PLAVI SAT, Paula Hawkins

Profil, 2024.

[eng. The blue hour] 

Prijevod: Saša Stančin  

Nakon što mi je nekolicina ljudi čiji čitalački ukus cijenim rekla kako ih je ovaj roman Paule Hawkins razočarao, nekako sam i ja očekivala to razočaranje. Ono je, međutim, kod mene izostalo. Možda je zapravo dobra stvar kad nemaš visoka očekivanja pa te knjiga iznenadi kad ih nadvisi. A možda su samo mnogi očekivali nešto jako nalik Djevojci u vlaku, što ovaj roman nije. Žanrovski jest, iako tu ovisi što točno smatrate žanrovskim trilerom, jer i Sebastian Fitzek i Patricia Highsmith spadaju pod žanrovske pisce psiholoških trilera, a njihovi se trileri baš jako, jako razlikuju.

Kad smo već kod Patricie Highsmith, pisac John Boyne za ovaj je roman komentirao kako Paula Hawkins s Patriciom Highsmith ne dijeli tek inicijale. I to je u potpunosti točno. Sličnog stila i tona, razrade likova i njihove motivacije, pa čak i one neodređeno zloslutne atmosfere koja u romanu prevladava, Paula Hawkins u ovom romanu neodoljivo nalikuje nečemu što bi napisala Patricia.

Priča nas vodi na otok Eris, samotno mjesto poznato po tome što je ondje živjela poznata umjetnica Vanessa Chapman. Vanessa, čijom umjetnošću su svi bili zadivljeni, a čiju su osobnost svi doživljavali teškom, nakon svoje je smrti neočekivano sva svoja djela ostavila na brigu zakladi bivšeg kustosa, s kojim nije bila u dobrim odnosima, umjesto prijateljici koja je bila uz Vanessu do samog kraja, Grace.

Trenutni kustos, James Becker, pripremajući prvu Vanessinu posmrtnu izložbu, dobije šokantnu vijest iz londonske galerije, u kojoj je na posudbi jedno od Vanessinih djela, zbog koje je primoran kontaktirati Grace, ne bi li od nje saznao više o Vamessi i njenom životu te tako otklonio, ili barem donekle rasvijetlio, onaj šokantni dio iz vijesti koju je primio (rekla bih vam o čem se radi, but where's the fun in that?).

Iako Grace nije baš voljna surađivati, ona i James ipak će, oboje fascinirani Vanessom, nekako pronaći zajednički jezik, a time i zagrebati površinu ispod koje leže mnoge, prilično uznemirujuće, tajne, među kojima je i ona o tajanstvenom nestanku Vanessinog supruga Juliana.

Ovo je vrlo atmosferičan triler, ćudljiv i nepredvidiv poput plime koja otok Eris iznenada odsječe od svakog kontakta s kopnom. Likovi su poput mora koje okružuje otok, magloviti i puni tajni koje skrivaju u mračnim dubinama. Nitko nije posve onakav kakvim se čini: požrtvovna prijateljica, ohola umjetnica, nevjerni plejboj. (Dobro, ovaj zadnji možda ipak jest. :))

Ono što ova priča istražuje su dubine veza između ljudi, značaj tih veza i sve ono što su ljudi njima povezani spremni učiniti ne samo jedno za drugo, već i za to da osiguraju pažnju - i ljubav - tog drugog. Poseban naglasak priča stavlja na prijateljstvo, onu posebnu vezu koju stvoriš s nekim s kim se uspiješ posve povezati, kao i izazovima koje ta veza sa sobom nosi te pitanjem međuodnosa potrebe za drugom osobom i uzvraćanja te potrebe, koje često nisu jednakog intenziteta.

"A što je i mogla reći da ju je tko upitao? Kako bi mogla objasniti kad se sve druge ljubavi drži manje vrijednima od romantične? Ono što su ona i Vanessa dijelile nije bilo romantično, ali nije bilo ni manje vrijedno od toga. Samo prijateljica, tako su ljudi govorili. O, ona je samo prijateljica. Kao da je biti prijatelj nešto obično, kao da ti prijateljica ne može značiti sve na svijetu."

Naslovni plavi sat odnosi se na period vremena netom nakon sumraka, odnosno netom prije svitanja, u kojem svjetlost poprimi karakterističnu plavu notu. To je ujedno i sat u kojem se odvije značajan događaj u ovom romanu, onaj koji iscrta putanju za sve događaje nakon njega. Baš kao i plima, more i sve vezano uz posebnost otoka Eris, ovo karakteristično vrijeme također je jedan od elemenata koji upotpunjuje atmosferu ovog romana.

"U tom plavom satu u kojem je sa svih strana polako prodirala noć, nebo se počelo polako puniti zvijezdama, a Grace je nakratko zaplakala, preplašena onim što je učinila i što još mora učiniti."

Po pitanju ozračja, ovaj me roman podsjetio na Esešku zmiju Sarah Perry. Ima to nešto sumorno, ne baš posve mračno, ali opet nekako zlokobno i tajnovito, što ga čini baš takvim kakav jest. Također, odvija se sporo, tajne se jako polako otkrivaju, a društvo likova koji roman nastavaju često nije najugodnije. Mene je zaintrigirao, uvukao me u tu svoju atmosferu i podsjetio na Patriciu Highsmith. Možda nisu posve kao gospodin Ripley, ali pojedini likovi ovdje itekako imaju svojih talenata. A ima ih definitivno i Paula Hawkins. 

_________________________________________

Kako do knjige: https://www.profil.hr/proizvod/plavi-sat/ 

ŠPIJUNSKA OBALA, Tess Gerritsen

Mozaik knjiga, 2025.

1. knjiga u serijalu Klub Martini

[eng. The Spy Coast] 

Prijevod: Mladen Jurčić  

Krimići i trileri su žanr koji je uvijek popularan, a u svijetu krimića i trilera (i onih knjiških i onih televizijskih) u zadnje vrijeme sve popularniji postaju oni s protagonistima treće životne dobi. Okej, nije da ih nije bilo i prije, sjetimo se samo gospođice Marple ili pak oca Browna, ali i relativno nedavni serijal romana (uskoro ekraniziranog!) 'Kluba istražitelja ubojstava četvrtkom' ili pak serija 'Only murders in the building' rado su čitani i gledani.

Tess Gerritsen ubacila se u ovaj penzionerski svijet trilera, da ga tako nazovem, predstavivši nam novi set umirovljenika u akciji, samo što njeni umirovljenici nisu samo obični amaterski detektivi ili true crime entuzijasti, već umirovljeni bivši špijuni.

Ideja za roman nastala je prema stvarnoj zanimljivosti - naime, u gradiću u kojem i sama živi, Tess je naišla na zanimljivi podatak kako ondje živi popriličan broj umirovljenih bivših agenata CIA-e, a tu je zanimljivost prenijela i u fiktivni gradić Purity u svom romanu, poigravši se razlozima zbog kojih se umirovljeni agenti okupljaju na istom mjestu kako bi uživali u zasluženoj mirovini.

Glavna junakinja ovog romana, Maggie, umirovljena je špijunka koja je svoje špijunske dane zamijenila za miran život uzgajivačice pilića. Nekolicina njenih bivših kolega također živi u istom gradu i svatko od njih u mirovini uživa na vlastiti način, običnim, povučenim životom. Sve dok jednog dana na Maggienom pragu ne osvane truplo, koje za sobom povuče razna pitanja o tome tko ga je ostavio i s kojom porukom, a uskoro postane jasno kako bi i Maggie i njenim kolegama brižno izgrađen identitet običnih umirovljenika i uživanje u zasluženoj mirovini - a nekima i život - mogli biti ozbiljno ugroženi.

Iako je ispunjen i akcijom i ubojstvima i ostalim strašnim stvarima koje prate trilere, ovaj mi je špijunski triler zapravo bio jako zabavan i nekako puno 'lakši', da to tako kažem, od uobičajenih Tessinih romana. Možda je do toga što su umirovljeni špijuni o kojima se ovdje radi naprosto jako karizmatični i nekako simpatični (posebno bračni par Slocum). Možda je i do toga što, iz nekog razloga, Tess gotovo svako poglavlje završi usklikom (ponekad prilično duhovitim). Što god bilo, mene je baš zabavilo, i uživala sam čitajući.

Špijunski dio trilera prilično je zapetljan, ima tu i Rusa, i podmetnutih ubojstava, i krtica u najvišim slojevima vlade, i izdaja i još puno toga čega se ne bi posramio ni slavni agent 007. Ali zapravo je zanimljivo bilo vidjeti kako Maggie pokušava izbalansirati svoj poslovni i privatni život, stavljajući dužnost uvijek na prvo mjesto, te vidjeti i kako joj je pošlo za rukom nastaviti živjeti nakon svega toga, u penziji, sa svim žaljenjima i odlukama koje je donijela, a koje su je dovele tu gdje je sada.

Iako umirovljeni, ima u ovim špijunima penzionerima još elana i vještina koje nikako nisu za baciti. Zato hrabro preuzimaju stvari u svoje ruke (nervirajući time šeficu lokalne policije i nazivajući se klubom amaterskih detektiva Martini) i još jednom rješavaju nastali problem, čuvajući leđa jedni drugima i pazeći da svi skupa ostanu na životu.

I inače jako volim Tess i sve što napiše, a ovaj njen iskorak u špijunske trilere također se pokazao vrlo uspješnim. Svakako ću nastaviti čitati o ekipi špijuna u penziji, mislim da će imati još štošta za pokazati. 

_________________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/spijunska-obala/ 

SRETNO MJESTO, Emily Henry

Egmont, 2023.

[eng. Happy place] 

Prijevod: Tanja Jelinić  

Nakon 'Ti i ja na odmoru', 'Sretno mjesto' druga je knjiga Emily Henry koju sam ponijela da mi pravi društvo na ljetovanju, i još jednom se to pokazalo kao izvrstan odabir. Mogla bi mi to ubuduće biti tradicija. :)

Naslovno sretno mjesto odnosi se na jednu vikendicu u Knott's Harboru, Maine, u kojoj u početku troje, a kasnije šestero prijatelja (zapravo tri para) dolazi provesti odmor i biti zajedno. To je uvijek bilo mjesto opuštanja, zabave i druženja s onima koje najviše voliš, samo što bi se ovoga puta to moglo promijeniti.

Naime, Harriet i Wyn, jedan od spomenuta tri para, prije nekog su vremena prekinuli, ali nisu to još rekli svojim prijateljima. Njihovu namjeru da im ovom prilikom kažu omest će činjenica da će ovaj put ujedno biti i posljednji put da se svi zajedno nalaze na svom sretnom mjestu, budući da vikendica ide na prodaju. Odlučivši pričekati s vijestima za koje misle da bi mogle raskoliti čitavu njihovu grupu, Harriet i Wyn pokušat će do kraja odmora glumiti kako se ništa nije promijenilo, trudeći se sakriti istinu - i od svojih prijatelja i od sebe samih - samo što ni sami nisu sigurni što točno ta istina jest.

Urnebesno zabavan, ovaj roman nije samo romantična priča, već i priča o prijateljstvu i svemu onome što zapravo neko mjesto čini sretnim. Igrom slučaja, čitala sam ju upravo na svom vlastitom sretnom mjestu, pa mi se bilo lako povezati s time koliko sretno mjesto iz knjige svim likovima u toj knjizi znači.

Roman je prepun duhovitih dijaloga i šašavih situacija, svega onoga na što sam kod Emily Henry već navikla i što njene romane čini neizmjerno zabavnima. No, ispod sve te zabave, ovaj roman priča o tome kako sreću nikada nećeš pronaći u drugoj osobi, ako ju nisi najprije pronašla sama u sebi, što se u odnosu Harriet i Wyna baš sjajno vidi.

U početku prijatelji, Wyn i Harriet primjer su one veze kakvoj svi težimo - pronalaska osobe s kojom se osjećaš sigurno i opušteno, koju poznaješ skoro bolje nego sebe samu, i s kojom se fantastično razumiješ. Nekoga tko ti je i najbolji prijatelj i ljubav tvog života, sve u jednom.

"Postao mi je najbolji prijatelj onako kako su mi to postali i ostali: malo-pomalo, kao pijesak koji tako polako curi u pješčanom satu da je nemoguće točno odrediti trenutak kad se to dogodilo."

Sva tri para u ovoj knjizi zapravo su takva, ljudi koji se međusobno baš savršeno poklapaju, a svi skupa divno nadopunjuju čitavu tu prijateljsku šestorku. Bilo se baš lijepo sa svima njima družiti, čak i u trenucima u kojima sam pojedinu osobu poželjela ošamariti zbog neke naočigled glupe odluke koju je naumila donijeti. Nema sretnog kraja bez bar malo drame, a Emily uvijek zna kako taj sretan kraj na najbolji mogući način ostvariti.

Ono zbog čega se također bilo lako pronaći u ovoj priči su teme životnih promjena i rasta, koji ponekad prijatelje odvode u različitim smjerovima, te problem kako održati prijateljstvo tim promjenama unatoč. Osim toga, ova priča govori i o pronalasku samog sebe i vlastite sreće unutar nekog odnosa, ali na način da ne ovisiš isključivo o tom odnosu, te problemu kada usred vječnog udovoljavanja drugima i njihovim očekivanjima izgubiš iz vida vlastitu sreću i ono što je tebi bitno.

Nasmijao me ovaj roman, još kako, ali me uspio čak i rasplakati. Možda jer sam ga čitala u posebno emotivnom stanju, možda zbog sretnog mjesta, možda jer sam se s određenim likovima baš povezala i u njima pronašla, možda jer sam i sama suočena s promjenama kroz koje likovi ovdje prolaze, nisam sigurna koji je točno razlog. Ali svidio mi se, u to jesam sigurna, kao i poruka koju šalje:

"Sve se mijenja. Mora se mijenjati. Ne možeš zaustaviti vrijeme. Možeš samo krenuti u jednom smjeru i nadati se da će te vjetar pustiti da tamo i doploviš."

Sretno mjesto s početka i kraja romana možda neće biti isto, ali ono što ga je činilo sretnim i dalje je tu. Samo je možda svaki put malo drugačije.

__________________________________________________ 

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/sretno-mjesto/476742 

ZMIJA I NOĆNA KRILA, Carissa Broadbent

Egmont, 2024. 

1. knjiga duologije Noćorodi i serijala Krune Nyaxije 

[eng. The Serpent and the Wings of Night] 

Prijevod: Jelena Pataki Šumiga 

 

Ne znam jeste li i vi to primijetili, ali meni se sve više čini kako prema žanru romantasya u zadnje vrijeme vlada neki snobovski snishodljivi stav. Općenito me živcira i to generaliziranje prema kojem je svaki fantasy roman (i to uvijek samo ženskih autorica) u kojem postoji neki par automatski romantasy, iako romansa uopće nije u centru priče. Po toj bismo logici onda apsolutno SVE mogli nazvati romantasyem. No, svejedno bio to romantasy ili ne, ako je priča dobra, ako su likovi zanimljivi, ako je svijet originalan i maštovit, i, najbitnije, ako je gušt o svemu tome čitati... well, haters gonna hate, but we'll read it off. :)

Zmija i Noćna Krila mračni je fantastični roman o preživljavanju u nemilosrdnom vampirskom svijetu. Heroina ovog romana, Oraya, mlada je žena koju je još kao djevojčicu pod svoje okrilje uzeo kralj vampira iz klana Noćoroda, Vincent, i odgojio ju kao svoju kćer. Nakon što je čitav život provela učeći kako da očvrsne i preživi u okrutnom vampirskom svijetu, Oraya se prijavljuje na Kejari, smrtonosni turnir u kojem pobjednik, ako preživi i ubije sve druge natjecatelje, kao nagradu dobiva poseban dar Nyaxije, vampirske božice, u čiju se čast turnir održava.

Iako se od njih na koncu očekuje da jedni druge poubijaju, za vrijeme Kejarija potrebno je proći kroz nekoliko faza, u kojima je korisno stvoriti privremena savezništva. Oraya se tako poveže s Raihnom, vampirom iz klana Rishana, istog onog klana koji iz dna duše mrzi njenog oca i najveća mu je želja svrgnuti ga s prijestolja, i Raihnovom neobičnom prijateljicom Mische. Koliko god se trudila držati na distanci, veza koju Oraya stvori s Raihnom i Mische, oboma jednako neuklopljenima u vampirski svijet i njegova očekivanja kao što je to i sama Oraya, postat će njezina najveća snaga, ali i propast - kada dođe vrijeme da se okrene protiv njih i preživi Kejari.

Vampirski svijet predstavljen u ovoj knjizi brutalan je, mračan i krvoločan. To je svijet prepun nemilosrdnih vampira gladnih moći, vampira koji na ljude gledaju kao na stoku, surov svijet u kojem ljudi imaju vrlo male šanse za preživljavanje. Upravo u takvom svijetu, jedinom kojeg je ikada upoznala, Oraya uporno ne samo da preživljava, već se bori, uzvraća udarce i postaje i sama sve moćnijom, unatoč i usprkos tome što joj sama činjenica da je čovjek predstavlja hendikep.

Oraya je fascinantan lik, sjajna heroina, utjelovljenje badass žene, koja je sposobna sve svoje slabosti pretvoriti u ono što ju zapravo jača, i koja svoje suosjećanje, i to što je čovjek, brusi u oštricu kojom želi probosti svijet i promijeniti ga na bolje. Jako mi se svidjela kao lik, mislim da me već dugo jedna heroina nije u toj mjeri iznenadila kao ovdje Oraya, u potpuno pozitivnom smislu. Čak i u romantičnom dijelu priče, Oraya čuva hladnu glavu i bira svoje bitke, uči na pogreškama i odmah razmišlja o tome kako da uzvrati udarac, što mi se jako svidjelo pri samom kraju romana.

Usput, Raihn i Mische jednako su fascinantni likovi, a posebno mi se sviđa način na koji njih oboje, baš kao i Oraya, predstavljaju misfitse u društvu u kojem žive. Raihn na pomalo predvidiv - mračan i tajnovit, a Mische na posve neobičan način - kada bi se nekoga moglo opisati kao sunshine u svijetu vampira, što je nekakav oksimoron sam po sebi, to bi bila Mische. Genijalna je.

Romantični dio priče, kojeg čine Oraya i Raihn, ne čini okosnicu radnje, ali se u nju dobro uklapa. Također, do tog romantičnog dijela doći će tek kad radnja već dosta poodmakne, tako da sve skupa ima smisla i slaže se s pričom. Nije mi, doduše, jasno, kako ti romantični dijelovi u ovakvim romanima uvijek, baš uvijek, rezultiraju bar jednom smiješno lošom scenom seksa. Možeš izmaštati cijeli jedan fantastični svijet vampira i njihove bespoštedne borbe za preživljavanjem prikazati do u najsitniji detalj, ali ovo smatraš seksi, Carissa? Uzbudljivim!? Jao... Ne. Ipak, osim seksa, Oraya i Raihn zapravo se savršeno poklapaju, baš zbog toga što se ni jedno ni drugo ne uklapaju u svijet u kojem žive, samo na različite načine.

"Imala sam ljudsku krv i vampirsko srce. On je imao ljudsko srce i vampirsku krv. Na svijetu nije bilo mjesta ni za jedno ni za drugo."

Roman je uzbudljiv, napet i prepun akcije. Brutalne borbe i teški i opasni izazovi izmjenjuju se s tek pokojim trenutkom za predah, a priča je ispresijecana i izletima u prošlost, u kojima doznajemo više o Orayi i njenom odrastanju u ulozi ljudskog djeteta vampirskog kralja. Mitologija i priče o božanstvima i samoj Nyaxiji, koje su nadahnule i sam Kejari, bile su mi izvor dodatne zanimljivosti, a zbilja mi se svidjelo i na koji je način sama Nyaxija na kraju utkana u priču. Kad smo već kod kraja, jesam očekivala nekakav obrat događaja, ali nisam očekivala onakav! Iznenadio me smjer u kojem je Carissa Broadbent odlučila krenuti i baš me jako zanima kako će se radnja dalje odvijati.

Već dugo nisam naišla na ovako dobar vampirski serijal, s ovako dobrom glavnom junakinjom. Jako mi se svidio i jedva čekam nastavak! 

__________________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/zmija-i-nocna-krila/ 

DVOR TRNJA I RUŽA, Sarah J. Maas

Fokus, 2024.

1. knjiga istoimenog serijala

[eng. A Court of Thorns and Roses] 

Prijevod: Maks Bruno Hercigonja  

Kao i velikom broju knjigoljupki, Ljepotica i Zvijer i meni je jedan od najdražih Disneyevih crtića. Moguće da je stvar u onoj divnoj biblioteci. Ili je stvar, ako je suditi prema popularnosti romantasya slične tematike, u Zvijeri. :) Budimo iskrene, skoro svaka žena sanja o vlastitoj Zvijeri (ne doslovno, naravno, znate na što mislim) koju samo ona može ukrotiti. I could be wrong, but... here we are.

SJM odlučila je uroniti u ovu a tale as old as time i ispričati je na svoj način.

Ljepotica u ovoj priči je Feyre, koja se na početku priče više nalazi u ulozi Pepeljuge, brinući o svom ocu i dvjema sestrama, od kojih su sve troje posve beskorisni. Nekoć bogata, Feyrina obitelj izgubila je svo bogatstvo, a nedugo potom Feyre je majci na samrtnoj postelji obećala da će se brinuti za oca i sestre. I dok ostatak njene obitelji doslovno sjedi u trošnoj kolibi i ne radi ništa, Feyre svakoga dana odlazi u šumu u lov, ne bi li ih prehranila i sačuvala od smrti, a svaki novčić koji uspije zaraditi prodajom viška od onoga što ulovi također odlazi na njih. A onda jednoga dana Feyre u šumi ubije ogromnog vuka i sve se promijeni.

Zvijer u ovoj priči je Tamlin, Visoki vilenjak, čiji je narod, i on sam, zarobljen pod tajanstvenom kletvom. Nakon što Feyre ubije onog vuka, koji je zapravo bio pripadnik vilinskog naroda, Tamlin dolazi po odštetu. No, umjesto da u zamjenu uzme njen život, on joj ponudi da ostatak života provede na njegovom dvoru, bez mogućnosti povratka. Nemajući druge mogućnosti, osim smrti, Feyre pristane, ne znajući ni sama što ju čeka u tajanstvenim zemljama vilenjaka, o kojima je čitav život slušala strašne priče.

Re-telling Ljepotice i Zvijeri poslužio je ovdje kao zanimljiv uvod u svijet vilenjaka, kojim haraju opasne kletve, vladari gladni moći, opaka stvorenja i, iznad svega - moćna magija. SJM nas dosta brzo uvodi u priču i oslikava njene obrise, ali dosta toga uporno drži zamagljenim. Kao i Feyre, imala sam milijun pitanja o tome kako funkcioniraju vilenjački dvorovi, kakva je to tajanstvena bolest koja napada magiju, odakle dolaze opasna stvorenja koja napadaju Tamlinov dvor i zašto to rade, ali pitanja su se samo množila, a odgovori ostajali oskudni. Postoji logičan razlog zašto je tome tako, ali na njega ćete naletjeti tek malo kasnije u knjizi. Do tada se treba malo strpjeti i žrtvovati pokoji živac. :)

Iako su posve različiti, upoznajući jedno drugo Feyre i Tamlin shvatit će da su sličniji no što su to mislili, oboje s teretom odgovornosti za druge koju nisu tražili, i osjećajem samoće dok taj teret nose. Jasno je odmah da je ovdje na pomolu ljubavna priča, ali ima u njoj još pokoji twist & turn da ne bude dosadno. Malo jest dosadan bio srednji dio romana, moram priznati, sve one šetnje po livadama i divljenja svakoj travki, bez kojih sam mogla preživjeti, ali slavna ljubavna izjava "Volim te. Trnje i sve." (awwww) popravila je ukupan dojam.

Feyre, kao heroina ovog serijala, nije baš ono što biste od te heroine očekivali. Umjesto da djeluje, Feyre se više prepušta događajima da ju nose, ljuteći se na Tamlina i ostale vilenjake što ju smatraju krhkim ljudskim bićem, ali ponašajući se upravo kao krhko (i nesmotreno!) ljudsko biće. Ne može se reći da joj nedostaje snalažljivosti, pa čak ni hrabrosti, ali fali joj neke... akcije. Dobar dio romana Feyre je pasivna, što nije baš vrhunska odlika glavnog protagonista priče, koji još tu priču iznosi u prvom licu. No, kao i kod već spomenutih odgovora na tajne vilenjaka, i Feyre je trebalo samo malo pričekati da procvjeta.

Zadnja trećina romana jako ubrzava tempo i priča postaje sve zanimljivija. Otkrivaju se tajne, ali i opasnosti koje s njima idu, a Feyre konačno pokazuje zube i preuzima inicijativu. Upoznajemo mnoštvo novih i opakih likova, od kojih je jedan jaaako zanimljiv - Rhys - i ovdje je da ostane još duuugo. :D Priča se iz nježne vilinske romanse odjednom pretvara u pravo krvoproliće, ishod kojeg je i neizvjestan i smrtonosan, ne samo za Feyre, već i čitav vilenjački svijet.

Zaključak? I liked it.

Kad sam počela čitati Throne of glass, iako sam se zaljubila u priču i bila mi je dobra, mučila me prva knjiga. Ali ona je bila tek uvod u sve ono što slijedi, što je ispalo jedan od najdražih mi serijala ikad. Mislim da će tako biti i ovdje. SJM definitivno nije samo one series wonder. Jedva čekam vidjeti što me - i ovdje, i u svakom idućem serijalu koji napiše - dalje čeka. 

____________________________________

Kako do knjige: https://fokusnahit.com/proizvod/dvor-trnja-i-ruza/ 

SVITANJE NAD ŽETVOM, Suzanne Collins

Profil, 2025.

Prequel i 5. knjiga serijala Igre gladi 

Prijevod: Paula Jurišić

 

 

"Rebellions are built on hope" slavna je krilatica Star Wars serijala, koju je posebno obilježio SW film Rogue One i, možda i najbolji od svih SW televizijskih uradaka, serija Andor. Priča o Cassianu Andoru nije donijela ništa novo i nepoznato iz Star Wars svemira, unaprijed je bilo poznato i to kako završava, ali unatoč svemu tome već poznatom, ova priča bila je točno onaj komadić koji je nedostajao da bi svi ostali komadići priče sjeli na svoje mjesto. Drugim riječima, plamen pobune koja plamti kroz čitav SW serijal, zapaljen je upravo ovdje.

Isto to dogodilo se i s jednim drugim plamenom i drugom pobunom - u Svitanju nad žetvom serijala Igre gladi.

Priča je svima već dobro poznata, kao i njen kraj, pa i sudbine onih koji su u toj priči sudjelovali. Pomislili biste da vas onda, kad već gotovo sve znate, i kad očekujete da se to što znate dogodi, ništa ne može iznenaditi, niti pogoditi. Oh, kako biste bili u krivu!

Jubilarne 50. Igre gladi su na pomolu, i od svih Okruga traži se dvostruka žrtva - dvostruki broj posvećenika koji će sudjelovati - i umirati - na Igrama. Haymitch Abernathy gotovo je stigao do dobi u kojoj više neće morati sudjelovati u žetvi, a jedino čemu se nada je da će i ovu žetvu uspješno prebroditi, baš kao i njegova djevojka, Lenore Dove. Nažalost, sreća ne da mu se nije osmijehnula, nego ga je nokautirala, srušila na pod, i još ga šutnula za kraj.

Haymitcheve Igre najbrutalnije su Igre do sada, ne samo u smislu užasa koji posvećenike dočekaju u areni, već općenito odnosa Kapitola prema njima i namjere Kapitola da skrši svaki oblik otpora koji bi itko od posvećenika, ma kako taj otpor bio malen, iskazao. Kapitol je uvijek tu da podsjeti kako, koliko god altruističke bile nečije namjere na početku Igara, djeca dovedena na Igre ovdje su samo kako bi jedna druge poubijala - i time zabavila Kapitoljane.

"Prije samo nekoliko sati imali smo jasno zacrtan smjer, ali Snowov nas je poklon podsjetio na to koliko smo krhki i koliko je uzaludno opirati se."

Haymitch mi je, inače, jedan od najdražih likova samog serijala - kako onog knjiškog, tako i filmskog - a njegova je priča doista tragična. Upravo je Haymitcha, više od svih drugih likova, Kapitol uzeo na zub, i odlučio iskoristiti kao ogledni primjer posljedica buntovnog ponašanja. I koliko god su mi tragedije kroz koje je Haymitch prošao već bile nagoviještene i u manjem ili većem obujmu poznate preko čitanja ostalih knjiga, vidjeti ih kako mi se odigravaju pred očima, kako svaki komadić nade koji Haymitch osjeti Kapitol brutalno pokopa, nešto je posve drugo.

"Nada je opasna stvar, mogla bi me zaslijepiti. Sjetim se bakinih riječi: Gdje ima života, ima i nade. Ali nada je ovdje poput bijele žestice. Načas na sve zaboraviš, ali onda dvostruko platiš."

Same Igre tek su dijelić Haymitcheve priče, a koliko god bile surove i opake, ono što nastupi poslije njih još je gore. Niti u jednom nastavku prije ovoga nije ovako dobro bilo prikazano s čime se točno nose pobjednici Igara i kako im život izgleda nakon te pobjede.

"Nakon Igara nastupaju posljedice Igara. Šire se poput valova u jezercu kad na površinu baciš kamen. U koncentričnim krugovima zapljuskuju obitelji mrtvih posvećenika, kao i njihove prijatelje, susjede, šire se čitavim okrugom. Najbliži su uvijek najteže pogođeni. Bijela žestica i depresija, slomljene obitelji, nasilje, samoubojstvo. Zapravo se nikad ne oporavimo, samo guramo dalje najbolje što možemo."

Iako je Haymitcheva priča surova i doista tragična, moram priznati da mi je bilo jako lijepo bolje ga upoznati, još jednom ga sresti, baš kao i nekolicinu drugih likova s kojima sam se već susrela kroz ostale romane serijala, poput Mags, Beeteeja, Effie, pa čak i Plutarcha. Ovaj potonji u ovoj je knjizi dosta enigmatičan lik, čiju bi kompletnu priču definitivno bilo zanimljivo doznati.

Da se vratim na plamen pobune, čija se iskra upravo ovdje pojavi: nada iz koje će ta iskra poniknuti već je prisutna, skriva se u brojnim zakucima, i u Okruzima i u samom Kapitolu, ali onaj koji će tu iskru užgati upravo je Haymitch. Bit će potrebno, doduše, neko vrijeme kako bi se iskra razgorila u plamen, koji će nastaviti tiho tinjati sve do trenutka u kojem Haymitch pronađe ono što je potrebno da plamen postane prava buktinja - u obliku Katniss Everdeen. <3

Pobune se grade na nadi, a nadu treba prenositi iz bitke u bitku, strpljivo čekajući onaj konačni okršaj. Mnoga svitanja nad žetvom treba izdržati, da bi se došlo do onog u kojem više nema žetve. To je ujedno i poruka ove priče, kojom Collins zaključuje zahvale na kraju knjige:

"Snijeg možda sve prekriva, ali Sunce uvijek izađe."

_______________________________________________

 

Kako do knjige: https://www.profil.hr/proizvod/igre-gladi-svitanje-nad-zetvom/ 

PRVI DAN PROLJEĆA, Nancy Tucker

Znanje, 2022.

[eng. The first day of spring] 

Prijevod: Maja Opačić  

Već prva rečenica ovog romana, izgovorena od strane jedne osmogodišnjakinje, izaziva popriličan osjećaj uznemirenosti.

"Danas sam ubila dječačića."

Chrissie, spomenuta osmogodišnjakinja, nastavlja izlagati svoju priču i svoje, njoj posve smislene postupke, a što dublje ulazite u njen život, ispunjen zanemarivanjem, odbacivanjem i posvemašnjim nedostatkom ljubavi, to spomenuti osjećaj uznemirenosti - ali i novoisplivali osjećaj suosjećanja i tuge - sve više raste.

Naime, Chrissie odrasta u obitelji koja se jedva može tom rječju nazvati, uz majku koja ju - onda kada je se ne pokušava na sve moguće načine riješiti - uglavnom ignorira, i oca kojega gotovo nikada nema. Vršnjaci ju smatraju opasnom i divljom, a ništa bolje ne prolazi niti kod odraslih, koji ju ili kore ili otvoreno preziru, nazivajući je trulom jabukom. I sama je Chrissie svjesna svoje naprasne prirode i namjerno zločestih postupaka, ali, prisiljena odrastati u ovakvoj okolini, ova djevojčica koristi sve što može kako bi na sebe privukla ikakav komadić pažnje.

Zadavivši dječačića s početka priče, Chrissie spoznaje neki poseban treperavi osjećaj, koji joj daje osjećaj važnosti, nešto zbog čega se osjeća kao da je bitna i kao da nad nečime ima kontrolu.

"Trebalo je tako malo da se osjećam kao najmoćnije stvorenje na svijetu. Jedno jutro, jedan trenutak, jedan dječačić žute kose. Ipak nije teško kao što sam mislila. (...) Moram vratiti taj osjećaj. Moram to ponovno učiniti."

Usporedo s vremenskom linijom osmogodišnje Chrissie, priča prati i odraslu Chrissie - sada Juliu - koja je odslužila svoju kaznu za ubojstvo i sada i sama ima kćer. No, ono što je učinila kao djevojčica vječno ju prati, ne samo kao teret krivnje koji neprestano osjeća, već i kao teret stigme ubojice djece, zbog čega je bila prisiljena nekoliko puta mijenjati i ime i adresu, kako bi ona i kći dobile priliku za normalan (i anoniman) život.

"...biti na slobodi i osjećati se slobodno nisu sinonimi."

Obje Chrissie na početku su vrlo uznemirujuće, čak odbojne. No, kako sve više i više upoznajete okolnosti u kojima živi i odrasta mlađa Chrissie, kao i krivnju i potragu za iskupljenjem koju traži starija Chrissie, to za njih obje počnete osjećati sažaljenje, pa čak i razumijevanje. Sve što je Chrissie ikada htjela je osjetiti majčinu ljubav, koju joj majka nikada nije bila sposobna dati, a sve što Julia još uvijek želi je shvatiti zašto je tome bilo tako.

"Prije no što sam postala ubojica, ja sam bila dobra, a ona [mama] zla, jer sam bila njezino dijete i trebala me voljeti, no nije me voljela. Kad sam ubila, ravnoteža se promijenila. Ja sam bila dijete koje nitko ne bi trebao voljeti, a ona osoba koja je to oduvijek znala."

Odnos Chrissiene majke prema Chrissie nije samo grozan, on je duboko uznemirujuć. Vječno prljava, gladna i prepuštena sebi, Chrissie sa svojih osam godina jedva preživljava, snalazeći se kako god zna i s boli se boreći delinkventskim ponašanjem. Nekad i danima bez hrane, Chrissie spava žvačući prljavu plahtu, ne bi li umirila bol u trbuhu, koju neprestano osjeća.

"Nisam znala kako sročiti da hrana više nije samo hrana kad je nemaš, da raste i buja dok se ti sušiš. Po njoj brojiš sate i minute, razlikuješ dobar dan od lošega, spremaš zalihe kad je imaš i tuguješ kad je nemaš. Nisam znala kako mami objasniti tu glad, a mislim da zapravo nije imalo smisla ni pokušavati. Takvu je glad mogao shvatiti samo onaj tko ju je osjetio. Htjela sam joj reći da me glad oblikovala, stvorila ovakvu kakva jesam, jer glad je bila golema, a ja majušna, i uvijek je bila ondje, mučna, nesmiljena konstanta."

Chrissiena priča nije samo tragična, uznemirujuća i tužna, ona je baš baš strašna. Ova knjiga žanrovski definitivno nije horor, ali ono što je ova djevojčica morala pretrpjeti odrastajući to definitivno jest. Neki su dijelovi romana baš jako teški za čitati, a čak i unatoč tome što je sama Chrissie odbojan lik, i što je ono što je učinila neopisivo zlo, srce vam se slama čitajući o svemu tome što je dovelo do toga da Chrissie postane 'trula jabuka'.

Težak roman, koji nije za svačiji želudac, pogotovo ako ste i sami roditelj. Ali mislim da teške romane ponajviše treba čitati. 

_____________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/prvi-dan-proljeca/432771