Od prve sam stranice znala da ova knjiga nema šanse da završi hepiendom.
Znala sam da je to jedna od onih koje ti se uvuku pod kožu i slome ti
srce. Samo nisam znala na koliko komadića.
Priča o
petnaestogodišnjem Zenu, koji je zbog ubojstva završio u maloljetničkom
zatvoru na otoku Nisidi, priča je o dječaku koji je bio prisiljen
prerano odrasti na ulicama siromašne napuljske četvrti, preživljavati
baveći se kriminalom, pa, spašavajući vlastiti život, završiti na mjestu
koje rječju 'maloljetnički' prikriva koliko je zapravo zloglasno i
surovo.
Bijedu i siromaštvo Zeno je, silom prilika, zamijenio za
surovost i beznađe iza zatvorskih rešetki, ali čak i u takvim užasnim
uvjetima, živeći takvim životom, Zeno pronalazi ljepotu i smisao u
ljubavi prema majci, i djevojci koja ga čeka negdje vani, neobično
sklepanim prijateljstvima unutar samog zatvora te poštovanju prema
profesorici koja ga ohrabruje da ispriča i zapiše svoju priču.
"...da
nešto raščistimo. Ja ću vam napisat sve šta oćete. (...) Ali ostavite
mi koju grešku, da se vidi da sam to ja. Važno je da sam to stvarno ja.
(...) Ali stavite zareze. Ne znam s njima, znate da ih ne volim. Više
poštujem točke."
Upravo je u tome ljepota samog romana - u
sposobnosti jednog dječaka da, čak i u nemogućim i posve bezizlaznim
uvjetima, ne prestane sanjati i nadati se nekom boljem životu, i u
njegovoj ljubavi prema svima onima koje on sam voli, i za koje
priželjkuje da i njima bude bar malo bolje.
Sitnim crticama iz
svog nimalo bezbrižnog dječjeg života, opisivanjem svakodnevnih, malih
stvari, koje većina ljudi jedva primjećuje, a koje čine toliko toga,
Zeno prikazuje kako se baš u tim stvarima i gestama ljudi oko tebe, pa i
u samom tebi, krije baš ljubav - ona prava, istinska ljubav.
"Jer
to je baš ljubav, nema boljeg od toga. Ja tu samo na to mislim. Na
ništa drugo. (...) Moja je glava prazna. Cijela samo za nju."
Koliko
je lijep, ovaj roman toliko je i tužan. Teško je ne osjetiti ushit i
nadu koje Zeno osjeća dok priča o svojim planovima i snovima, iako je i
sam svjestan da će se ti snovi vrlo teško ostvariti. Zato se Zeno
fokusira na male, bliske stvari, poput božićnog dopusta, veseleći se
mogućnosti da vidi majku i osjeti bar jedan dan na slobodi. Čitajući, i
vi se nekako nadate s njim, iako je sasvim izvjesno da Zeno nema nikakve
šanse za hepiend. A opet... kad dođete do kraja, svejedno vas taj kraj,
koliko god očekivan, pogodi.
"Htio sam se rodit ko putnik. I
posjetit sve. Ili sam se htio rodit pod bar malo sretnijom zvijezdom.
Ili se uopće ne rodit. Ali prije svega sam se htio rodit ko klinac. Ali
nikad nisam imo tu čast, od početka sam moro bit velik."
Kako
kaže sama autorica, svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima
posve je slučajna, ali daje naslutiti da u Zenovoj priči ipak ima
istine. Zloglasni zatvor na Nisidi, naposlijetku, stvarno je mjesto, koje nemilosrdno čeka neku drugu djecu, s nekim drugim snovima,
i nevidljivim, zanemarenim životima, koji će ih onamo odvesti.
__________________________________________
Kako do knjige: https://sonatina.hr/proizvod/knjige/knjizevnost/romani-knjizevnost/umjetnicka-proza/bas-ljubav/
