavnih likova i njihove odrasle živote, u kojima ih traume iz djetinjstva još uvijek proganjaju. Ovdje nema klaunova, doduše, ali priča nije zato ništa manje jeziva. Mračna atmosfera, otkrivanje tajni i posve neočekivan kraj čine 'Čovjeka od krede' jednim jako brrr iskustvom. I jako dobrim, također.

Kad sam već spomenula Hitchcocka, red je da spomenem i roman A.J. Finna 'Žena na prozoru' , koji je svojevrstan hommage Hitchcockovom filmu 'Prozor u dvorište', i koji me naprosto oduševio. I sam je neodoljivo 'hitchcockovski': napet, zanimljiv, nepredvidiv; dok čitate, atmosfera, zvukovi i scene koje se odigravaju u romanu pred vašim očima postaju napeti filmski trileri iz 1950-ih ili 60-ih. Ispletena oko nepouzdane pripovjedačice, ova je priča pomalo i klaustrofobična. Autor sjajno opisuje kako je to kad postaneš zarobljenik vlastitih strahova, zatvorenik unutar vlastitog doma. Gillian Flynn nazvala je ovaj roman impresivnim i uzbudljivim štivom. A Stephen King ga je, pak, proglasio jednim od rijetkih koje se ne ispušta iz ruku. Kada ovakve dojmove čujete od kraljice psiholoških trilera i kralja i trilera i horora, onda znate da se radi o knjizi koja je doista izvanredna. I doista jest.

8. Thomas Enger - Unakažen
9. Leif G.W. Persson - Istinita priča o Pinokijevu nosu
10. Jane Harper - Sila prirode

U svijetu trilera mnogo je dobrih serijala. Neki su, ipak, mrvicu bolji od ostalih. Takav je, primjerice, serijal Thomasa Engera o novinaru Henningu Juulu, koji, uz misteriozna ubojstva i skandale koje istražuje u sklopu posla, istovremeno pokušava riješiti i vlastiti misterij vezan uz noć požara u kojem mu je stradao sin, a on zadobio strašne ožiljke. Prvi roman iz ovog serijala - 'Opečen' - bio je vrlo dobar, drugi - 'Proboden' - jednako tako, a 'Unakažen', 3. po redu roman u serijalu s Henningom u glavnoj ulozi, najbolji je do sad. Zanimljivom radnjom, posebnim (i posebno nam bliskim) likovima i napetom pričom, dotičući se aktualnih društveno-socijalnih tema, Enger podsjeća na još jednog sjajnog skandinavskog autora - Stiega Larssona. Mnoge skandinavske autore, pogotovo trilera, vole uspoređivati s Larssonom, no, po meni, samo je jedan koji ga je donekle dosegao - i to je upravo Thomas Enger. Još jedan serijal skandinavskog autora ove je godine dobio moju punu pozornost, a to je serijal Leifa G.W. Perssona o policijskom inspektoru Evertu Bäckströmu. 'Istinita priča o Pinokijevu nosu' posljednji je dio trilogije o ovom neobičnom anti-junaku. Bäckström nije tip lika kojeg ćete zavoljeti. On je lijen, bahat, često nepristojan, snishodljivo gleda na sve oko sebe i u sebi za svakoga koga sretne ima za reći nešto pogrdno. K tome, on je šovinist, seksist, pa i rasist, on je nesnosan i ponekad baš posve grozan, ali ipak ti se nekako zavuče pod kožu i navijaš za njega da uspije u tome što radi. Bäckström je možda malo neuobičajeniji lik, ali romani s njim u glavnoj ulozi prave su policijske proceduralne priče, u kojima autorovo iskustvo kriminologa sjajno dolazi do izražaja i ove romane sjajno nadopunjuje, što cijeli doživljaj čitanja čini vrlo zanimljivim.

Nakon Skandinavije, selimo malo južnije - u Australiju. Ondje se ove godine bilo sjajno ponovno susresti s Aaronom Falkom, federalnim policajcem i glavnim likom serijala romana Jane Harper. Jane često nazivaju australskom Agathom Christie, i to s pravom. U maniri romana Agathe Christie ili Caroline Graham, romani Jane Harper usko su vezani uz sredinu u kojoj se odvija radnja tih romana i savršeno odražavaju atmosferu te sredine - sredine kakvu je moguće naći u unutrašnjosti većine zemalja - naizgled jednostavne, ali pune tajni skrivenih duboko ispod površine. Roman 'Sila prirode' vodi nas u australsku divljinu i na put poznat po serijskom ubojici koji je ondje djelovao. Napet i tajnovit, ovaj triler atmosfere lako zarobi čitatelja i ne dopušta mu da ga ispusti iz ruku. Savršen primjer trilera koji se čita, kako obično volimo reći, 'u jednom dahu'.

11. Greer Hendricks & Sarah Pekkanen - Ona između nas
12. Karen Hamilton - Žena iz snova
13. Erin Kelly - On kaže/Ona kaže

U zadnje vrijeme sve je više psiholoških trilera koji opisuju tzv. domestic fiction, odnosno bave se obiteljskim odnosima i tajnama koje u tim odnosima nastaju. A posebno je velik broj trilera koji se bave vezama i pojavama treće osobe u tim vezama. Jedan od jako dobrih trilera na tu temu je roman spisateljskog dvojca Hendricks i Pekkanen 'Ona između nas'. Proglašen romanom godine, ovaj se psihološki triler bavi opsjednutom bivšom ženom koja se jednostavno ne može pomiriti s činjenicom da je čovjek kojeg voli našao drugu: mlađu i ljepšu. Svašta ćete pretpostaviti na početku čitanja, ali, kako ćete ići dalje, sve će vam više biti jasno da vam apsolutno ništa nije jasno. U ovom je ljubavnom trokutu mnogo laži i ništa nije onakvo kakvim se čini. Opsesivna priča natjerat će vas da ju progutate jednako opsesivno, a sve što mislite da znate promijenit će se toliko puta da će vas posve iznenaditi to kako će čitava priča završiti. Još jedna opsesivna ljubavna priča smjestila se unutar korica psihološkog trilera Karen Hamilton 'Žena iz snova'. Naslovna žena iz snova sve je što biste mogli u svojim snovima poželjeti, da nije jedne majušne stvarčice: ona je ujedno i najgora noćna mora koju biste mogli zamisliti. Ovaj roman bavi se pretpostavkom da je u ime ljubavi sve dozvoljeno i dat će vam odgovor na pitanje može li se nekoga natjerati da se na silu zaljubi u neku osobu. Likovi su ludi, priča je još luđa, ali je njeno čitanje zato ludo zabavno.
 
Još jedan sjajan roman posve iznenađujućeg kraja je i roman 'On kaže/ona kaže' Erin Kelly. Fantastično napisan, ovaj psihološki triler prepun je tajni i likova koji te tajne dobro skrivaju - o svemu što vidimo i svemu što svjedočimo postoje dvije (pa i više) verzija događaja, te nikada ne možemo biti sto posto sigurni jesmo li vidjeli ono što se odigralo ili samo ono što smo mislili da se odigralo. Baš svaki lik ovdje je upitan, za baš svakog lika u pojedinom se trenutku počnemo pitati govori li istinu ili nešto skriva. A baš svi nešto skrivaju - samo je pitanje koliko je to što skrivaju strašno, i koliko je dobro skriveno. Laži i strah od njihovog izlaska na vidjelo u ovoj priči neprekidno plešu neki manijakalni ples, a mi kao čitatelji jedva čekamo da zaplešemo zajedno s njima.

14. Shari Lapena - Strankinja u kući
15. Alice Feeney - Ponekad lažem

Za kraj, dva romana čija se radnja vrti oko gubitka pamćenja glavnih likova. Prvi je 'Strankinja u kući' autorice Shari Lapena, a drugi je roman 'Ponekad lažem' Alice Feeney. Oba romana bave se iznenadnim buđenjem glavnih likova u bolnici, pri čemu je zadnje čega se sjećaju nešto otprije nesreće koja im se dogodila. Same nesreće se također ne sjećaju, a od tog trenutka počinju sumnjati u sve oko sebe i otkrivaju mrežu laži na kojima im je dotada počivao život. Ako volite zagonetne priče, nepouzdane pripovjedače, obiteljske drame, dramatične preokrete i iznenađujuće svršetke, u ova ćete dva romana pronaći sve to, a i više. (Primjetit ćete da u cijelom ovom tekstu nedostaje fotka romana 'Ponekad lažem'. Razlog tome je to što je trenutno na čitanju - što vam dovoljno govori o tome koliko je dobar - ne mogu ga uhvatiti niti na trenutak. :)) 

Svi su ovi trileri sjajni, svaki me od njih na svoj način iznenadio ili zapanjio, a baš svi su me ujedno i zabavili i oduševili. Izašlo je još sjajnih trilera ove godine, ali ovi su, po meni, top of the pops. Najbolji od najboljih. Koji su vaši?

četvrtak, 27. prosinca 2018.

NE BAŠ SAVRŠENA MAMA, Sarah Turner

Izdavač: Egmont, 2018.
[eng. The unmumsy mum]


Klinci.

Mali anđeli, nisu li? Sa svojim sićušnim ručicama i nožicama i slatkim osmjesima i gugutanjem. Volite ih najviše na svijetu. Svaki trenutak s njima je poseban i niti jedan ne biste mijenjali ni za što. Biti majka najbolja je stvar na svijetu, nije li?

Pa, ponekad.

Jer, iako su ponekad najslađa bića u svemiru i topite se od samog pogleda na njih, klinci ponekad znaju biti i prava mala čudovišta. A majčinstvo nisu samo oni hešteg blessed trenuci. Ponekad padaš s nogu od umora, ponekad vapiš za samo jednim trenutkom samo za sebe, ponekad ti je svega dosta, ponekad si jednostavno iscrpljena i na izmaku snaga.

Ali, kao što ćeš u ovoj knjizi doznati od Sarah Turner, sve je to ok.

Sarah Turner majka je dvojice dječaka, koji joj svakim danom život čine ljepšim, ali se ponekad ponašaju i kao pravi mali govnari. (Njene riječi, ne moje.) Sita knjiga o majčinstvu koje govore samo o tome kako trebaš biti zahvalna na svakom trenutku provedenom sa svojom djecom i kako u svakom tom trenutku moraš 100% uživati, Sarah je odlučila pokrenuti blog na kojem će pričati i o onoj drugoj strani majčinstva, onoj u kojoj mame ne uživaju baš 100% u baš svakom vražjem trenutku. Pogotovo kad su ti trenuci ispunjeni povraćanjem, kakicama i luđačkim ispadima malih dvogodišnjaka.

Sarin blog - 'The unmumsy mum' - bavi se svim tim nesavršenostima majčinstva. U vrlo kratkom vremenu prepoznale su ga i druge mame širom svijeta i rado ga čitaju: jer je iskren, zabavan i jer im govori da nisu same. Sve mame su ponekad umorne, lude, iscrpljene i lišene volje za životom. Sve mame ponekad griješe. Ne postoji savršena mama i savršenstvo kakvo opisuju priručnici sa savjetima za novopečene mame nemoguće je doseći. Ali sve je to dio zabave bivanja majkom.

Ova knjiga zbirka je tekstova sa Sarinog bloga i ona na vrlo duhovit i zabavan način govori o svakodnevnim problemima s kojima se svaka mama mora nositi. Iako nemam klince i o majčinstvu nemam blage veze, tekstovi sadržani u ovoj knjizi baš su me nasmijali. Sarah možda koristi i ne tako blag rječnik i brutalno je iskrena u opisivanju svih poteškoća majčinstva, ali ona to čini na tako simpatičan i prijateljski način da mislim kako će se svaka mama osjećati kao da se obraća baš njoj, poput dobre prijateljice koja te tješi i zna kako te nasmijati do suza kad ti je teško.

Sarah je knjigu posvetila svojim sinovima, i u načinu na koji piše može se lako iščitati kako se cijelo vrijeme njima obraća, što nam daje malo intimniji uvid u njen majčinski svijet. Kako i sama priznaje, neke stvari koje u ovoj knjizi iznosi bilo joj je pomalo neugodno napisati i možda će jednoga dana željeti da to nije bila učinila, ali ipak joj je drago što jest, jer, nakon gomile povratnih poruka i komentara koje je dobila na svoje tekstove, zna da se i druge mame negdje osjećaju isto kao i ona i da su njeni tekstovi bili baš ono što im je trebalo da znaju da nisu same i da ne rade sve potpuno krivo. A ponekad je, kad se osjećaš kao najgora mama neznalica na svijetu, znanje da postoji još netko tko dijeli tvoje probleme upravo ono što te spasi da ne skočiš s ruba očajanja i potoneš u depresiju jer nisi savršena.

Biti mama nije savršeno. Ponekad ćeš griješiti, ponekad će ti biti dosta svega, a ponekad ćeš naprosto uživati u vremenu provedenom s klincima. Sve je to dio majčinstva: i one dobre i one ne tako dobre stvari. A ako ikad padneš u krizu, Sarin blog tu je da ti pokaže kako ima još mama koje se osjećaju isto kao i ti. A usput će te i dobro zabaviti i nasmijati. Možda i rasplakati. U svakom slučaju, ova će ti knjiga biti dobar prijatelj i podsjetnik da nisi jedina kojoj majčinstvo ponekad teško pada i da to nikako ne znači da ne voliš svoju djecu. Čak i kad se pretvore u mala čudovišta. :) 

__________________________

Knjigu nabavi ovdje: http://bit.ly/2AlHyLf

srijeda, 26. prosinca 2018.

DRVO LAŽI, Frances Hardinge

Izdavač: Vorto Palabra, 2018.
[eng. The Lie Tree


U kratkoj biografiji Frances Hardinge na Goodreadsu stoji da je Frances djetinjstvo provela u ogromnoj, izoliranoj staroj kući u malom, čudnom seocetu, što ju je inspiriralo da već od rane dobi počne pisati čudnovate, magične priče. Njeno 'Drvo laži' upravo je takva priča.

Smješten u viktorijansku Englesku, na izolirani (fikcionalni) otok Vane, ovaj roman govori o Faith Sunderly, župnikovoj kćeri koja, u svijetu u kojem se na žene gleda kao na intelektualno inferiorne muškarcima, gaji izniman interes i iznimno je nadarena za znanost. Faithin otac slavni je prirodoslovac, čija otkrića neočekivano upadnu u golemi skandal, od kojeg on s obitelji odluči pobjeći i sakriti se na otok Vane. Međutim, uskoro smrtno strada pod veoma sumnjivim okolnostima, a Faith je jedina koja odlučno ustraje u misiji da otkrije istinu o očevoj smrti.

Pretražujući očeve bilješke i istraživanja, Faith otkrije tajnu o neobičnom drvetu koje se hrani lažima, a zauzvrat daje plodove koji onome tko ih kuša otkrivaju skrivene istine. Tajnovito drvo postat će Faithin jedini saveznik u potrazi za istinom o smrti njenog oca, ali da bi tu istinu doznala, Faith će ga morati nahraniti - pažljivo biranim lažima. Pri tome će morati čitavo vrijeme biti na oprezu, jer čak i bezazlene laži lako narastu u nešto čudovišno i potencijalno opasno - čak i po Faithin život.

'Drvo laži' sedmi je roman Frances Hardinge, žanrovski smješten među fantastičnu književnost namijenjenu djeci. Nimalo ne sumnjam kako će se ovaj roman dječjim čitateljima kojima je namijenjen jako svidjeti, ali osobno ga ne bih ograničila samo na tu čitalačku dobnu skupinu. 'Drvo laži' sjajan je roman, koji spaja dječju književnost, povijest, fantastiku, misterij, horor i dobru staru detektivsku priču. 2015. godine, kad je objavljen, osvojio je nagradu Costa u kategoriji najbolje knjige za djecu (Children's Book Award), ali i knjige godine (Book of the Year).

Pokušavajući rasvijetliti misterij iznenadne smrti uglednog znanstvenika, ovaj roman ne bavi se samo rješavanjem ovog misterija, već se bavi i temom položaja žena u viktorijanskom društvu, odrastanjem u negostoljubivoj sredini, te grudama laži koje se, jednom kad se zakotrljaju, obrušavaju nezaustavljivo poput lavine.

"Faith je počela uviđati da je laž kao vatra. Isprva je treba poticati i hraniti oprezno i nježno. Lagani će povjetarac raspuhati novorođene plamičke, ali presilovit će ih nalet ugasiti. Neke se laži rasplamsaju i uzbuđeno pucketajući počnu širiti pa ih više ne treba potpirivati. No, tada prestaju biti naše laži. Započnu vlastiti život i više ih se ne može kontrolirati."

Uz sve to, Frances Hardinge nam precizno i s pažnjom priklonjenom povijesnim detaljima sjajno prikazuje povijesnu sliku tadašnjeg društva. Vremenski smještena netom nakon Darwinove objave 'Podrijetla vrsta', ta se slika i društvo na njoj nalaze na svojevrsnoj prekretnici u smislu dotadašnjeg poimanja svijeta oko sebe: društvo koje je dotada bezrezervno smatralo kako je poteklo iz biblijske priče o stvaranju svijeta, sada se suočava s mnogo vjerojatnijom i znanstvenim činjenicama potkrijepljenom teorijom evolucije, što stubokom mijenja čitavu njihovu dotadašnju sliku svijeta.

Bilo je strašno zanimljivo, iako istodobno i frustrirajuće, čitati o povijesnom razdoblju u kojem je ženama bilo zabranjeno obrazovati se, sudjelovati u raspravama, učiti, te su općenito bile smatrane teretom za svoju obitelj. Zbog apsurdnih teorija poput one dr. Jacklersa u ovom romanu, koja kaže kako se inteligencija mjeri veličinom lubanje, te stoga žene nikako ne mogu biti jednako inteligentne kao muškarci, budući da su im lubanje općenito manje; žene su se dugi niz godina morale nositi s nepriznavanjem ili nejednakim tretmanom njihovog rada i truda u usporedbi s njihovim muškim kolegama, a repovi toga razdoblja vuku se još i danas. Puno su puta žene morale prešutjeti ili pretrpjeti omalovažavanje zbog ovakvih suludih teorija, iako su u sebi znale da su te teorije posve neutemeljene.

"Veliki ljudi obično imaju velike glave. Muškarci nisu ništa pametniji od nas, gospođice Sunderly. Samo su viši."

No ono što je bilo još zanimljivije bilo je čitati o ženama koje su, unatoč tim preprekama koje im je tadašnje društvo nametnulo, uspjele izboriti se za ono što žele. Iako su morale za ostatak svijeta biti nevidljive i pretvarati se da su baš kao i svaka druga dama, potajno su znale vući konce iza svojih supruga, prijatelja i očeva i upravljati svojim životima onako kako su željele, bez obzira na to što su im drugi govorili i kakvima su ih smatrali. Ovaj roman odaje počast upravo tim ženama: hrabrim, nevidljivim, snažnim. I spremnim preuzeti stvari u svoje ruke.

"Faith je znala da se majka brine jer ju je sram što ima dosadnjikavu, ekscentričnu kći s intelektualnim pretenzijama. Myrtle se brinula s pravom. Krene li Faith u smjeru prirodoslovne znanosti, kao ženu vjerojatno će je cijelog života ismijavati, omalovažavati, gledati svisoka i ignorirati.

(...)

A možda će neka druga djevojka istražujući očevu knjižnicu, u znanstvenom časopisu naići na fusnotu i pročitati ime "Faith Sunderly".
Faith?, pomislit će. To je žensko ime. Ovo je djelo žene. Ako je tako... onda i ja to mogu. Plamen nade, odlučnosti i vjere u sebe upalit će se u još jednom srcu."

Ovaj roman nije samo sjajno i pametno napisan. On je prožet feminizmom, on je oda svim buntovnicama, istraživačicama, znanstvenicama, svim ženama kojima je ne jednom netko rekao da se ne petljaju u 'muške' poslove. U Faithino doba, biti žena znanstvenica bilo je sablažnjivo. Žena znanstvenica bila je loš primjer drugim, poslušnim i prikladnim, ženama.

"'Što onda želiš?' upita je Myrtle.

(...)

'Želim biti loš primjer', rekla je."


Kada dobar primjer čini kalup savršene žene koji je napravilo pretežno muško društvo, drage djevojke, uvijek birajte biti lošim primjerom. Baš kao Faith.

______________________

Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2rVebej

ponedjeljak, 17. prosinca 2018.

KEMIČARKA, Stephenie Meyer

Izdavač: Lumen, 2017. 
[eng. The chemist]


Stephenie Meyer jedna je od najpopularnijih (i najprodavanijih) spisateljica današnjice, žena koja se svojedobno našla i na Timesovoj i na Forbesovoj listi 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu. Paradoksalno, Meyer je i jedna od spisateljica koje ljudi najviše vole - mrziti. (Pogađate, zahvaljujući 'Sumrak sagi'.)

Imala sam tu sreću pročitati 'Sumrak sagu' prije nego što su knjige koje ju čine ekranizirane i prije nego što su filmovi postali toliko popularni i mislim da je to glavni razlog što me javno mišljenje, koje se, nakon loših filmova, počelo i prema knjigama postavljati kao da su jednako loše, nije uopće dotaklo. Pogledala sam sve filmove i teško mi je zapravo izdvojiti nešto što me u tim filmovima NIJE razočaralo. Predugački su, prerazvučeni, s previše praznog hoda i usmjereni su isključivo na publiku tinejdžerica kojima su glumci u filmu zgodni. Serijal knjiga je toliko puno više od onoga što je prikazano u filmovima, ali zbog loših filmova, javno mišljenje o knjigama se srozalo, pa sada odjednom posvuda vlada uvriježeno mišljenje kako je Meyer loša spisateljica i kako joj knjige nemaju nikakvu vrijednost. Osobno, volim 'Sumrak sagu'. Mislim da je sjajno napisana, da je originalna i maštovita i da je sjajan dodatak fantastičnom žanru iz kojeg je pronikla.

Kod svih pisaca koje obilježi jedan serijal, kod čitatelja uvijek postoji nestrpljenje u iščekivanju što će iduće taj pisac napisati. Stephenie Meyer za svoj je idući projekt odabrala znanstvenu fantastiku s primjesom romanse, žanr koji nije toliko daleko od onog prijašnjeg, i ponovno je uspjela napisati sjajnu priču. Rezultat je bio roman 'U sebi', čija je ekranizacija ponovno bila tek blijedi odsjaj samog romana. No, tim romanom, Meyer se već zacementirala na poziciji pisaca čije ću knjige uvijek rado čitati i za koje vjerujem da me neće prestati oduševljavati.

Njen najnoviji roman - 'Kemičarka' - Meyeričin je hommage romanima Roberta Ludluma i Erica van Lustbadera o Jasonu Bourneu, i njen izlet u potpuno novi žanr špijunskog trilera.

'Kemičarka' govori o Alex, ženi koja se nekada zvala dr. Juliana Fortis, ali to ime više ne koristi otkako je u bijegu pred organizacijom svojih bivših poslodavaca, koja ju svim silama pokušava ubiti. Nekoć cijenjena stručnjakinja za ispitivanja potencijalnih sumnjivaca i stručnjakinja za otrove, Alex sada preživljava isključivo na instinktima i svojim sposobnostima i znanju o smrtonosnim otrovima i kemijskim spojevima, koji su joj u nemalom broju prilika spasili život.

Sve dok jednog dana ne dobije priliku u koju nije sto posto uvjerena da nije ujedno i zamka, ali priliku koja se ne propušta. Zbog te prilike putevi joj se ukrste s Danielom, čovjekom koji će nehotice promijeniti njen način na koji funkcionira i način na koji gleda svijet. A jednom kad Alex shvati što se točno promijenilo - promijenit će se sve: ulozi će odjednom postati puno, puno viši, meta na njezinom čelu puno, puno veća, ali pojavit će se i neočekivana prilika da svoju situaciju riješi - jednom zauvijek - i možda, samo možda, ponovno bude slobodna?

I sama ljubiteljica špijunskih trilera o Jasonu Bourneu, Stephenie Meyer ovim mu je romanom pokušala odati počast, kao i uspješno zaploviti vodama novog žanra. No, čak i u novom žanru, ostala je vjerna onome što joj najbolje ide, a to je dodavanje romantičnih nota u samu priču. A upravo je to, po meni, ono što kod ovog romana nikako ne funkcionira.

Ovaj bi roman, sam po sebi, bio jedan sasvim solidan špijunski triler da nema dvije stvari: 1. otprilike 200 stranica previše i 2. posve besmislenu i bespotrebnu romansu koja se na tim stranicama proteže.

Zamislite, npr., Jasona Bournea, u vječitom bijegu, kako koristi sve svoje sposobnosti ne bi li umaknuo svojim progoniteljima i pritom ostao živ, a onda svako malo odbaci sav oprez na stranu i zastane da bi se ljubakao. Ili zamislite, npr., Ethana Hunta, u luđačkoj jurnjavi preko polovice zemlje, kako pokušava odmaknuti ubojicama koji su mu svake sekunde sve bliže, i to samo s jednom rukom na volanu, jer s drugom mora držati za ruku neku ženu koju je upoznao prije pet minuta, a u koju se luđački zatreskao? Ne drži baš vodu, ha? Ali Alex i Daniel u ovom romanu upravo to rade.

Kad smo već kod Daniela, mislim da ne postoji blesaviji i glupaviji lik od njega, zbog čega mi je bilo izuzetno teško povjerovati u romansu između njega i Alex. Alex je žena koja je konstantno na oprezu, koja ništa ne prepušta slučaju. Nesmiljena je, pametna i spremna je učiniti sve da preživi. I onda prvom prilikom padne na tipa koji je njena sušta suprotnost (i koji očito ima nekakav oblik Stockholmskog sindroma) i to na način da u sekundi samo odbaci svu logiku i sav oprez samo da bi mu se smješkala i držala ga za ruku?! Newsflash: u strahu smo za vlastiti život, nemamo vremena za igranje zaljubljenih tinejdžera, pjevanje karaoka i kuhanje romantičnih večerica. Pravo je čudo kako su ovo dvoje uspjeli preživjeti.

Kada bismo odbacili ovu potpuno besmislenu romansu na stranu, ono što bi ostalo bio bi doista dobar i akcijom nabijen triler, u kojem se političke igre moći i unajmljeni plaćenici vladinih agencija nadvladavaju s iskonskim tehnikama preživljavanja dvoje iskusnih bivših operativaca, odmetnutih od upravo tih agencija. Napetosti, prevrata i iznenađenja u tom dijelu priče nimalo ne manjka, kao ni scena ludih jurnjava, borbi, spašavanja života, niti okrutnih ispitivanja.

'Kemičarka' je dobro zamišljen i jednako dobro koncipiran triler, kojem je jedina slaba točka ta potreba za ubacivanjem romantike u inače sjajnu špijunsko-akcijsku priču.

Fantastiku i znanstvenu fantastiku Stephenie Meyer s lakoćom je pokorila, s ovim joj žanrom to ipak nije baš uspjelo. Close, but not heart.

utorak, 11. prosinca 2018.

GOŠĆE, Catherine Burns

Izdavač: Znanje, 2018.
[eng. The visitors] 


Uh. Wow. Mislim da mi nikada nije bilo teže smisliti kako započeti neku recenziju. Ova knjiga me... zapanjila. Uzdrmala. Užasnula. I oduševila, također.

Roman prvijenac Catherine Burns govori nam o bratu i sestri, Marion i Johnu Zetlandu, koji zajedno žive u staroj viktorijanskoj kući u kojoj su odrasli i koju su, zajedno s gomilom novca, dobili u nasljedstvo. Marion je plaha, neugledna, povučena i osamljena žena, koja veći dio svog vremena provodi u svijetu mašte, zamišljajući situacije u kojima bi se mogla naći i prijatelje koje bi mogla imati kada ne bi bila takva kakva jest. Njen brat, John, intelektualno je nadaren, snažan, nešto otvoreniji od Marion, te pomalo zastrašujuć muškarac, koji većinu svog vremena provodi u podrumu.

Ali, u tom podrumu John ne boravi sam. Ondje se nalazi i stravična tajna koju John uspješno skriva od svih, pa čak i od svoje sestre, koja se ne libi okrenuti glavu na drugu stranu kako bi izbjegla vidjeti nešto što joj se ne sviđa. Iako podsvjesno shvaća što se događa u podrumu, Marion se nikada nije imala volje niti hrabrosti s tim suočiti - sve dok John ne završi u bolnici, a Marion bude prisiljena spoznati istinu - i o Johnu, i o samoj sebi.

Ovaj je psihološki triler, za mene, dašak svježeg zraka u moru romana ovog žanra. Njegova radnja odvija se sporo (pomalo kao u Hitchcockovom 'Psihu'), i postupno nas uvodi u priču, a neka neodređena zlokobnost i napetost prisutni su čitavo vrijeme dok čitate. Osjećaj je pomalo kao da znate da vas nešto zlokobno promatra odnekud iz prikrajka, a vi jednostavno ne možete prestati čitati, bez obzira na to što neprestano očekujete da vas ta zlokobnost iznenada zaskoči.

Psihološka karakterizacija likova u ovoj je knjizi naprosto maestralna. Način na koji je Catherine Burns do u detalje oslikala psihu dvoje, u najmanju ruku neprilagođenih, osoba, kao i zlo koje čuči u njima i oko njih i načine na koje to zlo djeluje i kako razmišlja, posve me ostavio bez teksta. Priča ovdje ispričana je teška, gorka, ponekad neprobavljiva, ponekad groteskna i jednostavno užasavajuća, ali je ispričana tako realistično i tako vjerno da mi se žmaraca koji su me na nekim njenim dijelovima prošli još uvijek teško otresti.

Slušajući komentare i dojmove drugih čitatelja, vidim da su mnogi razočarani i da ovom romanu zamjeraju tu njegovu sporost i nedostatak (većeg) uzbuđenja. Mislim da je vjerojatno većina ljudi od ovog romana očekivala da on bude nešto što nije. Ovo nije fast-pacing triler u kakvima se u zadnjih par godina utapamo, ovo je drukčija vrsta trilera. Ovo je jeziva, metodična priča o otkrivanju zla pred sobom i u sebi, zla za koje znamo da je prisutno i koje nas neće iznenaditi kada se konačno otkrije u svom punom sjaju, ali na putu do tog trenutka otkrit ćemo nešto puno zanimljivije (i puno više uznemirujuće) - kako to zlo funkcionira, čime se hrani, kako djeluje.

Ako tražite nešto što će vas tijekom čitanja neprestano držati na rubu, nešto s gomilom prevrata i obrata i akcije, ovo vjerojatno nije triler koji tražite. Ovaj triler traži od vas malo više pažnje i koncentracije, malo strpljenja i dobar želudac. Nemojte od njega očekivati da bude nešto što nije, to bi bilo kao da od 'Psiha' očekujete da bude 'Taken', ili od Agathe Christie da bude Lee Child. Pustite ga da vas obuzme na sebi svojstven način. Postoji mogućnost da ćete se oduševiti, baš kao i ja. 

______________________

Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2Egbr2w

srijeda, 5. prosinca 2018.

SJENA BRONČANOG ŠTAKORA, Mladen Kopjar

Izdavač: Naklada Ljevak, 2018.


Ovaj mi je roman umalo prošao 'ispod radara'. No, zahvaljujući preporuci dragih prijatelja iz Naklade Ljevak, ipak je došao u moje ruke.

Radi se o zabavno-scary romanu za mlade, koji je inspiriran domaćim legendama - pričama o coprnicama zagorskog kraja.

Glavni likovi ovog romana zaljubljeni su par četrnaestogodišnjaka - Sanjin i Nataša - koji prvi put provode praznike zajedno, kod Natašinih bake i djeda u malenom mjestašcu Mlinarevu. Neustrašiva Nataša Sanjinu je Mlinarevo opisala kao idilično mjesto na kojem će uživati u mnogobrojnim šetnjama po predivnoj prirodi, ali nakon što onamo stignu, Sanjin shvaća da je Mlinarevo idilično samo danju - to mjesto skriva mnoge strašne tajne, koje noću vole izaći na vidjelo.

Vampiri, vukodlaci, vještice, zagonetni štakori... Mlinarevo vrvi pričama o mnogim tajnovitim noćnim bićima. A neke od tih priča postat će stvarnost ravno ispred Sanjinovih očiju. Što se sve skriva u ovom idiličnom zagorskom seocetu i može li Sanjin smoći hrabrosti da to otkrije? I zašto njegovu djevojku sve ove priče i sve što se događa baš nimalo ne uznemiruju?

'Sjena brončanog štakora' zanimljiv je i originalno osmišljen, te vrlo zabavan roman za mlade, čiji elementi natprirodnog su vješto utkani u legende našeg domaćeg kraja. Doživljaj čitanja upotpunjen je zagorskim dijalektom, koji mi ponekad zna stvarati teškoće u čitanju, ali ovdje to nikako nije slučaj, već je ovdje taj dijalekt samo bonus koji sjajno nadopunjuje čitavu priču.

Likovi su raznoliki i živopisni, te nerijetko šašavi: tu su Natašini djed i baka, oboje ekscentrični svatko na svoj način, zatim krčmar Cer, lokalni pijanac Dragec, te načelnik općine Škrlek, čije ideje o dovođenju napretka i početka cvjetanja turizma u Mlinarevu su još luđe od zastrašujućih događaja koji se noću u tom selu odvijaju. A tu je također i šašavi istraživač natprirodnih pojava Žac, pa čak i legendarni grof Rakoš, koji me pomalo podsjetio na još jednog legendarnog grofa - Drakulu, tj. Vlada Tepeša.

Iako se radi o horor priči, ova priča nije samo strašna, nego je i strašno zabavna. Koliko će vam strašna biti ovisi o tome koliko se inače lako date prestrašiti, a hoće li vam biti zabavna, pa, sigurna sam da će i najtvrdokornijima uspjeti izmamiti bar jedan smiješak. :) Provjerite jesam li u pravu. 

__________________________

Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2Eh63wR

ponedjeljak, 3. prosinca 2018.

NIKAD KRAJA KORNJAČAMA, John Green

Izdavač: Fokus, 2018.
[eng. Turtles all the way down]
 

Pet je godina prošlo od 'Greške u našim zvijezdama', meni apsolutno najboljeg romana Johna Greena (a i jednog od najdražih mi uopće). Nakon pet godina stanke, Green se vratio s novim romanom, za koji kažu kako je najbolji nakon 'Greške', ili čak da je najbolji - i točka. A također je i roman u koji je Green unio najviše sebe.

Roman prati priču o Azi Holmes, 16-godišnjakinji iz Indianapolisa, čija je naoko sasvim obična priča o odrastanju na američkom Zapadu isprepletena s misterijom nestanka lokalnog milijardera Russella Picketta za čiji je pronalazak, ili informacije o istome, raspisana nagrada od stotinu tisuća dolara. Iako nakon očeve smrti živi samo s majkom učiteljicom i novac bi im objema dobro došao, Azu nagrada ne zanima. Zato je ona za oko zapela njezinoj najboljoj prijateljici Daisy, strastvenoj obožavateljici Ratova zvijezda i autorici internetske fan-fikcije na tu temu.

Ono što Azu zanima puno više od novca jesu bakterije. Ona, naime, pati od napadaja panike i često se uvlači u spiralu opsesivnih, intruzivnih misli koje ju neumoljivom brzinom vuku prema dnu. Za Azu, svaki je dan borba, a njena joj je bolest ponekad i prevelik teret, no da bi uopće imala ikakvu šansu za iole normalan život, Aza će morati pokušati nadvladati svoju anksioznost i naučiti živjeti s njom - svaki dan pomalo.

Kad sam na početku rekla kako je ovo roman u koji je John Green unio najviše sebe, mislila sam na to da je od svih njegovih romana ovaj najviše autobiografski. Naime, i sam Green muči se sa sličnim problemima koje muče njegovu junakinju Azu, zbog čega u ovom romanu dobivamo veoma jasan i veoma realističan uvid u to kako je živjeti s neprestanim osjećajem anksioznosti, popraćenim nasumičnim tutnjanjem opsesivno-kompulzivnog poremećaja koji se ni uz najbolje napore ne želi smiriti. Ljudi te možda vide kao normalnu osobu, ali ti se, ni uz najbolju volju, ne osjećaš normalno. Ni blizu.

"Svatko te može pogledati u oči, ali malo tko u tim očima vidi isti svijet koji ti vidiš."

Radnja romana okvirno prati priču o misterioznom nestanku milijardera Picketta, čiji je sin nekoć bio Azin dobar prijatelj. Kažem okvirno, jer sama priča ovdje nije toliko bitna. Ona je samo pozadina stvarne priče o Azi i njenoj bolesti i svakodnevnoj borbi da tu bolest, bar malo, potisne. Azina priča vodi nas na putovanje kroz njenu psihu, na kojem dobijamo mogućnost upoznati njene demone i razumjeti način na koji napadi tih demona funkcioniraju i kako se i zašto tako teško od njih obraniti.

"Imam te neke misli koje doktorica Karen Singh naziva 'intruzivnim'. (...) Navodno ih svi imaju - pogledaš s mosta ili nečega takvog, i odjednom ti iz vedra neba padne na pamet da bi mogao jednostavno skočiti. A onda, ako si nalik na većinu ljudi, pomisliš, To je zbilja čudna misao, i nastaviš sa životom. No kod nekih ljudi ta invazivna vrsta preuzme kontrolu i istisne sve druge misli, sve dok ne ostane jedna jedina koju neprekidno vrtiš, razmišljaš o njoj, ili pokušavaš ne misliti."

Aza je u biti rob svojim intruzivnim mislima, zarobljenica vlastitog uma koji je tjera da ponavlja opsesivne i potencijalno opasne radnje, a da bi zadovoljila neki imaginarni cilj, odnosno izbjegla neku imaginarnu opasnost. Imaginarnu nama, ali ne i Azi. Za nju je ta opasnost stvarna i ne da joj mira sve dok ne učini baš svaki pokret koji joj njene kompulzivne misli nametnu. A kada žuđeni mir dođe, ne traje dugo. Jer intruzivne misli cijelo vrijeme vrebaju i tako im je malo potrebno da se ponovno uključe.

"I tako se spirala misli kreće, bez kraja i konca."

Mislim da je ono najrealističnije i najbolje kod Azine priče to kako Green do u detalje opisuje i oslikava nam proces koji nastaje u njenom umu jednom kad se javi neka intruzivna misao. Gotovo je bolno o tome čitati, kako je Aza nemoćna spram svojih misli koje je neprestano vuku prema ludilu. Najgore je od svega, pri tome, što je Aza itekako svjesna da je ono što čini ludo, i potencijalno opasno za nju, ali ona jednostavno ništa ne može učiniti da bi sama sebi pomogla.

"Čudno je znati da si lud i ne moći si pomoći. Nije da vjeruješ da si normalan. Svjestan si da postoji problem, ali ne možeš dokučiti kako ga riješiti. Jer ne možeš biti siguran, znaš?"

Jesi li ti svoja bolest? Ponekad, da. No to nije ujedno i sve što te određuje. Grozno je znati da ne postoji magičan lijek koji će te konačno osloboditi iz zatvora koji ti je tvoja bolest nametnula, ali poanta je u tome da ne smiješ odustati. Svaki je dan borba, u kojoj ćeš ponekad pobijediti, a ponekad izgubiti. Ali, kako god bilo, ne smiješ se prestati boriti.

"Uvijek ću biti ovakva, uvijek ću imati to u sebi. To je nemoguće pobijediti. Nikad neću ubiti zmaja, jer ja sam taj zmaj. Moje ja i bolest zauvijek su povezani. (...) Zato ideš dalje, i onda kad struja ide u tvom smjeru i onda kad ne ide."

Je li ovaj roman uistinu najbolji Greenov roman do sad? Pa, meni nije uspio skinuti 'Grešku' s prvog mjesta. Ali mislim da je, od svih njegovih romana, ovaj možda najbitniji. Jer se bavi temom koja je teška, i temom o kojoj današnje društvo baš i ne voli pričati. A trebali bi, jer bismo tako možda svi mogli malo bolje razumjeti kroz što prolaze i kako se osjećaju osobe koje pate od mentalnih oboljenja i psihičkih poremećaja, i možda bismo im mogli pomoći, saslušati ih, biti tu kad im je to potrebno.

Ova knjiga nema happy end, u smislu da Aza uspije prevladati svoju anksioznost i riješiti je se. U Greenovim romanima nikad nema takvih krajeva, naprosto zato jer ni sam život tako ne funkcionira. Ali to ne znači da Azina priča završava tužno. Azina priča naprosto ne završava - ona samo staje, s mogućnošću da dalje krene u bilo kojem smjeru, ovisno o danu - neki će biti loši, neki dobri. Ali će se nastaviti. Jednu po jednu kornjaču, i tako do (bes)kraja.

___________________________

Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2UcnbZi

četvrtak, 29. studenoga 2018.

RAZDVOJENE SUDBINE, Veronica Roth

Izdavač: Naklada Ljevak, 2018.
nastavak romana Ureži znak smrti 
[eng. The fates divide]


U svijetu obavijenom Strujom, dar proroštva i dar otkrivanja sudbina pojedinaca je rijedak. Rijetki su i oni koji uopće imaju sudbine, još rjeđi oni čije su sudbine značajne za društvo i sam svijet u kojem to društvo živi. Sudbine Akosa i Cyre, glavnih likova ovog znanstveno-fantastičnog romana, na prvi pogled možda ne djeluju značajno same po sebi, ali njihove sudbine imat će značajnog utjecaja ne samo na njih same, već i na njihove sukobljene obitelji i njihova sukobljena plemena, a samim time i na čitav svemir u kojem žive.

Ipak, ni Cyrina ni Akosova sudbina ne zvuče kao nešto fantastično, čemu se mogu radovati, već zapravo djeluju surovo i kao nešto što bi svatko volio izbjeći. No, kada ih sudbine odvedu na put barbarskog rata, za početak kojeg je moguće okriviti samo Cyrinog zlog oca, koji bi trebao biti mrtav, Akos i Cyra otkrit će neizbježnu istinu da se sudbine pojedinaca mogu ispuniti na najneočekivaniji mogući način.

Je li sudbina određena rođenjem pojedinca zaista nepromjenjiva i čvrsto zapisana u Struji, ili ju je moguće protumačiti na više različitih načina, od kojih niti jedan ne mora biti onaj na koji će se ta ista sudbina na kraju odviti? Veronica Roth smislila je sjajan odgovor na to pitanje, koji leži unutar korica ovog romana.

Nastavak romana 'Ureži znak smrti' proširuje priču o sudbinama dvoje ljudi i dvaju različitih rasa - Shoteta i Thuvezijanaca - koju smo u prvoj knjizi tek upoznali. Priča se ovdje grana, raste i oblikuje na više različitih načina, baš kao i njeni likovi, te u mnogim segmentima nadrasta svoju prethodnicu.

Uz Akosa (ispričanog u trećem licu) i Cyru (ispričanu u prvom licu), ovdje dobivamo još jedan dodatan uvid u Strujom obavijen svemir Veronice Roth kroz Cisi, Akosovu sestru, čiji su dijelovi priče, kao i oni Cyrini, ispričani u prvom licu. Cisina se priča u određenom dijelu odvaja od one Akosa i Cyre, ali sve vrijeme čini veoma bitan i ujedno vrlo zanimljiv dio čitave priče.

Tema sukoba između dvaju rasa koje bi u nekom drugom svemiru možda bile samo prijateljski susjedi, dok su u ovom smrtni neprijatelji, stara je valjda koliko i vrijeme. Veronica Roth ovu je temu ipak uspjela ispričati na jedan posve nov i posve originalan način, oslikavajući nam nešto što nam istovremeno djeluje kao znanstvena fantastika i kao nešto posve nam poznato. Naravno, ishod ovog sukoba na kraju će biti posve drugačiji no što biste mogli predvidjeti.

Sudbine su ono što čini okosnicu ove priče, kao i vječno pitanje vjerovanja u to da sudbina uopće postoji i da nam je unaprijed određena. A ako jest, možemo li išta učiniti da ju promijenimo i koliko uopće išta što činimo zapravo utječe na dodijeljenu nam sudbinu? A opet, sudbina možda uopće nije ono što smo na početku mislili da jest, već skriva mnoga dublja značenja i razne mogućnosti.

Ne, neću vam reći koji je ispravan odgovor na sva ova pitanja o sudbini. Možda on uopće ne postoji. Morat ćete pročitati i otkriti to sami. :) Ono što ću vam otkriti jest to da, ukoliko volite fantastiku i SF upletene u zanimljivu i originalnu priču smještenu u neki posve novi svijet, unutar korica ovog romana pronaći ćete jednu upravo takvu.
 
___________________________
 
Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2Q7vsiY

ponedjeljak, 19. studenoga 2018.

ONO, Stephen King

Izdavač: Stilus, 2018.
[eng. It]


Što vam prvo padne na pamet kad pomislite na Kingov roman 'Ono' (ili neku od njegovih filmskih adaptacija)? Pennywise, naravno. I crveni balon. I onaj kanalizacijski odvod iz kojeg možda vire, a možda i ne vire, neke zle očice. I, naravno: "We all float down here".

32 godine nakon što je Pennywise prvi put ugledao svjetlo dana, još uvijek nam utjeruje strah u kosti. Zašto ga se toliko bojimo? Jer su klaunovi, općenito gledajući, pomalo zastrašujući sami po sebi? Jer se većina ljudi boji klaunova? Ne. Kod Kinga, nije stvar u klaunovima (ili čemu god što mu je poslužilo da nam u određenom romanu utjera strah u kosti) - stvar je u strahu samom po sebi.

'Ono' nije (samo) priča o zastrašujućem klaunu. To je priča o sedam prijatelja, od kojih je svatko u neku ruku luzer, koji djetinjstvo i početak svojih tinejdžerskih godina provode u malom gradu Derryu, u američkoj saveznoj državi Maine. 1957. godine, ovih se sedmero klinaca susrelo za svojim najgorim noćnim morama - i taj susret uspjelo preživjeti. 1984. godine, sedmero klinaca sada su odrasli ljudi, koje i dalje muče isti strahovi i mučna sjećanja na sve kroz što su prošli u djetinjstvu. Iako ih i dalje proganjaju traume, mislili su da je noćnoj mori kraj. Međutim - to baš i nije tako...

U možda najstrašnijem Kingovom romanu svih vremena, neprikosnoveni kralj horora predstavlja nam priču o odrastanju, neuklapanju, djetinjstvu i onakvom prijateljstvu za koje mislimo da će trajati vječno. Istovremeno, u priču se upliće i ono u čemu je King majstor: horor. I to još kakav!

Ono zbog čega su mi Kingovi romani toliko zastrašujući je njegova vještina da sasvim obične događaje, trenutke i stvari pretvori u nešto doista jezivo. Pri tome, on personificira strah u neku određenu figuru, koju načini toliko dobro da je se čitatelji i godinama nakon čitanja prisjećaju s jednakom dozom jeze, a ta ista figura također jednako uspješno zastrašuje sve nove i nove generacije čitatelja.

Važno je, ipak, imati na umu da Kingovi romani nisu čisti horor. On u biti zastrašujuće elemente skladno dozira, pružajući nam ih u malim i često daleko odmaknutim isječcima, čime oni postaju samo dio veće priče. A King je doista izvanredan pripovjedač, pogotovo kada se radi o opisivanju odrastanja u malim sredinama. King će vam sjajno oslikati baš svaki detalj, svaki trenutak i svaki osjećaj, zbog čega ćete se osjećati kao da ste doista tamo, da ste dio ekipe.

Iako se većina čitatelja slaže u tome da je 'Ono' jedan od najstrašnijih Kingovih romana (a možda i najstrašniji), mnogi mu zamjeraju dvije stvari: dužinu - i kraj. Kraj vam neću spojlati, samo ću spomenuti da uključuje jednu, pa, prilično bizarnu (onako WTF?!), scenu seksa, koja je, po meni, doista najslabiji dio cijele priče. Što se tiče dužine, možda je ovaj roman mogao biti i kraći. Možda. Ali onda bismo propustili nešto od Kingovog majstorskog pripovijedanja, zbog čega bi roman možda ispao drugačiji nego što jest. Bez obzira na dužinu i način na koji se priča na kraju odvila, jedno je neporecivo: ovaj roman je doista IT. On je kultni klasik horora i pisca koji je od horora napravio neku posve novu umjetnost.

It's a must read. It's an IT read.

Samo pročitajte. (Po mogućnosti ne sami, u mraku. Samo kažem.)

srijeda, 14. studenoga 2018.

NASLJEDNICA VATRE, Sarah J. Maas

Izdavač: Fokus, 2018.
3. knjiga u serijalu Prijestolje od stakla
[eng. Heir of fire


Obožavam ovaj serijal. O-B-O-Ž-A-V-A-M ga!

No, prije no što počnem s recenzijom, jedan mali #funfact o Sarah J. Maas:

na svoj 16. rođendan, Sarah je bila vrlo deprimirana zato što se nikakvo magično biće nije pojavilo i objavilo joj da je ona zapravo Mjesečeva ratnica ili prikrivena vještica i da su sve magične stvari koje je osjećala čitav život stvarne. Čitav je dan provela u depresivnom raspoloženju zbog spoznaje da nije magična niti posebna. Upravo zato je počela pisati o posebnim i magičnim djevojkama.

O, Sarah, kako li si bila u krivu! Stvorivši Celaenu Sardothien, najposebniju heroinu IKAD, i čitav magični svijet 'Prijestolja od stakla', pokazala si nam da si i magična i posebna - kao malo koja autorica do sad. <3

Napisavši 'Prijestolje od stakla' sa samo 16 godina, Sarah je započela jedinstveno književno putovanje na koje se kasnije otisnulo mnogo, mnogo ljudi - ljudi koji su uživali u svakoj etapi tog putovanja. Mladost i neiskustvo bile su dvije značajke koje su se osjetile u prvom romanu ovog serijala, ali nisu mu nimalo oduzele na fantastičnosti i originalnosti, dok je svaki sljedeći roman bio sve bolji i bolji. OK, tek sam na trećem, ali nevjerojatno je koliko je ovaj serijal već u prva tri nastavka napredovao u smislu i stila pisanja i izgradnje likova i same priče. Mogu samo zamisliti (i unaprijed se veseliti tome) koliko će tek sve bolji i bolji biti oni koji dođu poslije.

Celaena Sardothien, kraljeva Ubojica, na početku ovog romana nalazi se pred vrlo važnom zadaćom. Celaena se sprema osvetiti smrt svoje prijateljice, ali prije toga mora riješiti kraljev zadatak koji će ju odvesti na put na kojem se krije i tajna Celaenina podrijetla. Istovremeno, mračne se sile spremaju zauzeti svijet, a Celaena je možda jedina koja ga može spasiti. Ali da bi to učinila, morat će se od kraljevog borca pretvoriti u izdajnicu. Teška su vremena i još teži izbori pred našom najdražom Ubojicom, ali trebamo li uopće sumnjati da će njen izbor biti upravo onaj pravi?

Štošta me iznenadilo dok sam čitala prve dvije knjige ovog serijala, ali ništa me nije moglo pripremiti na iznenađenja koja su me dočekala u ovoj knjizi. U možda najmračnijem nastavku do sada, upoznala sam Celaenu bolje nego ikad prije, vidjela ju u neočekivano ranjivom, ali i ekstremno odlučnom i žestokom izdanju; svjedočila sam otkrivanju drugačije strane mnogih likova za koje sam vjerovala da se moji dojmovi o njima nikako ne mogu promijeniti, te sam vidjela i istražila veći dio fantastičnog svijeta ovog serijala no što je za to bilo prilike u prijašnjim nastavcima. Također, ovaj je nastavak puno više magičan od svojih prethodnika.

Celaena je ovdje jednostavno fantastična. Primorana boriti se i s vanjskim i s unutarnjim demonima, Celaena nam otkriva kako je možda najveći neprijatelj s kojim mora izaći na kraj - ona sama. U Celaeni čuči puno zamjeranja i kajanja zbog stvari koje je morala napraviti u svom životu, bilo da ih je napravila zato što je htjela ili zato što je morala, a ovdje sve te stvari izlaze na vidjelo i prikazuju nam Celaenu u svjetlu u kakvom ju još nismo vidjeli. Svakim korakom koji napravi, Celaena raste kao lik i oblikuje samu sebe u fantastičnu, zapanjujuću heroinu i snažan ženski lik o kakvom je pravi užitak čitati.

Lik koji me u ovom romanu najviše iznenadio je kraljević Dorian, koji mi je bio mrzak od trenutka u kojem sam ga upoznala, ali koji se ovdje pokazao puno drugačijim od onog umišljenog ženskara kakvim sam ga do sada vidjela. Ima i u njemu hrabrosti i potencijala za nevjerojatna djela. I dalje mi nije među najdražim likovima, ali zbog nekih postupaka koje je učinio u ovom romanu, počela sam ga respektirati. (Still #teamChaolena, though. :))

Uz to što ovdje dobivamo priliku istražiti i vidjeti malo veći dio Celaenina svijeta, posebno njenog rodnog kraja, imamo priliku i upoznati nekoliko zanimljivih novih likova. Najzanimljiviji je svakako Rowan, vilenjak koji će imati veliku ulogu u svemu što će se ovdje događati. Tu je također i Celaenin rođak Aedion, te opaka vještica Manon, koji su mi se, iako posve različiti, jednako svidjeli.

Sama je priča jednako zanimljiva i jednako sposobna zarobiti čitatelja kao što je to općenito svojstveno ovom serijalu, ali je ovdje puno razrađenija, dublja, šira i zamršenija no dosad. Karakterizacija likova također je prešla na jedan viši nivo, baš kao i sam stil pisanja. Ovaj serijal kao da nam naočigled raste i sa svakim novim nastavkom postaje sve bolji i sve zreliji.

Budući da je nedavno objavljen završni, sedmi dio serijala, a mi smo tek na trećem, pred nama su još četiri romana kojima se možemo veseliti i koje možemo nestrpljivo iščekivati. Uz znanje da će svaki biti još napetiji, još uzbudljiviji i još bolji od prethodnog, to će iščekivanje biti prava muka. Ali slatka muka. Let the torture begin... :)
________________________

Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2T8sOXQ

četvrtak, 8. studenoga 2018.

MJESEC U PALAČI, Weina Dai Randel

Izdavač: Lumen, 2018.
[eng. The Moon in the Palace

 
Volim čitati povijesnu fikciju, pogotovo kada se radi o likovima, dobima i civilizacijama o kojima do sada nisam znala baš puno. A još kada je u središtu priče jedna iznimna žena, ne može bolje!

Mlada Mei kći je kineskog guvernera, koja nakon smrti oca ostane bez svega. Jedini izlaz iz bijede i način da pomogne svojoj obitelji Mei vidi u prilici da dođe na dvor kineskog cara kao jedna od njegovih odabranica. Zahvaljujući očevom položaju, Mei vrlo brzo doista bude pozvana na dvor, ali tu tek počinje njen trnovit put do pravog položaja - i, možda, carevog srca. Naime, carevih je odabranica puno i svaka je od njih na svoj način lijepa i darovita, te se u tom moru ljupkih (i ambicioznih) djevojaka teško istaknuti. Mei će morati pomno odabrati svoj put i pažljivo iskoristiti svaku priliku koja joj se pruži da bi uopće došla do cara. Put je to koji joj može donijeti nezamislive nagrade i ostvariti joj životnu želju, ali i odvesti ju u propast ako učini i najmanju pogrešku.

Meina priča zapravo je priča o legendarnoj kineskoj carici Wu Zetian, jedinoj poznatoj i službeno priznatoj ženskoj carici Kine u više od dva tisućljeća kineske povijesti. Carica Wu započela je svoj put kao jedna od konkubina cara Taizonga, nakon čije se smrti udala za njegovog nasljednika, cara Gaozonga. Čitavo to vrijeme carica Wu stjecala je značajnu političku moć i utjecaj, te je, nakon iznenadne smrti supruga, praktički preuzela položaj koji je u ono vrijeme bio istovjetan onome cara, čineći ju prvom ženskom caricom.

Ponekad pomislim kako će mi činjenica da znam kako se priča nekog lika, koji je postojao kao stvarna povijesna ličnost (poput carice Wu u ovom slučaju), nekako umanjiti užitak čitanja i oduzeti onu neizvjesnost i vječno zdvajanje nad sudbinom lika o kojem čitam. No to gotovo nikada ne bude slučaj, pa tako nije ni ovdje. Meina priča bila mi je zanimljiva, a na trenutke i napeta, iako sam znala da će se za nju na kraju sve dobro posložiti. Možda je baš u tome posebna zanimljivost ove priče: to kako mi je ona dala priliku upoznati nesigurnu i plahu, iako veoma odlučnu, djevojku koja će kasnije postati jedna od najmoćnijih ljudi sedmostoljetne Kine, te pratiti tu djevojku na njenom putu od 'samo' Mei do carice Wu.

U jednakoj mjeri u kojoj mi je bila zanimljiva Meina priča, bilo mi je zanimljivo i čitati o običajima, događajima i prilikama koje su se odvijale na carskom dvoru u Kini u 7. stoljeću. Iako ovdje možemo vidjeti tek malen djelić bogate kineske povijesti, taj djelić veoma je fascinantan i autorica je uložila izniman trud kako bi nam ga u detalje opisala. Unatoč poznatoj činjenici da su kineski carevi običavali imati mnogo priležnica, zapanjili su me podaci o njihovom broju i položaju na dvoru, kao i činjenica da su sve te žene, jednostavno zbog svoje brojnosti, cara zapravo prilično rijetko viđale, a ponekad mu čak godinama ne bi imale prilike ni prići. Jednako su zanimljivi i podaci o uzgoju svile i gotovo pobožnom odnosu prema dudovim svilcima, kao i općenite zanimljivosti koje čine život na dvoru - dvorske intrige, spletke, urote i zakulisne igre moći.

Ova je priča, za mene, jedno veoma zanimljivo povijesno-romantično djelo, koje na fascinantan način opisuje uspon jedne djevojke na položaj u društvu, sve prepreke koje su joj pokušale taj uspon prepriječiti i sve sretno-dovitljive načine na koji je ona te prepreke uspjela savladati. Romantični dio priče mi možda i nije bio toliko fascinantan, ali pomogao mi je da bolje upoznam mladu Mei i dobijem potpuniji uvid u njenu priču.

Carica Wu žena je koja postigla nešto iznimno u jednom iznimno patrijarhalnom društvu, što ju čini jednom od iznimnih snažnih žena o kojima volim čitati i o kojima bih voljela da svi imamo prilike čitati još više. Svim ljubiteljima povijesne fikcije i lijepog pisanja, kao i svima koji vole čitati o snažnim ženama koje su na svoj način uspjele promijeniti svijet, velika preporuka!
 
_____________________
 
Knjigu možeš kupiti ovdje: http://bit.ly/2Ph6ld5

nedjelja, 4. studenoga 2018.

LAŽLJIVAC MEĐU NAMA, Karen M. McManus

Izdavač: Profil, 2018.
[eng. One of us is lying


Petero učenika našlo se na produžnoj nastavi nakon škole. Četvoro će s produžne izaći živi, jedan ne.

Na početku cijela stvar izgleda kao nesretan slučaj, ali uskoro postane jasno da policija ne misli tako. Pogotovo zato što se ubijeni učenik spremao otkriti tajne preostalih četvoro - i to tajne za koje oni ne bi htjeli da se doznaju.

Istraga se zaoštrava, tajne izlaze na vidjelo, a napetost raste kako se približavamo odgovoru na pitanje: tko je (sve) od petero učenika lažljivac, a tko i ubojica?

"Neki su ljudi toliko opasni za druge da ne zaslužuju živjeti. Baš tako."

Ovaj roman podsjetio me na 'Slatke male lažljivice' ili možda čak na malo mračniju verziju 'Tračerice'. Ako mislite da činjenica da su glavni likovi tinejdžeri imalo smeta ovom romanu da bude baš pravi uzbudljivi i napeti triler, varate se. Ovih petero slatkih malih lažljivaca prepuno je tajni, a ne libe se ni poduzeti što god mogu kako bi te tajne ostale skrivene daleko od pogleda drugih. Jedan je od njih posebno mračan, a otkriti čije su tajne dovele do hladnokrvnog ubojstva nije nimalo lako.

Ne znam jeste li ikada igrali 'Cluedo', ali ovaj je roman baš poput neke specijalne verzije te igre. Baš kao u 'Cluedu', i ovdje imamo izbor različitih likova, koji su se našli na nekom određenom mjestu i počinili zločin. Jedina je razlika od same igre to da su nam ovdje mjesto i sredstvo na kojem, odnosno s kojim, je počinjeno ubojstvo već poznati, a trebamo otkriti samo tko je to učinio.

Onako na prvi pogled, odabir likova je posve tipičan za uobičajene srednjoškolske tinejdžerske priče.

Tu je Bronwyn, odlikašica i uzorna učenica, 'little miss goody two shoes' koja uvijek postupa ispravno. Zatim Cooper, sportska zvijezda i pravo utjelovljenje definicije 'dobrog dečka'. Tu je i Addy, savršena ljepotica i savršena djevojka svom savršenom dečku, Jakeu. Zatim Nate, delinkvent i kriminalac, tipičan srednjoškolski 'bad boy'; i, na kraju, Simon, otpadnik iz društva i glavni izvor tračeva cijele škole, koje nesebično dijeli s drugima putem vlastite aplikacije koju je za tu prigodu i osmislio.

Ono što se ne vidi na prvi pogled je da je svaki od ovih likova pomno odabran jer se bori s nekim određenim problemom koji su također uobičajeni za tinejdžere (a i čitava društva općenito): roditeljima alkoholičarima, skrivanjem seksualne orijentacije zbog straha od neprihvaćanja, gubitka vlastitog identiteta zbog pokušaja uklapanja u sliku koju su drugi o tebi stvorili, činjenice da se zbog svog podrijetla za sve moraš potruditi dvostruko više od drugih svojih vršnjaka, potrebe za pažnjom i prijateljstvom, te, možda najvećim problemom od svih - depresijom.

Radnju pratimo iz kuta gledanja svih ovih likova, a ta je radnja neprestano sve zamršenija, napetija i zanimljivija za čitanje. Kako sam bolje upoznavala pojedine likove, tako su se moji osjećaji prema njima mijenjali, a, iako sam povremeno naslućivala u kojem će se smjeru radnja odviti, nisam ju 100% pogodila sve do samog kraja.

Teško je otkriti tko je pravi 'Lažljivac među nama', budući da svi lažu - u manjoj ili većoj mjeri. Zato mi je otkrivanje lažljivca nad lažljivcima, kao i otkrivanje pozadinske priče svih povezanih likova, bilo - baš poput dobre partije 'Clueda' - jedno jako zabavno iskustvo. 

___________________________

1. poglavlje možeš pročitati na linku: http://bit.ly/2RzPBtV

nedjelja, 28. listopada 2018.

SRCE SVEGA IZGUBLJENOG, Tad Williams

Izdavač: Vorto Palabra, 2018.
[eng. The heart of what was lost]


U svijetu fantastike, mnogo je sjajnih pisaca i njihovih jednako sjajnih književnih djela. Lako se zaljubiti u epske fantastične sage, predivno je stalno otkrivati nove pisce i nove svjetove, a još je ljepše vraćati se onima u koje ste se još davnih dana zaljubili. U tom moru fantastike, naići ćete na razna imena, koja će vas u raznim mjerama oduševiti, ali neka će od tih imena zauvijek ostati, da tako kažem, 'the imena' (ili Imena s velikim I, kako bi ih možda nazvao Joe Abercrombie u nekom od svojih romana), pisci čija djela čine same stupove fantasy žanra. Tad Williams jedan je od njih.

30 je godina prošlo otkako je izašao roman 'Prijestolje od zmajokosti', prvi dio epskog fantastičnog serijala 'Sjećanje, tuga i trn', u kojem je nas je Tad Williams upoznao sa svijetom Osten Arda. Sam je serijal (neočekivano) postao bestseler, i jedan od najznačajnijih fantastičnih serijala uopće, koji će kasnije inspirirati mnoge druge pisce i postaviti temelje za mnoge druge fantastične svjetove. I sam je G.R.R. Martin u nekoliko navrata istaknuo kako mu je upravo ovaj serijal poslužio kao inspiracija za njegovu 'Pjesmu leda i vatre'.

Kada bih vam pokušala prepričati o čemu se radi u 'Sjećanju, tuzi i trnu', ova bi se recenzija i sama pretvorila u epski dugačak tekst, a ujedno bih vam i spojlala sam serijal. Sve što trebate znati jest to da je 'Sjećanje, tuga i trn' serijal čija radnja prethodi 'Srcu svega izgubljenog', a samo 'Srce svega izgubljenog' zapravo predstavlja roman-most između ovog, i serijala 'Posljednji kralj Osten Arda', prvi dio kojeg će izaći negdje na proljeće iduće godine.

E sad, ako se pitate možete li pročitati ovaj roman bez da ste pročitali 'Sjećanje, tugu i trn', odgovor je - da. Tad Williams ovdje će vas u dovoljnoj mjeri upoznati sa samim svijetom Osten Arda, nabaciti koji hint na neke od bitnih prijašnjih događaja i likova koji su u tim događajima sudjelovali, ali sama priča ne oslanja se u tolikoj mjeri na prethodne događaje, već stoji sama za sebe. Ovaj roman dobar je uvod u svijet Osten Arda za one čitatelje koji se ovaj svijet tek spremaju upoznati, dok je, za one koji su ovaj svijet već prije posjetili, on sjajna prilika za povratak u taj svijet, kao i priprema za ono što tek dolazi u 'Posljednjem kralju Osten Arda'.

Radnja romana ispričana je iz četiri gledišta, odnosno kroz četiri različita lika: vojvode Isgrimnura (jednog od likova koje smo već upoznali u prvom serijalu), koji je odlučan u svojoj namjeri da istrijebi Norne jednom zauvijek, zatim Porta, vojnika u Isgrimnurovoj vojsci, te Viyekija i Yaarike, koji su oboje Norni. [Mala digresija: Norni su u prvom serijalu bili vjerni podanici zlog kralja koji je naumio uništiti ljudski rod, što ih i same čini, jel', zlima. Zato je tu Isgrimnurova žarka želja za istrijebljenjem Norna.] Isgrimnurova vojska s jedne strane, Norni s druge, sve vodi prema epskoj bitci obavijenoj magijom, u kojoj bi obje zaraćene strane mogle biti uništene.

Ono što postoji u ovom romanu, a u što nismo imali uvida u 'Sjećanju, tuzi i trnu', je bolje razumijevanje Norna i prilika da upoznamo njih i njihovu kulturu direktno iz njihove točke gledišta. U 'Sjećanju, tuzi i trnu' Norni su predstavljali antagoniste priče, a sve što smo o njima doznavali, doznavali smo posredno, preko Sitha. [Mala digresija: Sithi su praktički sestrinska rasa Norna, nešto poput Sitha i Jedija iz Ratova zvijezda, ajmo reći.] Za one koji su čitali 'Sjećanje, tugu i trn', bolje upoznavanje Norna dodat će još jednu dimenziju čitavom svijetu Osten Arda koji su već upoznali.

Svojim pisanjem Tad Williams gradi originalne, fantastične i maštovite svjetove i priča nezaboravne epske priče. U tim pričama, bitke, osvete i nasilje vješto su izbalansirane s humorom, intrigama, magijom i epskim avanturama. Williamsova priča ponekad je topla, ponekad zalazi u mračna razdoblja, ponekad se bavi junacima, ponekad zlikovcima. Posebnost Williamsovog pisanja je u njegovoj vještini da dodaje sloj po sloj kompleksnosti i veće dubine u priču koja se na početku čini prilično crno-bijelom. Vještina je to koju nemaju mnogi, a koju samo najbolji, poput Tolkiena, Martina i Abercrombieja, mogu iskoristiti tako da stvore nešto neponovljivo, originalno i očaravajuće; nešto ćemu će se generacije za generacijama čitatelja uvijek rado vraćati.

Bez obzira jeste li ili niste pročitali 'Sjećanje, tugu i trn', ako ste ljubitelj fantastike, ovaj roman smatrajte obaveznom literaturom. A nakon njega (ili prije, kako vam je draže), obavezno pročitajte i 'Sjećanje', i pridružite mi se u nestrpljivom iščekivanju 'Posljednjeg kralja Osten Arda'. Bit će to još jedna posebna epska avantura. Jedva čekam!
____________________________

Knjigu možeš kupiti ovdje: http://bit.ly/2CL6fmm

subota, 27. listopada 2018.

DOM, Harlan Coben

Izdavač: Znanje, 2018.
11. roman u serijalu o Myronu Bolitaru
[eng. Home]


Na mojoj top listi najboljih pisaca trilera Harlan Coben nalazi se pri samom vrhu. Triler je u svakom smislu riječi njegov žanr, a iako se kod žanrovskih pisaca često zna dogoditi zamor u smislu nedostatka inspiracije ili pisanja već viđenog, Coben s tim nema nikakvih problema: poneki su mu romani možda tematski slični, ali svaki je za sebe jedno neponovljivo čitalačko iskustvo - i svaki je odličan!

Do sada smo u hrvatskom prijevodu imali prilike čitati popriličan broj Cobenovih stand-alone romana, a 'Dom' je prvi prevedeni roman iz njegovog serijala o bivšem sportskom menadžeru, a sada detektivu, Myronu Bolitaru i njegovom prijatelju Winu, koji zajedno čine fantastičan istražiteljski duo. Kad kažem prvi prevedeni, mislim to doslovno, jer što se tiče samog serijala, ovaj je roman zapravo posljednji u serijalu - i to jedanaesti po redu. Ako pratite moje recenzije, onda već znate da imam problem s čitanjem serijala u nasumičnom redoslijedu, bez obzira na činjenicu da se romani iz serijala mogu čitati bez poznavanja radnje iz onih prethodnih. Tako je i u ovom slučaju moj čitalački OCD podivljao, ali, budući da se radi o Harlanu Cobenu, uspjela sam ga nekako potisnuti. I drago mi je da jesam, jer roman je odličan! :D

Radi se o nestanku dvojice dječaka, koji se zbio prije deset godina, i koji, ni uz najbolje namjere i najveće napore i policije i roditelja dječaka, nije uspješno riješen niti su dječaci ikada pronađeni. No, kada na scenu stupe Myron i Win, i nanjuše novi, ovaj put vrlo obećavajući trag, stvari se počnu pokretati i istraga se počne buditi iz mrtvila. Myron i Win ne misle prezati ni pred čim kako bi otkrili istinu iza ovog slučaja i pronašli dječake, za što im dodatnu motivaciju daje činjenica da je jedan od otetih dječaka Winov nećak. Cijeli je slučaj, naravno, zamršen do ludila, ali ne postoji nitko bolji od Myrona i Wina da ga učinkovito razmrsi.

'Dom' je još jedna uspješnica proizašla iz Cobenove misaone radionice sjajnih, intrigantnih i napetih trilera, na kakve smo kod njega već navikli. A ovaj mu je, po mom mišljenju, možda i najbolji do sad.

Myron i Win naprosto su sjajan duo. Myron je slika i prilika pravog heroja: etičan i moralan do srži, uvijek spreman pomoći drugima u nevolji, on je sama definicija onoga koga bismo nazvali 'dobrim, čestitim čovjekom'. Win je, pak, nešto posve suprotno: čovjek bez kompromisa, koji smatra da cilj itekako opravdava sredstvo, ma o kakvom se sredstvu radilo. Oni su naizgled nespojivi, a opet savršeno funkcioniraju skupa, i, bez obzira na dijametralno različite karaktere, jednako su 'likeable' i njihova dinamika i (često geeky) humor jednako će se svidjeti čitateljima.

Ovaj roman sadrži sve najbolje elemente koji čine svaki Cobenov roman: napet je, nepredvidiv, uzbudljiv, intrigantan. Sadrži nekoliko sjajnih akcijskih scena, neočekivanih plot-twistova i izvrsnu kriminalističku priču. Na nekim je dijelovima radnja možda malo usporena, ali to nimalo ne šteti razvoju priče. Kraj je, u maniri Harlana Cobena, potpuno neočekivan. Mislite da sve znate, a onda se dogodi posljednje poglavlje. :O

Osim na kriminalističku priču, odnosno slučaj nestanka dvojice dječaka, Coben se u ovom romanu dosta bavi i obiteljskim odnosima, te emocijama ljudi upletenih u ovaj slučaj. Nije samo sjajno prikazao istragu jednog neriješenog slučaja, već i tugu, gubitak, bol, nadu i čitav splet drugih emocija likova koje je ovaj slučaj dotaknuo. Koliko je napet, intrigantan i uzbudljiv, toliko je ovaj roman i dirljiv, emocionalan i srčan.

Imam jednu jedinu zamjerku vezanu uz ovaj roman, koja se čak niti ne tiče romana samog po sebi, a ta je: gdje je prvih deset romana iz ovog serijala?! Da, možete ga čitati kao zaseban roman, ali sad kad smo saznali kraj, bilo bi sjajno da vidimo i kako su Myron i Win uopće započeli svoje druženje i kamo ih je sve to druženje odvelo prije 'Doma'. :) Doista se nadam da ćemo, s vremenom, i ostatak serijala moći čitati u domaćem prijevodu. Nije mi dosta Myrona i Wina, želim još! :)

______________________________

Knjigu možeš kupiti ovdje: http://bit.ly/Znanje_Dom

nedjelja, 30. rujna 2018.

U SLUŽBI ORBULATORA, Bobbie Peers

Izdavač: Naklada Ljevak, 2018.
3. dio serijala o Willu Wentonu
[norv. Orbulatoragenten]

 
Nakon uzbudljive pustolovine na Himalaji, nova avantura najmlađeg razbijača šifri na svijetu - Willa Wentona - vodi nas u tajni svijet Londona. Ako još niste pročitali niti jednu knjigu iz serijala o Willu Wentonu ('Kradljivac luridija' i 'Tajni portal'), predlažem da se prvo njima pozabavite, inače ćete u ovaj, 3. dio, upasti poprilično zbunjeni. ;)

Willov se život nakon uzbudljivih događaja na Himalaji koliko-toliko uspio unormaliti. Dok čeka povratak na Institut, Willu se ništa pretjerano uzbudljivo ne događa - sve dok ne primi tajanstveni paket iz ruku još tajanstvenijeg poštara. Ono što se nalazi u paketu na listi je želja i nekih vrlo zlih ljudi, koji neće prezati ni pred čim da ga se domognu. Naravno, ukoliko ga se ipak domognu, to bi moglo jako loše završiti po čitav svijet, stoga je na Willu da takav slijed događaja spriječi.

Treća Willova avantura ponovno predstavlja jednu brzu, uzbudljivu i napetu pustolovinu, u kojoj će Will i njegovi prijatelji, između ludih jurnjava, borbi sa zlikovcima i izbjegavanja opasnih zamki, teško naći vremena da predahnu.

Misterij inteligentnog elementa luridija, koji sačinjava i polovicu Willova tijela, u ovom romanu dobiva još jednu dimenziju, a opasnosti vezane uz luridij samo se gomilaju. Willov voljeni Institut, nakon utočišta, pa svojevrsnog zatvora, sada se opet mijenja u nešto treće, a Willovi saveznici i neprijatelji neprestano mijenjaju strane, čineći svaku novu Willovu pustolovinu sve neizvjesnijom.

Tajanstvene šifre, skriveni prolazi i živopisni roboti ponovno su ovdje, dajući ovom serijalu neki osobiti šarm koji se ne nalazi nigdje drugdje.

Willa Wentona već su proglasili i norveškim Harryem Potterom, što je, po meni, možda ipak malo pretjeran epitet, ali koji Will, iako nije nikakav čarobnjak, ima potencijala nositi.

Ako ste već čitali i zavoljeli Willa, ne moram vam ni govoriti da ga nastavite čitati, zar ne? A ukoliko Willa još niste upoznali, a volite brze avanture, tajanstvene pustolovine, enigmatične zagonetke, vrckave likove i šašave robote, dopustite da vas upoznam s Willom. Možda postanete baš pravi prijatelji.

(NE)ZRELOST, Gabbie Hanna

Izdavač: Znanje, 2018.
eng. Adultolescence 


Zbirka poezije '(ne)zrelost' prva je knjiga popularne Youtuberice i komičarke Gabbie Hanna. Iskreno, pojma nisam imala tko je Gabbie Hanna, moj prvi glas o njoj bio je kad sam u ruke primila njenu knjigu, što je možda dobro jer bih inače imala ovakva ili onakva očekivanja, a, koliko znam iz iskustva, ta se očekivanja skoro nikad ne ispune. Ne znam, stoga, kakva je Gabbie kao komičarka, niti bi li me zainteresirala dovoljno da pratim njen YouTube kanal, ali za Gabbie koju sam upoznala u ovoj knjizi mogu reći da mi je - simpa.

Gabbiena zbirka pjesama sastoji se od miš-maša svega i svačega: tu su ritmične pjesme o ad(ult)olescenciji, kratke haiku pjesmice, polu-prozni savjeti, šašave dječje rime i ozbiljne ispovijesti. Tematski, ovdje također ima svega: pjesama o ljubavi, međuljudskim odnosima, prijateljstvu, odrastanju i svakodnevnim problemima, ali i pjesama o tjeskobi, samoći i nesigurnosti. Sve su pjesme popraćene i Gabbienim (šašavim) ilustracijama.

Neke su pjesme blesave, neke su tu, kako u jednoj pjesmi (ironično?) kaže i sama Gabbie, samo kako bi popunile višak prostora, dok su druge ispunjene različitim značenjima i metaforama, koje će svatko shvatiti na drugačiji način. Neke će vam pjesme biti izrazito bliske, a na neke ćete tek odmahnuti rukom i nasmijati se.

Ljubav je tema koja najviše prevladava u Gabbienim pjesmama, a vezano uz ljubav, Gabbie se dotaknula svega - od zaljubljivanja u (pogrešnu) osobu, do rastanaka i čežnje za nekim kog si izgubio.

"svi mi govore da zaslužujem bolje.
znam da zaslužujem bolje.
ali ja ne želim bolje.
želim tebe."

Iako piše pomalo neozbiljnim stilom, Gabbiene pjesme zalaze i u neke vrlo ozbiljne teme, poput zlostavljanja, nasilja i depresije. Neke od njih su mi se najviše svidjele, jer savršeno pogađaju bit problema o kojem govore. Poput ove pjesme o zlostavljanju:

"jako mi je žao
ali bila si u
radijusu eksplozije
kad se nekom
nježnom cvjetiću
rasprsnuo
ego"


Ili ove jednostavne pjesme pod nazivom 'Ptica':

"danas sam skočila i uspjela preživjeti.
svi su pretpostavili da sam htjela umrijeti.
a ja sam samo željela znati kako bi bilo letjeti."


Specifičnost Gabbienih pjesama je u tome da se u obraćanju čitateljima koristi jednostavim jezikom i popularnim žargonima, kakvima se većina nas služi na društvenim mrežama. Time na jednostavan, a opet i pomalo humorističan način progovara o svima nam bliskim stvarima i jednostavnim istinama.

"jeste li ikad primili poklon
upakiran u kutiju
nekog drugog,
zanimljivijeg poklona?
tipa, skinete celofan
i ugledate kutiju iPada,
ali kad podignete poklopac,
unutra je set losiona?

upoznala sam mnogo takvih ljudi.
uzbudljivi izvana, razočaranje iznutra.

ne budite losion."


Mnogi osporavaju ovakav tip poezije, oduzimajući mu pravo da se uopće naziva poezijom. OK, Gabbie nije Tin Ujević ni Dobriša Cesarić, svakako nije niti William Shakespeare, ali kada bismo se upustili u raspravu što se smije smatrati poezijom, a što ne, gdje bismo završili? Bila bi to jedna jako duga, jako frustrirajuća i posve besmislena rasprava. Naravno da se Gabbiene pjesme neće svidjeti svima, ali to je, kao i općenito kod čitanja, samo stvar ukusa: nešto voliš, nešto ne voliš.

"ne brini zbog toga tko bi 'trebao biti',
ne moraš se sramiti.
savršen si, jer su svi nesavršeni,
okej je ne biti okej."


Neke su mi se Gabbiene pjesme baš jako svidjele, neke su mi bile blesave, neke tek OK. U tome je stvar kod zbirki pjesama: ne moraš ih pročitati odjedamput, ne moraš ih čitati po redu, ne moraju ti se baš sve pjesme unutra svidjeti. Ovu knjigu možete čitati napreskokce, možete ju čitati od korica do korica, možete pročitati tek poneku pjesmu, a možete ju i uopće ne pročitati. Čitalački je ukus, u neku ruku, poput ljubavi u Gabbienoj pjesmi:

"ljubav u stvarnom životu umnogome nalikuje bajci.
moraš poljubiti par žaba dok ne pronađeš svog princa,
a ponekad usput dobiješ i bradavice."