DVOR TRNJA I RUŽA, Sarah J. Maas

Fokus, 2024.

1. knjiga istoimenog serijala

[eng. A Court of Thorns and Roses] 

Prijevod: Maks Bruno Hercigonja  

Kao i velikom broju knjigoljupki, Ljepotica i Zvijer i meni je jedan od najdražih Disneyevih crtića. Moguće da je stvar u onoj divnoj biblioteci. Ili je stvar, ako je suditi prema popularnosti romantasya slične tematike, u Zvijeri. :) Budimo iskrene, skoro svaka žena sanja o vlastitoj Zvijeri (ne doslovno, naravno, znate na što mislim) koju samo ona može ukrotiti. I could be wrong, but... here we are.

SJM odlučila je uroniti u ovu a tale as old as time i ispričati je na svoj način.

Ljepotica u ovoj priči je Feyre, koja se na početku priče više nalazi u ulozi Pepeljuge, brinući o svom ocu i dvjema sestrama, od kojih su sve troje posve beskorisni. Nekoć bogata, Feyrina obitelj izgubila je svo bogatstvo, a nedugo potom Feyre je majci na samrtnoj postelji obećala da će se brinuti za oca i sestre. I dok ostatak njene obitelji doslovno sjedi u trošnoj kolibi i ne radi ništa, Feyre svakoga dana odlazi u šumu u lov, ne bi li ih prehranila i sačuvala od smrti, a svaki novčić koji uspije zaraditi prodajom viška od onoga što ulovi također odlazi na njih. A onda jednoga dana Feyre u šumi ubije ogromnog vuka i sve se promijeni.

Zvijer u ovoj priči je Tamlin, Visoki vilenjak, čiji je narod, i on sam, zarobljen pod tajanstvenom kletvom. Nakon što Feyre ubije onog vuka, koji je zapravo bio pripadnik vilinskog naroda, Tamlin dolazi po odštetu. No, umjesto da u zamjenu uzme njen život, on joj ponudi da ostatak života provede na njegovom dvoru, bez mogućnosti povratka. Nemajući druge mogućnosti, osim smrti, Feyre pristane, ne znajući ni sama što ju čeka u tajanstvenim zemljama vilenjaka, o kojima je čitav život slušala strašne priče.

Re-telling Ljepotice i Zvijeri poslužio je ovdje kao zanimljiv uvod u svijet vilenjaka, kojim haraju opasne kletve, vladari gladni moći, opaka stvorenja i, iznad svega - moćna magija. SJM nas dosta brzo uvodi u priču i oslikava njene obrise, ali dosta toga uporno drži zamagljenim. Kao i Feyre, imala sam milijun pitanja o tome kako funkcioniraju vilenjački dvorovi, kakva je to tajanstvena bolest koja napada magiju, odakle dolaze opasna stvorenja koja napadaju Tamlinov dvor i zašto to rade, ali pitanja su se samo množila, a odgovori ostajali oskudni. Postoji logičan razlog zašto je tome tako, ali na njega ćete naletjeti tek malo kasnije u knjizi. Do tada se treba malo strpjeti i žrtvovati pokoji živac. :)

Iako su posve različiti, upoznajući jedno drugo Feyre i Tamlin shvatit će da su sličniji no što su to mislili, oboje s teretom odgovornosti za druge koju nisu tražili, i osjećajem samoće dok taj teret nose. Jasno je odmah da je ovdje na pomolu ljubavna priča, ali ima u njoj još pokoji twist & turn da ne bude dosadno. Malo jest dosadan bio srednji dio romana, moram priznati, sve one šetnje po livadama i divljenja svakoj travki, bez kojih sam mogla preživjeti, ali slavna ljubavna izjava "Volim te. Trnje i sve." (awwww) popravila je ukupan dojam.

Feyre, kao heroina ovog serijala, nije baš ono što biste od te heroine očekivali. Umjesto da djeluje, Feyre se više prepušta događajima da ju nose, ljuteći se na Tamlina i ostale vilenjake što ju smatraju krhkim ljudskim bićem, ali ponašajući se upravo kao krhko (i nesmotreno!) ljudsko biće. Ne može se reći da joj nedostaje snalažljivosti, pa čak ni hrabrosti, ali fali joj neke... akcije. Dobar dio romana Feyre je pasivna, što nije baš vrhunska odlika glavnog protagonista priče, koji još tu priču iznosi u prvom licu. No, kao i kod već spomenutih odgovora na tajne vilenjaka, i Feyre je trebalo samo malo pričekati da procvjeta.

Zadnja trećina romana jako ubrzava tempo i priča postaje sve zanimljivija. Otkrivaju se tajne, ali i opasnosti koje s njima idu, a Feyre konačno pokazuje zube i preuzima inicijativu. Upoznajemo mnoštvo novih i opakih likova, od kojih je jedan jaaako zanimljiv - Rhys - i ovdje je da ostane još duuugo. :D Priča se iz nježne vilinske romanse odjednom pretvara u pravo krvoproliće, ishod kojeg je i neizvjestan i smrtonosan, ne samo za Feyre, već i čitav vilenjački svijet.

Zaključak? I liked it.

Kad sam počela čitati Throne of glass, iako sam se zaljubila u priču i bila mi je dobra, mučila me prva knjiga. Ali ona je bila tek uvod u sve ono što slijedi, što je ispalo jedan od najdražih mi serijala ikad. Mislim da će tako biti i ovdje. SJM definitivno nije samo one series wonder. Jedva čekam vidjeti što me - i ovdje, i u svakom idućem serijalu koji napiše - dalje čeka. 

____________________________________

Kako do knjige: https://fokusnahit.com/proizvod/dvor-trnja-i-ruza/ 

SVITANJE NAD ŽETVOM, Suzanne Collins

Profil, 2025.

Prequel i 5. knjiga serijala Igre gladi 

Prijevod: Paula Jurišić

 

 

"Rebellions are built on hope" slavna je krilatica Star Wars serijala, koju je posebno obilježio SW film Rogue One i, možda i najbolji od svih SW televizijskih uradaka, serija Andor. Priča o Cassianu Andoru nije donijela ništa novo i nepoznato iz Star Wars svemira, unaprijed je bilo poznato i to kako završava, ali unatoč svemu tome već poznatom, ova priča bila je točno onaj komadić koji je nedostajao da bi svi ostali komadići priče sjeli na svoje mjesto. Drugim riječima, plamen pobune koja plamti kroz čitav SW serijal, zapaljen je upravo ovdje.

Isto to dogodilo se i s jednim drugim plamenom i drugom pobunom - u Svitanju nad žetvom serijala Igre gladi.

Priča je svima već dobro poznata, kao i njen kraj, pa i sudbine onih koji su u toj priči sudjelovali. Pomislili biste da vas onda, kad već gotovo sve znate, i kad očekujete da se to što znate dogodi, ništa ne može iznenaditi, niti pogoditi. Oh, kako biste bili u krivu!

Jubilarne 50. Igre gladi su na pomolu, i od svih Okruga traži se dvostruka žrtva - dvostruki broj posvećenika koji će sudjelovati - i umirati - na Igrama. Haymitch Abernathy gotovo je stigao do dobi u kojoj više neće morati sudjelovati u žetvi, a jedino čemu se nada je da će i ovu žetvu uspješno prebroditi, baš kao i njegova djevojka, Lenore Dove. Nažalost, sreća ne da mu se nije osmijehnula, nego ga je nokautirala, srušila na pod, i još ga šutnula za kraj.

Haymitcheve Igre najbrutalnije su Igre do sada, ne samo u smislu užasa koji posvećenike dočekaju u areni, već općenito odnosa Kapitola prema njima i namjere Kapitola da skrši svaki oblik otpora koji bi itko od posvećenika, ma kako taj otpor bio malen, iskazao. Kapitol je uvijek tu da podsjeti kako, koliko god altruističke bile nečije namjere na početku Igara, djeca dovedena na Igre ovdje su samo kako bi jedna druge poubijala - i time zabavila Kapitoljane.

"Prije samo nekoliko sati imali smo jasno zacrtan smjer, ali Snowov nas je poklon podsjetio na to koliko smo krhki i koliko je uzaludno opirati se."

Haymitch mi je, inače, jedan od najdražih likova samog serijala - kako onog knjiškog, tako i filmskog - a njegova je priča doista tragična. Upravo je Haymitcha, više od svih drugih likova, Kapitol uzeo na zub, i odlučio iskoristiti kao ogledni primjer posljedica buntovnog ponašanja. I koliko god su mi tragedije kroz koje je Haymitch prošao već bile nagoviještene i u manjem ili većem obujmu poznate preko čitanja ostalih knjiga, vidjeti ih kako mi se odigravaju pred očima, kako svaki komadić nade koji Haymitch osjeti Kapitol brutalno pokopa, nešto je posve drugo.

"Nada je opasna stvar, mogla bi me zaslijepiti. Sjetim se bakinih riječi: Gdje ima života, ima i nade. Ali nada je ovdje poput bijele žestice. Načas na sve zaboraviš, ali onda dvostruko platiš."

Same Igre tek su dijelić Haymitcheve priče, a koliko god bile surove i opake, ono što nastupi poslije njih još je gore. Niti u jednom nastavku prije ovoga nije ovako dobro bilo prikazano s čime se točno nose pobjednici Igara i kako im život izgleda nakon te pobjede.

"Nakon Igara nastupaju posljedice Igara. Šire se poput valova u jezercu kad na površinu baciš kamen. U koncentričnim krugovima zapljuskuju obitelji mrtvih posvećenika, kao i njihove prijatelje, susjede, šire se čitavim okrugom. Najbliži su uvijek najteže pogođeni. Bijela žestica i depresija, slomljene obitelji, nasilje, samoubojstvo. Zapravo se nikad ne oporavimo, samo guramo dalje najbolje što možemo."

Iako je Haymitcheva priča surova i doista tragična, moram priznati da mi je bilo jako lijepo bolje ga upoznati, još jednom ga sresti, baš kao i nekolicinu drugih likova s kojima sam se već susrela kroz ostale romane serijala, poput Mags, Beeteeja, Effie, pa čak i Plutarcha. Ovaj potonji u ovoj je knjizi dosta enigmatičan lik, čiju bi kompletnu priču definitivno bilo zanimljivo doznati.

Da se vratim na plamen pobune, čija se iskra upravo ovdje pojavi: nada iz koje će ta iskra poniknuti već je prisutna, skriva se u brojnim zakucima, i u Okruzima i u samom Kapitolu, ali onaj koji će tu iskru užgati upravo je Haymitch. Bit će potrebno, doduše, neko vrijeme kako bi se iskra razgorila u plamen, koji će nastaviti tiho tinjati sve do trenutka u kojem Haymitch pronađe ono što je potrebno da plamen postane prava buktinja - u obliku Katniss Everdeen. <3

Pobune se grade na nadi, a nadu treba prenositi iz bitke u bitku, strpljivo čekajući onaj konačni okršaj. Mnoga svitanja nad žetvom treba izdržati, da bi se došlo do onog u kojem više nema žetve. To je ujedno i poruka ove priče, kojom Collins zaključuje zahvale na kraju knjige:

"Snijeg možda sve prekriva, ali Sunce uvijek izađe."

_______________________________________________

 

Kako do knjige: https://www.profil.hr/proizvod/igre-gladi-svitanje-nad-zetvom/ 

PRVI DAN PROLJEĆA, Nancy Tucker

Znanje, 2022.

[eng. The first day of spring] 

Prijevod: Maja Opačić  

Već prva rečenica ovog romana, izgovorena od strane jedne osmogodišnjakinje, izaziva popriličan osjećaj uznemirenosti.

"Danas sam ubila dječačića."

Chrissie, spomenuta osmogodišnjakinja, nastavlja izlagati svoju priču i svoje, njoj posve smislene postupke, a što dublje ulazite u njen život, ispunjen zanemarivanjem, odbacivanjem i posvemašnjim nedostatkom ljubavi, to spomenuti osjećaj uznemirenosti - ali i novoisplivali osjećaj suosjećanja i tuge - sve više raste.

Naime, Chrissie odrasta u obitelji koja se jedva može tom rječju nazvati, uz majku koja ju - onda kada je se ne pokušava na sve moguće načine riješiti - uglavnom ignorira, i oca kojega gotovo nikada nema. Vršnjaci ju smatraju opasnom i divljom, a ništa bolje ne prolazi niti kod odraslih, koji ju ili kore ili otvoreno preziru, nazivajući je trulom jabukom. I sama je Chrissie svjesna svoje naprasne prirode i namjerno zločestih postupaka, ali, prisiljena odrastati u ovakvoj okolini, ova djevojčica koristi sve što može kako bi na sebe privukla ikakav komadić pažnje.

Zadavivši dječačića s početka priče, Chrissie spoznaje neki poseban treperavi osjećaj, koji joj daje osjećaj važnosti, nešto zbog čega se osjeća kao da je bitna i kao da nad nečime ima kontrolu.

"Trebalo je tako malo da se osjećam kao najmoćnije stvorenje na svijetu. Jedno jutro, jedan trenutak, jedan dječačić žute kose. Ipak nije teško kao što sam mislila. (...) Moram vratiti taj osjećaj. Moram to ponovno učiniti."

Usporedo s vremenskom linijom osmogodišnje Chrissie, priča prati i odraslu Chrissie - sada Juliu - koja je odslužila svoju kaznu za ubojstvo i sada i sama ima kćer. No, ono što je učinila kao djevojčica vječno ju prati, ne samo kao teret krivnje koji neprestano osjeća, već i kao teret stigme ubojice djece, zbog čega je bila prisiljena nekoliko puta mijenjati i ime i adresu, kako bi ona i kći dobile priliku za normalan (i anoniman) život.

"...biti na slobodi i osjećati se slobodno nisu sinonimi."

Obje Chrissie na početku su vrlo uznemirujuće, čak odbojne. No, kako sve više i više upoznajete okolnosti u kojima živi i odrasta mlađa Chrissie, kao i krivnju i potragu za iskupljenjem koju traži starija Chrissie, to za njih obje počnete osjećati sažaljenje, pa čak i razumijevanje. Sve što je Chrissie ikada htjela je osjetiti majčinu ljubav, koju joj majka nikada nije bila sposobna dati, a sve što Julia još uvijek želi je shvatiti zašto je tome bilo tako.

"Prije no što sam postala ubojica, ja sam bila dobra, a ona [mama] zla, jer sam bila njezino dijete i trebala me voljeti, no nije me voljela. Kad sam ubila, ravnoteža se promijenila. Ja sam bila dijete koje nitko ne bi trebao voljeti, a ona osoba koja je to oduvijek znala."

Odnos Chrissiene majke prema Chrissie nije samo grozan, on je duboko uznemirujuć. Vječno prljava, gladna i prepuštena sebi, Chrissie sa svojih osam godina jedva preživljava, snalazeći se kako god zna i s boli se boreći delinkventskim ponašanjem. Nekad i danima bez hrane, Chrissie spava žvačući prljavu plahtu, ne bi li umirila bol u trbuhu, koju neprestano osjeća.

"Nisam znala kako sročiti da hrana više nije samo hrana kad je nemaš, da raste i buja dok se ti sušiš. Po njoj brojiš sate i minute, razlikuješ dobar dan od lošega, spremaš zalihe kad je imaš i tuguješ kad je nemaš. Nisam znala kako mami objasniti tu glad, a mislim da zapravo nije imalo smisla ni pokušavati. Takvu je glad mogao shvatiti samo onaj tko ju je osjetio. Htjela sam joj reći da me glad oblikovala, stvorila ovakvu kakva jesam, jer glad je bila golema, a ja majušna, i uvijek je bila ondje, mučna, nesmiljena konstanta."

Chrissiena priča nije samo tragična, uznemirujuća i tužna, ona je baš baš strašna. Ova knjiga žanrovski definitivno nije horor, ali ono što je ova djevojčica morala pretrpjeti odrastajući to definitivno jest. Neki su dijelovi romana baš jako teški za čitati, a čak i unatoč tome što je sama Chrissie odbojan lik, i što je ono što je učinila neopisivo zlo, srce vam se slama čitajući o svemu tome što je dovelo do toga da Chrissie postane 'trula jabuka'.

Težak roman, koji nije za svačiji želudac, pogotovo ako ste i sami roditelj. Ali mislim da teške romane ponajviše treba čitati. 

_____________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/prvi-dan-proljeca/432771 

ZATVORENIK, Sebastian Fitzek

Mozaik knjiga, 2024.

[njem. Der Insasse]

Prijevod: Alica Bjeli 

Sebastian Fitzek posebno je ime u svijetu trilera. Iako mi je ovo tek četvrti njegov roman, znala sam da mogu očekivati nešto posve... ludo. Creepy, napeto, neočekivano. Izvan svih granica, u trilerskom smislu.

Naslovni zatvorenik otac je dječaka Maxa, kojeg je oteo serijski ubojica, koji je u međuvremenu uhvaćen i smješten na zatvoreni dio psihijatrijske bolnice. Iako je ubojica priznao dio svojih zlodjela, nikada nije priznao i Maxovo ubojstvo, niti otkrio kamo je sakrio njegovo tijelo. Želeći saznati gdje mu je sin i što mu se dogodilo, Maxov otac - Till - odlučuje se na potez očajnika: preuzeti identitet psihijatrijskog pacijenta i pod tom se krinkom zatvoriti u prihijatrijsku bolnicu, ne bi li se približio ubojici svoga sina i doznao istinu.

Premisa ovog zapleta već je dovoljno suluda, uzimajući u obzir sve što bi potencijalno moglo poći po zlu, ali, kada zagrebete površinu ove priče, dočekat će vas toliko toga neočekivanog, izvrnutog i još luđeg nego što ste mogli i zamisliti. Jer, sa Sebastianom Fitzekom, ništa nikada nije onako kako se čini.

Fitzek je pravi majstor psiholoških trilera, a to je i ovdje još jednom dokazao. Način na koji vas uvuče u priču, izloži opasnostima, suoči s nevjerojatnim (a, opet, jednom kada ih predstavi, tako očitim!) činjenicama i iznenadi s posve neočekivanim obratima teško je opisati ikako drugačije osim 'fitzekovski'. Pri tome, on zna biti brutalan, pogotovo pri opisima nasilja i krstarenjima poremećenim umovima psihopata, koji su uvijek vrlo, vrlo perfidni, natprosječno inteligentni i jezivo zli.

Fitzekovi romani znaju na neki način biti nalik serijalu filmova Mission: Impossible, u smislu da sadrže gomilu nevjerojatnih i suludih poteza likova, koji se često iz bezizlaznih situacija izvuku na ludo sretne načine. Ovaj je roman prepun takvih situacija, što ga čini pomalo neuvjerljivim, ali kao i u M:I, uvjerljivost nije ono zbog čega ste tu. Till cijelo vrijeme kao da hoda po žici, koja se neprestano trese, puca i gori mu pod nogama, ali on i dalje gura naprijed, bez obzira na sve. Bilo mi je jasno da na kraju te žice čeka neki veliki obrat, i premda sam ga očekivala i donekle naslutila, nisam pogodila da će biti baš tako...obrnut. :)

Žanrovski gledano, Fitzekovi trileri klasa su za sebe. Ne znam odakle vuče inspiraciju i kako mu mašta radi (ne znam ni želim li to znati, haha), ali ono što uspije staviti na papir doista zna biti zadivljujuće jezivo i zapetljano. Usudite li se zatvoriti u ovu knjigu, znate što možete očekivati. Upozorit ću vas samo da su neki opisi nasilja prilično naturalistički, onakvi kakvih se ni Zola ne bi posramio. A ni Quentin Tarantino, možda. :D 

______________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/zatvorenik/

SVIBANJSKE RUŽE, Dot Hutchison

Stilus, 2020.

2. knjiga The Collector serijala

[eng. The roses of May]

Prijevod: Ira Martinović

Vrt leptira Dot Hutchison jedan je od onih trilera koji odskaču od drugih, i načinom na koji je pisan i po tome što je zbilja jeziv. Jedan od najviše uznemirujućih trilera koje sam pročitala. Očekivala sam da će i nastavak biti takav, ali on je ipak nekoliko nijansi (koliko god to čudno zvučalo za roman koji se bavi serijskim ubojstvima) blaži.

Samom Vrtu nastavak možda nije niti bio potreban, ali troje agenata FBi-a koje smo upoznali u prvom romanu dosta su karizmatični i lijepo ih je ponovno vidjeti, a nit priče koju prošli roman nije uspio do kraja slijediti zaslužila je doći do kraja.

Neposredno nakon događaja u Vrtu, djevojke oslobođene iz Vrta pokušavaju se naviknuti na život na slobodi, dok Vrtlar i njegov sin čekaju suđenje. Suđenje jedva čekaju i agenti Hanoverian, Eddison te agentica Ramirez, iako uz nešto strepnje, jer, čak i sa svim mogućim dokazima, ishod suđenja nikada nije moguće pogoditi. No, dok bi pravda ovdje na koji god način trebala biti zadovoljena, Priya Sravasti za slučaj svoje ubijene sestre Chavi ne može se nadati ni tome, budući da je čovjek koji je ubio Chavi i još 16 drugih djevojaka još na slobodi, i još nepoznat. Uz to, stiže proljeće, vrijeme u kojem obično nestane još jedna djevojka, a ovoga puta čini se da je na meti ubojice upravo Priya.

Dot Hutchison odlučila je slijediti nit priče koja je u Vrtu leptira bila tek naznaka, a njeni vjerni agenti ovoga su puta i osobno upleteni u istragu, budući da se svo troje zbližilo s Priyom i njenom majkom, tretirajući ih poput obitelji.

Kao ni Vrt leptira, ni ovaj roman nije klasično praćenje slučaja serijskih ubojstava, već se više fokusira na preživjele, žrtve i njihove obitelji, pa i same agente koje je slučaj itekako obilježio, te načine na koje svi oni pokušavaju nastaviti sa životom. Za Priyu, to je nemoguće, jer joj je očajnički potreban svršetak - ali kakav bi svršetak bio zadovoljavajući? To je pitanje kojim se ovaj roman najviše bavi.

Pravda je spora i pitanje je kakva bi kazna bila dovoljna za monstruozna djela koja terete počinitelje. Doživotni zatvor? Smrt? A čak i da se uspije dobiti željeno, to ne bi vratilo one koji su izgubljeni. Rupa koja je za njima ostala zauvijek će biti tu, i kako onda uopće nastaviti dalje? Ovaj roman puno se bavi ovim, inače dosta slabo istraženim, kutem gledanja, što mi se svidjelo.

U usporedbi s Vrtom, ovaj roman nije ni jeziv ni uznemirujuć u onoj mjeri u kojoj je to bio Vrt, a u nekim je dijelovima čak i predvidiv. No, Dot Hutchison ima taj stil pisanja koji te uvuče u priču i poveže s likovima, zbog kojeg se roman čita brzo i zbog kojeg je zanimljiv. A žene koje predvode likove u ovom romanu, na čelu s majkom i kćeri Sravasti, genijalne su. I na genijalan način daju glas žrtvama, poručujući da te preživjeti horor ne čini vječnom žrtvom, već borbenom ženom koja svoj život drži u vlastitim rukama - i ne da nikome da joj ga oduzme. 

___________________________________

Kako do knjige: https://www.knjizara-dominovic.hr/svibanjske-ruze-proizvod-29480/

ILLEGAL, Eoin Colfer & Andrew Donkin

Hodder Children's Books, 2017.

 

Riječ migrant u posljednje je (i to jako dugo) vrijeme riječ koja izaziva neugodu, zaziranje, pa čak i neskriveno neprijateljstvo kod onoga tko ju izgovara. Na migrante se gleda kao na neku vrstu nepogode, neželjenog problema, bolesti koje se treba što prije riješiti. 'Zašto dolaze' i 'nek se vrate otkuda su došli' samo su neki od zlobnih i pogrdnih komentara koji se migrantima svakodnevno upućuju, a odgovor na pitanje s početka ove rečenice svi misle da znaju, ali zapravo malo tko doista zna, i doista razumije.

Možda im ovaj strip u tome pomogne.

Illegal prati put jednog dječaka, Eba, odnosno njegov pokušaj da iz Afrike stigne u Europu, u potrazi za boljim životom i sestrom koja je istim putem ranije pokušala proći, i sama u potrazi za boljim životom. S tim da je za Eba jedini način za ovaj put onaj ilegalni, krijumčarski.

Zašto jednostavno nije legalno pokušao doći u Europu? Zato jer nemaju svi sredstava da bi si to mogli omogućiti, zato jer te u nekom trenutku netko prevari, ucijeni, i otme ti dokumente, zato jer nikoga nije briga odakle dolaziš i zašto, kao što nikoga nije briga za to što će ti se dogoditi ako te vrate na početnu točku i hoćeš li zbog toga možda i umrijeti. Nitko svojevoljno ne bira opasniji i smrtonosniji put, ako postoji alternativa. Ali kad alternative nema?

Ovaj strip prikazuje svu surovost i brutalnost s kojom se migranti svakodnevno susreću, pokušavajući pronaći svoj komadić mjesta na svijetu, pokušavajući pobjeći od rata, nasilja, neimaštva, ili pokušavajući jednostavno preživjeti. Od lanaca krijumčara ljudima, koji mare samo za novac, preko doslovno neljudskih uvjeta samog putovanja, preživljavanje kojeg je također avantura sama po sebi, do izuzetno negostoljubivog stanovništva u zemljama u kojima ovi ljudi samo pokušavaju pronaći utočište. Ne znam što je strašnije, prilike iz kojih se pokušava pobjeći, tijek tog bijega, ili onaj trenutak kad si na korak do toga da uspiješ sve to preživjeti samo da bi se suočio s mogućnosti da je sve bilo uzalud i da će te vratiti natrag odakle si jedva izvukao živu glavu.

Nazovite me radikalnom, ali mislim da bi ljudima trebalo dopustiti da putuju i žive gdje god žele. Da ljudima koji bježe iz ratom pogođenih područja, ili iz bilo kakvih nevolja, treba pružiti ruku i ponuditi im utočište. Jasno, postoje opasnosti koje treba uzeti u obzir, postoje ljudi s lošim namjerama, ali većina migranata samo su izbjeglice, nesretni ljudi u potrazi za boljim životom negdje drugdje.

Potresna priča ispričana u sličicama ovog stripa pokušava poslati upravo takvu poruku. Da migranti nisu nešto od čega se treba obraniti, već ljudi kojima je potrebna pomoć i koji su prošli kroz brojne užase samo da bi stigli onamo kamo su krenuli. A mnogi od njih nikada niti ne uspiju stići.

Divan strip, ispričan onako kako to samo Eoin Colfer zna ispričati. Namijenjen je mlađoj publici, pa brutalnost koja je dio njegove priče nije prikazana unutar samih sličica stripa, već se na nju asocira i referira nekako izvan, ali dovoljno jasno da doista shvatite sve užase s kojima se likovi susreću i svu opasnost koja im prijeti. Priča je emotivna, dirljiva, tragična, ali i puna nade. Nade da će s Ebom na kraju biti sve okej, ali i nade da će sama priča prenijeti svoju poruku i približiti patnje migranata ljudima koji od njih zaziru, pa da taj neopravdani animozitet konačno nestane.

________________________________

Kako do knjige: https://www.amazon.de/-/en/gp/product/1444931687?ie=UTF8&psc=1

ISPOVIJEST, Jessie Burton

Izdavač: Profil, 2019.

[eng. The Confession]

Prijevod: Davorka Herceg-Lockhart 

Žene o kojima piše Jessie Burton, kao i način na koji o njima piše, svaki me put zaintrigiraju, pa čak i zadive. Dogodilo se to s Minijaturisticom i Muzom, a sada i sa sa ženama u ovoj priči, ponajviše Rose.

Rose Simmons u srednjim je tridesetima i čitav se život pitala što se dogodilo s njenom majkom, Elise, koja je netragom nestala nedugo nakon Roseinog rođenja. Nakon što joj otac otkrije kako je vjerojatno posljednja osoba koja je vidjela njenu majku bila Constance Holden, ekscentrična spisateljica, koja je s Elise jedno vrijeme bila u ljubavnoj vezi, ali koja se zadnjih trideset godina povukla od svijeta i teško je do nje doći, Rose dobije ideju da se nekako približi Constance ne bi li doznala više o majci i onome što se dogodilo.

Usporedo s Roseinom pričom, radnja prati i Elise, trideset godina ranije, otkrivajući nam malo po malo kako je Elise upoznala Constance i kako se razvijao i produbljivao njihov odnos. Kroz ovu vezu, Jessie Burton sjajno oslikava kako je to kada upoznaš nekoga tko te privuče poput Sunca, a ti ostaneš gravitirati u sjeni te osobe, okrećući se oko nje poput satelita bez vlastite orbite.

"Usprkos pogledima, Elise se i dalje osjećala nevidljivom, sve dok jednoga dana na Hampstead Heathu pokraj cimetnih stabala nije ugledala Constance Holden."

Za razliku od Elise, koju je privukla snažna ličnost u obliku Constance, i koja se uz nju osjećala sjajnijom i važnijom, Rose je sigurno učahurena u vezu s Joeom, kojeg voli, ali s kojim joj ni veza niti život nisu ni osobito uzbudljivi ni osobito neuzbudljivi. Ono što je zapravo zajedničko i Elise i Rose je to da obje u određenom trenutku shvate kako su zapele u životu koji zapravo ne žele, odnosno životu u kojem se ne osjećaju slobodnima da budu ono što žele, što god to bilo.

Poduzeti taj prvi korak da izađeš iz ovakvog života, i promijeniš nešto, zahtijeva ogromnu hrabrost. Neuzbudljiva, ali poznata rutina uvijek se čini ugodnijom od uzbudljive, ali nepoznate promjene, i svih mogućnosti koje vrebaju - i dobrih i loših. Burton sjajno opisuje trenutke spoznaje želje za promjenom, trenutke prihvaćanja ustajalosti nekog odnosa i razmišljanja o posljedicama napuštanja tog stausa quo, a u tim previranjima mi se s njenim likovima najlakše bilo povezati i u njima pronaći i komadiće sebe.

"U prošlosti mi se događalo da su me prestali voljeti kada to nisam htjela. Bilo je okrutno. Mislila sam da ću poludjeti. Ali ovo još nikada nisam doživjela. Kada ljubav koju si imao za nekoga... nestane iz tebe. Kao da je ishlapjela, i ne možeš reći je li to dobro ili loše, je li to nešto što želiš ili ne želiš. Želiš li doista prekinuti ugovor, i priznati da to što imaš nije dovoljno."

Tri žene oko kojih se vrti radnja ovog romana međusobno su jako različite - i karakterno, i po godinama. Elise je mlada, nestalna, s potrebom za nečim da ju usidri i da joj bude svrha. Constance joj u tom smislu čini savršenu protutežu, sa svojim snažnim karakterom, jasnoćom onoga što želi i ne želi i pomalo arogantnim ponašanjem, kojim uvijek sebe stavlja na prvo mjesto. Rose je najnesigurnija, ali i najodlučnija u tome da pronađe samu sebe, nakon godina pristajanja na manje i ugađanja drugima.

Roseina potraga za odgovorima, potraga za majkom, zapravo se u konačnici pretvori u potragu za samom sobom i ženom kakva je oduvijek željela biti, ali se nikada nije usudila. Ispovijest jedne žene o sudbini druge u ovom romanu odvest će treću ženu onamo kamo želi otići, bez da je taj put isprva uopće planirala. Burton je ove tri žene i njihove sudbine sjajno ispreplela, stapajući njihove priče u jednu - još jednu majstorski ispričanu.

"Ušla si i izašla iz mnogih kuća. Stvorila si dom negdje drugdje, a zatim shvatila da su ti prodali priču. A nešto nikada nije bilo sasvim kako treba - ni tada, ni tamo, ni s njim, ni s njom - to nikada nije bila savim tvoja priča. (...) Ali ti želiš krenuti dalje jer ovo je tvoja priča koju tek stvaraš. Tako nesavršena, katkad tako kriva i nesretna. Ali kada se konačno pojave biseri svjetla (...) - ti shvatiš. Kako si dugo stajala u mraku za taj trenutak svjetlosti."

________________________________________

Kako do knjige: https://www.hocuknjigu.hr/proizvodi/knjige/knjizevnost/drama/ispovijest