Izdavač: Mozaik knjiga, 2016.
[eng. In a dark, dark wood]
Roman 'U mračnoj, mračnoj šumi' opisan je kao vrlo napeti triler. S naslovnice romana vrišti natpis 'Nećete ga moći ispustiti iz ruku', kao i pomalo creepy navod 'Nekoga čeka brak, nekoga čeka smrt'.
Sve ovo vas vrlo brzo zainteresira za to da knjigu što prije uzmete u
ruke. No, počevši čitati ovu knjigu, imala sam dojam da čitam neki
chick-lit, s tek naznakama trilera koje bi se pojavljivale u intervalima
između svakih nekoliko poglavlja.
Priča prati Noru (tj. Leonoru), spisateljicu kriminalističkih romana, koja dobije poziv na djevojačku večer bivše školske prijateljice, Claire. Iako Nora Claire nije vidjela niti čula već čitavo jedno desetljeće, iz nekog se razloga (najvjerojatnije čiste znatiželje) odluči odazvati pozivu.
Djevojačka večer održava se u staklenoj kući u vlasništvu tete Clairine kume, a sama je kuća smještena duboko u - mračnoj, mračnoj šumi. Tek je nekolicina ljudi pozvana na ovu zabavu (od kojih Nora dobro poznaje tek jednu), a vođa zabave pomalo je psihotična Clareina kuma Flo. Smještena usred ničega, bez telefonskog signala, s uzvanicima koji nisu baš presretni što su uopće došli, 'nevina' djevojačka zabava uskoro će poprimiti malo mračnije tonove...
Koncept ovog romana dobro je zamišljen, ali izvedba je, po meni, morala biti puno razrađenija ukoliko se ciljalo na to da konačni rezultat bude psihološki triler. Onako kako sam ga ja doživjela, ovaj je roman više chick-lit s primjesom trilera/misterija/horora kojem nedostaje dubine - i glede priče i glede likova.
Sama priča je donekle ok, iako mi nije bila baš uvjerljiva. Npr. da ste vi Nora, biste li se osjećali dužnima otići na djevojačku večer osobi s kojom niste progovorili niti jednu jedinu riječ punih deset godina? Biste li otišli? Ja ne bih. A da ste na Clareinom mjestu, biste li htjeli da vam na djevojačku zabavu dođu ljudi s kojima se uopće ne družite? Zašto biste ih uopće pozvali? Naravno da ne biste! Norina motivacija da ode na zabavu objašnjena je tek njenom mlakom znatiželjom, a Clairin je motiv da pozove Noru, iako postoji, malo nategnut.
Općenito, likovi su plošni i jednodimenzionalni, fali im dublja karakterizacija. Iz usredotočenosti na samo jednu njihovu osobinu i njihovih površnih poznanstava nismo ni mogli očekivati neke dublje interakcije između likova, a sami likovi kao da su izašli iz nekog tinejdžerskog filma: imamo Claire - ekvivalent zločeste, ali popularne navijačice; Flo - najbolju prijateljicu gotovo manijakalno opsjednutu svojom prijateljicom (Claire); Toma - tipiziranog gay BFF-a; Ninu - tvrdoglavu buntovnicu i Noru - plahu, običnu, nezanimljivu glavnu protagonisticu. Iako su većinom u svojim dvadesetima, ovi se likovi ponašaju kao da im je dvanaest: njihovi razgovori, podbadanja i spletke jedva dosižu razinu prosječnih tinejdžera, kamoli odraslih ljudi.
Priča se uglavnom vrti oko djevojačke zabave i druženja te nekolicine likova, koja nisu osobito zanimljiva, niti ispunjena događajima. Društvo malo pije, malo igra društvene igre tipa 'nisam nikad' i igru prizivanja duhova, baš poput hrpe tinejdžera koji organiziraju tulum čim im roditelja nema kod kuće. Između tih druženja povremeno iskoči neko poglavlje koje se vremenski odvija nakon zabave i koje insinuira da se na zabavi nešto dogodilo - nešto strašno - što osigurava koliku-toliku napetost i dovoljno vas zainteresira da čitate dalje.
Radnja se malo zahukta negdje oko polovice romana, te se priča počinje rasplitati i počinjemo otkrivati što se dogodilo. Ovdje priča postaje i zanimljivija i brže se odvija. Sam kraj me, ipak, nije baš oduševio (ne mogu vam otkriti zašto bez da vam spojlam radnju, morat ćete sami pročitati i vidjeti).
Za mene je ovaj triler bio više nešto u stilu 'Fear Streeta' R.L. Stinea: ok štivo kojim se možeš nakratko zabaviti. Ako tražite nešto mračnije i kompleksnije, nešto o čemu ćete danima mozgati, u ovoj mračnoj, mračnoj šumi to ipak nećete naći.
Priča prati Noru (tj. Leonoru), spisateljicu kriminalističkih romana, koja dobije poziv na djevojačku večer bivše školske prijateljice, Claire. Iako Nora Claire nije vidjela niti čula već čitavo jedno desetljeće, iz nekog se razloga (najvjerojatnije čiste znatiželje) odluči odazvati pozivu.
Djevojačka večer održava se u staklenoj kući u vlasništvu tete Clairine kume, a sama je kuća smještena duboko u - mračnoj, mračnoj šumi. Tek je nekolicina ljudi pozvana na ovu zabavu (od kojih Nora dobro poznaje tek jednu), a vođa zabave pomalo je psihotična Clareina kuma Flo. Smještena usred ničega, bez telefonskog signala, s uzvanicima koji nisu baš presretni što su uopće došli, 'nevina' djevojačka zabava uskoro će poprimiti malo mračnije tonove...
Koncept ovog romana dobro je zamišljen, ali izvedba je, po meni, morala biti puno razrađenija ukoliko se ciljalo na to da konačni rezultat bude psihološki triler. Onako kako sam ga ja doživjela, ovaj je roman više chick-lit s primjesom trilera/misterija/horora kojem nedostaje dubine - i glede priče i glede likova.
Sama priča je donekle ok, iako mi nije bila baš uvjerljiva. Npr. da ste vi Nora, biste li se osjećali dužnima otići na djevojačku večer osobi s kojom niste progovorili niti jednu jedinu riječ punih deset godina? Biste li otišli? Ja ne bih. A da ste na Clareinom mjestu, biste li htjeli da vam na djevojačku zabavu dođu ljudi s kojima se uopće ne družite? Zašto biste ih uopće pozvali? Naravno da ne biste! Norina motivacija da ode na zabavu objašnjena je tek njenom mlakom znatiželjom, a Clairin je motiv da pozove Noru, iako postoji, malo nategnut.
Općenito, likovi su plošni i jednodimenzionalni, fali im dublja karakterizacija. Iz usredotočenosti na samo jednu njihovu osobinu i njihovih površnih poznanstava nismo ni mogli očekivati neke dublje interakcije između likova, a sami likovi kao da su izašli iz nekog tinejdžerskog filma: imamo Claire - ekvivalent zločeste, ali popularne navijačice; Flo - najbolju prijateljicu gotovo manijakalno opsjednutu svojom prijateljicom (Claire); Toma - tipiziranog gay BFF-a; Ninu - tvrdoglavu buntovnicu i Noru - plahu, običnu, nezanimljivu glavnu protagonisticu. Iako su većinom u svojim dvadesetima, ovi se likovi ponašaju kao da im je dvanaest: njihovi razgovori, podbadanja i spletke jedva dosižu razinu prosječnih tinejdžera, kamoli odraslih ljudi.
Priča se uglavnom vrti oko djevojačke zabave i druženja te nekolicine likova, koja nisu osobito zanimljiva, niti ispunjena događajima. Društvo malo pije, malo igra društvene igre tipa 'nisam nikad' i igru prizivanja duhova, baš poput hrpe tinejdžera koji organiziraju tulum čim im roditelja nema kod kuće. Između tih druženja povremeno iskoči neko poglavlje koje se vremenski odvija nakon zabave i koje insinuira da se na zabavi nešto dogodilo - nešto strašno - što osigurava koliku-toliku napetost i dovoljno vas zainteresira da čitate dalje.
Radnja se malo zahukta negdje oko polovice romana, te se priča počinje rasplitati i počinjemo otkrivati što se dogodilo. Ovdje priča postaje i zanimljivija i brže se odvija. Sam kraj me, ipak, nije baš oduševio (ne mogu vam otkriti zašto bez da vam spojlam radnju, morat ćete sami pročitati i vidjeti).
Za mene je ovaj triler bio više nešto u stilu 'Fear Streeta' R.L. Stinea: ok štivo kojim se možeš nakratko zabaviti. Ako tražite nešto mračnije i kompleksnije, nešto o čemu ćete danima mozgati, u ovoj mračnoj, mračnoj šumi to ipak nećete naći.
