MOĆ, Naomi Alderman

Izdavač: Stilus knjiga, 2018.

[eng. The power] 

Počinje iznenada. Počinje kratkim, izoliranim incidentima na različitim krajevima svijeta. Počinje na način da se ti izolirani incidenti čine kao slučajnosti, iznimke.

No, jedan se događaj može opisati kao slučajnost, kao hir prirode. Dva, možda. A tri? Pet? Stotinu? Tisuću?

Ono što je započelo kao izolirani događaj u kojem jedna tinejdžerica slučajno ozlijedi jednog mladića strujnim udarom koji je sama proizvela uskoro se pokaže kao tek početak nečega drugog, nečega značajnog - uvoda u promjenu koja će se dogoditi u društvu. Naime, mlade djevojke i djevojčice širom svijeta odjednom počnu dobivati neku novu moć: moć prirodne proizvodnje i vladanja električnom energijom. Isprva je zanimljivo, čak zabavno. Isprva nitko ovo ne doživljava kao nešto što bi moglo uzdrmati temelje društvenog poretka i sam svijet kakav poznajemo. No, kada ljudi konačno shvate točno koliko je moćna i koliko opasna ova nova moć koju posjeduju samo i jedino žene, sve se mijenja.

Fascinantan roman Naomi Alderman djelo je spekulativne fikcije koje bih u tri riječi mogla opisati kao: pametno, provokativno i, hm, moćno.

Alderman nam u ovom romanu prikazuje zrcalnu sliku svijeta kakav poznajemo i u kakvom živimo, ali ta je zrcalna slika okrenuta naglavačke. Uloge slabijeg i jačeg spola u ovoj su slici obrnute: žene su te koje su nadmoćne nad slabim muškarcima, žene su te koje vladaju i koje diktiraju društveno prihvatljive norme. Naš patrijarhalni svijet postao je matrijarhalan, odnos moći između spolova promijenio se, a ta je promjena potresla i duboko pogodila baš svaki društveni sloj u svim krajevima svijeta.

Ovaj roman nije lako štivo i neki su njegovi dijelovi prilično uznemirujući. No, ono što možda najviše uznemiruje činjenica je da ovo zapravo baš i nije spekulativna fikcija: ovaj roman prikazuje stvarnost, samo stvarnost u kojoj su obrnute uloge spolova.

No, nemojte misliti da je svijet obrnutih uloga nekakva sjajna utopija.

Kada svima postane jasno kako je moć koja se probudila u ženama ne samo opasna, već i smrtonosna, dolazi do drastične promjene uloga. Muškarci se prvo osjećaju uplašenima, zatim i prestravljenima. Muškarce se prestaje tretirati kao jednake ženama, daju im se slabije plaćeni poslovi, zatvara ih se, ograničava im se kretanje, ne dozvoljava im se da voze ili da putuju bez izričitog dopuštenja ženske skrbnice; a ponegdje ih se čak porobljava, na njima iskaljuje, omalovažava ih se, iskorištava i - hej, zvuči li vam ovo možda poznato? Koliko je samo zemalja u kojima su ovakve stvari svakodnevica za sve žene koje u njima žive! Alderman nije uopće napisala fiktivno djelo, pa čak ni spekulativno: ono o čemu ovaj roman govori surova je stvarnost za tisuće i tisuće žena diljem svijeta, baš SADA, baš DANAS.

Baš kao George Orwell u 1984. (a i jednako kratkog i jezgrovitog naslova), Naomi Alderman zorno nam prikazuje sve što u našem društvu ne štima, sve ono ružno i nepravedno, sve nejednakosti koje u našem društvu vladaju. Žene će u ovoj knjizi vidjeti sve već poznate im stvari, na koje su kao slabiji spol u patrijarhalnom svijetu navikle (a možda počele i prihvaćati kao normalne). Muškarcima bi ova knjiga mogla biti gorka pilula istine koju ignoriraju ili koju misle da ne mogu ili ne trebaju promijeniti. I jedni i drugi će se, u svakom slučaju, sigurno zapitati što bi, doista, bilo kada bi se jednog dana uloge iznenada promijenile?

Ono što je ovdje sjajno prikazano je upravo to da promjenom uloga nismo dobili nikakvu utopiju niti društvo jednakosti. Ono što smo dobili je društvo koje je posve isto kao što je bilo, samo s drugim spolom na čelu moći. Onaj tko posjeduje moć, onaj je koji tlači: u tom smo smislu svi mi, bili muškarci ili žene, samo ljudi gladni moći.

Ispričana kroz nekoliko različitih likova i podijeljena u dijelove koji služe kao svojevrsni countdown do određenog značajnog događaja koji neprestano iščekujemo, ova je priča iznimno napeta, uzbudljiva i vrlo, vrlo zanimljiva. Tematski, ona je štivo koje bi definitivno baš svatko trebao pročitati. Način na koji je pisana i na koji akumulira napetost pojedinih situacija u crescendo koji će tek uslijediti, to će vam čitanje samo još više poboljšati. Ako još niste, svakako pročitajte!

SVE MOJE RANE, Kathleen Glasgow

Izdavač: Znanje, 2018.

[eng. Girl in pieces]

 

'Postoji samoća, a zatim postoji samoća. To uopće nije isto.'

Charlie Davis sedamnaestogodišnjakinja je koja je u svom relativno kratkom životu već vidjela i proživjela stvari koje većina nas (srećom) uopće nikada ne iskusi. Charlie je izgubila sve: oca, majku, najbolju prijateljicu, siguran život, krov nad glavom. Jedino što joj je još ostalo je bol, koja ju čitavo vrijeme pritišće sa svih strana, a jedini izlaz od te boli za Charlie je nanošenje drugačije vrste boli samoj sebi komadima razlomljenog stakla. Uhvaćena u tom neprekidnom ciklusu bijega od boli u drugu bol, Charlie je dotaknula samo dno, a jedina osoba na koju se može osloniti da s tog dna ponovno ustane i sakupi razlomljene komadiće svog života je ona sama.

Charliena priča potresna je, teška i ponekad gorka za progutati. Priča je to o djevojci koja je izgubila sve što ima, pa i samu sebe, i kojoj život neprestano zadaje nove, mukle udarce. Priča je to koja nas vodi u pakao beskućništva, nemoći, ovisnosti i konstantnog odbacivanja, u kojem je svaki korak prema izlazu iz tog pakla popločen uvijek istim snažnim iskušenjima, sumnjama i razočaranjima.

No, nemojte da vas težina ove priče odgovori od njenog čitanja, jer, postoji tu i druga strana priče.

Kathleen Glasgow sjajno je opisala život na samom rubu društva i samom rubu opstanka. Pakao ovisnosti s kojim se likovi u ovoj knjizi nose pomalo me podsjetio na još jednu, jednako važnu knjigu: 'Mi djeca s kolodvora ZOO' Christiane F., iako u ovoj knjizi ovisnosti s kojima se susrećemo nisu samo one o drogama.

Charlien lik posebno je sjajno okarakteriziran i pruža nam dubok uvid u mentalno stanje osobe sklone samoozljeđivanju. Kako Glasgow kaže u ovoj knjizi: samoozljeđivanje nije vapaj za pažnjom, ono je slamka spasa ljudima koje je život posve izbacio iz ravnoteže, jedina stvar u njihovim životima nad kojom imaju kontrolu. Način na koji je portretirala Charlie Glasgow daje moć da ljudima prenese tko su zapravo ljudi poput Charlie i dâ nam da ih doista, ali doista vidimo.

'Postoji osoba koju ljudi vide izvana, zatim postoji ona osoba iznutra, a zatim još dublje postoji ona zakopana osoba, nago i tiho stvorenje koje nije naučeno na svjetlost.'

Bitna stvar koju vidimo kod Charlie je ta da ona niti voli niti želi biti osoba koja samu sebe ozljeđuje. Ona samo to ponekad vidi kao jedini izlaz, i to izlaz protiv kojeg se čitavo vrijeme bori da ga ne upotrijebi. A svaki put kad se posklizne, kada pogriješi, sve što Charlie osjeća je sram. Zato skriva svoje ožiljke i skriva samu sebe, istovremeno priželjkujući da postoji netko kome će moći otvoriti dušu i tko će je zaista vidjeti onakvom kakva jest.

'Umorna sam i ljuta na sebe. Zato što sam si dopustila da postanem sve manja i manja u nadi da će me više primijetiti. Ali kako bi vas netko mogao primijetiti ako postajete sve manji?'

Kada padneš na samo dno, potreban je nadljudski napor da bi se ponovno osovio na vlastite noge. Taj je put još teže prijeći kada si posve sam. Poruka koju ova knjiga šalje je da, bez obzira koliko se sam ili koliko se loše osjećao, ne smiješ odustati - moraš nastaviti i izboriti se za još jedan dan, i još jedan i još jedan, sve dok ne stigneš do cilja. A cilj postoji, samo je put do njega iznimno težak.

'Mislim da svatko doživi taj trenutak kada se dogodi nešto toliko... monumentalno da ti se sam bitak rastrga u komadiće. A tada moraš stati. Dugo vremena sakupljaš komadiće. I to jako dugo traje, ne da ih natrag sastaviš, već da ih sastaviš na nov način, koji nije nužno bolji način. To je način s kojim možeš živjeti sve dok definitivno ne shvatiš da ovaj komadić treba ići ovamo, a onaj onamo.'

Način na koji je ova knjiga pisana daje nam uvid u čitav splet emocija koje se odvijaju u glavi jedne mlade djevojke koja se samo trudi preživjeti i biti bolja. Charlien put do cilja prekriven je mnogim posrtajima, padovima, ponovnim uspinjanima i konstatnim trudom, bez mogućnosti naziranja hoće li se taj trud uopće isplatiti.

'Tako sam nepotpuna. Ne znam gdje su svi komadići mene, kako ih složiti skupa, kako ih natjerati da ostanu skupa. Ne znam ni mogu li ja to.'

Teško je zamisliti kako je to biti u koži nekoga poput Charlie. Možda slomljene ljude mogu u potpunosti shvatiti tek drugi, jednako slomljeni ljudi. Kao Ariel, stanodavka Charlienog prijatelja Mikeya:

'Izgubila sam sina tako da znam kako je to biti... prazan, ali pun pakla.'

Baš zato nam trebaju ovakve knjige.

Kathleen Glasgow u pogovoru na kraju knjige kaže kako je željela napisati ovu knjigu jer je i sama jednom bila 'cura s ožiljcima'. Ono što je ovom knjigom željela postići, a za što mislim da je iznimno bitno, je to da druge djevojke poput nje, poput Charlie, shvate da nisu same, te da ljudi koji okružuju te djevojke nauče primijetiti problem i nauče pružiti im pomoć.

'Ljudi trebaju znati za nas. Za cure koje svoju bol ispisuju po svojim tijelima.'

Vrlo bitna stvar koju ovaj roman iznosi je i ta da za ljude poput Charlie nikada nema potpunog heppienda. Čak i nakon što pobijediš svoju ovisnost, tvoja borba ne prestaje. Ona će vrlo vjerojatno trajati čitav tvoj život, ali to nije nešto čega se trebaš bojati. Samo moraš nastaviti boriti se i nastaviti živjeti - korak po korak.

'Život mi je ponekad pun desetominutnih intervala. Ponekad si poželim dati medalju što sam preživjela sat bez pića, ali tako mora biti. Samo treba čekati da sve prođe.'

'Moram pričekati da prođe ova oluja u meni, moram pustiti da prođe interval od deset minuta, pet minuta, koliko god trajalo, uvijek, sada i zauvijek.'

Koliko god bila teška, ova knjiga je i nevjerojatno pozitivna. Charliena priča možda nije laka za probaviti, ali to je snažna priča koja će u vama raspiriti baš sve do i jedne emocije.

Slično kao i Sapphirein roman 'Guraj', 'Sve moje rane' knjiga je koja će otvoriti baš sve vaše rane, ali i koja će ih zaliječiti na način na koji to ne biste očekivali. Slomit će vam srce, ali ga i ponovno sastaviti. Baciti vas u očaj, ali i ispuniti nadom. Jeste li dovoljno hrabri da joj to dopustite?

NE VJERUJ SVOJIM OČIMA, Sarah Pinborough

Izdavač: Egmont, 2018.

[eng. Behind her eyes] 

Kada vam majstor trilera Harlan Coben, ali i majstor i trilera i horora Stephen King, preporuče istu knjigu, onda odmah znate da ta knjiga mora da je nešto posebno. I, vjerujte, 'Ne vjeruj svojim očima' to doista i jest.

Evo o čemu se radi:

Samohrana majka Louise tijekom jednog večernjeg izlaska upozna muškarca svojih snova, Davida. Nedugo potom, slučajnim susretom na ulici Louise upozna i Adele, s kojom se odmah sprijatelji. Njena maštanja o konačno pronađenoj sreći u ljubavi i novom prijateljstvu ubrzo prekine ružna stvarnost: David je, naime, Louisin novi šef, koji je, k tome još, i oženjen - i to upravo s Adele.

Našavši se usred bizarnog ljubavnog trukota, Louise razum govori da odmah prekine sve veze i s Davidom i s Adele, ali tu odluku svaki joj put pokoleba činjenica da se već dugo nije osjećala ovako kako se osjeća s Davidom, a već dugo nije imala ni pravu prijateljicu poput Adele. No, ono što Louise još ne zna je to da ni David ni Adele nisu baš onakvi kakvima se čine, te da njih oboje skrivaju neke vrlo mračne tajne iz svoje prošlosti.

Napet i uzbudljiv psihološki triler, ovaj roman započne kao klasičan misterij odnosa između glavnih likova i duboko zakopanih tajni koje ti likovi skrivaju. No, umjesto da, kao u većini trilera, čitatelj postupno otkriva kako su to točno svi likovi povezani, ovdje vrlo brzo saznajemo koje su veze između likova, dok nam sakriveno ostaje pitanje zašto su te veze i ti likovi baš takvi kakvi jesu.

Tajne koje David i Adele skrivaju otkrivaju se postupno, a vama, dok čitate, glad za tim otkrićem samo sve više raste. Ono što vam je također cijelo vrijeme nepoznato i o čemu neprestano nagađate (a sa svakim novim događajem ta se nagađanja mijenjaju), su motivi likova: zašto čine to što čine i koji im je konačni cilj.

Kad smo već kod konačnog cilja, moram vam reći da je kraj ovog romana - na ljestvici neočekivanosti od 1 do 10 - 100! Svašta sam, čitajući, zamišljala i nagađala da će se dogoditi, ali ono što se na kraju doista dogodi ne bih uspjela nikada pogoditi. To je jedan od onih završetaka koji vas toliko zapanji da, kada sklopite korice knjige, sve o čemu možete misliti je: WOW. I did not see this coming!

Dodatan začin ovom cjelokupnom djelu je mrvica nadnaravnog koja je u njega utkana, a koja čitavu priču diže na jednu posve novu razinu. Likovi su sjajno okarakterizirani, posebno Adele, a priča je pisana tako da vam neprestano dozira nove zanimljivosti i mrvice tajni koje ste tako željni otkriti da teško da ćete se uspjeti otrgnuti od ove knjige i prestati čitati, pa svega i na par minuta.

Mnogo je psiholoških trilera koji su u stanju zaintrigirati čitatelja i u kojima čitatelji uživaju čitajući ih, ali malo ih je koji te posve zapanje i natjeraju da o njima razmišljaš i dugo nakon čitanja. 'Nestala' Gillian Flynn jedan je od takvih trilera, a ja bih osobno ovaj roman stavila uz bok 'Nestaloj'. Ne samo zato jer me radnja jednako iznenadila, već i zato jer dugo nisam naišla na neki lik koji bi bio jednako genijalno lud i opasan kao Amy iz 'Nestale', a u ovom se romanu nalazi upravo takav lik.

2018. je godina praktički tek počela, a ovaj je roman već proglašen trilerom godine - ne bez prava, jer teško će ga biti nadmašiti. U prilog tome govori i činjenica da je ovaj prvijenac Egmontove biblioteke Puls u veljači bio najprodavaniji triler u hrvatskim knjižarama, te je u nepunih mjesec dana već doživio i ponovljeno izdanje. A jesam li već spomenula da ga preporučuju i Stephen King i Harlan Coben? Ozbiljno, treba li vam još koji razlog da ga pročitate? :)

NABOR U VREMENU, Madeleine L'Engle

Izdavač: Stilus knjiga, 2018.

1. dio Vremenskog kvinteta

[eng. A Wrinkle in time]

 

'Nabor u vremenu' prvi je dio 'Vremenskog kvinteta' spisateljice Madeleine L'Engle, dobitnik književne nagrade Lewis Carroll Shelf Award, te prestižne Newbery Medal Award za najbolji roman za djecu. Objavljen je prije punih 56 godina, a u tih 56 godina pročitali su ga i zavoljeli milijuni djece širom svijeta. Kod nas je ovaj roman sve ove godine prošao nekako nezapaženo, no zahvaljujući skorašnjoj ekranizaciji i Stilus knjizi, ovaj klasik dječje književnosti ponovno je pred nama - u novom ruhu - spreman da ga zavole i neki novi klinci, i neki stari, i da ga se oni koji su ga čitali ponovno prisjete.

Priča počinje u malom mjestu u SAD-u, u trenutku u kojem Meg Murry sjedi budna u potkrovlju svoje kuće jer joj oluja čiji zvuci dolaze izvana ne da spavati. Kada se konačno odluči sići u kuhinju, ondje ju dočeka njen mlađi brat Charles Wallace, s već pripremljenim toplim napitkom za Meg i njenu majku, koja im se također uskoro pridruži. A uskoro će im se pridružiti i neočekivana posjetiteljica, čija će posjeta Meg, Charlesa i njihovog prijatelja Calvina odvesti u još neočekivaniju (ali i opasnu) pustolovinu, s ciljem pronalaska Meginog davno nestalog oca.

Čudesna pustolovina u koju nas ovim romanom odvodi Madeleine L'Engle na trenutke je uzbudljiva, na trenutke čarobna, a na trenutke pak zastrašujuća.

Putujući kroz prostor i vrijeme na najneobičnije moguće načine, Meg, Charles i Calvin naučit će mnogo novih stvari, vidjeti čudesne svjetove, upoznati začuđujuća bića, ali i susresti mračne opasnosti, te će morati upotrijebiti svu svoju hrabrost i osloniti se jedno na drugo kako bi u bitci protiv tih mračnih opasnosti izašli kao pobjednici.

Posebnost je ovog romana što on nije tek klasičan roman za djecu, pun simpatičnih likova i uzbudljivih pustolovina, već on duboko zadire i u znanstvenu fantastiku, vodeći nas na putovanje kroz planete, galaksije i samo vrijeme - ne pravocrtno, već pomoću nabora u vremenu. Ideja nabora u vremenu jako mi se svidjela i sjajno je predstavljena, a sama činjenica što postoji jedan znanstveno-fantastični roman za djecu, i to roman koji djeca obožavaju, kao ljubiteljicu SF-a raduje me još više.

Pustolovne avanture, znanstvena fantastika i uobičajeni problemi odrastanja savršen su sklop koji oblikuje ovaj roman. Zanimljivo je čitati o dječjim likovima koji se nikako ne uklapaju u svoj, običan, svijet - Meg je često zamišljena i ne prati nastavu, zbog čega u školi misle da je loša učenica i da se ne trudi dovoljno; dok Charles shvaća svijet oko sebe na samo sebi svojstven, poseban način, zbog čega ga često smatraju 'imbecilom'. L'Engle je sjajno opisala kako ove poteškoće s kojima se Meg i Charles nose na svakodnevnoj bazi njih oboje zapravo čine iznimnima u nekim drugim situacijama, šaljući poruku djeci širom svijeta da je u redu ne uklapati se i da je to zapravo tvoja snaga, a ne slabost.

Ovaj me roman pomalo podsjetio na 'Kronike iz Narnije' C.S. Lewisa, budući da, kao i Lewis, i L'Engle snagu svoje priče crpi iz snažne povezanosti braće i sestara. Također, kao i Lewis, i L'Engle svom romanu u određenim dijelovima dodaje notu kršćanske filozofije i spominjanja Boga (što mi se i nije previše svidjelo, jer volim književnost slobodnu od religijskog utjecaja, pogotovo ako je ta književnost usmjerena djeci). A, kao i u Narniji, i ovdje imamo vječnu borbu dobra i zla, i vječnu želju da dobro u toj borbi prevlada.

Mislim da je upravo taj miks različitih elemenata koji je L'Engle utkala u svoj roman ono što mu, uz doista osebujne i šarolike likove, daje posebnost. Nema još puno vremena do pojave filma u našim kinima, stoga, ako još niste, pročitajte prvo knjigu - i provjerite kasnije jesu li gospođicu Štošticu, Tkošticu i Gdješticu uspjeli prikazati onako kako ste ih zamislili dok ste čitali. ;)

HRVATSKA UZVRAĆA UDARAC, Cody McClain Brown

Izdavač: Vorto Palabra, 2017.

[eng. Croatis strikes back]

Nakon 'Propuha, papuča i punice', kojima je nasmijao i zabavio čitavu Hrvatsku (a vjerujem i šire) najpoznatiji hrvatski zet Cody McClain Brown vratio se da bi nam još jednom zbirkom zabavnih anegdota izmamio osmijehe na licima (a ponekad i pravu provalu smijeha).

U svojoj novoj knjizi, Cody nam nastavlja pričati o svome putu da se, kao stranac, uklopi u ovu našu šašavu zemlju i navikne na njene još šašavije običaje. Od mukotrpne borbe s birokracijom i vjetrenjačama prijenosa vlasništva nad nekretninama do susretanja s tipično hrvatskim 'čaša je uvijek napola prazna' pogledom na svijet, Cody nam na zabavan i originalan način, prožet obilnim dozama humora, opisuje svoje svakodnevne poteškoće na koje je nailazio u želji da se ovdje nastani i ostane.

Kroz Codyev jedinstven pogled na život stranca u Hrvatskoj, vidimo s kakvim se sve hrvatskim ludostima stranci (a i mi, domaći) često moramo nositi, a ludosti su to koje smo već u tolikoj mjeri prihvatili da ih gotovo uopće ne primjećujemo ili im jednostavno puštamo da nas nose kud ih je volja (poput temeljne osobine gotovo svih hrvatskih institucija: da nas tjeraju da neprestano prenosimo pečatirane papire s jednog mjesta na drugo ne bismo li konačno dobili neku potvrdu, dozvolu ili što li već).

Pričajući o osobinama naše zemlje i običajima s kojima se u njoj susretao, Cody svaki put iznosi i usporedbu istog iskustva u SAD-u, iz čega možemo sjajno vidjeti koliko se naš i američki način života i u kojim sve segmentima razlikuju. Ne samo da je čitati o tome bilo zabavno, već i vrlo, vrlo zanimljivo. I dok će većini nas američki način života izgledati kao san snova (naspram života u Hrvatskoj), zanimljivo je vidjeti kako Cody razmišlja upravo obrnuto i vidjeti koliko se njemu ovdje sviđa. Izgleda da nije ovdje zapravo baš tako loše kako često mislimo da jest (unatoč groznoj ekonomskoj situaciji, užasnim političarima, sporoj birokraciji i svim drugim stvarima koje ne volimo, ali ih se ni ne trudimo promijeniti), a ponekad ti treba neko mišljenje izvana da to skužiš. :)

Fascinantno je, također, i to koliko Cody, opisujući život u Hrvatskoj i naše (ponekad zbilja sulude) običaje (poput obaveze poklanjanja Kinder jaja klincima kojima idemo u goste), svojim viđenjem situacije, da tako kažem, 'pogađa u sridu'. Ne možete se ne nasmijati svim tim našim šašavostima i luckastim običajima od kojih nikada ne odustajemo, iako ne znamo zapravo ni zašto ih slijedimo.

Codyeva nova knjiga zabavan je, ali i do zadnjeg detalja točan, prikaz života u Hrvatskoj i hrvatskih običaja koje svi mi pobožno pratimo. Natjerat će vas da se nasmijete, od srca, ali i da počnete možda malo više cijeniti to što ovdje imamo. Unatoč uvriježenom hrvatskom skepticizmu, Cody će vas uvjeriti da nije sve tako crno i da imamo mnogo toga na što možemo biti ponosni.

Beskrajno optimistična i prepuna humorističnih prikaza najrazličitijih situacija s kojima se jedan stranac mora ovdje kod nas nositi, ova je knjiga stvorena za podizanje atmosfere, širenje vedrine i, općenito, dobru čitalačku zabavu. A ako ste se zapitali gdje je (sad već također slavna) punica, tu je. A ima i malo ništa manje slavnog propuha. :D

Have fun!

U VODU, Paula Hawkins

Izdavač: Mozaik knjiga, 2017.
[eng. Into the water]

 

Nakon 'Djevojke u vlaku', koja je pomela svu konkurenciju u kategoriji najboljeg trilera u godini u kojoj je objavljena, malo je reći da se novi roman Paule Hawkins s nestrpljenjem očekivao. Hoće li ponoviti uspjeh 'Djevojke u vlaku'? Hoće li oduševiti ili razočarati? Hoće li ostati unutar granica istog žanra ili otploviti u neke druge?

Ako je suditi prema mišljenju korisnika Goodreadsa, novi roman Paule Hawkins - 'U vodu' - u potpunosti je ponovio uspjeh njenog prvijenca, osvojivši nagradu za najbolji roman u kategoriji trilera za 2017. godinu, baš kao što je to 'Djevojka u vlaku' učinila dvije godine ranije.

Novim je romanom Hawkins ostala vjerna žanru trilera, a u njemu ponovno istražuje zagonetne načine na koje su povezani ljudski životi i sudbine.

Priča prati Jules Abbott, ženu čija je sestra Nel nedavno smrtno stradala u rijeci, na mjestu poznatom pod nazivom 'Jezero utapanja', na kojem je ranije život izgubilo (svojom ili voljom drugih) već mnogo drugih žena. Nel je prije smrti istraživala priče o 'Jezeru utapanja' i tragala za sudbinama žena koje su ondje umrle, od kojih je posljednja, Katie, bila najbolja prijateljica Neline kćeri Lene. I dok je Lena uvjerena da je njena majka namjerno skočila u svoju smrt, Jules nikako ne vjeruje da bi Nel to bila učinila. Istina je, dakako, mutna poput riječne vode i zakopana duboko u muljevito dno, a brzinom kojom će se izmjenjivati riječni brzaci djelići će te istine također izlaziti na vidjelo.

Zagonetna priča o različitim ženama koje su svoju smrt srele na istom mjestu - u vodi - vrlo je zanimljivo i intrigantno štivo. Priča prati puno likova čije su zasebne priče međusobno isprepletene na načine koje ni oni sami isprva ne mogu pojmiti, a postupno otkrivanje tih povezanosti, zajedno s komadićima priča o 'Jezeru utapanja', samo povećava nivo zanimljivosti ovog romana i ujedno ga čini i vrlo napetim štivom.

Što se samih likova tiče, baš kao i kod 'Djevojke u vlaku', likovi Paule Hawkins nisu baš 'likeable'. To su redom ljudi puni problema i mana, s mnoštvom tajni koje skrivaju jedni pred drugima. Nel, posljednja žrtva 'Jezera utapanja', izrazito je nesimpatična kao lik, baš kao i njena kći Lena. Ne mogu zapravo reći da mi se ijedan lik posebno svidio (možda Nickie), iako to ne znači da mi nije ujedno bio i zanimljiv i da nisam htjela doznati istinu iza njegove priče.

Rijeka, među čijim se zavijutcima i okukama skriva i mistično 'Jezero utapanja', djeluje kao još jedan zaseban lik u ovom romanu. Prateći priče likova i gradića koji se smjestio oko rijeke, kao da čujemo njeno žuborenje, osjetimo kapljice vode na svojoj koži dok brzo protječe pored nas, gubimo se u magli koja se širi njenom površinom. Osjećaj je istodobno neobičan i nekako neodređeno mističan.

Napetost i osjećaj uzbuđenja koji priča u nama gradi dok čitamo i čekamo da se pred nama otkriju tajne te priče raspline se i rastopi, nažalost, u mlakom i posve predvidivom kraju. U tom sam segmentu očekivala puno više, pa me kraj blago razočarao, ali ostatak je priče svejedno ispunio moja očekivanja.

Ovaj roman možda je za nijansu slabiji od 'Djevojke u vlaku' (većinom zbog mlakog raspleta), ali, po mom mišljenju, on je i dalje vrlo dobar. Bit će zanimljivo vidjeti što nam još sprema Paula Hawkins, koja je izjavila da će nastaviti istraživati žanr trilera i misterija, bar još neko vrijeme. Treba pričekati i vidjeti kakvu je priču odlučila sljedeću ispričati.