Izdavač: Stilus, 2018.
[eng. It]
Što vam prvo padne na pamet kad pomislite na Kingov roman 'Ono'
(ili neku od njegovih filmskih adaptacija)? Pennywise, naravno. I
crveni balon. I onaj kanalizacijski odvod iz kojeg možda vire, a možda i
ne vire, neke zle očice. I, naravno: "We all float down here".
32 godine nakon što je Pennywise prvi put ugledao svjetlo dana, još uvijek nam utjeruje strah u kosti. Zašto ga se toliko bojimo? Jer su klaunovi, općenito gledajući, pomalo zastrašujući sami po sebi? Jer se većina ljudi boji klaunova? Ne. Kod Kinga, nije stvar u klaunovima (ili čemu god što mu je poslužilo da nam u određenom romanu utjera strah u kosti) - stvar je u strahu samom po sebi.
'Ono' nije (samo) priča o zastrašujućem klaunu. To je priča o sedam prijatelja, od kojih je svatko u neku ruku luzer, koji djetinjstvo i početak svojih tinejdžerskih godina provode u malom gradu Derryu, u američkoj saveznoj državi Maine. 1957. godine, ovih se sedmero klinaca susrelo za svojim najgorim noćnim morama - i taj susret uspjelo preživjeti. 1984. godine, sedmero klinaca sada su odrasli ljudi, koje i dalje muče isti strahovi i mučna sjećanja na sve kroz što su prošli u djetinjstvu. Iako ih i dalje proganjaju traume, mislili su da je noćnoj mori kraj. Međutim - to baš i nije tako...
U možda najstrašnijem Kingovom romanu svih vremena, neprikosnoveni kralj horora predstavlja nam priču o odrastanju, neuklapanju, djetinjstvu i onakvom prijateljstvu za koje mislimo da će trajati vječno. Istovremeno, u priču se upliće i ono u čemu je King majstor: horor. I to još kakav!
Ono zbog čega su mi Kingovi romani toliko zastrašujući je njegova vještina da sasvim obične događaje, trenutke i stvari pretvori u nešto doista jezivo. Pri tome, on personificira strah u neku određenu figuru, koju načini toliko dobro da je se čitatelji i godinama nakon čitanja prisjećaju s jednakom dozom jeze, a ta ista figura također jednako uspješno zastrašuje sve nove i nove generacije čitatelja.
Važno je, ipak, imati na umu da Kingovi romani nisu čisti horor. On u biti zastrašujuće elemente skladno dozira, pružajući nam ih u malim i često daleko odmaknutim isječcima, čime oni postaju samo dio veće priče. A King je doista izvanredan pripovjedač, pogotovo kada se radi o opisivanju odrastanja u malim sredinama. King će vam sjajno oslikati baš svaki detalj, svaki trenutak i svaki osjećaj, zbog čega ćete se osjećati kao da ste doista tamo, da ste dio ekipe.
Iako se većina čitatelja slaže u tome da je 'Ono' jedan od najstrašnijih Kingovih romana (a možda i najstrašniji), mnogi mu zamjeraju dvije stvari: dužinu - i kraj. Kraj vam neću spojlati, samo ću spomenuti da uključuje jednu, pa, prilično bizarnu (onako WTF?!), scenu seksa, koja je, po meni, doista najslabiji dio cijele priče. Što se tiče dužine, možda je ovaj roman mogao biti i kraći. Možda. Ali onda bismo propustili nešto od Kingovog majstorskog pripovijedanja, zbog čega bi roman možda ispao drugačiji nego što jest. Bez obzira na dužinu i način na koji se priča na kraju odvila, jedno je neporecivo: ovaj roman je doista IT. On je kultni klasik horora i pisca koji je od horora napravio neku posve novu umjetnost.
It's a must read. It's an IT read.
Samo pročitajte. (Po mogućnosti ne sami, u mraku. Samo kažem.)
32 godine nakon što je Pennywise prvi put ugledao svjetlo dana, još uvijek nam utjeruje strah u kosti. Zašto ga se toliko bojimo? Jer su klaunovi, općenito gledajući, pomalo zastrašujući sami po sebi? Jer se većina ljudi boji klaunova? Ne. Kod Kinga, nije stvar u klaunovima (ili čemu god što mu je poslužilo da nam u određenom romanu utjera strah u kosti) - stvar je u strahu samom po sebi.
'Ono' nije (samo) priča o zastrašujućem klaunu. To je priča o sedam prijatelja, od kojih je svatko u neku ruku luzer, koji djetinjstvo i početak svojih tinejdžerskih godina provode u malom gradu Derryu, u američkoj saveznoj državi Maine. 1957. godine, ovih se sedmero klinaca susrelo za svojim najgorim noćnim morama - i taj susret uspjelo preživjeti. 1984. godine, sedmero klinaca sada su odrasli ljudi, koje i dalje muče isti strahovi i mučna sjećanja na sve kroz što su prošli u djetinjstvu. Iako ih i dalje proganjaju traume, mislili su da je noćnoj mori kraj. Međutim - to baš i nije tako...
U možda najstrašnijem Kingovom romanu svih vremena, neprikosnoveni kralj horora predstavlja nam priču o odrastanju, neuklapanju, djetinjstvu i onakvom prijateljstvu za koje mislimo da će trajati vječno. Istovremeno, u priču se upliće i ono u čemu je King majstor: horor. I to još kakav!
Ono zbog čega su mi Kingovi romani toliko zastrašujući je njegova vještina da sasvim obične događaje, trenutke i stvari pretvori u nešto doista jezivo. Pri tome, on personificira strah u neku određenu figuru, koju načini toliko dobro da je se čitatelji i godinama nakon čitanja prisjećaju s jednakom dozom jeze, a ta ista figura također jednako uspješno zastrašuje sve nove i nove generacije čitatelja.
Važno je, ipak, imati na umu da Kingovi romani nisu čisti horor. On u biti zastrašujuće elemente skladno dozira, pružajući nam ih u malim i često daleko odmaknutim isječcima, čime oni postaju samo dio veće priče. A King je doista izvanredan pripovjedač, pogotovo kada se radi o opisivanju odrastanja u malim sredinama. King će vam sjajno oslikati baš svaki detalj, svaki trenutak i svaki osjećaj, zbog čega ćete se osjećati kao da ste doista tamo, da ste dio ekipe.
Iako se većina čitatelja slaže u tome da je 'Ono' jedan od najstrašnijih Kingovih romana (a možda i najstrašniji), mnogi mu zamjeraju dvije stvari: dužinu - i kraj. Kraj vam neću spojlati, samo ću spomenuti da uključuje jednu, pa, prilično bizarnu (onako WTF?!), scenu seksa, koja je, po meni, doista najslabiji dio cijele priče. Što se tiče dužine, možda je ovaj roman mogao biti i kraći. Možda. Ali onda bismo propustili nešto od Kingovog majstorskog pripovijedanja, zbog čega bi roman možda ispao drugačiji nego što jest. Bez obzira na dužinu i način na koji se priča na kraju odvila, jedno je neporecivo: ovaj roman je doista IT. On je kultni klasik horora i pisca koji je od horora napravio neku posve novu umjetnost.
It's a must read. It's an IT read.
Samo pročitajte. (Po mogućnosti ne sami, u mraku. Samo kažem.)
