Izdavač: Profil, 2017.
Misto (mali fikcionalni gradić u blizini Splita), 1989. Obitelj Vela -
otac, majka, sin i kći - sjede za večerom. Poslije, svatko večer
nastavlja nekim svojim poslom, a kći odlazi van, na feštu. Nitko od njih
ni ne sluti da je trenutak u kojem ona izlazi iz kuće ujedno i trenutak
u kojem je vide posljednji put.
Sutradan ujutro, sedamnaestogodišnja Silva Vela je nestala. Traže ju roditelji, traži je brat, traži je policija. Potraga je to koja će se protegnuti kroz 27 godina, tijekom kojih će se u potpunosti promijeniti i Misto, i čitava država, i obitelj Vela. A čak i kada Silvu svi zaborave, njena je obitelj ne prestaje tražiti niti se nadati da će saznati gdje je i što joj se dogodilo.
Novi roman Jurice Pavičića - 'Crvena voda' - priča je o nestanku jedne djevojke smještena u maleni dalmatinski gradić. Taj se nestanak nije mogao dogoditi u gorem trenutku: država je na rubu promjena, počinju politička previranja, na vidiku je rat. Uz sve što se događa tih nemirnih godina, nestanak jedne djevojke mora pasti u zaborav, ili barem biti gurnut među slučajeve koji nisu trenutno baš najvažniji. Pogotovo kada svaki trag završi slijepom ulicom, a postoje indicije da Silva nije nestala, već je moguće da je svojevoljno pobjegla od kuće.
Pitanje koje ova knjiga već vrlo rano u tijeku odvijanja radnje postavlja je: koliko zapravo poznajemo vlastitu djecu, odnosno vlastitu braću i sestre? Tragajući za Silvom, članovi njene obitelji otkrivaju i detalje iz njenog života o kojima očito nisu imali pojma, pokatkad se pitajući tko je uopće bila ta djevojka i kako nisu vidjeli, kako nisu primijetili što sve radi i što se s njom događa. U novom svjetlu, sve one stvari koje su pripisivali njenim mušicama ili tipičnom tinejdžerskom ponašanju postaju čudne i neobjašnjive, sada kada o njima mogu bolje promisliti.
No, kakva god Silva bila ili ne bila, ipak je ona nečija kći, nečija sestra. A njena obitelj od nje ne misli odustati.
Ako ste pomislili da je možda bolje, nakon nestanka neke osobe, nikada ne saznati što se dogodilo, jer u tom slučaju postoji mogućnost da je nestala osoba živa i da je dobro, varate se. Nije bolje. A upravo to nam ova priča sjajno oslikava. Ne znati što se dogodilo, čak i ako je konačni ishod najgori mogući, strašno je. Provedeš čitav život pitajući se i bjesomučno tragajući za odgovorima koji ne dolaze, dok se tvoj život oko tebe naočigled raspada. Utjecaj tog neznanja i očaja da saznaš najbolje se vidi na Silvinoj majci, koja kao da nakon Silvinog nestanka zastane i ostane zarobljena u vremenu, ne mogavši nikamo krenuti, nikamo se maknuti, nikako nastaviti dalje. A usporedo s rastućim očajem, u tebi raste i neprekidan bijes: na sebe, na nestalog, na ljude oko tebe koji ništa ne poduzimaju ili ne poduzimaju dovoljno. Pretpostavjam da je osjećaj poput osobnog pakla, u kojem si vječno zarobljen, a jedino što te može spasiti je odgovor, razrješenje, pa makar bilo i ono najgore moguće.
Usporedo s pričom o Silvinom nestanku, ovaj nam roman slikovito prikazuje i kroniku događanja u našoj zemlji od 1989. do 2016.: propadanje tvornica, rat, bujanje turizma i s tim povezano nicanje apartmanskih naselja koja posve mijenjaju izgled tisuća i tisuća malih mjesta širom Dalmacije. Na primjeru nekolicine sporednih likova vidimo i promjene koje su se događale na ljudima: kako netko, primjerice, može od dilera droge postati utjecajna politička osoba, ako u pravom trenutku napravi pravu stvar i poveže se s pravim ljudima. Promjene su to kojima smo svjedočili i koje su svuda oko nas.
Ono što ovaj krimić čini toliko zanimljivim i toliko nam bliskim je upravo to što se događa tu, kod nas. Misto može biti baš bilo koje malo mjesto u Hrvatskoj, u kojem svatko svakoga poznaje, svatko o svakome sve zna, u kojem se vijesti šire brzinom munje i rezultiraju krvnim zavadama između pojedinih obitelji ili općom hajkom na nekoga na koga se sumnja da je nešto skrivio, a koga smo do jučer prihvaćali kao jednog od nas. Isto tako, obitelj Vela može biti baš bilo koja obitelj, možda baš naša, možda naših susjeda. I mjesta i ljudi i događaji u ovoj priči poznati su nam, bliski, mogući. Što možda čini ovu priču malo strašnijom, u smislu kriminalističke priče i slučaja o kojem govori.
Od 'Nedjeljnog prijatelja', koji mi je posve slučajno pao u ruke prije nekih desetak godina, pa sve do 'Crvene vode', pročitala sam sve romane, zbirke priča i kolumne koje je Jurica Pavičić napisao. Neki su mi se svidjeli više, neki manje, neki su me posve oduševili, a sam se pisac svrstao među meni najdraže autore, čije knjige uvijek rado čitam i zbilja im se veselim. 'Crvena voda' mi je možda najbolji njegov roman do sad. Kažem možda, jer 'Nedjeljnog prijatelja' je teško skinuti s trona na kojem je baš on dosad sjedio. U svakom slučaju, sjajan roman, i zaista izvrstan krimić, od čijih ćete se stranica teško odvojiti. Svakako pročitajte.
Sutradan ujutro, sedamnaestogodišnja Silva Vela je nestala. Traže ju roditelji, traži je brat, traži je policija. Potraga je to koja će se protegnuti kroz 27 godina, tijekom kojih će se u potpunosti promijeniti i Misto, i čitava država, i obitelj Vela. A čak i kada Silvu svi zaborave, njena je obitelj ne prestaje tražiti niti se nadati da će saznati gdje je i što joj se dogodilo.
Novi roman Jurice Pavičića - 'Crvena voda' - priča je o nestanku jedne djevojke smještena u maleni dalmatinski gradić. Taj se nestanak nije mogao dogoditi u gorem trenutku: država je na rubu promjena, počinju politička previranja, na vidiku je rat. Uz sve što se događa tih nemirnih godina, nestanak jedne djevojke mora pasti u zaborav, ili barem biti gurnut među slučajeve koji nisu trenutno baš najvažniji. Pogotovo kada svaki trag završi slijepom ulicom, a postoje indicije da Silva nije nestala, već je moguće da je svojevoljno pobjegla od kuće.
Pitanje koje ova knjiga već vrlo rano u tijeku odvijanja radnje postavlja je: koliko zapravo poznajemo vlastitu djecu, odnosno vlastitu braću i sestre? Tragajući za Silvom, članovi njene obitelji otkrivaju i detalje iz njenog života o kojima očito nisu imali pojma, pokatkad se pitajući tko je uopće bila ta djevojka i kako nisu vidjeli, kako nisu primijetili što sve radi i što se s njom događa. U novom svjetlu, sve one stvari koje su pripisivali njenim mušicama ili tipičnom tinejdžerskom ponašanju postaju čudne i neobjašnjive, sada kada o njima mogu bolje promisliti.
No, kakva god Silva bila ili ne bila, ipak je ona nečija kći, nečija sestra. A njena obitelj od nje ne misli odustati.
Ako ste pomislili da je možda bolje, nakon nestanka neke osobe, nikada ne saznati što se dogodilo, jer u tom slučaju postoji mogućnost da je nestala osoba živa i da je dobro, varate se. Nije bolje. A upravo to nam ova priča sjajno oslikava. Ne znati što se dogodilo, čak i ako je konačni ishod najgori mogući, strašno je. Provedeš čitav život pitajući se i bjesomučno tragajući za odgovorima koji ne dolaze, dok se tvoj život oko tebe naočigled raspada. Utjecaj tog neznanja i očaja da saznaš najbolje se vidi na Silvinoj majci, koja kao da nakon Silvinog nestanka zastane i ostane zarobljena u vremenu, ne mogavši nikamo krenuti, nikamo se maknuti, nikako nastaviti dalje. A usporedo s rastućim očajem, u tebi raste i neprekidan bijes: na sebe, na nestalog, na ljude oko tebe koji ništa ne poduzimaju ili ne poduzimaju dovoljno. Pretpostavjam da je osjećaj poput osobnog pakla, u kojem si vječno zarobljen, a jedino što te može spasiti je odgovor, razrješenje, pa makar bilo i ono najgore moguće.
Usporedo s pričom o Silvinom nestanku, ovaj nam roman slikovito prikazuje i kroniku događanja u našoj zemlji od 1989. do 2016.: propadanje tvornica, rat, bujanje turizma i s tim povezano nicanje apartmanskih naselja koja posve mijenjaju izgled tisuća i tisuća malih mjesta širom Dalmacije. Na primjeru nekolicine sporednih likova vidimo i promjene koje su se događale na ljudima: kako netko, primjerice, može od dilera droge postati utjecajna politička osoba, ako u pravom trenutku napravi pravu stvar i poveže se s pravim ljudima. Promjene su to kojima smo svjedočili i koje su svuda oko nas.
Ono što ovaj krimić čini toliko zanimljivim i toliko nam bliskim je upravo to što se događa tu, kod nas. Misto može biti baš bilo koje malo mjesto u Hrvatskoj, u kojem svatko svakoga poznaje, svatko o svakome sve zna, u kojem se vijesti šire brzinom munje i rezultiraju krvnim zavadama između pojedinih obitelji ili općom hajkom na nekoga na koga se sumnja da je nešto skrivio, a koga smo do jučer prihvaćali kao jednog od nas. Isto tako, obitelj Vela može biti baš bilo koja obitelj, možda baš naša, možda naših susjeda. I mjesta i ljudi i događaji u ovoj priči poznati su nam, bliski, mogući. Što možda čini ovu priču malo strašnijom, u smislu kriminalističke priče i slučaja o kojem govori.
Od 'Nedjeljnog prijatelja', koji mi je posve slučajno pao u ruke prije nekih desetak godina, pa sve do 'Crvene vode', pročitala sam sve romane, zbirke priča i kolumne koje je Jurica Pavičić napisao. Neki su mi se svidjeli više, neki manje, neki su me posve oduševili, a sam se pisac svrstao među meni najdraže autore, čije knjige uvijek rado čitam i zbilja im se veselim. 'Crvena voda' mi je možda najbolji njegov roman do sad. Kažem možda, jer 'Nedjeljnog prijatelja' je teško skinuti s trona na kojem je baš on dosad sjedio. U svakom slučaju, sjajan roman, i zaista izvrstan krimić, od čijih ćete se stranica teško odvojiti. Svakako pročitajte.
