[franc. Les gens heureux lisent et boivent du café]
Prvo što me privuklo ovoj knjizi njen je naslov: 'Sretni ljudi čitaju i piju kavu', a zbilja krasna naslovnica samo je uvećala tu snagu privlačenja.
Ipak,
ovaj je naslov pomalo misleading (što nam samo govori da ne treba
suditi o knjizi prema naslovu, kao ni koricama :)). Naime, 'Sretni ljudi čitaju i piju kavu'
ne govore o sretnim ljudima, niti o kavi, a niti čitanju u nekoj većoj
mjeri. Ovaj roman je zapravo roman o tuzi, osamljenosti, nošenju s
gubitkom i trudu jedne žene da rupu koju je taj gubitak u njoj iskopao
nekako prijeđe i nastavi sa svojim životom.
'Sretni ljudi čitaju i piju kavu'
zapravo je naziv jednog francuskog kafića/knjižare čija je vlasnica
Diane. Diane je osmislila ovaj kafić i nekoć je obožavala u njemu
provoditi dane, radeći, družeći se s ljudima i uživajući u povremenim
posjetima svoga supruga i kćeri. Nažalost, nakon dana u kojem je
izgubila i supruga i kćer, Dianeina se ljubav prema ovom kafiću, kao i
njena želja za životom općenito, također izgubila.
Od tog dana
Diane dane provodi zatvorena među uspomenama od kojih se ne želi
odvojiti, dok sve ostalo oko nje polako nastavlja sa životom. Dianein
prijatelj Felix, kao i njeni roditelji, neprestano ju pokušavaju
natjerati da se trgne i da nešto učini, ali Dianeina tuga to joj
jednostavno ne dopušta. Ipak, nakon godine dana koju je provela u limbu
koji je sama stvorila, Diane iznenada odluči napustiti svoju zonu
sigurnosti i otputovati u malo selo u Irsku. Unatoč tome što je ovo
isprva odlučila učiniti samo zato da ju konačno svi ostave na miru,
nakon što tamo stigne, Diane uskoro počne shvaćati da je ovaj put možda
ipak bio točno ono što je trebala - i da će joj možda pomoći da konačno
prijeđe taj golemi ponor kojim ju je njena tuga odvojila od života.
Moram
priznati da sam isprva bila malo razočarana činjenicom da u ovom romanu
neću pronaći ono što sam mislila: nekakvu ljupku priču o ljudima koji
vole čitati, dok se oko njih širi miris kave pomiješan s mirisom samih
knjiga. Ah! No, vrlo me brzo ono što sam doista pronašla u ovoj knjizi:
životnu priču o nadvladavanju gubitka i osobnih strahova, posve
zaokupilo.
Dianeina tuga tako je stvarno i tako detaljno opisana,
da ju gotovo i sami možete osjetiti dok čitate. Gubitkom obitelji,
Dianein je život posve izgubio svrhu i sav smisao. Nakon tog gubitka,
Diane se posve isključila iz svijeta: prestala je raditi, prestala je
komunicirati s drugima, a često bi čak prestala uopće izlaziti van iz
kreveta.
Svo to vrijeme, Diane se silno trudi sačuvati uspomenu
na svoju obitelj i silno brine da će nešto (neki miris, neki trenutak)
zaboraviti. Zato stalno nosi suprugovu odjeću, odbija mijenjati
posteljinu na krevetima na kojima su njen suprug i kći spavali, uz sebe
drži kćerinog plišanca, pere kosu njenim šamponom, sve to ne bi li što
duže zadržala privid kao da njih dvoje nisu nikada otišli.
Dianeina
odluka da otputuje, i to tako daleko, u posve nepoznat joj kraj, možda
se čini ishitrena i šašava, ali za nju je to ogroman korak. Odlučivši
napraviti taj korak, Diane je napravila nešto za nju doista strašno:
napustila je svoje sigurno utočište, suočila se sa svijetom i svime što
je dosad izbjegavala, sve odjednom, a usput je bila i prisiljena
sudjelovati u kakvoj-takvoj interakciji s drugim ljudima. Iako u početku
teško, Diane se dosta brzo prilagodila situaciji i počela ponovno
otvarati, razgovarati, živjeti. Bar malo.
Voljela bih, doduše, da
je Dianeina priča uspjela proći bez romantičnih primjesa. Zašto? Jer
mislim da naznaka nove veze ili mogućnost da se ponovno zaljubiš nije
jedina stvar na svijetu koja te može izvući iz ponora tuge i natjerati
te da ponovno počneš živjeti. S druge strane, lik Edwarda mi se zapravo
jako svidio i mogu shvatiti što je to što je Diane privuklo k njemu: on
je miran ondje gdje je ona nemirna, on šuti kada bi ona najviše željela
vikati. Oni su dvije suprotnosti koje su se savršeno zajedno uklopile i
ako joj je već trebao netko kako bi shvatila da može ponovno voljeti,
Edward je najbolji mogući izbor. Dianeinim riječima:
"S njim sam učila šutjeti kad nemam ništa pametno reći."
Ono
bez čega mislim da bi ovaj roman definitivno mogao je uplitanje
Edwardove bivše djevojke u cijelu tu priču. Ona je posve nepotrebna, čak
suvišna komplikacija u priči koja se ovdje nepotrebno pretvorila u neku
čudnu sapunicu. Srećom, tek nakratko.
Kraj mi se jako svidio.
Nije predvidiv, čak i ako ste sve do tada dok ste čitali mislili da će
biti. Savršeno je zaokružio Dianeniu priču i pružio - i njoj i nama -
točno onakav završetak kakav nam je trebao. No, Dianeina priča tu ipak
ne prestaje. Naime, postoji i nastavak - 'La vie est facile, ne t'inquiète pas'
(u prijevodu: 'Život je lak, ne brini') - pa, ako ste uživali družeći
se s Diane, znajte da ćete ju ponovno sresti. Treba samo pričekati
prijevod. ;)
