Izdavač: Fokus, 2018.
Kako bi izgledao škotski kralj Macbeth kada bi bio policijski inspektor u bezimenom industrijskom gradu 1970-ih? Novi roman Joa Nesbøa daje nam odgovor na to pitanje.
Napisan u sklopu projekta Hogarth Shakespeare, Nesbøov 'Macbeth' re-telling je slavne Shakespearove tragedije. Ovaj međunarodni projekt okupio je sedam slavnih književnih imena, uključujući Margaret Atwood, Jeanette Winterson i Tracy Chevalier (da spomenem samo neka), i ponudio im da još jednom vrate u život nezaboravne Shakespearove likove poput kralja Leara, Shylocka, Othella i, naravno, Macbetha. Autori su morali ostati vjerni duhu pojedine drame, ali su ujedno dobili i uzbudljivu priliku da tu dramu učine 'svojom' i pokušaju joj na nov način udahnuti život.
Ne znam u kojoj je mjeri ovaj zadatak uspio ostalima, ali Nesbøu svakako jest.
(#FunFact: Nesbø je jedini autor koji nije promijenio originalan naziv Shakespearovog djela koje je odlučio ponovno ispričati. 'Macbeth' je bio i ostao 'Macbeth'.)
Kao što sam spomenula na početku, Nesbøov Macbeth policijski je inspektor, specijalac, u bezimenom i sivom industrijskom gradu ogrezlom u korupciju i trgovinu drogom. Duncan, novi šef policije, odlučan je promijeniti ovaj grad i život u njemu na bolje, tako što namjerava iskorijeniti vladavinu narkobossova i na ključna mjesta u policiji postaviti sposobne, a ne podobne ljude. Kao jednog od tih ljudi Duncan vidi i Macbetha, kojeg postavi na čelo policijskog odjela za organizirani kriminal. A upravo je taj novi položaj za Macbetha okidač koji će zakotrljati kotače njegove sudbine.
Opojni miris uspjeha i moći koju taj uspjeh nosi sa sobom, uz žustru podršku i veliki apetit Lady, Macbethove ljubavi, gurnut će i samog Macbetha u vrtlog neprestanog posezanja za više: višom pozicijom, više moći, više utjecaja. A kada u to uplete i svoju staru ljubavnicu - drogu - jasno je da je Macbethov put koji je odabrao onaj bez povratka.
Na pitanje zašto baš 'Macbeth', Nesbø je rekao kako ga je odabrao zato što je lik Macbetha jedan od likova koji su mu posebno dragi: likovi koji nisu niti crni niti bijeli, odnosno ni sasvim dobri ni sasvim zli, već u raznim situacijama svijetle raznim nijansama oba ova spektra. Kada su mu ponudili da sudjeluje u projektu re-tellinga Shakespeara, Nesbø je zahtijevao da upravo ovo bude drama koju će pokušati ponovno ispričati u obliku romana, bez obzira na to što se ne radi o najkrvavijoj Shakespearovoj drami, kakva bi možda bila interesantniji izbor za jedan triler.
Unatoč tome što se obujmom dosta razlikuje od originala (Shakespearova tragedija proteže se na tek nešto više od stotinjak stranica, dok je Nesbøov roman čak pet puta dulji), sama se priča drži originalne priče i do zadnjeg je detalja ostala u duhu Shakespearove tragedije.
Ponekad je teško čitati nešto znajući kako na kraju čitava ta priča završava, pogotovo kad ti glavni lik, unatoč svim svojim manama, priraste srcu. Uhvatila sam se, ne jednom, nadajući se da će se određene situacije ovdje drugačije odviti, odnosno da će sudbine pojedinih likova drugačije završiti. Nisu, što je dobro, ali ponekad ti jednostavno bude žao tragične sudbine koja ih čeka.
Sam lik Macbetha Nesbø je sjajno otjelotvorio. Ostao je vjeran originalnom liku, a jedine izmjene koje je možda učinio odnosile su se na to da ga savršeno uklope u drugo mjesto i vrijeme na kojemu je njegov lik ponovno oživio. Isto se, u biti, odnosi i na sve druge likove, kao i na samu priču. Fascinantno je zapravo kako se savršeno Macbethova priča uklopila u jedno posve drugo vrijeme. Stvar koju je Nesbø možda najviše izmijenio u odnosu na originalnu dramu je to što je iz svoje verzije izbacio sve nadnaravne elemente. Kako je priznao da nije baš fan nadnaravnog, umjesto vještica proročica koje su kralju Macbethu prorekle sudbinu, Nesbøove su vještice zapravo prostitutke koje umjesto vještičjeg napitka kuhaju metamfetamin, proročanstvo je tek 'ponuda koju je nemoguće odbiti' njihovog šefa, narkobossa, a Macbethove vizije samo su drogom izazvane halucinacije. Sve se to, ipak, savršeno uklapa u priču i grad ogrezao u trgovinu drogom u kojem se ta priča odvija.
S obzirom na veliku razliku u dužini priče, nemoguće je bilo očekivati da Nesbøova verzija ne bude barem mrvicu razvučena, što i jest, ali gledajući na ovo djelo u cjelini, mislim da je Nesbø napravio sjajan posao. Trebalo je hrabrosti i odlučnosti uzeti nečije djelo, ispričati ga na nov način i učiniti ga 'svojim' - pogotovo kada je taj netko čije djelo pokušavaš iznova ispričati veliki Shakespeare glavom i bradom! Nesbø je u tome svakako uspio. Bi li se njegova verzija svidjela i samome Bardu? Tko zna. Jedino što možete saznati je hoće li se svidjeti vama. ;)
