TRAGOM MJESECA, James Norbury

Izdavač: Stilus, 2024.

[eng. Following the Moon]

Prijevod: Lara Furlan Zaborac 

Veliki Panda i Sićušni Zmaj naučili su nas vidjeti ljepotu prijateljstva i doživljavati čaroliju u svakodnevici jednostavnih i običnih stvari svijeta oko nas. Naučili su nas i kako se nositi s promjenama u životu, nastavljajući uživati u malim radostima koje život sa sobom nosi. Jedan nas je Mačak, pak, uz pomoć razigranog Mačića, naučio filozofiji zena, čaroliji bivanja u trenutku i svjesnosti svih tih malih trenutaka od kojih nam se život sastoji, a koji nam često samo prođu nezamijećeno.

Svi ovi divni učitelji sada su mjesto ustupili jednom malenom psiću - Amayi, i jednom mudrom Vuku.

Priča o ovo dvoje prijatelja započinje Amayinom potragom za roditeljima, od kojih se odvojila tijekom jedne oluje. Lutajući naokolo, Amaya je naišla na čopor vukova, ne baš prijateljski nastrojenih, od čijih ju je ralja uspio spasiti ostarjeli vođa čopora. Stari Vuk, ni sam ne shvaćajući točno zašto je učinio to što je učinio, izuzev osjećaja da je učiniti to bilo jedino ispravno, odluči pomoći Amayi u njenoj potrazi i pratiti ju na njenom putu. Barem onoliko koliko može.

Naporan put preko planinskih prijevoja, kroz mračne šume i zaleđene vodopade, dvoje će suputnika provesti kroz mnoga iskušenja i opasnosti. Cilj tog puta često će im izmaći iz vida, zbog čega će Amaya očajavati i gubiti nadu, ali Vuk će uvijek biti tu da ju podsjeti da ništa nije izgubljeno sve dok se još trudiš i da je tvoj put uvijek tu, čak i ako ga ponekad ne vidiš jasno.

 

Priča o izgubljenom psiću i mudrom Vuku koji psiću odluči pomoći priča je o nesebičnom pružanju ruke nekome tko je u nevolji, priča o prijateljstvu, snazi i pomaganju drugima, ali je to i priča o prolaznosti, gubitku i smrti.

Smrt je prirodan dio života, ali bol koja uz nju uvijek ide ruku pod ruku, čini ju jako strašnim i teškim iskustvom. Iako tužna, ova priča uspijeva dočarati nam smrt kao nešto što nije samo strašno i crno, nego nešto s čim se moguće nositi, a rekla bih da je čak možda uspjela i opisati ju s određenom dozom ljepote i smirenosti, prihvaćanja bez obzira na bol koja je i dalje prisutna.

Filozofija prisutnosti u trenutku i proživljavanja svega onoga lijepoga u životu, čak i u teškim trenucima, koja je prisutna u svakoj knjizi Jamesa Norburya, prisutna je i ovdje, baš kao i njegove predivne ilustracije, koje svaku knjigu čine doista čarobnom. Svatko se u životu nekad izgubi i skrene s puta, ali bitno je samo nastaviti dalje, čak i kad je teško. A kada trag kojim idemo postane nejasan, treba vjerovati da ćemo ga s vremenom opet uspjeti jasno vidjeti, i nastaviti ga slijediti, dok nas ne odvede baš tamo gdje trebamo biti.

"'Postoje trenuci', nastavio je Mačak, 'u kojima smo učinili sve što možemo. Tada moramo naučiti odmaknuti se i dopustiti svemiru da djeluje u svoj svojoj nedokučivoj čudesnosti.'"

_______________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/tragom-mjeseca/ 

ČETVRTO KRILO, Rebecca Yarros

Izdavač: Fokus, 2023.

1. knjiga Empyrean serijala

[eng. The Fourth Wing]

Prijevod: Anja Franjić

Kad je ogroman hype oko neke knjige, kao što je to bio slučaj i s ovom, ne znam više što očekivati. Nekad se priklonim hypeu, nekad se razočaram. Ova je knjiga u startu ipak imala jedan plus koji kod mene uvijek pali, a to su - zmajevi. :) E sad, kad bismo pobrisali zmajeve iz priče, ne znam bi li mi se svidjela ovoliko koliko jest, ali to onda ne bi ni bila ista priča, pa nema smisla o tome ni razmišljati.

Long story short: da, svidjela mi se. :)

Priča prati Violet Sorrengail, sitnu i krhku djevojku koja se čitav život obučavala za Kvadrant pisara, no majka (opaka vojna generalica) ju natjera da se prijavi u Kvadrant jahača, kao njeni stariji sestra i brat. Jahača zmajeva, jel. Sva djeca u Navarreu, kraljevstvu u kojem se radnja odvija, naime, školuju se tako da odabiru jedan od Kvadranata, tj. jedno od zanimanja koje pripada pojedinom Kvadrantu. Problem kod Kvadranta jahača je taj što je to jedini Kvadrant u kojem postoji mogućnost da kadeti umru, i to vrlo groznom i nasilnom smrću, a postotak onih koji svake godine umiru prilično je velik. Čak i nakon školovanja, budući da je Navarre u vječnom ratu s neprijateljima izvana, a kadeti i njihovi zmajevi automatski bivaju pridruženi vojsci, opasnost od iznenadne i nasilne smrti za jednog jahača nikada ne prestaje.

Zbog svoje veličine i građe Violet je u ozbiljnom zaostatku za ostalim kadetima, ali uspije preživjeti opasni inicijalni test i biva dodijeljena odredu Četvrtog krila. Tu nastaju dodatni problemi, budući da je vođa Četvrtog krila, Xanden Riorson, sin pobunjenika kojeg je pogubila upravo Violetina majka, što znači da bi ju vrlo vjerojatno najradije vidio mrtvu. No, kako obuka odmiče, Violet shvaća da stvari u ovom kraljevstvu nisu baš tako crno-bijele kakvima ih se predstavlja, a granice između prijatelja i neprijatelja sve su samo ne jasno određene.

Ovaj je roman određeni miks 'Žara u pepelu', 'Igara gladi' i 'Različite'. Imamo vojno društvo, poput onog u serijalu Sabaae Tahir, bespoštedne borbe kadeta nalik onima u serijalu Suzanne Collins te frakcijsku podijeljenost nalik na onu u serijalu Veronice Roth. A, kao što je to uvijek u apsolutno svim YA fantasy romanima, imamo i nezaobilaznu romansu, ovog puta u stilu enemies-to-lovers, što vam bude jasno već od prvog susreta Violet i Xadena.

Radnja je zanimljiva, fantasy svijet Rebecce Yarros odlično je zamišljen, ima tu puno tajni, prevara, sukoba i obrata koji sve skupa dodatno začine, a čak je i slow burn romansa glavnih likova prilično dobra. Šteta što sva ta napetost, koja se između Violet i Xadena neprestano nakuplja, kasnije rezultira jednom smiješno lošom scenom seksa, koju prati i salva nevjerojatno bedastog dirty talka. (Inače, ta me spicy scena zaskočila prilikom vožnje tramvajem, ali umjesto da mi bude vruće od začinjenosti same scene, vruće mi je bilo od neugode koliko je loša. No, bar je bilo smiješno. :D)

A zmajevi? Zmajevi su onaj jako dobar dio priče, koji me u tom smislu malo podsjetio i na 'Eragona', a način odabira jahača, pak, vrlo je nalik na onaj iz serije 'House of dragon'. Zmajevi su veličanstveni, jako su fora i sjajno su opisani, baš kao i magija koja ih obavija i koju njihovi jahači kanaliziraju. Jednostavno, sve je bolje kad su zmajevi uključeni u priču.

Neke dijelove priče i načine na koji se radnja razvila sam očekivala, dok su me neki baš iznenadili. Svidjela mi se, kraj pogotovo - ima onaj wow moment i tjera te da opsesivno nastaviš čitati iduće nastavke. Što i planiram, što prije. :)

______________________________________________

Kako do knjige: https://fokusnahit.com/proizvod/cetvrto-krilo/

DJEVOJKA KOJA JE GLEDALA ZVIJEZDE, Louise Nealon

Izdavač: Znanje, 2023.

[eng. Snowflake]

Prijevod: Maja Klarić 

Priča o djevojci koja s ujakom voli promatrati zvijezde i pričati priče priča je o odrastanju u ruralnoj sredini, strahu od (ne)uklapanja, prijateljstvu i obitelji.

Kroz centralni lik ove priče, Debbie, pratimo put sazrijevanja jedne djevojke koja je čitav život bila pomalo zaštićena u svojoj zoni komfora, svom životu na selu uz ekscentričnog ujaka i još ekscentričniju majku, gdje joj je sve bilo poznato. Debbien odlazak na sveučilište prati i njen strah od nepoznatog, od neuklapanja i neuspjeha, a više od svega i njen strah da će se u nekom trenu pretvoriti u svoju majku i da će i nju izludjeti jednake stvari koje izluđuju i njenu majku, a o kojima nitko u obitelji ne voli pričati, već ih radije ignoriraju i otpisuju kao lude.

Poput originalnog naslova ovog romana, Debbie je i sama poput snježne pahulje. Osjetljiva i neuhvatljiva, u vječnom strahu od rastapanja. Koliko se lako povezati s Debbie i njenim problemima u odrastanju i sazrijevanju, toliko je sama Debbie prilično antipatična, a takvi su i likovi koji je okružuju, njena obitelj i prijatelji. Svatko od njih osoba je na drugačiji način disfunkcionalna, a svi zajedno gravitiraju oko Debbie u jednako disfunkcionalnim odnosima, u kojima, uza sve to što me nanerviralo, ipak ima i neke ljepote.

Zanimljiva stvar u ovoj priči njen je pomalo nadnaravni, pomalo magični element, a to je sposobnost članova Debbiene obitelji da, na neki način, vide i prožive tuđe snove i sjećanja, u trenutku u kojem se odvijaju. Nije to baš neki dar, iako ima određenih dobrih strana, već više kletva koja tišti i Debbie i njenu majku, a dodatnu težinu svemu tome pridodaje činjenica da nitko o tome ne voli razgovarati i priznati da je uopće stvarno.

Još je stvari u ovom romanu o kojima ljudi u sredini u kojoj Debbie odrasta ne vole razgovarati, a koje uključuju nečiju borbu s ovisnošću, mentalne poteškoće, razgovore s psiholozima, i slično. Debbie odrasta u sredini u kojoj se stvari metu pod tepih i ignoriraju, umjesto da ih se pokuša riješiti, što ponekad rezultira tragičnim posljedicama.

"Da je Audrey šutjela i nastavila piti kod kuće, ljudi bi joj još slali djecu na sate klavira. Njezin je problem bio taj što je priznala da ima problem, a problem je imala s alkoholom, jedinim što svi vole."

Unatoč tome što nema neku radnju, i likove ponekad poželiš išamarati, u ovom romanu ima neke osobite ljepote i melankolije koja mi se doista svidjela, a dašak magije snova pridonosi tom dojmu. Likovi možda nisu nimalo simpatični, ali zato su vrlo stvarni, baš kao i problemi s kojima se nose. Lijep roman, nekako lagan, iako teme o kojima progovara to uopće nisu. Snowflake, doista.

"Nema načina da uloviš snježnu pahulju. A ja nisam upoznala nikoga tko je uspio uloviti san."

__________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/djevojka-koja-je-gledala-zvijezde/427962

KAD SMO VJEROVALI U SIRENE, Barbara O'Neal

Izdavač: Stilus, 2021. 

[eng. When we believed in mermaids]

Prijevod: Lidija Toman

"Bila sam tako usamljena, tako dugo."

Kada Kit Bianci jedne tople kalifornijske večeri na televizijskoj reportaži o požaru u jednom noćnom klubu na Novom Zelandu ugleda lice svoje sestre Josie, sestre koja je navodno mrtva već 15 godina, zapitat će se postoji li mogućnost da je Josie ipak živa, i krenuti na dalek put ne bi li saznala odgovor na to pitanje. A krenuvši ususret svojoj davno izgubljenoj sestri, krenut će ususret i uspomenama iz prošlosti i demonima koji ih prate, s kojima se dugo izbjegavala suočiti.

Usporedo prateći dvije sestre, priča koja se u ovom romanu razvija prava je obiteljska drama, ispunjena čitavim spletom emocija uhvaćenih u mrežu obiteljskih, romantičnih i sestrinskih odnosa. Prošlost koja iz priča dviju sestara izvire krcata je bolnim uspomenama, tragičnim događajima i ožiljcima koji ponekad izblijede, ali nikad ne nestanu.

"Ljudsko tijelo je delikatna, čudesna tvorevina. S jedne ga strane može slomiti najmanja sitnica, a s druge je pak strane neuništivo. Ali većina nas ipak uspijeva ostati na ovom planetu, u svojim tijelima, dobrih sedamdeset ili osamdeset godina, a putem svi gomilamo ožiljke od kojih svaki ima svoju priču. Posjeklina na čelu, kopča pojasa, žar cigare."

Odnos dviju sestara, Kit i Josie, u najmanju je ruku kompliciran, ali je također ispunjen i sestrinskom ljubavlju, kakvu malošto drugo može nadmašiti. Njihova obiteljska prošlost puna je boli i udaraca: zanemarivanja, zlostavljanja, ovisnosti, gubitka... Puno je toga kroz što su Kit i Josie prolazile odrastajući, a što nije bilo nimalo lako, kako za djevojčice koje su tada bile, tako i za žene koje su potom postale, noseći svoju bol sa sobom kamo god pošle. Svi odnosi s drugim ljudima u njihovim životima na neki su način obilježeni obiteljskim odnosima u kojima su sestre odrastale, kompliciranim ljubavima koje su vladale između članova njihove obitelji.

"Kako mu objasniti tako komplicirane ljubavi? Majka puši u kuhinji dok nam Dylan čita naglas, miris kave ispunjava zrak, sestra žvače krajeve kose, tata u drugoj prostoriji pjeva, zaokupljen nekakvim fizičkim zadatkom. 'Svi mi nedostaju. Možda mi nedostaje i ono dijete koje sam nekoć bila.'"

Unatoč svemu kroz što su prošle, Josie i Kit pronaći će svoj put do iskupljenja, do zaborava i oprosta, iako on neće biti lagan. Ono što je divno prikazano u ovom romanu je upravo to da ljudi, koliko god griješili u prošlosti, kroz što god prošli, uvijek imaju mogućnost popraviti stvari, zacijeliti stare rane i pronaći svoj mir. A oni najbliži ljudi tu su da u svemu tome budu podrška i potpora, što god da se dogodi.

Svidjela mi se ova lijepa obiteljska i sestrinska priča, dijelom čak i romantična, koja kroz sjećanja na vjerovanje u sirene vraća vjeru u - ljude.

_____________________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/kad-smo-vjerovali-u-sirene/

O ŽENAMA I SOLI, Gabriela Garcia

Izdavač: Znanje, 2022. 

[eng. Of women and salt]

Prijevod: Mirjana Valent

Kao što mu i sam naslov govori, ovaj je roman skup priča o ženama i soli. Soli, u smislu nečega što je začinilo njihove živote, ali ne nužno na dobar način.

Priče sedam žena protežu se kroz prostor i vrijeme, od nemirne Kube u jeku revolucije, kubanske tvornice duhana na kraju 19. stoljeća, do "američkog sna" moderne Floride, sivila deportacijskih centara Teksasa i života deportiranih imigranata u Meksiku danas.

Svaka od ovih sedam žena proživjela je drugačiji život, život od kojeg nam ovaj roman prikazuje tek pokoji komadić, ali i taj je komadić itekako dovoljan da upoznamo, shvatimo, suosjećamo s ovim ženama, divimo se njihovoj snazi i zapamtimo njihove priče. Jer, bez obzira na razdoblje u kojem se te priče odigravaju, i bez obzira na mjesto, one bi zapravo mogle biti priče bilo koje od nas - bezvremenske, s uvijek istim problemima s kojima se treba suočiti i prevladati ih, s uvijek istom soli koja po njima pada.

Nasilni muževi, obiteljsko zlostavljanje, borba s ovisnostima, siromaštvo... svaka žena u ovom romanu iskusila je drugačiji oblik stavljanja soli na ranu. I svaka je od njih od onoga što joj se dogodilo odlučila pobjeći na drugačiji način, neke manje, neke više uspješno. Ono što je ovdje posebno naglašeno su problemi ilegalne imigracije, potrage za boljim životom i straha od deportacije - nečega s čim se brojne žene svakodnevno susreću, od čega strepe i za što riskiraju živote, ponekad posve uzaludno i s tragičnim ishodom.

Povezane obiteljskim vezama i nasljeđem, sve su priče ovdje međusobno isprepletene, na razne načine. Generacije žena od 19. stoljeća do danas nastavljaju svoje priče jedna kroz drugu, prenoseći štafetu s majke na kćeri i obrnuto. Odnos majki i kćeri ovdje je posebno naglašen, i bit je ovog romana, bez obzira na to kakav taj odnos bio. Ponekad ispunjen šutnjom i zamjeranjem, ponekad ponosom i prihvaćanjem.

Priče o ženama i soli priče su o tragediji, snazi, životu, obitelji, teškoćama i borbi - sa sustavom, sa obiteljima, sa samima sobom. No one su više od svega priče o majkama i kćerima. Snažne, dirljive i pamtljive priče, koje definitivno treba pročitati. Moja preporuka.

__________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/o-zenama-i-soli/421325

LJETO VUKOVA, Hans Rosenfeldt

Izdavač: Mozaik knjiga, 2022.

[šved. Vargasommar]

Prijevod: Madgalena Vračarić 

Hans Rosenfeldt tvorac je švedsko-danske serije Most, koju smatram izvrsnom, a u partnerstvu s Michaelom Hjorthom, s kojim piše kriminalističke romane, te je romane također adaptirao u TV serije. Ljeto vukova njegov je prvi samostalni roman, također kriminalističkog žanra, a nekako sam dojma da bi i ovaj roman možda bolje prošao kao TV serija.

Radnja započinje intrigantno, pronalaskom ljudskih ostataka u želucu jednog otrovanog vuka. Pomislila sam kako ovime započinje standardna skandinavska potraga za nekim mračnim serijskim ubojicom, ali vrlo brzo sam doznala da ovaj roman uopće ne ide u tom smjeru, već se sve skupa jako zakomplicira i odvede vas u zbrku istrage masovnog ubojstva, krijumčarenja droge, ruskih plaćenih ubojica i čega sve ne.

Smješten u švedski gradić Haparandu, kojoj je sam roman svojevrsna posveta, ovaj roman istražuje popriličan miks zločina i u njih upletenih ljudi, uključujući u to čitav splet likova, većinom ne baš osobito bitnih za samu radnju, digresirajući dodatno i u privatne živote tih likova (opet ne baš osobito bitne za tijek radnje), rezultirajući romanom koji je zapravo zbrka svega i svačega.

Rosenfeldt povlači puno konaca između jako puno likova, među kojima mi se bilo teško snaći, pogotovo uzimajući u obzir da mu neki (i to priličan broj njih) služi tek da bi odradio posao statista u priči. Na primjer, osim Hanne i Gordona, dviju ključnih osoba koje pratimo kako istražuju slučajeve oko kojih se vrti radnja romana, u tu je istragu uključen još čitav niz ljudi, preko kojih sam proletjela tek usput jer ih sam autor tek usput i spominje, u situacijama kada mu je potreban neki dodatan lik da obavi neki dio posla. U TV seriji to bi nekako bolje funkcioniralo, ovdje je malo konfuzno, i jedva sam ih uspjela razlikovati i dokučiti tko je tu tko i čemu služi.

Radnja ide relativno brzo i nije nezanimljiva, ali je nekako nedorečena. Puno toga se prati, ni na čemu nije neki poseban fokus, a sam je roman koncipiran tako da ti je sve poznato - i zločin, i počinitelji, i akteri cijele te igre - tvoj je posao da samo pratiš na koji će se način i kada ti akteri na igračkoj ploči sresti. Ili možda sudariti.

Zanimljiva je pozadinska priča nekolicine glavnih likova, ali i ona mi je ostala nekako nedovoljno istražena. Posebno kod Hanne, koja je, usput, jako antipatična kao lik. Možda malo vuče na Sagu iz Mosta, ali za razliku od Sage, koja je izvrsno portretirana i postoji razlog zašto je (društveno) neprilagođena, Hanna je samo neosjetljiva na druge, a, osim oskudnih izleta u traume iz njene prošlosti, nemamo priliku upoznati ju bolje da shvatimo zašto.

Ne bih rekla da je ovo loš roman, ima on svojih zanimljivosti i sviđa mi se ta neka oda Haparandi, koja je čak dobila i nekoliko vlastitih poglavlja, kao da je dodatan lik u cijeloj toj priči. No zbog same količine (nebitnih) likova, širine priče, puno dijelova u koje se ta priča grana, nekako si mislim da bi ga bilo lakše (i zabavnije) pogledati nego što ga je bilo čitati. Kraj romana ostavio je i tu neku nepovezanu nit koju se još može dalje slijediti, pa treba vidjeti hoće li - i do čega bi - nas ta nit mogla dalje dovesti.

_____________________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/ljeto-vukova/

ISPOD GRČKOG MJESECA, Carol Kirkwood

Izdavač: Stilus, 2022.

[eng. Under a Greek Moon] 

Prijevod: Vicko Ivanković

Eskapistička romansa nije baš žanr koji obično čitam, iako mu povremeno dam priliku. Ono što me obično privuče je mogućnost da me odvede na čarobno mjesto na kojem utočište pronalaze likovi unutar romana, a ovdje je to grčki otočić Itos. Iako se radnja ne odvija baš cijelo vrijeme na Itosu, sam je otočić lijepo opisan i zvuči kao doista čarobno mjesto.

Na početku upoznajemo Shaunu Jackson, poznatu glumicu, podrijetlom iz Irske, čiji život je obilježila jedna davna ljetna romansa s Dimitriosom, Grkom s Itosa, iz vremena kada je ona bila tek Shauna O'Brien, nepoznata djevojka, a on bogati nasljednik obiteljskog poslovnog carstva. Zvuči kao klišej, i u početku doista i jest, iako me onih prvih par poglavlja u kojima sam tek upoznala Shaunu, iz razdoblja u kojem je ona već postala popularna glumica i u kojima se vidi da joj taj život i nije baš bio posut samim ružama, dovoljno zaintrigiralo da odlučim saznati kako je to Shauna O'Brien postala Shauna Jackson (a ne radi se samo o uobičajenoj promjeni prezimena).

Gotovo dva desetljeća kasnije, Shauna se, nakon brojnih turbulencija koje joj je život priredio (neću ulaziti u detalje da nešto ne spojlam), vraća na Itos, ne bi li konačno umirila duhove prošlosti. I ona i Dimitrios sada su posve drugačiji ljudi, koje je život odveo u različitim smjerovima i priredio im različite stvari, i dobre i loše, ali oboje još na miru ne puštaju sjećanja na to davno ljeto koje su proveli zajedno. Od početka je romana jasno da se stvari među njima moraju razriješiti, što će se i dogoditi, iako ne i onako kako sam mislila da bude - što je nešto što mi se zapravo svidjelo i ugodno me iznenadilo.

Iskreno, nakon otprilike četvrtine pročitanog romana razmišljala sam o tome da odustanem od daljnjeg čitanja, jer sam imala dojam da čitam još jednu od glupavih romansi u kojima se nobody žena zaljubi u bogatog Adonisa, a ni Shauna niti Dimitrios nisu mi baš bili nešto super zanimljivi. Still, mama didn't raise a quitter, tako da sam ipak nastavila čitati, i nekako mi je drago da jesam, jer je ostatak romana uvelike popravio ovaj moj početni dojam.

Događaji koji uslijede nakon te ljetne avanture koja je sve započela i obilježila pomiču priču od klišejizirane priče o Pepeljugi u nešto realnije. Hollywoodska zvjezdana prašina koja leti oko Shaune počinje se slijegati, a kad se to dogodi, na vidjelo izlaze tragični, bolni i nimalo glamurozni trenuci kroz koje je Shauna bila prisiljena proći, a koji - početno dosta plošnu - priču ipak malo produbljuju. Zanimljivi su mi bili i sporedni likovi, neki čak jako zanimljivi, poput Frankie Martinez, čije (tragične) životne priče dođu u dodir sa Shauninom i samu Shaunu odvedu u nekom posve novom smjeru. Zbog njih je nekako i sama priča prestala biti samo uobičajena romansa, i prerasla u pravu životnu i obiteljsku priču, što mi se jako svidjelo.

Čitanje ovog romana bilo je poput gledanja televizijskih ostvarenja kakva je radio slavni producent Aaron Spelling, ili možda David E. Kelley. Ima tu drame, i tajni, i iznenađenja, a i elemenata svojstvenih sapunicama. Neki su dijelovi dosta predvidivi, a neki, opet, uspiju iznenaditi. Također, zbog Shaunine glumačke karijere i svega oko toga, u nekim dijelovima imate dojam i da dobivate izravan uvid u behind-the-scenes život celebritya.

Kraj romana me ugodno iznenadio. Očekivala sam nešto predvidivo i znala sam otprilike kako će priča završiti, znala sam da je hepiend neizbježan, ali način na koji se priča odvila i došla do tog hepienda - i što taj hepiend ustvari predstavlja - me ipak uspio iznenaditi i doista mi se svidio.

Mislim da će se ljubiteljima romantičnih priča ovaj roman doista svidjeti. Da, nije bio baš moj cup of tea, ali ponekad je dobro probati gutljaj nečega za tebe neuobičajenog. Ne ispadne uvijek loše. :) 

____________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/ispod-grckog-mjeseca/