Radnja u kojoj grupa ljudi bude smještena u izolaciju i u toj se
izolaciji suoči s ubojstvom nije neka novost u svijetu krimića, no
Lauren Forry u ovom je romanu otišla korak dalje - svoju je grupu likova
smjestila na najizoliranije moguće mjesto - Mjesec.
Na žalost
moje ljubavi prema SF-u i svemiru općenito, tek vrlo mala količina
radnje odvija se izvan konkretnog mjesta na Mjesecu na koje je radnja u
biti smještena, a to je luksuzni Hotel Artemis. Iako se spisateljica
zbilja potrudila dočarati okružje samog hotela, opisujući ga u detalje,
sam je Mjesec ovdje poslužio tek kao jedna vrlo luksuzna kulisa. Ono što
ovaj superluksuzni hotel ipak odvaja od njemu sličnih na Zemlji, u koje
također teško da će zalutati obični smrtnici, je ta potpuna izoliranost
i osjećaj opasnosti koji odvojenost od drugih sa sobom nosi. Koga
pozvati u pomoć kad je najbliža pomoć udaljena 380.000 kilometara?
Desetero
sretnika slučajno je odabrano putem nagradnog natječaja da budu prvi
gosti prvog ikad hotela na Mjesecu. Svi troškovi plaćeni i prilika koja
se dobiva jednom u životu (ako i tada), nešto je - naravno! - što se ne
propušta. No, vrlo brzo nakon dolaska u sam hotel, ovih će destero ljudi
shvatiti da nešto nije u redu. Ipak, neće početi odmah paničariti -
panika i strah će se pojaviti tek kad jedan (prvi?) od njih završi
mrtav.
Deset odabranih likova u ovom romanu i karakterno su i u
odnosu na društveni status i porijeklo posve različiti. Kada se suoče s
ubojstvom, a prije toga i drugim bizarnostima njihovog boravka na
Mjesecu (koji je trebao biti odmor iz snova, a ne noćnih mora), i vi
ćete se, kao čitatelji, početi pitati što je to što ih povezuje i što se
ovdje uopće događa.
Zbog opisa radnje i broja likova ovaj su roman odmah dočekale neizbježne usporedbe s Agathom Christie i njezinih Deset malih crnaca, a zbog mjesta radnje i naziva samog hotela i s Andyem Weirom i njegovim romanom Artemis.
Ako mene pitate, Forry je puno bliže Weiru nego Agathi, iako sve troje
imaju svoje stilove pisanja koje je uopće izlišno uspoređivati. Kažem
ovo jer mnogi pročitaju usporedbe i očekuju upravo Agathu Christie, no
ne ide to tako.
U početku, dok upoznajete okružje i same likove,
te se suočavate s bizarnostima njihovog putovanja, imate dojam kao da se
dosta dugo ništa zapravo ne događa. Klupko koje je ovdje zamotano sporo
se počinje odmatati, i treba mu neko vrijeme da dobije na brzini, koja
ide usporedo s povećanjem količine čudnih događaja oko likova. Naravno
da svatko od likova ima i svoje neke tajne, koje nije spreman ni s kim
podijeliti, najmanje s hrpom neznanaca, od kojih je netko možda i
ubojica. Rasplet se, ipak, dosta brzo odvije, a cijela ta priča oko
raspleta još je jedna suluda bizarnost.
Kraj me nije baš
oduševio, moguće i zato jer sam ja (ne znam zašto) neke likove doživjela
kao puno mlađe ili starije nego što su zapravo bili, pa mi se nisu
uklapali u raspletnu priču, koja mi je bila malo too much, pa samim time
ne baš uvjerljiva. Iako, teško je suditi o tome koliko daleko su neki
spremni ići samo da bi dokazali svoje... nešto.
Iz razloga koje
ćete skužiti kada krenete čitati (da ne spojlam :)), ovu bi se priču
moglo opisati kao Big Brother (ili neki drugi reality show) na Mjesecu.
Top lokacija, predivna scenografija, raznoliki natjecatelji... Samo što
iz ovog realitya ne izađu svi - živi.
_______________________________________
Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/veliko-otvorenje/
