Zabačeno selo zatrpano snijegom, i dvojica ljudi koji nisu stanovnici
tog sela, već se igrom slučaja ondje zateknu i zapnu, u nemogućnosti
otići, prisiljeni ovisiti jedan o drugome kako bi se izvukli.
A snijeg i dalje nemilosrdno pada.
Ovaj
pomalo klaustrofobičan i neodređeno apokaliptičan roman suočava nas s
problemom preživljavanja u oskudnim uvjetima, u kojima se moguće
osloniti tek na pomoć i podršku potpunog stranca. Priču pratimo preko
mladića koji u neimenovanom selu doživi automobilsku nesreću, a
stanovnici sela smještaju ga u kolibu u koju se već smjestio drugi
neočekivani posjetitelj ovog sela, starac Matthias.
Matthias
silno želi otići, ali ceste su neprohodne i, dok god snijeg i dalje
pada, iz sela je nemoguće otići. Kako bi pomogli unesrećenom mladiću, i
Matthiasa zadržali da ne pokuša nekakav samoubilački samostalan pothvat
odlaska, stanovnici sela nude mu pogodbu: Matthias će se brinuti o
ozlijeđenom mladiću, a zauzvrat će dobiti mjesto u ekspediciji koja se
priprema za odlazak, čim vozilo za tu ekspediciju bude spremno.
Matthias, naravno, pristaje, a snijega je svakim danom sve više.
Priču
pratimo preko ozlijeđenog mladića, kojemu nikada ne saznamo ime.
Šutljiv i povučen, on promatra sve oko sebe, i budno prati razvoj
situacije. Snijeg je čitavo selo potpuno odsjekao od ostatka svijeta, a
iz priča ostalih stanovnika sela koji povremeno navrate kako bi njemu i
Matthiasu donijeli namirnice i drva za ogrjev, saznajemo i da je
situacija izvan sela alarmantna: spominju se naoružani čuvari koji
patroliraju ulicama i nestanak struje, zbog čega dobivamo dojam da se
dogodila nekakva katastrofa ili da se odigrao nekakav apokaliptični
scenarij, ali ne možemo točno utvrditi koji.
Taj neodređeni
osjećaj opasnosti, ili samo neizvjesnosti, pratit će vas za čitavo
vrijeme čitanja, i povremeno će pojačati osjećaj klaustrofobije koji
okružuje likove zarobljene u kolibi zatrpanoj s dva metra snijega. No,
svim tim osjećajima usprkos, čitanje ove knjige zapravo je doista
ugodno; možda zbog načina na koji pisac pripovijeda, ili možda zbog
kratkih, ali jezgrovitih poglavlja koja se brzo čitaju.
Zanimljiv
je način na koji je pisac odlučio poglavlja nasloviti: umjesto
klasičnih brojčanih naziva, naslov svakog poglavlja odnosi se na trenutnu
visinu snijega. Pa tako krenemo s trideset i osam, što u nekim
poglavljima naraste i preko dvjesto.
Kako rastu centimetri
napadalog snijega, tako rastu i tenzije između likova. Matthiasova želja
za bijegom sve se više povećava, baš kao i sumnjičavost ozlijeđenog
mladića usmjerena na Matthiasove motive i postupke, a nestrpljenje i
komešanje osjećaju se i među ostalim stanovnicima sela.
Postavljajući
svoje likove u situaciju opisanu u ovom romanu, pisac propituje granice
do kojih su ljudi spremni ići kako bi pomogli drugima bez da naštete
sebi, granice strpljenja i veličinu potrebe oslanjanja na tuđu pomoć;
ispituje reakcije na nepredviđene okolnosti i primoranost snalaženja u
novonastaloj situaciji, spremnost na prigušivanje vlastitog
nezadovoljstva kako bi se uspjelo preživjeti i/ili pobjeći. Likovi koje
pratimo prikazani su sa svim ljudskim vrlinama i manama - spremni su
pomoći, ali su ponekad i sebični i bezobzirni, što nam pak omogućuje da
pratimo i do kojih granica ide ljudsko suosjećanje, a kada pak to
suosjećanje zamjenjuje čisti instinkt za preživljavanjem.
Snijeg
je u ovom romanu poput sveprisutnog, dodatnog lika, koji svime upravlja.
Opisan je na stotine načina i mijenja se iz skupine tihih pahulja u
razornu bijelu silu ili blještavo ledeno prostranstvo. A njegova težina
sve pritišće. Hoće li ju likovi uspijeti iznijeti, ili će pod njom
puknuti? Pročitajte i saznajte. ;)
___________________________________
Kako do knjige: https://bit.ly/3luyRVR
