Izdavač: Naklada Ljevak, 2017.
[šved. Beckomberga - Ode till min familj]
[šved. Beckomberga - Ode till min familj]
'Beckomberga', roman nagrađen Nagradom Europske unije za
književnost, zanimljiv je prikaz odrastanja jedne djevojčice unutar
zidova švedske psihijatrijske bolnice Beckomberga.
Sada već odrasla, Jackie nas vodi na putovanje svojim sjećanjima u kojima glavnu ulogu igra njen otac, Jim, koji je nakon neuspjelog pokušaja samoubojstva završio u Beckombergi. Jackie oca često posjećuje i, baš kao i on, u Beckombergi ne vidi zatvor, već utočište. Sprijateljuje se s pacijentima i osobljem bolnice i ondje provodi gotovo svo slobodno vrijeme, promatrajući kako se granica između onoga što svijet smatra normalnim i onoga što svijet smatra ludim vječno mijenja, slabi, a ponekad i posve nestaje.
Tema kojom se roman bavi - institucionalizacija i psihičke bolesti općenito - nije jedna od tema o kojima se u društvu rado raspravlja. Institucionalizacija kao pojam predstavlja nam često nešto zastrašujuće, nešto što je, u slučajevima kada u obitelji ili među prijateljima imamo nekoga tko se bori s psihičkim bolestima, zadnja mogućnost koja nam preostaje, zadnja slamka spasa za kojom ćemo i tada vrlo nerado posegnuti. Psihijatrijske institucije često nas straše, dok, s druge strane, u njima vidimo mjesto - utočište - na koje ćemo odvesti nekoga kome sami ne možemo ili ne znamo kako pomoći. Sara Stridsberg taj je paradoks našeg odnosa prema psihijatrijskim ustanovama sjajno opisala:
"Lako je idealizirati ustanovu kao savršeno mjesto koje će činiti sve ono što se mi ljudi nemamo snage natjerati da činimo jedni za druge. Istovremeno je zastrašujuće jer predstavlja ono nesavršeno u nama: neuspjeh, slabost, samoću."
Ne znam koji je točno razlog iz kojeg nam i sam pogled na psihijatrijske ustanove izaziva neki neodređeni osjećaj straha. Možda se zapravo bojimo toga da i sami ne obolimo od neke psihičke bolesti pa budemo primorani stupiti unutar zidova te ustanove, jer se bojimo da iz nje onda više nikada nećemo izaći. Pretpostavljam da nam je teško pojmiti da postoji još jedan izlaz iz bolnice, osim smrti - ozdraviti. Stridsberg je i taj osjećaj sjajno uspjela uhvatiti u jednom razgovoru između Jackie i njenog oca:
"'Kad ljudima kažem da si bio u Beckombergi, svi uvijek misle da si mrtav.', kažem.
'Zašto to misle?'
'Valjda Beckomberga ljudima znači upravo to, kao i sve stare psihijatrijske bolnice - mjesto izvan svijeta iz kojega čovjek nikada ne izađe živ.'"
Unatoč temi koja možda zvuči zastrašujuće, ovaj roman nije nimalo zastrašujuć, upravo suprotno. On predstavlja putovanje niz stazu sjećanja i uspomena, većinom dragih. Ozračje romana pomalo je melankolično, ispunjeno sjetom i nekom neodređenom čežnjom za drugim vremenima, ali je i nekako ugodno, te stvara lijep osjećaj tijekom čitanja.
Inače, psihijatrijska bolnica Beckomberga stvarno je mjesto. Otvorena je 1932. godine u Brommi blizu Stockholma i sredinom 20. stoljeća bila je jedna od najvećih psihijatrijskih bolnica u Europi. Autorica se u ovom romanu u nekoliko navrata osvrće i na povijest bolnice, dajući nam uvid u to kako su bolnicu doživljavali - neki kao nepoželjno mjesto straha, a neki kao utočište i mjesto kojega se prisjete sa sjetom.
Strah - ne samo od psihijatrijske bolnice - također je tema o kojoj ovaj roman progovara. Jackie strah prati kroz sva njena sjećanja: strah od gubitka slobode i strah da postoji nešto u njoj zbog čega će završiti kao njen otac - ne zatvorena u bolnici, nego zatvorena među strahovima svog uma. No, umjesto da joj i sama bolnica ulijeva strah, Jackie na nju gleda kao na mjesto na koje može od svih svojih strahova pobjeći. Jackien otac Jim o bolnici jednako razmišlja, dok je izvan nje neprestano depresivan i neprestano razmišlja o samoubojstvu. Depresija je nešto što je također vrlo dobro oslikano u ovom romanu: bolest kojoj je teško naći uzrok, ali koju karakterizira činjenica da je osoba koja od nje pati duboko nesretna, baš kao Jim.
Podnaslov ovog romana - 'Oda mojoj obitelji' - ovdje stoji s dobrim razlogom. Dok čitate o Jackienim sjećanjima, ne možete se oteti dojmu da su ta sjećanja pomalo autobiografska. Nekim dijelom ona to vjerojatno i jesu, budući da je autorica roman posvetila svojoj obitelji, iz koje je netko također proveo neko vrijeme u Beckombergi.
Zanimljivo je bilo čitati o jednoj psihijatrijskoj ustanovi, različitim individuama koje su ondje našle svoj mir i različitim načinima na koji svatko od njih tu bolnicu doživljava. Posebno je zanimljivo bilo vidjeti kako je jedan ne baš omiljen tip ustanove ovdje oslikan posve različito od onog uvriježenog mišljenja kakvo ljudi o takvom mjestu obično stvore. Zanimljivo se bilo i s Jackie prošetati niz njenu aleju sjećanja, upoznati ljude i mjesto koji su joj obilježili djetinjstvo, kao i vidjeti iz prve ruke kako depresija i različiti drugi psihički problemi utječu na osobe koje su se s tim problemima prisiljene nositi.
Nakon čitanja ove knjige, možda nam pogled na neku staru, davno zatvorenu psihijatrijsku ustanovu ili sam pojam te ustanove više ne izazovu osjećaj straha, već interesa: o ljudima koji su kroz nju prošli, sudbinama kojima je svjedočila i o životima koji su unutar i oko njenih zidova proživljeni.
Sada već odrasla, Jackie nas vodi na putovanje svojim sjećanjima u kojima glavnu ulogu igra njen otac, Jim, koji je nakon neuspjelog pokušaja samoubojstva završio u Beckombergi. Jackie oca često posjećuje i, baš kao i on, u Beckombergi ne vidi zatvor, već utočište. Sprijateljuje se s pacijentima i osobljem bolnice i ondje provodi gotovo svo slobodno vrijeme, promatrajući kako se granica između onoga što svijet smatra normalnim i onoga što svijet smatra ludim vječno mijenja, slabi, a ponekad i posve nestaje.
Tema kojom se roman bavi - institucionalizacija i psihičke bolesti općenito - nije jedna od tema o kojima se u društvu rado raspravlja. Institucionalizacija kao pojam predstavlja nam često nešto zastrašujuće, nešto što je, u slučajevima kada u obitelji ili među prijateljima imamo nekoga tko se bori s psihičkim bolestima, zadnja mogućnost koja nam preostaje, zadnja slamka spasa za kojom ćemo i tada vrlo nerado posegnuti. Psihijatrijske institucije često nas straše, dok, s druge strane, u njima vidimo mjesto - utočište - na koje ćemo odvesti nekoga kome sami ne možemo ili ne znamo kako pomoći. Sara Stridsberg taj je paradoks našeg odnosa prema psihijatrijskim ustanovama sjajno opisala:
"Lako je idealizirati ustanovu kao savršeno mjesto koje će činiti sve ono što se mi ljudi nemamo snage natjerati da činimo jedni za druge. Istovremeno je zastrašujuće jer predstavlja ono nesavršeno u nama: neuspjeh, slabost, samoću."
Ne znam koji je točno razlog iz kojeg nam i sam pogled na psihijatrijske ustanove izaziva neki neodređeni osjećaj straha. Možda se zapravo bojimo toga da i sami ne obolimo od neke psihičke bolesti pa budemo primorani stupiti unutar zidova te ustanove, jer se bojimo da iz nje onda više nikada nećemo izaći. Pretpostavljam da nam je teško pojmiti da postoji još jedan izlaz iz bolnice, osim smrti - ozdraviti. Stridsberg je i taj osjećaj sjajno uspjela uhvatiti u jednom razgovoru između Jackie i njenog oca:
"'Kad ljudima kažem da si bio u Beckombergi, svi uvijek misle da si mrtav.', kažem.
'Zašto to misle?'
'Valjda Beckomberga ljudima znači upravo to, kao i sve stare psihijatrijske bolnice - mjesto izvan svijeta iz kojega čovjek nikada ne izađe živ.'"
Unatoč temi koja možda zvuči zastrašujuće, ovaj roman nije nimalo zastrašujuć, upravo suprotno. On predstavlja putovanje niz stazu sjećanja i uspomena, većinom dragih. Ozračje romana pomalo je melankolično, ispunjeno sjetom i nekom neodređenom čežnjom za drugim vremenima, ali je i nekako ugodno, te stvara lijep osjećaj tijekom čitanja.
Inače, psihijatrijska bolnica Beckomberga stvarno je mjesto. Otvorena je 1932. godine u Brommi blizu Stockholma i sredinom 20. stoljeća bila je jedna od najvećih psihijatrijskih bolnica u Europi. Autorica se u ovom romanu u nekoliko navrata osvrće i na povijest bolnice, dajući nam uvid u to kako su bolnicu doživljavali - neki kao nepoželjno mjesto straha, a neki kao utočište i mjesto kojega se prisjete sa sjetom.
Strah - ne samo od psihijatrijske bolnice - također je tema o kojoj ovaj roman progovara. Jackie strah prati kroz sva njena sjećanja: strah od gubitka slobode i strah da postoji nešto u njoj zbog čega će završiti kao njen otac - ne zatvorena u bolnici, nego zatvorena među strahovima svog uma. No, umjesto da joj i sama bolnica ulijeva strah, Jackie na nju gleda kao na mjesto na koje može od svih svojih strahova pobjeći. Jackien otac Jim o bolnici jednako razmišlja, dok je izvan nje neprestano depresivan i neprestano razmišlja o samoubojstvu. Depresija je nešto što je također vrlo dobro oslikano u ovom romanu: bolest kojoj je teško naći uzrok, ali koju karakterizira činjenica da je osoba koja od nje pati duboko nesretna, baš kao Jim.
Podnaslov ovog romana - 'Oda mojoj obitelji' - ovdje stoji s dobrim razlogom. Dok čitate o Jackienim sjećanjima, ne možete se oteti dojmu da su ta sjećanja pomalo autobiografska. Nekim dijelom ona to vjerojatno i jesu, budući da je autorica roman posvetila svojoj obitelji, iz koje je netko također proveo neko vrijeme u Beckombergi.
Zanimljivo je bilo čitati o jednoj psihijatrijskoj ustanovi, različitim individuama koje su ondje našle svoj mir i različitim načinima na koji svatko od njih tu bolnicu doživljava. Posebno je zanimljivo bilo vidjeti kako je jedan ne baš omiljen tip ustanove ovdje oslikan posve različito od onog uvriježenog mišljenja kakvo ljudi o takvom mjestu obično stvore. Zanimljivo se bilo i s Jackie prošetati niz njenu aleju sjećanja, upoznati ljude i mjesto koji su joj obilježili djetinjstvo, kao i vidjeti iz prve ruke kako depresija i različiti drugi psihički problemi utječu na osobe koje su se s tim problemima prisiljene nositi.
Nakon čitanja ove knjige, možda nam pogled na neku staru, davno zatvorenu psihijatrijsku ustanovu ili sam pojam te ustanove više ne izazovu osjećaj straha, već interesa: o ljudima koji su kroz nju prošli, sudbinama kojima je svjedočila i o životima koji su unutar i oko njenih zidova proživljeni.
