[eng. Holding up the universe]
Ne mogu vam dovoljno
opisati koliko me veseli to što u zadnje vrijeme odasvud niču književni
naslovi koji se bave temama o kojima je u današnje vrijeme zaista
potrebno pisati: temama koje se tiču neuklapanja u društvenu sredinu i
problemima koji se zbog toga javljaju (posebno kod tinejdžera). A uz to,
ovi naslovi promiču pozitivnost, prihvaćanje drugačijeg, ljubaznost i
prihvaćanje samih sebe.
Govorim o knjigama poput 'Gospođice Knedlice' Julie Murphy, 'Eleanor i Parka Rainbow Rowell, 'Ova djevojka je drukčija' J.J. Johnson, 'Čuda' R.J. Palacio, i mnogih drugih. A u ovo se društvo sjajno uklapa i ova knjiga.
Glavne zvijezde ovog romana su Libby i Jack, dvoje tinejdžera koji, svaki na svoj način, iskaču iz mase svojih vršnjaka. Libby je poznata kao 'najdeblja tinejdžerica Amerike', djevojka koja je zbog debljine bila osuđena na život u krevetu i zbog koje su morali srušiti zid kuće kako bi je izvukli. Od tog su događaja prošle godine, Libby je smršavila i dovela se u stanje u kojem joj zdravlje više nije upitno, ali još se bori sa etiketom 'debele cure' koju su joj drugi nalijepili, kao da ona nije ništa više od svoje mase.
Jack, pak, ima prozopagnoziju: bolest zbog koje njegov mozak nije u stanju prepoznavati lica. Jack može vidjeti lica drugih, ali nije ih u stanju zapamtiti, niti u tim licima prepoznati osobu koja stoji pred njim, čak ni ako se radi o članovima njegove vlastite obitelji. Da stvar bude gora, Jack nikome nije rekao da ima prozopagnoziju, već se njom bori sasvim sam, oslanjajući se na glas ili neka druga obilježja koja će mu reći tko je osoba s kojom trenutno razgovara.
Sve do početka nove školske godine i Libby i Jack se sa svojim problemima nose sami, ali nakon jednog incidenta u kojem će njih oboje sudjelovati, vidjet će da se možda mogu osloniti i jedno na drugo. I ovdje sve počinje...
Zavoljela sam Libby i Jacka od trenutka u kojem sam ih upoznala. Tako su slični, a opet tako različiti. Libby je tipičan primjer nekoga tko se izgledom ne uklapa među svoje vršnjake, a Jack je, pak, izgledom njena suprotnost - među najpopularnijim je klincima u školi. Ipak, ispod te površne vanjštine, ni Jack se ne uklapa: svjestan je da, kada bi priznao svojim prijateljima od čega boluje, da bi ga vrlo vjerojatno ismijali i gledali kao čudaka. I Libby i Jack zapravo imaju isti problem: nisu isti kao svi ostali, a biti drugačiji, u svijetu tinejdžera, može biti prilično strašno.
Ne znam zašto je naše društvo tako opsjednuto fizičkim izgledom i zašto ima potrebu sve promatrati kroz prizmu nekakvog općeprihvaćenog standarda ljepote i 'normalnosti', iz kojeg strše svi oni koji tom standardu ne udovoljavaju. A sve one koji od njega iskaču malo više, automatski izdvajamo - buljenjem, ružnim pogledima, komentarima, dobacivanjem, 'nenamjernim' uvredama. Pri tome, ne vodimo računa o šteti koju tim ljudima radimo, boli koju im nanosimo. Nakon što joj je netko od vršnjaka dobacio 'Miči se, guzata', Libby je bol koju joj je ta rečenica, usput dobačena, izazvala, sjajno opisala:
"Osjećam svjetsku bol, kao ubod igle, kao da me sam svijet pokušava probušiti, kao što je probušio mjehurić mojih misli."
Ruganje i zlostavljanje ljudi zbog debljne, tzv. 'fat-shaming', danas je veliki problem. Ljudi imaju potrebu šikanirati debele ljude i govoriti im što misle, pravdajući se 'brigom za njihovo zdravlje'. Nemojmo se zavaravati, nema tu nikakve brige - ona je tu samo da opravda ružno ponašanje i zabadanje nosa u tuđe stvari, tj. tuđi izgled. Pri tome su najčešći 'savjeti' debelim ljudima ti da 'prestanu jesti', čime društvo pokazuje ne samo nevjerojatnu zlobu, već i temeljno nerazumijevanje suštine problema: ne radi se o hrani, ona je samo sredstvo kojim se pokušavaju riješiti neki dublji problemi.
Kako kaže Libby:
"Ne shvaćaju da nije riječ o hrani. Hrana nikad nije bila dio odgovora na pitanje zašto. Barem ne izravno."
Ova knjiga ne pokušava predstaviti činjenicu da je biti 'najdeblja tinejdžerica Amerike' nešto sjajno, i sama je Libby svjesna da se bila dovela u stanje opasno po život. Ali, nakon što je ozdravila i nakon što je smršavila, Libby je i dalje ono što društvo smatra debelim. I bez obzira što je Libby sada manje-više zadovoljna sama sa sobom, i što je zdrava, samo zato što ne stane u kutiju nametnutog standarda ljepote, drugi će ju i dalje ismijavati i buljiti u nju. A zašto? Zašto je ljude toliko briga kako drugi ljudi izgledaju? Ova knjiga pokazuje nam kako problem u svemu tome nije Libby, već svi ostali.
"'Zašto je ljude toliko briga koliko sam velika?' Ne odgovara, samo me uzima za ruku i drži je. Ne mora odgovoriti jer odgovora nema. Osim da stvarno mali ljudi - oni mali iznutra - ne vole kada si velik."
S Jackovim problemom - prozopagnozijom - u ovoj sam se knjizi prvi put susrela. Bilo mi je zanimljivo saznati pojedinosti o toj relativno nepoznatoj bolesti. Ona možda, onako na prvu, djeluje kao nešto banalno, ali ljudima koji se s njom moraju nositi definitivno nije ni blizu banalnom. Mora da je strašno hodati svijetom vječno utopljen u moru nepoznatih lica, ni uz najbolji trud ne moći prepoznati čak ni lica svojih roditelja. Jack je problem prozopagnozije sjajno sveo na jednu rečenicu:
"Kao da sam svaki dan na kostimiranoj zabavi na kojoj samo ja nemam kostim, a ipak svi očekuju da znam tko su."
Ono što ovu knjigu čini tako stvarnom, tako realističnom, je vlastito iskustvo koje je autorica (koja se, kako priznaje u zahvalama na kraju knjige, i sama borila s prekomjernom težinom i koja se susrela sa slučajem prozopagnozije) u nju utkala. A jedan od razloga iz kojeg nam je tema ove knjige tako bliska leži u činjenici da se i s Libby i s Jackom lako poistovjetiti. Svatko tko viri iz kutije u koju stanu samo standardno lijepi i normalni (štogod to bilo) na svojoj je koži bar jednom osjetio to neuklapanje, to iskakanje iz 'standarda'. Neki se s time znaju nositi, neki ne. Neke nije briga za mišljenja drugih, neki se zbog tih mišljenja osjećaju loše. A ne bi trebali. Jer, ako vas netko zafrkava zbog izgleda, nije problem u vama - problem je u njemu. Stoga, za kraj, Libbynim riječima:
"...zapamtite: POŽELJNI STE. Veliki, mali, visoki, niski, zgodni, obični, druželjubivi, sramežljivi. Ne dopustite nikome da govori drukčije, čak ni samima sebi."
Govorim o knjigama poput 'Gospođice Knedlice' Julie Murphy, 'Eleanor i Parka Rainbow Rowell, 'Ova djevojka je drukčija' J.J. Johnson, 'Čuda' R.J. Palacio, i mnogih drugih. A u ovo se društvo sjajno uklapa i ova knjiga.
Glavne zvijezde ovog romana su Libby i Jack, dvoje tinejdžera koji, svaki na svoj način, iskaču iz mase svojih vršnjaka. Libby je poznata kao 'najdeblja tinejdžerica Amerike', djevojka koja je zbog debljine bila osuđena na život u krevetu i zbog koje su morali srušiti zid kuće kako bi je izvukli. Od tog su događaja prošle godine, Libby je smršavila i dovela se u stanje u kojem joj zdravlje više nije upitno, ali još se bori sa etiketom 'debele cure' koju su joj drugi nalijepili, kao da ona nije ništa više od svoje mase.
Jack, pak, ima prozopagnoziju: bolest zbog koje njegov mozak nije u stanju prepoznavati lica. Jack može vidjeti lica drugih, ali nije ih u stanju zapamtiti, niti u tim licima prepoznati osobu koja stoji pred njim, čak ni ako se radi o članovima njegove vlastite obitelji. Da stvar bude gora, Jack nikome nije rekao da ima prozopagnoziju, već se njom bori sasvim sam, oslanjajući se na glas ili neka druga obilježja koja će mu reći tko je osoba s kojom trenutno razgovara.
Sve do početka nove školske godine i Libby i Jack se sa svojim problemima nose sami, ali nakon jednog incidenta u kojem će njih oboje sudjelovati, vidjet će da se možda mogu osloniti i jedno na drugo. I ovdje sve počinje...
Zavoljela sam Libby i Jacka od trenutka u kojem sam ih upoznala. Tako su slični, a opet tako različiti. Libby je tipičan primjer nekoga tko se izgledom ne uklapa među svoje vršnjake, a Jack je, pak, izgledom njena suprotnost - među najpopularnijim je klincima u školi. Ipak, ispod te površne vanjštine, ni Jack se ne uklapa: svjestan je da, kada bi priznao svojim prijateljima od čega boluje, da bi ga vrlo vjerojatno ismijali i gledali kao čudaka. I Libby i Jack zapravo imaju isti problem: nisu isti kao svi ostali, a biti drugačiji, u svijetu tinejdžera, može biti prilično strašno.
Ne znam zašto je naše društvo tako opsjednuto fizičkim izgledom i zašto ima potrebu sve promatrati kroz prizmu nekakvog općeprihvaćenog standarda ljepote i 'normalnosti', iz kojeg strše svi oni koji tom standardu ne udovoljavaju. A sve one koji od njega iskaču malo više, automatski izdvajamo - buljenjem, ružnim pogledima, komentarima, dobacivanjem, 'nenamjernim' uvredama. Pri tome, ne vodimo računa o šteti koju tim ljudima radimo, boli koju im nanosimo. Nakon što joj je netko od vršnjaka dobacio 'Miči se, guzata', Libby je bol koju joj je ta rečenica, usput dobačena, izazvala, sjajno opisala:
"Osjećam svjetsku bol, kao ubod igle, kao da me sam svijet pokušava probušiti, kao što je probušio mjehurić mojih misli."
Ruganje i zlostavljanje ljudi zbog debljne, tzv. 'fat-shaming', danas je veliki problem. Ljudi imaju potrebu šikanirati debele ljude i govoriti im što misle, pravdajući se 'brigom za njihovo zdravlje'. Nemojmo se zavaravati, nema tu nikakve brige - ona je tu samo da opravda ružno ponašanje i zabadanje nosa u tuđe stvari, tj. tuđi izgled. Pri tome su najčešći 'savjeti' debelim ljudima ti da 'prestanu jesti', čime društvo pokazuje ne samo nevjerojatnu zlobu, već i temeljno nerazumijevanje suštine problema: ne radi se o hrani, ona je samo sredstvo kojim se pokušavaju riješiti neki dublji problemi.
Kako kaže Libby:
"Ne shvaćaju da nije riječ o hrani. Hrana nikad nije bila dio odgovora na pitanje zašto. Barem ne izravno."
Ova knjiga ne pokušava predstaviti činjenicu da je biti 'najdeblja tinejdžerica Amerike' nešto sjajno, i sama je Libby svjesna da se bila dovela u stanje opasno po život. Ali, nakon što je ozdravila i nakon što je smršavila, Libby je i dalje ono što društvo smatra debelim. I bez obzira što je Libby sada manje-više zadovoljna sama sa sobom, i što je zdrava, samo zato što ne stane u kutiju nametnutog standarda ljepote, drugi će ju i dalje ismijavati i buljiti u nju. A zašto? Zašto je ljude toliko briga kako drugi ljudi izgledaju? Ova knjiga pokazuje nam kako problem u svemu tome nije Libby, već svi ostali.
"'Zašto je ljude toliko briga koliko sam velika?' Ne odgovara, samo me uzima za ruku i drži je. Ne mora odgovoriti jer odgovora nema. Osim da stvarno mali ljudi - oni mali iznutra - ne vole kada si velik."
S Jackovim problemom - prozopagnozijom - u ovoj sam se knjizi prvi put susrela. Bilo mi je zanimljivo saznati pojedinosti o toj relativno nepoznatoj bolesti. Ona možda, onako na prvu, djeluje kao nešto banalno, ali ljudima koji se s njom moraju nositi definitivno nije ni blizu banalnom. Mora da je strašno hodati svijetom vječno utopljen u moru nepoznatih lica, ni uz najbolji trud ne moći prepoznati čak ni lica svojih roditelja. Jack je problem prozopagnozije sjajno sveo na jednu rečenicu:
"Kao da sam svaki dan na kostimiranoj zabavi na kojoj samo ja nemam kostim, a ipak svi očekuju da znam tko su."
Ono što ovu knjigu čini tako stvarnom, tako realističnom, je vlastito iskustvo koje je autorica (koja se, kako priznaje u zahvalama na kraju knjige, i sama borila s prekomjernom težinom i koja se susrela sa slučajem prozopagnozije) u nju utkala. A jedan od razloga iz kojeg nam je tema ove knjige tako bliska leži u činjenici da se i s Libby i s Jackom lako poistovjetiti. Svatko tko viri iz kutije u koju stanu samo standardno lijepi i normalni (štogod to bilo) na svojoj je koži bar jednom osjetio to neuklapanje, to iskakanje iz 'standarda'. Neki se s time znaju nositi, neki ne. Neke nije briga za mišljenja drugih, neki se zbog tih mišljenja osjećaju loše. A ne bi trebali. Jer, ako vas netko zafrkava zbog izgleda, nije problem u vama - problem je u njemu. Stoga, za kraj, Libbynim riječima:
"...zapamtite: POŽELJNI STE. Veliki, mali, visoki, niski, zgodni, obični, druželjubivi, sramežljivi. Ne dopustite nikome da govori drukčije, čak ni samima sebi."
