Sibir je, kada se metaforički spominje, nešto što označava hladnoću,
udaljenost, izolaciju i surovost. Ono nešto što će te ili očeličiti ili
ubiti. Takav je i u ovoj knjizi - i onaj doslovni Sibir, koji
predstavlja mjesto radnje, i onaj metaforički, koji predstavlja surov
svijet gimnastike 1970-ih u SSSR-u.
Moje znanje o gimnastici, kao
i o većini sportova, prilično je oskudno. No naravno da sam, kao i
većina ljudi, čula za Nadiu Comaneci i Olgu Korbut i vječno suparništvo
između Rumunjske i SSSR-a, koje je trajalo skoro dva desetljeća. Fun
fact: Olga Korbut postala je slavna ne samo po svojoj gimnastici, već i
po tome što je bila prva sovjetska gimnastičarka koja se nasmiješila na
Olimpijskim igrama. Ne zvuči kao nešto osobito, ali tek nakon što sam
pročitala ovaj roman, jasno mi je koliko je to bilo čudno i koliko je
brutalno bilo biti gimnastičarka u SSSR-u u to doba.
Priča prati
djevojčicu Anju, koja vrlo brzo nakon zapažanja gimnastičkog talenta
bude odabrana za novu nadu SSSR-a u ovom sportu. Biti odabran za
treniranje i eventualan ulazak u reprezentaciju nosi razne pogodnosti za
obitelji djevojčica koje budu odabrane, a predstavljanje svoje zemlje,
naravno, predstavlja i osobitu čast.
Kroz Anjimo napredovanje u
ovom brutalnom sportskom svijetu svjedočimo i svemu onome što uz 'biti
dobar u gimnastici' ide: stalna odricanja, žrtve, trpljenja, ne stajanja
čak ni kada se polome kosti. A tu je također i nepravda, koju vidimo na
Anjinoj prijateljici Sveti, jer djeca politički nepodobnih nikada neće
dobiti priliku, koliko god bila talentirana. Iskreno, neki su dijelovi
romana baš toliko brutalni i surovi da me sve kosti u tijelu zabole kad
ih se sjetim.
"Sistem ne razmišlja o nama. (...) Parni se
valjak ne zaustavlja. Znaš što mi je Mihail jednom rekao? 'Dok se ne
slomiš, nitko te neće pustiti.'"
Anjina ljubav prema
gimnastici postojana je čak i kada od bolova jedva može stajati, a na
njenom primjeru sjajno je prikazana brutalnost uspona i pada u sportu
koji je za SSSR u to doba značio više od ičeg. Od talentiranog djeteta u
koje se ulaže i koje se tjera da bude sve bolje i daje sve više do
mlade djevojke koja zbog jedne pogreške gubi sve što je do tada imala i
postaje zaboravljena, bezvrijedna roba.
"Prvo samo voliš
gimnastiku. Teško se i sjetiti tako davne prošlosti, zar ne? Druga faza
je kad je trebaš; ne možeš živjeti bez nje. (...) Treća faza je kad
shvatiš da više ne pripadaš sebi. Ti si vjerojatno sada tu. Sjećam se
tih dana. Pomalo zastrašujuće, ali i oslobađajuće. Ali onda dolazi
četvrta faza. To je kad ti i dalje želiš, ali više nitko ne želi tebe."
Usporedo
s Anjinom gimnastičkom pričom, spisateljica nas upoznaje s ljudima u
Anjinoj okolini i njihovim (nažalost, jednako surovim) životnim pričama -
od Anjine majke, perspektivne balerine, koja je netragom nestala dok je
Anja još bila mala; Anjine susjede Vere, koja je preživjela gulag,
izgubivši muža i sina; te Anjinog oca, koji pićem ublažava razočaranje u
sustav u koji je svim srcem vjerovao, a koji ga je potrošio i
ispljunuo, ukravši mu zdravlje i najbolje godine života.
Nisam se smrznula čitajući, ali ovaj je roman doista prava zemlja zime.
Nije ga lako čitati, pogotovo kad se uzme u obzir koliko se bazira na
istinitim događajima, i prikazuje svu brutalnost koja u pozadini tih
događaja stoji. No, ovo nije priča samo o tegobama, već i o
prevladavanju istih. Ovo je priča o preživljavanju i ustrajnosti, čak u i
nemogućim uvjetima; o drugoj strani zlatne medalje i svemu onome što je
do nje dovelo. Sumorna je, ledena, ponekad i teška, ali i zanimljiva i
vrijedna čitanja. Bez obzira na to volite li gimnastiku ili ne, bili ili
ne zadivljeni onime što su Nadia Comaneci ili Olga Korbut mogle
napraviti na gredi ili parteru, u jedno sam sigurna: nakon ovog romana
nećete to više promatrati istim očima.
_____________________________________
Kako do knjige: https://znanje.hr/product/zemlja-zime/432824
