"Ljubitelji 'Napuljske tetralogije' Elene Ferrante uživat će u
dojmljivoj obiteljskoj sagi priznate talijanske autorice Rose Ventrelle o
borbi ustrajne mlade žene protiv učmale sredine."
Kada je
jedna knjiga ovako predstavljena, u usporedbi s drugom - a ta je druga,
meni barem, genijalna! - obično na kraju ispadne da se radi o jednoj od
dvije stvari: ili je usporedba u potpunosti pogođena ili je pak potpuni
promašaj. Nema sredine.
Srećom po mene, Rosa Ventrella doista je, po načinu na koji piše i pričama koje nam donosi, nalik Eleni Ferrante.
Nije
Napulj, nego stari dio Barija, i nisu Elena i Lila, već Maria - sama
Maria, tek povremeno u prijateljstvu s Micheleom s kojim joj ionako ne
daju družiti se, budući da on potječe iz zle obitelji Beskrvnih,
kriminalaca i lopova.
Maria odrasta u siromašnoj četvrti Barija, vječno sama i drugačija, "sitna
i smeđa poput zrele šljive. Kako sam rasla, divlje crte mojeg lica
postajale su sve izraženije i s godinama sam se, i u dobrom i u lošem
smislu, počela jako razlikovati od ostalih djevojčica iz susjedstva."
Uz
plašljivu majku i nasilnog oca, te dvojicu braće od kojih je jedan
naumio krenuti očevim stopama, a drugi što prije pobjeći i osamostaliti
se, Maria odrasta pomalo izopćena, vječno na oprezu zbog očevih olujnih
raspoloženja, nepredvidivih poput olujnog vremena. Druga djeca ju često
zadirkuju i rugaju joj se, koristeći se nadimkom 'Zlo sjeme', kojeg je
Mariji nadjenula vlastita baka.
Michele Beskrvni Marijin je
jedini prijatelj i jedina osoba kojoj se može povjeriti, iako i to zna
biti jako teško budući da joj otac zabranjuje da se s njime druži.
Nekako, njihovo će prijateljstvo uspjeti preživjeti i vrijeme i
razdvojenost, a Michele će se pokazati kao prava suprotnost onoga što
većini ljudi Beskrvni predstavljaju. Na Micheleu je Ventrella možda i
najbolje opisala koliku ulogu mišljenje društva o nečijoj obitelji ima
na stvaranje mišljenja o toj osobi kao pojedincu. S kim si, takav si. To
je način na koji ovo društvo (a i većina drugih) funkcionira.
Marijinu
priču pratimo podijeljenu u manje cjeline, koje postupno obuhvaćaju
čitav njen život: djetinjstvo, mladost, sazrijevanje i odrastanje. Maria
je uvijek bila drugačija, uvijek sama sa svojim snovima o nekom drugom,
boljem životu, negdje drugdje. Izlaz iz ovog života u kojem se osjeća
zarobljenom Maria vidi u učenju i obrazovanju, a kada nema prijatelja s
kojima bi se družila, Maria dane provodi u društvu knjiga.
Ono
što je u ovoj knjizi sjajno opisano - na primjeru Marije - je zapravo
sam život. Njegovi usponi, padovi, njegov tok; tragedije, uspomene, male
pobjede, mali koraci prema nečemu boljem i sretnijem; sreća, tuga, jad;
sve je ovdje ispremiješano u šarolikoj slici života u jednom siromašnom
talijanskom rajonu. A ono što, čitajući, otkrivamo je to da nadimak
'Zlo sjeme', koji se ispočetka čini pogrdnim i ružnim, zapravo samo
označava Marijinu različitost, i to ponekad na najbolji mogući način.
'Zlo
sjeme' nije nužno zlo - samo drugačije. To je ono sjeme koje se ne boji
otrgnuti iz društveno mu nametnutih okvira, koje nema straha od pada iz
poznatog mu gnijezda i leta u nepoznato. Rekla bih da je u ovoj knjizi
nadimak 'Zlo sjeme' jednostavno sinonim za snažnu ženu, onu koja sanja o
boljoj budućnosti i ne boji se učiniti sve što može da tu budućnost
jednoga dana i dostigne.
Oduševila me ova priča, oduševio me
stil pisanja Rose Ventrelle, baš kao što me svojedobno oduševila i Elena
Ferrante. Usporedba ovih dviju spisateljica navedena na početku, po mom
mišljenju, itekako stoji. Stoga, ako ste ljubitelj, provjerite jesam li
u pravu. Nadam se da ćete se oduševiti jednako kao i ja.
________________________
Kako do knjige: https://bit.ly/2IcfYXE
