BAL LUĐAKINJA, Victoria Mas

Izdavač: Znanje, 2021.

[franc. Le Bal des folles]

Prijevod: Mate Maras

"One više nisu supruge, majke ili mlade djevojke, nisu žene koje pazimo ili cijenimo, nikada neće biti žene koje želimo ili volimo: one su bolesnice. Luđakinje. Promašaji."

Prvijenac francuske spisateljice Victorie Mas roman je povijesne fikcije koji se bavi položajem žena u pariškom društvu krajem 19. stoljeća. Konkretno, žena koje su na bilo koji način smatrane neprilagođenima: bilo zbog bolesti, bilo zbog ponašanja, bilo zbog odvažnosti da iskoče iz društveno ustaljenog kalupa i naprave ili kažu nešto što društvu nije po volji. Takve su žene kratkim postupkom bile uklanjane iz društva i smještane "na sigurno", često ravno iz ruku očeva, muževa ili braće - u umobolnicu Salpetriere, koja za grad Pariz, kroz godine i desetljeća, predstavlja mnogo više od samo bolnice.

"Odlagalište za sve one koje nanose štetu javnom redu. Sklonište za sve one čija osjetljivost ne odgovara očekivanjima. Zatvor za one koje su krive što imaju svoje mišljenje. (...) Nijedna žena nikada nije potpuno sigurna da je njezine riječi, njezina individualnost, njezine težnje neće dovesti među te strašne zidove trinaestog okruga."

Dva su centralna lika ovog romana: Genevieve, nadstojnica bolnice Salpetriere, i Eugenie, mlada djevojka koja ondje završi zbog svoje sposobnosti da vidi (i čuje) duhove pokojnika. Dvije su žene čista suprotnost jedna drugoj: Genevieve čvrsto vjeruje isključivo u znanost i odana je doktoru Charcotu, čije metode liječenja hipnozom izazivaju velik interes i javnosti i struke. Eugenie, pak, oduvijek vjeruje kako je drugačija i kako nikamo ne pripada, sve dok ne dođe do zabranjene spiritističke knjige i kruga ljudi koji ono što ona vidi mogu savršeno logično objasniti, iako se njihov rad smatra skandaloznim. Doznavši za njenu sposobnost, otac Eugenie smjesti u Salpetriere, s namjerom da nikada odande ne izađe, ali Eugenie, odlučna u tome da pobjegne s tog strašnog mjesta, daje sve od sebe da Genevieve dokaže kako ne pripada među bolesnice, ne bi li joj Genevieve pomogla pobjeći.

Vodeći nas prostorima bolnice Salpetriere, Mas nas upoznaje s njenom poviješću i namjenom, promjenama koje je doživjela i sama bolnica i žene koje su onamo smještali. Od prostitutki i sitnih kriminalki, preko prevarenih i odbačenih, do stvarnih duševnih bolesnica, u ovoj se bolnici miješaju sve moguće vrste žena, sve one koje na bilo koji način odskaču od onoga što se smatra ženstvenim i normalnim. A paradoksalno, sama bolnica za žene u njoj smještene tek za neke od njih predstavlja bolnicu - mnogima je zatvor, ali mnogima i utočište.

"Između prihvatilišta i zatvora, u Salpetriere su stavljali ono čime Pariz nije znao upravljati: bolesne i žene."

Drugi je paradoks, savršeno ocrtan u ovom romanu, onaj koji leži u odnosu ljudi prema ženama smještenima u Salpetriere - luđakinjama, kako ih i Mas kroz roman često naziva, no ne u pogrdnom smislu. Iako smještane onamo da ih se skloni od pogleda, ove luđakinje ljudima su istodobno i odbojne i fascinantne. Poput rijetkih životinja u zoološkim vrtovima ili ljudi čudnovatih osobina u cirkusima, luđakinje Parižanima (posebno pariškoj buržoaziji) predstavljaju nešto egzotično i privlačno, nešto s čime se ne bi svakodnevno ophodili, ali čemu s vremena na vrijeme ne mogu odoljeti. Upravo je iz tog razloga ples, održavan jednom godišnje u vrijeme korizme - tzv. Bal luđakinja - praktički postao događaj godine, nešto što se u Parizu s nestrpljenjem očekuje, a s jednakim ga žarom očekuju i buržuji i bolesnice.

"Ti buržuji, očarani bolesnicama koje, jednom godišnje, imaju priliku vidjeti izbliza, više cijene to nego sve kazališne komade, sve mondene večeri kojima obično prisustvuju. Na jednu večer Salpetriere omogućuje spajanje dvaju svjetova, dvaju staleža koji, ni pod kojom izlikom, nikada ne bi imali razloga ni želje da se jedan drugome približe."

Stotine kostimiranih bolesnica (iako neke od ovih žena nisu bolesne, daleko od toga) na jednu se večer pomiješa s kremom pariškog društva. Ovaj ples društvenih miljenika i onih iz istog tog društva okrutno odbačenih istodobno je opojan i opasan, jednima je to prilika susresti se oči u oči s ekvivalentom divlje životinje, dok je drugima to prilika na jednu večer biti ono što u stvarnom životu nikada neće biti: dio društva. Luđakinje iz Salpetriere svejedno su luđakinje, svejedno ih se sustavno uklanja iz domova i sa ulica, ali umjesto da ostanu zauvijek sakrivene i zaboravljene, imaju tu jednu večer da postanu zabava onima koji su ih se prvenstveno i odrekli.

"Žene iz Salpetriere nisu više bile okužene, nije se više pokušavalo prikriti njihovo postojanje, nego su postale predmetom zabave koja se izlagala na otvoreno i bez grižnje savjesti."

Nadnaravni element predstavljen kroz Eugenie još je jedna protuteža - duhovno i onostrano nasuprot znanstvenom i provjerljivom. Ove dvije krajnosti najveću borbu vode unutar Genevieve, koja se koleba između onoga što je cijeli život vjerovala i onoga što joj je pred očima, a jednako je smisleno kao i sve iza čega je do sada čvrsto stajala. I Genevieve i Eugenie kroz ovaj roman prođu kroz potpunu promjenu - u suprotnim smjerovima, ali svaka na kraju pronalazeći svoj vlastiti mir.

Kratak, ali jezgrovit, ovaj roman slikovito opisuje težinu, ali i apsurdnost položaja žena koje društvo smatra nepovoljnima. Mas piše na način koji više nalikuje iznošenju činjenica nego ikakvih emocija, a opet uspije u čitatelju pobuditi raznolike osjećaje, iako na mahove zna biti i dosta suhoparan. Žene koje upoznajemo u romanu, ne samo Genevieve i Eugenie, već i ostale 'luđakinje', primjer su žena koje iz posve različitih razloga završe na tom mjestu, različito se sa svojom situacijom nose, različite im se stvari događaju - kod nekih i dosta strahotne - ali sve one čine jedan zanimljiv kolektiv, gotovo skup prijateljica, dajući si podršku na različite načine. Nekako je utješno, onkraj svih nemilosti i nepravdi koje su ovim ženama učinjene, i to najčešće od strane ljudi koji bi im trebali biti najbliži, vidjeti da postoji nešto dobro, čak i na sumornom mjestu poput umobolnice.

______________________________________________

Kako do knjige: https://znanje.hr/product/bal-ludjakinja/409307

IGRE NASLJEDSTVA, Jennifer Lynn Barnes

Izdavač: Egmont, 2023.

1. knjiga istoimenog serijala

[eng. The inheritance games]

Prijevod: Tanja Jelinić

 

 

Sasvim običan školski dan u životu Avery Grambs prekine vijest da je Tobias Hawthorne, ekscentrični multimilijarder i filantrop, iznenada preminuo i upravo njoj ostavio čitavo svoje bogatstvo. Avery samog Tobiasa nikada nije upoznala i pojma nema zašto je taj čovjek baš nju odabrao kao nasljednicu, razbaštinivši, pritom, čitavu svoju obitelj. No, postoji, dakako, i kvaka.

Kako bi potvrdila svoje nasljedstvo, Avery mora provesti godinu dana živeći u Kući Hawthorne - velebnom imanju za koje ni oni koji ondje stanuju ne znaju sa sigurnošću reći koliko je stvarno veliko, budući da ga je Tobias volio neprestano nadograđivati, a gajio je i veliku ljubav prema svim vrstama zagonetaka, tako da je samo imanje prepuno tajnih prolaza, prostorija, skrivenih simbola i tko zna čega sve još. Uz to, Tobias je oporučno Avery i svakome od svojih četvoro unuka ostavio i neki određeni trag - ali što bi taj trag trebao otkriti i treba li ga uopće slijediti je misterij sam za sebe. Avery će, svejedno, pokušati, a četvorica braće Hawthorne naći će joj se na putu - kao saveznici ili neprijatelji, još je jedan misterij kojega tek treba razriješiti.

Isprva vrlo zanimljiv i neobičan, ovaj me roman vrlo brzo podsjetio na Izbor Kiere Cass i serijal o Royalima Erin Watt - najviše zbog premise u kojoj jedna sasvim obična djevojka biva uvučena u glamurozni svijet bogataša, o kojem je do sada mogla samo sanjati, a u tom je svijetu čekaju i zgodni, ali opasni, romantični interesi. Sounds good? ;)

Sam roman djeluje kao neka neobična escape room igra, u kojoj su zagonetke skrivene posvuda, a osim otkrivanja što se iza tih zagonetki krije, potrebno je otkriti i koje su motivacije samih igrača - i na što su sve spremi kako bi u ovoj igri pobijedili.

(Kad smo već kod zagonetaka, i toga što sam usporedila ovaj roman sa escape roomom, meni su, kao iskusnoj escape roomerici, same zagonetke bile dosta jednostavne, neke čak i bezvezne, a i likovi su ih svaki put uspjeli prilično lako i brzo otkriti. To ipak ne umanjuje zabavu čitanja o njima, dapače.)

Ono što mi se svidjelo je odabir Avery za nasljednicu i glavnog lika ovog romana, jer nije baš tipična heroina kakve sam do sada susretala u sličnim serijalima. Avery je prilično cool, iako ima isti minus kao i sve heroine YA serijala - očekivani pad u (posve bespotrebni) ljubavni trokut. Ovaj, ipak, nije toliko naporan kako neki već znaju biti, pa mi nije baš ni smetao. A kada bih morala birati, reći ću vam da sam ja definitvno #teamGrayson :)

Kako radnja odmiče i kako poniremo u dubinu priče, ta se priča počinje komplicirati, a veze između likova i razlozi Averyne upletenosti u Tobiasove planove polako izlaze na vidjelo. Nagađat ćete, ali nikada nećete točno pogoditi što povezuje Avery i Tobiasa. Ova je poveznica, na kraju krajeva, i ono što nas zapravo tek uvodi u ostatak serijala. I prilično je zanimljiva, mogu vam reći.

Način na koji je opisana Kuća Hawthorne bio mi je prenedokučiv da si ju uspijem zamisliti. Kako, zaboga, ljudi koji žive u toj kući ne znaju koliko je velika i od koliko se soba sastoji? Na kolikom je točno onda zemljištu izgrađena i na koliko se to hektara prostire? Posve nepojmljivo. Bit će zanimljivo vidjeti kako će to izgledati u ekranizaciji ovog serijala, o kojoj se sve više govori. Također, ne bih htjela spojlati, ali priča unutar priče, koja uvodi još neke dodatne likove - a tu prvenstveno mislim na Emily, mi nije imala baš smisla i mislim da bi sam roman mogao preživjeti i bez toga. Ali okej, što bi teen fantasy bio bez malo dodatne drame? :)

Iako nemam ništa protiv glavnih likova, a tu prije svega mislim na Jamesona, Avery i Graysona, likovi koji su meni najviše prirasli srcu su Averyna sestra Libby i najstariji brat Hawthorne - Nash. Četvrti Hawthorne - Xander - nekako je samozatajan većinu romana, ali ispostavit će se da je i njegova uloga u cijeloj priči itekako značajna. Dodajmo svemu ovome još nekolicinu pomalo zločestih likova, obilje glamura i nepojmljivog bogatstva, malo uobičajene tinejdžerske drame, nekoliko sukoba i zanimljivih obrata i otkrića, pa čak i par susreta sa smrću, i ono što dobijete kada sve to skupite u cjelinu je zagonetno-zabavan roman, koji se jako brzo pročita. A s obzirom na to kako završi, posegnut ćete odmah i za nastavkom. Ja jesam.

Što je još svojom smrću zakuhao Tobias Hawthorne? Krećem saznati!

__________________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/igre-nasljedstva/

WEYWARDICE, Emilia Hart

Izdavač: Stilus, 2024.

[eng. Weyward]

Prijevod: Dražen Čulić

Prvijenac australsko-britanske spisateljice Emilie Hart predivno je napisano djelo povijesne fikcije prožete nadnaravnim elementima, koji ovom romanu dodaju baš savršeno pogođene začine.

Naslov romana inspiraciju vuče iz Macbetha i Shakespearove tri vještice (u originalu zvane Weyward sisters), koje njegov junak susreće na povratku iz bitke, a one mu proriču sudbinu budućeg kralja. Tri 'vještice' u Emilijinom romanu tri su žene iz različitih vremenskih razdoblja, povezane krvnom lozom, a glas svake od njih u ovom se romanu jasno čuje.

U 1619. upoznajemo Althu, djevojku optuženu za vještičarenje, kako čeka ishod suđenja. Tri stotine godina kasnije, 1942., jedna od njenih potomkinja, Violet, bori se sa svojom obitelji kako bi nesmetano uživala u onome što ju najviše privlači - proučavanju prirode i kukaca. 2019., pak, još jedna Weywardica, Kate, bježi od nasilnog supruga u kućicu koju joj je u nasljeđe ostavila tetka koju je jedva poznavala.

Sve ove žene međusobno su povezanije no što misle i no što mi kao čitatelji uopće možemo naslutiti, a ta povezanost, povijest, magija i nevjerojatna ženska snaga koja se kod Weywardica prenosi s generacije na generaciju, otkrivat će nam se postepeno, isprepletena s povijesnim događajima i opasnostima koje su uvijek pratile neovisne i samostalne žene, za koje je riječ vještica i izmišljena kako bi ih se pokorilo, izbrisalo i obuzdalo.

"Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. Mi o sebi nismo nikada mislile kao o vješticama, majka i ja. Jer tu su riječ izmislili muškarci, riječ koja daje moć onima koji je izgovaraju, ne onima koje opisuje. Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla."

Priče triju fascinantnih žena izmjenjuju se kako se izmjenjuju i poglavlja u knjizi, a sa svakom okrenutom stranicom, samo sam o svakoj od njih željela znati još više. Iako vam je povezanost između Althe, Violet i Kate posve očita, način na koji one jedna do druge dopiru kroz prostor i vrijeme fascinantno su i predivno opisani. Emilia piše na način koji te potpuno uvuče u priču, poveže s likovima i zarobi ti pažnju, a ono zbog čega se s tim nevjerojatnim ženama tako lako povezati je i to što one, iako snažne i neovisne, tek počinju shvaćati tu svoju snagu i neovisnost, boreći se očekivanjima obitelji, društvenim nametanjima, raznoraznim strahovima i vrlo realnim opasnostima, koje ih vrebaju na svakom (pogrešnom) koraku. A malo kome se mogu obratiti i povjeriti, ili zatražiti da im pomogne.

"Zna kako je to, htjeti reći: prestati biti jedini tko zna groznu tajnu, koja kao bolest truje stanice tijela. Htjeti progovoriti, ali uvijek posramljeno šutjeti."

Ovo je nedvojbeno feministički roman, roman o ženskoj snazi i povezanosti, nasljeđu koje se prenosi generacijama s djevojčice na djevojčicu. Ovo je ujedno i roman o ljubavi prema prirodi i snazi koju oni koju tu ljubav prepoznaju iz same te prirode vuku. Ovo je roman o premošćenim bitkama i novim počecima, ustrajanju i njegovanju vlastite posebnosti. Također, ovo je roman i o pokušajima da se žene koje ne zadovoljavaju nametnute im norme uklone, silom izmijene ili nešto još gore, nazivajući ih izmišljenom riječi i optužujući ih za besmislice, iz čistog straha od njihove individualnosti i otpora muškarcima u njihovim životima. Predivno je pisan, toliko da poželite posve se utopiti u njegovim riječima.

Nakon nedavnog gostovanja Emilie Hart u Zagrebu, otkrila sam kako je ova spisateljica jednako divna kao i njene knjige. Mislim da možemo očekivati još puno predivno napisanih, snažnih i rječitih priča, u koje ćemo ponirati i koje ćemo upijati, s onim posebnim osjećajem zadovoljstva. Ja ih, svakako, jedva čekam čitati. 

___________________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/weywardice/

KUĆNA POMOĆNICA TE PROMATRA, Freida McFadden

Izdavač: Egmont, 2024.

3. knjiga u serijalu Kućna pomoćnica

[eng. The housemaid is watching]

Prijevod: Dijana Štambak

"Pretpostavljam da baš nitko nikad ne posumnja na kućnu pomoćnicu."

Očekuj neočekivano - to je otprilike premisa svih dosadašnjih romana u serijalu 'Kućne pomoćnice'. I, koliko god očekivala to neočekivano, koliko god bila spremna na njega, i nagađala što bi ono moglo biti, Freida McFadden me tim neočekivanim uvijek uspije iznenaditi.

Svima nam već jako dobro poznata kućna pomoćnica, Millie, u ovom je romanu u svojevrsnoj - recimo to tako - mirovini. Njeni dani spašavanja žena iz ralja zlostavljača, kao i problemi sa zakonom koji je prate iz prošlosti, daleko su iza nje. Jedini Millien problem danas je onaj financijske prirode - kako otplatiti kuću na Long Islandu, koju su si ona i njen suprug Enzo jedva priuštili, kako bi njihova djeca odrastala u relativno mirnoj i sigurnoj sredini.

Prvi dio romana pomalo nalikuje na seriju 'Desperate housewives': život u uređenoj četvrti, ispunjenoj obiteljskim kućama i uređivanim travnjacima, te susjedima koji vole zabadati nos u tuđe poslove. Susjedima poput Milliene susjede Janice, koja okom sokolovim prati sve što se zbiva u ulici (i šire), i o svemu ima (prilično negativno) mišljenje. Ipak, puno iritantnija od Janice Milliena je prva susjeda Suzette, koja je, osim što je sama po sebi iritantna, čini se bacila oko na Millienog supruga Enza.

Enzovi česti posjeti Suzette, kojoj pomaže urediti vrt, Millie strašno idu na živce, a da stvar bude gora, Millie počinje sumnjati i da joj Enzo štošta krije. Stres joj dodatno pojačava i činjenica da se njen sin Nico odnedavno vrlo čudno ponaša. Odlučna u tome da dokuči što se to događa s njenom obitelji, i da ih zaštiti kako god može, Millie će otkriti neke vrlo neugodne tajne susjedstva. Ispod urednih travnjaka i lijepih bijelih ograda leže i razne vrlo ružne stvari...

Treći roman u serijalu 'Kućne pomoćnice' zabavan je, napet i jako se brzo čita - baš kao i oba mu prethodnika. Ponovno su tu likovi koji nasmrt iritiraju, ali i oni koji te zabavljaju, mnoštvo dvosmislenih situacija te neočekivani obrati koji te doslovno uhvate na prepad i priču preokrenu naglavačke.

Uzimajući u obzir prethodno iskustvo s Freidinim romanima, očekivala sam njene specifične obrate i u radnji i u karakterizaciji likova, ali ovoga puta mi se činilo kao da ih jako dugo čekam, počevši se pitati kada će se konačno - i što će se - desiti. Već sam pomalo i pogodila u kojem smjeru je s pričom krenula, ali me obrat - kada se konačno dogodio - opet uspio iznenaditi. Majstorska izvedba, još jednom.

Ako još niste upoznali 'Kućnu pomoćnicu', od mene imate preporuku da joj pružite ruku i obavite to. Moguće da će vas naživcirati, moguće i da isprva nećete kužiti u čem je stvar i zašto ju hvale, ali kad dođete do tih wow momenata i obrata u priči koje Freida McFadden majstorski servira onda kada to najmanje očekujete, sve će vam biti jasno.

___________________________________________

Kako do knjige: https://shop.egmont.hr/proizvod/kucna-pomocnica-te-promatra/

VELIKO OTVORENJE, Lauren Forry

Izdavač: Stilus, 2023.

[eng. The launch party]

Prijevod: Hana Klak Ustolin 

Radnja u kojoj grupa ljudi bude smještena u izolaciju i u toj se izolaciji suoči s ubojstvom nije neka novost u svijetu krimića, no Lauren Forry u ovom je romanu otišla korak dalje - svoju je grupu likova smjestila na najizoliranije moguće mjesto - Mjesec.

Na žalost moje ljubavi prema SF-u i svemiru općenito, tek vrlo mala količina radnje odvija se izvan konkretnog mjesta na Mjesecu na koje je radnja u biti smještena, a to je luksuzni Hotel Artemis. Iako se spisateljica zbilja potrudila dočarati okružje samog hotela, opisujući ga u detalje, sam je Mjesec ovdje poslužio tek kao jedna vrlo luksuzna kulisa. Ono što ovaj superluksuzni hotel ipak odvaja od njemu sličnih na Zemlji, u koje također teško da će zalutati obični smrtnici, je ta potpuna izoliranost i osjećaj opasnosti koji odvojenost od drugih sa sobom nosi. Koga pozvati u pomoć kad je najbliža pomoć udaljena 380.000 kilometara?

Desetero sretnika slučajno je odabrano putem nagradnog natječaja da budu prvi gosti prvog ikad hotela na Mjesecu. Svi troškovi plaćeni i prilika koja se dobiva jednom u životu (ako i tada), nešto je - naravno! - što se ne propušta. No, vrlo brzo nakon dolaska u sam hotel, ovih će destero ljudi shvatiti da nešto nije u redu. Ipak, neće početi odmah paničariti - panika i strah će se pojaviti tek kad jedan (prvi?) od njih završi mrtav.

Deset odabranih likova u ovom romanu i karakterno su i u odnosu na društveni status i porijeklo posve različiti. Kada se suoče s ubojstvom, a prije toga i drugim bizarnostima njihovog boravka na Mjesecu (koji je trebao biti odmor iz snova, a ne noćnih mora), i vi ćete se, kao čitatelji, početi pitati što je to što ih povezuje i što se ovdje uopće događa.

Zbog opisa radnje i broja likova ovaj su roman odmah dočekale neizbježne usporedbe s Agathom Christie i njezinih Deset malih crnaca, a zbog mjesta radnje i naziva samog hotela i s Andyem Weirom i njegovim romanom Artemis. Ako mene pitate, Forry je puno bliže Weiru nego Agathi, iako sve troje imaju svoje stilove pisanja koje je uopće izlišno uspoređivati. Kažem ovo jer mnogi pročitaju usporedbe i očekuju upravo Agathu Christie, no ne ide to tako.

U početku, dok upoznajete okružje i same likove, te se suočavate s bizarnostima njihovog putovanja, imate dojam kao da se dosta dugo ništa zapravo ne događa. Klupko koje je ovdje zamotano sporo se počinje odmatati, i treba mu neko vrijeme da dobije na brzini, koja ide usporedo s povećanjem količine čudnih događaja oko likova. Naravno da svatko od likova ima i svoje neke tajne, koje nije spreman ni s kim podijeliti, najmanje s hrpom neznanaca, od kojih je netko možda i ubojica. Rasplet se, ipak, dosta brzo odvije, a cijela ta priča oko raspleta još je jedna suluda bizarnost.

Kraj me nije baš oduševio, moguće i zato jer sam ja (ne znam zašto) neke likove doživjela kao puno mlađe ili starije nego što su zapravo bili, pa mi se nisu uklapali u raspletnu priču, koja mi je bila malo too much, pa samim time ne baš uvjerljiva. Iako, teško je suditi o tome koliko daleko su neki spremni ići samo da bi dokazali svoje... nešto.

Iz razloga koje ćete skužiti kada krenete čitati (da ne spojlam :)), ovu bi se priču moglo opisati kao Big Brother (ili neki drugi reality show) na Mjesecu. Top lokacija, predivna scenografija, raznoliki natjecatelji... Samo što iz ovog realitya ne izađu svi - živi. 

_______________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/veliko-otvorenje/

TAJNA POD IMELOM, Nita Prose

Izdavač: Stilus, 2024.

Serijal Sobarica, 2.5 

[eng. The mistletoe mystery]

Prijevod: Dražen Čulić

Lampice, bor, pokloni, kolači... popis stvari koje vam trebaju za blagdane uvijek je, kladim se, poprilično dug, ali jedna stvar na njemu sigurno izostaje, i to zato što, sigurna sam, niste ni znali da ju trebate: blagdanska cozy misterija.

Upravo to, i to u mini obliku, donosi nam Nita Prose i njena sobarica Molly, koju sam u prethodna dva romana baš zavoljela.

Vrijeme je blagdana u hotelu Regency Grand, gdje Molly radi, a užurbane pripreme za blagdansko slavlje za Molly su gorko-slatkog okusa, jer, iako obožava Božić, Molly blagdani uvijek podsjećaju na baku, koja je nedavno preminula, a hotel sprema i zabavu za zaposlenike, u koju je uključeno tajno darivanje, za koje Molly vežu prijašnja loša sjećanja. Da bi sve bilo još malo stresnije, pobrinuo se Mollyn dečko Juan Manuel, koji se odnedavno počeo pomalo čudno ponašati.

Srećom, Molly je znala uspješno riješiti i puno zagonetnije misterije, tako da teško da će ju ovaj uspjeti iznenaditi. Ili?

Naslovna tajna pod imelom vrlo mi je brzo prestala biti tajna, odmah sam naslutila što se pod njom krije, ali to ne znači da je njeno otkrivanje bilo išta manje zabavno. Ovo je cozy misterija u svom punom smislu, jer ovoga puta ne samo da ne uključuje nikakvo nasilje, već nema ni umorstva. Tajna koja se krije pod imelom zapravo je nešto sasvim drugo, savršeno za blagdansko ozračje i ono što je bit blagdana - zajedništvo, dragi vam ljudi i ljubav prema njima.

I da...trebala sam ju pročitati u blagdansko vrijeme, jer je baš taman, ali nema veze. Ne mora nužno biti Božić da bi se osjetio taj njegov posebni ugođaj, zar ne?

Zabavna, simpatična i neodoljivo božićna, ova kratka knjižica najugodnije je moguće društvo za popiti kavu, ili neki drugi topli napitak. S obzirom na to da je i prilično kratka, možda ju uz tu jednu kavu i dovršite. Cheers!

____________________________________________

Kako do knjige: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/tajna-pod-imelom/

MJESTO ZVANO WINTER, Patrick Gale

Izdavač: Mozaik knjiga, 2021.

[eng. A place called Winter]

Prijevod: Marin Popović

Mjesto zvano Winter, koje se u knjizi pojavljuje tek na 230. stranici, konačno je odredište (utočište?) Harrya Canea, glavnog junaka ove priče. Povučen i miran pripadnik engleskog višeg staleža, Harry kroz život plovi onim uobičajenim (i jednako mirnim) vodama ispunjenima uživanjem u čitanju, bavljenjem konjima, brigom za brata, ugodnim razgovorima sa suprugom i igrom sa kćerkicom. Harryev život, iako ugodan, posve je neuzbudljiv - sve dok ne upozna osebujnog Browninga, koji na vidjelo istjera pravu Harryevu prirodu i strast, koja će Harrya prisiliti da krene novim, neistraženim putevima, odvodeći ga daleko od Engleske, u nepregledna prostranstva Kanade.

U trenutku u kojem upoznajemo Harrya on je smješten u umobolnici, a okolnosti njegovog smještanja u tu ustanovu nisu nam poznate. Malo po malo, iskušavajući novi tretman liječenja (za koji nismo sigurni od čega bi ga to trebao izliječiti), Harry nas upoznaje s pričom o svom životu i svemu što je ga je dovelo do trenutka - i ustanove - u kojoj se nalazi.

Temeljena na stvarnom životu autorovog pradjeda, ova priča, vremenski smještena na početak 1900-ih, progovara o životu homoseksualaca u razdoblju u kojem ste zbog seksualnog opredjeljenja mogli biti uhićeni i dobiti smrtnu kaznu, a vaša obitelj biti zauvijek obilježena sramotom i izgonom iz društva. Čak i u ovim uvjetima, ljudi nalaze prilike za ljubav i sreću, iako su ta ljubav i sreća uvijek skrivene, u vječnoj opasnosti od zlonamjernih pogleda.

"Kada je nešto oduvijek zabranjeno pa kao takvo primorano rasti u mraku i tišini, teško je znati kako bi izgledalo kada bi se moglo razvijati u slobodi."

Prateći Harrya na njegovom putovanju i rastu od lagodnog života pripadnika engleskog višeg staleža do teškog života iseljenika i poljoprivrednika, koji samo pokušava naći svoje mjesto pod suncem, upoznat ćemo se sa svim opasnostima s kojima su se susretali ne samo homoseksualci i iseljenici, već i autohtono kanadsko stanovništvo, bivajući protjerano sa svoje zemlje radi nasilnog širenja poljoprivrednih zemljišta. U kratkim poglavljima koja se odvijaju tijekom Harryeva liječenja, koja su smještena na pitoreskno imanje Bethel, upoznajemo i u kakvim se sve situacijama nađu ljudi koji su jednostavno drugačiji od drugih, a čije obitelji ne znaju što bi s njima, pa ih odluče sakriti od pogleda i zatvoriti u ustanove koje bi ih trebale 'izliječiti', iako zapravo nemaju od čega.

Harryeva priča bila mi je jako zanimljiva, vrlo je emotivna, na trenutke i jako dirljiva, a završava neuobičajeno dobro, unatoč mom općem dojmu da sigurno ide prema tragičnom svršetku. Jako mi se svidjela ta završna pozitivna nota, pogotovo uzevši u obzir da se radi o istinitoj priči. U ovoj priči nema patetike, iako zna biti tragična i tužna, a jako ju je zabavno čitati, i ne fali joj humora, unatoč tome što sama po sebi nije baš nimalo vesela.

Harry - povučen, miran, ne osobito stamene građe, sklon dokolici i nimalo odvažan po prirodi - kroz ovu će priču narasti u čovjeka koji je sve postigao vlastitim radom, hrabrog čovjeka na kojeg se može osloniti i koji može prijeći svaku prepreku koja mu sleti na put. A ako može Harry, ima nade i za sve poput njega, koliko god se ne osjećali sposobnima za takvo nešto. Mjesto zvano Winter mjesto je u kojem je Harry pronašao osjećaj pripadanja, ono mjesto prema kojem su ga svi njegovi životni putevi vukli. I unatoč nazivu, ispalo je da nije nimalo hladno. :)

________________________________________

Kako do knjige: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/mjesto-zvano-winter/