subota, 29. prosinca 2018.

2018. BILA JE GODINA TRILERA - A ovo je 15 najboljih


Ove sam godine pročitala povelik broj knjiga (Iako si uvijek govorim da mogu ja to i bolje. Nikad nisam zadovoljna količinom pročitanih knjiga, jer jednostavno ih je toliko koje još želim pročitati! Ah.), od čega najviše trilera. Neki su bili dobri, neki sjajni, neki odlični, a neki pomalo od svega, ovisno o trenutku radnje u kojem sam se nalazila dok sam čitala. Mnoge od njih mnogi su već početkom 2018. proglasili trilerom godine, iako je, kako je godina odmicala, postalo jasno da će ih ove godine biti još puno sjajnih, te da je bilo puno prerano za ovaj proglas. Za mene, 2018. je godina doista bila godina trilera, a trilera godine u njoj bilo je puno. Ovo je mojih 15 najboljih, popisanih nasumičnim redoslijedom:

1. Sarah Pinborough - Ne vjeruj svojim očima
2. Sarah Pinborough - 13 minuta
3. Sarah Pinborough - Kunem se životom
4. Karen M. McManus - Lažljivac među nama

Kada bih morala odabrati baš samo jedan triler godine, bez sumnje bi za mene to bio roman prvijenac Sarah Pinborough: 'Ne vjeruj svojim očima'. Ovaj je roman u veljači ove godine bio najprodavaniji triler u hrvatskim knjižarama, te je u nepunih mjesec dana doživio i ponovljeno izdanje. Na njegovim koricama stoji preporuka i majstora trilera Harlana Cobena i majstora i trilera i horora Stephena Kinga. Mnogo je psiholoških trilera koji su u stanju zaintrigirati čitatelja i u kojima čitatelji uživaju čitajući ih, ali malo ih je koji te posve zapanje i natjeraju da o njima razmišljaš i dugo nakon čitanja. 'Nestala' Gillian Flynn jedan je od takvih trilera, a ja bih osobno ovaj roman stavila uz bok 'Nestaloj'. Ne samo zato jer me radnja jednako iznenadila, već i zato jer dugo nisam naišla na neki lik koji bi bio jednako genijalno lud i opasan kao Amy iz 'Nestale', a u ovom se romanu nalazi upravo takav lik. Moram napomenuti i da je kraj ovog romana - na ljestvici iznenadnih krajeva koja ide od 1 do 10 - 100! Neki smatraju da je kraj najslabiji dio ovog romana, meni je zapanjujuće genijalan.
 
Sarah Pinborough pokazala se kao pravo otkriće u žanru psiholoških trilera. Njen drugi roman, '13 minuta', jednako je zamršen, nepredvidiv i iznenađujuć, a i ovaj roman dolazi s preporukom -the one and only- Stephena Kinga. Poput najfinije paukove mreže, Sarah Pinborough u ovom je romanu isplela briljantno isprepletenu priču: priču izgrađenu na temeljima (ne)prijateljskih odnosa grupe tinejdžerica koja nam otkriva točno koliko ti odnosi mogu biti zamršeni i koliko djevojke, koje bi jedna drugoj trebale biti bliske, mogu umjesto toga biti opake, pune tajni i zabijati jedna drugoj noževe u leđa. Njen treći roman, 'Kunem se životom',  bavi se životima triju žena, od kojih jedna (ili sve?) živi u laži. Na ljestvici iznenadnih krajeva i ovaj je premašio stotku, a Sarah je jedina spisateljica čiji su romani, na račun svojih iznenadnih svršetaka, na društvenim mrežama uspjeli dobiti i hashtag #wtfthatending. Spomenuvši '13 minuta', moram napomenuti da se ovdje radi o svojevrsnom YA trileru, a kad sam se već dotakla ovog žanra, onda vam moram odmah ovdje i spomenuti izvrstan roman Karen M. McManus: 'Lažljivac među nama'. Ne znam jeste li ikada igrali 'Cluedo', ali ovaj je roman baš poput neke specijalne verzije te igre. Teško je otkriti tko je pravi 'Lažljivac među nama', budući da svi lažu - u manjoj ili većoj mjeri. Zato mi je otkrivanje lažljivca nad lažljivcima, kao i otkrivanje pozadinske priče svih povezanih likova, bilo - baš poput dobre partije 'Clueda' - jedno zbilja nezaboravno iskustvo. 

5. Catherine Burns - Gošće
6. C.J. Tudor - Čovjek od krede
7. A.J. Finn - Žena na prozoru

U istom žanrovskom moru trilera pliva mnogo odličnih riba. No, u tom istom moru nađe se kojiput i neka koja pomalo odskače od ostalih, neka pomalo oddball riba. Takva riba je roman 'Gošće' Catherine Burns. Ovaj je psihološki triler, za mene, dašak svježeg zraka u moru romana ovog žanra. Njegova radnja odvija se sporo (pomalo kao u Hitchcockovom 'Psihu'), i postupno nas uvodi u priču, a neka neodređena zlokobnost i napetost prisutni su čitavo vrijeme dok čitate. Tema je jeziva, i od vas će tražiti malo više pažnje i koncentracije, malo strpljenja i dobar želudac. Ali sam roman jezivo je dobar. Mene je posve zapanjio. Uzdrmao. Užasnuo. I oduševio, također. Jednako jeziv, iako na drugačiji način, je i roman 'Čovjek od krede' C.J. Tudor. Početak radnje ovog romana pomalo podsjeća na kultni roman 'Ono' Stephena Kinga, budući da nas uvodi u priču koja spaja djetinjstvo glavnih likova i njihove odrasle živote, u kojima ih traume iz djetinjstva još uvijek proganjaju. Ovdje nema klaunova, doduše, ali priča nije zato ništa manje jeziva. Mračna atmosfera, otkrivanje tajni i posve neočekivan kraj čine 'Čovjeka od krede' jednim jako brrr iskustvom. I jako dobrim, također.

Kad sam već spomenula Hitchcocka, red je da spomenem i roman A.J. Finna 'Žena na prozoru' , koji je svojevrstan hommage Hitchcockovom filmu 'Prozor u dvorište', i koji me naprosto oduševio. I sam je neodoljivo 'hitchcockovski': napet, zanimljiv, nepredvidiv; dok čitate, atmosfera, zvukovi i scene koje se odigravaju u romanu pred vašim očima postaju napeti filmski trileri iz 1950-ih ili 60-ih. Ispletena oko nepouzdane pripovjedačice, ova je priča pomalo i klaustrofobična. Autor sjajno opisuje kako je to kad postaneš zarobljenik vlastitih strahova, zatvorenik unutar vlastitog doma. Gillian Flynn nazvala je ovaj roman impresivnim i uzbudljivim štivom. A Stephen King ga je, pak, proglasio jednim od rijetkih koje se ne ispušta iz ruku. Kada ovakve dojmove čujete od kraljice psiholoških trilera i kralja i trilera i horora, onda znate da se radi o knjizi koja je doista izvanredna. I doista jest.

8. Thomas Enger - Unakažen
9. Leif G.W. Persson - Istinita priča o Pinokijevu nosu
10. Jane Harper - Sila prirode

U svijetu trilera mnogo je dobrih serijala. Neki su, ipak, mrvicu bolji od ostalih. Takav je, primjerice, serijal Thomasa Engera o novinaru Henningu Juulu, koji, uz misteriozna ubojstva i skandale koje istražuje u sklopu posla, istovremeno pokušava riješiti i vlastiti misterij vezan uz noć požara u kojem mu je stradao sin, a on zadobio strašne ožiljke. Prvi roman iz ovog serijala - 'Opečen' - bio je vrlo dobar, drugi - 'Proboden' - jednako tako, a 'Unakažen', 3. po redu roman u serijalu s Henningom u glavnoj ulozi, najbolji je do sad. Zanimljivom radnjom, posebnim (i posebno nam bliskim) likovima i napetom pričom, dotičući se aktualnih društveno-socijalnih tema, Enger podsjeća na još jednog sjajnog skandinavskog autora - Stiega Larssona. Mnoge skandinavske autore, pogotovo trilera, vole uspoređivati s Larssonom, no, po meni, samo je jedan koji ga je donekle dosegao - i to je upravo Thomas Enger. Još jedan serijal skandinavskog autora ove je godine dobio moju punu pozornost, a to je serijal Leifa G.W. Perssona o policijskom inspektoru Evertu Bäckströmu. 'Istinita priča o Pinokijevu nosu' posljednji je dio trilogije o ovom neobičnom anti-junaku. Bäckström nije tip lika kojeg ćete zavoljeti. On je lijen, bahat, često nepristojan, snishodljivo gleda na sve oko sebe i u sebi za svakoga koga sretne ima za reći nešto pogrdno. K tome, on je šovinist, seksist, pa i rasist, on je nesnosan i ponekad baš posve grozan, ali ipak ti se nekako zavuče pod kožu i navijaš za njega da uspije u tome što radi. Bäckström je možda malo neuobičajeniji lik, ali romani s njim u glavnoj ulozi prave su policijske proceduralne priče, u kojima autorovo iskustvo kriminologa sjajno dolazi do izražaja i ove romane sjajno nadopunjuje, što cijeli doživljaj čitanja čini vrlo zanimljivim.

Nakon Skandinavije, selimo malo južnije - u Australiju. Ondje se ove godine bilo sjajno ponovno susresti s Aaronom Falkom, federalnim policajcem i glavnim likom serijala romana Jane Harper. Jane često nazivaju australskom Agathom Christie, i to s pravom. U maniri romana Agathe Christie ili Caroline Graham, romani Jane Harper usko su vezani uz sredinu u kojoj se odvija radnja tih romana i savršeno odražavaju atmosferu te sredine - sredine kakvu je moguće naći u unutrašnjosti većine zemalja - naizgled jednostavne, ali pune tajni skrivenih duboko ispod površine. Roman 'Sila prirode' vodi nas u australsku divljinu i na put poznat po serijskom ubojici koji je ondje djelovao. Napet i tajnovit, ovaj triler atmosfere lako zarobi čitatelja i ne dopušta mu da ga ispusti iz ruku. Savršen primjer trilera koji se čita, kako obično volimo reći, 'u jednom dahu'.

11. Greer Hendricks & Sarah Pekkanen - Ona između nas
12. Karen Hamilton - Žena iz snova
13. Erin Kelly - On kaže/Ona kaže

U zadnje vrijeme sve je više psiholoških trilera koji opisuju tzv. domestic fiction, odnosno bave se obiteljskim odnosima i tajnama koje u tim odnosima nastaju. A posebno je velik broj trilera koji se bave vezama i pojavama treće osobe u tim vezama. Jedan od jako dobrih trilera na tu temu je roman spisateljskog dvojca Hendricks i Pekkanen 'Ona između nas'. Proglašen romanom godine, ovaj se psihološki triler bavi opsjednutom bivšom ženom koja se jednostavno ne može pomiriti s činjenicom da je čovjek kojeg voli našao drugu: mlađu i ljepšu. Svašta ćete pretpostaviti na početku čitanja, ali, kako ćete ići dalje, sve će vam više biti jasno da vam apsolutno ništa nije jasno. U ovom je ljubavnom trokutu mnogo laži i ništa nije onakvo kakvim se čini. Opsesivna priča natjerat će vas da ju progutate jednako opsesivno, a sve što mislite da znate promijenit će se toliko puta da će vas posve iznenaditi to kako će čitava priča završiti. Još jedna opsesivna ljubavna priča smjestila se unutar korica psihološkog trilera Karen Hamilton 'Žena iz snova'. Naslovna žena iz snova sve je što biste mogli u svojim snovima poželjeti, da nije jedne majušne stvarčice: ona je ujedno i najgora noćna mora koju biste mogli zamisliti. Ovaj roman bavi se pretpostavkom da je u ime ljubavi sve dozvoljeno i dat će vam odgovor na pitanje može li se nekoga natjerati da se na silu zaljubi u neku osobu. Likovi su ludi, priča je još luđa, ali je njeno čitanje zato ludo zabavno.
 
Još jedan sjajan roman posve iznenađujućeg kraja je i roman 'On kaže/ona kaže' Erin Kelly. Fantastično napisan, ovaj psihološki triler prepun je tajni i likova koji te tajne dobro skrivaju - o svemu što vidimo i svemu što svjedočimo postoje dvije (pa i više) verzija događaja, te nikada ne možemo biti sto posto sigurni jesmo li vidjeli ono što se odigralo ili samo ono što smo mislili da se odigralo. Baš svaki lik ovdje je upitan, za baš svakog lika u pojedinom se trenutku počnemo pitati govori li istinu ili nešto skriva. A baš svi nešto skrivaju - samo je pitanje koliko je to što skrivaju strašno, i koliko je dobro skriveno. Laži i strah od njihovog izlaska na vidjelo u ovoj priči neprekidno plešu neki manijakalni ples, a mi kao čitatelji jedva čekamo da zaplešemo zajedno s njima.

14. Shari Lapena - Strankinja u kući
15. Alice Feeney - Ponekad lažem

Za kraj, dva romana čija se radnja vrti oko gubitka pamćenja glavnih likova. Prvi je 'Strankinja u kući' autorice Shari Lapena, a drugi je roman 'Ponekad lažem' Alice Feeney. Oba romana bave se iznenadnim buđenjem glavnih likova u bolnici, pri čemu je zadnje čega se sjećaju nešto otprije nesreće koja im se dogodila. Same nesreće se također ne sjećaju, a od tog trenutka počinju sumnjati u sve oko sebe i otkrivaju mrežu laži na kojima im je dotada počivao život. Ako volite zagonetne priče, nepouzdane pripovjedače, obiteljske drame, dramatične preokrete i iznenađujuće svršetke, u ova ćete dva romana pronaći sve to, a i više. (Primjetit ćete da u cijelom ovom tekstu nedostaje fotka romana 'Ponekad lažem'. Razlog tome je to što je trenutno na čitanju - što vam dovoljno govori o tome koliko je dobar - ne mogu ga uhvatiti niti na trenutak. :)) 

Svi su ovi trileri sjajni, svaki me od njih na svoj način iznenadio ili zapanjio, a baš svi su me ujedno i zabavili i oduševili. Izašlo je još sjajnih trilera ove godine, ali ovi su, po meni, top of the pops. Najbolji od najboljih. Koji su vaši?

četvrtak, 27. prosinca 2018.

NE BAŠ SAVRŠENA MAMA, Sarah Turner

Izdavač: Egmont, 2018.
[eng. The unmumsy mum]


Klinci.

Mali anđeli, nisu li? Sa svojim sićušnim ručicama i nožicama i slatkim osmjesima i gugutanjem. Volite ih najviše na svijetu. Svaki trenutak s njima je poseban i niti jedan ne biste mijenjali ni za što. Biti majka najbolja je stvar na svijetu, nije li?

Pa, ponekad.

Jer, iako su ponekad najslađa bića u svemiru i topite se od samog pogleda na njih, klinci ponekad znaju biti i prava mala čudovišta. A majčinstvo nisu samo oni hešteg blessed trenuci. Ponekad padaš s nogu od umora, ponekad vapiš za samo jednim trenutkom samo za sebe, ponekad ti je svega dosta, ponekad si jednostavno iscrpljena i na izmaku snaga.

Ali, kao što ćeš u ovoj knjizi doznati od Sarah Turner, sve je to ok.

Sarah Turner majka je dvojice dječaka, koji joj svakim danom život čine ljepšim, ali se ponekad ponašaju i kao pravi mali govnari. (Njene riječi, ne moje.) Sita knjiga o majčinstvu koje govore samo o tome kako trebaš biti zahvalna na svakom trenutku provedenom sa svojom djecom i kako u svakom tom trenutku moraš 100% uživati, Sarah je odlučila pokrenuti blog na kojem će pričati i o onoj drugoj strani majčinstva, onoj u kojoj mame ne uživaju baš 100% u baš svakom vražjem trenutku. Pogotovo kad su ti trenuci ispunjeni povraćanjem, kakicama i luđačkim ispadima malih dvogodišnjaka.

Sarin blog - 'The unmumsy mum' - bavi se svim tim nesavršenostima majčinstva. U vrlo kratkom vremenu prepoznale su ga i druge mame širom svijeta i rado ga čitaju: jer je iskren, zabavan i jer im govori da nisu same. Sve mame su ponekad umorne, lude, iscrpljene i lišene volje za životom. Sve mame ponekad griješe. Ne postoji savršena mama i savršenstvo kakvo opisuju priručnici sa savjetima za novopečene mame nemoguće je doseći. Ali sve je to dio zabave bivanja majkom.

Ova knjiga zbirka je tekstova sa Sarinog bloga i ona na vrlo duhovit i zabavan način govori o svakodnevnim problemima s kojima se svaka mama mora nositi. Iako nemam klince i o majčinstvu nemam blage veze, tekstovi sadržani u ovoj knjizi baš su me nasmijali. Sarah možda koristi i ne tako blag rječnik i brutalno je iskrena u opisivanju svih poteškoća majčinstva, ali ona to čini na tako simpatičan i prijateljski način da mislim kako će se svaka mama osjećati kao da se obraća baš njoj, poput dobre prijateljice koja te tješi i zna kako te nasmijati do suza kad ti je teško.

Sarah je knjigu posvetila svojim sinovima, i u načinu na koji piše može se lako iščitati kako se cijelo vrijeme njima obraća, što nam daje malo intimniji uvid u njen majčinski svijet. Kako i sama priznaje, neke stvari koje u ovoj knjizi iznosi bilo joj je pomalo neugodno napisati i možda će jednoga dana željeti da to nije bila učinila, ali ipak joj je drago što jest, jer, nakon gomile povratnih poruka i komentara koje je dobila na svoje tekstove, zna da se i druge mame negdje osjećaju isto kao i ona i da su njeni tekstovi bili baš ono što im je trebalo da znaju da nisu same i da ne rade sve potpuno krivo. A ponekad je, kad se osjećaš kao najgora mama neznalica na svijetu, znanje da postoji još netko tko dijeli tvoje probleme upravo ono što te spasi da ne skočiš s ruba očajanja i potoneš u depresiju jer nisi savršena.

Biti mama nije savršeno. Ponekad ćeš griješiti, ponekad će ti biti dosta svega, a ponekad ćeš naprosto uživati u vremenu provedenom s klincima. Sve je to dio majčinstva: i one dobre i one ne tako dobre stvari. A ako ikad padneš u krizu, Sarin blog tu je da ti pokaže kako ima još mama koje se osjećaju isto kao i ti. A usput će te i dobro zabaviti i nasmijati. Možda i rasplakati. U svakom slučaju, ova će ti knjiga biti dobar prijatelj i podsjetnik da nisi jedina kojoj majčinstvo ponekad teško pada i da to nikako ne znači da ne voliš svoju djecu. Čak i kad se pretvore u mala čudovišta. :) 

__________________________

Knjigu nabavi ovdje: http://bit.ly/2AlHyLf

srijeda, 26. prosinca 2018.

DRVO LAŽI, Frances Hardinge

Izdavač: Vorto Palabra, 2018.
[eng. The Lie Tree


U kratkoj biografiji Frances Hardinge na Goodreadsu stoji da je Frances djetinjstvo provela u ogromnoj, izoliranoj staroj kući u malom, čudnom seocetu, što ju je inspiriralo da već od rane dobi počne pisati čudnovate, magične priče. Njeno 'Drvo laži' upravo je takva priča.

Smješten u viktorijansku Englesku, na izolirani (fikcionalni) otok Vane, ovaj roman govori o Faith Sunderly, župnikovoj kćeri koja, u svijetu u kojem se na žene gleda kao na intelektualno inferiorne muškarcima, gaji izniman interes i iznimno je nadarena za znanost. Faithin otac slavni je prirodoslovac, čija otkrića neočekivano upadnu u golemi skandal, od kojeg on s obitelji odluči pobjeći i sakriti se na otok Vane. Međutim, uskoro smrtno strada pod veoma sumnjivim okolnostima, a Faith je jedina koja odlučno ustraje u misiji da otkrije istinu o očevoj smrti.

Pretražujući očeve bilješke i istraživanja, Faith otkrije tajnu o neobičnom drvetu koje se hrani lažima, a zauzvrat daje plodove koji onome tko ih kuša otkrivaju skrivene istine. Tajnovito drvo postat će Faithin jedini saveznik u potrazi za istinom o smrti njenog oca, ali da bi tu istinu doznala, Faith će ga morati nahraniti - pažljivo biranim lažima. Pri tome će morati čitavo vrijeme biti na oprezu, jer čak i bezazlene laži lako narastu u nešto čudovišno i potencijalno opasno - čak i po Faithin život.

'Drvo laži' sedmi je roman Frances Hardinge, žanrovski smješten među fantastičnu književnost namijenjenu djeci. Nimalo ne sumnjam kako će se ovaj roman dječjim čitateljima kojima je namijenjen jako svidjeti, ali osobno ga ne bih ograničila samo na tu čitalačku dobnu skupinu. 'Drvo laži' sjajan je roman, koji spaja dječju književnost, povijest, fantastiku, misterij, horor i dobru staru detektivsku priču. 2015. godine, kad je objavljen, osvojio je nagradu Costa u kategoriji najbolje knjige za djecu (Children's Book Award), ali i knjige godine (Book of the Year).

Pokušavajući rasvijetliti misterij iznenadne smrti uglednog znanstvenika, ovaj roman ne bavi se samo rješavanjem ovog misterija, već se bavi i temom položaja žena u viktorijanskom društvu, odrastanjem u negostoljubivoj sredini, te grudama laži koje se, jednom kad se zakotrljaju, obrušavaju nezaustavljivo poput lavine.

"Faith je počela uviđati da je laž kao vatra. Isprva je treba poticati i hraniti oprezno i nježno. Lagani će povjetarac raspuhati novorođene plamičke, ali presilovit će ih nalet ugasiti. Neke se laži rasplamsaju i uzbuđeno pucketajući počnu širiti pa ih više ne treba potpirivati. No, tada prestaju biti naše laži. Započnu vlastiti život i više ih se ne može kontrolirati."

Uz sve to, Frances Hardinge nam precizno i s pažnjom priklonjenom povijesnim detaljima sjajno prikazuje povijesnu sliku tadašnjeg društva. Vremenski smještena netom nakon Darwinove objave 'Podrijetla vrsta', ta se slika i društvo na njoj nalaze na svojevrsnoj prekretnici u smislu dotadašnjeg poimanja svijeta oko sebe: društvo koje je dotada bezrezervno smatralo kako je poteklo iz biblijske priče o stvaranju svijeta, sada se suočava s mnogo vjerojatnijom i znanstvenim činjenicama potkrijepljenom teorijom evolucije, što stubokom mijenja čitavu njihovu dotadašnju sliku svijeta.

Bilo je strašno zanimljivo, iako istodobno i frustrirajuće, čitati o povijesnom razdoblju u kojem je ženama bilo zabranjeno obrazovati se, sudjelovati u raspravama, učiti, te su općenito bile smatrane teretom za svoju obitelj. Zbog apsurdnih teorija poput one dr. Jacklersa u ovom romanu, koja kaže kako se inteligencija mjeri veličinom lubanje, te stoga žene nikako ne mogu biti jednako inteligentne kao muškarci, budući da su im lubanje općenito manje; žene su se dugi niz godina morale nositi s nepriznavanjem ili nejednakim tretmanom njihovog rada i truda u usporedbi s njihovim muškim kolegama, a repovi toga razdoblja vuku se još i danas. Puno su puta žene morale prešutjeti ili pretrpjeti omalovažavanje zbog ovakvih suludih teorija, iako su u sebi znale da su te teorije posve neutemeljene.

"Veliki ljudi obično imaju velike glave. Muškarci nisu ništa pametniji od nas, gospođice Sunderly. Samo su viši."

No ono što je bilo još zanimljivije bilo je čitati o ženama koje su, unatoč tim preprekama koje im je tadašnje društvo nametnulo, uspjele izboriti se za ono što žele. Iako su morale za ostatak svijeta biti nevidljive i pretvarati se da su baš kao i svaka druga dama, potajno su znale vući konce iza svojih supruga, prijatelja i očeva i upravljati svojim životima onako kako su željele, bez obzira na to što su im drugi govorili i kakvima su ih smatrali. Ovaj roman odaje počast upravo tim ženama: hrabrim, nevidljivim, snažnim. I spremnim preuzeti stvari u svoje ruke.

"Faith je znala da se majka brine jer ju je sram što ima dosadnjikavu, ekscentričnu kći s intelektualnim pretenzijama. Myrtle se brinula s pravom. Krene li Faith u smjeru prirodoslovne znanosti, kao ženu vjerojatno će je cijelog života ismijavati, omalovažavati, gledati svisoka i ignorirati.

(...)

A možda će neka druga djevojka istražujući očevu knjižnicu, u znanstvenom časopisu naići na fusnotu i pročitati ime "Faith Sunderly".
Faith?, pomislit će. To je žensko ime. Ovo je djelo žene. Ako je tako... onda i ja to mogu. Plamen nade, odlučnosti i vjere u sebe upalit će se u još jednom srcu."

Ovaj roman nije samo sjajno i pametno napisan. On je prožet feminizmom, on je oda svim buntovnicama, istraživačicama, znanstvenicama, svim ženama kojima je ne jednom netko rekao da se ne petljaju u 'muške' poslove. U Faithino doba, biti žena znanstvenica bilo je sablažnjivo. Žena znanstvenica bila je loš primjer drugim, poslušnim i prikladnim, ženama.

"'Što onda želiš?' upita je Myrtle.

(...)

'Želim biti loš primjer', rekla je."


Kada dobar primjer čini kalup savršene žene koji je napravilo pretežno muško društvo, drage djevojke, uvijek birajte biti lošim primjerom. Baš kao Faith.

______________________

Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2rVebej

ponedjeljak, 17. prosinca 2018.

KEMIČARKA, Stephenie Meyer

Izdavač: Lumen, 2017. 
[eng. The chemist]


Stephenie Meyer jedna je od najpopularnijih (i najprodavanijih) spisateljica današnjice, žena koja se svojedobno našla i na Timesovoj i na Forbesovoj listi 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu. Paradoksalno, Meyer je i jedna od spisateljica koje ljudi najviše vole - mrziti. (Pogađate, zahvaljujući 'Sumrak sagi'.)

Imala sam tu sreću pročitati 'Sumrak sagu' prije nego što su knjige koje ju čine ekranizirane i prije nego što su filmovi postali toliko popularni i mislim da je to glavni razlog što me javno mišljenje, koje se, nakon loših filmova, počelo i prema knjigama postavljati kao da su jednako loše, nije uopće dotaklo. Pogledala sam sve filmove i teško mi je zapravo izdvojiti nešto što me u tim filmovima NIJE razočaralo. Predugački su, prerazvučeni, s previše praznog hoda i usmjereni su isključivo na publiku tinejdžerica kojima su glumci u filmu zgodni. Serijal knjiga je toliko puno više od onoga što je prikazano u filmovima, ali zbog loših filmova, javno mišljenje o knjigama se srozalo, pa sada odjednom posvuda vlada uvriježeno mišljenje kako je Meyer loša spisateljica i kako joj knjige nemaju nikakvu vrijednost. Osobno, volim 'Sumrak sagu'. Mislim da je sjajno napisana, da je originalna i maštovita i da je sjajan dodatak fantastičnom žanru iz kojeg je pronikla.

Kod svih pisaca koje obilježi jedan serijal, kod čitatelja uvijek postoji nestrpljenje u iščekivanju što će iduće taj pisac napisati. Stephenie Meyer za svoj je idući projekt odabrala znanstvenu fantastiku s primjesom romanse, žanr koji nije toliko daleko od onog prijašnjeg, i ponovno je uspjela napisati sjajnu priču. Rezultat je bio roman 'U sebi', čija je ekranizacija ponovno bila tek blijedi odsjaj samog romana. No, tim romanom, Meyer se već zacementirala na poziciji pisaca čije ću knjige uvijek rado čitati i za koje vjerujem da me neće prestati oduševljavati.

Njen najnoviji roman - 'Kemičarka' - Meyeričin je hommage romanima Roberta Ludluma i Erica van Lustbadera o Jasonu Bourneu, i njen izlet u potpuno novi žanr špijunskog trilera.

'Kemičarka' govori o Alex, ženi koja se nekada zvala dr. Juliana Fortis, ali to ime više ne koristi otkako je u bijegu pred organizacijom svojih bivših poslodavaca, koja ju svim silama pokušava ubiti. Nekoć cijenjena stručnjakinja za ispitivanja potencijalnih sumnjivaca i stručnjakinja za otrove, Alex sada preživljava isključivo na instinktima i svojim sposobnostima i znanju o smrtonosnim otrovima i kemijskim spojevima, koji su joj u nemalom broju prilika spasili život.

Sve dok jednog dana ne dobije priliku u koju nije sto posto uvjerena da nije ujedno i zamka, ali priliku koja se ne propušta. Zbog te prilike putevi joj se ukrste s Danielom, čovjekom koji će nehotice promijeniti njen način na koji funkcionira i način na koji gleda svijet. A jednom kad Alex shvati što se točno promijenilo - promijenit će se sve: ulozi će odjednom postati puno, puno viši, meta na njezinom čelu puno, puno veća, ali pojavit će se i neočekivana prilika da svoju situaciju riješi - jednom zauvijek - i možda, samo možda, ponovno bude slobodna?

I sama ljubiteljica špijunskih trilera o Jasonu Bourneu, Stephenie Meyer ovim mu je romanom pokušala odati počast, kao i uspješno zaploviti vodama novog žanra. No, čak i u novom žanru, ostala je vjerna onome što joj najbolje ide, a to je dodavanje romantičnih nota u samu priču. A upravo je to, po meni, ono što kod ovog romana nikako ne funkcionira.

Ovaj bi roman, sam po sebi, bio jedan sasvim solidan špijunski triler da nema dvije stvari: 1. otprilike 200 stranica previše i 2. posve besmislenu i bespotrebnu romansu koja se na tim stranicama proteže.

Zamislite, npr., Jasona Bournea, u vječitom bijegu, kako koristi sve svoje sposobnosti ne bi li umaknuo svojim progoniteljima i pritom ostao živ, a onda svako malo odbaci sav oprez na stranu i zastane da bi se ljubakao. Ili zamislite, npr., Ethana Hunta, u luđačkoj jurnjavi preko polovice zemlje, kako pokušava odmaknuti ubojicama koji su mu svake sekunde sve bliže, i to samo s jednom rukom na volanu, jer s drugom mora držati za ruku neku ženu koju je upoznao prije pet minuta, a u koju se luđački zatreskao? Ne drži baš vodu, ha? Ali Alex i Daniel u ovom romanu upravo to rade.

Kad smo već kod Daniela, mislim da ne postoji blesaviji i glupaviji lik od njega, zbog čega mi je bilo izuzetno teško povjerovati u romansu između njega i Alex. Alex je žena koja je konstantno na oprezu, koja ništa ne prepušta slučaju. Nesmiljena je, pametna i spremna je učiniti sve da preživi. I onda prvom prilikom padne na tipa koji je njena sušta suprotnost (i koji očito ima nekakav oblik Stockholmskog sindroma) i to na način da u sekundi samo odbaci svu logiku i sav oprez samo da bi mu se smješkala i držala ga za ruku?! Newsflash: u strahu smo za vlastiti život, nemamo vremena za igranje zaljubljenih tinejdžera, pjevanje karaoka i kuhanje romantičnih večerica. Pravo je čudo kako su ovo dvoje uspjeli preživjeti.

Kada bismo odbacili ovu potpuno besmislenu romansu na stranu, ono što bi ostalo bio bi doista dobar i akcijom nabijen triler, u kojem se političke igre moći i unajmljeni plaćenici vladinih agencija nadvladavaju s iskonskim tehnikama preživljavanja dvoje iskusnih bivših operativaca, odmetnutih od upravo tih agencija. Napetosti, prevrata i iznenađenja u tom dijelu priče nimalo ne manjka, kao ni scena ludih jurnjava, borbi, spašavanja života, niti okrutnih ispitivanja.

'Kemičarka' je dobro zamišljen i jednako dobro koncipiran triler, kojem je jedina slaba točka ta potreba za ubacivanjem romantike u inače sjajnu špijunsko-akcijsku priču.

Fantastiku i znanstvenu fantastiku Stephenie Meyer s lakoćom je pokorila, s ovim joj žanrom to ipak nije baš uspjelo. Close, but not heart.

utorak, 11. prosinca 2018.

GOŠĆE, Catherine Burns

Izdavač: Znanje, 2018.
[eng. The visitors] 


Uh. Wow. Mislim da mi nikada nije bilo teže smisliti kako započeti neku recenziju. Ova knjiga me... zapanjila. Uzdrmala. Užasnula. I oduševila, također.

Roman prvijenac Catherine Burns govori nam o bratu i sestri, Marion i Johnu Zetlandu, koji zajedno žive u staroj viktorijanskoj kući u kojoj su odrasli i koju su, zajedno s gomilom novca, dobili u nasljedstvo. Marion je plaha, neugledna, povučena i osamljena žena, koja veći dio svog vremena provodi u svijetu mašte, zamišljajući situacije u kojima bi se mogla naći i prijatelje koje bi mogla imati kada ne bi bila takva kakva jest. Njen brat, John, intelektualno je nadaren, snažan, nešto otvoreniji od Marion, te pomalo zastrašujuć muškarac, koji većinu svog vremena provodi u podrumu.

Ali, u tom podrumu John ne boravi sam. Ondje se nalazi i stravična tajna koju John uspješno skriva od svih, pa čak i od svoje sestre, koja se ne libi okrenuti glavu na drugu stranu kako bi izbjegla vidjeti nešto što joj se ne sviđa. Iako podsvjesno shvaća što se događa u podrumu, Marion se nikada nije imala volje niti hrabrosti s tim suočiti - sve dok John ne završi u bolnici, a Marion bude prisiljena spoznati istinu - i o Johnu, i o samoj sebi.

Ovaj je psihološki triler, za mene, dašak svježeg zraka u moru romana ovog žanra. Njegova radnja odvija se sporo (pomalo kao u Hitchcockovom 'Psihu'), i postupno nas uvodi u priču, a neka neodređena zlokobnost i napetost prisutni su čitavo vrijeme dok čitate. Osjećaj je pomalo kao da znate da vas nešto zlokobno promatra odnekud iz prikrajka, a vi jednostavno ne možete prestati čitati, bez obzira na to što neprestano očekujete da vas ta zlokobnost iznenada zaskoči.

Psihološka karakterizacija likova u ovoj je knjizi naprosto maestralna. Način na koji je Catherine Burns do u detalje oslikala psihu dvoje, u najmanju ruku neprilagođenih, osoba, kao i zlo koje čuči u njima i oko njih i načine na koje to zlo djeluje i kako razmišlja, posve me ostavio bez teksta. Priča ovdje ispričana je teška, gorka, ponekad neprobavljiva, ponekad groteskna i jednostavno užasavajuća, ali je ispričana tako realistično i tako vjerno da mi se žmaraca koji su me na nekim njenim dijelovima prošli još uvijek teško otresti.

Slušajući komentare i dojmove drugih čitatelja, vidim da su mnogi razočarani i da ovom romanu zamjeraju tu njegovu sporost i nedostatak (većeg) uzbuđenja. Mislim da je vjerojatno većina ljudi od ovog romana očekivala da on bude nešto što nije. Ovo nije fast-pacing triler u kakvima se u zadnjih par godina utapamo, ovo je drukčija vrsta trilera. Ovo je jeziva, metodična priča o otkrivanju zla pred sobom i u sebi, zla za koje znamo da je prisutno i koje nas neće iznenaditi kada se konačno otkrije u svom punom sjaju, ali na putu do tog trenutka otkrit ćemo nešto puno zanimljivije (i puno više uznemirujuće) - kako to zlo funkcionira, čime se hrani, kako djeluje.

Ako tražite nešto što će vas tijekom čitanja neprestano držati na rubu, nešto s gomilom prevrata i obrata i akcije, ovo vjerojatno nije triler koji tražite. Ovaj triler traži od vas malo više pažnje i koncentracije, malo strpljenja i dobar želudac. Nemojte od njega očekivati da bude nešto što nije, to bi bilo kao da od 'Psiha' očekujete da bude 'Taken', ili od Agathe Christie da bude Lee Child. Pustite ga da vas obuzme na sebi svojstven način. Postoji mogućnost da ćete se oduševiti, baš kao i ja. 

______________________

Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2Egbr2w

srijeda, 5. prosinca 2018.

SJENA BRONČANOG ŠTAKORA, Mladen Kopjar

Izdavač: Naklada Ljevak, 2018.


Ovaj mi je roman umalo prošao 'ispod radara'. No, zahvaljujući preporuci dragih prijatelja iz Naklade Ljevak, ipak je došao u moje ruke.

Radi se o zabavno-scary romanu za mlade, koji je inspiriran domaćim legendama - pričama o coprnicama zagorskog kraja.

Glavni likovi ovog romana zaljubljeni su par četrnaestogodišnjaka - Sanjin i Nataša - koji prvi put provode praznike zajedno, kod Natašinih bake i djeda u malenom mjestašcu Mlinarevu. Neustrašiva Nataša Sanjinu je Mlinarevo opisala kao idilično mjesto na kojem će uživati u mnogobrojnim šetnjama po predivnoj prirodi, ali nakon što onamo stignu, Sanjin shvaća da je Mlinarevo idilično samo danju - to mjesto skriva mnoge strašne tajne, koje noću vole izaći na vidjelo.

Vampiri, vukodlaci, vještice, zagonetni štakori... Mlinarevo vrvi pričama o mnogim tajnovitim noćnim bićima. A neke od tih priča postat će stvarnost ravno ispred Sanjinovih očiju. Što se sve skriva u ovom idiličnom zagorskom seocetu i može li Sanjin smoći hrabrosti da to otkrije? I zašto njegovu djevojku sve ove priče i sve što se događa baš nimalo ne uznemiruju?

'Sjena brončanog štakora' zanimljiv je i originalno osmišljen, te vrlo zabavan roman za mlade, čiji elementi natprirodnog su vješto utkani u legende našeg domaćeg kraja. Doživljaj čitanja upotpunjen je zagorskim dijalektom, koji mi ponekad zna stvarati teškoće u čitanju, ali ovdje to nikako nije slučaj, već je ovdje taj dijalekt samo bonus koji sjajno nadopunjuje čitavu priču.

Likovi su raznoliki i živopisni, te nerijetko šašavi: tu su Natašini djed i baka, oboje ekscentrični svatko na svoj način, zatim krčmar Cer, lokalni pijanac Dragec, te načelnik općine Škrlek, čije ideje o dovođenju napretka i početka cvjetanja turizma u Mlinarevu su još luđe od zastrašujućih događaja koji se noću u tom selu odvijaju. A tu je također i šašavi istraživač natprirodnih pojava Žac, pa čak i legendarni grof Rakoš, koji me pomalo podsjetio na još jednog legendarnog grofa - Drakulu, tj. Vlada Tepeša.

Iako se radi o horor priči, ova priča nije samo strašna, nego je i strašno zabavna. Koliko će vam strašna biti ovisi o tome koliko se inače lako date prestrašiti, a hoće li vam biti zabavna, pa, sigurna sam da će i najtvrdokornijima uspjeti izmamiti bar jedan smiješak. :) Provjerite jesam li u pravu. 

__________________________

Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2Eh63wR

ponedjeljak, 3. prosinca 2018.

NIKAD KRAJA KORNJAČAMA, John Green

Izdavač: Fokus, 2018.
[eng. Turtles all the way down]
 

Pet je godina prošlo od 'Greške u našim zvijezdama', meni apsolutno najboljeg romana Johna Greena (a i jednog od najdražih mi uopće). Nakon pet godina stanke, Green se vratio s novim romanom, za koji kažu kako je najbolji nakon 'Greške', ili čak da je najbolji - i točka. A također je i roman u koji je Green unio najviše sebe.

Roman prati priču o Azi Holmes, 16-godišnjakinji iz Indianapolisa, čija je naoko sasvim obična priča o odrastanju na američkom Zapadu isprepletena s misterijom nestanka lokalnog milijardera Russella Picketta za čiji je pronalazak, ili informacije o istome, raspisana nagrada od stotinu tisuća dolara. Iako nakon očeve smrti živi samo s majkom učiteljicom i novac bi im objema dobro došao, Azu nagrada ne zanima. Zato je ona za oko zapela njezinoj najboljoj prijateljici Daisy, strastvenoj obožavateljici Ratova zvijezda i autorici internetske fan-fikcije na tu temu.

Ono što Azu zanima puno više od novca jesu bakterije. Ona, naime, pati od napadaja panike i često se uvlači u spiralu opsesivnih, intruzivnih misli koje ju neumoljivom brzinom vuku prema dnu. Za Azu, svaki je dan borba, a njena joj je bolest ponekad i prevelik teret, no da bi uopće imala ikakvu šansu za iole normalan život, Aza će morati pokušati nadvladati svoju anksioznost i naučiti živjeti s njom - svaki dan pomalo.

Kad sam na početku rekla kako je ovo roman u koji je John Green unio najviše sebe, mislila sam na to da je od svih njegovih romana ovaj najviše autobiografski. Naime, i sam Green muči se sa sličnim problemima koje muče njegovu junakinju Azu, zbog čega u ovom romanu dobivamo veoma jasan i veoma realističan uvid u to kako je živjeti s neprestanim osjećajem anksioznosti, popraćenim nasumičnim tutnjanjem opsesivno-kompulzivnog poremećaja koji se ni uz najbolje napore ne želi smiriti. Ljudi te možda vide kao normalnu osobu, ali ti se, ni uz najbolju volju, ne osjećaš normalno. Ni blizu.

"Svatko te može pogledati u oči, ali malo tko u tim očima vidi isti svijet koji ti vidiš."

Radnja romana okvirno prati priču o misterioznom nestanku milijardera Picketta, čiji je sin nekoć bio Azin dobar prijatelj. Kažem okvirno, jer sama priča ovdje nije toliko bitna. Ona je samo pozadina stvarne priče o Azi i njenoj bolesti i svakodnevnoj borbi da tu bolest, bar malo, potisne. Azina priča vodi nas na putovanje kroz njenu psihu, na kojem dobijamo mogućnost upoznati njene demone i razumjeti način na koji napadi tih demona funkcioniraju i kako se i zašto tako teško od njih obraniti.

"Imam te neke misli koje doktorica Karen Singh naziva 'intruzivnim'. (...) Navodno ih svi imaju - pogledaš s mosta ili nečega takvog, i odjednom ti iz vedra neba padne na pamet da bi mogao jednostavno skočiti. A onda, ako si nalik na većinu ljudi, pomisliš, To je zbilja čudna misao, i nastaviš sa životom. No kod nekih ljudi ta invazivna vrsta preuzme kontrolu i istisne sve druge misli, sve dok ne ostane jedna jedina koju neprekidno vrtiš, razmišljaš o njoj, ili pokušavaš ne misliti."

Aza je u biti rob svojim intruzivnim mislima, zarobljenica vlastitog uma koji je tjera da ponavlja opsesivne i potencijalno opasne radnje, a da bi zadovoljila neki imaginarni cilj, odnosno izbjegla neku imaginarnu opasnost. Imaginarnu nama, ali ne i Azi. Za nju je ta opasnost stvarna i ne da joj mira sve dok ne učini baš svaki pokret koji joj njene kompulzivne misli nametnu. A kada žuđeni mir dođe, ne traje dugo. Jer intruzivne misli cijelo vrijeme vrebaju i tako im je malo potrebno da se ponovno uključe.

"I tako se spirala misli kreće, bez kraja i konca."

Mislim da je ono najrealističnije i najbolje kod Azine priče to kako Green do u detalje opisuje i oslikava nam proces koji nastaje u njenom umu jednom kad se javi neka intruzivna misao. Gotovo je bolno o tome čitati, kako je Aza nemoćna spram svojih misli koje je neprestano vuku prema ludilu. Najgore je od svega, pri tome, što je Aza itekako svjesna da je ono što čini ludo, i potencijalno opasno za nju, ali ona jednostavno ništa ne može učiniti da bi sama sebi pomogla.

"Čudno je znati da si lud i ne moći si pomoći. Nije da vjeruješ da si normalan. Svjestan si da postoji problem, ali ne možeš dokučiti kako ga riješiti. Jer ne možeš biti siguran, znaš?"

Jesi li ti svoja bolest? Ponekad, da. No to nije ujedno i sve što te određuje. Grozno je znati da ne postoji magičan lijek koji će te konačno osloboditi iz zatvora koji ti je tvoja bolest nametnula, ali poanta je u tome da ne smiješ odustati. Svaki je dan borba, u kojoj ćeš ponekad pobijediti, a ponekad izgubiti. Ali, kako god bilo, ne smiješ se prestati boriti.

"Uvijek ću biti ovakva, uvijek ću imati to u sebi. To je nemoguće pobijediti. Nikad neću ubiti zmaja, jer ja sam taj zmaj. Moje ja i bolest zauvijek su povezani. (...) Zato ideš dalje, i onda kad struja ide u tvom smjeru i onda kad ne ide."

Je li ovaj roman uistinu najbolji Greenov roman do sad? Pa, meni nije uspio skinuti 'Grešku' s prvog mjesta. Ali mislim da je, od svih njegovih romana, ovaj možda najbitniji. Jer se bavi temom koja je teška, i temom o kojoj današnje društvo baš i ne voli pričati. A trebali bi, jer bismo tako možda svi mogli malo bolje razumjeti kroz što prolaze i kako se osjećaju osobe koje pate od mentalnih oboljenja i psihičkih poremećaja, i možda bismo im mogli pomoći, saslušati ih, biti tu kad im je to potrebno.

Ova knjiga nema happy end, u smislu da Aza uspije prevladati svoju anksioznost i riješiti je se. U Greenovim romanima nikad nema takvih krajeva, naprosto zato jer ni sam život tako ne funkcionira. Ali to ne znači da Azina priča završava tužno. Azina priča naprosto ne završava - ona samo staje, s mogućnošću da dalje krene u bilo kojem smjeru, ovisno o danu - neki će biti loši, neki dobri. Ali će se nastaviti. Jednu po jednu kornjaču, i tako do (bes)kraja.

___________________________

Knjigu kupi ovdje: http://bit.ly/2UcnbZi