Izdavač: Vorto Palabra, 2019.
[eng. Where the crawdads sing]
Prijevod: Petra Pugar
Ima već neko vrijeme kako sam pročitala ovu knjigu, ali recenzija je
svoj put van probila tek sad. S nekim je knjigama jednostavno tako,
posebno onim najboljima. A ova je definitivno jedna od najboljih knjiga
prošle godine, barem po meni.
'Djevojka iz močvare' knjiga je o kojoj su prošle godine baš svi pričali. Često se dogodi da takve knjige neopravdano privlače svu tu pažnju, ali ne i ova. Svaki komadić pažnje kojeg je privukla bio je tu s razlogom. Knjiga je to, napokon, i koju je Reese Witherspoon odabrala za svoj književni klub. Kako pratim Reesein klub već neko vrijeme, kao i knjige koje odabire, uvjerila sam se da ima odličan 'nos' za sjajne knjige. A ova mi je, do sada, čak najbolja od svih.
Knjiga nam donosi priču o Kyi, mladoj djevojci koja je bila prisiljena odrasti sasvim sama u skromnoj kolibi usred močvare. Kao djevojčica, Kya je gledala jednog po jednog člana svoje obitelji kako odlaze i napuštaju ju. Prvo je otišla mama, zatim braća i sestre, naposlijetku i otac. Susjeda nije imala, a okrug za nju nije mario. Sama i napuštena, utekla se jedinoj majci koju je ikada poznavala - močvari koja ju je okruživala.
"Sunce, toplo poput pokrivača, obavijalo je Kyina ramena i mamilo je sve dublje u močvaru. Ponekad bi u noći začula nepoznate zvukove, ili poskočila od munje koja bi joj sijevnula preblizu, no kad god bi se spotakla, zemlja bi je uhvatila. Sve dok joj na koncu, u nekom nezabilježenom trenutku, bol nije iscurila iz srca kao što voda iscuri u pijesak. I dalje je bila tu, ali duboko. Kya je položila ruku na vlažnu, uzdisalu zemlju, a močvara joj je postala majka."
Odrastavši sama usred močvare, Kya je močvarni krajolik i njegove biljne i životinjske stanovnike upoznala kao dlan vlastite ruke. Močvara joj je bila utočište, a galebovi prijatelji. Ljude je sretala rijetko i dragovoljno ih se klonila, izuzev nekolicine koji su se prema njoj odnosili kao prema ljudskom biću a ne čudovištu iz močvare: Jumpina, starog trgovca koji joj je pomagao kad god je mogao i Tatea, dječaka koji joj je bio prvi pravi prijatelj i koji ju je naučio čitati.
"'Postoje oni koji mogu živjeti bez divljine, i oni koji ne mogu.'
'Oh', izustila je. 'Oh.'
'Znaš čitati, Kya. Više se nikad neće vratiti ono vrijeme kad nisi znala čitati.'
'Nije samo to.' Progovorila je gotovo šaptom. 'Nisam ti ja znala da riječi mogu toliko toga čuvat. Nisam znala da rečenica može biti tako puna.'
Nasmiješio se. 'Ovo je izvrsna rečenica. Ne čuvaju sve riječi baš toliko.'"
Kya bi ponekad dolazila u kontakt s drugim ljudima, ali to bi uvijek završilo s još jednom ranom na njezinu srcu. Čak i oni dobronamjerni na Kyu su gledali samo kao na čudnovato biće iz močvare, nešto čega se bolje kloniti. Pa tako, kada se u gradiću uz močvaru dogodi ubojstvo, koga okriviti no čudnu i zloglasnu 'Djevojku iz močvare'?
Kyina priča podsjetila me na još jednu meni jako dragu priču i jednu od najboljih koje sam ikada pročitala: 'Ubiti pticu rugalicu'. Obje se ove knjige bave (nepravednim) odnosom sredine prema onima koji su drugačiji. U 'Ubiti pticu rugalicu' naglasak je na rasnu segregaciju, a ovdje je (iako i ovdje vidimo taj isti problem) veći naglasak na odnos ljudi prema nekome koga smatraju čudnim i društveno neprihvatljivim i to ne zbog te osobe same po sebi nego zbog okolnosti u kojima je morala odrasti, okolnosti koje su je učinile onakvom kakva jest. Pri tome, vidimo i da se rijetko tko potrudi doista upoznati nekoga za koga misli da je čudan, već većina ljudi radije izbjegava one koje su tako označili, zlu ne trebalo, (namjerno) ignorirajući činjenicu da najviše zla tim ljudima nanose upravo oni sami.
"'Da, recimo to jasno i glasno. Zvali smo je Djevojkom iz močvare. Mnogi je i danas tako zovu. Bilo je i nekih šaputanja da je napola vučica, ili pak karika koja nedostaje između čovjeka i majmuna. Da joj oči svijetle u mraku. Međutim, u stvarnom je životu ona bila samo napušteno dijete, djevojčica koja je sama preživljavala u močvari, izgladnjela i promrzla, a mi joj nismo pomogli. (...) Umjesto toga, obilježili smo je i odbacili jer smo je smatrali drugačijom. No, dame i gospodo, jesmo li gospođicu Clark isključili zato što je bila drugačija, ili je bila drugačija zato što smo je isključili?
(...)
Vrijeme je da konačno budemo pravedni prema Djevojci iz močvare.'"
Kyina priča istodobno je i divna i strašna. Prelijepa je, a opet i teška. Srce će vas zaboljeti dok čitate s čime se sve morala nositi jedna šestogodišnja djevojčica, jedna tinejdžerica, jedna mlada djevojka. Kya je odrastala u groznim uvjetima, sama i izopćena, napuštena od sviju koji su je trebali bezuvjetno voljeti. A opet, odrastajući tako, Kya je izrasla u predivnu i snažnu ženu, ženu koja je sama, svojim vlastitim snagama, uspjela izgraditi temelje svog života, snaći se i izbaviti iz siromaštva i bijede u kojoj su je ostavili. Močvara joj je cijelo to vrijeme bila jedina obitelj i jedino utočište, njen oslonac i njen poticaj. Ljubav prema močvari ono je što će Kyi pomoći da nađe svoj put, a taj put tu močvaru nikada neće napustiti.
Uz priču o odrastanju i sazrijevanju, ova priča, baš kao i 'Ubiti pticu rugalicu', ima elemente sudske drame, pa i detektivske priče, koji joj samo dodaju na zanimljivosti. Priča vrluda između prošlosti i sadašnjosti, držeći nas time dodatno u napetosti, a njeni opisi močvarnog južnjačkog krajolika oduzimaju dah. Puno je tuge utkano u ovu priču, ali ona istodobno pršti i takvom snagom kakvu nikakva tuga na cijelom svijetu ne može pokolebati. Je li sretna ili tužna? I jedno i drugo. Ipak, kad se svi dojmovi slegnu, naginjem na ovo prvo. Kya je 'Djevojka iz močvare' koju morate upoznati. Svakako to učinite.
'Djevojka iz močvare' knjiga je o kojoj su prošle godine baš svi pričali. Često se dogodi da takve knjige neopravdano privlače svu tu pažnju, ali ne i ova. Svaki komadić pažnje kojeg je privukla bio je tu s razlogom. Knjiga je to, napokon, i koju je Reese Witherspoon odabrala za svoj književni klub. Kako pratim Reesein klub već neko vrijeme, kao i knjige koje odabire, uvjerila sam se da ima odličan 'nos' za sjajne knjige. A ova mi je, do sada, čak najbolja od svih.
Knjiga nam donosi priču o Kyi, mladoj djevojci koja je bila prisiljena odrasti sasvim sama u skromnoj kolibi usred močvare. Kao djevojčica, Kya je gledala jednog po jednog člana svoje obitelji kako odlaze i napuštaju ju. Prvo je otišla mama, zatim braća i sestre, naposlijetku i otac. Susjeda nije imala, a okrug za nju nije mario. Sama i napuštena, utekla se jedinoj majci koju je ikada poznavala - močvari koja ju je okruživala.
"Sunce, toplo poput pokrivača, obavijalo je Kyina ramena i mamilo je sve dublje u močvaru. Ponekad bi u noći začula nepoznate zvukove, ili poskočila od munje koja bi joj sijevnula preblizu, no kad god bi se spotakla, zemlja bi je uhvatila. Sve dok joj na koncu, u nekom nezabilježenom trenutku, bol nije iscurila iz srca kao što voda iscuri u pijesak. I dalje je bila tu, ali duboko. Kya je položila ruku na vlažnu, uzdisalu zemlju, a močvara joj je postala majka."
Odrastavši sama usred močvare, Kya je močvarni krajolik i njegove biljne i životinjske stanovnike upoznala kao dlan vlastite ruke. Močvara joj je bila utočište, a galebovi prijatelji. Ljude je sretala rijetko i dragovoljno ih se klonila, izuzev nekolicine koji su se prema njoj odnosili kao prema ljudskom biću a ne čudovištu iz močvare: Jumpina, starog trgovca koji joj je pomagao kad god je mogao i Tatea, dječaka koji joj je bio prvi pravi prijatelj i koji ju je naučio čitati.
"'Postoje oni koji mogu živjeti bez divljine, i oni koji ne mogu.'
'Oh', izustila je. 'Oh.'
'Znaš čitati, Kya. Više se nikad neće vratiti ono vrijeme kad nisi znala čitati.'
'Nije samo to.' Progovorila je gotovo šaptom. 'Nisam ti ja znala da riječi mogu toliko toga čuvat. Nisam znala da rečenica može biti tako puna.'
Nasmiješio se. 'Ovo je izvrsna rečenica. Ne čuvaju sve riječi baš toliko.'"
Kya bi ponekad dolazila u kontakt s drugim ljudima, ali to bi uvijek završilo s još jednom ranom na njezinu srcu. Čak i oni dobronamjerni na Kyu su gledali samo kao na čudnovato biće iz močvare, nešto čega se bolje kloniti. Pa tako, kada se u gradiću uz močvaru dogodi ubojstvo, koga okriviti no čudnu i zloglasnu 'Djevojku iz močvare'?
Kyina priča podsjetila me na još jednu meni jako dragu priču i jednu od najboljih koje sam ikada pročitala: 'Ubiti pticu rugalicu'. Obje se ove knjige bave (nepravednim) odnosom sredine prema onima koji su drugačiji. U 'Ubiti pticu rugalicu' naglasak je na rasnu segregaciju, a ovdje je (iako i ovdje vidimo taj isti problem) veći naglasak na odnos ljudi prema nekome koga smatraju čudnim i društveno neprihvatljivim i to ne zbog te osobe same po sebi nego zbog okolnosti u kojima je morala odrasti, okolnosti koje su je učinile onakvom kakva jest. Pri tome, vidimo i da se rijetko tko potrudi doista upoznati nekoga za koga misli da je čudan, već većina ljudi radije izbjegava one koje su tako označili, zlu ne trebalo, (namjerno) ignorirajući činjenicu da najviše zla tim ljudima nanose upravo oni sami.
"'Da, recimo to jasno i glasno. Zvali smo je Djevojkom iz močvare. Mnogi je i danas tako zovu. Bilo je i nekih šaputanja da je napola vučica, ili pak karika koja nedostaje između čovjeka i majmuna. Da joj oči svijetle u mraku. Međutim, u stvarnom je životu ona bila samo napušteno dijete, djevojčica koja je sama preživljavala u močvari, izgladnjela i promrzla, a mi joj nismo pomogli. (...) Umjesto toga, obilježili smo je i odbacili jer smo je smatrali drugačijom. No, dame i gospodo, jesmo li gospođicu Clark isključili zato što je bila drugačija, ili je bila drugačija zato što smo je isključili?
(...)
Vrijeme je da konačno budemo pravedni prema Djevojci iz močvare.'"
Kyina priča istodobno je i divna i strašna. Prelijepa je, a opet i teška. Srce će vas zaboljeti dok čitate s čime se sve morala nositi jedna šestogodišnja djevojčica, jedna tinejdžerica, jedna mlada djevojka. Kya je odrastala u groznim uvjetima, sama i izopćena, napuštena od sviju koji su je trebali bezuvjetno voljeti. A opet, odrastajući tako, Kya je izrasla u predivnu i snažnu ženu, ženu koja je sama, svojim vlastitim snagama, uspjela izgraditi temelje svog života, snaći se i izbaviti iz siromaštva i bijede u kojoj su je ostavili. Močvara joj je cijelo to vrijeme bila jedina obitelj i jedino utočište, njen oslonac i njen poticaj. Ljubav prema močvari ono je što će Kyi pomoći da nađe svoj put, a taj put tu močvaru nikada neće napustiti.
Uz priču o odrastanju i sazrijevanju, ova priča, baš kao i 'Ubiti pticu rugalicu', ima elemente sudske drame, pa i detektivske priče, koji joj samo dodaju na zanimljivosti. Priča vrluda između prošlosti i sadašnjosti, držeći nas time dodatno u napetosti, a njeni opisi močvarnog južnjačkog krajolika oduzimaju dah. Puno je tuge utkano u ovu priču, ali ona istodobno pršti i takvom snagom kakvu nikakva tuga na cijelom svijetu ne može pokolebati. Je li sretna ili tužna? I jedno i drugo. Ipak, kad se svi dojmovi slegnu, naginjem na ovo prvo. Kya je 'Djevojka iz močvare' koju morate upoznati. Svakako to učinite.
__________________________________
Kako do knjige: https://bit.ly/2X0P3ls
