subota, 26. svibnja 2018.

SRETNI LJUDI ČITAJU I PIJU KAVU, Agnès Martin-Lugand

Izdavač: Egmont, 2018.
[franc. Les gens heureux lisent et boivent du café]


Prvo što me privuklo ovoj knjizi njen je naslov: 'Sretni ljudi čitaju i piju kavu', a zbilja krasna naslovnica samo je uvećala tu snagu privlačenja.

Ipak, ovaj je naslov pomalo misleading (što nam samo govori da ne treba suditi o knjizi prema naslovu, kao ni koricama :)). Naime, 'Sretni ljudi čitaju i piju kavu' ne govore o sretnim ljudima, niti o kavi, a niti čitanju u nekoj većoj mjeri. Ovaj roman je zapravo roman o tuzi, osamljenosti, nošenju s gubitkom i trudu jedne žene da rupu koju je taj gubitak u njoj iskopao nekako prijeđe i nastavi sa svojim životom.

'Sretni ljudi čitaju i piju kavu' zapravo je naziv jednog francuskog kafića/knjižare čija je vlasnica Diane. Diane je osmislila ovaj kafić i nekoć je obožavala u njemu provoditi dane, radeći, družeći se s ljudima i uživajući u povremenim posjetima svoga supruga i kćeri. Nažalost, nakon dana u kojem je izgubila i supruga i kćer, Dianeina se ljubav prema ovom kafiću, kao i njena želja za životom općenito, također izgubila.

Od tog dana Diane dane provodi zatvorena među uspomenama od kojih se ne želi odvojiti, dok sve ostalo oko nje polako nastavlja sa životom. Dianein prijatelj Felix, kao i njeni roditelji, neprestano ju pokušavaju natjerati da se trgne i da nešto učini, ali Dianeina tuga to joj jednostavno ne dopušta. Ipak, nakon godine dana koju je provela u limbu koji je sama stvorila, Diane iznenada odluči napustiti svoju zonu sigurnosti i otputovati u malo selo u Irsku. Unatoč tome što je ovo isprva odlučila učiniti samo zato da ju konačno svi ostave na miru, nakon što tamo stigne, Diane uskoro počne shvaćati da je ovaj put možda ipak bio točno ono što je trebala - i da će joj možda pomoći da konačno prijeđe taj golemi ponor kojim ju je njena tuga odvojila od života.

Moram priznati da sam isprva bila malo razočarana činjenicom da u ovom romanu neću pronaći ono što sam mislila: nekakvu ljupku priču o ljudima koji vole čitati, dok se oko njih širi miris kave pomiješan s mirisom samih knjiga. Ah! No, vrlo me brzo ono što sam doista pronašla u ovoj knjizi: životnu priču o nadvladavanju gubitka i osobnih strahova, posve zaokupilo.

Dianeina tuga tako je stvarno i tako detaljno opisana, da ju gotovo i sami možete osjetiti dok čitate. Gubitkom obitelji, Dianein je život posve izgubio svrhu i sav smisao. Nakon tog gubitka, Diane se posve isključila iz svijeta: prestala je raditi, prestala je komunicirati s drugima, a često bi čak prestala uopće izlaziti van iz kreveta.

Svo to vrijeme, Diane se silno trudi sačuvati uspomenu na svoju obitelj i silno brine da će nešto (neki miris, neki trenutak) zaboraviti. Zato stalno nosi suprugovu odjeću, odbija mijenjati posteljinu na krevetima na kojima su njen suprug i kći spavali, uz sebe drži kćerinog plišanca, pere kosu njenim šamponom, sve to ne bi li što duže zadržala privid kao da njih dvoje nisu nikada otišli.

Dianeina odluka da otputuje, i to tako daleko, u posve nepoznat joj kraj, možda se čini ishitrena i šašava, ali za nju je to ogroman korak. Odlučivši napraviti taj korak, Diane je napravila nešto za nju doista strašno: napustila je svoje sigurno utočište, suočila se sa svijetom i svime što je dosad izbjegavala, sve odjednom, a usput je bila i prisiljena sudjelovati u kakvoj-takvoj interakciji s drugim ljudima. Iako u početku teško, Diane se dosta brzo prilagodila situaciji i počela ponovno otvarati, razgovarati, živjeti. Bar malo.

Voljela bih, doduše, da je Dianeina priča uspjela proći bez romantičnih primjesa. Zašto? Jer mislim da naznaka nove veze ili mogućnost da se ponovno zaljubiš nije jedina stvar na svijetu koja te može izvući iz ponora tuge i natjerati te da ponovno počneš živjeti. S druge strane, lik Edwarda mi se zapravo jako svidio i mogu shvatiti što je to što je Diane privuklo k njemu: on je miran ondje gdje je ona nemirna, on šuti kada bi ona najviše željela vikati. Oni su dvije suprotnosti koje su se savršeno zajedno uklopile i ako joj je već trebao netko kako bi shvatila da može ponovno voljeti, Edward je najbolji mogući izbor. Dianeinim riječima:

"S njim sam učila šutjeti kad nemam ništa pametno reći."

Ono bez čega mislim da bi ovaj roman definitivno mogao je uplitanje Edwardove bivše djevojke u cijelu tu priču. Ona je posve nepotrebna, čak suvišna komplikacija u priči koja se ovdje nepotrebno pretvorila u neku čudnu sapunicu. Srećom, tek nakratko.

Kraj mi se jako svidio. Nije predvidiv, čak i ako ste sve do tada dok ste čitali mislili da će biti. Savršeno je zaokružio Dianeniu priču i pružio - i njoj i nama - točno onakav završetak kakav nam je trebao. No, Dianeina priča tu ipak ne prestaje. Naime, postoji i nastavak - 'La vie est facile, ne t'inquiète pas' (u prijevodu: 'Život je lak, ne brini') - pa, ako ste uživali družeći se s Diane, znajte da ćete ju ponovno sresti. Treba samo pričekati prijevod. ;) 

utorak, 22. svibnja 2018.

MACBETH, Jo Nesbø

Izdavač: Fokus, 2018.


Kako bi izgledao škotski kralj Macbeth kada bi bio policijski inspektor u bezimenom industrijskom gradu 1970-ih? Novi roman Joa Nesbøa daje nam odgovor na to pitanje.

Napisan u sklopu projekta Hogarth Shakespeare, Nesbøov 'Macbeth' re-telling je slavne Shakespearove tragedije. Ovaj međunarodni projekt okupio je sedam slavnih književnih imena, uključujući Margaret Atwood, Jeanette Winterson i Tracy Chevalier (da spomenem samo neka), i ponudio im da još jednom vrate u život nezaboravne Shakespearove likove poput kralja Leara, Shylocka, Othella i, naravno, Macbetha. Autori su morali ostati vjerni duhu pojedine drame, ali su ujedno dobili i uzbudljivu priliku da tu dramu učine 'svojom' i pokušaju joj na nov način udahnuti život.

Ne znam u kojoj je mjeri ovaj zadatak uspio ostalima, ali Nesbøu svakako jest.

(#FunFact: Nesbø je jedini autor koji nije promijenio originalan naziv Shakespearovog djela koje je odlučio ponovno ispričati. 'Macbeth' je bio i ostao 'Macbeth'.)

Kao što sam spomenula na početku, Nesbøov Macbeth policijski je inspektor, specijalac, u bezimenom i sivom industrijskom gradu ogrezlom u korupciju i trgovinu drogom. Duncan, novi šef policije, odlučan je promijeniti ovaj grad i život u njemu na bolje, tako što namjerava iskorijeniti vladavinu narkobossova i na ključna mjesta u policiji postaviti sposobne, a ne podobne ljude. Kao jednog od tih ljudi Duncan vidi i Macbetha, kojeg postavi na čelo policijskog odjela za organizirani kriminal. A upravo je taj novi položaj za Macbetha okidač koji će zakotrljati kotače njegove sudbine.

Opojni miris uspjeha i moći koju taj uspjeh nosi sa sobom, uz žustru podršku i veliki apetit Lady, Macbethove ljubavi, gurnut će i samog Macbetha u vrtlog neprestanog posezanja za više: višom pozicijom, više moći, više utjecaja. A kada u to uplete i svoju staru ljubavnicu - drogu - jasno je da je Macbethov put koji je odabrao onaj bez povratka.

Na pitanje zašto baš 'Macbeth', Nesbø je rekao kako ga je odabrao zato što je lik Macbetha jedan od likova koji su mu posebno dragi: likovi koji nisu niti crni niti bijeli, odnosno ni sasvim dobri ni sasvim zli, već u raznim situacijama svijetle raznim nijansama oba ova spektra. Kada su mu ponudili da sudjeluje u projektu re-tellinga Shakespeara, Nesbø je zahtijevao da upravo ovo bude drama koju će pokušati ponovno ispričati u obliku romana, bez obzira na to što se ne radi o najkrvavijoj Shakespearovoj drami, kakva bi možda bila interesantniji izbor za jedan triler.

Unatoč tome što se obujmom dosta razlikuje od originala (Shakespearova tragedija proteže se na tek nešto više od stotinjak stranica, dok je Nesbøov roman čak pet puta dulji), sama se priča drži originalne priče i do zadnjeg je detalja ostala u duhu Shakespearove tragedije.

Ponekad je teško čitati nešto znajući kako na kraju čitava ta priča završava, pogotovo kad ti glavni lik, unatoč svim svojim manama, priraste srcu. Uhvatila sam se, ne jednom, nadajući se da će se određene situacije ovdje drugačije odviti, odnosno da će sudbine pojedinih likova drugačije završiti. Nisu, što je dobro, ali ponekad ti jednostavno bude žao tragične sudbine koja ih čeka.

Sam lik Macbetha Nesbø je sjajno otjelotvorio. Ostao je vjeran originalnom liku, a jedine izmjene koje je možda učinio odnosile su se na to da ga savršeno uklope u drugo mjesto i vrijeme na kojemu je njegov lik ponovno oživio. Isto se, u biti, odnosi i na sve druge likove, kao i na samu priču. Fascinantno je zapravo kako se savršeno Macbethova priča uklopila u jedno posve drugo vrijeme. Stvar koju je Nesbø možda najviše izmijenio u odnosu na originalnu dramu je to što je iz svoje verzije izbacio sve nadnaravne elemente. Kako je priznao da nije baš fan nadnaravnog, umjesto vještica proročica koje su kralju Macbethu prorekle sudbinu, Nesbøove su vještice zapravo prostitutke koje umjesto vještičjeg napitka kuhaju metamfetamin, proročanstvo je tek 'ponuda koju je nemoguće odbiti' njihovog šefa, narkobossa, a Macbethove vizije samo su drogom izazvane halucinacije. Sve se to, ipak, savršeno uklapa u priču i grad ogrezao u trgovinu drogom u kojem se ta priča odvija.

S obzirom na veliku razliku u dužini priče, nemoguće je bilo očekivati da Nesbøova verzija ne bude barem mrvicu razvučena, što i jest, ali gledajući na ovo djelo u cjelini, mislim da je Nesbø napravio sjajan posao. Trebalo je hrabrosti i odlučnosti uzeti nečije djelo, ispričati ga na nov način i učiniti ga 'svojim' - pogotovo kada je taj netko čije djelo pokušavaš iznova ispričati veliki Shakespeare glavom i bradom! Nesbø je u tome svakako uspio. Bi li se njegova verzija svidjela i samome Bardu? Tko zna. Jedino što možete saznati je hoće li se svidjeti vama. ;)

srijeda, 9. svibnja 2018.

Druženje s Nesbøom u Gavelli

U sklopu turneje kojom promovira svoj najnoviji roman 'Macbeth', svjetski popularan norveški pisac Jo Nesbø posjetio je i Hrvatsku. U Hrvatsku ga je doveo Nesbøov domaći izdavač Fokus, a u sklopu boravka ovdje kod nas planira posjetiti Zagreb, Zadar i Split.

Zagrebačko dramsko kazalište Gavella jutros je, povodom Nesbøova posjeta, bilo krcato. Unatoč tome što je termin promocije bio zakazan u jutarnjim satima radnog dana, to nije spriječilo brojne fanove i općenito knjigoljupce da dođu poslušati što njihov omiljeni autor ima za reći i, uz malo sreće, ulove njegov autogram.
 
 
Voditeljica programa, Bojana Gregorić Vejzović, Nesbøa je najavila kao rock zvijezdu među piscima i kralja trilera, a vjerujte, on to doista i jest. :)

Nešto više od sat vremena pričao je o svom novom romanu, načinu na koji stvara svoje priče i likove, a spomenuo se, naravno, i neizbježni Harry Hole. (Usput, nije Heri Houl. Izgovara se Hari Hule, s tim da r izgovorite poput Francuza, a u malo rastegnete. :)) 
 
Na jedinstven i vrlo zabavan način Nesbø nam je ispričao kako je inzistirao da u sklopu projekta re-tellinga Shakespearovih djela napiše svoju verziju upravo 'Macbetha', otkrio nam je kako je uredio savršeno mjesto za pisanje u svom stanu, s krasnim pogledom na grad, aparatom za kavu i svojom najdražom glazbom nadohvat ruke, na kojem jednostavno uopće ne može pisati, već to čini u malom kafiću u blizini, u kojem je njegov omiljen stol često zauzet pa zato sjedne preko puta i zuri u čovjeka koji sjedi na njegovom omiljenom mjestu sve dok ovaj konačno ne ode. :D

Ispričao je i kako su mu posebno dragi upravo likovi negativaca, i to stoga što u njima uvijek postoji i malo one druge strane - niti jedan nije baš potpuno loš niti baš potpuno dobar, kao, uostalom i sam Macbeth. Rekao je i kako nije ljubitelj natprirodnog u književnosti, pa je originalne tri sestre vještice iz Shakespearovog 'Macbetha' i njihovo proroštvo u svojoj verziji pretvorio u tri prostitutke koje umjesto vještičjih napitaka kuhaju metamfetamin, a proročanstvo je više 'ponuda koja se ne može odbiti' od njihovog šefa, narkobossa.
 

Odgovorio je i na nekoliko pitanja fanova, te rekao, između ostalog, kako voli čitati klasike, kako su mu među dražim piscima Knut Hamsun, Hemingway, Nabokov i Dostojevski, ali da voli i Franka Millera i njegove stripove, pogotovo Sin City. Rekao je i kako je odmalena volio knjige, kako mu nije žao što je ozlijedio koljeno i prekinuo svoju nogometnu karijeru jer to znači da nikoga nije razočarao neostvarivši svoj talent kao što se mnogim mladim talentima često dogodi, kako ga za određene likove inspiriraju i ljudi iz stvarnog života (iako nije htio otkriti koji točno), te kako neke od najboljih ideja za umorstva u svojim romanima dobiva ujutro, u onom stanju polusna prije no što se probudi.

Što se Harrya Holea tiče, Nesbø nam nije htio otkriti kakve mu zgode i nezgode sprema za budućnost, ali je otkrio kako ta budućnost ima svoj rok trajanja, odnosno da Harry neće živjeti vječno, i, jednom kad njegova priča dođe svome kraju, neće biti ponovnog vraćanja na nju. Rekao je i da je svjestan kako se nekim čitateljima možda ne sviđa sudbina koju je namijenio određenim svojim likovima, ali da tu sudbinu svejedno ne misli mijenjati. Spomenuo je kako je Charles Dickens svojedobno svoje romane objavljivao poglavlje po poglavlje i prema mišljenjima čitatelja odlučivao kako će priča teći dalje. Nasmijavši se, zatim je rekao kako on sam, za razliku od Dickensa, ne mari za mišljenje čitatelja i obećao kako naše sugestije nikako neće uzeti u obzir. :D

Bilo je puno zanimljivosti, puno zabave i puno smijeha danas u Gavelli. Full je zabavan taj Jo Nesbø, i full je simpatičan. Ako ćete imati prilike poslušati ga još koji put, a ovu ste propustili, iduću nemojte nikako. ;)
 
P.S. Moje fotografske vještine, kao što vidite, pogotovo u slabo osvijetljenim prostorima, nisu baš iznimne - hence the ghostly figures. Isprike na lošim fotkama, ako ću biti baš potpuno iskrena, nisam se baš ni trudila. :P Previše sam uživala slušajući što Nesbø ima za reći. :D

nedjelja, 6. svibnja 2018.

PRINCEZA OD PAPIRA, Erin Watt

Izdavač: Stilus, 2018.
1. knjiga istoimenog serijala
[eng. Paper princess] 


Pročitavši sinopsis na koricama ove knjige, pomislila sam kako se ovdje radi o zanimljivom YA serijalu, nekakvoj, što ja znam, distopiji ili nečemu poput 'Tisućitog kata'. U svakom sam slučaju pomislila kako je ova knjiga nešto što bi mi se baš moglo svidjeti.

A onda sam prelistala malo komentare i čula dojmove drugih ljudi i dobila dojam da je ovo zapravo erotski roman ljupko upakiran u YA fikciju. Taj je dojam bio samo pojačan otkrićem da je Erin Watt zapravo pseudonim dviju autorica erotskih romana. Oho-no. Pomislila sam, ovo mi se nikako neće svidjeti.

Ali jest. Svidio mi se. Štoviše, baš je dobar!

Ako se pitate čemu iznenađenje, priznat ću vam odmah da ne volim erotske romane. Jednostavno nisu moj cup of tea. Ne zato što sam nekakav puritanac, već jednostavno zato jer mi je seks u knjigama u kojima je on okosnica radnje smrtno dosadan. Budimo realni, seks je radnja koju možeš inovativno i drugačije opisati samo prilično ograničen broj puta, zbog čega mi se u romanima tog tipa uvijek čini da neprestano čitam jedno te istih deset stranica, opet i opet. Nekima je to možda uzbudljivo, mene tjera na zijevanje.

Dobra stvar kod ovog romana je to što je on 3/4 YA fikcija, a samo 1/4 erotski roman. S tim da ovaj erotski dio ovdje nije sam sebi svrha, već je samo djelić veće priče - priče o Elli Harper.

Ella Harper tinejdžerica je kojoj je nedavno umrla majka, nakon čega je Ella ostala potpuno sama na svijetu - bez rodbine, bez prijatelja, bez ikoga kod koga bi mogla naći utočište. Kako bi platila majčine lijekove, te osigurala sebi školovanje i budućnost, Ella honorarno radi čak tri posla, od kojih je jedan striptiz. Ella je svjesna da striptiz nije najpoželjnije moguće zanimanje, ali plaća joj račune i podebljava joj štednju - štednju s kojom vjeruje da će jednog dana uspjeti započeti neki novi, bolji život.

Ellin život promijeni se kada se u njenoj školi jednog dana pojavi Callum Royal, multimilijunaš koji tvrdi da je bio najbolji prijatelj Ellinog oca, kojeg Ella nikada nije upoznala, te da mu je njen otac nakon smrti ostavio privremeno skrbništvo nad Ellom. Ella nevoljko pristane poći s Callumom i živjeti u njegovoj kući, koju dijeli s petoricom sinova. Callumovi sinovi nisu presretni kada ona ušeta u njihov život - štoviše, otvoreno joj pokazuju mržnju (pogotovo Reed) i ne skrivaju svoj cilj da je se što prije otarase. Ako je mislila da je život u siromaštvu bio surov, Ella će uvidjeti da to nije bilo ništa prema životu u nemilosti mladih Royala. Nema joj druge nego nastaviti se boriti - i nadati se da će u tome uspjeti.

Iako počne pomalo nerealno i blesavo - u školi se pojavi tip kojeg Ella nikada nije vidjela tvrdeći da joj je on skrbnik, a sve što ravnatelj škole ima na to reći je hej, Ella, odi s njim (?!) - ostatak je Elline priče prilično zanimljiv, uzbudljiv i povremeno čak zabavan. Zabavan je na jedan vrlo specifičan način koji je jednak načinu na koji Ella u biti priča cijelu svoju priču: cinično, sarkastično, čak oporo. Podsjetila me mrvicu na lik Charley Davidson Darynde Jones. Nakon svega kroz što je prošla, gubitka majke i niza nezavidnih poslova koje je morala raditi kako bi se uzdržavala, Ella na život gleda s određenom dozom cinizma i opreza, a ako negdje zagusti, uvijek ima spreman svoj plan za bijeg.

Iako se doima kao osoba koju ništa ne može pogoditi, Ella duboko u sebi skriva svoje prave osjećaje i svoju potrebu da bude prihvaćena i voljena. Nažalost, od trena u kojem ju Royali i gotovo svi ljudi u novoj školi upoznaju, njihovo mišljenje o njoj već je zacementirano onime što misle da o njoj znaju: da je laka cura koja je sve što ima postigla preko kreveta. Istina ne može biti dalja od toga, ali unaprijed određeno mišljenje nekoga o tebi teško je promijeniti, ma koliko se trudila. Zato Ella većinom samo stišće zube i nastavlja dalje, praveći se da je poniženja, grube riječi i spačke koje joj svakodnevno priređuju nimalo ne diraju, dok je ispod površine samo obična tinejdžerica koja zbog maltretiranja pati jednako koliko i svi drugi.

Svidjela mi se Ellina hrabrost, odlučnost i spremnost da se nosi sa svime što joj život baci na put. No, koliko god s jedne strane bila hrabra, s druge je nevjerojatno naivna. Od trenutka u kojem upozna Reeda Royala, Ella se u svakoj situaciji u kojoj se pojavi i Reed počne ponašati kao da nikada u životu nije vidjela niti jednu mušku osobu i ima tu potrebu da svoju fascinaciju njegovim izgledom neprestano ponavlja (napominjući svaki put, usput, i to da je napaljena (!!!)). Kao netko tko se bavio striptizom i prošao kroz sve što je Ella prošla, njena opsjednutost seksom (i Reedom općenito) uopće se ne uklapa u njen lik. Pogotovo kada sve što Reed radi je ponovno ju i ponovno ponižava. Koliko god Ellin lik inače bio trezven i pametan, ponekad sam ju, zbog ovoga, imala žarku želju ošamariti.

Postoji još jedan razlog iz kojeg ne volim erotske romane, a taj je to što u 99% slučajeva prikazuju manipulativne i opsesivno-posesivne muškarce (koji su, naravno, uvijek i bezobrazno bogati i nevjerojatno prekrasni) kao san snova svake žene. Nažalost, sudeći po popularnosti romana s ovakvim likovima, čini se da žene doista smatraju da su takvi muškarci san snova. Ili je zapravo stvar u novcu. Palimo se na novac, upakiran u zgodno mišićavo tijelo, bez obzira na vreću mana koje to tijelo sa sobom nosi. Strašno.

Za razliku od ovih tipičnih muških likova, Reed uopće ne skriva svoju neprijateljsku namjeru spram Elle. On ni u jednom trenutku ne pokušava svoje grozno ponašanje upakirati u nekakve nježne osjećaje ili brigu za Ellu - on je otvoreno neprijateljski nastrojen i ne libi se to joj pokazati. Od prvog trenutka Reed na Ellu gleda kao na nekakvo nimfomansko čudovište koje je došlo obrlatiti njegovog oca i uništiti mu obitelj i odmah joj otvoreno kaže kako će poduzeti sve da ju slomi i otjera. Ella je ta koja se nakon svakog poniženja uvijek vraća Reedu po još, umjesto da ga se kloni, zaboravi i ode dalje. Nije mi namjera opravdavati Reedove postupke, ali mogu ih razumjeti. Bi li itko samo tako prihvatio novopridošlicu u obitelj, pogotovo ako sumnjaš da ta novopridošlica ima neke zle namjere? Naravno da ne bi.

Iznenadilo me koliko sam uživala čitajući prve 3/4 ovog romana. Ona erotska 1/4 mi nije bila najuzbudljivije štivo na svijetu, ali budući da čini tako malen dio cijele priče, nije mi smetala. Ovaj roman baš je poput 'Tračerice' ili 'Tisućitog kata': priča o elitnoj mladeži u koju se jedna novopridošlica pomalo ne uklapa, svim onim intrigama, zavrzlamama i okrutnostima koje se mogu naći samo u elitnim krugovima u kakvima se ta elitna mladež kreće. Bili to Chuck i Blair, Atlas i Avery ili, ovdje, Ella i Reed, čitanje o njima pravi je guilty pleasure na koji se tako lako navući. Sad jedino treba pričekati nastavke - a uz cliffhanger kakvim ovaj roman završi, to će čekanje biti iznimno teško.